Belle epoque

ponedjeljak, 30.07.2012.

Mala ljetna biblioteka (1)

Ljeto je doba prepuno najrazličitijih preporuka za čitanje, a dućani su prepuni novih „hit-naslova“ i „bestsellera“, pa čak i bivših bestsellera, poput ciklusa Grička vještica Marije Jurić Zagorke. Budući da i ja uvijek nosim knjigu na plažu (a na plaži sam ovog ljeta susreo i Zagorku, što me posebno razveselilo) , stiže nekoliko preporuka iz ljetne biblioteke.

Skandinavski kriminalistički romani

Nakon uspjeha Larssonove Millenium trilogije dogodio se pravi izdavački boom uspješnih i manje uspješnih skandinavskih romana. Istina, Larssonovi romani na višoj su razini od ostalih skandinavskih romana i zbog tema kojima se bave, i zbog sjajnog, konciznog novinarskog stila. U Millenium trilogiji propituju se ne samo osobne odluke likova (koje su obično predmet kriminalističkog romana) već i zakonodavstvo liberalne Švedske, stanje ljudskih prava, ali i traumatična povijest koja će se pojaviti i kod drugih autora. Larsson nije izmislio skandinavski kriminalistički roman, ali su njegovi romani pokrenuli lavinu interesa za slične pisce. Osim toga, Larsson je stvorio potpuno nezaboravan lik, „mračnu“ Pipi Dugu Čarapu, odnosno Lisbeth Salander koja se suprostavlja svim društvenim konvencijama.

Sljedeća postaja na otkrivanju švedskih romana je Henning Mankell, autor sjajnog serijala o inspektoru Wallanderu, kojeg ste mogli pratiti i na HRT-u u opskurnim terminima. Njegovih prijevoda i nema toliko u Hrvatskoj, ali izdanja na engleskom su dostupna u Algoritmu, a osobno preporučam roman „Troubled Man“ koji podsjeća na romane Johna le Carrea s obzirom na ritam kojim se odvija radnja, ali i likove koji su duboko uronjeni u hladnoratovski sukob, pravu pozadinu intrigantnog romana.

Na našim kioscima nalazi se još dvoje pisaca – Jo Nesbo i Camilla Lackberg. Čitao sam samo jedan naslov potonje spisateljice, „Ledena princeza“ koji me u najmanju ruku nije oduševio – fabula je sjajna , ali stil je banalan , a autorica osjeća potrebu u maniri španjolskih sapunica iznositi sva unutarnja osjećanja lika koja bi trebala izaći na vidjelo nekim drugim, manje očitim putem. Usto, uz kriminalističku priču tu je i trivijalan ljubavni zaplet koji nikako ne pomaže ovoj autorici koju VBZ naziva kraljicom švedskog krimića. Kraljica atmosfere doista je (osjećaj ledene Fjallbacke, u kojoj se odvija radnja, je sjajan) , ali nije me se dojmila.

Jo Nesbo i njegov antijunak Harry Hole su posebna priča. Romani su to u kojima se uvijek krije neko ritualno ubojstvo, ili barem preneseno značenje, lov za psihotičnim ubojicom kojeg gone neki neshvatljivi motivi, a sve je doista natopljeno krvlju. „Šišmiš“ je jedini njegov roman koji je izišao u izdanju Profila (ostale romane izdalo je Znanje u svojoj ediciji Knjiga dostupna svima) , te se pomalo i razlikuje od ostalih romana zbog dinamike kojom se odvija zaplet, ali zbog zaista sjajne pozadine koja se krije u aboridžinskoj legendi o šišmišu roman se isplati pročitati, kao i „Spasitelja“; roman koji prati plaćenog ubojicu iz Vukovara, te koji u potpunosti pokazuje osobitost lika Harryja Holea.

Čitajmo hrvatsko!

Hrvatska literatura nepravedno je podcijenjena. Možda neki od sljedećih naslova nisu tipično ljetno štivo za razliku od romana koje sam naveo gore, ali vrijedi ih pročitati. Neki od naslova čak su i prevedeni na engleski kako bi bili lakše dostupni strancima, ali nisam primjetio da su vidljivi na mjestima u koja stranci zalaze.

