Belle epoque

četvrtak, 24.03.2011.

Zbogom Kleopatri!

(započetak, vlastiti izbor fotografija sam postavio ovdje, pa vas molim da mi javite radi li sve dobro!)

Jučer sam se navečer našao iznenađen informacijom o smrti velike glumice , Elizabeth Taylor. Zapravo, nisam to saznao izravno, već sam počeo gledati jedan od njenih najpoznatijih filmova, Kleopatru (za vrijeme snimanja je upoznala i svoju veliku ljubav, Richarda Burtona), i zapitao se zašto HRT pušta Kleopatru sredinom ožujka u prilično popularnom terminu? Nažalost, odgovor sam saznao prvo na teletekstu, a kasnije i na brojnim portalima na internetu, pa i na društvenim mrežama.



(jedna od najboljih uloga!)

Ima li se što za reći o ovoj velikoj glumici, koja je obilježila hollywoodske 50-e i 60-e? Svi je znaju kao najveću, kao filmsku divu još od malena, kada je igrala u "Lessie se vraća kući". Ipak, proslavila se sjajnim ulogama u filmovima "Mačka na vrućem limenom krovu" (meni omiljenom), "Tko se boji Virginie Woolf?" I "Kleopatra" (jedan od prvih hollywoodskih komercijalnih neuspjeha). Imala je tek 11 godina kad je započela glumačku karijeru, i zbog toga je često povezuju sa drugim slavnim Amerikancem, Michaelom Jacksonom, s kojim je bila u dobrim prijateljskim odnosima. Poznata je i po svojih 8 brakova, iako za njenu najveću ljubav i danas smatraju Richarda Burtona, s kojim je glumila u "Kleopatri", "Tko se boji Virginije Woolf? ", "The Taming of the Shrew" i slabo poznati "Boom", koji sam nedavno pogledao, snimljen prema drami Tennesseja Williamsa "Milk Train Doesn`t Stop Here Anymore". Nedavno je rekla da najviše žali zbog toga što njen Richard Burton, iako 7 puta nominiran, nikada nije osvojio prestižnog Oscara. Naravno, tu je i ogromna kolekcija nakita, o kojoj je nedavno razgovarala sa "novom zvijezdom Amerike" Kim Kardashian.


Pisma koja joj je Burton poslao objavila je ovog srpnja u Vanity Fairu. Za sebe je sačuvala tek posljednje pismo, koje je držala u noćnom ormariću. Rekla je da nema tih novaca koji će ga kupiti, i da će ostati s njom do smrti. Dijelove pisama i komentar Vanity Faira na njih možete pročitati ovdje

Dobitnica je 2 Oscara za glavnu žensku ulogu, za filmove "Butterfield 8" i "Tko se boji Virginije Woolf?" , kojeg i sama navodi kao film uz koji je najviše vezana, te koji smatra svojim najvećim postignućem. Tu su još i 3 nominacije za Oscara, Zlatni globus za film "Suddenly Last Summer" (još jedna velika uloga s Paulom Newmanom, u kojoj je utjelovila pravu južnjačku ljepoticu), te odlikovanje britanske kraljice. Američki filmski institut ju je proglasio 7. najvećom glumicom svih vremena. Mnogi su se naši novinari zapitali je li s Elizabeth Taylor umro i klasični Hollywood, i nažalost, odgovor je pozitivan. Malo koja glumica moći će nasljediti veliku Dame Elizabeth, a još manji broj će moći živjeti njenim glamuroznim stilom, te imati njenu karizmu.

Poznata je Elizabeth i po svojoj borbi protiv diskriminacije HIV -pozitivnih osoba. 1959. pod utjecajem svoga supruga prešla je na judaizam, a Larryju Kingu je u jednom od posljednjih velikih intervjua odgovorila da je Židovka. Dijelove intervjua s youtubea donosim ovdje!



(govori o prijateljstvu s Jacksonom)



Na internetu mogu se pronaći mnogi citati Elizabeth Taylor, u kojima se također odražava njen životni stil. Meni je ipak najdraži ovaj:

The problem with people who have no vices is that generally you can be pretty sure they're going to have some pretty annoying virtues.

