belator.blog@gmail.com

20 do asa

30.09.2014., utorak

Kestenijada









Sad bi se već netko mogao upitati : pa dobro kakva je to kestenijada, ni k od kestena !?
Dobro, malo smo GLJIVArili, sad će kestenijada......




Ok, malo smo i CVIJETarili.....sada može kestenijada.......






Dobro, sad je već dosta. To je sve šuma, ali naslov je Kestenijada !! Gdje su kesteni !??
Evo, sad će, samo što nisu......




Ali umjesto KESTENijade malo smo i LJUSKArili ....
Pogađate već, kestena nema !! NEMA !

Obično smo proteklih godina znali ići podno Sljemena uz cestu i pobrati nešto kestenja. U pravilu smo uvijek zakasnili u berbu i brali smo ostatke ostataka. Ali i tako smo nakupili na brzinu pune vreće.
Prošle godine smo otkrili pravu oazu kestena i to u šumi do koje imamo oko 10 min vožnje, malo iza centra Sesveta.
I u postu od prije godinu dana opisao sam to mjesto. To je šuma ogromna, prepuna kestenovog drveća, tu i tamo nađe se koji hrast i koji bor. Prošle godine nabrali smo za nekih niti sat vremena pune vreće, jer već po putu do šume mogla se nabrati poprilična kilaža.



Išli smo ponovo u tu oazu, ovaj put nismo zakasnili, a nismo niti uranili.
Jednostavno ih nema, u stvari ima, ali u tragovima.
Do te šume je jednostvno doći, prvo se malo skrene lijevo par puta....



Pa onda samo desno.....



Inače se može i po šumi voziti, ako je baš potrebno, ali zbog znate već čega se može do kud se može.....


Znamo već kakva je sve ovo godina bila i koliko je bilo vremenskih prilika i neprilika. Sve je to učinilo svoje, pa su i biljke ispaštale. Nakon par koraka se već vidjela promjena......


...jer i ova ulazna staza je nekoć bila prepuna ljuski od kestena, a sada je bila jedva pronađena.....


...i tako smo mi hodali i hodali, planinarili, istraživali, gljivarili, cvijećarili, stablarili i ljuskarili......


.....sve dok ga nismo ugledali !! ....kao da ni sami nismo mogli vjerovati...da to je ON !!.......( osjećaj je bio kao da smo pronašli veeeeliiiiiiku čokoladu s lješnjacima:))........


(nevjerovatno, upravo sada sam dobio jedan pečeni na probu.....još se trebaju peći 5 min, taman da završim ovaj post:))

.....kao da je stigla nagrada, jer nismo odustajali....počela je kestenijada......malo, al' čovjeka veseli......




....a one "normalne" veličine nazivali smo "kapitalcima"....


.....mjesto za odmor ovaj put nije bilo teško naći, jer stabla porušenih ima na svakom koraku....


....da bi smo ipak skupili za koju rundu doma pečenih i kuhanih, bilo je potrebno da se rasporedimo po šumi na tri strane svijeta.....u stvari na dvije i pol, jer Ficho se ne može baš previše udaljavati........ali imali smo svoje zborno mjesto kod panja, pa da vidimo kakav je ulov......



Ulov na kraju nije uopće bio jako loš.......



....pogotovo kad se uzme u obzir kakva je to godina bila....po šumi se još vide ostaci ovog ljeta.....


....vidjeli smo i gljivu kojoj je svega dosta, i ovakvog ljeta i svega skupa....ona to više jednostavno ne može gledati :))...


Najlakše je kupit kestene na placu ili Konzumu, ali nema nama gušta onda :))

PS......nevjerovatno, nitko nam još nije naplatio gljivarinu, cvijećarinu, stablarinu ili bilo koju ......arinu !!.....čudo jedno :)

Oznake: kesteni, šuma, jesen


- 18:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.09.2014., ponedjeljak

Čudnovato čudesno nestajanje

Čudnovato čudesno nestaju emocije.
Negdje ispadaju po putu.
Koračajući stazom života kao da postaju teret, pa se postepeno rješavamo tog tereta, ne bi li lakše koračali.
Bacamo ih gdje stignemo, da ne bi netko vidio da hodamo s njima, jer lakše je tako.
Ako ih i ne bacamo, one same polako odlaze, kao da shvaćaju da ih ne želimo.
One su moralne pa same odu kad osjete da su suvišne.
I tako je valjda svima lakše.
Je li lakše !?