Počnimo s piscem s kojim sam i ja započeo svoje ljeto, a koji je zasigurno jedan od najprevođenijih suvremenih autora – Miljenkom Jergovićem. Osim Sarajevskog Marlbora, nisam čitao njegovu novelistiku, i moram reći da sam se ugodno iznenadio. Iako Jergović stalno koristi neke motive, te se uvijek na sličan način bavi ponekim balkanskim problemima (povezanost etničkih i religioznih skupina, raspad Jugoslavije, njegova osobna povijest) jedan je od najboljih pripovjedača koje sam čitao u posljednje vrijeme. Dvori od oraha svojevrsna su domaća verzija Marquezovog remek djela Sto godina samoće, u kojima na specifičan i vrlo živopisan način prati povijest dviju obitelji iz Dubrovnika i okolice, razotkriva tipične i atipične karaktere ljudi, te se bavi i lokalnim stereotipima, a sve to kroz vrlo osebujno, ponekad i nevjerojatno pripovijedanje (nizovi nesretnih događaja su mu specijalnost). Zbirka priča Mama Leone potpuno je drugačije naravi – ona je velikim dijelom autobiografska priča o identitetu, obiteljskim odnosima i „bezbrižnom“ djetinjstvu, ali je i puna sjajnih priča iz ratnog Sarajeva, koje dijelom podsjećaju na ono što smo mogli čitati u Sarajevskom Marlboru. Posebno je upečatljiva priča o mladiću koji iz ratnog Sarajeva bježi u Izrael, i tamo pokušava zaraditi pjevajući sevdalinke, koje Jergović opisuje kao „one pjesme u kojima se dvoje mladih voli, ali je jedno bolesno, a drugo siromašno“: U svakom slučaju – vrijedi čitati.

Mlade hrvatske snage također ne treba odbaciti – jedan od romana koji me se najviše dojmio je „Adio Kabuoju“ Olje Savičević Ivančević, koji na predivan način opisuje Ruzinavu, splitsku studenticu u Zagrebu koja se bori protiv stereotipa i njezinu obitelj. U taj divlji Split stihijske gradnje smjestila je i pravu priču iz westerna – potragu za razlozima bratova samoubojstva. Uz samu radnju Olja Savičević u romanu otkriva i svoj pjesnički talent, a njega se najbolje može „uočiti“ u zbirci pjesama „Kućna pravila“ koja iskreno, toplo, intimno i jednostavno otvara vrata u svijet ove sjajne autorice.

Tu je još i sjajni Senko Karuza, čiji je Vodič po otoku idealno štivo za mediteranski odmor duše i tijela, Dubravka Ugrešić sa postmodernom „Babom Jagom“, ali i svojim oštrim kritičkim perom u zbirkama eseja i kolumni „Kultura laži“ i „Napad na minibar“, Slavenka Drakulić , vrlo duhovita u Basnama o komunizmu, a opet tako bolna u Fridi, Ivana Sajko izvanredno ocrtava vrijeme koje nije niti doživjela u „Povijesti moje obitelji“, Miroslav Mićanović, jednostavan i svakodnevan… Popis bi se mogao samo širiti i širiti, a ja vam predlažem da skoknete do knjižnice ili knjižare i nabavite poneku od ovih knjiga…

/100. post - idemo dalje :-)

30.07.2012. u 23:13 • 10 KomentaraPrint#

subota, 21.07.2012.

Supetar je i dalje super!


Kulturni dušebrižnici (koje posebno volim spominjati ljeti, kad je kultura „najranjivija“) stvorili su krilaticu „svako selo svoj festival ima“ kojom podrugljivo komentiraju činjenicu da se u posljednjih nekoliko godina na našoj obali pokrenuo veliki festivalski „boom“ – osim velikih, „elitnih“ festivala u Zadru, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku, tu su mali, nezavisni festivali u manjim, ali i većim mjestima.

