Večernji list donosi nam još jedan u nizu svojih "elokventnih" članaka u kojima se ne prepoznaju argumenti, niti postoji barem dva imena od niza "pojedinih stručnjaka" koji pomažu piscu da članak u očima prosječnog čitatelja izgleda ozbiljan, niti je pretjerano informativan. Zapravo u članku će svatko tko je upućen u temu odmah vidjeti da Irena Kustura nije upoznala temu o kojoj piše. Izgleda da je jedini motiv (čudna li čuda) pisanja ovakvog članka pokušaj napada na školski vjeronauk. Napad je dakako prilično amaterski i jadan, ali ionako oni koji se protive vjeronauku u školi, svjesni da nemaju prave argumente, mogu samo lajati što glasnije i što više, u nadi da će tako utjecati na javnost. O čemu se dakle ovdje radi?
Imam želju ovaj članak pratiti od početka do kraja kako bih raskrinkao ili nepoznavanje teme ili zlonamjernost same novinarke. Ovo se vrlo jasno očituje već u prvoj rečenici koja glasi:

Promjene nastavnog plana i programa za osnovne škole, koje su pojedine predmete dobro protresle, vjeronauk sadržajno nisu niti dotaknule.

Neupućena Irena očite ne zna ili ne želi znati kako je vjeronauk kao predmet svoj "potres" doživio prije nekoliko godina u vrijeme kad se u osnovnim školama nastojalo rasteretiti predmete od sadržaja. Za razliku od svih ostalih predmeta, vjeronauk je tada doživio pravo rasterećenje. Do tada u svim godištima u osnovnoj školi vjeronauk je godišnje imao 70 sati i isti broj nastavnih jedinica. Rasterećenjem satnica se nije promijenila, ali je broj nastavnih jedinica pao tako da sada po godištu ima 30 - 40 nastavnih jedinica. U nekim godištima je dakle došlo čak do pedesetpostotnog rasterećenja. Također su pripremljeni novi udžbenici, radne bilježnice, priručnici za nastavnike koji su uvelike unaprijedili nastavu vjeronauka. Nastavnici koji predaju vjeronauk redovito se okupljaju na različitim područnim, dekanatskim i sličnim skupovima gdje trajno usavršavaju svoje stručno znanje i vještine za posredovanje istog u školama. Ne znam koji se predmet može pohvaliti da je doživio rasterećenje, stavio toliki naglasak na korelaciju sa ostalim predmetima i suradnju sa predmetnim nastavnicima i razrednim učitelji(ca)ma kao vjeronauk i to sve nekoliko godina prije dolaska HNOS-a. Dakako, novinarki Večernjeg lista ovo je promaklo iz razloga poznatih samo njoj.
Nadalje, članak spominje različite zlouporabe seksualnosti kako ih tumači katolički nauk i pri tom kao da se autorica osobito čudi zbog spominjanja masturbacije i homoseksualnosti unutar te kategorije. Izgleda da je u ovom društvu svakome dopušteno slobodno vjerovati što želi i javno izražavati svoje mišljenje. Katolicima to izgleda nije dopušteno. Iako se radi o izbornom predmetu koji je u potpunosti u skladu sa naukom Katoličke Crkve, koje su članovi većina građana ove zemlje, izgleda da je iz nekog razloga baš njihovo mišljenje u neskladu sa onim što bi se u školama trebalo govoriti. Zanimljivo je da pri tom novinarka ne spominje npr. islamski vjeronauk koji se također održava u mnogim školama. Islam isto kao i kršćanstvo govori o homoseksualnosti i još nekim temama kao o zlouporabi seksualnosti. Zašto se onda kao neprihvatljiv navodi samo katolički vjeronauk u ovom članku? Možda zato što nije politički korektno dirati u manjine, pa da ne bi bilo nepotrebnog dizanja prašine?
Novinarka se dalje čudi i nad katoličkom osudom rastave braka i bračne nevjernosti. Pri tom opet zaboravlja kako je opće mišljenje, a ne samo katoličko, da su ovo negativne pojave. Svaki dječji psiholog znade da se malo koja trauma može toliko negativno odraziti na dijete kao trauma rastave njegovih roditelja. Ili ovdje novinarka misli da je katolički vjeronauk saborska sjednica u kojoj se raspravlja o zakonitosti rastave i nevjernosti pa se boji da bi zbog katoličkog vjeronauka preljubnici mogli završiti u zatvoru, a mnogi bračni parovi bili prisiljeni ostati u braku protiv svoje volje? U svakom slučaju, čudim se nad čuđenjem novinarke.
I evo još jednog djela članka:

Pojedini stručnjaci upozoravaju da nametanje takvih stajališta s jedne strane i svakodnevni život s druge trinaestogodišnjaka mogu zbuniti.