Ili ih toliko potiskujemo da ne znaju pronaći više put, a nekad bi htjele !?
Mislim da najviše te emocije "uživaju" kod djece, jer ona ne znaju još da će jednog dana okrenuti im leđa.
I žive skladno i veselo, čak i u plaču, čak i u tuzi, kao i u veselju.
Djeca i emocije su veliki prijatelji na početku.
A onda, onda počne to ispadanje i gubljenje emocija negdje putem.
Nestanu li one stvarno ili se samo čovjek pravi da ih nema.
Da li čovjek nauči i to sakriti, kao što nauči sve drugo !?
Da li čovjek zaboravi to razdoblje i ignorira da je nekad imao emocije i da ih je pokazivao, da se nekad veselio sitnicama.
Često puta vidim neke ljude koje su na neki način psihički oboljeli i često u njima vidim emocije i to dijete koje je u njima.
Vidi se da su oni još uvijek skloni veseliti se običnim stvarima.
I onda se pitam jesu li oni zapravo zdravi, a mi koji smo kao zdravi, jesmo li mi zapravo bolesni.
Kako zadržati te emocije i pokazati ih, a da u ovom šabloniziranom svijetu budeš "normalan".
Kako buljiti u list na drvetu, a da se oko tebe ne skupe ljudi koji ti već traže "liječenje" i "dijagnozu", jer nije normalno buljiti u list ili nije normalno gledati u nebo.

Zato je nekako lijepo i čudnovato čudesno vidjeti da barem djeca mogu bezbrižno pokazati svoje emocije i diviti se i čuditi sitnicama oko sebe.
Do onog trenutka kad i njima odrastajući ne počnu "padati" emocije putem i ostajati negdje izgubljene.

Često su i te emocije u istom trenutku različite kod svih, svatko nešto doživi na svoj način.
I tu je taj trenutak kada se može reći da svaki čovjek zaista jest poseban......


...što je tko vidio, ili što je tko osjetio u tom trenutku nije toliko možda bitno, ali može se vidjeti da je nešto doživljeno, može se vidjeti emocija.....
Nema maski, tako je kako je. Slika koja prenosi emocije može imati bezbroj opisa nas promatrača.
Za isti događaj tada se dobije razna emocija. Svatko izrazi baš tu posebnost doživljenog, pa makar to bila najobičnija sitnica......





Recimo da je jedan od mogućih opisa one prve slike da su nešto ugledali, ili da su nešto taj dan proživjeli, ili da su samo ispratili ljeto, ili dočekali jesen.
Izmjena godišnjih doba je nešto sasvim normalno u našem šabloniziranom svijetu.
Ali, je li to slučaj i kod djece koja pokazuju svoje oduševljenje nečim.
Je li ipak jesen čudnovato čudesna.....


...i lijepa i posebna......


Isto kao i svako godišnje doba, posebno jedinstveno. Kao i čovjek.
I da li je život prekratak za gubitak emocija i za to da nismo jedni drugima ljudi-djeca.

Oznake: emocije, jesen, djeca, život


- 11:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.09.2014., nedjelja

Sačekuša

Sjećam se da sam kao klinac izbjegavao ubijati paukove, čak ih nisam uopće smatrao nečim lošim.
Dapače, smatrao sam ih korisnim.
Znam da sam im znao i pomagati, par puta sam gledao te mreže i većinom su bile prazne.
Izgledale su kao savršene sačekuše.
Iako pauk nije trebao moju pomoć, ja sam ipak znao ulovljenu muhu ili neku drugu bubu ponekad bacit u mrežu i pričekati da vidim što će biti.
A onda se odjednom pojavio vlasnik te šačekuše i počeo omotavati svoj plijen.
Ne znam jel skužio da sam mu ja to dobacio ili nije skužio, ali nije bilo važno.
Nisam mu ništa govorio........