24.03.2011. u 14:50 • 6 KomentaraPrint#

petak, 18.03.2011.

Amos Oz u Kinu Europa

Amos Oz, rođen kao Amos Klausner 1939. jedan je od najvećih izraelskih, pa i najznačajnijih svjetskih pisaca našega doba. Njegova djela prevedena su na 30 godina i izdana u 35 zemalja svijeta, a u posljednjih nekoliko godina spominje se kao glavni kandidat za Nobelovu nagradu, koja mu izmiče. Francuska Republika i Njemačka su ga odlikovale, a osvojio je brojne značajne izraelske i svjetske nagrade, pa tako i Goetheovu nagradu i nagradu Heinricha Heinea. Neka od njegovih najznačajnijih djela su "Moj Mihael", "Pantera u podrumu", te pretposljednji roman "Priča o ljubavi i tmini", koji je proglašen jednim od 10 najboljih izraelskih romana, a doživio je i jedan prijevod na arapski kojim nam se autor sam pohvalio ovoga četvrtka.

Naime, uz mnogo truda nakladničke kuće Fraktura i Izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, tada se dogodio jedan od najvećih književnih događaja u Zagrebu ove godine - gostovanje ovog poznatog pisca. Već sama vijest o dolasku izazvala je euforiju u književno-umjetničkim krugovima, pa su i besplatne karte koje su se dijelile u kinu Europa, nestale u manje od tjedan dana (da podsjetim, u kinu ima gotovo 520 sjedećih mjesta), pa su organizatori dodali i pomoćna sjedala. Naravno, pojavile su se tu brojne važne ličnosti iz kulturno-političkog života naše male zemlje, pa tako i Andrea Zlatar, Vesna Pusić, Goran Marić, Ksenija Pajić, Ivo Goldstein, te i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sa kćerkom Sašom. Usput, iskoristio sam ovo za ponovni susret sa dragom blogericom Luki, i mogu reći da nam je bilo prekrasno.

Amos Oz jedan je od književnika koji je svima razumljiv dok razgovara - ne koristi se zahtjevnim izrazima, već govori uz veliku dozu humora i ironije i o svom životu, i o događajima u Izraelu posljednjih godina , te o svojoj književnoj karijeri koju je započeo u Kibucu. Srećko Horvat je sjajno upotrijebio njegov roman "Priče o ljubavi i tmini" da započne razgovor o samom autorovu životu i političkim stajalištima. Amos Oz prokomentirao je mnoge teme, te je zapravo teško iz njegovih opširnih odgovora izvući sve zanimljive izjave.

Tako je pričao o izraelskim političarima, koji imaju običaj pozvati intelektualce (pa tako i njega) i pitati ih koji su problemi u zemlji,i u čemu su pogriješili. Nakon što ih saslušaju i slože se u potpunosti s njima , jednostavno ih ignroiraju. Ne zvuči li nam ovaj scenarij neopisivo poznato? Jedna od zanimljivijih priča bila je i o njegovom pokušaju da stvara u kibucu, gdje je napisao svoj prvi roman (kako sam kaže, u WCu), čija mu je uprava kasnije odobrila 1, pa 2, pa čak i 3 dana koja je mogao provesti samo pišući. Kibuc je nazvao i svojom najvećom školom, studijem ljudskih karaktera, te iskazao želju da se ta ideja održi , ili obnovi negdje drugdje u svemiru.

Govorio je i o svojem novom djelu, koje je također nastalo kao refleks sjećanja iz djetinjstva, i priča koje mu je pripovjedala njegova majka, čije je samoubojstvo ostavilo dubok trag u njegovom djetinjstvu. Iskreno , najdraži dio ovog razgovora bio mi je o njegovim roditeljima, o kojima govori s toliko ljubavi i strasti, što je jednostavno prekrasno i slušati i gledati. Nazvao ih je pravim "Europljanima"; koji su voljeli sve vezano uz Europu, ali im Europa tu ljubav nije uzvratila.

