Belle epoque
utorak, 26.10.2010.
In memoriam Vesna Parun...
Vesna Parun, najveća hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća preminula je danas, u Stubičkim toplicama, u kojima je boravila od 2000. godine, kada više nije bila sposobna živjeti sama. Tamo je uvijek slavila svoje rođendane - jedine dane na koje bi je se mediji sjetili (uz naravno ovaj, tužan za Hrvatsku).
Vesna Parun rođena je 1922. godine na Zlarinu, predivnom otočiću u šibenskom arhipelagu, a odrastala je na Visu, Šolti, u Splitu i Šibeniku. Otac Ante često se morao seliti sa mnogobrojnom obitelji, pa je tako Vesna osnovnu školu završila na Visu , gimnaziju u Splitu i Šibeniku. U Zagrebu je 1940. upisala i Filozofski fakultet, smjer romanistike, ali od fakulteta je morala i odustati - 1941. došao je rat, bijeg u rodni kraj, nesretna ljubav koja je trajala od 1938. godine, smrt brata u partizanima, a kasnije i radne akcije - na gradnji pruge Šamac - Sarajevo dobila je tifus. Sve se to ispriječilo Vesni Parun na putu njenog obrazovanja, ali ne i pjesničkog stvaralaštva.
Prve pjesme objavila je tek sa 10 godina, "Pramaljeće" koje je objavljeno u listu "Anđeo čuvar" na Visu i kasnije, 1938. godine objavila je pjesmu "Zov" u časopisu "Sjeme", kojeg je među ostalima uređivao i Jure Kaštelan. 1947. godine napokon je izdala svoju zbirku "Zore i vihori", koju povjesničari književnosti označuju kao najznačajniciju prekretnicu u hrvatskom pjesništvu nakon 2. svjetskog rata. Vesna Parun uvijek je bila nagrađivana - 1948. za zbirku "Pjesme" dobila je nagradu Matice Hrvatske, za zbirku "Crna maslina" 1955. nagradu Grada Zagreba, za stihovani dječji roman (prije nekoliko godina uprizoren u GK Trešnja, Zagreb) "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" 1968. godine dobila je nagradu Grigor Vitez, te za isto djelo, ali i cjelokupni rad 1972. Zmajevu nagradu Matice Srpske u Novom Sadu. 1970. dodijeljena joj je Diploma za poeziju u Parizu. 1969. dobila je godišnju nagradu Vladimir Nazor, a 1982. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. 2003. dobila je i nagradu Tin Ujević za zbirku soneta "Suze putuju".
Nikada nije dobila stan od nijedne vlasti - do 2000. živjela je u malenom stanu u Studentskom gradu, odnosno 60-ih godina prošlog stoljeća u Bugarskoj, gdje se oženila, ali i razvela. Nikada se nijednoj vlasti nije pokoravala , već objektivno kritizirala, što je i dužnost svakog građanina. Tako je pretkraj prošlog stoljeća objavila niz satiričnih pjesama u Feral Tribuneu (koji je isto čudesno nestao pod utjecajem nekih ljudi) - I to je ono što me u njenom liku fascinira. Iako nikad nije bila primljena u HAZU ostat će veća od mnogih koji tamo već godinama borave.
Tijekom svog života, postala je jedina hrvatska pjesnikinja koja je živjela samo od književnosti, i kaže tportal, za književnost. Jutarnji List, nažalost, iskoristio je neke od njenih posljednjih satiričnih pjesama da bi je prikazao u potpuno krivom svjetlu sa potpuno krivom namjerom i ciljem toga teksta. Istina da je rekla da joj se od Jadranke Kosor "povijesno podriguje", da je rekla da Franjo Tuđman cijeni samo one koji recitiraju na njegovim rođendanskim priredbama u HNK, ali ona je prvenstveno pjesnikinja, a ne političarka.
Uz posljednji pozdrav, nekoliko predivnih pjesama...
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene čitati njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom.Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda napustome drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zaljevah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti.Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću voditi nikad za ruku
njegovu djecu.I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
budi blaga u njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga u njegovu snu!
HRT naravno, ima sramotan prilog o njoj u Dnevniku od tek 1 minute i 7 sekundi, a emisija "In memoriam: Vesna Parun" bila je prikazana prije sat vremena , u 23. 10... Potpuno pogrešan način da se oda počast velikoj ženi i pjesnikinji.
Počast su joj na blogu odali mnogi, pa tako i Tristia - myvirtualdiary - njenu predivnu pjesmu, uz njeno odobrenje naravno , donosim ovdje
Gvozdena jesen.
Zapute me svugdje
evanđelja na pismu boli,
borbe i žilavog opkoračenja.
Da l' će ju žuljat'
cipele koje će joj obut'?
Da l' će joj tijesna
halja smrti biti?
Da l' će joj duša
još nekad znat' lutat'?
Kome će pripasti stihovi nježni,
neposvećeni i posvećeni?
Meni ostaje i dalje,
džepno izdanje
izabranih pjesama
s mirisom na ljetne trave,
okusa gutljaja
vrućeg čaja od kamilice,
a dodirom - drveno.
Pustila je tijelo
skupa s dušom
u stupicu s vremenom.
A svi njeni dječaci
i crveno cvijeće
osušit će se
poslije ove gromke kiše.
Suzbita je u utjelovljenju
poznate sonate o tišini.
I sada ju gledam
u atriju zvijezda
kako namiguje svjetlom
s ostalim apostolima
i pastirima poezije,
u vrtovima bez ovčica,
u pustinjama izgubljenim.
Ne znam je li Ona ili jesen
ta koja tumara
tako slomljena kišom.
S imenom slavenske božice,
u spomen na ugasle čežnje,
spi sada Ona
u nekom drugom svijetu
gdje ovozemaljski
tokovi prestaju,
a korita rijeka ostaju bez voda,
kao Lice Samoće bez maske.
"Htjela sam svjetiljku čuvati na pragu, nekoga voljeti i bdjeti."
- Vesna Parun.