Niti dan-danas ne ubijam paukove. Ne znam zašto.
Da li je to prznovjerje zbog one priče da je to nesreća !?
Ali kad se vratim u doba kada sam im pomagao oko plijena tada nisam znao za donošenje sreće ili nesreće.
I sad kad čujem u stanu povike : imamo pauka u sobi !!, dođem sa papirićem i pokupim ga pažljivo i odnesem ili bacim na balkon.
Tko zna, možda sam kojeg i ubio nesvjesno, ali do sada sam imao poprilično sreće u životu i to baš onda kad mi je bila najpotrebnija.........



Ubijate li vi paukove !?

- 10:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.09.2014., subota

Sex u javnosti




Da,da, bomba.
Naslov bombastični. Vjerovatno je sad baš netko otvorio ovaj tekst s namjerom da pročita nešto zanimljivo, nešto sočno.
Čim utvrdite da vas je naslov privukao radi riječi sex,( a u stvari je članak o nečemu desetom, nema seksa, nema prljavog veša, nije to ono što ste u jednom trenutku pomislili) saznat će te da sam ja samo jedan o novopečenih novinara.
Mi novinari smo jednostavno počeli ratovati bombama, bombastičnim naslovima, ne bi li što više ljudi zalutalo ovdje.
Jer znate, nije to baš toliko jer nam je gušt to radit, ali plaćeni smo po broju posjeta.
Novinarstvo je trebalo biti nešto sasvim drugo, a sada je postalo nešto treće, ili nešto deseto.
I mi moramo od nečega živjeti, zar ne !?
Ne smijemo pisati baš laži, ali ne pišemo niti istinu, bar ne onako kako bi trebali.
Mi zapravo manipuliramo čitateljima, jer pomoću nekih složenih rečenica zapravo samo izvrćemo istinu i serviramo je uz pomoć tih bombastičnih naslova.

************************
Ovaj tekst gore sam napisao kao jedan od tih novinara današnjice, jer se zapravo pitam jesu li stvarno plaćeni po broju čitatelja !?
Ne znam točno, ali sve mi nekako "miriši" na to, jer koliko sam puta čitajući vijesti po internetu naletio na te bombastične naslove punih gluposti.
A vidim i u komentarima da nisam jedini.
Skoro svaki članak bude popljuvan od strane ljudi koji su neki članak otvorili.
I ne mogu ih kriviti, jer i sam se tako osjećam, a posebno me pogodi to što ima dosta ljudi koji vjeruju napisanom članku i ne zanima ih istina i tko je u stvari to napisao.
Polako sam prestao čitati novine, pa sam polako prestao čitati i te članke po vijestima na internetu, jer vidim da su stvarno svi počeli pisati.
Na ovaj tekst me dodatno potaknuo post od Plastika@ , jer čovjek da bi ispravio štetu napravljenu od tih novinarčića koji pišu gluposti za novac mora davati veliku energiju i puno vremena i truda da argumentirano nešto demantira.
Recimo i da je zdravije piti iz staklene boce nego iz plastične, i recimo da je meni bolja piva iz stakla nego iz plastike, pa što onda !? Jel treba svejedno pišući o nečemu koristiti zapravo neke činjenice i onda ih izvrtati i slagati u kontekstu kao nekog zla !? Ili u najmanju ruku pisati o nečemu o čemu nemaš blage veze, ali zapapriš sa zvučnim naslovom i ulaziš na taj način u podsvijest ljudi.
Kao veliko je zlo držati vodu u plastičnim bocama i to će te na kraju koštati života ili zdravlja.
Pa ljudi moji, mene neće ubiti to što pijem iz plastične boce , nego će me ubiti možda ono što je u toj boci !!
Nitko ne pita kakva je i ta voda koju pune u boce, ima li ona ono što voda u sebi inače ima !?
Nitko ne pita puno što to pijemo, što to zapravo jedemo !!
Jesu li sokovi zapravo sokovi, hoće li nas taj šećer doći glave i razne kemije i umjetne boje, pojačivaći okusa i nepokvarivosti robe !?
Svi znamo da je cigareta štetna i da ne donosi ništa dobroga, ali da li nas pušače to puno briga !?
Pa i nije, iako znam da je cigareta smeće, ali neće me ona ubiti, prije će me ubiti taj stres, ta borba za egzistenciju, ta raznorazna manipulacija i to veliko bezkičmenjaštvo i neljudstvo !! Prije će me ubiti velika nepravda, nego gutljaji vode iz navodno jako opasne plastične ambalaže.
Eto, to sam htio reći ukratko, hvala vam na razumijevanju.

