Belle epoque

petak, 24.09.2010.

"Još se srce umorilo nije" ... i zaista, nije

Teško je pisati o ovakvom koncertu odmah nakon njegova završetka, no ne učinim li to sada, neću tako skoro. Tereza je za svoj slavljenički koncert dala najbolje što je mogla od samoga početka, kada je vrlo dopadljivo, poput prave kraljice ušla sa stražnjih vrata preko stepenica osvijetljenih lijepim , dizajnerskim lampionima. Na samom početku digla je publiku na noge – i dočekana je kako i priliči jednom velikom, slavljeničkom koncertu. Tereza je opravdala sva očekivanja, pa i ovaj predivni doček.



Na koncert sam došao s Luki, dragom i popularnom blogericom, koja nasreću, kao što smo i očekivali , nije ispala manijak, već draga, dobra i simpatična žena, te mi je jako drago što sam je imao priliku upoznati i izvan virtualnog svijeta. Bila je to lijepa prilika za razgovor i razmjenu mišljenja, i pritom smo se dotakli raznih tema, sve skupa, jako zanimljivo :) . Luki, još jednom hvala na karti i društvu, a fotografije ćete pronaći na njenom blogu za koji svi sigurno znate :) – usput, imali smo odlična mjesta u 2 redu . Ispred nas sjedila je tek Terezina obitelj!



Tereza je na izvrstan način rasporedila svoje pjesme. U prvom dijelu pretežno je pjevala svoje dobro poznate pjesme, temperamentne i žive, a svaku svoju emociju pokazala nam je glasom i gestom. Učinila je ono što je san i cilj svakoga umjetnika – potaknuti emocije u primatelju njegove emocije na svaki raspoloživi način. Tereza je to večeras uistinu učinila. Nemoguće (ali zaista nemoguće) je izdvojiti jednu od pjesama i reći da ju je izvela bolje od ostalih. Njen glas neobično je čist za ženu u tim godinama. Čak me fasciniralo da je glas mnogo čišći u višim oktavama nego u trenucima kada pjevanje prelazi u parlando. Ja bih ipak spomenuo „Četiri haljine“ (sjajan prepjev Ž.Sabola), i posljednju u prvom dijelu – „Moju posljednju i prvu ljubav “ Kemala Montena, koji je također bio na koncertu. Tereza je svaku pjesmu izvela jednako temperamentno, sa jednakom željom i jednakom količinom duha koji je ostavila u ovom koncertu. Simfonijski orkestar HRTa izvrsno je pratio njen tempo, te se nije nametao, kao ni pridruženi članovi (recimo harmonikaš koji se savršeno uklopio upravo na „Moju prvu i posljednju ljubav“), a i prateći vokal Martina Majerle izvrsno je obavila svoju ulogu – njen jasan glas nije se nametao, već je bio neutralna podloga onome što nam je Tere priredila.



Za vrijeme stanke u prostoru KD Vatroslava Lisinskog imali smo priliku čuti razne svjetske jezike – francuski, engleski, razne slavenske jezike pa tako i srpski (i sama Tereza je spomenula da je došla grupa iz Beograda). Priča koju bih svakako htio ispričati je o mladom Bugaru (30-ak godina), koji je Terezu prvi put upoznao u Parizu, vjerojatno na koncertu 1988., pa je posjetio i koncert 2008., a iz Pariza je došao samo da bi mogao biti na ovom slavljeničkom koncertu. Kako mi je rekla Luki: „To nešto znači, zar ne?“



Koncert je bio organiziran na vrlo visokoj razini, rekli bismo svjetskoj. Od samog Terezinog ulaska , koji je bio uistinu veličanstven i prilično neočekivan, do stepenica posutih ružinim laticama, cvijeća koje je činilo dekoraciju na pozornici, Terezine haljine i odijela (vrlo jednostavne, ali dojmljive kombinacije), te izvrsne rasvjete koja je ispunila prostor Lisinskog baš kao i publika – naime, nisam vidio niti jedno prazno mjesto. I to nešto govori.




