Bešpelj
ponedjeljak, 25.02.2008.
Od kolijevke pa do groba...
Kaže se “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”. Kod mene su osjećaji dvojaki.
Osnovna škola zaista jest bilo lijepo razdoblje u mom životu, ali....neki ožiljci iz srednje škole ostat će mi za cijeli život.
Kao što sam već pisala, osnovna škola Bešpelj nalazi se u Gornjem Bešpelju i u nju su, osim iz Gornjeg Bešpelja, dolazila i djeca iz Donjeg Bešpelja, Podova, Seoca, Priske, Milaševaca i Cvitovića.
Iz Donjeg Bešpelja i Seoca moglo se doći do škole autobusom i tako smo većinom i dolazili u školu. Drugi klinci nisu bili te sreće. Njihova sela su udaljenija pa su prvo morali dobrano se napješačiti, uglavnom uzbrdo, da bi došli do autobusa.
Autobusne linije baš i nisu bile prilagođene školskom rasporedu, tako da smo se puno puta morali vraćati iz škole pješice po svakakvom vremenu, jer nam je bus pobjegao ili nam se nije dalo čekati dva sata. Alternativa nam je bio rudarski bus koji je vozio radnike s posla, ali samo ako je vozač bio raspoložen. Bili su jedan zločesti i jedan dobar vozač. 
Onaj zločesti nas je vrlo rijetko htio povesti. Morali smo biti jaaako dobri dok smo ulazili u bus. Nije bilo naguravanja i vikanja ili bi jednostavno zatvorio vrata i otišao dalje, a nas pola bi ostalo vani!
Dobri šofer nas je uvijek pokupio svih i nije se ljutio na nas. Čim smo vidjeli iz daleka,pitali smo one najbliže: ko vozi?, tako da se znamo ponašati. 
Zimi, kad bi snijeg napadao, a ralica nije raskrčila put, bus nije vozio. To je bilo skoro svaki put kad bi napadao novi snijeg. Tada smo morali pješačiti i krčiti put sami sebi. To i nije bilo jednostavno, pogotovo što nam je snijeg često bio do pojasa...ali je bilo i zanimljivo...grudanje, valjanje po snijegu i raznorazne druge nepodopštine koje samo dječja mašta može izmisliti.
U školu bi došli mokri ko miševi, pa bi se onda sušili i grijali uz peći na drva. Nekad, nakon te prave pustolovine, morali smo se vraćati doma jer, na naše veliko oduševljenje, nije bilo nastave. Neki učitelji i nastavnici su stanovali u zgradi odmah do škole, ali većina ih je putovala busom iz Jajca, pa je bilo i toga da smo imali samo dva sata ili je jedan razred imao nastavu a drugi ne.
Ali, bez obzira na vremenske uvjete, u školi je uvijek bila Muniba-čistačica koje smo se svi bojali. 
Starija, malo popunjenija gospođa s maramom na glavi, obučena u dimije i s gumenim čizmama. Uvijek je u ruci imala mokru krpu ili metlu s kojom nas je znala udariti po leđima. Za nas klince, ona je bila najveći autoritet u školi 
. Čim bi ju ugledali razbježali bi se, a ona kad nas nije ulovila metlom kompenzirala je to svojim kreštavim glasom-psovkama i pogrdama. Glas joj je orio po cijeloj školi.
U hodniku škole bila je cisterna s vodom iz koje smo pili za vrijeme odmora, i ne samo pili nego polijevali jedni druge, uz obavezno trčanje uokolo i vikanje. Ne trebam niti govoriti na što je ličio hodnik nakon samo par minuta odmora. Tako da nije niti njoj bilo lako s nama
Uh.....ja odužila....ima još puuuno dogodovština koje bi bilo zanimljivo ispričati, neke možda i hoću nekom drugom prilikom, ali sve se zajedno može podvući pod isti nazivnik.....bez obzira na razne teškoće, siromaštvo i neimaštinu, bilo mi je lijepo u osnovnoj školi.
Srednja škola je sasvim druga priča...
Rat, izbjeglištvo, nova sredina, novi ljudi, nova klima ....uglavnom, život mi se iz temelja promijenio.
U školu sam pješačila čitavih deset minuta....sedam minuta ako sam kasnila što obično jesam.
Snijega uopće nema, a kad se nakon par godina i spusti koja pahulja otopi se prije nego što padne na tlo.
Mnogi misle kako nema puno problema kod prelaska iz bosanskog u hrvatski sustav obrazovanja, pogotovo zato što spadamo u isto! govorno područje. Iz vlastitog iskustva znam da je to veeeelika zabluda.
