Kako je ovih dana svijet podjeljen s obzirom na izrečenu smrtnu kaznu Saddamu Husseinu, čini mi se dobro malo razmisliti o ovoj najstrožoj zakonskoj kazni koja čovjeka može zadesiti.
Najprije, nekoliko statističkih podataka. U svijetu trenutno postoje 194 države, a od toga 74 ih u sklopu svoga zakonodavstva imaju mogućnost izricanja smrtne kazne. Koliko sam u statistici mogao vidjeti, jedini naseljeni kontinenti koji u cjelini ne izriču smrtnu kaznu su Europa i Australija. Jedini izuzetak u Europi je Albanija koja redovito ne izriče smrtnu kaznu, ali u osobitim slučajevima (ratni zakoni i tome slično), moguće ju je izreći. 120 država je, dakle, već ukinulo redovitu mogućnost izricanja smrtne kazne, bez obzira na počinjen zločin.
Sama logika izricanja smrtne kazne vjerojatno je u svijetu šarolika, no u dnu radi se zapravo s jedne strane o kazni kojom se nastoji "poravnati račun" između oštećenog i onoga koji je štetu nanio. Otprilike možemo reći da se radi o svojevrsnoj interpretaciji biblijskog starozavjetnog zakona "Život za život, oko za oko, zub za zub..." (usp. Izl 21, 23-24) Problem se pojavljuje već u tumačenju ovog starozavjetnog načela. U kontekstu božanske pedagogije koja unutar razvoja Objave ima svoju dinamiku i rast, valja napomenuti kako je ovaj starozavjetni zakon zapravo bio jedan humanistički pomak u odnosu na dotadašnje uvriježene običaje. Naime, prije objave sinajskog saveza, običaj je bio kažnjavati čovjeka višestruko u odnosu na zločin koji je počinio. Valja razumjeti da govorimo o vremenu kada ne poznajemo vojni ustroj kakav postoji danas, a policijski još manje. Nekakav društveni red održavao se različitim varijantama krvne osvete. Sinajski savez, kako rekoh, čini jedan humanistički korak naprijed te ograničava kaznu na čin razmjeran nastaloj šteti. No, i to je tek stepenica u božanskoj pedagogiji koja će svoj vrhunac dostići u Isusovom govoru na gori, koji govori o ljubavi zbog same ljubavi, koja ne poznaje zakon kazne i osvete, već uvodi milosrđe kao mjeru novog čovjeka, koji živi u sili Duha Svetoga. No, zakon ljubavi i milosrđa, u prvom je redu poziv, a ne još jedan u nizu zakona koji imaju biti nametnuti snagom autoriteta ili strahom od posljedica. Radi se o slobodnom prihvaćanju božanske logike, svojstvene božanstvenoj naravi čovjeka rođena od Duha Svetoga. Stoga je i nakon novozavjetne objave i ustanovljenja Crkve smrtna kazna imala svoju primjenu, iako ne u Crkvi. Rimsko carstvo, nakon 313. pa čak i nakon 381. godine i proglašenja kršćanstva jedinom dopuštenom religijom carstva, u okvirima svjetovnih zakona i dalje poznaje smrtnu kaznu. Ništa se ne mijenja u srednjem vijeku, pa niti nakon njega. Pa ipak, čitavo je ovo povijesno razdoblje obilježeno trajnim nastojanjem Crkve da humanizira zakonodavstvo, uključujući i područje kažnjavanja. Crkva je ipak, uza svo nastojanje u ovoj humanizaciji, u okvirima svog nauka ostavljala svjetovnoj vlasti prostora i mogućnosti za opravdano izricanje smrtne kazne. Iako se sa razvojem civilizacije, razvija i sudstvo i policijski ustroj, u nekim slučajevima i dalje se smrtna kazna činila neizbježnim načinom provođenja pravde.

