Berini dnevnici

Mogu kazati da sam zbilja srećković, što još uvijek imam oko, jer mi ga je skoro, jedna „dama“, u poznim godinama, iščupala sa svojim prekrasnim „Polzela“ kišobranom.
Doduše, više je podsjećao na obiteljski suncobran, ali što je tu je.
Dok su meni misli letjele glavom, kako bi joj najradije dofurao nekoliko kapitalac crnaca, da joj pruže erotske vrhunce, pošto je izraz lica odavao njezinu očitu nedojebenost, ona se hladnokrvno pravila, kako ništa nije bilo.
Ništa, ništa imam još jedno - kratko sam prozborio i nabacio lažnjak osmjeh, a ona je u manirima prave gospoje samo blago okrenula glavu na drugu stranu.
Ajd da je bar neka marka, tipa Versace, Samsonite, i slično, pisalo bi možda u novinama: „Izgubio oko zbog Armanija“.
Ovako već vidim sramotu: „Čarape mu presudile“.
Kad sam već kod kišobrana, zgodni su mi oni ljudi, koji si ga ne otresu, pa onda naprave maljušnu baricu u prometalu. Postoje oni nepovjerljivi koji ga moraju uvijek furati sa sobom po dućanu, pa tako smočiti sve ljude oko sebe ili im recimo od cipela recimo napraviti buhtlice.
I sve to zato, jer se boje da im netko, ne daj bože, ne otuđi njihov s Placa za 5 kn, poluautomatski kišobran.
Vrhunac svega su mi oni ljudi koji mi jednostavno stavljaju osmjeh na lice, ponosno stojeći s otvorenim kišobranom, pod krovom ili dok s istim paradiraju, nekim pothodnikom, odnosno dućanom bojeći se, valjda, da ne bi nastradali od neispravnog Vatrogasnog sustava.