Belle epoque

četvrtak, 29.07.2010.

Što zapravo misli Marina Abramović?

Da biste bili performer, morate mrziti kazalište. Kazalište je prijevara: postoji crna kutija za koju platite kartu, i onda sjedite u mraku i vidite kako se oponašaju tuđi životi. Nož nije stvaran, krv nije stvarna, i emocije nisu stvarne. Performans je potpuna suprotnost: nož je stvaran, krv je stvarna, i emocije su stvarne. Mnogo je drugačiji koncept. Radi se o istinskoj stvarnosti .


Rekla je Marina Abramović, kraljica i baka performansa prilikom svoje izložbe u Museum of Modern Arts (MOMA) u New Yorku, a ja sam pročitao na stranicama Guardiana, i te su me njene riječi potakle na razmišljanje. Ona je poznata po svojim kontroverznim izjavama, a navodno je i Lady Gaga rekla kako ju obožava.

Prvo, koji je zapravo smisao njenih performansa, recimo posljednjeg, koji je izvela povodom izložbe u MOMA-i, kada je sjedila 75 dana i nepomično promatrala oči ljudi koji su sjeli preko puta nje. Tako se zagledala u 1564 para očiju, što je često rasplakalo ljude preko puta nje. Vjerojatno su u tom trenutku razmišljali o smislu svog postojanja, sjetili se nekih osobnih trenutaka, ili nešto slično. Marina Abramović je nakon performansa izjavila.

U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već tjedan dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida...


A to zapravo nije nimalo čudno- jer svakoga bi psihički uznemirilo cjelodnevno promatranje drugih, i to u šutnji, i to nepokretno. Ona je, kaže, tako pokušala proniknuti u njihov ego. Iako meni to i dalje nije jasno. Performans je općenito, kao nova umjetnost , novi način izražavanja poprilično nedefiniran. Ako me pamćenje ne vara, kod nas je netko izveo i onaj performans „Samojed“ , popivši svoju krv.

Naravno da se umjetnost kojom se bavi Marina Abramović potpuno drugačija od kazališta. Kazalište je isplanirano, kazališni tekstovi su unaprijed napisani i svaki nosi svoju poruku, ali ostavlja mjesta za redateljsko čitanje. Kazalište je u osnovi čin koji izvodi skupina ljudi između kojih je potrebna suradnja, a većina dramskih tekstova napisani su tako da ističu neke od njih. Recimo, je li moguće da „Tramvaj zvan žudnja“ neće istaknuti kvalitetnu glumicu u ulozi Blanche DuBois, ali isto tako takve uloge mogu biti beskrajno nezahvalne, recimo za Luku Dragića kao Hamleta, prošlog ljeta u Dubrovniku.

Kazalište je mnogo više od performansa. Kazalište je obogaćena izvedba unaprijed predviđenoga, kojemu je zadatak ispuniti ambijent, očarati publiku kroz razne komponente – prvenstveno glumom i postavom predstave, ali i glazbom , scenografijom i kostimima, i u svemu tome je, bogatiji kao umjetnost od performansa, a većina gledatelja ne ostaje razočaranima zbog toga što nitko nije ispio svoju krv na pozornici. Kazalište bez obzira na ovakve tvrdnje i dalje ima svoju publiku, iako ponekad elitističku i zapravo nezainteresiranu.

No, prema njenoj izjavi, mogu zaključiti i da je blog prijevara. Jer malotko od nas na blogu iznosi sve o svom životu, malotko od nas je na blogu isti kao i u stvarnosti. Znači li to da svi mi skupa lažemo jedni drugima, a prvenstveno samima sebi? Blogovi su jedanko tako često isplanirani, malo koji blog je spontan, ali meni je osobno tako i draže.

29.07.2010. u 15:07 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.07.2010.

Tour de Serbie... br.8

Ovo je posljednji post o mom trinaestodnevnom putovanju kroz Srbiju…
Nakon što smo se dobro odmorili, majka je krenula u potragu za samoposlugom, koja je potrajala pola sata. Zaista, uz Mekenzijevu ulicu pravilno se izmjenjuju apoteke, dućani sa cipelama, knjižare i pokoja pekarnica. Uglavnom, fasciniralo ju je postojanje mlijeka u vrećici, jer se takvo što već dugo ne može naći kod nas.

Poslije obilnog doručka, krenuli smo prema velikom hramu sv. Save koji se nalazi tek 5 minuta lagane šetnje od našeg stana, i to nismo mogli promašiti, jer on dominira cijelom beogradskom panoramom. Gradnja ovog spomen hrama u čast osnivača srpske pravoslavne crkve započeta je 1935., a zbog političkih promjena i ratova do danas nije završen, te se još uvijek uređuje iznutra. Kupola hrama je visoka 70 metara, a zajedno sa pozlaćenim križem visina iznosi čak 82 metra, a kada se uzme da se nalazi na nadmorskoj visini od 132 metra, nije ni čudno što je vidljiv odmah pri ulazu u grad. Osnovna površina hrama je 3500 kvadratnih metara, i to je najveći hram srpske pravoslavne crkve, a krasi ga i 49 zvona. Rade nam je rekao da svakako posjetimo mali , odnosno prvotni hram sv. Save koji se nalazi odmah pored, i zaista, posjet se isplatio. Iako se radi o znatno znatno manjoj crkvi, ona je prelijepo oslikana freskama (usput se ispričavam i ispravljam pogrešku u tekstu o Nišu, gdje sam napisao da je Saborna crkva oslikana ikonama), postoji i veliki ikonostas, te raskošni luster. Za razliku od male crkve, hram sv. Save je ogroman, ali iznutra još neuređen prostor koji podsjeća na Aju Sofiju (s ciljem, naravno), te djeluje vrlo hladno, budući da nema mnogo svjetlosti i zbog toga fotografije nisu najbolje uspjele te ih nisam stavio.