U 2. dijelu Tereza je izvela i neke francuske šansone, a sve su izvedene na izvrsnom francuskom te vrlo ritmično, zaista u maniri toga žanra. Tako je otpjevala „Marie la polonaise“, „Demain“ i pjesmu koja ju je proslavila u Francuskoj – slavnu „Larinu pjesmu“ iz filma „Doktor Živago“, prvo u prepjevu, a onda i u originalnoj verziji, te je „natjerala“ publiku da i sama zapjeva neutralnim slogovima (lako nam je krenulo : ) ). „Larina pjesma“ istakla se ne samo zbog predivne izvedbe, već i izvrsnog aranžmana koji je za Terezu napisao Alan Bjelinski, a orkestrom ravnao stari Terezin suradnik Stipica Kalogjera. Publiku je više puta digla na noge, možda najmasovnije za vrijeme „Sviraj mi sviraj“, koju je izvela kao i prvi put na Splitskom festivalu – živo, kako ta pjesma i mora zvučati. Izvrsno je izvela i pjesmu „Doina“, a službeni koncert završila pjesmom „Još u meni ima vatre “ – i uistinu ima! Naslov koncerta, „Još se srce umorilo nije“, Tereza i njeni menedžeri izvrsno su izabrali. Ne samo da zvuči efektno, već je i potpuno istinit! Nije se umorilo ni srce, ni glas…





Naravno, publika nije pustila Terezu tako lako sa koncerta koji je posvetila svojoj unuci Mili (kaže da njena obitelj tvrdi da je najveća sreća što liči na baku kad je bila mlađa). Službeni bis bio je i najavljen pjesmom „Prijatelji stari, gdje ste?“, nakon koje se Tereza zahvalila svima kojima je trebala, a jedna joj je starija gospođa došla i dala križ od licitara koji je nabavila u Mariji Bistrici (Luki ju je motivirala da se popne gore – bio je to dirljiv trenutak, jer da se gospođa tad nije popela, ne bi uspjela poslije uručiti taj lijepi poklon našoj divi). Tereza je otpjevala još i „Nona“, pa „Bijele lađe“ (rekla je da joj je sin rekao kako tu nije uvrstila na program, a bez nje ne može), i za kraj još jednom predivnu „Moju prvu i posljednju ljubav“.

Tereza je bila savršeno spremna za ovaj koncert – nije joj promaknuo niti jedan stih, niti jedna nota nije zazvučala nesigurno i falš. Nije si mogla dopustiti da slavljenički koncert ne prođe savršeno, i to joj je zaista uspjelo. Publika je iz dvorane, nakon ekstaze, približavanja pozornici (Luki i ja smo na kraju stajali doslovno ispod same pozornice, odmah kraj skala), izašla potpuno tiho, jer Tereza nas je doista ostavila bez riječi – uložila je svu svoju energiju, svoje srce u ovaj koncert i isplatilo se. Isplatila se svaka lipa ulaznice, a svaki pljesak koji je Tereza dobila nije bio zbog stare slave, već zbog onoga što nam je pokazala na ovom koncertu. Pokazala nam je zašto je napunila Olympiju 1988. i 2008. , i zašto je jedna od najvećih hrvatskih pjevačica. Pokazala nam je zašto nosi orden francuske republike.

Svoj koncert opisala je ovim riječima:


„Ima li ljepšeg dara nego pedeset godina umjetničke karijere, pedeset godina glazbenog života, proslavit u društvu prijatelja! Pravih prijatelja… Ima li ljepšeg nego pedeset godina pjevati o ljubavi, životu, sreći! Ovaj koncert večeras darujem Vama dragi prijatelji! Vama s druge strane pozornice“

I na tome joj hvala.


24.09.2010. u 14:53 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.09.2010.