O kojim se "pojedinim stručnjacima" radi nećemo saznati do kraja članka jer je jedino ime koje se u članku spominje ime sociologa Dražena Lalića. A Dražen Lalić miješa zdravstveni odgoj, znanstvenu utemeljenost i vjeru kao da je s kruške pao. Iako katolički nauk ne odbacuje dosege suvremene znanosti (upravo sam o tome nedavno pisao), katolički nauk za svoj temelj ima VJERU, a vjera u mnogim stvarima NADILAZI razum, pa tako i znanost. Nerazumno, i ako hoćete, neznanstveno je očekivati da se predmet koji želi posredovati sadržaj vjere u svemu i uvijek temelji na znanstvenim argumentima. To je sasvim nemoguće. Isto tako je suludo vjeronauk mješati sa zdravstvenim odgojem, jer prvotna briga vjeronauka nije u tome da djecu poučava očuvanju tjelesnog zdravlja, već kako sačuvati besmrtnu dušu. Dakako da onome koji vjere nema to može izgledati kao nepotrebna glupost, no neka se takav zapita kako u očima vjernika može izgledati tvrdnja da Boga nema.

Što nam je dakle činiti? Hoćemo li u ovom društvu tražiti jednu suvislu ideju o pitanju smisla života i tražiti da ona postane jedina, bilo da je izglasamo većinski, bilo da nam je izaberu "stručnjaci", ili ćemo već jednom shvatiti da u ovoj zemlji ne možemo svi razmišljati isto i da ukoliko želimo živjeti u skladu moramo prihvatiti činjenicu da smo različiti. Ne samo prihvatiti, već i poštivati. Kao što jedan homoseksualac ima pravo misliti sve najbolje o svojoj spolnosti, ili ateista o svom uvjerenju da Boga nema, tako i katolik ima pravo misliti da je njegova vjera utemeljena na svoj istini koju je Bog htio objaviti ljudima. I nema potrebe pozivanja na linč od bilo koje strane. Neka svatko ima jednako pravo na mišljenje i promociju vlastitog mišljenja sve dok to mišljenje ne doziva akciju koja bi činila nepravdu i nasilje bilo kome. Tako i pustimo već jednom vjeronauk u školi, bilo katolički, bilo islamski ili protestantski, na miru. Radi se o izbornom predmetu i ne treba strahovati oko toga da će se učenicima koji ga slušaju išta nametnuti. Što nekog briga ako bi katolici rekli i da su dobri samo oni ljudi koji mogu hodati po trepavicama? Što onda? Ne tjeramo nikoga da se krsti i da prihvati naše mišljenje. Svaka vjerska zajednica ima svoj nauk i svoje običaje. Židovi obrezuju djecu osmog dana, muslimani nešto kasnije, neke vjerske zajednice promoviraju poligamiju, neke ljubav prema bližnjemu, neke odobravaju homoseksualnost, neke ne. Neki hvale eutanaziju, neki je sude, neki zagovaraju kloniranje, a neki su najljući protivnici ovog postupka. I svi baš navalili na katolički vjeronauk. Pitam se zašto? Ukoliko je toliko van vremena i znanosti ono što učenici slušaju na vjeronauku, čemu strah? Djeca nisu glupa. Slatko će se nasmijati i zabaviti na račun predmeta koji im nema što pametno ponuditi.
Ili možda ipak ima? Možda odatle toliki strah i otpor? Irena...?