Nakon oduševljenja hramom sv. Save, obilaska okolnog parka u kojem stoji spomenik Karađorđevu, Nacionalna knjižnica i spomenik sv. Savi, majka i ja krenuli smo prema Kući Cveća, ali umjesto da smo se vratili do centra grada i od tamo krenuli trolejbusom br. 41, mi smo mislili stići brže, pa smo otišli 2-3 stanice nekim brojem, i ljudi su nas uputili da odemo na sljedeći trolejbus na drugu stranu, ali smo majka i ja promašili stranu, te smo prošli malo manje od kilometra pješke do Dedinja. Onda smo izmoreni zapitali simpatičnog policajca gdje smo mi, a on nam je objasnio kako je kompleks Muzeja istorije Jugoslavije odmah u blizini. Tako smo stigli do Muzeja 25. Maj u kojem se plaćaju ulaznice, u kojem je mala kino - dvorana, i u kojem smo obišli dvije izložbe. Prva, "Ženski kutak" opisuje tipičan radni dan jedne Jugoslavenke na pristupačan način, sa tablama na latinici i engleskom (ovo je jedini muzej koji smo obišli da ima table na latinici), vrlo je informativna, te pokazuje transformaciju od bezlične i muškobanjaste partizanke do prave europske žene. Druga izložba "Yoko, Lennon , Tito" govori o akciji Johna Lennona i Yoko Ono koji su poslali diljem svjeta žireve za mir predsjednicima država , a jedan takav je posadio i drug Tito sa Jovankom. Tako je i drug Tito , kroz svoje fotografije, predstavljen kao umjetnik.

Iza 25. maja otišli smo do same Kuće cveća, prostrane zgrade koja je Titu slušila kao zimski vrt na 900 metara kvadratnih sa terasom, a kasnije je zaželio tu biti pokopan. Uz sam grob je spomen soba, kineski salon, a s druge strane mali izložbeni prostor gdje su izložene sve štafete mladosti i ostale, pisma koja su se nalazila u njima i slično, te dva Titova odjela (plavo i bijelo). U okolnom prostoru je i niz kipova, među kojima se ističe Tito Antuna Augustinčića. Nedaleko od Kuće cveća nalazi se i Stari muzej, u koji su smješteni pokloni koji su Titu dolazili iz svih republika SFRJ, ali i etnografski postav koji mu je donošen poglavito iz zemalja Nesvrstanih, ali i iz Japana, Rusije i mnogih europskih republika. Ta zgrada je inače služila kao depo za poklone Titu, i iako nisam vidio ono slavno mjesečevo kamenje što mu je donio Nixon, nisam ostao nimalo razočaran.























Kupili smo i nekoliko suvenira u bogatom suvenir shopu - mogu se kupiti DVDovi, razglednice, značke, pionirska kapica i marama, knjige i slično, no mi smo se zadržali na bookmarkerima i razglednicama koje nismo slali, već ćemo ih odnjeti. Vratismo se tako u grad, obišli smo jedan shopping centar normalne veličine koji podsjeća recimo na splitsku PRIMU, te knjižaru SKC Delfi,koja kao što sam rekao , radi od 9 do 22, a najveća je beogradska knjižara. Tamo smo kupili niz romana , pa tako i novi uradak Dejana Novačića "Emigrantski kuvar", na neki način nastavak onoga što je započeo svojom knjigom SFRJ za ponavljače, te roman Dejana Stiljkovića "Konstantinovo raskršće", kriminalistički roman koji se bavi II. svjetskim ratom u Nišu, a izdan je u 8 naklada.

Nakon toga otišli smo do tete koju ja nikada nisam upoznao, a moj otac je. Dakle, radi se o sestri njegovog oca, mog djeda, koja se 1956. godine preselila u Beograd i udala, te bila i od koristi didi željezničaru koji je često morao prespavati u Beogradu. Susret je bio vrlo ugodan, a nažalost, nije dugo potrajao jer smo morali otići na vlak, koji je u polasku kasnio samo 5 minuta, a u dolasku još 15, što nas je ugodno ugodno iznenadilo.



I što reći na kraju? Bilo je to trinaest dana upoznavanja jedne zemlje u koju bi inače teško otišli, upoznavanja nove kulture i susreta s novim ljudima. Za moj užitak su većim dijelom zaslužni i naši domaćini Sanja i Gradimir, te Mina i Siniša (dvije sestre, Sanja u Nišu, Mina u Novom Sadu, te njihovi supruzi), kojima nije bilo teško pokazati mi sve što sam želio vidjeti , i odvesti nas na udaljenija mjesta, i koji su se iselili iz svojih kreveta kako bi mi mogli spavati, te jednodnevni vodič kroz Beograd Radomir. Hvala Vam svima, i nadam se da ćemo uskoro opet doći

26.07.2010. u 16:10 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.07.2010.

Tour de Serbie br. 7

I tako smo Lastinim busom stigli na beogradski autobusni kolodvor, sa već spomenutim zakašnjenjem od pola sata, a tamo nas je sačekao još jedan mamin prijatelj, koji je postao naš privatni vodič (sasvim neočekivano, budući da smo ostali tek nešto više od 24 sata u Beogradu). Nakon predaha u obližnjem kafiću, krenuli smo uz Nemanjinu ulicu prema stanu u Mekenzijevoj ulici (malo iznad Slavije), koji smo iznajmili preko web stranice beoapartmani koju najtoplije preporučam svima koji planirate tamo boraviti, a i obrazložit ću zašto. Odete u jedan od boljih hostela na Knez Mihajlovoj (konkretno Hostel 360), i 4 osobe će platiti 76 eura za noć i nekakav doručak, što nije nimalo zgodno za 4-članu obitelj sa minijaturom koja će možda u pola noći poželjeti otići na WC. Ovdje ćete pak platiti konkretno za apartman Alexandria 58 eura, ali zato imate svoj komot, možete ući i izaći kad hoćete, apartman ima malu kuhinju, dnevni boravak s TVom i DVDom, i 80 kablovskih programa, jednu sobu sa 3 ležaja, i jednu sobu sa 1 ležajem, a po potrebi netko može spavati i na kauču, a kupaona je isto tako čista - sa tuš kabinom, wcom i veš mašinom. Osim toga stan je klimatiziran, što dosta znači kada je temperatura na suncu 40 stupnjeva. Prije razgleda malo smo se odmorili u stanu , i sad ću Vas zatrpati slikama stana.











