Blog Sadašnjeg trenutka

Ovaj post je nastavak jučerašnjeg posta, pa ako niste svakako prvo pročitajte jučerašnji post.

drugi dio
Stara narodna kaže "SVAKO zlo za neko dobro". Ponekad nam je očito što je to dobro u nečemu lošemu, a ponekad ne. Osobno, ne želim sebe zamarati i ograničavati potrebom da prepoznam što je to dobro u nečemu "lošemu" - dosta mi je da vjerujem da u nekoj široj šemi stvari postoji dobro i da je to i ujedno i razlog zašto se je nešto trebalo dogoditi.

Jučer sam rekao da što mi prihvaćamo činjenicu ne znači da nećemo ništa poduzimati oko nje.

Npr. ako dečko prevari curu, to što se je to trebalo dogoditi, ne znači da je to znak da se cura treba oprostiti dečku i jednostavno nastaviti dalje sa odnosom. Možda i znači u nekim situacijama, ali opet u nekima to može značiti i da je za tu curu napokon došao čas da shvati da ona i taj dečko nisu jedan za drugog. Nema ovdje jedinstvenog ispravnog odgovora - već dečko i cura dolaze do toga što je ispravni odgovor za njih.

Npr. idemo planinariti i ugrize nas zmija - možemo gubiti vrijeme i energiju na ljutnju zašto smo uopće išli planinariti ili se možemo potpuno posvetiti sadašnjem trenutku u kojem tražimo što da napravimo sa trenutnom situacijom. To što se je iz nekog razloga trebalo dogoditi da nas zmija ugrize, ne znači da moramo i umrijeti. Ali ako napravimo sve što smo mogli/znali i svejedno umremo, tada se to i trebalo dogoditi.

Ili muž pretuče ženu. Što je tu pozitivno? Pozitivno je to da je to ono što može ženi dati onaj potrebni poticaj da napusti taj nezdravi odnos.
Netko nam ukrade torbu sa dokumentima i novcem - nije optimalno živcirati se zašto nam je netko ukrao torbicu, kakvih sve to ljudi ima, zašto je nismo bolje pazili i sl. Međutim, ako to prihvatimo da se to iz nama neznanog razloga trebalo dogoditi, tada se možemo fokusirati na ono što možemo napraviti sa time - npr. odmah javiti policiji, banci da nam stopira kartice i sl.

U svakom slučaju na stvari možemo gledati na način A (svađanje sa činjenicama) ili na način B (da zaključimo da se to trebalo dogoditi iz nekog razloga i prihvatimo činjenice). Način A nas čini nesretnim i zablokiranim, način B smirenijima i sposobnim da napravimo ono što se može u tom trenutku.
Netko će možda ovakav pristup životu kojeg ovdje objašnjavam okarakterizirati kao istočnjački bullshit (štoviše, već sam imao jednu takvu reakciju). Nekome će možda ovo imati smisla, ali neće biti u stanju to primjeniti jer su njegovi programi uvjetovanosti načinom A još uvijek presnažni. A nekome će sigurno dati poticaj da napravi onaj dodatni korak i počne stvarima pristupati na način B.