Danas je spomendan sv. Ljudevita. Radi se o francuskom kralju koji je živio u 13. stoljeću. Čitajući dio njegove Duhovne oporuke svome sinu nekako sam počeo razmišljati o prednostima i nedostatcima različitih društvenih uređenja. Pri tom nisam naletio na neku originalnu misao. Na kraju krajeva ljudi razmišljaju o savršenom društvenom uređenju već tisućama godina, pa sumnjam da se tu nešto nova može dodati tek tako. Već je Aristotel prilično razradio ovu temu. On je podijelio društvena uređenja na dobra i loša. Dobra su prema njemu: monarhija, aristokracija i republika, a loša: tiranija, oligarhija i demokracija. Moram priznati da se ovoj jednostavnoj podjeli ne bih olako protivio. No, ovdje sam htio zapravo usporediti samo dvije stvari: demokraciju i monarhiju. Demokraciju stoga što se radi o društvenom uređenju koje danas, naizgled, nema alternative. Monarhiju pak zato što je sv. Ljudevit bio monarh te me potakao na razmišljanje o tome koje su prednosti vladavine jednog čovjeka državom i narodom.
Ono što svakako mora mnoge privlačiti k demokraciji jesu ideje na kojima ona naizgled počiva. Ideje da svi građani imaju jednaka prava, da svi odlučuju o tome tko će voditi državu, sve u svemu da "narod vlada" državom. Zapravo, po mom mišljenju, u pitanju je obmana. Prije svega pitam se kakvo je dobro u tome da svatko tko je navršio 18 godina ima pravo glasa o tome tko će voditi državu. Kao da je riječ o nečem banalnom pa tu i nije potrebno biti osobito stručan. Stoga svatko ima jednako pravo glasa, bio on pismen ili nepismen, informiran o programu određene stranke ili ne itd. Ovakvo stanje stvari zapravo ide na ruku onima koji nemaju vještine potrebne za vođenje države jer je prosječnom čovjeku puno lakše slagati da će samim time što neka stranka dođe na vlast "biti bolje, biti više novaca i tome slično", negoli ljude pridobivati tumačeći prilično kompleksan posao upravljanja državom te pri tom navodeći one segmente u kojima dotični želi poboljšati situaciju na opće i pojedinačno dobro. Na vlast će u demokratskom društvu doći nažalost ne onaj koji želi pošteno raditi ovaj odgovoran posao, a ujedno ima i vještine koje taj posao traži, već onaj koji je vješt u obmanjivanju prosječnog čovjeka. Zapravo je nemoguće da u demokratskom društvu, demokratskim putem na vlast dođe čestit i sposoban čovjek. Nemoguće je zato jer se takav neće koristiti prljavim metodama koje su nužne kako bi se okaljalo političke protivnike i obmanulo što više ljudi kako bi glasali upravo za onoga koji ih obmanjuje.
Kada već određena grupa dođe na vlast, treba se pitati zašto su uopće htjeli vlast. Pa zato što vlast hrani ego, omogućuje financijske malverzacije u vlastitu korist. Ukoliko je tome tako, ovi će ljudi još više željeti vlast sada kada su je jednom kušali. Stoga njihov posao i nakon izbora mora uključivati obmanu, laži i tome slične rabote. Dakako da ljudima na vlasti nije želja činiti zlo, osiromašiti narod i tome slično, no dovoljna je činjenica da im pred očima nije opće dobro i dobro drugih kao prvotni cilj. A kako tome nije tako, jasno je da niti rezultati ne mogu biti blistavi.
Problem u demokraciji jest i taj što ne postoji osjećaj za dobro i zlo, već samo za većinu i manjinu. Dobro će dakle biti ono što većina kaže da je dobro. Poznati su negativni primjeri odlučivanja većine (nacizam, fašizam, komunizam) u dvadesetom stoljeću koji su čovječanstvo puno koštali. Zanimljiva je činjenica da je Adolf Hitler došao na vlast potpuno legalno, demokratskim putem, dakako izvana gledano. Demokratskim sredstvima (izuzevši izbore naravno) niti se moglo spriječiti da taj čovjek dođe na vlast, niti ga se moglo sa vlasti skinuti. Dovoljno je bilo da mu većina dadne svoje povjerenje i stvar je krenula.

Ima toga još, ali gledam koliko sam već nadrobio o demokraciji. Htio bih sada o monarhiji. Monarhija se definira kao dobra vladavina jednog čovjeka. Valja je razlikovati od tiranije, koja je loša vladavina jednog čovjeka. Po meni prednost monarhije, poglavito nasljedne jest ta što se čovjek na vlasti ne mora bojati hoće li biti izabran u sljedećem mandatu li neće. Ukoliko je pošten čovjek, njegov je strah u tome da ne učini neku nepravdu ili kakvu grešku koja će štetiti općem dobru. Ukoliko je zao, odnosno tiranin, strah ga je da će biti svrgnut i ubijen. U svakom slučaju, ne postoji potreba za obmanom poput one u demokraciji jer kao monarh, ova osoba ionako ima vlast i nema potrebu preko obmane zadržavati ili osvajati vlast svakih nekoliko godina. Monarh se stoga može, ukoliko je pošten čovjek (uvjetno rečeno, jer svaki čovjek ima svoje grijehe i slabosti), baviti općim dobrom. Ne mora strahovati niti oko toga da zbrine svoje potomke, jer su zacijelo zbrinuti. Zapravo, on ima priliku i mogućnost odgojiti svog nasljednika upravo kao osobu sposobnu vladati i pridonositi općem dobru. Ukoliko monarh želi činiti dobro, puno je manje podložan lukavstvima političkih protivnika ili birokracije koji bi ga u tome željeli spriječiti kako bi izvukli vlastitu korist. Monarh dakako nije pobrao svu pamet svijeta te ima mogućnost okružiti se savjetnicima, sposobnim i pametnim ljudima koji će mu u poslu pomoći. Monarh je čovjek koji svoj posao zna, umjesto da ga želi, te mu je težnja posao (ili bolje reći, službu) vršiti, a ne stalno iznova osvajati. Iako povijest poznaje puno tirana koji su loše obnašali vlast, ili monarha koji su se u tirane s vremenom razvili, poznati su i svijetli primjeri koji su imali mogućnost pridonijeti općem dobru i tu su mogućnost koristili koliko je bilo do njih. Jedan (ali ne jedini) takav primjer je upravo sv. Ljudevit koji je bio svjestan da za svoju službu odgovara Bogu i narodu te je svim silama nastojao vršiti je pravedno. O tome svjedoči i njegova duhovna oporuka sinu iz koje navodim ovaj dio:

Nek ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednicima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svoji mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio, i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema svojim podložnicima budi pravedan, te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.

Zaključujem jednu stvar. U demokratskom ustroju na vlast ne može doći pošten čovjek jer će njegovi protivnici, koristeći nepoštena i podmukla sredstva, bolje obmanuti narod, nego što će netko pošten narod u svoje pravedne namjere uvjeriti. U monarhiji na vlasti može biti čovjek koji vlast već ima, bogatstvo i moć jednako tako, te mu opće dobro može biti cilj za kojim će ići. Može i tu biti svakakvih zala, ali monarhija barem ima šansi.