Mnoge stvari koje sam u Bosni jako dobro znala, morala sam učiti iz početka. Moje znanje uglavnom mi je više bilo smetnja nego pomoć. Npr. kemija (hemija): kisik(oksigen), vodik (hidrogen), ugljik (karbon).....iz hrvatskog: palatalizacija i sibilarizacija ( I. i II. palatalizacija), o povijesti da i ne pričam (za Eugena Kvaternika u osnovnoj školi nikad niti čula!), a strani jezici, opet posebna priča. U osnovnoj školi učila ruski!, a u srednjoj engleski i njemački+latinski.
Da ne govorim da sam, prije svega, morala naučiti hrvatski jezik
Vjerojatno ste pomislili da su moji srednjoškolski problemi zbog učenja i teškog gradiva.
Neeee.
Moji spomenuti ožiljci ostali su zbog mojih kolega u razredu. Od omiljene osobe u razredu (u osnovnoj školi) postala sam najomraženija osoba.
Knjige i učenje bili su mi spas i utjeha.
Veliki odmor, većini klinaca najljepše vrijeme u školi, meni je bio noćna mora. Jedva sam čekala početak nastave. Jedino tada sam imala mira od ismijavanja, izrugivanja i psihičkog maltretiranja mojih dragih kolega.
Ali, kako to obično biva, osim ogromne podrške koju sam imala doma....imala sam u razredu i jednog prijatelja koji je bio jedina poveznica između mene i ostatka razreda.
Kaže se...što te ne slomi, ojača te....
Danas se puno lakše suočavam i izlazim na kraj s maltretiranjima takve vrste...
Satisfakcija mi je kad odem na 10-godišnjicu mature i shvatim kako sam, po pitanju karijere, najuspješnija u razredu
Nema jedinstvenog kriterija za ocjenu uspješnosti u privatnom životu, ali za sebe mogu samo reći da se osjećam dobro u vlastitoj koži.
Što je s vama...kakva su vaša iskustva sa školom....vrijedi li za vas krilatica iz naslova?
ponedjeljak, 18.02.2008.
Učitelj Miralem
I eto pretražujući na internetu, naišla sam (ipak!) na jednu lijepu ljudsku priču…o učitelju Miralemu.
Učitelju koji pješači svaki dan pedesetak kilometara od Jajca do Gornjeg Bešpelja kako bi održao predavanje. Požrtvovnom i nesebičnom učitelju sa neobičnim, ali učinkovitim pedagoškim metodama.
Svima koji zalutaju na ove stranice toplo preporučam da pročitaju cijeli tekst jer vjerujem da će vas dirnuti veličina i nesebičnost ovog posebnog čovjeka. Ja, koja sam ga poznavala, bila sam duboko ganuta. Čitajući tekst cijelo vrijeme sam plakala.
Učitelj Miralem meni nije predavao, nego mojoj sestri, ali je ipak poznavao svakog učenika u školi. Družio se s nama za vrijeme velikog odmora.
Sjećam se, on je jedini učitelj kojeg se nismo bojali i pred kojim nismo bježali i skrivali se. Ono što smo radili mogli smo nastaviti i dok je on u blizini. U to su vrijeme šibe bile dozvoljene, a neki su učitelji to itekako iskorištavali. Iako sam bila odlična učenica, nadobivala sam se dosta šiba ….i sad me dlanovi bole kad se sjetim.
Učitelj Miralem je svoj autoritet gradio na drugačiji, mnogo ljepši način.
Kako sam samo zavidjela sestri kad bi pričala što su radili u školi i kako im je bilo. Svaki dan nešto novo i neobično. Koliko smo ih puta ljubomorno gledali iz prozora učionice dok su imali sat u prirodi….
Unazad par godina, desetak godina nakon mog odlaska iz Bešpelja, mama mi kaže kako se učitelj Miralem raspitivao o meni, da mu je drago što sam završila fakultet i kako bi me volio vidjeti. Mene?! Nakon toliko godina, nakon toliko generacija učenika? Mene koja nikad i nisam bila njegova učenica? Bila sam prilično šokirana i zatečena…i naravno polaskana. Nakon toliko godina, da me se uopće sjeća. To zaista mnogo govori o njegovoj posebnosti i o njegovoj ljudskosti.
Sljedeći put kad odem na Bešpelj svakako ću ga potražiti, a vama dajem nekoliko slika Osnovne škole u Bešpelju o kojoj ću vam najvjerojatnije još pisati.
četvrtak, 14.02.2008.