Dragica Carla Martinis

Dragica Carla Martinis rođena je 9. siječnja 1922. u mjestašcu kraj Jastrebarskog. Školovala se prvo u Sarajevu, pa u Petrinji. Redovito je nastupala na školskim priredbama, ali nije mogla niti sanjati o tome da će joj pjevanje biti i životni poziv. Potvrdu talenta možemo vidjeti i u tome da su joj časne sestre u školi u Sarajevu dale da pjeva Schubertovu Ave Mariu kad je imala tek 12 godina. U Zagreb je došla studirati klavir pri Hrvatskom glazbenom zavodu, a kad joj roditelji više nisu mogli slati novac, počela je prodavati karte u kinu Union.

Vicka Martinisa, svog budućeg supruga, koji je prepoznao njen glas, upoznala je u njegovoj prodavaonici radio prijamnika. Uskoro je bila primljena i u Ćirilo-Metodski kor, gdje je pjevala prvi sopran, a Vicko ju je nagovorio da ode Mariji Kostrenčić, koja ju je primila u svoju klasu i počela spremati za nastup u zagrebačkoj operi. Tamo ju nitko nije htio slušati, pa je prihvatila ponude njemačkih menedžera da nastupi Stuttgartu. Ipak, angažman u Stuttgartu uskoro je prekinut zbog bombardiranja, te se sa suprugom vratila u Zagreb, gdje je debitirala kao Mimi u Puccinijevoj „La Boheme“ 9. srpnja 1942. 1943. izabrala je nastupati kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, i time stvorila jednu od najljepših kreacija te japanske gejše, davši joj svojim baršunastim i dramskim glasom dimenziju prave tragedije te napuštene majke.

Prava karijera Dragice Martinis započela je nakon završetka II. svjetskog rata. Tada je na svojoj prvoj premijeri otpjevala Lizu u Pikovoj dami (Petar Iljič Čajkovski), zatim Maricu u Prodanoj nevjesti (Bedrich Smetena), i zatim svoje dvije velike uloge - Puccinijevu Toscu i Verdijevu Aidu, za koju je dobila i Saveznu nagradu.

Njena međunarodna karijera počinje 1949. godine, kada dobiva nagradu u Ženevi. 1950. u Zagrebu pjeva Desdemonu u Verdijevom Otellu, a Marija Barbieri priča u članku kako je zagrebačka mladež probdjela noć kako bi se dočepala ulaznica za đački parter, a blagajna je radila tek od 10. Iste je godine dobila angažman u njujorškoj Gradskoj operi. Tamo je otpjevala Aidu i Toscu, a na repertoar je uvršetna i Turandot. Njujorški kritičari su napisali da se takva Turandot nije čula još od vremena Marije Jeritze (koja je slovila za najveću interpretkinju tu uloge, upravo kao što je Zinka Milanov bila Leonora u Trubaduru, Milka Trnina Tosca koju je sam Puccini obožavao, a Ilma de Murska slavna Amina u „Mjesečarki“ Vincenza Bellinija), a naslovi u novinama su glasili „Dragica Martinis – briljantna Turandot“. Ona je smatrala da je Turandot žena koja ima osjećaje, ali ih se boji pokazati, za razliku od svih drugih velikih interpretkinja, koje su je prikazivale kao ledenu i bešćutnu princezu.

14. prosinca 1950. pozvana je da otpjeva Turandot u Bečkoj državnoj operi , i tako je ušla u nju na velika vrata. Novine su pisale da je „dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla, otpjevala i pobjedila“. Radi lakšeg izgovora, njeno ime Dragica pretvoreno je u talijansku verziju Carla. Tako je, gotovo u jednoj izvedbi dobila angažman i naklonost publike, pa im je morala pokloniti čak 3000 slika s potpisom . Bila su to vremena kada su operne zvijezde tretirane gotovo kao filmske dive. Bila je nazivana die Martinis, a nakon izvedbe Puccinijeve Manon Lescaut, bilo je čak 28 poziva pred zastor, a kada je i željezni zastor spušten, publika nije prestajala, te su izvođači morali izaći na mala vrata i pokloniti se publici. Ispred dvorane su je dočekala dva policajca kako bi mogla neometano otići doma. U privatnom životu bila je vrlo plaha i skromna. Njeno djelovanje u Jugoslaviji neobjašnjeno je prestalo. Za razliku od Zinke MIlanov, koja je bila Titova i Jovankina miljenica, možda i zbog braka s Ljubom Ilićem, Dragica je otpjevala tek nekoliko puta Aidu i Toscu, te Desdemonu u Otellu. Dodala je repertoaru i ulogu Amelije u Verdijevom Krabuljnom plesu (odnosno Balu pod maskama), te se vratila u Beč, možda u strahu da ako sad ne ode, više neće moći napustiti Jugoslaviju.