Toliko o stanu. Poslije kratkog predaha, krenuli smo laganim korakom niz ulicu Srpskih vladara (ako se ne varam) , a sve uz našeg vodiča Radomira, koji nam je ispričao sve što je mogao i što nas je zanimalo, naravno. Zanimljivija zdanja na tom putu bila su ona Jugoslavenskog Dramskog Pozorišta, koje je danas restaurirano, te je originalna neoklasicistička zgrada zaštićena staklom, te se zapravo ne vidi, zatim Beograđanka, na koju se više ne može uspeti, pa Dom Vukove zadružbine, zgodno uređena zgrada. Ubrzo smo opet zapeli na Terazijama, preko puta hotela Moskva, ali u McDonaldsu, koji je jednako tako znatno jeftiniji od onoga u Zagrebu. Osim toga, sam prostor McDonaldsa je uređeniji i ugodniji za korištenje, a povrh svega, bolji je klimatizacijski sustav pa ne vonja toliko (ali da, vonja).







Terazijama smo došetali i do Palate Albanije, dugo najviše zgrade u Beogradu i općenito prostoru jugoistočne Europe. Radi se o zgradi visokoj 54 metra, odnosno 13-katnici, sagrađenoj pred kraj postojanja kraljevine Jugoslavije, 1938. godine. Lijepo ju je slikati sa pristojne udaljenosti, recimo sa Terazija, ali iz blizine i ne djeluje previše impresivno. Skrenuli smo tako na Knez Mihajlovu ulicu , najpoznatiju beogradsku ulicu, koja definitivno nema svoj pandan u Zagrebu. Ime nosi po Mihajlu Obrenoviću, čiji se kip nalazi u blizini , ispred Narodnog Muzeja i Narodnog Pozorišta. Na spomenutoj ulici je najviše dućana, ali i niz galerija (recimo galerija Srpske akademije nauka i umetnosti), pa i sama SANU, zatim velika zgrada u vlasništvu ZEPTERA u kojoj dotični ima i vlastiti muzej (a Rade nam je obznanio kako ima i svoju operu i kazalište po imenu Madlenianum u kojoj trenutno igraju Les Miserables, a opera se zove po ženi mu Madleni). Sad red fotografija (Palata Albanija je s interneta, jer sam otišao predaleko da bi je dobro uslikao). Tamo se nalazi i Francuski kulturni centar, ali je predvečer već bio zatvoren, a Narodni muzej je zbog rekonstrukcije čitav zatvoren.











Što se tiče repertoara pozorišta, zavirio sam na njihovu stranicu, i otkrio kako rade na sličan način kao i naša narodna kazališta, ali sa mnogo većim brojem predstava. Tako se tu nalazi nekoliko Nušićevih komedija (što spada u domaći repertoar),pa tako i besmrtna "Gospođa ministarka", pa malo antičkih klasika (Euripidove Bakhantice, Sofoklov Kralj Edip), red Shakespearea (Vesele žene Windsora, Romeo i Julija), a tu se našla i Brešanova "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", te Goldonijeve Ribarske svađe. Što se tiče opere, postavili su neuobičajenog "Atilu" Giuseppea Verdija, pa i njegovu Aidu, Krabuljni ples, tu je i red Puccinija - Tosca i Madame Butterfly,i naravno domaće ostvarenje. Uglavnom, vrlo klasično.

Nastavili smo tako Knez Mihajlovom prema Kalemegdanu, gdje smo se isto malo odmorili (ponajviše zbog brata , koji se tog dana bome dobro nahodao), i to pred spomenikom zahvalnosti Francuskoj. Sklupturu je izradio Ivan Meštrović, a postavljena je 1930. godine pred tvrđavom. Ispod stoji natpis "Volimo Francusku kao što je ona nas volela", a za vrijeme bombardiranja 1999. dopisano je dolje crnim grafitnim sprejem (naravno kasnije obrisano) "tačno toliko", a čitav je spomenik bio prekriven , a natpis je bio : "Neka je večna slava Francuskoj koje više nema." Budući da je rečenica sa spomenika rečenica koju moj otac obožava citirati, bila je to prava prilika za jedan mini fotosession.







Tako smo preko prostranog i lijepo uređenog Kalemegdanskog parka ušetali i u Kalemegdan , beogradsku tvrđavu, koja se nalazi točno iznad ušća Save i Dunava, a od koje se Beograd (koji je tijekom svoje povijesti bio uništavan 41 put) širio u centar grada. Tvrđavu su koristili mnogi narodi - Kelti, Rimljani, Austrijanci, ponajviše Turci , a naposlijetku i Srbi . Po tome je, kao što nam je ispričao Rade , Beograd specifičan - jer se širio od Kalemegdana na jug, te je tako njegov centar ostao na kraju grada. On je služio kao turska utvrda do 1867. , kada je predan u ruke kneza Mihaila Obrenovića, a njegovo sustavno uređenje počinje od 1890. pod vodstvom načelnika općine Nikole Pašića. Danas je Kalemegdan lijepo uređen, gore postoji Prirodoslovni muzej, kapela sv. Petke i Zoološki vrt, koji nismo stigli obići, ali saznajemo da je poznat po jednom bijelom lavu koji se razmnožio. Osim toga, na Kalemegdanu stoji i statua Pobjednika, također uradak Ivana Meštrovića, koji se često navodi kao simbol Beograda, a tamo se nalazi i Vojni muzej , kojeg također nismo obišli, ali ne radi vremena, već radi nedostatka interesa. Ispred ćete viditi ploču , koju mi je Rade pokazao, a na kojoj piše: "Molimo pazite na opadanje kamenja" (ili tako nešto), na što je njegov komentar bio : "Kako da pazim ako mi kamen padne na glavu"















Kalemegdan je jednostavno predivno mjesto za fotografije. Gore kraj mene je Rade, slikali smo se prikladno, budući da se bavimo poezijom, a upravo u restoranu gdje je moj brat odlučio obaviti veliku nuždu se dan prije održao susret hrvatskih i srpskih umjetnika zajedno sa Borisom T. i Ivom J.

