Blog Sadašnjeg trenutka

Zadnjih 10 godina istražujem načine da napredujem kao osoba. U tih 10 godina imao sam određene napretke - riješio sam neke svoje velike mane, razvio neke kvalitete. Međutim, to nije bila ona temeljna promjena. Iskoristiti ću metaforu softvera - mijenjao sam neke programe sa boljima, ali operativni sustav je ostao isti. Međutim, nedavno, čitajući knjige od Byron Katie dogodio mi se klik - kao da je netko uključio prekidač sa kojim je započela moja transformacija. Kao da sam se počeo buditi iz jednog dosta dubokog sna. Još uvijek sam dosta pospan, ali sve više se budim.
I prije kada bih čitao tuđa iskustva slična onima kroz koje ja sada prolazim, dolazile bi mi misli:
"Ah, to se nekome drugome događa. Meni se to nikad ne događa."
"Oni umišljaju, uh kako ne volim te ljude koji umišljaju da im se nešto događa, a ne događa." i sl.
Sada, kada se meni to događa, to mi se čini tako normalno - i dolazi mi misao "Pa naravno da mi se to događa, pa to je tako prirodno". Koliko će još trajati da se potpuno probudim? Ne znam. Možda tjedan dana, možda nekoliko godina. Ali nije ni bitno jer znam da ću se probuditi točno onda kada se budem trebao probuditi.

Sada kada pogledam na razne stvari koje sam isprobao i ideje koje sam imao prije transformacije, čini mi se kao da sam prije proučavao bižuteriju, a sada radim sa dijamantima. Ne želim omalovažavat niti jednu tehniku, jer svaka od njih pomaže nekome, i zato napominjem da iznosim svoj trenutni osjećaj, a ne nikakvu kozmičku istinu. Dok nisam bio spreman na buđenje, vjerojatno bi mi knjiga od Byron Katie bila bižuterija. Svatko ima neki svoj put i nije na meni da ja nikoga silim da oni krenu točno određenim putem jer nemam ja tog znanja da bih mogao znati koji put je za nekoga najbolji.

Međutim, ono što mogu je pisati i pričati o svom putu. A ja sam svoj dijamantni put otkrio. I osjećam stvarno duboku zahvalnost zbog toga.