1951. snimila je Aidu i na CD, a kritika u uglednom listu Die Presse glasila je ovako:
U senzacionalnoj cjelini ove koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija - Dragica Martinis. Pjevala je zanosno lijepo s nedvojbenim osjećajem za stil i izraz. Njezin pun sopran, bogat blagozvučjem, bojom i svjetlom snagom pokoravao se svakom umjetničkom poticaju. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.

U Beču je dobila prestižnu titulu komorne pjevačice državne opere (Kammersängerin), te visoko odličje za zasluge u kulturi i znanosti Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost). Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji se dodjeljuje najslavnijim umjetnicima grada Beča.

1952. bila je glavni nositelj velikog svjetskog događaja – premijere Otella na Salzburškim svečanim igrama. Pod dirigentskom palicom Wilhelma Fürtwanglera, i s čileanskim tenorom Ramonom Vinayem oduševila je još jednom i publiku i kritiku koja je zapisala ovako:

„U jednostavnosti i ljupkosti pojave, u milozvučnosti njezina bogato nadarenoga soprana ona je anđeoski lik s anđeoskim glasom. Njezin posljednji prizor u bračnoj ložnici, njezina molitva, njezino umiranje, uistinu su veliki trenuci Svečanih igara.“

Čak joj je i sam dirigent nakon veličanstvene izvedbe donio buket cvijeća . U Bečkoj državnoj operi otpjevala je 14 uloga, i to samo glavnih. Najčešće je pjevala Mimi i Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. i oprostila od bečke publike, te Turandot, Aidu, Cio-Cio-San, te Puccinijevu Manon i Leonoru u Moći sudbine.

1952. i 1953. nastupila je u trima premijerama u Scali, i to sa najvećim umjetnicima svog vremena, pa i velikom Renatom Tebaldi – pjevala je u Don Carlosu, Don Giovanniju i Mefistofeleu. Tih je godina pjevala i u Karakalinim termama u Rimu, te napuljskom Teatru San Carlu s Mariom de Monacom kao Otellom otpjevala je još jednom svoju Desdemonu.



Pjevala je diljem svijeta – u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, Rio de Jaineru, Chicagu, Los Angelesu i San Franciscu, gdje su njen glas nazvali suhim zlatom. Najveće filmske dive tog vremena, pa i Ava Gardner čekale su njen potpis u garderobi, a novine su nosile naslove „Hollywood poludio za Carlom Martinis“. Svom talijanskom repertoaru, sastavljenom pretežno od opera Puccinija i Verdija, dodala je i izrazito dramsku ulogu u Wagnerovim Walkürama. Pjevala je u Verdijevom Requiemu , a u Beču je često priređivala koncerte na kojem je izvodila solo pjesme, pa i hrvatskih autora, Blagoja Berse, Lisinskog i Jakova Gotovca.

