belator.blog@gmail.com

20 do asa

20.01.2016., srijeda

Tu me cijene, tu kupujem


- 16:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.01.2016., četvrtak

Zaigrana pila

Sasvim slučajno dogodi se nešto slučajno.
Tak je sa svime zapravo.
Tak smo nakon ručka kod starog, umjesto da se izležavamo krenuli u garažu.
Ficho i ja.
Znao sam da stari ima ubodnu pilu, znam i da ima svačega po garažama.
Ima i starih ormara.
Išli smo se igrati,jer Ficho voli dešavanja.
Voli i alat.
Tak smo odlučili nekaj rezati, piliti, pa kaj bude, bude.
Onda smo nacrtali kuću neku na dijelu jedne police starog ormara.
Narezali na nekakve komade, kao to bu neka slagalica.
Tak je bilo teško složiti, mučili se svi odrasli, i nikako.Ni Ficho, ni ja, iako smo je sami rezali.
Kak je to bilo preteško, rekao sam mu da ću je doma pofarbati, da možemo složiti.
I onda sam i ostatak police izrezao na nekakve komade i odnio doma.
Ne znam kaj ću s njima, ali bum nekaj već.

Doma smo pofarbali tu slagalicu- kuću, i bilo je zanimljivo.
Najbolji je pokazatelj da je ok, jer djetetu je fora.
I tak smo slagali.....



I opet smo se mučili, nikak ta vrata sastaviti....



Kasnije sam i vrata doradio, nacrtao kvaku i svjetlo kao, pa je sad lakše.

Ostale komade sam počeo bojati, neznajući još što će to biti, da li slagalice, slike ili nešto drugo......



Onda je došla neka ideja, idemo radit vješalice za ključeve, ionako nemamo to doma, a ključeve ostavljamo svugdje.
Ne moram ni reći koliko je to oduševilo Fichu, jer bušenje, zabijanje čavli, šarafljenje, ma milina....



Nisam naučio ništa još od onih magneta, jer Ficho kad mu se nekaj svidi, onda to čuva, nebi dao, nebi prodo, niš.

I tak smo mi sad napravili par tih vješalica....





I jednu provokativnu za naš grad :)



Jednu svemirsku - e ta je bila zanimljiva, jer smo upotrijebili i foliju od zamotanih sendviča i napravili neke planete(kuglice), zabijali neke zakovice...



I jednu veselu....



Pilimo i jednu gitaru, jedan ključ i tak...
Do kad bu nas to držalo, ne znamo, samo pilimo......
Nemamo neki poseban alat, ubodnu pilu, malo turpije i šmirgl-papira, kistove, maštu i ručice.
Stvaranje i igra, to je :)

Oznake: vješalice za ključeve


- 19:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.01.2016., utorak

Jedan i jedan nisu dva

Da blog ne dopušta raspisivanje i da forma mora biti kratka i jasna, napisao bih :

Dobio sam jedinicu u srednjoj školi, jer se nisam u tramvaju ustao profesorici.Oprostio sam joj, jer nije znala što čini!

E sad, to bi bilo to, ali blog je mjesto gdje ne moraš tako postaviti stvari, možeš ih "obraditi", pa tako i sam zapravo shvatiti što se zapravo dogodilo.Jer tek kad sagledaš sve, ne samo svoj kut, nego ukupnu priču, i preneseš ju nekim neutralnim stranama, tek onda možeš izvući neki zaključak.
Godinama sam mislio kako mi je dala jedan iz zlobe, jer taj dan me prozvala, pitala takva pitanja da ti bude muka, naravno bio je muk na ploči.
Sjećam se još njenih očiju i pogleda, načina na koji se taj dan ponašala.
To je ono što vi ne možete vidjeti, a i da vidite možda ne biste imali taj osjećaj u sebi kao što sam ga doživio.

Priča je zanimljiva,jer to je bio zapravo moj povratak u školu nakon tri mjeseca pauze.
Za vrijeme ljetnih praznika sam nastradao, bio na "bolovanju".
Nisam krenuo te godine kao što je uobičajeno.
Dobili smo i neke nove predmete, neki profesori su me prozivali kao onog koji stalno fali, nisu me upoznali.
Jedan se toliko obradovao kad me vidio nakon tri mjeseca, jer mu je bilo zanimljivo moje prezime.

