Bešpelj
ponedjeljak, 25.02.2008.
Od kolijevke pa do groba...
Kaže se “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”. Kod mene su osjećaji dvojaki.
Osnovna škola zaista jest bilo lijepo razdoblje u mom životu, ali....neki ožiljci iz srednje škole ostat će mi za cijeli život.
Kao što sam već pisala, osnovna škola Bešpelj nalazi se u Gornjem Bešpelju i u nju su, osim iz Gornjeg Bešpelja, dolazila i djeca iz Donjeg Bešpelja, Podova, Seoca, Priske, Milaševaca i Cvitovića.
Iz Donjeg Bešpelja i Seoca moglo se doći do škole autobusom i tako smo većinom i dolazili u školu. Drugi klinci nisu bili te sreće. Njihova sela su udaljenija pa su prvo morali dobrano se napješačiti, uglavnom uzbrdo, da bi došli do autobusa.
Autobusne linije baš i nisu bile prilagođene školskom rasporedu, tako da smo se puno puta morali vraćati iz škole pješice po svakakvom vremenu, jer nam je bus pobjegao ili nam se nije dalo čekati dva sata. Alternativa nam je bio rudarski bus koji je vozio radnike s posla, ali samo ako je vozač bio raspoložen. Bili su jedan zločesti i jedan dobar vozač. 
Onaj zločesti nas je vrlo rijetko htio povesti. Morali smo biti jaaako dobri dok smo ulazili u bus. Nije bilo naguravanja i vikanja ili bi jednostavno zatvorio vrata i otišao dalje, a nas pola bi ostalo vani!
Dobri šofer nas je uvijek pokupio svih i nije se ljutio na nas. Čim smo vidjeli iz daleka,pitali smo one najbliže: ko vozi?, tako da se znamo ponašati. 
Zimi, kad bi snijeg napadao, a ralica nije raskrčila put, bus nije vozio. To je bilo skoro svaki put kad bi napadao novi snijeg. Tada smo morali pješačiti i krčiti put sami sebi. To i nije bilo jednostavno, pogotovo što nam je snijeg često bio do pojasa...ali je bilo i zanimljivo...grudanje, valjanje po snijegu i raznorazne druge nepodopštine koje samo dječja mašta može izmisliti.
U školu bi došli mokri ko miševi, pa bi se onda sušili i grijali uz peći na drva. Nekad, nakon te prave pustolovine, morali smo se vraćati doma jer, na naše veliko oduševljenje, nije bilo nastave. Neki učitelji i nastavnici su stanovali u zgradi odmah do škole, ali većina ih je putovala busom iz Jajca, pa je bilo i toga da smo imali samo dva sata ili je jedan razred imao nastavu a drugi ne.
Ali, bez obzira na vremenske uvjete, u školi je uvijek bila Muniba-čistačica koje smo se svi bojali. 
Starija, malo popunjenija gospođa s maramom na glavi, obučena u dimije i s gumenim čizmama. Uvijek je u ruci imala mokru krpu ili metlu s kojom nas je znala udariti po leđima. Za nas klince, ona je bila najveći autoritet u školi 
. Čim bi ju ugledali razbježali bi se, a ona kad nas nije ulovila metlom kompenzirala je to svojim kreštavim glasom-psovkama i pogrdama. Glas joj je orio po cijeloj školi.
U hodniku škole bila je cisterna s vodom iz koje smo pili za vrijeme odmora, i ne samo pili nego polijevali jedni druge, uz obavezno trčanje uokolo i vikanje. Ne trebam niti govoriti na što je ličio hodnik nakon samo par minuta odmora. Tako da nije niti njoj bilo lako s nama
Uh.....ja odužila....ima još puuuno dogodovština koje bi bilo zanimljivo ispričati, neke možda i hoću nekom drugom prilikom, ali sve se zajedno može podvući pod isti nazivnik.....bez obzira na razne teškoće, siromaštvo i neimaštinu, bilo mi je lijepo u osnovnoj školi.
Srednja škola je sasvim druga priča...
Rat, izbjeglištvo, nova sredina, novi ljudi, nova klima ....uglavnom, život mi se iz temelja promijenio.
U školu sam pješačila čitavih deset minuta....sedam minuta ako sam kasnila što obično jesam.
Snijega uopće nema, a kad se nakon par godina i spusti koja pahulja otopi se prije nego što padne na tlo.
Mnogi misle kako nema puno problema kod prelaska iz bosanskog u hrvatski sustav obrazovanja, pogotovo zato što spadamo u isto! govorno područje. Iz vlastitog iskustva znam da je to veeeelika zabluda.
Mnoge stvari koje sam u Bosni jako dobro znala, morala sam učiti iz početka. Moje znanje uglavnom mi je više bilo smetnja nego pomoć. Npr. kemija (hemija): kisik(oksigen), vodik (hidrogen), ugljik (karbon).....iz hrvatskog: palatalizacija i sibilarizacija ( I. i II. palatalizacija), o povijesti da i ne pričam (za Eugena Kvaternika u osnovnoj školi nikad niti čula!), a strani jezici, opet posebna priča. U osnovnoj školi učila ruski!, a u srednjoj engleski i njemački+latinski.
Da ne govorim da sam, prije svega, morala naučiti hrvatski jezik
Vjerojatno ste pomislili da su moji srednjoškolski problemi zbog učenja i teškog gradiva.
Neeee.
Moji spomenuti ožiljci ostali su zbog mojih kolega u razredu. Od omiljene osobe u razredu (u osnovnoj školi) postala sam najomraženija osoba.
Knjige i učenje bili su mi spas i utjeha.
Veliki odmor, većini klinaca najljepše vrijeme u školi, meni je bio noćna mora. Jedva sam čekala početak nastave. Jedino tada sam imala mira od ismijavanja, izrugivanja i psihičkog maltretiranja mojih dragih kolega.
Ali, kako to obično biva, osim ogromne podrške koju sam imala doma....imala sam u razredu i jednog prijatelja koji je bio jedina poveznica između mene i ostatka razreda.
Kaže se...što te ne slomi, ojača te....
Danas se puno lakše suočavam i izlazim na kraj s maltretiranjima takve vrste...
Satisfakcija mi je kad odem na 10-godišnjicu mature i shvatim kako sam, po pitanju karijere, najuspješnija u razredu
Nema jedinstvenog kriterija za ocjenu uspješnosti u privatnom životu, ali za sebe mogu samo reći da se osjećam dobro u vlastitoj koži.
Što je s vama...kakva su vaša iskustva sa školom....vrijedi li za vas krilatica iz naslova?