Danas je situacija ipak znatno drugačija. Iako su zločini i dalje isti, pošto je ljudsko srce, zbog rane istočnoga grijeha, sklono zlu, danas imamo barem dva čimbenika koja mogu govoriti u prilog posvemašnjem ukidanju smrtne kazne.
U prvom redu, napretkom različitih znanosti kako socioloških, tako i psihološkim, sve dublje možemo razumjeti ono što Crkva od svog početka naučava kao istočni grijeh, a to je jedna sklonost zlu koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Sve jasnije vidimo kako su mnogi specifični zločini zapravo velikim djelom (iako nikada u potpunosti) simptom promašaja u odgoju čovjeka-zločinca već od najranijeg djetinjstva, negativnog utjecaja njegovog životnog okružja i mnogih drugih čimbenika na koje sam čovjek nije mogao utjecati. Ne želim ovdje reći da netko ne bi bio odgovoran za svoj zločin, već samo to da je čovjeku nemoguće, uza svu dobru volju, sagledati svu dubinu nečijeg životnog puta i njegova slobodnog opredjeljenja za neki zločin. Ukoliko nam je to nemoguće, onda bi i izricanje kazne trebalo biti takvo da uvijek ostavi mogućnost daljnjeg istraživanja težine nečije krivice uzimajući u obzir sve olakotne i otegotne činjenice. A da bismo ovo načelo mogli provesti u djelo, ne možemo izricati onu vrstu kazne, koju nakon njena provođenja više nije moguće preinačiti.
Još jedna stvar mora biti rečena. Crkva ne mijenja svoj nauk, pa tako i danas ostavlja mogućnost zakonitog izricanja smrtne kazne od strane države. O tome jasno govori Katekizam Katoličke Crkve:

Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. (KKC, 2266)

Pa ipak, katekizam već u sljedećem broju nastavlja:

Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski život obrani od napadača te se javni red i osobna sigurnost zaštiti, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe. (KKC, 2267)

Drugi prilog govoru protiv smrtne kazne jest svakako taj da su suvremeno zakonodavstvo i izvršna vlast sasvim dostatno organizirani kako bi mogli provoditi nekrvne kazne nad zločincima bez osobite brige da će zločinci prije ili kasnije iz zatvora izići zbog promjene vladajuće strukture ili zbog nemogućnosti održavanja državnih kaznionica. Stoga je razumno očekivati da će u uređenom društvu svaki zločinac osuđen da kaznu zatvora, tu kaznu i odslužiti, bila ona kako god duga, pa čak i doživotna. Time se daje jasna poruka svakom tko bi zločin planirao da će u slučaju uhićenja biti dostatno kažnjen.

Kao zaključak rekao bih da je smrtna kazna načelno zakonita, ali isto tako mislim da živimo u vremenu kada je bez straha od negativnih društvenih posljedica možemo posve odbaciti i nadići. Na kraju krajeva čudna je to poruka kada suvremena država nastoji poručiti najokorjelijim zločincima, u prvom redu ubojicama, kako je ubojstvo društveno neprihvatljiv čin, a tu poruku iznosi tako što i sama ubija onoga tko je nekome oduzeo život.

Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere.
I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš.
Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja.
Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.