Produžili smo do restorana domaće kuhinje Proleće, u kojem smo pojeli zaista izvrstan roštilj (iako s obzirom na dekoraciju restorana nikada ne bi ušli unutra), a i konobar je bio neobično simpatičan.

Nakon cijelodnevnog šetanja po Beogradu, oprostili smo se s Radom do sljedećeg posjeta i otišli u naš apartman. Tamo sam navečer, nakon filma "Goyini duhovi", okrenuo na PINK i gledao "Trenutak istine", koji me, iskreno zgrozio. Mislim, i u našoj verziji je znalo biti raznoraznih likova, ali ovdje se definitivno radi o poremećaju ličnosti koji treba liječiti. Nakon što su dotičnog mladića, koji je star otprilike 30 godina i obrijan na 0, najbolji prijatelji okarkterizirali kao "pozitivno ludog", on je svojim izjavama uspio demantirati samo pridjev pozitivno. Na prvo pitanje "Osjećate li se ponosnim jer ste osoba sklona svađama i tučama?", on odgovorio sa smješkom DA, i izazvao blagu sablazan voditeljice. Ali to još nekako i mogu shvatiti, kao voli da ljudi vide kako je jako jak, a pogotovo djevojke. Sljedeće pitanje ne mogu razjasniti ni da hoću. Na pitanje "Jeste li ikada vikali na invalida jer je sporo prelazio cestu", on je sa istim, blaženim smješkom odgovorio DA, što je isto tako prenerazilo voditeljicu, plavušu u štiklama u ranim 30-ima. Tada ga je pitala zašto je to učinio , a on reče "ma to je bilo u afektu, stvarno su me iznervirali", a na pitanje kaje li se, prvo je malo razmislio, pa rekao onako kao lažem vam u oči : "hah da". Nasreću, ovdje je TV PINK među kulturnim i civiliziranim svjetom opća sablazan, i uglavnom ga ne gledaju, a onda pokušavaju i spriječiti svoju djecu da istu TV gledaju, a za razliku od nas, gdje je Trenutak istine išao u udarnom terminu u 20, ovdje je ipak išao oko 23 navečer, kada se pretpostavlja da djeca i oni kojima to nije primjereno neće gledati, jer bi trebali spavati. Ali dobro...

Sljedećeg dana obišli smo hram sv. Save (stari i novi), Kuću cveća i Muzej 25. maj, te smo još malo obišli Beograd i upoznali rodbinu (djedovu sestru koja se 56 udala u Beograd)

25.07.2010. u 15:52 • 1 KomentaraPrint#

subota, 24.07.2010.

Tour de Serbie br. 6

Sljedećeg dana odlučili smo obići samo Muzej Vojvodine, budući da je Muzej Novoga Sada smješten na Petrovaradinskoj tvrđavi, a majka i prijateljice nisu imale snage da se ponovno uspnu gore. Muzej Vojvodine nalazi se točno preko puta Dunavskog parka, u prostranoj palači, koja je tek djelomično iskorištena za stalni postav koji se sastoji od 3 arheološke sobe, 2 povijesne, 1 sa izlošcima koji prezentiraju građanski život, te 2 sa izlošcima koji prezentiraju seoski život –narodne nošnje, alate koji su korišteni i slično. Meni se najviše svidio etnografski dio, iako je i arheološki postav vrlo interesantan,naročito zbog dvije kasnoantičke kacige, kakve se rijetko nalaze i izlažu u muzejima. Također u dijelu o građanskom životu istaknute su zanimljive uniforme svećenika raznih vjeroispovjesti na prostoru Vojvodine – dakle katoličkog, pravoslavnog i protestantskog svećenika, te regal sa židovskim vjerskim predmetima kao što su menora , molitveni šalovi, svijeće za Šabat i slično







Osim svega navedenoga, u muzeju postoji i mali dio uređen kao stara gradska ulica, u kojoj se može vidjeti krojačka radionica, radionica časovničara, starinska apoteka i izlozi sa odjećom kakvih više nema, te se stoga radi o zanimljivoj ideji, koju ne bi bilo loše izvesti i u našim muzejima.



Nakon toga otišli smo do Dunavskog parka, prostranog i lijepo uređenog prostora u kojem se po potrebi može provesti i čitavo popodne, no mi smo tamo samo predahnuli izjedajući plazma kekse. Osim par malih prostora za igru, postoji i nekoliko paviljona koji liče na onaj na Zrinjevcu, te jezerce (bara) sa labudom (da, jednim) i nizom kornjačica, koje su atrakcija za djecu, ali nikoga drugoga. Postoji i nekoliko poprsja srpskih umjetnika, među kojima sam zamjetio poprsje Miroslava Antića.


(s interneta)

Na kraju smo prošli kraj velike suvremene građevine Srpskog narodnog pozorišta osnovanog 1861. , a zgrada koja danas stoji podignuta je 1981. , s obzirom na obilježavanje 120 godina teatra. Repertoar je vrlo sličan onome u našim kazalištima –što se tiče drame, tu je Biljana Srbljanović sa „Barbelom“, koji se izvodi i kod nas, u Gavelli, ali i Tartuffe, Tri sestre, Ivanov i neki manje poznati srpski dramatičari (meni manje poznati). Što se tiče opere, tu je scenska kantata Carmina Burana (kao i lani na splitskom ljetu), Don Giovanni (kao i u HNK Zagreb), Ero s onega svita (HNK Zagreb; HNK Split). Dakle, radi se o sličnoj programskoj politici.



Sljedeće jutro krenuli smo Lastinim busom za Beograd. Na putu koji traje 1 vremena, mi smo kasnili punih pola sata, iako mi još uvijek nije jasno kako smo kasnili, budući da nigdje nismo stajali u koloni, pa ni približno, a krenuli smo točno . U busu su puštali razno razne hitove balkanske glazbe, što je ovoga puta bilo teško podnošljivo i usporedivo sa zavijanjem hijena. Ali dobro, tko voli nek izvoli, ali neka ne terorizira čitav bus. O Beogradu idući put.

24.07.2010. u 17:58 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.07.2010.

Tour de Serbie .. br.5

Sada kada sam stigao u Hrvatsku, mogu mirno dovršiti ove putopise iz ugodne Srbije.