Dobro, toliko. Vraćam se u sadašnjost. Jasno mi je da danas ipak demokracija nema alternative i ne sanjarim da ću za života vidjeti nekakvu obnovu monarhističkog društvenog uređenja u zapadnom svijetu. Samo želim reći to da mislim kako demokracija nema alternative, zato što je tako u našim glavama, a ne zato što ne bi bilo moguće usvojiti bolje društveno uređenje.

Upoznao sam tijekom godina značajan broj ljudi koji su poradi neupućenosti bili sablažnjeni nekim odlomcima Biblije, a poglavito odlomcima Staroga zavjeta. Jedan od temeljnih odlomaka jest upravo prvo poglavlje, poznato kao Izvještaj o stvaranju. Iako naizgled sasvim jednostavno, zapravo je vrlo duboko. Neke židovske skupine ovom poglavlju (i još nekim biblijskim odlomcima) pripisuju "kraćenje života" zbog njegove izuzetne teškoće punog razumijevanja te stoga ne preporučuju čovjeku da se udubljuje u nj prije navršene tridesete godine života. Nisam Židov, pa se nisam pridržavao ove preporuke, ali kako godine odmiču, tako uvijek otkrivam nešto novo o prvom poglavlju. Ovdje ću iznijeti tek nekoliko naglasaka koje će možda nekome biti na pomoć. Već sam se i prije dotaknuo ove teme u drugom kontekstu, pa tko voli neka i to pogleda.

Prije svega valja započeti sa jednim pitanjem: Je li Izvještaj o stvaranju (i Biblija uopće) znanstveni traktat? Odgovor je - NE. Time ne želim reći kako se ono što Biblija donosi nije dogodilo baš onako kako je i napisano. Bog je svemoćan i mudar te je moguće da stvari radi onako kako mi ne možemo razumjeti i stoga prihvatiti. Bog je u toj svojoj svemoći mogao stvoriti svijet u šest dana, kako Biblija kaže, bez obzira na znanstvene teorije koje danas jesu, a sutra nisu. Postoje struje koje doslovno tumače kompletnu Biblije te odbacuju bilo kakva znanstvena otkrića ukoliko nisu u skladu s onim što u Bibliji piše. Rekao bih da oni koji zagovaraju ovakav pristup Bibliji, malo razumiju o njoj. Postoje i oni koji ulaze u drugu krajnost te odbacuju sve što je u neskladu sa suvremenim iznašašćima pozitivnih znanosti. Takvi sigurno razumiju Bibliju još manje od prvih. Biblija nije znanstveni traktat, ali to ne znači da Biblija laže. Ona ima svoj način govora, čak bolje reći - svoje načine govora, jer postoje u Bibliji različite književne vrste. Ne bih sada ulazio u govor o književnim vrstama. Ovdje valja reći da je Izvještaj o stvaranju u prvom redu - teološko djelo, odnosno tumačenje stvarnosti (konkretno: stvaranja) u svjetlu vjere i govorom vjere, koji visoko cijeni i simbolički govor. Idemo sada na neke značajne dijelove prvog poglavlja.

Prva riječ Knjige postanka (pa tako i Biblije) jest: Berešit (U početku). Prvo slovo jest bet, a to je slovo nalik latiničnom slovu C samo naopačke. Valja znati i to da se alefbet (hebrejsko pismo) piše s desna prema lijevoj strani. Stoga bet ima zatvorene sve smjerove osim onoga prema kojem se piše. Neki tumači kažu da je upravo ovo prvo slovo Biblije zato da bi nas podsjetilo kako se ne valja previše osvrtati prema onome što nas nadilazi, niti prema onome što je ispod ili iza nas, već valja gledati u ono što je pred nama, tj. u vlastitu stvarnost, u vlastiti život.
Jedan zanimljivi midraš kaže kako je neki čovjek usnio san. Sanjao je kako se ispod mosta u njegovu selu nalazi zakopano veliko blago. Usred noći, uzeo je lopatu i pohitao prema tom mostu te počeo kopati. Dok je on kopao naišao je jedan drugi čovjek. Ovaj ga upita: "Što radiš?" Odgovori: "Sanjao sam noćas da se ispod mosta nalazi veliko blago, te sam požurio iskopati ga." Na to mu stražar odgovori: "I ja sam noćas sanjao nekog glupana koji misli da se ispod mosta nalazi blago, dok je blago zakopano čitavo vrijeme ispod poda u njegovoj kuhinji." Čovjek se vrati kući, uđe u kuhinju, počne kopati i uistinu pronađe blago ovdje. Zaista, blago za kojim svaki čovjek zaista čezne nije daleko od njega, ono mu je stalno pred nosom. Problem je što mislimo da moramo tražiti negdje drugdje, jer je naš život "preobičan" da bi imao nekog značaja.

