Blog Sadašnjeg trenutka

Da kažem odmah na početku - ja po defaultu ne volim ljude. Da me se ne bi krivo shvatilo - nemam ništa ni protiv njih. Nedostatak ljubavi ne znači da imam negativne emocije - jer postoji i ta zona neutralnosti. Ako mogu birati da se družim sa ljudima ili da budem sam, po defaultu puno mi je zabavnije biti sam. To je ono po defaultu. Naravno, imam i ja kategoriju ljudi koji su mi stvarno dragi i do kojih mi je stalo i sa njima volim provoditi vrijeme - no to je ipak manjina. Sukladno tome i nemam baš nešto puno prijatelja - no dok god samog sebe smatram svojim najboljim prijateljem, ne vidim razlog da se brinem zbog toga.

Postoje ljudi koji po defaultu vole ljude - i ti će bez problema sa svakim naći zajednički jezik, to su oni ljudi za koje će manje više svi reći nešto pozitivno o njima. Ili neće, no to ih neće spriječiti da i dalje vole ljude.

Prije nešto više od godinu dana, jedan dan sam se probudio i osjetio sam ljubav prema ljudima - i to je bilo nešto posebno. To je trajalo kratko, tek 5 dana, ali u tom periodu bilo mi je tako lako i užitak pričati sa drugim ljudima neovisno o tome koliko imaju godina, što rade, kako izgledaju, a niti što misle o meni. Kako došla ta faza, tako je i prošla. No sada barem znam kako je to jer imam to iskustvo. Od onda se to više nije ponovilo iako sam više puta istraživao u svojoj dubini kako ponovo doći do tog stanja. Iako čvrsto vjerujem da smo svi mi Jedno, to mojem sistemu u ovom trenutku nije dovoljno da bi po defaultu volio druge sisteme (čitajte "ljude").

U društvu većine ljudi mi je pomalo dosadno - jednostavno zato jer se moji interesi ne poklapaju sa njihovima u tom trenutku. To ne znači da su moji interesi kozmički vrijedniji od njihovih, niti obrnuto - već jednostavno se ne poklapaju.
S druge strane, kada sam bio u onoj petodnevnoj fazi ljubavi prema ljudima, uopće mi nije bilo bitno što su moji interesi drukčiji, svejedno sam ih volio - pa tako zaključujem da ljubav prema drugima i nije nužno povezana sa sličnostima i interesima - iako to definitivno može pomoći. Npr. spontano su mi dragi ljudi koji su mi slični, vjerojatno iz tog razloga jer sam sam sebi jako drag. Ako će me zbog ove moje iskrenosti netko proglasiti umišljenim, e pa ja ću vam reći da onda i niste baš najbolje shvatili ono što pričam u ovom postu.

Da li mi smeta to što je tako kako je trenutno? Ne. Mada znam koliko može biti užitka u tome kada se voli ljude. No ako ta ljubav ne ide spontano, onda neće ići ni na silu - pa zato smireno prihvaćam da ću do daljnjega i dalje ostati na ovom defaultu kojeg imam sada. Do kada, sam Bog zna.

BTW, vjerujem da je ta moja "ljubav" obostrana - koliko ja "volim" ljude, toliko "vole" i oni mene. I naravno, to je sasvim OK. Uostalom, zašto ne bi ni bilo?
Također, neki od ljudi me vjerojatno doživljavaju kao nekog čudaka - a što reći na to, osim da me dobro doživljavaju?

I za kraj svim onim čitateljima koji su mi u kategoriji "dragih ljudi" šaljem , a svima ostalima lijepe do sljedećeg posta.

P.S.
Pišući ovaj post odmah sam dobio inspiraciju i za sljedeći post - već sam ga napisao i ako me komentari na ovaj post ne motiviraju drukčije planiram ga objaviti u petak jer je indirektno vezan na ovaj post.