Bešpelj
srijeda, 26.03.2008.
Zemljo otvori se!
Gledajući ovih dana šarenilo jaja što na blogu, što u stvarnom životu, sjetila sam se jednog šarenog jajeta iz mog djetinjstva, ali ne makar kakvog…..bilo je to drveno jaje. 
Ali okolnosti uz koje je vezano to drveno jaje sasvim su drugačije od ovih blagdanskih.
Naime, mi doma ( a i rijetko tko u selu) nismo imali igračke- nikakve barbike, autiće, puzzle…i štotigajaznamšto. Mi smo se lijepo igrali u blatu 
…od blata smo znali raditi kruh i kolače 
-konzerve od paštete i narezaka bile su nam posuđe, a od daščica i kamenčića smo slagali vitrine….i onda smo, kopirajući starije, išli jedni drugima na kavu i kolače 
.
Ali…bilo je u selu par imućnijih obitelji. Kod jedne od njih voljela sam otići jer su imali raznih pravih igračaka o kakvima smo većina nas mogli samo sanjati. Između ostalog, imali su i to nesretno drveno jaje…šareno, s cvjetićima ili s neki medvjedićima ne sjećam se više, ali znam da mi se sviđalo to šarenilo i ta pravilna izrada oblika jajeta (Igračke koje su nam znali izrađivati od drveta bile su grube i nisu imale tu finoću i pravilnost).
Uglavnom, provela sam ja veći dio dana kod njih igrajući se vani ispred kuće, ne samo jajetom…bilo je tu i drugih, zanimljivijih igračaka, a jaje su nezainteresirano bacili u travu. Bilo mi je žao što su to jaje tako odbacili, možda bi ga bili i zaboravili i ostavili vani izloženog kiši i drugim vremenskim uvjetima.
Nisam mogla dozvoliti da se to desi. Uzela sam jaje i stavila ga u džep od veste, namjeravajući ga unijeti u kuću da se ne izgubi vani. Međutim, u igri sam zaboravila na jaje, pa sam ga donijela kući. Iskreno, primijetila sam ja putem da mi je jaje u džepu, ali sam se nadala da nitko neće primijetiti 
Čim me je mama ugledala, vidjela je da nešto imam u džepu. Kad je vidjela jaje…nisam ja stigla ništa reći…prvo sam dobila pljusku, a onda me je za uši dovukla do kuće u kojoj sam se igrala, naravno cijelim putem nabrajajući i vičući….kako to samo ona zna.
Morala sam im doći u kuću i reći da sam došla vratiti jaje koje sam ukrala! i da neću više nikada ništa ukrasti. Pokušala sam staviti jaje vani gdje sam ga i našla i neopaženo otići kući, ali nije bilo šanse….mama je grmila da je cijelo selo čulo, a ja sam molila Boga da se zemlja otvori pa da propadnem u nju. 
I sad me obuzme nelagoda kad se sjetim toga, ali je lekcija naučena
Nemam sliku od drvenog jajeta , ali evo par sličica Donjeg Bešpelja, blizu moje kuće, slikano prošle godine.