Sljedeća vrlo važna poruka Stvaranja jest ta da je Bog stvorio sve što postoji. Biblijski pisac nalazi se u Babilonu, u izgnanstvu. Babilonci tumače u njegovo doba stvarnost na drugačiji način. Govore o mnogim bogovima, o silama dobra i zla, koje su u stalnoj borbi i tome slično. Pridaju prirodnim silama poput sunca i mjeseca značaj božanstava. No, Objava hoće reći da postoji jedan Bog i taj je stvoritelj svega što postoji. Zato Izvještaj postupno nabraja sve stvoreno te uvijek kaže da je sve stvorio Bog svojom riječju. Svaki puta nakon završenog dana stvaranja Bog kaže da je stvorio nešto dobro. Čovjeku, kao kruni stvaranja daje posebno značenje. Nakon njegova stvaranja kaže Bog da je VEOMA DOBRO. Osim toga, dok je za ostala stvorenja Bog jednostavno rekao "Neka bude" i stvorenja su postala, nad čovjekom se zamislio: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" (Post 1, 26) I ne samo da čovjeku posvećuje posebnu pažnju u njegovu planiranju. Njega stvara NA SVOJU SLIKU, tj. daje mu nešto što druga stvorenja nemaju - udjela u svojoj biti. U drugom poglavlju nalazimo još jednu zanimljivu stvar o stvaranju čovjeka: "Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života." (Post 2, 7) Dok ostale stvari jednostavno stvara riječju, čovjeka "mijesi" od praha zemaljskog, odnosno unosi se dublje u ovo djelo. Zapravo sve što stvara prije toga, stvara u kontekstu plana stvaranja čovjeka. Priprema za čovjeka jedan prekrasan ambijent u koji će ga staviti, jer čovjek je pozvana na odnos ljubavi s Bogom. Bog hoće da se čovjek zaljubi u njega i zato mu priprema sve najbolje.

Još je jedna stvar važna, a to je govor o sedam dana u okviru kojih Bog šest dana stvara sve. Je li Bog stvorio sve zaista unutar šest dana ili nije zapravo je nevažna rasprava jer izlazi iz ciljane poruke. Šest dana su u prvom redu slike, okvir za predaju o stvaranju. Moramo imati na pameti da se radi o simbolički precizno razrađenom tekstu, koji je prije svojeg zapisivanja sigurno stoljećima bio predavan iz naraštaja u naraštaj usmenim putem. Uza svu simboliku koju broj sedam ima u Bibliji, postoji i praktična strana ovakve forme - ovaj se izvještaj prenosio s očeva na sinove, odnosno bio je priča koju je i dijete trebalo razumjeti i zapamtiti. Zato je izvještaj složen u ključu koji se lako razumije i pamti u svom prvom sloju (imajući u vidu mnoge poruke koje dijete ne može razumjeti i zbog čega rekoh da je tekst dublji negoli se čini na prvi pogled). Ključ jest taj da su dani raspoređeni po parovima. Svaki dan ima svoj par. U prva tri dana stvoreni su svjetlost, svod (koji razdvaja vode od voda), te kopno. Druga tri dana su povezana sa prva tri: četvrti dan sa prvim jer tada su stvorena svjetlila (koja daju svjetlost), peti dan sa drugim - ribe koje žive u vodi i ptice koje lete svodom, šesti dan sa trećim - kopnene životinje i čovjek, koji žive na kopnu. Parovi su dakle: 1-4, 2-5, 3-6. Imajući ovaj ključ u vidu lako se pamti što je kada stvoreno. Dakako da svoju poruku ima i postupnost stvaranja koje kreće sa nečim temeljnim i jednostavnim poput svjetlosti, te preko neživih tvari ide na živa bića, sve razvijenija dok ne dođe do krune stvaranja - čovjeka.

Zadnja stvar koju ću ovdje spomenuti, ali nipošto zadnja o kojoj bi se dalo govoriti, jest nešto što možemo već u prvom poglavlju spoznati o Bogu. Bog se oslovljava kao jedan, ali istovremeno u hebrejskom imenica 'Bog' (Elohim) ima završetak kakav imaju imenice u množini. Isto tako Bog prilikom stvaranja čovjeka kaže "Načinimo". Ne kaže "Načinit ću...", u jednini. Izvještaj nam otkriva istovremeno Božje jedinstvo, ali i pluralitet koji postoji u tom jedinstvu. Upućuje na Svetu Trojicu - Oca i Sina i Duha Svetoga koji postoje u savršenom zajedništvu, kao jedan. I stvarajući čovjeka NA SVOJU SLIKU, Bog stvara muško i žensko (usp. Post 1, 27), dakle biće zajedništva koje ne postoji bez onog drugog. Stoga Knjiga postanka govoreći o Bogu, ali govoreći i o čovjeku, koji je stvoren na njegovu sliku, otkriva nešto o trojstvenom Bogu.

