Danas je spomendan sv. Ljudevita. Radi se o francuskom kralju koji je živio u 13. stoljeću. Čitajući dio njegove Duhovne oporuke svome sinu nekako sam počeo razmišljati o prednostima i nedostatcima različitih društvenih uređenja. Pri tom nisam naletio na neku originalnu misao. Na kraju krajeva ljudi razmišljaju o savršenom društvenom uređenju već tisućama godina, pa sumnjam da se tu nešto nova može dodati tek tako. Već je Aristotel prilično razradio ovu temu. On je podijelio društvena uređenja na dobra i loša. Dobra su prema njemu: monarhija, aristokracija i republika, a loša: tiranija, oligarhija i demokracija. Moram priznati da se ovoj jednostavnoj podjeli ne bih olako protivio. No, ovdje sam htio zapravo usporediti samo dvije stvari: demokraciju i monarhiju. Demokraciju stoga što se radi o društvenom uređenju koje danas, naizgled, nema alternative. Monarhiju pak zato što je sv. Ljudevit bio monarh te me potakao na razmišljanje o tome koje su prednosti vladavine jednog čovjeka državom i narodom.
Ono što svakako mora mnoge privlačiti k demokraciji jesu ideje na kojima ona naizgled počiva. Ideje da svi građani imaju jednaka prava, da svi odlučuju o tome tko će voditi državu, sve u svemu da "narod vlada" državom. Zapravo, po mom mišljenju, u pitanju je obmana. Prije svega pitam se kakvo je dobro u tome da svatko tko je navršio 18 godina ima pravo glasa o tome tko će voditi državu. Kao da je riječ o nečem banalnom pa tu i nije potrebno biti osobito stručan. Stoga svatko ima jednako pravo glasa, bio on pismen ili nepismen, informiran o programu određene stranke ili ne itd. Ovakvo stanje stvari zapravo ide na ruku onima koji nemaju vještine potrebne za vođenje države jer je prosječnom čovjeku puno lakše slagati da će samim time što neka stranka dođe na vlast "biti bolje, biti više novaca i tome slično", negoli ljude pridobivati tumačeći prilično kompleksan posao upravljanja državom te pri tom navodeći one segmente u kojima dotični želi poboljšati situaciju na opće i pojedinačno dobro. Na vlast će u demokratskom društvu doći nažalost ne onaj koji želi pošteno raditi ovaj odgovoran posao, a ujedno ima i vještine koje taj posao traži, već onaj koji je vješt u obmanjivanju prosječnog čovjeka. Zapravo je nemoguće da u demokratskom društvu, demokratskim putem na vlast dođe čestit i sposoban čovjek. Nemoguće je zato jer se takav neće koristiti prljavim metodama koje su nužne kako bi se okaljalo političke protivnike i obmanulo što više ljudi kako bi glasali upravo za onoga koji ih obmanjuje.
Kada već određena grupa dođe na vlast, treba se pitati zašto su uopće htjeli vlast. Pa zato što vlast hrani ego, omogućuje financijske malverzacije u vlastitu korist. Ukoliko je tome tako, ovi će ljudi još više željeti vlast sada kada su je jednom kušali. Stoga njihov posao i nakon izbora mora uključivati obmanu, laži i tome slične rabote. Dakako da ljudima na vlasti nije želja činiti zlo, osiromašiti narod i tome slično, no dovoljna je činjenica da im pred očima nije opće dobro i dobro drugih kao prvotni cilj. A kako tome nije tako, jasno je da niti rezultati ne mogu biti blistavi.
Problem u demokraciji jest i taj što ne postoji osjećaj za dobro i zlo, već samo za većinu i manjinu. Dobro će dakle biti ono što većina kaže da je dobro. Poznati su negativni primjeri odlučivanja većine (nacizam, fašizam, komunizam) u dvadesetom stoljeću koji su čovječanstvo puno koštali. Zanimljiva je činjenica da je Adolf Hitler došao na vlast potpuno legalno, demokratskim putem, dakako izvana gledano. Demokratskim sredstvima (izuzevši izbore naravno) niti se moglo spriječiti da taj čovjek dođe na vlast, niti ga se moglo sa vlasti skinuti. Dovoljno je bilo da mu većina dadne svoje povjerenje i stvar je krenula.

Ima toga još, ali gledam koliko sam već nadrobio o demokraciji. Htio bih sada o monarhiji. Monarhija se definira kao dobra vladavina jednog čovjeka. Valja je razlikovati od tiranije, koja je loša vladavina jednog čovjeka. Po meni prednost monarhije, poglavito nasljedne jest ta što se čovjek na vlasti ne mora bojati hoće li biti izabran u sljedećem mandatu li neće. Ukoliko je pošten čovjek, njegov je strah u tome da ne učini neku nepravdu ili kakvu grešku koja će štetiti općem dobru. Ukoliko je zao, odnosno tiranin, strah ga je da će biti svrgnut i ubijen. U svakom slučaju, ne postoji potreba za obmanom poput one u demokraciji jer kao monarh, ova osoba ionako ima vlast i nema potrebu preko obmane zadržavati ili osvajati vlast svakih nekoliko godina. Monarh se stoga može, ukoliko je pošten čovjek (uvjetno rečeno, jer svaki čovjek ima svoje grijehe i slabosti), baviti općim dobrom. Ne mora strahovati niti oko toga da zbrine svoje potomke, jer su zacijelo zbrinuti. Zapravo, on ima priliku i mogućnost odgojiti svog nasljednika upravo kao osobu sposobnu vladati i pridonositi općem dobru. Ukoliko monarh želi činiti dobro, puno je manje podložan lukavstvima političkih protivnika ili birokracije koji bi ga u tome željeli spriječiti kako bi izvukli vlastitu korist. Monarh dakako nije pobrao svu pamet svijeta te ima mogućnost okružiti se savjetnicima, sposobnim i pametnim ljudima koji će mu u poslu pomoći. Monarh je čovjek koji svoj posao zna, umjesto da ga želi, te mu je težnja posao (ili bolje reći, službu) vršiti, a ne stalno iznova osvajati. Iako povijest poznaje puno tirana koji su loše obnašali vlast, ili monarha koji su se u tirane s vremenom razvili, poznati su i svijetli primjeri koji su imali mogućnost pridonijeti općem dobru i tu su mogućnost koristili koliko je bilo do njih. Jedan (ali ne jedini) takav primjer je upravo sv. Ljudevit koji je bio svjestan da za svoju službu odgovara Bogu i narodu te je svim silama nastojao vršiti je pravedno. O tome svjedoči i njegova duhovna oporuka sinu iz koje navodim ovaj dio:

Nek ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednicima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svoji mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio, i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema svojim podložnicima budi pravedan, te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.

Zaključujem jednu stvar. U demokratskom ustroju na vlast ne može doći pošten čovjek jer će njegovi protivnici, koristeći nepoštena i podmukla sredstva, bolje obmanuti narod, nego što će netko pošten narod u svoje pravedne namjere uvjeriti. U monarhiji na vlasti može biti čovjek koji vlast već ima, bogatstvo i moć jednako tako, te mu opće dobro može biti cilj za kojim će ići. Može i tu biti svakakvih zala, ali monarhija barem ima šansi.

Dobro, toliko. Vraćam se u sadašnjost. Jasno mi je da danas ipak demokracija nema alternative i ne sanjarim da ću za života vidjeti nekakvu obnovu monarhističkog društvenog uređenja u zapadnom svijetu. Samo želim reći to da mislim kako demokracija nema alternative, zato što je tako u našim glavama, a ne zato što ne bi bilo moguće usvojiti bolje društveno uređenje.