Belle epoque

nedjelja, 28.08.2011.

Avila i Madrid

U Avilu smo stigli prilično iscrpljeni nakon cjelonoćne vožnja i odmah se zaputili prema samostanu sv. Josipa , prvom samostanu koji je osnovala sv. Tereza Avilska, a u kojem danas borave tri Hrvatice, i to tri Splićanke, uključujući i poznatu Editu Majić. Sv. Tereza Avilska jedna je od najpoznatijih svetica katoličke crkve, poznata po svojim djelima "Put savršenstva" i "Zamak duše" koja se smatraju važnim djelima španjolskog baroka. Samostan bosonogih karmelićanki poseban je po načinu života, i jedan je od rijetkih u svijetu koji su zadržali praksu iz 16. stoljeća. Redovnice se ustaju rano, svoj dan započinju Jutarnjom, nakon čega slijedi osobno razmatranje, molitva i slično. Za vrijeme ručka jedna redovnica čita duhovnu literaturu, a dok peru suđe najčešće mole litanije. Tijekom dana u 2 navrata imaju sat vremena rekreacije, i za to vrijeme razgovaraju. Zahvaljujući vezama i poznanstvima, imali smo priliku razgovarati sa našim redovnicama. Nakon što sam čuo o njihovom životu, očekivao sam sabrane i skrušene osobe melankoličnih glasova koje zazivaju svece nakon svake rečenice, ali dojam je potpuno drugačiji. Za desetak minuta našeg razgovora sestre su se stalno smijale, govorile nam o svom životu shvaćajući da nam je takvo nešto potpuno strano. Lice Edite Majić i dalje je mlado, gotovo isto kao i kad je otišla iz Hrvatske. Potpuno je jasno da su sve tri sestra u samostanu našle svoj mir (ili što god su tražile) te ih takav život sada ispunjava . U jednom intervjuu i sama Edita Majić tvrdi da se nikada nije toliko smijala koliko u samostanu.

Nakon obilaska kompleksa samostana, otišli smo do grada koji je poznat po svojim dugim i monumentalnim zidinama , dugačke 2, 5 km i prosječno visoke 12 metara. U crkvi koja je sagrađena na mjestu kuće sv. Tereze može se vidjeti dvorište u kojem se igrala i nekoliko prekrasnih baroknih oltara, koji su potpuno pozlaćeni. U Avili ne postoji nijedna relikvija sv. Tereze, ali je i dalje važna hodočasnicima kao mjesto s kojeg je sve krenulo.






Avila se često smatra gradom koji je najbolje očuvao tradiciju 16.stoljeća, ali je moj fotoaparat upravo tamo zakazao, tako da i nemam previše fotografija.

Avila je udaljena 100 km od Madrida, tako da smo nastavili svoju vožnju prema Madridu, točnije Aranjuezu u kojem smo bili smješteni. Aranjuez je krasno i mirno mjesto udaljeno od Madrida 50 km, ali vrlo dobro povezano sistemom "Cercanias" vlakova (što znači nisam istražio, ali su pod organizacijom RENFE-a, odnosno španjolskih državnih željeznica) , koji dolaze na centralnu madridsku stanicu Atochu, odnosno i na Plazu Sol podzemnim putem. U samom Aranjuezu su kraljevi imali svoj ljetnikovac, a čitav kompleks palače i vrtova je pod zaštitom UNESCO-a.




Ipak, odlučili smo žrtvovati temeljitiji razgled Aranjueza u korist boljeg obilaska Madrida. Sam dolazak u Madrid fantastičan je doživljaj, pogotovo nakon vožnje gotovo pustinjskim okolišem iz Aranjueza, koji se pretvara u treći najveći grad Europske Unije i treće najveće urbano područje (nakon Londona i Berlina, odnosno Pariza). Kolodvor Atocha sjajno je uređen i organiziran, a slavni vrtovi ispred njega su trenutno u rekonstrukciji. Od Atoche se laganom šetnjom može obići sam centar Madrida. Šetnje zapravo ima više nego smo očekivali, pa smo nakon prolaska Paseo del Prado brzo skrenuli prema parku Retiro, koji su kraljevi tek u 18.stoljeću otvorili za javnost, pod uvjetom da moraju biti "čisti i dolično odjeveni". Park je vrhunski primjer parkovne arhitekture i prostornog uređenja, a o njegovoj veličini svjedoči to da na svakom ulazu postoji karta parka, a unutar njega su označene i ulice. Savršeno mjesto za kavu pronašli smo uz jezero na kojem se mogu iznajmiti kajaci. Za to ipak nismo imali snage :-)