Srećko Horvat, mladi hrvatski filozof i književnik zaista je kvalitetno vodio razgovor, ali mu se omaklo suvišno pitanje: Mislite li da ćete osvojiti Nobelovu nagradu? Amos Oz se nije dao navući u dugačak razgovor o toj temi, već je jednostavno odgovorio: Umrijet ću sretan i ako ju ne osvojim.

Jedna od njegovih najljepših izjava o jeziku je :

Jezik je moj muzički instrument. Hebrejski jezik je za mene poput violine za violinista.
,

a u intervjuu na HR1 o prijevodima:

Prevoditi književno djelo je kao da pokušavate na klaviru odsvirati koncert za violinu. To može biti uspješno obavljeno, ali pod jednim strogim uvjetom, da nikada ne silite klavir da stvara zvuk violine. To je drugačiji muzički instrument. Zbog toga svim svojim prevoditeljima kažem ovo, čak i onima koji me prevode na jezike koje nikada neću moći čitati. Svima kažem - budite nevjerni kako biste mogli biti lojalni.


Naposlijetku su uslijedila pitanja publike, koja baš i nisu najsretnije rješenje sa 1 mikrofonom i 500 ljudi, ali bez njih dakako, tribina ne bi imala smisla. Uslijedilo je i dugotrajno potpisivanje knjiga, koje se nastavlja sutra (u subotu) u knjižari Vuković i Runjić od 11 do 13h.

U svakom slučaju, nadam se da je ovo tek jedno od vrhunskih gostovanja koja bi nam mogla uslijediti - osobno se nadam Zafonu, čija su 2 djela izašla u izdanju Frakture!

Naposlijetku, video čitavog gostovanja. Fotografije nisam stavljao jer još uvijek istražujem kako flickr funkcionira, a možete ih pronaći na tportalu :)

18.03.2011. u 22:27 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.03.2011.

"Leda" i "Prevaranti"

Prošlog tjedna čak sam dva puta stigao u kazalište, jednom na poznatu i cijenjenu Krležinu "komediju karnevalske noći" u Gavelli, i posljednji komad Fadila Hadžića "Prevaranti" u Kerempuhu. I možda će me književno-kulturni dušebrižnici razapeti ako ovo pročitaju, ali ta dva komada imaju nešto zajedničko - oštru kritiku i kroniku društva u kojem su stvoreni.

"Leda" je uistinu sjajna predstava u režiji Borisa Svrtana. Ovoga puta smo bili pošteđeni radikalnih pothvata, te je Svrtan postavio tipičnu "salonsku igru"; ali i mnogo više od toga. Njegov rad s glumcima se vidi, te su svi zaista vrhunski interpretirali svoje uloge - počevši od Bojane Gregorić Vejzović koja je oduševila kao Melita, pa sve do Janka Rakoša koji je utjelovio primitivnog Klanfara. Postoji i nekoliko sjajnih detalja u predstavi - Leda koja je prikazana kao dio Aurelovog transcdetendalnog stanja,te tako vizualizirala njegove misli, okviri koji su dali jednostavne pregrade na pozornici, a ponovno djelovali dovoljno uvjerljivo, sjajan saksofonist koji se uklopio u svaku scenu u kojoj se pojavio, te naposlijetku posljednji čin na zasnježenoj ulici, koji djeluje vrlo vizualno dopadljivo, a i dobra je podloga za radnju. Ipak, najdraža mi je izvedba Ozrena Grabarića koji igra Urbana, dodvorljivog i prevrtljivog propalog diplomata, i možda lik koji najviše pripada uz Glembaja. Ono što mi se svidjelo u predstavi je aktualnost , za koju je dobrim djelom zaslužan i Krleža, ali i redatelj koji nam ju je prikazao bez prevelikih intervencija na tekstu, ili scenskih ekcesa. Jedino čega je nedostajalo na Gavellinoj pozornici bio je humor - ipak predstava nosi podnaslov "komedija jedne karnevalske noći":..







