Blog Sadašnjeg trenutka

Evo mene nakon podužeg blogerskog godišnjeg odmora (32 dana od zadnjeg posta). Na odmor sam otišao spontano, bez nekih planova o tome, jednostavno mi je došlo, kao što mi je došlo da i danas napišem post. Srećom, blog je u kategoriji slobodne aktivnosti tako da si mogu dopustiti da kad mi se ne piše, da ne pišem i obrnuto. Nije to kao posao na koji "moram" ići neovisno o tome ide li mi se ili ne taj dan raditi... I to i je ljepota bloga.

OK, nakon ovog uvodnog pozdravljanja, da se pozabavim sa naslovom ovog posta...
Prije nekih cca. mjesec dana auto mi je počeo imati probleme - trajalo je skoro mjesec dana da bi to moj mehaničar u suradnji sa drugima (npr. električarima) riješio. Nakon malo manje od mjesec dana i cca. 6500 kn opet sam imao auto koji je u stanju voziti na benzin. Inače, vozim uglavnom na plin, međutim nisam još stigao otići i kod mehaničara za plin. Nakon mjesec dana naguravanja po busu (osobe koja je naučena na auto) baš sam osjetio ono iskreno ljudsko oduševljenje što opet vozim auto. Paralelno sa tim, ženica i ja smo radili planove o kupovini LCD TV-a i na na kraju smo se odlučili za jedan Sonyev model i to taman jedan dan prije već sada "povjesne" utakmice naših protiv Njemačke. Na taj "povijesni" dan, 12.6.2008. žurio sam se doma na na novom LCD TV-u pogledam tu utakmicu. Međutim, na putu za doma, auto ispred mene se je zaustavio na pješačkom zbog pješaka koji je krenuo preko pješačkog, ja sam zakočio, zbog kiše auto mi je proklizao i zabio sam se u auto austrijske registracije. Srećom nije bilo ozljeđenih, pozvali smo policiju i čekali taman toliko dugo da sam propustio cijelu utakmicu koju sam stvarno htio pogledati. Policija je napravila zapisnik, dala mi je kaznu od 1000 kn i Austrijanki sam dao podatke o mojem osiguranju. Sve skupa je trajalo cca. 2 sata. I da, za sve dušebrižnike, nisam vozio brzo, nego normalno - i da nije bilo kiše ne bi bilo problema kod zaustavljanja...

Moj auto nakon toga je bio dosta spljošten i jedva sam ga uspio dopeljati do svog mehaničara koji mi je onako odoka rekao da će me to koštati oko 8000 - 10000 kn, što meni i nije tako mali iznos. Igrom slučaja, baš se taj dan potrefilo to da sam sa sobom imao više torbi i kišobran u ruci zbog već spomenute kiše tako da mi je i to dodatno otežavalo povratak kući. Krenuo sam se vraćati doma sa busom, ali zbog toga što smo pobijedili u "povjesnoj" utakmici u Rijeci je bio prometni polukolaps i busevi nisu vozili - što sam ja shvatio tek nakon dugog čekanja. Na kraju sam ipak uspio oko 22:30 doći doma što znači da mi period od 17:40 (vrijeme sudara) pa do 22:30 i nije bilo najboljih 5 sati mog života... U tom periodu bilo je još manjih stvari koje mi nisu baš odgovorale, tako da sam se stvarno sjetio one Murhpijeve "kada kiši onda pljušti".

Ono što mi je bilo zanimljivo je to da me cijela ta situacija i nije previše uzrujala ili oneraspoložila. Dapače, na trenutke sam osjećao stvarno duboku zahvalnost. Zbog čega? Zato jer nitko nije stradao - npr. što bi bilo da sam se krenuo zaustavljati zbog toga jer su pješaci na pješačkom bez drugog auta koji je između mene i njih? Ne želim uopće previše razmišljati o tome... U usporedbi sa time, to što ću ja možda narednih mjesec dana biti bez auta, što ću potrošiti dosta novca je zapravo skroz zanemarivo. Osjećam se kao da sam pošteđen ozbiljnih posljedica i umjesto toga dobio tek blagu opomenu sa puno ljubavi. I kad se tako čovjek osjeća zapravo je spontano osjećati zahvalnost. Nekoga bi cijela ta situacija vjerojatno značajno oneraspoložila, ali kao što i sam naslov kaže - sve je to samo stvar perspektive.

Lipi pozdrav!