Večernji list donosi nam još jedan u nizu svojih "elokventnih" članaka u kojima se ne prepoznaju argumenti, niti postoji barem dva imena od niza "pojedinih stručnjaka" koji pomažu piscu da članak u očima prosječnog čitatelja izgleda ozbiljan, niti je pretjerano informativan. Zapravo u članku će svatko tko je upućen u temu odmah vidjeti da Irena Kustura nije upoznala temu o kojoj piše. Izgleda da je jedini motiv (čudna li čuda) pisanja ovakvog članka pokušaj napada na školski vjeronauk. Napad je dakako prilično amaterski i jadan, ali ionako oni koji se protive vjeronauku u školi, svjesni da nemaju prave argumente, mogu samo lajati što glasnije i što više, u nadi da će tako utjecati na javnost. O čemu se dakle ovdje radi?
Imam želju ovaj članak pratiti od početka do kraja kako bih raskrinkao ili nepoznavanje teme ili zlonamjernost same novinarke. Ovo se vrlo jasno očituje već u prvoj rečenici koja glasi:

Promjene nastavnog plana i programa za osnovne škole, koje su pojedine predmete dobro protresle, vjeronauk sadržajno nisu niti dotaknule.

Neupućena Irena očite ne zna ili ne želi znati kako je vjeronauk kao predmet svoj "potres" doživio prije nekoliko godina u vrijeme kad se u osnovnim školama nastojalo rasteretiti predmete od sadržaja. Za razliku od svih ostalih predmeta, vjeronauk je tada doživio pravo rasterećenje. Do tada u svim godištima u osnovnoj školi vjeronauk je godišnje imao 70 sati i isti broj nastavnih jedinica. Rasterećenjem satnica se nije promijenila, ali je broj nastavnih jedinica pao tako da sada po godištu ima 30 - 40 nastavnih jedinica. U nekim godištima je dakle došlo čak do pedesetpostotnog rasterećenja. Također su pripremljeni novi udžbenici, radne bilježnice, priručnici za nastavnike koji su uvelike unaprijedili nastavu vjeronauka. Nastavnici koji predaju vjeronauk redovito se okupljaju na različitim područnim, dekanatskim i sličnim skupovima gdje trajno usavršavaju svoje stručno znanje i vještine za posredovanje istog u školama. Ne znam koji se predmet može pohvaliti da je doživio rasterećenje, stavio toliki naglasak na korelaciju sa ostalim predmetima i suradnju sa predmetnim nastavnicima i razrednim učitelji(ca)ma kao vjeronauk i to sve nekoliko godina prije dolaska HNOS-a. Dakako, novinarki Večernjeg lista ovo je promaklo iz razloga poznatih samo njoj.
Nadalje, članak spominje različite zlouporabe seksualnosti kako ih tumači katolički nauk i pri tom kao da se autorica osobito čudi zbog spominjanja masturbacije i homoseksualnosti unutar te kategorije. Izgleda da je u ovom društvu svakome dopušteno slobodno vjerovati što želi i javno izražavati svoje mišljenje. Katolicima to izgleda nije dopušteno. Iako se radi o izbornom predmetu koji je u potpunosti u skladu sa naukom Katoličke Crkve, koje su članovi većina građana ove zemlje, izgleda da je iz nekog razloga baš njihovo mišljenje u neskladu sa onim što bi se u školama trebalo govoriti. Zanimljivo je da pri tom novinarka ne spominje npr. islamski vjeronauk koji se također održava u mnogim školama. Islam isto kao i kršćanstvo govori o homoseksualnosti i još nekim temama kao o zlouporabi seksualnosti. Zašto se onda kao neprihvatljiv navodi samo katolički vjeronauk u ovom članku? Možda zato što nije politički korektno dirati u manjine, pa da ne bi bilo nepotrebnog dizanja prašine?
Novinarka se dalje čudi i nad katoličkom osudom rastave braka i bračne nevjernosti. Pri tom opet zaboravlja kako je opće mišljenje, a ne samo katoličko, da su ovo negativne pojave. Svaki dječji psiholog znade da se malo koja trauma može toliko negativno odraziti na dijete kao trauma rastave njegovih roditelja. Ili ovdje novinarka misli da je katolički vjeronauk saborska sjednica u kojoj se raspravlja o zakonitosti rastave i nevjernosti pa se boji da bi zbog katoličkog vjeronauka preljubnici mogli završiti u zatvoru, a mnogi bračni parovi bili prisiljeni ostati u braku protiv svoje volje? U svakom slučaju, čudim se nad čuđenjem novinarke.
I evo još jednog djela članka:

Pojedini stručnjaci upozoravaju da nametanje takvih stajališta s jedne strane i svakodnevni život s druge trinaestogodišnjaka mogu zbuniti.

O kojim se "pojedinim stručnjacima" radi nećemo saznati do kraja članka jer je jedino ime koje se u članku spominje ime sociologa Dražena Lalića. A Dražen Lalić miješa zdravstveni odgoj, znanstvenu utemeljenost i vjeru kao da je s kruške pao. Iako katolički nauk ne odbacuje dosege suvremene znanosti (upravo sam o tome nedavno pisao), katolički nauk za svoj temelj ima VJERU, a vjera u mnogim stvarima NADILAZI razum, pa tako i znanost. Nerazumno, i ako hoćete, neznanstveno je očekivati da se predmet koji želi posredovati sadržaj vjere u svemu i uvijek temelji na znanstvenim argumentima. To je sasvim nemoguće. Isto tako je suludo vjeronauk mješati sa zdravstvenim odgojem, jer prvotna briga vjeronauka nije u tome da djecu poučava očuvanju tjelesnog zdravlja, već kako sačuvati besmrtnu dušu. Dakako da onome koji vjere nema to može izgledati kao nepotrebna glupost, no neka se takav zapita kako u očima vjernika može izgledati tvrdnja da Boga nema.

Što nam je dakle činiti? Hoćemo li u ovom društvu tražiti jednu suvislu ideju o pitanju smisla života i tražiti da ona postane jedina, bilo da je izglasamo većinski, bilo da nam je izaberu "stručnjaci", ili ćemo već jednom shvatiti da u ovoj zemlji ne možemo svi razmišljati isto i da ukoliko želimo živjeti u skladu moramo prihvatiti činjenicu da smo različiti. Ne samo prihvatiti, već i poštivati. Kao što jedan homoseksualac ima pravo misliti sve najbolje o svojoj spolnosti, ili ateista o svom uvjerenju da Boga nema, tako i katolik ima pravo misliti da je njegova vjera utemeljena na svoj istini koju je Bog htio objaviti ljudima. I nema potrebe pozivanja na linč od bilo koje strane. Neka svatko ima jednako pravo na mišljenje i promociju vlastitog mišljenja sve dok to mišljenje ne doziva akciju koja bi činila nepravdu i nasilje bilo kome. Tako i pustimo već jednom vjeronauk u školi, bilo katolički, bilo islamski ili protestantski, na miru. Radi se o izbornom predmetu i ne treba strahovati oko toga da će se učenicima koji ga slušaju išta nametnuti. Što nekog briga ako bi katolici rekli i da su dobri samo oni ljudi koji mogu hodati po trepavicama? Što onda? Ne tjeramo nikoga da se krsti i da prihvati naše mišljenje. Svaka vjerska zajednica ima svoj nauk i svoje običaje. Židovi obrezuju djecu osmog dana, muslimani nešto kasnije, neke vjerske zajednice promoviraju poligamiju, neke ljubav prema bližnjemu, neke odobravaju homoseksualnost, neke ne. Neki hvale eutanaziju, neki je sude, neki zagovaraju kloniranje, a neki su najljući protivnici ovog postupka. I svi baš navalili na katolički vjeronauk. Pitam se zašto? Ukoliko je toliko van vremena i znanosti ono što učenici slušaju na vjeronauku, čemu strah? Djeca nisu glupa. Slatko će se nasmijati i zabaviti na račun predmeta koji im nema što pametno ponuditi.
Ili možda ipak ima? Možda odatle toliki strah i otpor? Irena...?