Ispred ulaza u Retiro nalazi se poznata Plaza de la Independencia, na kojoj se nalaze Puerta de Alcala, jedan od glavnih vizuala Madrida. Niz Calle de Alcala dolazi se u tom smjeru do Plaza de Cibeles, jedne od najpoznatijih madridskih fontani, na kojoj Real Madrid slavi svoje pobjede. Fontanu je u 18. stoljeću projektirao Ventura Rodriguez, a kad se produži niz Paseo del Prado dolazimo do njegove druge fontane koja prikazuje Neptuna, a na kojoj Atletico slavi svoje pobjede. Iza fontane se nalazi gradska vijećnica izgrađena od bijelog mramora početkom 20. stoljeća. Na tom potezu nalazi se i španjolska banka, u neposrednoj blizini i senat ( ili neka od njegovih zgrada,jer smo na više mjesta nailazili na te natpise). Ipak, najpoznatija zgrada na tom potezu je zgrada Metropolisa, također sa početka 20. stoljeća. Vrh zgrade ukrašen je sa 30000 listića 24-karatnog zlata i kipom feniksa. Smatra se da zgradom Metropolisa počinje Gran Via, ulica koja je izgrađena u sličnom stilu kao New York 20-ih i 30-ih godina.












Puerta del Sol centar je Madrida i mjesto od kojeg se mjere sve udaljenosti u Španjolskoj. Ime nosi prema vratima koja su se nekoć tu nalazila, a danas ostatke možemo vidjeti pod zemljom, prilikom izlaska iz Cercaniasa ili metroa. Na trgu se nalazi i medvjed sa stablom, simbol Madrida, stari poštanski ured koji danas služi kao ured gradonačelnika i kip Venere koji podsjeća na fontanu koja se tu nekoć nalazila. Na Puerta del Sol nalazi se i jedna od najvećih robnih kuća poznatog španjolskog lanca El Corte Ingles. Iako u robnu kuću nismo stigli, od knjižare (koja je zaista sjajno uređena) se nisam mogao tako lako odvojiti.

Sljedeća postaja lagane šetnje bila je Plaza Mayor, središte starog Madrida. Zapravo je Plaza Mayor dugo vremena bila periferija, sve do 16. stoljeća i procvata španjolskog imeprija, kada postaje centralni trg koji je podigla dinastija Habsburgovaca. Glavna znamenitost na trgu je kip Filipa III. ( Španjolci su inače skloni postavljanju monumentalnih kipova ) i kuća pekara (u najjednostavnijem prijevodu) Trg je pun divnih kafića, koji naravno, i koštaju, pa smo se mi spustili u jednu od okolnih uličica koja vodi prema katedrali sv. Izidora. Tamo smo naišli na prvog simpatičnog konobara koji je došao do nas (jer je u Španjolskoj običaj da se naručuje za šankom) , govorio engleski i pokazao nam mjesta vrijedna posjeta.





Ispod Plaze Mayor nalazi se crkva sv. Izidora, koja je do 1993. služila kao katedrala. Radi se o trobrodnoj baroknoj crkvi u kojoj se nalaze posmrtni ostaci madridskog zaštitnika, pa je sama crkva za stanovnike Madrida vrlo važna. Kroz stari Madrid, u kojem se nalazi poznati El Rastro smo samo prošetali, i stigli do kraljevske palače i katedrale Gospe od Almudene, koja je podignuta u 16.stoljeću s obzirom da Madrid kao nova prijestolnica nije imao katedralu. Palača je fantastična u svako doba dana, pa i u zalazak sunca. Nakon posjeta Plazi Espani, na kojoj se nalazi kip oca španjolske književnosti, i njegovih dvoje slavnih junaka, večer smo proveli na Gran Viji u jednom peruanskom restoranu, u kojem smo jeli, zamislite čuda, batak i pommes frites. Jedino što ih je odvojilo u peruansku kuhinju su vrlo snažne i neuobičajene mješavine začina.