Sretno Valentinovo
Svim zaljubljenim golupčićima 
od srca želim da i dalje ostanu zaljubljeni, da se vole, poštuju, uvažavaju, toleriraju jedno drugom neke male nesavršenosti...
Eto nisam mogla odoljeti tom komercijalnom porivu u meni a da vam nešto i ne poklonim
Poklanjam vam stihove iz meni drage pjesme Love is the power (Ljubav je moć!)
Love is the power, love is the key
Love is the reason, reason to believe
Love is the answer, when we will see
Love is the power, love is the power, we need.
I jedno malo srce
Ali zapamtite
“Ljubav koja se održava poklonima, vječno je gladna”
utorak, 12.02.2008.
Sretan vam dan samaca!!!
Jeste li znali da takav dan uopće postoji? Ja nisam!
I dok sam okružena sa svim tim srcima, ljubavnim porukama i glavnim problemom ovih dana-što pokloniti za Valentinovo?-spremala se napisati anti-valentinovski post i tražiti da se uvede i dan za nas samce otkrila sam da takav dan postoji! I slavi se 13. 02.-dan prije Valentinova.
O Danu samaca iz wikipedije prema mom slobodnom prijevodu
U Kini se dan samaca slavi 11.11. (četiri jedinice u datumu dovoljno jasno govore zašto je izabran baš taj dan u godini
)Dakle ponavljam, dragi samci sretan vam vaš (naš
) dan.Ne, ne morate biti sretni i ne morate si ni nešto specijalno pokloniti, niti otići na neko specijalno mjesto....ali i možete
, ali ne morate ....a mogli biste To što smo sami ne znači da nešto nije u redu s nama (bar se nadam
)...to znači da nije još došao/la taj pravi/ta prava u naš život, a dovoljno smo iskreni i hrabri izabrati da radije budemo sami,nego s bilo kim. Radije biramo samoću nego lažnu ljubav.Zamislite da morate spavati pored osobe koju baš i ne volite i onda još morate biti sretni za Valentinovo jer to je vaš dan. Morate kupiti nešto specijalno svome dragom/svojoj dragoj koji/a vam baš i nije tako drag/a.
Hmm...mislim da je onda ipak bolje biti sam, u svom ugodnom društvu
I da... onima, nažalost prilično rijetkim, sretnicima koji se iskreno vole i nemaju problema oko toga što će pokloniti za Valentinovo-jer znaju i poklanjaju svome dragom/svojoj dragoj ljubav, čestitajte sutra od srca.
Nemojte, kako kaže jedna choco blogerica biti grinch Valentinova i biti ljubomorni i zavidni....doći će i vaš dan.
Zato.....glavu gore.....provedite ugodan dan onako kako vi to želite......sami.....ili u društvu prijatelja
SRETNO!
subota, 09.02.2008.
O Bešpelju
U ovom postu sam htjela reći nešto o Bešpelju. Nadobudno sam išla na mrežu svih mreža da prikupim neke informacije….
Međutim, ako utipkate na Google browser Bešpelj s namjerom da nešto saznate o njemu (kao npr. ja) otvorit će vam se hrpa stranica, ali ako idete pregledavati sadržaj tih stranica, ostat ćete jaaako razočarani.
Jedna rečenica u wikipediji (Bešpelj-naselje u općini Jajce, Federacija BiH, BiH. Nalazi se na planini Ranči, sjeverno od Jajca), par stranica s popisom stanovništva prema nacionalnom sastavu iz 1991. godine te niz stranica s točnom geografskom lokacijom mjesta (geografska širina i geografska dužina) i to je to!!!
Najbolje su mi one stranice koje reklamiraju hotele, restorane i druge turističke sadržaje pa navode podatke za Bešpelj. Ne znam da li bi se smijala ili plakala.
Naime u Bešpelju NEMA hotela, restorana, apartmana za privatni smještaj, velikih trgovačkih lanaca niti aerodroma !!!
Nažalost, moram priznati da niti ja ne znam gotovo ništa o Bešpelju. Otišla sam iz Bešpelja kao 14-godišnjakinja, a u to vrijeme nisam baš bila zainteresirana za proučavanje povijesti, kulture, tradicije i narodnih običaja.
To je nešto što me interesira sada ….15 godina poslije.
Volila bih, kao prvo znati kako je Bešpelj dobio ime? Kako je mjesto nastalo? Postoje li neke legende o njemu? Koje su osobe važne za njegovu povijest i sl.