U dva navrata je snimila i recital najljepših arija za diskografsku kuću EMI, a kompilaciju je kasnije objavio Preissrecords. Za zasluge u promicanju hrvatske kulture (ali i dugogodišnje ignoriranje i zanemarivanje, koje se nastavilo i kasnije) dodjeljen joj je Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića).
1957. dogodio se tragičan događaj koji je započeo kraj njene nažalost kratke karijere. Naime, u igri je stradao njen 9-godišnji sinčić. Carla Martinis nije ostala bez glasa fizički, ali njen glas više nije bio suho zlato, a pjevanje joj nije donosilo užitak. Zadnji put je pjevala 1961. godine, i tada su je molili da nastavi, ali ona je rekla:

„Voljeli su me zato što sam u svoje likove unosila osjećaj. Nisam bila Dragica Martinis nego lik koji tumačim. A to više nisam mogla.“

Ipak, o njenoj slavi i ljepoti glasa najviše govori anegdota o Herbertu von Karajanu, koji je ravnatelju MetOpere Rudolfu Bingu poslao 1951. brzojav, tražeći Aidu za obilježavanje 50-e godišnjice smrti Giuseppea Verdija . Napisao je: „Tražim najljepši glas. Gdje je?“. Bing, koji je znao za Carlu Martinis, napisao je : „Carla Martinis. Ovdje“. Ipak, ona nikada nije nastupila u Metropolitanu. Tamo je već vladala miljenica publike Zinka Kunc, a za dvije nije bilo mjesta.

Nažalost, na internetskom servisu youtube.com nema postoje tek dvije snimke Carle Martinis (za razliku od brojnih snimaka Zinke Milanov), ali te dvije sam postavio.
Uživajte!



(tekst priređen prema internetskim izvorima, poglavito tekstu Marije Barbieri „Sjećanje na Dragicu Martinis (1922-2010)“, objavljenom na http://www.kulisa.eu)

Ispričavam se što me dugo nije bilo, ali doma imam nekih problema s internetom, te ne mogu pisati (iako imam spremne postove). Volio bih spomenuti i da sam jučer bio na ciklusu suvremenog ruskog filma u kinu Tuškanac, gledao film „Turoban valcer“. Pozitivno sam iznenađen, jer je film vizualno prilično dojmljiv (čak i sa izrazito zanimljivim prikazima dijaloga), te su se i likovi do kraja filma razvili u prave osobe (na početku su bili gotovo crno – bijeli, dobri i loši). Film nosi poruku o tiraniji režima (djevojke koje su istrgnute iz svojih sredina i prisiljene da razminiravaju za vrijeme II. svjetskog rata), o važnosti pojedinca, a ne sistema, te o ljudskosti uniformiranih, te se do kraja gotovo pretvara u rusku verziju njemačkog klasika „Brak Marije Braun“ (Die Ehe der Maria Braun) – pojavljuje se muž za kojeg su svi mislili da je mrtav te on pokušava ubiti ljubavnika. Posebno je zanimljiv i lik Poline sestre Lene, koja graniči s autizmom i živi u svom svijetu lutaka, koje na kraju pokapa u polje s minama – želeći dati polju lutke, a ne ljudske živote. Vrijedilo je gledati i čuti zanimljivu rusku glazbu, prikaz sela sredinom 20.stoljeća, djevojke s rubaškama (je li to naziv za tradicionalne marame? ), te njihove melodične glasove.

Usput se i ispričavam što nisam stigao odgovoriti na sve komentare, ali zahvaljujem svima koji su komentirali :) to mi puno znači – Drago mi je da ste zapazili PIFka, a dogodine i dođite (ako ste u mogućnosti)!

20.09.2010. u 13:59 • 6 KomentaraPrint#

petak, 03.09.2010.