Gran Viu smo obilazili u razna doba dana, ali uvjerljivo je najljepša po noći . Projektirana je 20-ih godina, a nazivaju je i španjolskim Broadwayjem, pogotovo zbog prvog europskog nebodera, zgrade Telefonice. Oko malene Plaze Callao se može naći šest kina, a na Gran Viji se nalazi i niz kazališta, uključujući i jedno koje izvodi mjuzikl "Kralj lavova". Gran Via je cijelog dana puna, ali živne tek po noći, kada stanovnici Madrida izlaze u brojne restorane i kafiće u okolici Gran Vie. U blizini se nalazi i Cheuca, poznata gay četvrt koja se često viđa u Almodovarovim filmovima, a bila je centar movide. Po noći tamo nismo zalazili, a po danu funkcionira kao i bilo koji drugi dio grada.

Sljedeći dan posvetili smo obilasku muzeja. Jutarnja destinacija bio je sjajan Centro de Arte Reina Sofia, dom Picassove Guernice, ali i brojnih drugih djela. Centar je osnovan pod kraj 20.stoljeća, a sastoji se od dvije zgrade - jedna je bivša bolnica, a druga je sagrađena upravo za potrebe muzeja. Osim Guernice, jedne od slika koje su postali simboli nemilosrdnog razaranja i stradavanja civilnog stanovništva u ratu, cijela prostorija posvećena je Picassovim studijama za Guernicu i ciklusu post-Guernica, što samo pokazuje koliko je ovo razaranje pogodilo produktivnog umjetnika. U dijelu muzeja koji smo obišli (konkretno, 2. kat) nalaze se i lutke Oscara Schlemmera iz razdoblja Bauhaus škole, jedan mobil Alexandra Caldera, niz Dalijevih djela (radi se o najvećoj kolekciji Dalija na jednom mjestu nakon Figuerasa) , Picassovi počeci i suradnja sa Braqueom i Grisom. Posebna prostorija posvećena je i paviljonu Španjolske na svjetskoj izložbi 1937., koja je predstavila Guernicu, ali i radova Miroa. U svakom slučaju radi se o kolekciji koja je definitivno na svjetskoj karti muzeja umjetnosti 20.stoljeća.

Uz Paseo del Prado nalazi se i najpoznatiji španjolski muzej , Museo del Prado. Iako sa Centrom dijeli kraljevsku notu (Prado je kolekcija kraljevske umjetnosti, odnosno najbolje odražava ukus španjolskog dvora) , Prado okuplja "klasičnu" umjetnost (jedan od pridjeva koje ne volim koristiti), i potpuno ga je nemoguće obići u jedan dan, a kamoli 2 sata, s obzirom da čitava kolekcija (koja naravno nije izložena) sadrži 21 000 umjetničkih djela. Izložen je tek "djelić" od oko 1300 djela. Prvi dio obilaska posvetili smo antičkoj skulpturi. U Pradu se nalaze čak dva djela iz arhajskog razdoblja grčke umjetnosti, od čega je jedan kuros, ideal muškog tijela. Grčki dio broji i niz rimskih reprodukcija Lizipovih , Skopasovih i Polikletovih kipova, pa čak i rimsku reprodukciju Atene Partenos, slavnog i izgubljenog Fidijinog kipa. Rimski dio većinom se sastoji od carskih portreta, što uključuje Augusta , Tiberija, Antonina Pija, i mog najdražeg rimskog cara Hadrijana, velikog helenofila i filozofa. Nastavak razgleda bio je fokusiran na Goyu, sa tri sjajne alegorije "Trgovina"; "Industrija" i "Agrikultura", veličanstvenim kraljevskim portretima (posebno obitelj Karla IV.) i slavnom Majom. Nastavili smo razgledavati sjajne religiozne prikaze El Greca, jednog od mojih najdražih slikara i Velazqueza, koji ima čast biti "top-spot" u muzeju sa sjajnim "Las meninas"; odnosno obitelji Filipa IV. Ostali španjolski slikari poput Ribere i Zurbarana također su dobro zastupljeni, ali nisu našli mjesto u malom vodiču kroz muzej. Nažalost, nismo imali previše vremena za obilazak muzeja, ali i ovaj dio koji smo vidjeli bio je dovoljan da shvatimo da se radi o sjajnoj kolekciji.