Dakle, u Novi Sad smo se zaputili nedjeljnog popodneva autobusom Niš Expressa, koji su redovito u dosta derutnom stanju. Ovoga puta čak ni klima nije radila, pa smo se u busu doslovno skuhali, a zbog predsjednika Josipovića, koji je baš tog popodneva morao iz Beograda u Suboticu, pa je čitav autoput bio blokiran, a mi smo u koloni čekali nekakvih pola sata, policajci su bili svakih 50 metara na cesti, a Beograd na svim širim mjestima okićen hrvatskim i srpskim zastavama.



Uploaded with ImageShack.us
Novosadski autobusni kolodvor nije ništa bolji nego onaj u Nišu – radi se o oronuloj zgradi sa nizom perona, koji su neobično prljavi. Sanjina sestra Mina nas je dočekala na autobusnom kolodvoru, te smo se javnim prijevozom zaputili prema obroncima Fruške Gore, odnosno mjestu Rakovac u kojem žive, a gdje komarci napadaju čim stignu zbog neposredne blizine Dunava.
Budući da smo se u Novom Sadu zadržali tek 2 dana, oba smo proveli na cesti obilazeći ovaj prelijepi grad. Prvo odredište bila nam je Petrovaradinska tvrđava, no još su mi više u oko upala imena ulica u okolici tvrđave. Naime, ulice koja nose imena hrvatskih umjetnika i uglednika (Lisinski, Strossmayer) napisana su latiničnim pismom, a ulice koja nose imena srpskih gradova ili uglednika (recimo beogradska ulica) napisana su čirilicom. Ali dobro, vjerojatno je u tome etnička različitost Vojvodine.

Petrovaradinska tvrđava je izvrsno očuvana, sa poznatim satom koji velikom kazaljkom pokazuje na sate, a malom na minute. Razlog tome nije slučajan, već je napravljen namjerno, kako bi ribari i mornari na Dunavu mogli što preciznije vidjeti koliko je sati, a minute nisu bile toliko važne. Inače, radi se o austrijskoj tvrđavi koja je građena gotovo čitavo stoljeće, a korištena je za obranu Srijema od Turaka. Prostire se na više od 110 hektara, a mi smo obišli tek jedan manji dio te ogromne tvrđave. Danas je poznata po brojnim galerijama i ateljeima koji se nalaze na njoj, a najpoznatija naravno po festivalu EXIT od kojeg nema evidentnih tragova.






Nakon obilaska Petrovaradina, odlučili smo se obići centar grada, koji je izuzetno uređen, i ponajviše podsjeća na Varaždin. Osim što su gotovo sve fasade besprijekorno uređene, vidi se da se u gradu pazi na čistoću i urednost. Sa gotovo svake svjetiljke javne rasvjete visi tegla cvijeća, mnogi stanari zgrada u centru se trude da i na njihovim zgradama bude cvijeća, a ulice su čiste, kante za smeće imaju dno (što u Nišu i Beogradu nije nužno slučaj)

¸


Za razliku od svih pravoslavnih crkava, koje su otvorene i u pola noći, katedrala je i u sred bijelog dana zatvorena. Radi se o prostranom zdanju podignutom 1742., a zapravo i nije katedrala već župna crkva, ali je novosađani tako nazivaju. Prekoputa katedrale nalazi se gradska kuća, a po sredini Meštrovićev kip Svetozara Miletića, gradonačelnika Novog Sada i advokata koji je pokušao ujediniti Vojvodinu sa Srbijom još onomad, 1861. zajedno sa Mihajlom Obrenovićem.





Prošetali smo i Zmaj Jovinoj, te tamo još jednom detaljno razgledali dućane, pojeli dva sladoleda, i zaista uživali.
Završit ću njegovim stihovima i slikom:

Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti oganj na ognjištu svome.
I dok tako čini u najteži dani
I Bog je i pravda na njegovoj strani.
A kuda će Srbin - zar on da se dade
Putu, na kom nema ni Boga ni nade?
___________________________

a evo i onih vedrijih, mnogo poznatijih:

Jeste li čuli, kumo,
verujte, bez šale,
otvara se škola
za pačiće male.

Tako je i bilo,
verujte, bez šale,
otvorila se škola
za pačiće male.

(nađeno na srpskoj wikipediji)

Image and video hosting by TinyPic


23.07.2010. u 12:07 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2010.

Tour de Serbie... br. 4 - NIŠ FOTO

Dragi moji, nakon što sam stigao u Novi Sad i malo se odmorio, našao sam fotografije iz Niša i odlučio ih dati na uvid svima vama, ali sam shvatio da u Nišu jedva da sam fotografirao spomenike i građevine, jer i nisu u baš zavidnom stanju, pa ću fotografije neke postaviti s interneta. Kad sam to uvidio, odlučio sam u Novom Sadu i Beogradu biti detaljniji...



spomenik Stevanu Sremcu (s interneta)


najljepši eksponat arheološkog muzeja, zlatna ogrlica nađena u Medijani



Ćele kula (lubanje pri dnu)



konjanik na trgu (internet) - ne zna se tko je na konju, ali radi se o spomeniku svim borcima za slobodu Niša



tvrđava iz zraka (internet)



jedna od predivnih ruža iz vrta/rasadnika naših domaćina na Pasi Poljani



kupola Sabornog hrama



bunar ispred hrama sv. Nikole



sv. Nikola



ja kraj reklama za automat klub SFRJ
_____________________

Prvi dojmovi o Novom Sadu su izvrsni - grad je besprijekorno uređen i čist, što se tiče arhitekture podsjeća na Varaždin. Pazi se na uređenje grada, pa tako sa gotovo svakog fenjera na ulici visi tegla cvijeća, gradonačelnikova palača je cijela okićena cvijećem, a sve zgrade svježe obnovljene. Petrovaradinska tvrđava je bez vidljivih znakova EXITa koji se održao prošloga vikenda, i isto tako je vrhunski obnovljena, i ogromna. Za razliku od Niša,. gdje su na ulicama pretežno Golfovi , Zastave i JUGIĆI, ovdje se voze mnogo bolji auti, Škode, Renaulti, Mercedesi (iako rijetko) i slično...