Ovo je početak jednog od najpoznatijih i najčitanijih djela kršćanske književnosti. Radi se o Ispovijestima (Confessiones) Sv. Aurelija Augustina. A sjetio sam se ovog djela nakon što sam kroz nekoliko dana ponovno pogledao odličnu BBC-jevu dokumentarnu seriju, Planeti. Zanimljivo je kako se kroz čitavu povijest kao ključni čovjekov problem nameće upravo - SAMOĆA i to se očituje na svim razinama čovjekova postojanja. Koliko god čovjek imao stvorenja u svojoj blizini, u konačnici osjeća jednu neispunjenost, prazninu koja ga tjera na razmišljanje. Na društvenoj razini čovjek će pronaći prijatelje, bračnog druga, rodit će djecu... Čovjek je u stalnoj komunikaciji, pa ipak nije dovoljno. Tražimo dalje, više... Serija, koju sam pogledao, a osobito zadnja epizoda, Sudbina, na neki način otkriva još jednu vrstu samoće, o kojoj ne razmišljamo tako često, ali kada o njoj razmišljamo, prilično je duboka. Radi se o samoći u okvirima svemira. Nakon što smo pokušali pobijediti samoću na društvenoj razini, idemo dalje od toga. Pitamo se: Jesmo li sami u svemiru? Ima li još negdje života? Po mogućnosti inteligentnoga. Kako stupiti s tim životom u kontakt? Još nismo pronašli odgovor. Zadnja epizoda govori o budućnosti Sunca i planeta njegova sustava. Sunce će prije ili kasnije uništiti život na zemlji. Možda ćemo dotle doprijeti do Marsa koji će tada biti baš pogodan za život. Kasnije nam kao utočište može poslužiti Jupiterova Europa. Ma bilo kako bilo, ništa unutar sunčevog sustava neće potrajati vječno, a kako je s našim suncem tako je i sa svakim. Vremenski radi se o vrlo dalekoj budućnosti i pitanje je hoće li čovječanstvo kakvo poznajemo uopće dočekati takvu budućnost. Pa ipak se pitamo i istražujemo. Zašto? Jer se osjećamo nedovršeni, prazni, nedostatni... I ovdje fantastično sjeda ova Augustinova: NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI. Čovjek zapravo u samom sebi ima neoboriv dokaz Božjeg postojanja. I to je ova samoća koja ga tjera da traži drugoga, ali kada ga nađe u čovjeku ili u nečem drugom, nalazi da je i dalje prilično prazan. Nešto nedostaje. NETKO nedostaje. Jer sve na što smo naišli pod suncem ima svoju mjeru. Ništa nas ne izbavlja od samoće; ni čovjek, ni znanost. Ništa. Rekao bih da je čovjekov strah od smrti, zapravo ništa drugo nego upravo strah od samoće. Jer smrt je zapravo samoća u svojem najjasnijem izrazu. I zato je se toliko plašimo. Smrt za nas nije nepoznato stanje jer je dnevno proživljavamo, samo u manjem intenzitetu, iskušavajući samoću.
Čak i najuvjereniji ateista ili skeptik može se upitati je li ovaj strah od smrti, strah od samoće, samo uključivi dio naše naravi ili psihe ili se, uz to, radi i o Tvorčevoj poruci utisnutoj u srž našega bića. Poruci toliko jasnoj da je ne možemo ne čuti čak i onda kada je krivo interpretiramo.
Zanimljiva je još jedna stvar. U prvom poglavlju Biblije opisano je stvaranje svega pa i čovjeka. Opis se nastavlja u drugom poglavlju. I kada god Bog nešto stvori i pogleda zaključi da je DOBRO. Prvi puta da Bog za nešto kaže da nije dobro jest upravo onda kada gleda samoću Adama. I veli: Nije dobro da čovjek bude sam. (Post 2, 18) Radi se o zanimljivoj situaciji, jer Bog gleda na vlastito djelo i vidi da nije dovršeno. Nešto nedostaje. I stoga kaže: Nije dobro. Tada poduzima nešto. Predstavlja Adamu sve što je stvorio, ali tek kada ugleda ženu, Adam je zadovoljan. No, vrlo brzo čovjek uviđa da ni to nije dovoljno. Čak niti savršeno zajedništvo sa drugim čovjekom (sve kada bi ga i bilo), ne ispunja do kraja ljudsko srce. Ono ostaje i dalje samo. Zato Augustin veli što veli, a sv. Ivan Evanđelist će reći: Bog je veći od našeg srca. (1Iv 3, 20) Samo nam je, dakle Bog, dovoljan. Sve ostalo je premalo.
Stoga je dobro graditi zajedništvo sa drugima, dobra je i znanost koja nam pomaže da odgovorimo na neka pitanja, ali bez Boga, nije moguće biti do kraja ispunjen, nije moguće biti sretan. Jer, za sebe si nas stvorio.