(Diego čuva svoj teritorij)

Večer smo opet odlučili provesti u dijelu Madrida u blizini Plaze Espane, odnosno u blizini predivnih Sabatinijevih vrtova kod kraljevske palače, u kojima se svake večeri održavaju razni koncerti.

Sljedećeg jutra nastavili smo uobičajenim tempom, koji se mogao svesti na raspored "kava- razgled-ručak-razgled-kava" , s tim da je prva kava pala u slavnom američkom lancu Starbucks, i tako se izdigla izand ostalih španjolskih kava, kojima je teško definirati okus. Starbucks kava daleko je od naše percepcije kave - to je kombinacija ledene kave i frapea, ali je vrlo ukusna.

Kraljevska palača također je bila besplatna sudionicima SDM-a (kao i muzeji , javni prijevoz i hrana) , ali isplati se platiti i 12 eura koliko ulaz inače košta (odnosno 5 eura za studente). Palača je podignuta na mjestu stare palače koja je izgorila zajedno sa brojnim umjetničkim djelima (Las Meninas su ipak spašene :-) 1760. godine. Projekt je izradio niz umjetnika prema Berninijevim nacrtima za Versailles, i time učinio palaču jednom od najvećih u Europi. Za javnost je otvoreno otprilike 25 soba, koje uključuju i predivnu porcelansku sobu, prijestolnu dvoranu , dvoranu za balove, sobe za biljar i pušenje, predivnu dvorsku kapelu i veličanstveno stubište koje je oduševilo i Napoleona (koji je svog brata Josepha postavio u palaču). Palača posjeduje i predivnu umjetničku kolekciju, brojne Goyjine portrete, predivne klasicističke freske na stropovima, niz fantastičnih obrtničkih radova i 5 Stradivarijevih instrumenata (kvartet i jedno violončelo). Osim samih soba, može se posjetiti i kraljevska apoteka i vojni muzej,a iz palače se pruža predivan pogled na ogromno područje pod šumom,u smjeru samostana El Escorial.







(u kraljevskoj palači je zabranjeno fotografiranje, tako da su fotografije iz Wikimedijinih spremnika)

Nakon dvosatnog obilaska palače, pojeli smo jedan od najslasnijih ručkova u Madridu. Inače je prehrana bila organizirana u više od 1000 restorana koji su bili razmješteni po čitavom Madridu (imali smo čak i vodič kroz restorane) , a za svaki obrok smo imali bonove. S obzirom da hrana nije bila centralni dio našeg dana, uvijek bismo ušli u neki manji restoran u kojem nema gužve. U tom pogledu taverna Los Angeles koja se nalazi u blizini Opere (trg Izabele II. ) bila je dobar izbor. Za predjelo smo dobili ogroman tanjur salate, za glavno jelo jaja na oko i pommes frites (što je vrlo zasitna, a lagana kombinacija) , a za desert veliki tanjur voća. Uz to , taverna je uređena prilično autohtono, pa smo konačno pobjegli od svih američkih lanaca.




Popodne smo ostavili za parkove, budući da je Madrid jedan od 12 najzelenijih gradova u Europi. Brdo Princa Pija važan je kao mjesto gdje su Francuzi streljali pobunjenike protiv Napoleonove vlasti (što je prikazao i Goya), a na njemu se danas nalazi hram Debod, koji su egipatske vlasti poklonile Španjolskoj nakon što je ona obavila veliki dio posla u spašavanju Abu Simela. Hram je bio posvećen Izidi, postavljen u blizini prvog nilskog katarakta (brzaca) , a do današnjeg izgleda su ga doveli vladari iz obitelji Ptolomejevića i prvi rimski carevi. Na tom mjestu navodno je predivno gledati zalazak sunca, ali smo ga mi u dva navrata promašili. U fontani iza hrama ljudi se kupaju "pod normalno" a nakon toga se sunčaju na travi... Ugodna atmosfera u svakom slučaju.








U blizini se nalazi i Campo del Moro, dio kompleksa kraljevske palače u koji je slobodan ulaz. Radi se o predivnom parku iz kojeg se pruža predivan pogled na kraljevsku palaču. Park je također označen brojnim ulicama, postoje i jezerca, kuće za odmor i kuće za "lugare", odnosno ljude koji su bili zaduženi za održavanje parka koji je povezan sa palačom.