Sutra putujem u Beograd rano ujutro, smještaj smo našli preko agencije beoapartments, pa ću pisati po povratku u petak ujutro vjerojatno, i staviti slike iz Novog Sada, izvješće iz Novog Sada i Beograda, i vjerojatno fotografije Beograda... Ćao svima...

20.07.2010. u 19:04 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.07.2010.

Tour de Serbie...br.3

U posljednjem postu napisanom o Nisu opisat cu posjet logoru Crveni krst, te dvjema pravoslavnim crkvama koje se nalaze u njemu, vaterpolo turniru na koji ipak nisam otisao, te koncertu Olivere Katarine, navodno rasprodatom, na koji nisam otisao.

Posljednjeg dana u Nisu, odlucili smo posjetiti logor Crveni Krst, koji su osnovali nacisticki okupatori tijekom drugog svjetskog rata. Logor jednostavno nisam htio fotografirati, jer se u njemu nisam osjecao nimalo ugodno, a i mislim da nije prikladno fotografirati na takvim mjestima. Kustosica logora, koja ni nakon 16 godina rada ne zna bas puno o povijesti logora i Nisa, pa nas je blijedo gledala kad smo je pitali za taj misteriozan datum pada Nisa. Nakon sto nam je ispricala par cinjenica, ispricala se sto ne moze ici s nama do same zgrade jer je jadna izgorila. Logor je zgrada s prizemljem, u kojem su logorasi spavali, prvim katom , gdje su bili primorani raditi, te tavanom koji je sluzio sa mucenje, te je najpotresniji dio logora. U zgradi je sad postavljen muzej koji je u doista ocajnom stanju. Naime, postav nije mnogo prepravljen od vremena SFRJ, pa tako postoji cijela prostorija posvecena Jugoslavensko-norveskom prijateljstvu sa slikama druga Tita i drugarice Jovanke kako obilaze potomke logorasa prebacenih u Norvesku. Opcenito , postav muzeja je promasen, jer je puno manje prostora posveceno stvarnim zrtvama logora - neduznoj djeci, starcima i zenama, a puno vise nekakvim pripadnicima NOBa, i ulozi zena u istome. Jedina prava posveta njima je popis zrtava koji su stradali u proboju iz logora 12. februara 1942. Uglavnom, radi se o strasnom spomeniku zrtvama nacisticke tiranije.

Nakon toga smo obisli dvije velike pravoslavne crkve u Nisu - Sabornu crkvu i crkvu sv. Nikole. U Sabornoj crkvi se nisam dugo zadrzao, buduci da je u tijeku bilo vjencanje sa poprilicno gostiju. Ova prostrana crkva je oslikana u svakom uglu fascinantnim ikonama, koje se rade po tocno utvrdenom kodeksu, a postoji i lijepi drveni ikonostas sa 3 reda. Ikone su restaurirane nakon bombardiranja 1999., i crkva je sada potpuno u funkciji. Osim ikona svetaca, postoje i brojni prikazi iz Kristova zivota, te dva velika lustera.

Crkva sv. Nikole je manja, ali jednako lijepo oslikana, zapravo prilicno slicno Sabornoj crkvi, a zanimljivo je ruho sv. Petke, velike pravoslavne svetice, koje je doneseno iz Rumunjske i bit ce neko vrijeme tamo izlozeno. Ispred crkve se nalazi natkriti bunar, u kojem se dogodilo cudo. Naime, djecak koji je upao u bunar izasao je neozlijeden, smatra se po zagovoru sv. Vasilja. I taj dio je oslikan.

Inace, za vrijeme naseg boravka u Nisu odrzavao se svjetski vaterpolo kup, ali nismo bili narocito zainteresirani za odlazak, vec smo sve pratili preko tva, i saznali da su nasi naposljetku osvojili 4. mjesto.

Drugih zanimljivih zapazanja nema, danas smo stigli u Novi Sad, a u kolonu nas je ubacio Ivo Josipovic, nas el presidente , koji je bas morao u to vrijeme da se vrati iz Subotice, sto je stvorilo veliki zastoj. Sutra stizu slike...

p.s. zna li netko za smjestaj u beogradu?

18.07.2010. u 21:31 • 1 KomentaraPrint#

petak, 16.07.2010.

Tour de Serbie... br.2

Nakon povrsnog obilaska Nisa nocu i danju, odlucili smo napraviti plan za obilazak koji sam ja vec u ZG osmislio, ali nisam to obznanio svojima. Naime, Nis je grad zaista bogate, ali pomalo zapostavljene povijesti, a i turisticki djelatnici nisu od pretjerane pomoci, buduci da turisticki info centar nema radno vrijeme, odnosno rade po principu "kad me vidis, nadaj mi se".

Osim tvrdave, znacajno arheolosko nalaziste je i Medijana u okolici Nisa . Nazalost, ona je momentalno citava u rekonstrukciji radi priprema za 1700 obljetnicu Milanskog edikta, kojim je car Konstantin ozakonio Krscanstvo. S obzirom na to, uputili smo se prema arheoloskoj sali Narodnog muzeja. Tamo je na relativno malom prostoru vise manje kvalitetno izlozena povijest Nisa od neolitika do Bizanta, sa nekoliko kontradiktornih informacijama i iskljucivo cirilicnim tablama. Steta je sto muzej nema veci prostor, ali i zainteresiranije kustose, iako je gospoda koja nam je objasnila neke sitnice bila izuzetno ugodna, informirana i simpaticna, a spomenula je i kako pati za Splitom. Postav je smjesten na prostor od kojih 200ak kvadrata, no pod mnogim malim kipovima rimskih bozanstava, vjerojatno namjenjenih za kucnu uporabu, nedostaje potpis, odnosno objasnjenje sto kip predstavlja, pa mozemo samo nagadjati. Zasigurno najljepsi dio je freska koja je prenesena u muzej.

Nakon muzeja pokusali smo uci u Sinagogu, u kojoj se nalazi nekakva galerija o kojoj na internetu nema ni slovca, ali naravno pokusaj je bio neuspjesan. Sinagoga je smjestena u jednoj maloj ulicici, podignuta je pocetkom 20. stoljeca, a obnovljena tek 2008. godine u cast svim poginulim ZIdovima.