"Prevaranti" su izvrstan tekst Fadila Hadžića, njegov jubilarni - šezdeseti, ali nažalost , preminuo je 2 tjedna nakon njegove praizvedbe. Jedan od naših najboljih komediografa napisao je suvremeni tekst i u potpunosti prikazao hrvatsko društvo i političku i ekonomsku elitu, koja se uzdigla nakon procesa privatizacije i pretvorbe. Nažalost, tekst nije prikazan u punom sjaju, prvenstveno zbog neuvjerljive režije Georgija Pare koji čitavu predstavu pokušava naći mjeru između radnje i promjene prostora, što završava prilično neuspješno. Princip scenografije je naravno isti kao i u svim predstavama Kerempuha koje sam gledao u zadnje vrijeme, a glumci definitivno nisu dobro i uvjerljivo interpretirali svoja lica (svaka čast veteranu Otokaru Levaju, i Hrvoju Kerčkešu - nije zbog imena, već je stvorio sjajnu karikaturu policajca), što se pogotovo tiče Adama Končića, kojeg je nespremnog dopala glavna uloga. Sa nekoliko svježih dosjetki iz aktualnog političkog života, ali i nekoliko dosjetki koje su zbog interpretacija glumaca ispale jeftini vicevi, ova komedija je zaista kvalitetan tekst neiskorištenog potencijala.
Ali obje predstave preporučujem - treba stvoriti svoj dojam :)





Lp :)

14.03.2011. u 22:23 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.03.2011.

Dokumentarac, što je to?

Završio je i 7. ZagrebDox, naš najveći festival dokumentarnog filma, koji je trajao od 27.02. do danas, kada su prikazivni filmovi pobjednici. Tijekom festivala prikazan je priličan broj filmova, u regionalnoj i međunarodnoj konkurenciji, te u programima Happy Dox, Teen Dox, Glazbeni globus, Stanje stvari, Majstori Doxa, Kontroverzni Dox i Ratni Dox.

Ove godine posjetio sam nekoliko projekcija, pa i malo promislio o promjeni forme dokumentarnog filma kroz godine. Dokumentarni film, koji je dugo vremena bio sinonim zamornog filma iz školskog programa s pripovjedačem ubitačnog glasa, postao je dinamičan film koji govori o aktualnim problemima. 5 dokumentarnih filmova koje sam pogledao iz međunarodne konkurencije bili su istinski sjajni .

Film "Sveti ratovi" govori o dva potpuno drugačija vjernika sa istom retorikom. Khalid Kelly je Irac koji je nakon zatvaranja u Saudijskoj Arabiji prešao na Islam dobrovoljno, te se potpuno pronašao u toj vjeri, a Aaron Taylor je evangelik koji širi biblijske poruke diljem svijeta. Redatelj Stephen Marshall odlučio je suprostaviti ta dva radikalna vjernika , i doveo nas do pozitivnog zaključka - treba poštivati svaku vjeru, jer svaka vjera slavi istog Boga, te činjenicu da se u svakoj vjeri može pronaći nešto pozitivno (kao što je to pokazao i film o kojem sam pisao prije - "Des Hommes et des dieux") . Khalid je ostao s talibanima u Pakistanu malo nakon ubojstva Benazir Bhutto, a Aaron je počeo širiti toleranciju i suživot, te napisao knjigu o svom susretu s Khalidom. U svakom slučaju, meni najdraži film iz konkurencije!



"Armadillo" je film koji govori o danskoj misiji u Afganistanu, sa sjajnom kamerom i montažom, tako da se veći dio filma može smatrati igranim filmom, i po svojoj napetosti, i po načinu na koji prati zbivanja. Kod "Armadilla" mi se nikako nije svidjela autorova indiferentnost prema temi - u nijednom trenutku se nije ogradio od rata u Afganistanu, dao kritiku na način ratovanja, već veličao danske vojnike, koji se, istina, bore pošteno, ali po mome mišljenju, bespotrebno. Svakako je vrhunski prikazana osobna tragedija svakog vojnika , odnosno njegove obitelji, te emocije koje i oni imaju i pokazuju.