Ovo su, kako rekoh neki naglasci i to vrlo važni ukoliko želimo razumjeti barem malo Biblijsku poruku. Važno je naglasiti da su ove stvari razumljive i prihvatljive isključivo u svjetlu vjere. One jesu takve kakve jesu i ništa ih neće promijeniti, no ukoliko nemamo svjetlosti ne možemo ih razumjeti. Zato je za onoga koji pristupa Bibliji bez ovog svjetla, ova knjiga NESHVATLJIVA.
No, sa ili bez svjetla vjere, nadam se da je shvatljiva jedna druga stvar: Suprotstaviti biblijski Izvještaj o stvaranju i općeprihvaćene znanstvene teorije o postanku svemira metodička je greška dostojna istinskih zlonamjernika ili istinskih glupana koji žele sakriti ili ne mogu razumjeti činjenicu da znanost odgovara na pitanja u okvirima pozitivnih (eksperimentalnih) metoda, dok se Biblija bavi pitanjem smisla. To su različita područja, sa različitim pristupom i načinom govora, koja upravo zbog toga nisu i ne mogu biti u suprotnosti, već se jednostavno mogu međusobno nadopunjavati. Stoga je dobro prilikom susreta sa Biblijom ne odbaciti znanost, već biti svjestan njene uloge u ljudskom društvu, a to nije nipošto odgovor na pitanja poput: "Odakle dolazimo? Kamo idemo? Zašto živimo?" To će nam reći Onaj s kojim se svi imamo susresti bez obzira na to što mi mislili o Njemu.

Ove godine su puštena u kina dva filma (United 93 i World Trade Center) koja se bave napadom na New York. Radi se o mainstream filmovima u kojima je izdramatizirano ono što smo uglavnom mogli pratiti o tom događaju na CNN-u i ostalim sličnim postajama. No, sve ove godine imali smo priliku naići i na teorije zavjere koje činjenice vezane uz rušenje "blizanaca" tumače na malo drugačiji način. Neki su išli dotle da su nedvosmisleno napad na New York pripisivali uroti koja je nastala u samom vrhu američke vlade. Poznat je i film Fahrenheit 9/11 redatelja Michaela Moorea, koji možda nije išao toliko daleko da bi govorio o izravnom planu Busheve administracije, ali joj je svakako pripisao velik dio krivnje za ono što se dogodilo. Prije nekog vremena naišao sam na film Loose Change, koji me uistinu iznenadio jednostavnim iznošenjem nekih činjenica koje u najmanju ruku ukazuju na to da stvari zaista nisu onakve kakvima su prikazane u službenim izvješčima. Loose change je svoju premijeru doživio na Internetu, a dosegao je toliku gledanost da je ekipa odlučila dodati još neke stvari u film te ga je konačno imenovala Loose Change 2nd edition. Samo neke od zanimljivih činjenica na koje nailazimo u filmu su sljedeće:

1. Činjenice upućuju na veliku vjerojatnost da u Pentagon nije udario nikakav putnički zrakoplov. Puno je vjerojatnije da se radilo o krstarečem projektilu.
2. Udar na Pentagon pogodio je isključivo ono krilo građevine koje se trenutno obnavljalo, te u njemu nije bilo ljudi.
3. Let United 93, koji je navodno trebao udariti na Bijelu kuću, teško je mogao biti srušen u Shanksvilleu, pošto podaci upućuju na to da je sletio u Cleveland. Što se dogodilo sa putnicima, koji su nakon slijetanja evakuirani, javnosti nije poznato.
4. U povijesti suvremene civilizacije poznata su isključivo tri slučaja zgrada koje su se srušile zbog požara. Te tri zgrade su upravo one tri koje su 09.11. srušene u udaru zrakoplova. Mnogi stručnjaci se slažu: POŽAR NE MOŽE SRUŠITI ZGRADU DO TEMELJA!
5. Većina crnih kutija je uništeno prilikom napada. Tumači se da su zbog visokih temperatura izgorjele. Međutim, radi se o kutijama izrađenih od najotpornijih materijala poznatih suvremenoj tehnologiji. Do tog događaja gotovo nikada se na teritoriju USA nije dogodio gubitak crnih kutija iz srušenih zrakoplova. Istovremeno, ove nevjerojatno visoke temperature, preživjela je putovnica jednog od navodnih otimača zrakoplova.
6. Više činjenica ukazuje na to da su oni koji su u tome imali interes, znali što će se dogoditi već prije samog događaja. Radi se o zanimljivim makinacijama sa osiguranjem tornjeva, novčanim transakcijama, pokrivanjem dionica, koje bez znanja o skorom događaju ne bi imale nikakva smisla i predstavljale bi izuzetno loše poslovne poteze inače vrsnih poslovnih stručnjaka.

Lista se nastavlja, ali ne želim u potpunosti kvariti doživljaj onima koji ga žele pogledati. Preporučam svakome. Film je moguće izravno pogledati na Googleu, moguće ga je i skinuti sa izvorne stranice u kvalitetnijem formatu.