Lutkarstvo kakvo se ne viđa u Hrvatskoj

Tužna je priča o zagrebačkom lutkarstvu. Naime, ZKL obnavljalo se nekih 5-6 godina,i za to vrijeme su djelovali u nekoj maloj dvorani, bez pravog prostora, pa su im se opravdavale prosječne predstave. Sad, kada je dvorana obnovljena, otvorena je „Čarobnom frulom“, solidnom predstavom. Nažalost, u kazalištu na sezonu jedan kreator lutaka radi 3-4 predstave, što vas dovodi u situaciju da više ni sami ne znate koju ste gledali, jer su lutke uvijek identične, sadržaj ne baš interesantan (pa čak ni djeci) , a pjesmice pritupe i u dosta strašnoj izvedbi. Još je veća šteta da se nitko od tih glumaca iz kazališta lutaka ne pojavi na PIF-u, gdje bi možda mogli vidjeti kakvu zanimljiviju predstavu, bolju animaciju, zanimljivije kreacije lutaka. PIF je uistinu velika smotra svjetskog lutkarstva – ove godine se mogu vidjeti predstave iz Bugarske, Rusije, Kosova/Francuske, Nizozemske, Slovenije, Poljske i naravno Hrvatske (posebno vam preporučam da odete podržati mlade lutkare sa Umjetničke akademije u Osijeku koji će izvesti svoje diplomske predstave!).

Neobičan koncert; Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Moskva, Ruska Federacija

Ova predstava , koja je nastala 1946. godine, ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda kao lutkarska predstava s najviše gledatelja na svijetu. I uistinu, takvu je titulu zaslužila Sergeja Obrazcova, njenog idejnog kreatora i redatelja, često se navodi kao umjetnika koji je lutkarstvu dao dignitet umjetnosti, koji je javajku doveo do savršenstva (na ruskom gapit), a u sve smo se to mogli uvjeriti u subotu navečer, odnosno nedjelju ujutro. Predstava se sastoji od niza (čini mi se 10-ak) kratkih scena, u kojem se parodiraju umjetnici raznih žanrova sa pomalo podrugljivim konferesijeom. Tako se parodira napuhani dirigent, operna pjevačica, ciganski band, mariachiji, pa čak i šansonijerka, čiji pokreti rukama neodoljivo podsjećaju na one Edith Piaf (najavljena je s pjesmom „Amour, toujours, bon jour!“).



Lutke , koje su savršeno izrađene, sa pokretnim mehanizmima za oči, bradu i usta (što pridodaje živosti lutaka i mimici), jednako su dobro animirane, glazba je popratila ovu predstavu bez puno riječi na najbolji mogući način. Uz izvrsnu animaciju lutaka, kojima se učestalo okreću glave , šeširi, brade padaju prema dolje, itekako nas je nasmijao i konferesije, sa svojim ciničnim komentarima, koje smo tek djelomično razumjeli.

Ono što je pridonijelo dojmu i dugom pljesku je itekako demonstriranje zahtjevne animacije javajke – glumci su, kažu, samo za 43. PIF izašli pred paravan i demonstrirali težak, ali komičan prikaz tanga, koji uključuje gotovo iste pokrete za njih kao i za lutke.

Teško je reći, ali nažalost, ova predstava je u konkurenciji, i postoji velika šansa da će osvojiti dobar dio nagrada, i zasjeniti druge, povijesno manje važne predstave.



Za kraj mogu samo navesti riječi Marijane Županić Benić o ovoj predstavi, a zaista govore sve:

„Sad si ovu predstavu pogledao, i više ne moraš nijednu“


Čarobnjak iz Oza, Kazalište „Atelje 313“, Sofija, Republika Bugarska

U ovoj , bugarskoj verziji „Čarobnjaka iz Oza“, Dorothy živi u hladnoj metropoli (što bismo teško zaključili da ne piše u programu), a najveća želja joj je otići u čaroban svijet mašte. Tu joj želju ispunjavaju četiri lutkara (koji će kasnije postati Lav, Limeni, Strašilo i Čarobnjak iz Oza), te ju odvode u čarobni svijet, gdje moraju ubiti zlu vješticu i doći do čarobnog i smaragdnog grada Oza.

Itekako je zanimljiva pozornica, odnosno scenografija, smještena u veliku kocku koja se po potrebi okreće, izvrće i premošćuje plastičnim površinama. Te izmjene (preslagivanje) scenografije ispunjeno .što ruši dojam o predstavi.

Lutke su lijepo izrađene i dobro animirane – naravno, neusporedivo s Obrazcovljevim kazalištem, ali svakako dobro. Ipak, ovo je predstava za manje prostore od ZKL, s obzirom da su lutke male, te se iz daljine jedva vide, a zasjenjuju ih glumci, koji su za vrijeme cijele predstave vidljivi.