Nakon neuspjelog obilaska Sinagoge, odlucili smo otici do Cele kule, spomenika svim zrtvama 1. srpskog ustanka. Pricu nam je ispricala pretjerano teatralna kustosica, ali to je zasigurno pridonijelo ugodaju. Ja cu ukratko prepricati svima koji na znaju. Tijekom prvog ustanka odigrala se i bitka sa Turcima kraj Cegra, gdje je general Stevan Sindelic, shvativsi da izlaza nema, odlucio dici svoj tabor u zrak, cime je ubio znatno vise turske vojske. Nakon toga je pasa platio 25 dukata po svakoj ogoljenoj lubanji, koje je dao ugraditi upravo u ovu kulu, koja je trebala zastrasiti srpsku raju. Ipak, mnogi su nocu krali lubanje svojih najblizih i odnosili ih da bi ih pokopali po pravoslavnom obredu, a i mnoge su stradale usred vremenskih uvjeta , pa ih je do danas preostalo tek 59 od mogucih 950ak. Ipak, nakon pada turske vlasti 1878., pred kraj 19. stoljeca podignuta je kapelica kako bi se kula sacuvala , a i sama kula je nekoliko puta restaurirana, te ona danas stoji kao spomenik svim hrabrim Srbima stradalim u boju kraj Cegra, a posebno Sindelicu, cija je lubanja posebno odvojena, s obzirom da se nalazila na vrhu kule.

Nazalost, odabrali smo krivo vrijeme za posjet, jer trenutno ne radi Pozoriste lutaka u Nisu, koje mi je inace poznato po vrhunskim predstavama i za djecu i za odrasle, jer su redoviti gosti na nasem PIFu. U zamjenu za to postoji ljetna pozornica na tvrdavi, na kojoj se odrzavaju razni koncerti, pa ce tako u nedjelju biti koncert Vidinske filhamonije koja ce izvoditi Rossinijevu Missu Solemnis.

Jos smo jedne veceri izasli u grad da prosetamo, obidemo tvrdavu i provozamo se vlakom. Kao i u Beogradu, i ovdje ima mnogo pecenjara, sa zaista izvrsnim proizvodima, koji su neusporedivo bolji od bilo cega sto bi nasao u McDonaldsu.

Iste veceri smo detaljno obisli pothodnik u Nisu, koji je apsolutni pandan Importanne galeriji. Ducani su strateski rasporedeni, naime, na samom ulazu su zlatare, nakon toga sljede mobiteli, pa se pocinju mjesati sa cipelama, torbama, i ponajvise bizuterijom . Postoji nekoliko izloga koji zaista vriste sa nekakvim pseudooijentalnim mindusama i dindama, i koje moram fotografirati kada ne budu radili, jer je neumjesno da dodem i ljudima slikam ducan, a pomogucnosti i ironicno primjetim da je jako lijepo dekoriran.

Nabavio sam i nekoliko srpskih tabloida, koji nimalo ne zaostaju za nasima. Naime, kod nas se momentalno Alka Vuica i Vlatka Pokos prepucavaju po medijima, a ovdje to cine Mina Kostic (turbo folk pjevacica sa hitom seksi robot) i Zorica Brumclik. Najnoviji naslov je "Zorica nije Romkinja, nego Ciganka".Uglavnom, vrlo zabavno.

Osim toga, primjetio sam neki dan u Zavodu za udzbenike francusku , englesku i njemacku gramatiku na cirilci. Moram provjeriti kako to izgleda...

Zanimljiv je i podatak koji stoji u svim brosurama turistickog centra da je Nis osloboden poslije cijelog svijeta, 14. listopada 1945. , a receno mi je da se taj podatak uredno pojavljivao i na televiziji. Ipak, uspio sam na internetu naci podatak da je ipak osloboden 1944.

Jos u Nisu moram obici logor Crvenog krsta, nacisticki logor, te spomen park Bubanj i sam Cegar, gdje se odvila bitka. Nakon toga, u nedjelju, putujem u Novi Sad, pa u Beograd... Budimpesta trenutno visi, ali bili smo vec...

FOTOGRAFIJE STIZU KAD STIGNEM U NOVI SAD... Dragi moji, jos jedan veliki pozdrav

16.07.2010. u 22:48 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.07.2010.

Tour de Serbie... br.1

Nakon dugotrajnih priprema, u subotu ujutro konacno smo vlakom krenuli u smjeru Beograda, nikakvih problema nije bilo, iako je vlak vozio prekomjereno dugo.

Prvo i ocigledno je nizi zivotni standard, pa cak i romskog stanovnistva, koje zivi u brvnarama oko pruge kojom se ulazi u Beograd. Nakon toga nas su nas odusevili ostaci "Plavoga voza", koji stoje na ulazu u zeljeznicki kolodvor. Nakon toga smo uzivali u pljeskavici na beogradskom kolodvoru, zakljucili da nam ni ne treba mcdonalds , kad je tu pljeskavica u lepinji za 100 dinara (1euro), a mnogo je ukusnije.

Onda smo se zaputili prema Nisu, i to autobusom njihove lokalne firme, sto je blago podsjecalo na slavnu firmu Krstic, iako sjedala mnogo udobnije djeluju, klijentela je podjednaka. U autobusu se naravno pustala folk glazba (jedini izvodac kojeg sam prepoznao je Djogani), a vozac nije niti jednom stao, sto je malo skratilo voznju. Uglavnom, trajalo je oko tri sata.

Autobusni kolodvor u Nisu, drugom po velicini gradu u Srbiji, je u doista derutnom stanju, pa smo se jedva izvukli. Nakon sentimentalnog trenutka maminog ponovnog susreta sa prijateljicom nakon 20 godina, krenuli smo prema njihovoj kuci autom i tako odmah razgledali dio grada.