Dakako da se radi o dokumentarcu koji traži argumente u prilog svojoj tezi. Koliko mi je poznato to je u naravi svakog dokumentarnog filma pa tako i ovog. Postoje svakako i drugačiji odgovori na neka od pitanja koje postavlja Loose Change, no činjenice ostaju činjenice. Ako ništa drugo, film je sasvim dovoljan da gledatelju pomogne otvoriti se za mogućnost drugačijeg tumačenja događaja koji je obilježio ulazak u novo tisućljeće. Kada, u kontekstu napada na New York, razmislim o svim vanjskopolitičkim potezima Busheve administracije, teško se mogu oteti dojmu kako jednoj grupi ljudi, željnoj održati se na vlasti, pojačati svoju političku moć u čitavom svijetu i pritom zgrnuti teško zamislive količine novca, i te kako odgovara ono što se dogodilo prije 5 godina u New Yorku.

croBLOGERI su još jedan pokušaj stvaranja zajedničke blogerske naslovnice na hrvatskoj sceni. Nastali su nedavno (srpanj 2006.), pa vjerojatno tek mali broj ljudi zna za njih. Po uzoru na ostale naslovnice croBLOGERI prate najzanimljivije blogove dana. Osim toga postoji top lista na koju se dolazi glasovima čitača, a lista se svaki mjesec vraća na nulu tako da svi imaju jednake šanse. Ukoliko sam dobro shvatio, svatko može prijaviti svoj blog unutar zadane kategorije, iako je moguće (ovo iz osobnog iskustva) da vam se post pojavi na naslovnici i bez prethodne registracije. Stavljeni su još i tutorijali za izradu bloga, u pripremi su skripte, a postoji i forum.
Kako rekoh, stranica je tek krenula sa radom, ali mi se čini da ova ima jako dobar potencijal. Naravno da sve ovisi o posjećenosti kao i uvijek. Puno sreće!

Kako u malo vremena znatno poboljšati učinkovitost djelatnika u firmi...

Naišao sam na jedan izvadak iz Zakona o cestovnom prometu koji govori o sigurnosti djece. Iako je zakon iz 2004. moram priznati da mi neke stvari nisu bile poznate. Pa koga zanima neka pročita.

Sva djeca mlađa od 5 godina mogu se voziti u automobilu samo na stražnjem sjedalu, i to obavezno u sjedalu prilagođenom veličini i težini djeteta s vezanim sigurnosnim remenom.
Sva djeca do 12 godina moraju sjediti straga i biti vezana. Svatko tko se ne pridržava ovog pravila bit će kažnjen u iznosu od 500 kuna.
Kazna od 300 kuna predviđena je za vozače koji na svom automobilu nemaju naljepnicu koja upozorava na prijevoz djeteta u automobilu. Kaznu u istom iznosu dobit će vozač koji nije upalio sva četiri upozoravajuća svjetla dok dijete ulazi ili izlazi iz vozila.
Što se broja sjedećih mjesta u automobilu tiče, dvoje djece mlađe od deset godina smatrat će se kao jedna osoba u osobnom automobilu. Kaznom od 300 kuna bit će kažnjen vozač koji prevozi više osoba nego što ima sjedećih mjesta u automobilu. Svaki vozač koji se ne zaustavi iza vozila koje se zaustavilo radi ulaza ili izlaza djece iz vozila riskira kaznu od 700 kuna i jedan oduzeti bod u vozačkoj dozvoli. Ista kazna može se primijeniti i na vozača vozila koje dolazi iz suprotnog smjera i koje se ne zaustavi.

Sjećate li se Rubikove kocke? Je li tko bio klinac osamdesetih godina, a da je nije imao? Eh, ali imati je bilo jedno, a složiti je drugo. Više se ne sjećam jesam li u osnovnjaku poznavao nekoga tko ju je znao složiti. Uglavnom je uspjeh bio složiti više od jedne plohe. Doduše, već tada su postojala uputstva za slaganje tog čuda, ali tko ih je uopće mogao nabaviti?
Kocku je izumio mađarski kipar i profesor arhitekture Erno Rubik još 1974. godine, no na svjetsko tržište izašla je tek 1980. Tada je i dobila ime "Rubikova kocka", jer ju je izumitelj u početku zvao "Magična kocka". Sastavljena je od šest ploha od kojih svaka nosi 9 kvadrata. Takav je slučaj barem sa klasičnom. No, uz 3x3x3 kocku postoje inačice 2x2x2 ("Džepna kocka"), 4x4x4 ("Osveta Rubika") i 5x5x5 ("Profesorska kocka"). Postoji preko 40 bilijuna mogućih kombinacija na klasičnoj kocki. Otprilike svaki osmi čovjek je osamdesetih godina posjedovao Rubikovu kocku.
Prošle je godine proslavljena 25. obljetnica Rubikove kocke. Izdana je i jubilarna kocka, no oni koji su je kupili razočarali su se zbog slabe kvalitete, a ne baš niske cijene. Srećom, na vrijeme sam pročitao komentare kupaca na Amazonu pa se nisam upustio u tu kupovinu. Radije sam otišao na obližnju tržnicu gdje sam je nakon obilaska nekoliko štandova s igračkama uspješno i pronašao za 12,00 Kn. I tako sam zapeo ostvariti jednu stvar koja je svakom klincu u osamdesetima bila samo san - složiti kocku. No, za razliku od dalekih osamdesetih, danas je informacija dostupna svakome. Ono, za što se u osamdesetima trebalo jako dobro pomučiti, pronašao sam na Internetu u roku nekoliko minuta. Uz sistem od šest jednostavnih koraka složio sam je. U roku od nekoliko dana na temelju jednostavnog ponavljanja potezi su ušli u glavu (ili bolje reći: u ruke). Sve u svemu, malo zabave iz djetinjstva. Ništa posebno. Ali početkom osamdesetih sa ovom vještinom u glavi... Tada bi to bilo nešto sasvim drugo.
Složio sam je dakle, ali ni približno brzo kao ovaj šestogodišnjak.