Petak navečer poslužio je za jedinstveni križni put koji je bio postavljen u blizini Plaze de Cibeles, odakle ga je Papa vodio. Mi smo našli mjesto uz video zid, jer je tako mnogo lakše pratiti događanja. Postaje križnog puta donesene su iz raznih djelova Španjolske, te tako odražavaju poznatu pasionsku baštinu Španjolske, a križ su nosili mladi iz raznih dijelova svijeta - Iraka, Albanije, Somalije, te mladi sa poteškoćama u razvoju , bivši ovisnici. Radi se o mudrom potezu, jer je tako Crkva prikazana kao Crkva svih ljudi, a križni put poistovjećen sa brojnim ljudskim teškoćama, i učinjen ljudskim životnim putem, a ne nečim dalekim i mističnim.

Cijeli SDM mjesto je fantastične energije i simpatičnih ljudi, otvorenih za upoznavanje i druženje. Jedno od ljepših sjećanja je susret sa grupom iz Andaluzije, koja, kao i ostatak ljudi, Hrvatsku vezuje uz Šukera. Pokušali smo se raspitati o nekom flamenco baru, na što su 4 djevojke spontano zaplesale i zapjevale ispred Atoche, a muškarac ih je pratio ritmom. Sreli smo i brojne mlade hrvatskih korijena, koji znaju malo ili nimalo jezika, ali im je bilo drago susresti se sa ljudima iz svoje domovine.




Večer smo proveli u predivnom kafiću malo dalje od Puerta del Sol, na Plaza del Angel. U blizini se nalazi i poznati Cafe Central u kojem se izvodi jazz , ali smo se odlučili za manje i mirnije mjesto. Uz piće se poslužuju i poznati tapasi, tako da smo dobili sjajne sendviče sa tunjevinom, raznim namazima i povrćem, a sljedećeg dana slavnu paellu, koja zapravo i nije ništa posebno.

Subota je bila predviđena za bdijenje s Papom i spavanje na aerodromu, pa smo morali spremiti sve nužne stvari u ruksake koji nisu nužno predviđeni za to, a i cijeli dan hodati s tim po gradu. Da bismo posjetili lokacije svih vrsta, krenuli smo prema Santiago Bernabeu, jednom od najvećih i najbolje opremljenih stadiona u Europi. Iako sam poznat kao potpuni nepoznavatelj nogometa, posjet stadionu bio je prilično interesantan, što zbog veličine stadiona, što zbog mog upoznavanja sa elementarnom povješću nogometa, a i fantastične trofejne dvorane. Čak smo naišli i na jedan trofej sa prijateljskog kupa na kojem je sudjelovao i Hajduk iz Splita :-) Naravno, moguće je doći do terena, vip loža sa fantastičnim sjedalima, prostora za igrače i svlačionice, te dvorane za press konferenciju. Pitam se kako će se igrači Dinama provesti na stadionu :-)






Dolazak na aerodrom bio je sasvim u redu, jer niti na jednom dijelu puta nije bilo gužve. Ipak, organizacija na samom aerodromu Cuatro Vientos bila je upitna. Na bdijenje s Papom iz nepoznatih razloga nismo bili pušteni, a oko 9 navečer se digla velika oluja tako da su nas neki dobri ljudi primili u svoj haustor. Oko 11 smo konačno bili pušteni na aerodrom i smješteni u velike šatore sa 50-ak Talijana, koji nisu pokušavali biti prijateljski raspoloženi. Prvo su nas pokušali otjerati, zatim postaviti svoje vreće preko naših, a na kraju im nije preostalo ništa drugo nego da nas teroriziraju raznim pumpama koje su netrpljivo škripale.



Na aerodromu smo dobili prilično dobro spremljene lunch pakete, ali organizatori nisu postavili niti jedan koš za smeće, a na misi je prisustvovalo 2 milijuna ljudi. (ili ja koševe nisam vidio) Sanitarni čvorovi su bili u već tradicionalno očajnom stanju, a u redu za wc se čekalo i po dva sata,što baš nije praktično rješenje. Čitav aerodrom je bio pun smeća, a ljudi su se šetali u krajnje oskudnim opravama, ležali u vrećama i na šatorima te se na sve moguće načine pokušali zaštiti od vrućine. Papa je na aerodrom stigao i prije kako bi se mogao provozati u papamobilu kraj svih polja na aerodromu, u znak zahvale mladima , od kojih su mnogi spavali i na kiši i oluji . Propovijed je nažalost bila na španjolskom , ali se tekst može naći na internetu.