S obzirom da smo u gostima kod prijatelja, docekani smo vrlo srdacno, ali svi su potpuno ljubazni, pristojni i gostoljubivi. Nakon vecerice, i pracenje utakmica za 3 .mjesto uputili smo se prema centru Nisa u vecernju setnju kroz anticku tvrdavu Nais, u kojoj je roden i car Konstantin, a danas se tamo odrzavaju razne kulturne manifestacije (mozda odemo i na koncert Olivere Katarine) na ljetnoj pozornici, koja ima dosta mjesta. S tvrdave je inace predivan pogled na rijeku Nisavu, koja kasnije utjece u Juznu Moravu.

Kraj rijeke je lijepo uredena setnica, postoji i kajak - kanu klub, a postoje i mnogi klubovi u kojima se pusta za mene malo cudna glazba - nisam siguran je li techno ili house, ali mladi se okupljaju, a dress code je potpuno isti kao i u zagrebackim klubovima.

Nakon toga smo prosetali do glavnog trga, i pogledali do kraja utakmicu Njemacka - Urugvaj, a onda smo otisli i do spomenika Stevanu Sremcu, cesme, i jedne kaldrme u kojoj su brojni klubovi.

Danas ujutro smo ponovno isli do grada, ali dozivljaj je potpuno drugaciji. Vlakicem smo se provozali po tvrdavi (vlakic nosi ime Ciro), a i trzni centri su radili. Ovdje je sve puno jeftinije. Recimo romani Carlosa R. Zafona su po 750 dinara (50ak kuna), cigarete po 110 dinara u prosjeku.

Osjecam se predivno, a mozes li se uopce osjecati strano kada prolazis glavnom ulicom, a Doris Dragovic pjeva : Malo mi za sricu triba

12.07.2010. u 22:52 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.07.2010.

Cannes - najbolji glumci (5)

Probat ću ovom prilikom dovršiti glumce, jer jedno vrijeme neću moći pisati - putujem u Srbiju na tjedan dana, pa iz Srbije možda odemo i do Mađarske... Bit će zabavno

Drago mi je da se damama svidio tekst o najboljim glumcima, pa se nadam da će im se i nastavak svidjeti :)

_______________________

1974. nagradu je dobio Jack Nicholson za film "Last Detail". Rođen je 22. travnja 1937. Nakon svog proboja u Hollywood, gdje su ga prepoznali Hanna&Barbera, a odmah je počeo dobivati uloge u visokim produkcijama. Od 60-ih dakle počinje glumiti u Hollywoodu, a prvu nominaciju za Oscara dobiva baš za ovaj film. Za Oscara je ipak morao pričekati 1975. , i Formanov film "Let iznad kukavičjeg gnijezda". Mnogi su bili začuđeni kada 1980. nije bio niti nominiran za ulogu u filmu Stanleya Kubricka "Isijavanje", jer se to i danas pamti kao jedna od njegovih najboljih uloga Drugog Oscara dobio je 1983. za sporednu ulogu u filmu "Terms of Endearment", a 1998. za film koji sam gledao, ali prijevoda se ne sjećam "As good as it gets". Inače, od tada je mnogo poznatiji po svojim ljubavnicama negoli po filmskim postignućima.



1988. nagradu je dobio Forest Whitaker, za film Bird, koji govori o saksofonistu Charlieu Parkeru. No, Whitakera ne volim (osim u filmu "Posljednji škotski kralj", za kojeg je i dobio Oscara 2007. kada su zablistale žene), pa neću o njemu baš puno pisati.

1990. je nagradu dobio veliki francuski glumac Gerard Depardieu za film "Cyrano de Bergerac", adaptaciju Rostandove junačke komedije. To je prva adaptacija nekog Rostandovog djela u boji, dobio je Oscara za najbolju kostimografiju, uz još 4 nominacije (pa i onu za najbolju glavnu mušku ulogu). Depardieu je dobio i Zlatni Globus za film "Green card" (Je li prijevod bio Zelena karta ili Dozvola za boravak?). Inače, primjetit ćete ga u gotovo svakom francuskom filmu, od Asterixa i Obelixa, do La vie en rose, Državnog neprijatelja br.1. Jedan od mojih dražih glumaca.



1997. nagradu je dobio Sean Penn , za film "She`s lovely", u kojem je glumio sa svojom suprugom Robert Wright Penn. Dobitnik je dva Oscara- za Eastwoodovu Mističnu rijeku, i Milk, što je zapravo bila neočekivana nagrada jer su svi očekivali da će Oscara dobiti Mickey Rourke kao povratnik za film "Hrvač", a ne Penn za dramu o homoseksualnom aktivistu iz San Francisca. Malo manje uspješno bavio se režijom (iako je "Into the wild" izvrstan film), a poznat je isto tako po ljubavnim aferama, a najpoznatija veza mu je ipak bark s Madonnom.




2005. je nagradu dobio Tommy Lee Jones, ali ni on mi baš nije drag, pa neću raspredati o njemu.

2009. nagradu je dobio Christoph Waltz , za zaista zapanjujuću izvedbu u filmu Quentina Tarantina "Nemilosrdni gadovi", gdje je savršeno odglumio pripadnika SS-ovih postrojbi koji je poliglot, a osim toga i savršen otkrivatelj ljudskih karaktera. Osim njega, u tom filmu me puno više od Brada Pitta oduševila Diane Kruger, kao fantastična glumica von Hammersmack. On je drugi austrijski glumac koji je dobio Oscara, i drugi glumac uopće koji je dobio Oscara za ulogu nacista (prva je Kate Winslet godinu prije za "The Reader"). Uglavnom,nadam se da ćemo ga uskoro vidjeti u nekom filmu, dotle intervju s njim.



I naposlijetku, 2010. nagradu je dobio zaručnik Penelope Cruz, Javier Bardem, inače dobitnik Oscara 2007. za film braće Cohen "Nema zemlje za starce". Kao mladi glumac glumio je u filmovi Pedra Almodovara (prva velika uloga u "Jamon Jamon"). , a meni se osobno jako svidjela njegova uloga u filmu "Život je more".


___________________________
Pozdrav svima koji čitaju, a posebno profesorici H. ako prati, kad se vratim ću dovršiti o filmovima koji su bili proglašeni najboljima, a onda ću vam malo pričati o putu kroz Srbiju...

08.07.2010. u 11:04 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se