Stvar je u tome što smo mi ljudi često puta ovce i nama se lako manipulira.
Taj novinarski članak će , kako veli Plastik@, otvoriti 50 000 ljudi i pitanje je što će oni smatrati istinom, a znamo da mnogi ljudi vjeruju svemu što pročitaju.
A taj čovjek tipa Plastik@ nema ništa od toga što ulaže veliki dio sebe u istinu i ne radi se samo tu o njemu, radi se o mnogim ljudima koji znaju nešto o nečemu, ali ne dolaze do izražaja pokraj ovih komercijalista i "plaćenih bombaša" odnosno novinara.
Svaka čast staroj gardi novinara kada je novinarstvo bilo možda kvalitetnije, ima ih i sada takvih.
Veseli me to da ipak svi ljudi ne hodaju sljepo izmanipulirani, i da ipak ima onih koji napisano ne uzimaju zdravo za gotovo.

Zato dragi moji novinarčići od mene nećete baš dobiti posjete i lajkove i žao mi je ako će vam plaća zbog toga biti manja, ali ja ću rađe pročitati postove kao što su od Plastika@ ili od takvih ljudi za koje smatram da stoje iza onoga što pišu i da postoji neko znanje o onome što pišu.

Eto, žao mi je ako ste razočarani ovim " člankom" i ako nije ono što ste mislili da je .

Oznake: Novinarstvo, članak, bomba


- 12:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.09.2014., četvrtak

Poslovice naše svagdašnje

Čemu služe sve te poslovice? Poslovice su nastale iz iskustva starih ljudi i naroda, i uglavnom govore o međuljudskim odnosima poput prijateljstva ili ljubavi. Možda vam mnoge od njih zvuče kao da uopće nemaju smisla, ali bitno je zapamtiti da poslovice ne treba shvaćati doslovno. Primjerice, nema kruha bez motike, značilo bi da bez rada i truda ne možeš ništa ni dobiti. A što znači: Odijelo ne čini čovjeka. Čini vam se da to baš nema nikakve veze s vezom. Pa, razmislite malo. Ova poslovica zapravo govori o tome da čovjeka ne treba suditi po vanjskom izgledu, već po tome kakav je iznutra. Ima li sad to više smisla? Većina poslovica je takva, tjera vas na razmišljanje. Nije to tako ni loše, zar ne?

Wikipedija

*********************************************
Ovaj tekst sam zalijepio , jer u kratko objašnjava upravo to, kako sam nekad kao klinac mislio da su to same gluposti.
Kakve poslovice, kakve izmišljotine !?

A onda malo odrasteš, sazriješ.
I onda vidiš da to nije baš bezveze, i da očito stariji ljudi nešto znaju, da su mudriji i da poslovice imaju itekakvo značenje.
Neke poslovice stvarno osjetiš kroz život i onda shvatiš da si kao mlad mislio da si najpametniji.
I kao što tekst na početku i kaže, poslovice se naravno ne shvaćaju doslovno, ali itekako tjeraju na razmišljanje.
Evo ja ću samo neke spomenuti, a ima ih stvarno puno.
Ove koje su u postu malo sam samo popratio slikama, kao i obično.
I to je možda 5% od ukupnog broja postojećih poslovica sa ovih prostora.

