Smrtna kazna

08 studeni 2006

Kako je ovih dana svijet podjeljen s obzirom na izrečenu smrtnu kaznu Saddamu Husseinu, čini mi se dobro malo razmisliti o ovoj najstrožoj zakonskoj kazni koja čovjeka može zadesiti.
Najprije, nekoliko statističkih podataka. U svijetu trenutno postoje 194 države, a od toga 74 ih u sklopu svoga zakonodavstva imaju mogućnost izricanja smrtne kazne. Koliko sam u statistici mogao vidjeti, jedini naseljeni kontinenti koji u cjelini ne izriču smrtnu kaznu su Europa i Australija. Jedini izuzetak u Europi je Albanija koja redovito ne izriče smrtnu kaznu, ali u osobitim slučajevima (ratni zakoni i tome slično), moguće ju je izreći. 120 država je, dakle, već ukinulo redovitu mogućnost izricanja smrtne kazne, bez obzira na počinjen zločin.
Sama logika izricanja smrtne kazne vjerojatno je u svijetu šarolika, no u dnu radi se zapravo s jedne strane o kazni kojom se nastoji "poravnati račun" između oštećenog i onoga koji je štetu nanio. Otprilike možemo reći da se radi o svojevrsnoj interpretaciji biblijskog starozavjetnog zakona "Život za život, oko za oko, zub za zub..." (usp. Izl 21, 23-24) Problem se pojavljuje već u tumačenju ovog starozavjetnog načela. U kontekstu božanske pedagogije koja unutar razvoja Objave ima svoju dinamiku i rast, valja napomenuti kako je ovaj starozavjetni zakon zapravo bio jedan humanistički pomak u odnosu na dotadašnje uvriježene običaje. Naime, prije objave sinajskog saveza, običaj je bio kažnjavati čovjeka višestruko u odnosu na zločin koji je počinio. Valja razumjeti da govorimo o vremenu kada ne poznajemo vojni ustroj kakav postoji danas, a policijski još manje. Nekakav društveni red održavao se različitim varijantama krvne osvete. Sinajski savez, kako rekoh, čini jedan humanistički korak naprijed te ograničava kaznu na čin razmjeran nastaloj šteti. No, i to je tek stepenica u božanskoj pedagogiji koja će svoj vrhunac dostići u Isusovom govoru na gori, koji govori o ljubavi zbog same ljubavi, koja ne poznaje zakon kazne i osvete, već uvodi milosrđe kao mjeru novog čovjeka, koji živi u sili Duha Svetoga. No, zakon ljubavi i milosrđa, u prvom je redu poziv, a ne još jedan u nizu zakona koji imaju biti nametnuti snagom autoriteta ili strahom od posljedica. Radi se o slobodnom prihvaćanju božanske logike, svojstvene božanstvenoj naravi čovjeka rođena od Duha Svetoga. Stoga je i nakon novozavjetne objave i ustanovljenja Crkve smrtna kazna imala svoju primjenu, iako ne u Crkvi. Rimsko carstvo, nakon 313. pa čak i nakon 381. godine i proglašenja kršćanstva jedinom dopuštenom religijom carstva, u okvirima svjetovnih zakona i dalje poznaje smrtnu kaznu. Ništa se ne mijenja u srednjem vijeku, pa niti nakon njega. Pa ipak, čitavo je ovo povijesno razdoblje obilježeno trajnim nastojanjem Crkve da humanizira zakonodavstvo, uključujući i područje kažnjavanja. Crkva je ipak, uza svo nastojanje u ovoj humanizaciji, u okvirima svog nauka ostavljala svjetovnoj vlasti prostora i mogućnosti za opravdano izricanje smrtne kazne. Iako se sa razvojem civilizacije, razvija i sudstvo i policijski ustroj, u nekim slučajevima i dalje se smrtna kazna činila neizbježnim načinom provođenja pravde.

Danas je situacija ipak znatno drugačija. Iako su zločini i dalje isti, pošto je ljudsko srce, zbog rane istočnoga grijeha, sklono zlu, danas imamo barem dva čimbenika koja mogu govoriti u prilog posvemašnjem ukidanju smrtne kazne.
U prvom redu, napretkom različitih znanosti kako socioloških, tako i psihološkim, sve dublje možemo razumjeti ono što Crkva od svog početka naučava kao istočni grijeh, a to je jedna sklonost zlu koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Sve jasnije vidimo kako su mnogi specifični zločini zapravo velikim djelom (iako nikada u potpunosti) simptom promašaja u odgoju čovjeka-zločinca već od najranijeg djetinjstva, negativnog utjecaja njegovog životnog okružja i mnogih drugih čimbenika na koje sam čovjek nije mogao utjecati. Ne želim ovdje reći da netko ne bi bio odgovoran za svoj zločin, već samo to da je čovjeku nemoguće, uza svu dobru volju, sagledati svu dubinu nečijeg životnog puta i njegova slobodnog opredjeljenja za neki zločin. Ukoliko nam je to nemoguće, onda bi i izricanje kazne trebalo biti takvo da uvijek ostavi mogućnost daljnjeg istraživanja težine nečije krivice uzimajući u obzir sve olakotne i otegotne činjenice. A da bismo ovo načelo mogli provesti u djelo, ne možemo izricati onu vrstu kazne, koju nakon njena provođenja više nije moguće preinačiti.
Još jedna stvar mora biti rečena. Crkva ne mijenja svoj nauk, pa tako i danas ostavlja mogućnost zakonitog izricanja smrtne kazne od strane države. O tome jasno govori Katekizam Katoličke Crkve:

Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. (KKC, 2266)

Pa ipak, katekizam već u sljedećem broju nastavlja:

Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski život obrani od napadača te se javni red i osobna sigurnost zaštiti, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe. (KKC, 2267)

Drugi prilog govoru protiv smrtne kazne jest svakako taj da su suvremeno zakonodavstvo i izvršna vlast sasvim dostatno organizirani kako bi mogli provoditi nekrvne kazne nad zločincima bez osobite brige da će zločinci prije ili kasnije iz zatvora izići zbog promjene vladajuće strukture ili zbog nemogućnosti održavanja državnih kaznionica. Stoga je razumno očekivati da će u uređenom društvu svaki zločinac osuđen da kaznu zatvora, tu kaznu i odslužiti, bila ona kako god duga, pa čak i doživotna. Time se daje jasna poruka svakom tko bi zločin planirao da će u slučaju uhićenja biti dostatno kažnjen.

Kao zaključak rekao bih da je smrtna kazna načelno zakonita, ali isto tako mislim da živimo u vremenu kada je bez straha od negativnih društvenih posljedica možemo posve odbaciti i nadići. Na kraju krajeva čudna je to poruka kada suvremena država nastoji poručiti najokorjelijim zločincima, u prvom redu ubojicama, kako je ubojstvo društveno neprihvatljiv čin, a tu poruku iznosi tako što i sama ubija onoga tko je nekome oduzeo život.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se