Povratak do Aranjueza se odužio zbog ogromnih gužvi u javnom prijevozu, ali i našeg odugovlačenja. Večer smo iskoristili za posljednji izlazak u sjajan pub uz Plazu Mayor. Pub nosi ime "Ulysses" , na jednom kraju se gleda nogomet, a na drugom je mirnija atmosfera uz sjajnu glazbu, mnoštvo knjiga i citata Jamesa Joyca na zidovima.

Naposljetku, čekala nas je ravna cesta, 2 220 km i 35 sati vožnje do Zagreba. Putovanje na SDM bilo je predivno iskustvo iz svakog aspekta - i smatram da sam odradio sve - upoznao nove i sjajne ljude, prilično dobro razgledao Baskiju i Madrid (ali to ne znači da nema još mnogo toga za vidjeti) i prisustvovao svim glavnim događajima susreta.

Sav put se isplatio :-) Neko dulje vrijeme bit ću "ulogoren" u Zagrebu, a na zimu - Berlin ;-)

28.08.2011. u 16:48 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 23.08.2011.

Via... Espana :-)

Budući da ne mogu naći bolji stih o sklonosti putovanjima, moram se opet poslužiti onim "ja sam skitnica / ne drži me mjesto". Na blogu me nije bilo neko vrijeme jer sam se 8. kolovoza zaputio prema Španjolskoj, preciznije Baskiji i Madridu, u kojem se održavao Svjetski dan mladih. Ovo je moje treće putovanje za redom "na slijepo"; odnosno odlazak u grupu u kojoj poznam jednu, ili u ovom slučaju nijednu osobu. Naravno da prvi dan na takvom putovanju ne može proći previše zabavno, ali ostalih 13 dana ostavlja prostora za upoznavanje novih i drugačijih ljudi. Tako sam i ovoga puta upoznao cijeli niz divnih ljudi, posebno se vezavši za 4.

Iscrpljujući put do Madrida moja je grupa presjekla u malenom mjestu Colle don Bosco i Torinu, dva mjesta vrlo važna za Salezijance, s kojima sam putovao.

Colle don Bosco rodno je mjesto sv. Ivana Bosca, svećenika koji je u 19. stoljeću pokrenuo škole za siromašnu i odbačenu djecu, te time pomogao brojne obitelji koje su tijekom industrijske revolucije postale marginalizirane. U današnje vrijeme možda je najinteresantniji "preventivni sistem" koji se zalaže za prevenciju nasilja i kriminala među djecom i mladima koji žive u takvom društvom. Salezijanci su na mjestu rođenja don Bosca podigli impresivan kompleks koji se sastoji od dvije bazilike i velikog kompleksa u kojem se tijekom ljeta organiziraju razna druženja i sportske igre mladih. Tijekom putovanja sam bio upoznat i sa drugim salezijanskim aktivnostima, te je svakako hvale vrijedan njihov rad sa mladima, kojima nude mnogo kvalitetnije sadržaje od ulice. Colle ima i sjajan etnografski muzej, koji me najviše podsjetio na onaj u Muzeju Istorije Jugoslavije u Beogradu - bogata zbirka obuhvaća sve zemlje u kojima postoje salezijanski misionari - od Ekvadora , Argentine, do Japana, Kine i Indije.





Nakon noći u Colletu krenuli smo prema tek 30 km udaljenom Torinu, jednom od talijanskih kraljevskih gradova. Cijeli Torino ove je godino okićen talijanskim zastavama i ispunjen raznim izložbama i postavima koji slave 150 godina "Risorgimenta"; odnosno talijanskog ujedinjenja kojem je Torino bio centar. Veličina proslave možda se najbolje očituje u tome da su i šalice kave oslikane za tu priliku . Osim predivnih bazilika Marije Pomoćnice i Marije Savjetnice ( u kojoj se nalaze grobovi kraljevske obitelji ) , cijeli Torino, koji urbanističkim planom pomalo podsjeća na Zagreb, vrijedi dobro obići, jer su sve kraljevske kuće pod zaštitom UNESCO-a, a posebno se ističu Palazzo Reale i Palazzo Madama, koje se nalaze u samom centru grada. U Torinu se navodno može i dobro kupovati, ali zbog Ferragosta nismo to niti pokušavali. Zadržali smo se na sjajnoj talijanskoj kavi, sladoledu i kolačima.









