Vrijeme ide, a Izrael nastavlja svoju ofenzivu po Libanonu. Za vrijeme domovinskog rata dobro smo upoznali licemjerje i nezainteresiranost većeg dijela Zapada za zločine koji su se događali po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu. Ne kažem da Zapad nikako nije reagirao, no sve je to išlo vrlo sporo i neprimjereno. No, ne želim sada o tome...
Ono što mi se zapravo mota po glavi jest način na koji se Zapad odnosi prema Izraelu. Ispada da je to jedina država osim USA (ili barem jedna od rijetkih) koja može napasti koga hoće, kako hoće i kada hoće, a bez straha od intervencije ili sankcija. Sigurno da ih se malo špota po medijima i da se osuđuje nepotrebno nasilje, ali mislim da će Izrael bez većih smetnji raditi po zacrtanom planu. Zanimljiva je to zemlja po nekim stvarima zaista specifična u političkom smislu. Sjećam se kada sam gledao jednu dokumentarnu emisiju o izraelskom nuklearnom oružju. Naime, Izrael ima atomsku bombu, ukoliko niste znali. To zapravo nije tajna, ali evo u čemu je stvar posebna. Izrael je jedina zemlja na planeti kojoj su (oni koji bombu imaju) dopustili da izradi nuklearno oružje, no samo pod jednim uvjetom: Izrael ne smije službeno priznati da ga ima. No, ne treba ni tvrditi da ga nema, jer koja korist od nuklearnog oružja, ukoliko tvoji neprijatelji ne znaju da ga imaš. I tako u toj emisiji novinar pita bivšeg premijera (ne znam više koji je bio, ali mislim da je Peres): "Ima li Izrael nuklearno oružje?" Ovaj odgovara: "To vam neću reći." Novinar: "Znači, nema?" Premijer: "Nisam rekao da nema ni da ima, nego da vam neću reći." To je samo jedna crta u prilog tezi o posebnim povlasticama Izraela u odnosu na ostatak svijeta. Ovo je dakle provjerena informacija.
Ide jedna "rekla kazala", ali čuo sam je od čovjeka koji nije budala, tako da imam razloga vjerovati u to. Kaže da je čitao transkripte jednog zasjedanja izraelskog parlamenta gdje su se dogovarali o nekakvom napadu. Zastupnik je pitao premijera: "Gospodine premijeru, ukoliko to učinimo što će reći svijet, što će reći Amerikanci?" Premijer mu odgovara: "Uvaženi zastupniče, ne zamarajte me s glupostima. Dobro znate da će Amerikanci reći ono što im ja kažem da reknu."
Zanimljiva je i činjenica da si jedan Steven Spielberg može dopustiti snimiti film (Minhen) o osvetničkim akcijama izraelske tajne službe, koje su bile terorističkog karaktera, a pokrenute od strane samog političkog vrha (vlade) izraelske države, a da pri tom nema nikakvih kontroverzi, prosvjeda ili nečeg sličnog od strane Židova. Naravno da nema jer Izraelu očito odgovara predstavljati se neslužbeno kao država koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoje ciljeve, a službeno kao država uređena po uzoru na zapadne demokratske sustave.
Da bude jasno, ovdje hoću uputiti kritiku ne Izraelu niti kao državi niti kao narodu, već politici vlade koja može pred očima svjetske javnosti činiti što god hoće bez obzira na to koje konvencije pri tom krši, a da ne bude spriječena zahvaljujući bogatstvu, moći i utjecaju svojih lobija diljem svijeta te svesrdnoj pomoći najveće svjetske oružane sile. Ta vlada kao odgovor na terorističke akcije određenih militantnih skupina ima pripremljene vlastite terorističke akcije. Kažem da su akcije terorističke, jer se ne biraju žrtve, neprijatelji su jednostavno svi bez obzira na dob, spol, zdravstveno stanje. Ima ipak jedna bitna razlika u odnosu na terorističke skupine, a to je činjenica da se na čelu akcija ne nalazi ilegalna teroristička skupina već kompletna vodstvo jedne države.
I tako tjednima u Libanonu se ruše civilni objekti, ubijaju se civili i djeca, Zapad ne šuti, ali s obzirom na to što i kako govori, bolje bi i bilo da šuti, napadačima je naravno žao zbog civilnih žrtava, ali bolje to nego se uhvatiti u koštac sa stvarnim teroristima koje je teško pronaći i uhvatiti. Tako to ide, jer, kako kaže Orwell: "Sve su životinje stvorene jednake, ali su neke jednakije od ostalih."
Uostalom ne znam čemu puno priče kada slike govore sve...