Jedan od tih , malenih i nezavisnih festivala, je Supetar Super Film Festival, festival recentnog europskog dokumentarnog filma, koji se održao od 10. do 14. srpnja, a najavu festivala ste mogli pročitati krajem lipnja. SSFF sam prvi put posjetio prošle godine, a oduševljen ne samo sjajnim filmovima, već i festivalskim timom i glazbenim programom, odlučio sam se vratiti i ove godine u festivalski kamp kao volonter.

Iako je pomalo banalno pisati o putovanju iz Zagreba na Brač, simpatično je spomenuti najnoviju metodu privlačenja gostiju. Svi koji češće dolaze u Dalmaciju bilo kojim prijevoznim sredstvima, primijetili su simpatične gospođe koje čekaju u lukama ili na autobusnim postajama kako bi vas pokušale odvesti u svoj privatni smještaj – famozni „zimmer frei“ . Na trajektu za Supetar ova je situacija otišla korak dalje – ne samo da gospođe čekaju u luci, već i šarmantni mladić šeće po trajektu i provjerava , za Vaše dobro, imate li smještaj – jer baš njegovi roditelji imaju nove apartmane. Na sreću (ili nažalost : - ) , festival osigurava smještaj svim volonterima u supetarskom kampu smještenom na predivnoj lokaciji, 10 minuta šetnje od centra Supetra i samo 50 metara od obale, u borovoj šumi. Nažalost, kamp na toliko lijepoj lokaciji nije redovito održavan, te su sanitarni čvorovi u stanju koje bi vas, da plaćate taj kamp, ozbiljno naljutilo. U našem slučaju, bilo je to sasvim u redu. Volonteri su veselo i vrlo šaroliko društvo, a svatko na svoj način pomaže u organizaciji festivala – od rada na štandu ili šanku, prodaje ulaznica ili promocije festivala diljem Supetra , do posla koji je apsolutno spasio sve nas – a to je kuhanje zajedničkih obroka. Iako možda zvuči naporno, ostavlja sasvim dovoljno vremena za kave u neslužbenom festivalskom centru – kafiću Lanterna, kupanje i sunčanje na festivalskoj plaži , te odmor od partyja. Službeno festivalsko vozilo su bicikli, pa smo se tako brže kretali Supetrom i okolicom, a neki su na zadatku pedalirali čak do Postira.

Uz volontere, kamp je ove godine ugostio i prve festivalske kampere. Naime, do početka festivala se mogla kupiti festivalsko-kamperska ulaznica, a u 200 kuna je bio uključen smještaj u kampu za dvije osobe, te ulaznice za sve projekcije. Veseli kamperi su odlučili sudjelovati i u edukativnoj radionici dokumentarnog filma jer se i sami na razne načine bave filmom, te su postali dio festivalske ekipe na najbolji mogući način. Kamperske ulaznice samo su početak širenja festivala – i iskreno se nadam da ćemo dogodine ugostiti i više kampera.

Filmski program ove je godine doveo čak šest redatelja iz Europe i regije na Supetar, te kreativnu direktoricu Tempo Film Festivala Agnetu Mogren, koja je napravila i selekciju švedskih dokumentarnih filmova, budući da je Švedska ove godine bila zemlja partner festivala. Čar malih festivala je i u tome da su gosti potpuno oslobođeni protokola (osim pitanja i odgovora nakon projekcija, te potencijalnih razgovora s medijima), te su potpuno slobodni uživati u svim segmentima festivala – od samih projekcija, radionice na kojoj su surađivali sa sudionicima, do glazbenog programa i partyja na kojima su se mnogi zabavili zajedno sa festivalskim timom. Uz program zemlje partnera, predstavljen je i niz sjajnih filmova iz regije („Ovde sam“; „Pismo ocu“, „Nije ti život pjesma Havaja“, „Film mobitelom“), te filmovi iz ostalih europskih zemalja. Tu je i tradicionalni „Brački dnevnik“ koji je ove godine došao iz arhive RTS-a, a radi se o reportažama s otoka Brača koji govore o običajima koji su gotovo zaboravljeni i povijesti otoka, te retrospektiva koju je odabrao legendarni Đelo Hadžiselimović. Za razliku od lanjske retrospektive, koja je predstavila klasike dokumentarnog filma poput Petra Krelje, ovogodišnja je retrospektiva prikazala filmove koji su godinama korišteni u školama, a govore o prirodnom svijetu i njegovim tajnama i fenomenima.