Ali, kao što sam već rekla, na Internetu nema informacija o tome , a niti s knjigama nisam imala baš sreće. Kako ne živim u Bešpelju ne mogu niti pitati starije bešpeljane što oni znaju…
Ono što znam je da postoje: Gornji i Donji Bešpelj
Donji Bešpelj u kojem sam ja rođena i odrastala (odrasla još nisam -još uvijek se osjećam kao dijete), udaljen je od Jajca nekih tridesetak kilometara, a od Gornjeg Bešpelja cca četiri kilometra. Kad se iz Jajca dolazi, prvo se dođe u Gornji Bešpelj, pa se iz Gornjeg Bešpelja ide do Donjeg jedinom cestom.
Prije rata Donji Bešpelj je imao čak dvije trgovine i kafić u sklopu trgovine, te još jedan kafić u blizini gdje smo igrali bilijar i stolni nogomet. Osim zvonika , to su uglavnom svi sadržaji. Ostalo su brda, livade, šume, lokve, klanci, studenac-izvor pitke vode...
Ali zato Gornji Bešpelj vrvi od sadržaja ….crkva, škola, ambulanta, stambena zgrada! za nastavnike, ja znam da su bile dvije trgovine i kafić u kojem smo poslije ili prije škole također igrali bilijar.
Katoličko groblje nalazi se između Gornjeg i Donjeg Bešpelja, i u njemu se pokapaju pokojni iz oba Bešpelja. Mezari postoje i u Donjem i u Gornjem Bešpelju gdje muslimani pokapaju svoje pokojne.
U Donjem Bešpelju muslimanski i katolički dio su prostorno odvojeni….spajaju se na još jednom izvoru pitke vode-koji smo zvali džamija (neznam iz kojeg razloga).
U Gornjem Bešpelju su kuće katolika i muslimana izmješane, iako ima predjela sa pretežno katoličkim, odnosno pretežno muslimanskim kućama.
Ovo je nešto malo čega se sjećam. Ako neko od Bešpeljana čita i zna nešto više bilo bi mi drago da me dopuni ili ispravi ako je nešto krivo.
Kad budem znala staviti bit će i fotki
utorak, 05.02.2008.
Refleksije u opisu
Kopajući po papirima, pronašla sam jedan sastav-priču koju sam napisala kao učenica osmog razreda osnovne škole u izbjeglištvu 1992. godine. Priča se zove «Refleksije u opisu» i govori o sličnostima između krajolika Bešpelja iz kojega sam morala otići i mjesta na moru u koje sam došla kao izbjeglica.
Dok sam išla uskim šumskim puteljkom prema Frankovoj kolibi i razgledala visoko drveće, odjednom mi, kao iz magle, prodre u sjećanje moj rodni kraj i šuma u kojoj sam nekad čuvala kravu.
Bila je to mirisna šuma sa crnogoričnim drvećem i trnovitim šibljem i grmljem. Niska zakržljala makija sa uskim duguljastim listovima jako me je podsjećala na to grmlje koje je krava rado brstila. Između žbunja i na rijetkim proplancima rasla je bujna, sočna trava. Dok bi krava pasla, ja sam sjedila na travi i čitala, razmišljala ili razgledala prelijepo zelenilo udišući čisti šumski zrak.
Idući dalje, ugledah veliko kamenje i stijenje potpuno isto kao u mom kraju samo što je nedostajala ogromna kamena stijena koju smo zvali «Veliki grič». Veliki grič je bio veličanstven. Uzdizao se ponosito i pružao lijep prizor čestim prolaznicima. Sa njega se vidjela zelena rijeka Vrbas koju mi je ovdje predstavljao krajičak mora. S druge strane rijeke nalazilo se selo Barevo. Bilo je to selo razbijenog tipa sa kućama razbacanim na sve strane.
Što sam se više približavala Frankovoj kolibi, nalazila sam sve više sličnosti između ta dva krajolika. Ugledala sam kolibu i ostala zapanjeno stajati. Nisam mogla vjerovati da na zemlji mogu postojati dva mjesta tako slična. U mislima sam vidjela sebe kako se sa svojim prijateljima pred takvom kolibom igram, dok se krave odmaraju. Uzdahnula sam i srce mi se steglo od pomisli da je sada nalaze u raznim mjestima BiH, Hrvatske pa i Europe.
Žarko bih željela da bar na trenutak vidim svoje prijatelje da se sjetimo kako nam je nekad bilo lijepo.
Ovdje u izbjeglištvu mi je lijepo, ali se osjećam usamljeno među mnoštvom nepoznatih ljudi. Krajolik je također lijep, ali to je samo kopija prelijepog krajolika moga zavičaja!
Oh, kako bih željela da se vratim kući, u Bešpelj, da ponovo potrčim mojim livadama i šumama i da se naudišem mirisnog zraka kad sve procvjeta u proljeće.