Zaljepit ću i pjesmuljak jedan. Već su prvi mjesecima, ali Dečak i ekipa to zaslužuju, jer još mi pjesma nije dosadila koliko god je vrtjeli, nekak je ritmična.......


......sit gladnome ne vjeruje.....


.....ne laje pas radi sela.....


....novac se na novac lijepi......


...lanjskog se snega nije bojati.....


...gdje ima dima, ima i vatre.....


...bez alata nema zanata......


...bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.....


....bez muke nema nauke......


.....tko rano rani, dvije sreće grabi.....


...daleko od očiju, daleko od srca......


....nema kruha bez motike.....


.....tko na mjesec laje, ispast će mu zubi.....


...gleda ko tele u nova vrata.....


...ko sa đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju...


.......po jutru se dan poznaje.....


....prvo skoči, pa reci : "hop!".......


......saka hiža ima križa, a negdo celu cirkvu.....


.....batina ima dva kraja.....


...ko liti laduje, zimi gladuje....


....i čorava kokoš nađe zrno....


.....ni mrava ne bi zgazio.....


....tvrd ko orah.....

Oznake: poslovice


- 20:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #

23.09.2014., utorak

Tiho o tiho govori mi.....

....jesen

Htio bih napisati nešto o jeseni, a da već nije negdje napisano.
Htio bih reći nešto o jeseni što još nije rečeno.
Htio bih i reći da volim to godišnje doba, a da ne zvuči kao klišej, ili da ne zvuči kao da se ponavlja, ili da ne zvuči kao pisanje o nečemu aktualnom.
Htio bih reći da zapravo volim jesen od kad znam za sebe.
Nisu ni ostala godišnja doba za bacit, proljeće je divno, život buja, sve se budi.
Ljeto nam daje energiju, čekamo godišnji, veselimo se suncu, moru ili planini.
Zima je lagano ušuškavanje i promatranje pahulja kroz prozor, sve je skroz mirno kad je bijelo.
Ali jesen je ta koja nudi najviše. Njezine kiše su poznate, ali su mirne i pristojne.
Plodovi se nalaze na svakom koraku, priroda pokazuje da je darežljiva.
Sve je puno raznih boja, spektar od bezbroj nijansi koje se iz dana u dan mijenjaju.
Ima svoje posebne mirise.

Nekako si tu razliku najlakše opisujem kroz život.
Ako gledamo ljudski život kao spoj četiri godišnja doba, tada bi proljeće bio onaj dio kad se rodimo, polako se budimo, rastemo, bujamo. Jedan predivan dio u kojem puno toga saznajemo, počinjemo.
Ljeto je turbulentno razdoblje, ima svega, ali najviše topline. U tom dijelu života događa se mnogo stvari, baš kao što je i ljetno godišnje doba. Tu može biti svega, od euforije do depresije. Volimo, trčimo, letimo, zaljubljujemo se, plivamo, zastajkujemo, znamo biti usporeni, ubrzani, ma sve, samo nije mirno.
Jesen mi nekako djeluje kao razdoblje života kada smo najmirniji, kada tek zapravo postajemo najsvjesniji ljepote oko sebe, one stvarne. Mudriji smo, mirniji, ne letimo, ali idemo. Sjećamo se, ali ne živimo u prošlosti, znamo točno gdje smo i znamo da smo u jeseni. Kako smo mudri tako znamo da ne trebamo razmišljati o zimi, jer ona će doći onda kada dođe, nakon jeseni.
Kako smo mirni, tako znamo da jesen može potrajati i duže i da nas ono zubato sunce može ugrijati.
Zima života bi bila onda kad je osjetimo, onda kad nas ni sunce valjda ne može zagrijati i kad se ne možemo u prolazu diviti bojama one jeseni vani.
Još nisam u jeseni života, tu sam još u ljetu, ali to je neko moje viđenje života opisano kao godišnje doba.
I ne može se to izračunati godinama, nego je za svakog čovjeka drugačiji omjer.
Vidjet ću kad budem u jeseni.
Za sad se divim ovoj vani, pravoj i mirisnoj.
Eto, htio bih napisati nešto o jeseni, jer zbilja je volim. Neki kažu da čovjek većinom voli ono godišnje doba u kojem je rođen.
Ne znam jel to zbog toga, ali volim je još od malena.
Kad otkrijem što da napišem o jeseni, a da ne zvuči kao klišej javit ću vam, napisat ću, a vi dotle pogledajte da jesen daruje svojim plodovima, bojama, mirisima ..........