Vrijeme ide, a Izrael nastavlja svoju ofenzivu po Libanonu. Za vrijeme domovinskog rata dobro smo upoznali licemjerje i nezainteresiranost većeg dijela Zapada za zločine koji su se događali po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu. Ne kažem da Zapad nikako nije reagirao, no sve je to išlo vrlo sporo i neprimjereno. No, ne želim sada o tome...
Ono što mi se zapravo mota po glavi jest način na koji se Zapad odnosi prema Izraelu. Ispada da je to jedina država osim USA (ili barem jedna od rijetkih) koja može napasti koga hoće, kako hoće i kada hoće, a bez straha od intervencije ili sankcija. Sigurno da ih se malo špota po medijima i da se osuđuje nepotrebno nasilje, ali mislim da će Izrael bez većih smetnji raditi po zacrtanom planu. Zanimljiva je to zemlja po nekim stvarima zaista specifična u političkom smislu. Sjećam se kada sam gledao jednu dokumentarnu emisiju o izraelskom nuklearnom oružju. Naime, Izrael ima atomsku bombu, ukoliko niste znali. To zapravo nije tajna, ali evo u čemu je stvar posebna. Izrael je jedina zemlja na planeti kojoj su (oni koji bombu imaju) dopustili da izradi nuklearno oružje, no samo pod jednim uvjetom: Izrael ne smije službeno priznati da ga ima. No, ne treba ni tvrditi da ga nema, jer koja korist od nuklearnog oružja, ukoliko tvoji neprijatelji ne znaju da ga imaš. I tako u toj emisiji novinar pita bivšeg premijera (ne znam više koji je bio, ali mislim da je Peres): "Ima li Izrael nuklearno oružje?" Ovaj odgovara: "To vam neću reći." Novinar: "Znači, nema?" Premijer: "Nisam rekao da nema ni da ima, nego da vam neću reći." To je samo jedna crta u prilog tezi o posebnim povlasticama Izraela u odnosu na ostatak svijeta. Ovo je dakle provjerena informacija.
Ide jedna "rekla kazala", ali čuo sam je od čovjeka koji nije budala, tako da imam razloga vjerovati u to. Kaže da je čitao transkripte jednog zasjedanja izraelskog parlamenta gdje su se dogovarali o nekakvom napadu. Zastupnik je pitao premijera: "Gospodine premijeru, ukoliko to učinimo što će reći svijet, što će reći Amerikanci?" Premijer mu odgovara: "Uvaženi zastupniče, ne zamarajte me s glupostima. Dobro znate da će Amerikanci reći ono što im ja kažem da reknu."
Zanimljiva je i činjenica da si jedan Steven Spielberg može dopustiti snimiti film (Minhen) o osvetničkim akcijama izraelske tajne službe, koje su bile terorističkog karaktera, a pokrenute od strane samog političkog vrha (vlade) izraelske države, a da pri tom nema nikakvih kontroverzi, prosvjeda ili nečeg sličnog od strane Židova. Naravno da nema jer Izraelu očito odgovara predstavljati se neslužbeno kao država koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoje ciljeve, a službeno kao država uređena po uzoru na zapadne demokratske sustave.
Da bude jasno, ovdje hoću uputiti kritiku ne Izraelu niti kao državi niti kao narodu, već politici vlade koja može pred očima svjetske javnosti činiti što god hoće bez obzira na to koje konvencije pri tom krši, a da ne bude spriječena zahvaljujući bogatstvu, moći i utjecaju svojih lobija diljem svijeta te svesrdnoj pomoći najveće svjetske oružane sile. Ta vlada kao odgovor na terorističke akcije određenih militantnih skupina ima pripremljene vlastite terorističke akcije. Kažem da su akcije terorističke, jer se ne biraju žrtve, neprijatelji su jednostavno svi bez obzira na dob, spol, zdravstveno stanje. Ima ipak jedna bitna razlika u odnosu na terorističke skupine, a to je činjenica da se na čelu akcija ne nalazi ilegalna teroristička skupina već kompletna vodstvo jedne države.
I tako tjednima u Libanonu se ruše civilni objekti, ubijaju se civili i djeca, Zapad ne šuti, ali s obzirom na to što i kako govori, bolje bi i bilo da šuti, napadačima je naravno žao zbog civilnih žrtava, ali bolje to nego se uhvatiti u koštac sa stvarnim teroristima koje je teško pronaći i uhvatiti. Tako to ide, jer, kako kaže Orwell: "Sve su životinje stvorene jednake, ali su neke jednakije od ostalih."
Uostalom ne znam čemu puno priče kada slike govore sve...