Papin govor u Regensburgu

17 rujan 2006

Ovih dana mnogi pišu i raspravljaju o navodnoj papinoj uvredi islama, koju je izrekao kritizirajući primjenu sile u širenju vjere. Vidjeli smo u povijesti čovječanstva kako je ovakav način širenja vjere uvijek bio promašaj bilo da se radilo o kršćanstvu, islamu ili bilo kojoj vjeri. Iako je i Crkva imala svojih razdoblja kada su njeni pojedini utjecajni članovi, pa i skupine ovakvom načinu širenja vjere pokušavali pronaći opravdanje, Bogu hvala, uvijek je bilo onih snaga u Crkvi koje su jasno pobijale takvo mišljenje. Danas su ta vremena iza nas, iako ostaje povijesno breme ovih pogrešaka, koji su nekima sablazan, a nekima željena argumentacija u nerazumnom mahnitanju protiv svega što je crkveno. Pa ipak, lijepo je čuti da papa Benedikt jasno govori o bezumnosti ovakvih stavova bez obzira na to u krilu koje religije izvirali. I naravno, oni koji žele krivo protumačiti čak i najdobronamjernije papine riječi, rado su to učinili, te sada huškaju bez potrebe na sukobe, protiv kojih je papa u prvom redu i progovorio.

Valja također znati da je papa svoje predavanje izložio pred znanstvenicima i profesorima koji su predavanje mogli saslušati u odgovarajućem kontekstu i s dobrom namjerom. Čak i izvađenom iz konteksta, ne vidim kako se papinu predavanju mogu pripisati uvrede islama ili muslimana. Mnogi, dakle, čitamo o aferi, o papi, o reakciji pojedinih ljudi. Koliko nas je pročitalo izvor? Ovdje prenosim tek dio papina predavanja u kojem se nalaze navodne uvrede (primijetimo da papa uglavnom navodi različite autore na koje nailazi u sklopu predavanja), a cjeloviti tekst predavanja može se vidjeti ovdje.

Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem. Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između "triju zakona", "triju životnih poredaka": Starog zavjeta – Novog zavjeti – Kurana.

U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi "đihad" (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kuranu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na "posjedovatelje pisma" i "nevjernika", on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: "Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem".

Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: "Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu, to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću". Toliko Manuel.

Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.

Khoury pri tom citira rad poznatom francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se