Čini se da čovjek teško može ostati praznih ruku ili gladan u jesen. Nekada ima više toga, nekada manje, ali priroda u jesen svaki put ipak nešto ponudi.
Naravno, nisu tu samo plodovi, u jesen čovjek se treba i za zimu pripremiti, ali i to je lijepi dio jeseni.....



I ako čovjek ne žuri kao što je navikao žuriti, ako malo zastane i pogleda, vidjet će tih bezbroj nijansi boja što pruža je jesen.......





Oznake: tiho o tiho govori mi jesen


- 18:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.09.2014., ponedjeljak

Berba 2014.

Možda bi se već moglo reći da pišem nostalgično, ali volim se prisjećati.
Ionako većinom pamtimo ljepše stvari nego neke loše.
Tako da mislim da prisjećanje uopće nije loše, pogotovo kad imaš toga dosta lijepoga za sjetiti se.
Sjećam se da nam je nekad riječ "berba" bila kao nešto bezveze, nešto dosadno, onda kad smo bili djeca.
A bilo je berbe, bralo se grožđe na veliko.
Kod bake na selu bila su dva ogromna vinograda puna grožđa, i to ne bilo kojeg nego onog kojeg smo zvali "direktor" ili "tudum".
Bilo ga je puno po zagorskim bregima.
Nama je tada bilo najgore što smo i mi morali sudjelovati u berbi i što su sa tog " tuduma" toliko padale bobice da je to strašno.
I onda beri još po podu i nadaj se da kad starci idu u kontrolu naših redova nećemo dobiti jezikovu juhu.
Pogađate, uvijek su našli bobice na podu, što je onda bio veliki grijeh, jer bačve su morale biti pune bez obzira koliko bilo grožđa te godine.
Tada je u berbu išlo oko 20-30 ljudi i bralo bi se dva dana. Mi smo kao djeca ipak dobili poštedu od branja drugi dan i od prešanja i ostalih podrumskih poslova.
I mogli smo ići u šumu divljati zbog čega smo i došli na berbu.

Sada kad gledam na riječ "berba" i to je sada jedno lijepo sjećanje, jer ipak je to bilo opće-narodno veselje.
I sada kad me netko pozove u berbu ne razmišljam puno, nego se odazovem.
Više bobice toliko ne padaju, neke druge sorte su došle, ljudi nisu opterećeni da bačva mora biti puna ( važna je kvaliteta, a ne kvantiteta), vino je sve bolje i bolje i konačno, mogu ga i kušati.
Ovaj vikend je konačno bio bez padalina, grožđe je dosta slabo rodilo, ali ipak je bilo berbe !!
Jeeeeeeeee!!




Sa guštom smo prionuli na posao. Mi ipak nismo trebali brati ( mislim na nas alfa mužjake), jer smo tu ipak za neke druge poslove. Više fizičko-tehnološke stvar, kao što je nošenje brenti po velikom usponu i kao što je "muljanje" grožđa sa muljačom, kako se to popularno naziva.
Pa di ćeš bolje, netko te zove da budeš malo na svježem zraku, uživaš u pogledu, pojedeš roštilj, malo "muljaš" i mnogo toga još........

Dakle počela je berba......


....nježniji spol je dobio zadatak da pobere to nešto malo grožđa ( godina je bila već kakva je) i da pazi na bobice na podu :)......