"17. kolovoza" ruski je dokumentarni film koji prikazuje jedan ili nekoliko dana čovjeka osuđenog na doživotni zatvor. Nažalost, od takve teme se ne može očekivati ništa nego depresivnost, klaustrofobičnost (veći dio filma snimljen je autentično, kroz prozorčić zatvorske ćelije) i siva boja (i metaforički, ali i doslovno!), a taj dan jednostavno nisam bio raspoložen za takav film. Ne mogu reći da je ne kvalitetan, ali radnja je jako spora, te većinom prolazimo kroz unutrašnja stanja gl.lika koji pokušava ostati normalan, što ga odvodi u ludilo (ako shvaćate ovu kontradiktornu rečenicu).Najbolje da sami steknete dojam...



"Povelja o besmrtnosti" je sjajan kratkometražni dokumentarni film koji govori o poljskom penjaču koji je postavio neke od najtežih svjetskih tura. Film je vizualno savršen, te prikazuje čovjeka koji kroz svoje staze želi ostati vječno mlad, iako ih više sam ne može proći ( - na neki način, smatra ih umjetničkim djelima). Ovaj film, koji je vizualno najdopadljiviji, a poseban je i zbog odnosa između autora i glavne osobe , nekadašnjih prijatelja, nažalost ne mogu naći na youtubeu, pa ako vama uspije, molim vas, javite. Zaista ga vrijedi pogledati.

Iz regionalne konkurencije vidio sam samo film o Željku Mavroviću "Irokez". Definitivno mi se svidjelo što je prikazan kao običan čovjek, sa vlastitim životom, problemima i tragedijom koja se dogodila njegovoj kćerci Arijani. Prikazan je njegov topli odnos s ženom i djecom, s bivšim trenerom, njegov politički angažman i sportski uspjesi. Ipak, toga je malo previše za 45 minuta, te bi možda bilo bolje da se film fokusirao na jedan segment njegovog života. Osim toga, po običaju, svaki razgovor s likom izgleda kao reklama za kozmodisk, što baš i nije pohvalno (a dio je gotovo svakog hrvatskog dokumentarca :( )

Iz ciklusa Ratnog Doxa posebno bih izdvojio dva filma - "Na posljednjem kolosjeku" i "Zoran Šipoš i njegova Jasna". Prvi govori o sudbini prognanika smještenih na kolosjek u Klanjcu, prisiljenih da žive u vagonima, a drugi o vukovarskim braniteljima Zoranu Šipošu i njegovoj Jasni, koji su se do posljednjeg časa borili u Borovom Naselju, te Jasninoj kasnijoj borbi za oslobođenje Zorana od smrtne kazne i srpskog zatvora. Dok prvi bilježi suživot prisilno spojenih ljudi u neočekivanoj situaciji, drugi prati osobnu priču jedne žene koja se bori za svoju ljubav, i istinu o obrani Vukovara. Oba filma su vrlo dirljiva i kvalitetna.

Naposlijetku, moj možda najdraži film je prikazan u programu "Glazbeni Globus" - "Wild Thing", koji paralelno govori o razvoju rocka i autorovog života, te mijenjanju njegovih najdražih izvođača i glazbenih ukusa. U filmu intervjuira Iggya Popa, Animalse , basista Joy Divisiona, i mnoge druge poznate glazbenike. Dvije priče spojene su na sjajan način, pogotovo ako volite tu glazbu...





(Patti je prije par godina nastupila u Zagrebu - i očekujem je opet!)

E pa dragi moji, čitav sljedeći tjedan očekuje nas frankofonski film u kinu Tuškanac. Iako ja neću stići posjetiti , svakako vam preporučam da pogledate jedan od 7 različith filmova!

Mene pak očekuje "Leda " u Gavelli... I s obzirom na kritike, očekujem sjajnu predstavu...
Lp :)

06.03.2011. u 19:54 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se