Pobjednik festivala ponovno je došao iz Švedske – film Tore Martens „Zbogom , gotovo je“, kratkometražno ostvarenje koje govori o 73-godišnjoj Lini koja tijekom dana vodi normalan život, a noću se zabavlja sa mlađim ljubavnicima. Film je zanimljiv jer predstavlja jednu vrlo osebujnu osobu, te igra na sigurne prizore Ria de Jaineira (film ima sjajnu fotografiju); ali sama priča ne ulazi u dubinu njenih odnosa, već ih se samo površno dotiče i to na vrlo neosoban način.

Filmovi koje bih volio istaknuti su „Ambasador“ i „Nije ti život pjesma Havaja“. „Ambasador“ Madsa Brera prati lažnog bijelog diplomata koji putuje Srednjoafričkom republikom u potrazi za dijamantima koju je „upakirao“ u lažne filantropske namjere i otvaranje tvornice u kojoj bi radili Pigmejci. Fantastičan film govori o mračnom svijetu afričke diplomacije iz prve ruke, a sam redatelj je snimio brojne tajne razgovore sa korumpiranim ministrima i diplomatima, koji nimalo ne razmišljaju o dobrobiti naroda, već isključivo o svojoj osobnoj dobiti. Zvuči poznato?

„Nije ti život pjesma Havaja“ redateljice Dane Budisavljević govori o ponovnom susretu njene podijeljene obitelji, te brojnim problemima do kojih dolazi u svakoj obitelji. Sama redateljica preispituje razvod svojih roditelja, njihov pokušaj života u troje, odnos prema njoj i bratu, te homoseksualnosti i položaju žene u društvu, a sve to na vrlo simpatičan, i što je najbitnije, osoban način. Priča koja bi lako mogla zamijeniti sitcome i loše američke komedije u večernjim terminima osvojila je i supetarsku publiku na zatvaranju, iako sama redateljica nije mogla doći na premijeru.

Ovogodišnji glazbeni program SSFF-a nije predstavio velika i zvučna imena kao prošlih godina (Rundek, LET 3, Elemental), ali je gostima pružio sjajnu zabavu. Dva izvođača su ipak posebno zagrijala supetarsku publiku – zagrebački ABOP i DJ Sero. ABOP je elektronički bend iz Zagreba, i iako izvode glazbu koju si privatno nikada ne bih pustio, atmosfera koju su uspjeli napraviti u klubu Thriller je bila sjajna, te smo ove godine mogli plesati do sitnijih sati jer klub radi cijelu noć. DJ Sero je pak stručnjak za balkanske ritmove – na njegovoj Fešti Balkaniki također se plesalo do jutarnjih sati, ali potpuno drugačije plesove – od sirtakija do ciganskih melodija, DJ Sero očito poznaje dušu Balkana te je oduševio i goste koji se nisu nadali ovakvoj zabavi.

Na izlet ove godine nažalost nismo otputovali bracerom, već autobusom do obližnjeg Sutivana, u kojem smo proveli još jedan dan uz sjajnu hranu i sjajno društvo – te je tako završio još jedan divan SSFF. Dogodine festival najavljuje širenje , i nadam se da će ono i uspjeti , jer to znači više gostiju, ali i više volontera i automatski – više zabave.

Svi koji malo češće dođu na blog znaju da sam posjetio gotovo sve festivale u Zagrebu, a na izvjesnom djelu i volontirao, ali SSFF mi je nekako posebno prirastao srcu – Sunce, more, filmovi, zabava i dobro društvo – što čovjek više može poželjeti?

/Bližimo se 100. postu - polako, ali sigurno! Fotke stižu tijekom idućeg tjedna, slaba je veza kod mene u Splitu...

21.07.2012. u 22:20 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se