(freske u crkvi Marije Savjetnice)

Put prema Španjolskoj potrajao je cijelu noć i izvjestan dio dana, što je iscrpilo sve, posebno one koji poput mene ne mogu spavati dobro u busu. Dolazak u maleno mjesto Urnietu koja se nalazi 15-ak kilometar od San Sebastiana tako je izazvao posebno oduševljenje. Urnieta je prigradsko mjesto koje ne nudi previše sadržaja - nekoliko kafića na glavnoj ulici i jednu crkvu. Na ulici se kroz jutro i popodne ne može zateći previše ljudi, a "špica" je u gradu oko 6-7 sati kada se roditelji s djecom igraju u jedinom parkiću kojeg smo vidjeli u mjestu. U kasnim satima poneki mladi se zateknu u tim kafićima-barovima, ali teško da se to može nazvati noćnim životom.

Ipak, Urnieta je izvrsno smještena, te nam je bila dobro polazište za brojne izlete. Prvo odredište bio nam je Bilbao, središte Baskije danas poznato po muzeju Genheim. Baskijci se već godinama bore za slobodu i neovisnost, te su vrlo ponosni na svoj jezik i kulturu, koja se ubraja u najstarije i najzagonetnije na europskom teritoriju. Stoga u Baskiji nije poželjno šetati sa španjolskim obilježjima, niti uzvikivati "Viva Espana!". Glavna atrakcija u Bilbau je ipak Muzej Genheim, simbol modernog grada, koji je podignut 1997. prema projektu Franka Gehryja. Muzej je i na prvi pogled impresivan, a za temeljito razgledavanje zaista se može potrošiti čitav dan. U stalnoj kolekciji nalazi se instalacija "The Matter of Time" Richarda Serra, "Tulipani" i "Štene" Jeffa Koonsa , cijeli niz španjolskih modernih i avangardnih umjetnika te mobili Alexandra Caldera. Zaklada Genheim često postavlja i izložbe iz svojih drugih kolekcija, pa smo tako vidjeli izložbu američke apstraktne umjetnosti, koja je izložila djela brojnih umjetnika, među kojima je možda najpoznatiji Jackson Pollock, te malu kolekciju "op-arta", koji doslovno zbunjuje oči svojih promatrača . U svakom slučaju, Genheim vrijedi posjetiti.

Bilbao je vrlo ugodan grad za šetnju i razgled. Svi trgovi su predivno uređeni, posebno veliki parkovi smješteni na kružnim tokovima. Iako Bilbao nije povijesni centar Baskije, u njemu se danas nalaze sve važne institucije, velike banke i poslovni centri. Za razliku od hrvatskih gradova, u Bilbau je suvremeno i tradicionalno kombinirano vrlo često, ali nenametljivo i planski. Nažalost, nismo isprobali čari baskijske kuhinje, ali smo popili sasvim pristojnu kavu. Za temeljiti obilazak nažalost nismo imali vremena, ali lagana šetnja i razgovor bili su sasvim dovoljni nakon Genheima.













Popodne je ostalo rezervirano za San Sebastian, u kojem su se tog dana malobrojni okupali. San Sebastian potpuno je drugačiji od Bilbaa, i zapravo najviše podsjeća na Cannes ili neko drugo mondeno ljetovalište na Azurnoj obali. Prostor samog centra pun je energije, ispunjen raznim uličnim zabavljačima, žonglerima, imitatorima, klaunovima, pjevačima koji potpuno spontano izlaze na ulice sa mikrofonom i minimalnom pratnjom. U centru grada ističe se neogotička katedrala, koja prilično podsjeća na onu zagrebačku, ali sa jednim zvonikom. U San Sebastianu nalazi se sjajan akvarij, koji predstavlja pomorsku povijest Baska, ali i bogatu faunu Biskajskog zaljeva i tropskih mora. Akvarij tako sakuplja najrazličitije vrste -od meduza, školjkaša, hobotnica , sipa, raža, tuna do malog morskog psa. Nažalost, moje poznavanje tih vrsta je površno, pa ih ne mogu precizno nabrojati, ali akvarij je doista fantastičan. Teško je povjerovati da se takav tip muzeja -akvarija ne bi mogao postaviti i u Hrvatskoj, posebno na otocima koji imaju bogatu ribarsku tradiciju.



