Berini dnevnici

Eh, da, zaboravio sam se, lijepo zahvalit susjedu, čija me Vekerica u obliku neke Trubljce, zbudila u pola pet ujutro. Bio sam prisiljen, slušat neki opaki Mariachi, doku su mi se kapci sklapali kao da su na njima obješeni poveći komadi cigle. Priredil mi je to onak - odmah na tašte, a poslije ne možeš zaspati ni za lijek. Jer ipak ujutro se nešto kasnije leglo nego inače. Dođe mi da mu dofuram tam tam bubnjeve pred vrata sa sinfonijskim orkestrom, taman kad njegove okece završe REM fazu, a na scenu stupe zanosne i nage plavuše, crnke, riđokose itd. Naime, njegova usluga je bila toliko kvalitetna, da bi mu se ipak, trebao nekako odužiti. Kako nisam mogao zaspati nazad, pala je jedna kava krmeljuša i ustanak. Poslije kave tradicionalni ritual u kupaoni, redom: tuširanje, pedikura, manikura i podpazušno bedinanje.

Ali, nije bi to bio prvi incident s susjedima takvog karaktera. Prije izvjesnog vremena, jedan „dobročinitelj“ istog kalibra, imao je, neku budilicu koja je išla od prilike: KRE, KRE, KRE, PI, PI, PI, u isti čas. U glavnom dva odvratna tona, koja bi razbudila i najsnenije. Gotovo atomskim satom precizno i uvijek u isto vrijeme u 5:00. Jedan dan, nakon dugoročnijeg tretmana, pozvonio mi je jedan lik s podočnjacima koji su se vukli po podu hodnika. Onako, malo se osjetila, tek diskretna živčanoća, u njegovom glasu. Gospodin je pozdravio i upitao: Oprostite imate li vi možda kakvu budilici koja svira svako jutro u 5:00? Ja sam mu odgovorio, kako nemam i da mene isto probudi to čudovište. On je moj odgovor odobrio i onako samo spomenuo: Ma znate, ja bi nju zgasio, samo da znam di svira! Mogu si mislit, cigla u prozor, lagano otvaranje vrata sjekiricom, pajserom ili nekim eksplozivnim rekvizitima. A bojim se pomislit, što bi se vlasniku vekerice dogodilo.