Sve skupa, radi se o zanimljivoj predstavi, čiji dobar dio nismo razumjeli (nedostatak titlova!), ali nasreću, radi se o dobro poznatoj priči, što je olakšalo shvaćanje, ali ipak, bilo je tu duhovitih opaski, koje jednostavno nismo mogli razumjeti.

Maske u meni, „Atelje 313“, Sofija, Republika Bugarska

Vjerojatno zbog sudjelovanja dvije predstave iz ovog kazalište, „Maske u meni“ prikazane su izvan konkurencije, što je prava šteta, jer su kao predstava interesantnije od klasičnog „Čarobnjaka iz Oza“. Predstava je nastala iz vježbi s kazališnim maskama, koje su se pokazale izvrsnima za otkrivanje potencijala mladoga glumca. Sastoji se od 5 minijatura, koje su praćene izvrsnom glazbom (upotrjebljeni su različiti glazbeni stilovi, koji se prilagođavaju situacijama, pa tako u istoj minijaturi možemo čuti „Je t´aime…“ Serga Gainsbourga i „Jingle Bell Rock“), a u svakoj se nameće jedan ili više problema suvremenog svijeta, koji su dani svakome na slobodno tumačenje.

Tih 5, tematski nepovezanih minijatura, povezani su kratkim skečevima o odbacivanju maski, odnosno licemjerja, o prihvaćanju , ali i odbacivanju različitih i sličnom. Teško je uopće prepričati jednu od tih minijatura, jer su sastavljene od niza elemenata, originalnih ideja (kada čarape navučene na potkoljenicu glumaca postaju instrumenti – prugasta čarapa klavir, žuta čarapa saksofon…), te zahtjevne animacije maski koje se gotovo nikad ne nalaze na glumčevom licu – već na stražnjici, kosi, ruci i ostalim dijelovima tijela. Prva i zadnja minijatura možda su najzanimljivije – prvu možemo protumačiti kao tri djevojke koje su prisiljene biti prostitutke, od kojih jedna na kraju umire, a posljednju kao staricu koja prosi , te se nitko ne sažalijeva nad njom sve dok ne umre. Svi su ti prizori popraćeni i zanimljivim oblikovanjem svijetla, pa u jednom trenutku čak upotrebljavaju i bljeskalicu, prikladniju za rave partije, koja ipak izvrsno služi ideji.

Kvalitetna predstava, čiji se dijelovi mogu bolje ili lošije upotrijebiti u neku drugu namjenu, pokazuje raznolikost lutkarstva, koje se ne temelji samo na nakićenim marionetama i javajkama, već i ovakvim predstavama, za čije je promatranje potrebno i vlastito razmišljanje.

Lirika i Epika, Kazalište lutaka Budimpešta, Republika Mađarska

Ovaj interesantan tekst napisali su Borbala Szabo i Daniel Varro (akcente na njihovim imenima sam izostavio), te je prvo prikazan u dramskom kazalištu, ali i sami kažu da je pravi oblik dobio tek u lutkarskom kazalištu. Priča govori o Lirici i Epici – dvjema državama koje su u ratu zbog drevnog nesporazuma – sve to treba okončati svadba princa Lira i kraljevne Epike. No, naravno, zbog raskalašenosti liričara i uštogljenosti epičara, nesuglasica oko matičara odnosno svećenika, svadba se otkazuje, a dvije države nastavljaju rat besmislenosti, koji vode riječima i međusobnim špijuniranjima.

Tekst je izuzetno komičan, a nasreću, imali smo ga prevedenog na platnu pored, što nije odvlačilo pažnju, jer smo mogli pročitati veći komad teksta, pa pratiti ostatak predstave, odnosno simpatično animirane lutkice od kartona, koje su izvrsno pristajale na slabije osvijetljenoj pozornici. Humor se očituje u rimovanim uvredama Lirike, te uštogljenim odgovorima Epike, koji karakteriziraju razliku između proze i stiha, naravno u krajnostima.