Da se vratimo u tramvaj.Da,sjedio sam i pričao s jednim prijateljem.Lijevu nogu sam držao na onom limenom povišenom što grije.
Imao sam na nogama tenisice od bratića koje su bile dva broja veće od mojih.
U desnu sam nagurao papira ili maramica, ne sjećam se točno.
Jer nisam htio ipak nositi dvije različite.
Trebala mi je veća obuća, jer sam još uvijek imao zamotano lijevo stopalo, odnosno petu.
Tri mjeseca ranije sam nastradao na motoru.
Sjedio sam iza i držao noge na šarafima uz kotač, nije bilo onoga što inače ima na nekim motorima za nogu stavit.
Bila je nedjelja, vozili smo se uz cestu, po grabama.
Motor je malo poskočio , a meni je lijeva peta upala u one špice u kotaču i zaustavila motor.
Kad smo iščupali moju nogu, nije na prvu izgledalo strašno, nisam ništa ni osjetio.
Malo mi je bilo kao slabo, krv je napunila cipelu.
Pokušao sam izuti cipelu, ali išla je i moja peta za njom, pa sam vratio sve nazad.
Prijatelj je stopirao auto da me preveze na hitnu.
U Sesvetama su rekli da se izujem i ponovo sam skidao cipelu.Vidio sam petu kako doslovno visi, držala se samo na svom stražnjem dijelu i tako visila dok sam ja pokušavao skinuti čarapu.
Zamolio sam doktoricu da ona to učini i zamota, jer ja ću se srušit.
Poslala me na hitnu u Dubravu, jer tu nema tko šivati.
Tako me taj čovjek odvezao autom u Dubravu.
Tamo je doktor fućkao neku melodiju i šivao mi petu.Bio je smiren i veseo.
Tri mjeseca trajao je oporavak, ispočetka sam hopsao po jednoj nozi, dok nisam od jedne susjede posudio štake.
Na pregled sam ispočetka "hodao" skačući na jednoj nozi i držajući se tati jednom rukom za rame.
Bio sam tri mjeseca doma, prijatelji iz kvarta su dolazili svaki dan, donosili mi filmove kratili mi vrijeme.
Pokušavao sam i gradivo uhvatiti koliko sam mogao.
I tako onda posudio tenisice i krenuo u školu.
Sjeo u tramvaj.

I da, bio sam krajnje nepristojan, mogao sam pozdraviti, upitati želi li sjesti.
Iako je stajala dvije stolice iza u tramvaju,pričala s frendicom, ona je vidjela mene, skužio sam i ja nju.
Nije ni ona mene pozdravila.
Znam samo da je nakon što mi je upisala jedinicu, promrmljala nešto u stilu : to su ti koji ne ustaju u tramvaju.

Imala je pravo, taj sam ! Taj put sam bio taj.

Još uvijek se više oslanjam na desnu nogu, ako stojim na mjestu.

Oznake: tramvaj


- 10:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.01.2016., subota

Nisam vidovit,samo osjećam nešto

Bila je susjeda na kavi, tu su bile one blogerske knjige na malom stoliću, tu su od kad sam ih dobio.
Krenula je susjeda listati, upitavši jesam li i ja u njoj.
Jesam,odgovorio sam.
Al skužio sam da se ne sjećam koji su točno tekstovi.
Poklonili smo joj jednu knjigu, da pročita u miru.
Kad je otišla, krenuo sam i ja čitati, da se prisjetim.
Kad sam pročitao svoje "Pismo Dijaspori" vidio sam da se neke stvari podudaraju iz današnjeg vremena s onim mojim željama od prije dvije godine.
Prizvao sam, ili osjetio, da jedino uz nekoga tko je uspio vani, odnosno, naših korijena,a da je malo promijenjenoga mentalnog sklopa u mogućnosti početi nešto mijenjati.
Ne zanima me politika, čak me i smeta, ali u pismu sam iznio ono što sam vidio, osjećao, baš tada i baš ondje.
Očekivao sam veliku promjenu u našoj političkoj sceni i sanjao onaj dan kada će političke elite ostati izbezumljene što se to događa i reći : u jebote, pa ljudi su počeli razmišljati, pa oni su u stanju nas pomesti s lica manipulatorske i grabežljive politike!!
Skoro da je i moglo biti tako, jer dvije velike političke opcije dodijale su običnom, čitaj normalnom čovjeku.
Ja sam taj koji je htio da dođe netko i da oni svi nestanu.
Tko god, samo da se počne mijenjati nešto.
Naravno da ovo danas nije to što sam točno htio, ali ništa na svijetu ne ide preko noći, toga sam svjestan.
Naravno da je politika kurva,da je bezkičmena i podla u velikoj većini i da "igrači" neće samo tako napustiti tron.
To moramo i možemo učiniti jedino mi.
Mi jesmo država,mi ljudi, narod, a ovo sada što prodaju pod "država" je p..... dim.
I naravno da sam svjestan da još nismo blizu onoga što "vidim" u budućnosti, ono što želim.
Tek je mali korak krenuo, kao dijete kad počne od faze puzanja prema koračanju.
Prvo se mora uhvatiti za neku komodu, vitrinu, kvaku ili za trenirku od roditelja.
Tak i mi, moramo se za nešto ulovit, nešto opipljivo, ali kao i dijete što vjeruje da to može, moramo i mi vjerovat.
Dijeca su hrabra i viču ako treba da postignu nešto, mi odrasli više smo pichkice.
, ili se pretvaramo u to.
Krajem prošle godine se barem na trenutak vidjelo da zapravo ljudi, odnosno narod može imati neku moć, zapravo je i ima.
Kao što imamo moć da budemo dobri ili bolji ljudi, tako imamo i moć mijenjati stvari.
Imamo i moć reći da govno smrdi, kako god da ga upakirali.
Imamo i moć sve zajebat.
Neda mi se sad osvrtati ne sve ove igre i igrice koje su se odvijale nakon izbora,ali pamtim izbezumljene face odmah nakon izbora.I to onih ljudi koji su mislili da su nedodirljivi.

Eto, da ne bude predugo sve skupa, jer zalijepit ću taj tekst star skoro dvije godine.
Zanimljivo je to malo pogledati, te riječi iz prošlosti.
I komentare je zanimljivo pročitati....
Lijepi pozdrav i tko želi nek se vrati malo u prošlost....

Pismo dijaspori

Oznake: prošlost, sadašnjost, budućnost


- 20:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Kolovoz 2013 (21)
Srpanj 2013 (7)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se