(iznad nas je morski pas :-)







(tek jedna od uličnih pjevačica)



(plaža snova :-)



U sklopu programa SDM posjetili smo Loyolu, mjesto značajno za crkvu zbog poznatog sveca Ignacija Lojolskog, čija se rodna kuća tamo nalazi. U Loyoli se održala velika misa za sve sudionike SDM-a koji su se našli u biskupiji San Sebastian, te zabavni program uvečer. Većinu dana smo si sami organizirali odmor u prirodi, jer Loyola nema previše znamenitosti. Bazilika Ignacija Lojolskog impresivno je zdanje kao i većina španjolskih baroknih bazilika, a u neposrednoj blizini se nalazi kuća Ignacija Lojolskog, u kojoj se nalazi niz knjiga koje je proučavao nakon što je bio ranjen u bitci kraj Pamplone te njegovi osobni predmeti.








Posljednjeg dana boravka u Baskiji posjetili smo Pamplonu, odnosno Irunu, koja je poznata po utrkama s bikovima. Njih je proslavio Ernest Hemingway kojem Pamplona i danas dostojno odaje počast brojnim kafićima koji nose njegovo ime. Plaza de Toros tako je bila početak naše šetnje po Pamploni, kojom smo djelomično pratili rutu kojom trče bikovi u sedmom mjesecu, kada Pamplona slavi svog zaštitnika sv. Fermina. Pamplona je na svim suvenirima vrlo dobro iskoristila svoje bikove, a najpovoljnije se može naći u kineskom dućanu. Pamplonska katedrala vrlo je neobična građevina, jer su se u njoj isprepleli razni stilovi - osnova je romanička, ali je katedrala obnovljena u neogotičkom duhu sa baroknim oltarima. Izvan sadašnjeg centra nalaze se vrlo dobro očuvane zidine Pamplone, koje je branio sv. Ignacije Lojolski u 16.stoljeću . Posebno ugodna mjesta u Pamploni su mali kafići i zalogajnice koje nude jela od pršuta u najrazličitijim varijantama , te Plaza del Castillo sa mnoštvom zelenila i paviljonom.









Poslijepodne smo rezervirali za ponovni posjet San Sebastianu i kupanje u oceanu. Iako je bila nedjelja, grad nije bio ništa manje energičan nego radnim danom, a plaža pristojno popunjena. Ocean je potpuno drugačiji od našeg mora, masa vode je ogromna, pa su tako i struje jače, ali su i plaže bolje opremljene - postoje plutajuće skakaonice, prodavaonice i neizostavni saksofonist koji svira lagane melodije koje djeluju baš poput vašeg soundtracka. Uz drage ljude, ne postoji bolja lokacija za opuštanje.

Blagdan Velike Gospe proslavili smo u Lourdesu, jednom od najvećih marijanskih svetišta. Prije odlaska bio sam prilično skeptičan, pogotovo jer sam očekivao ogroman sajam sa nabožnim materijalom koji se uopće ne pokušava kloniti crkve i svetih mjesta, ali u Lourdesu je to prilično dobro regulirano. Naime, unutar prostora svetišta i špilje ne prodaje se ništa osim svijeća, a u svjetovnom dijelu Lourdesa onda svatko može zadovoljiti svoje potrebe za suvenirima. Samo svetište prostire se na ogromnom prostoru (51 hektar), a sastoji se od podzemne bazilike Pia X. koja se još uvijek uređuje, te velike bazilike koja se nalazi u blizini mjesta ukazanja. Iako je Lourdes mjesto masovnih hodočašća, ali i grad sa najviše hotela po četvornom kilometru u Francuskoj (nakon Pariza, naravno), vrijedi ga posjetiti sa manjom grupom ljudi (i to vama dragih) te provesti neko vrijeme u molitvi za pravi doživljaj. Dan je završio veličanstvenom procesijom svih hodočasnika, tijekom koje se krunica molila na 6 službenih jezika svetišta.






Cijelonoćna vožnja opet nije ostavila previše vremena za san, sve do dolaska u Avilu, o kojoj pišem u sljedećem postu :-)

23.08.2011. u 21:46 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se