Već spomenute minijaturne lutke predivno su animirane, svaki njihov pokret se mogao razaznati (publika je upućena da sjedne prvo u prvih 5 redova, bez obzira koja mjesta zapravo imaju), a sve je ponovno pratila glazba, odnosno pjesme izvođene na pozornici, i to a capella, , pa su sporedni glumci činili harmonijsku pratnju, a glavni su nosili melodiju, što je izuzetno teško izvesti, ali su i oni očito glazbeno obrazovani, te imaju ugodne glasove i dobro su uvježbani (intonaciju im je davala usna harmonika).

Interesantna predstava, koja ispunjava svih 90 minuta radnje bez odugovlačenja i patetike zanimljivom pričom, animacijom i scenskim rješenjima.

Zabranjene ljubavi, koprodukcija Lutkarskog kazališta Ljubljana i Umjetničkog društva Konj, Republika Slovenija

Ne radi se tu o prijeziru prema sjeverozapadnim susjedima, ali ova predstava, temeljena na motivima mitova o Narcisu, Pigmalionu, Pasifaji i Dedalu i Ikaru vizualno je vrlo dojmljiva, ali neujednačene fabule I vrlo usporene radnje (svi pokreti glumaca na pozornici), te minimalističke scenografije i lutaka koje nisu ispunile prostor Komedije.

Naime, predstava počinje pričom o umjetniku koji je izradio lutku toliko realnu da se zaljubio u nju i povjerovao da je živa. Ta priča dobro je započeta, praćena sjenama na ogromnom platnu koje izgledaju životno, iako se radi o plesu s lutkom u prirodnoj veličini, ali nejasno završava, ostavljajući tako prostora za razmišljanje, koje je suvišno.

Nastavlja se mitom o Narcisu, koji je mizerno prikazan. Naime, jedino što je prikazano je čovjek koji stoji nad velikom posudom vode, a nakon nekog vremena, praćen pompoznom glazbom se utopi. Ne vidi se niti pretvorba (metamorfoza, kojoj su opis mogli preuzeti od Ovidija), niti početak priče. jednostavno, prikazan je samo taj dio u kojem se utapa, a to je prizor koji djeluje itekako zastrašujuće.

Priča se nastavlja s mitom o Dedalu koji je ubio nećaka Talosa. Tu priču je jednostavno nemoguće povezati ako niste upozoreni da se radi o tome, jer jednostavno, nema nikakvih naznaka o čemu se tu radi, niti da je netko ubijen. To je možda i najzamorniji dio, jer nije praćen interesantnom glazbom, niti je dobro prikazan. Naime, teško je te mitove prikazati bez ijedne riječi, a s obzirom da se inače izvrstan Silvan Omerzu odlučio na to, onda je trebao bolje izabrati glazbu, te drugačije animirati lutke.

Nakon toga slijedi Ikarov i Dedalov dolazak na Kretu, mit o kraljici Pasifaji i biku (prikazan prilično nastrano, kakav i je), rađanje minotaura , te vizualno najefektniji bijeg Dedala i Ikara s Krete te pad u more.

Ideja je mnogo obećavala, ali sama predstava nije ponudila mnogo. Lutke su izvrsno izrađene i animirane (izrađene su od drva, poput onih lutaka za vježbanje crtanja figura), a animacija me fascinirala – teško je pokretati te male lutke proporcionalnim pokretima – malim i diskretnim, a ponovno dovoljno zamjetljivim. Druga dobra stvar u predstavi je da je svaki dio pozornice funkcionalan. Ipak, te male lutke našle su se pred ogromnim platnom za sjene, te velikom prostoru Komedije, te jednostavno nisu dovoljno primijećene, a sami lutkari nisu krivi za gore navedene propuste. Solidna i pomalo prenapuhana predstava, ali na razini PIFa i ostalih predstava.


03.09.2010. u 17:20 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se