Berini dnevnici

Sjedim na klupi, oko mene noćna idila povjetarca s mješavinom mirisa borova i mora. Raskrečio se ko razapet, izbacio mješinu netom napunjenu morskim plodovima, koji plivaju u vinu. Uživam u pogledu, a tek pokoji zrikavac ruši sklad oko mene. Svako malo ispred mene se prošetaju razni ljudi, mlađi i stariji, pognutih glava, kojima lice obasjava neka čudna svijetlost. Kad pogledah malo bolje vidim da svi, kao hipnotizirani, bulje u neku napravu što lice im pobasjava i hodaju mičući tek pokoji prst. Odjednom se predamnom sjatilo njih pet – šest mlađahnih i svi do jednog bulje u jednu napravu, a komentari idu nekako ovako:
- Vidi što mi je napisao !
- A zbilja je glup
- E sad se baš nećemo naći, jer mi nije posalo poruku
- Tako, tako, naući ga pameti
- Hihihihihi ...
Nakon „razgovora“ palo je i jedno profi fotkanje za Fejs, što se moglo zaključiti po broju poza i namještanju pred glavnom i odgovornom fotografkinjom. Naravno mora postojati dokaz da si bio na moru, koji se odmah mora okačiti na profil, ne bi li ga svi lajkali.
Krenem laganim hodom dalje, a idalje oko mene mnoštvo pognutih glava s obasjanim licima, kao da si sletio na neku drugu planetu.
Vidim da je vrijeme klasične šetnje i uživanja u pogledu na pućinu prošlo, sada sve što trebaš da budeš trendi je neka naprava koja lice ti obasjava, kojoj se diviš i koja ti govori sve što trebaš raditi, kao i ona putem koje isključivo komuniciraš sa čitavim okolnim svijetom.
Nekad su se ljudi smijali jedni drugima, a danas se smiju uređajima, zbog kojih imaš nužno pognutu glavu. Ima i onih koji sjede sa strane i umijesto gitare imaju nešto veću inačicu naprave, pa s nje reproduciraju za sebe i okolinu. Možda da su pametniji, mogli bi ispred sebe staviti škrabljicu, pa i zaraditi pokoju kunu, kao oduvjek ulični svirači.
Meni je ipak ljepše družiti se s osobama, nego li napravama, ali o ukusima se ne raspravlja ...