...ne može se to usporediti sa nekadašnjom berbom, jer ovo traje nekih dva, tri sata, ali osjećaj i gušt je isti.....malo je grožđa, ali kao što sam rekao, bitna je kvaliteta.....malo sporije je išlo punjenje kanti zbog neplodne godine......


...a samim time i manje brenti za nosit.....


....tako da smo kum i ja dobro prošli ove godine :)).......


.....i onda je došao red na muljanje.....to je ta "muljača".....


....nisam baš neki znalac za izradu vina, ali sva sreća da nismo onda kao mali morali odvajati peteljke od bobica nakon muljanja, jer zadnjih par godina se to radi, valjda radi smanjivanja gorčine......


....i bačva ne mora biti puna !!.....tako kaže naš domaćin berbe, jer bitna je kvaliteta.....


.......naravno, bez malo dodataka i kemije se ne može......malo šećera i vode ide, i malo kvasca.....pa se to sve izmješa, ubaci zajedno sa budućim vinom.....možda ste primjetili da često spominjem riječ kvaliteta, ali to je zato jer se to radi iz gušta, koliko ispalo da ispalo, nisu bitne litre......

U jednom trenutku se u podrumu pojavljuje neka nova ekipa !??
Na moje pitanje tko su ti ljudi, dobio sam odgovor : ove godine zvali smo dva stručnjaka iz Francuske !!
Bave se proizvodnjom vina već godinama i mogu nam pokazati kako dobiti kvalitetno vino !!- reče naš domaćin i doda : jedino su malo stroži učitelji, ali su pravi majstori.
I ubrzo smo se uvjerili da su stvarno strogi, jer čim su došli počeli su vikati : STOP !! Stanite ! Sve krivo radite......


......prvo nam je gospodična objasnila svu teoriju i to kako je važno sve raditi sa puno ljubavi i da je svaka faza proizvodnje bitna i da pazimo sa kemijanjem, jer je to ipak proces.....


......nakon teoretskog dijela, usljedio je praktični dio.....mladić koji je vlasnik najveće vinarije u Francuskoj objasnio nam je i pokazao kako se to zapravo radi......


....iako strogi, naši učitelji su stvarno znalci i uspjeli su nam puno toga objasniti u kratkom roku.....još je ostalo samo da probamo i mi to i da pokažemo jesmo li spremni sami to odraditi......kad se učitelj uvjerio da smo shvatili rekao je : ok, naš posao je ovdje gotov......


.....bili smo oduševljeni naučenim pa smo stručnjake pozvali na ručak....


...tako da su poznati vinari punog želuca otišli u neke druge vikendice prenjeti svoje znanje......


Eto, uspješno je završila još jedna berba i to godine kišne 2014.
Naš domaćin će imati nešto vina, ali nije ni bitno, jer on to radi iz gušta, ne baš zbog vina.
U vinogradu ima posla i to njega veseli, uvijek treba nešto raditi.
Ubrzo će trebati zamijeniti neke betonske dotrajale stupove.....


....možda ovakvim plastičnim !? ( kutak za Plastik-a @)......


*********
Kak je berba brzo bila gotova mogao sam malo škljocati neke vinogradarske fotke....jedino nisam našao one breskve "vinogradarke" kojih je nekad bilo u tonama........









- 18:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

21.09.2014., nedjelja

Cyranova pjesma

Htio bih samo napomenuti da je vikend bio odličan.
Iako još službeno nije jesen, čini mi se da je vikend bio baš pravi, onako jesensko-sunčano-mirisno-plodovito-šareno odličan !!
Malo se radilo, pa se puno uživalo, brali se jesenski plodovi i čak je bilo danas i vruće na suncu.
Ispucalo se i fotki, družilo se i ispraznilo se bateriju na foto-aparatu.
Ispijajući kavu nakon ručka na otvorenom, malo sam uhvatio signala i zavirio na blog.
Pročitao sam dva posta, jer mobitelu treba sto godina da nešto otvori, a ionako je prelijepo vrijeme za internetstvo.
I nakon svih tih jesensko-sunčanih događanja i usputnih fotkanja pročitam cyranovu pjesmu na njegovom blogu.
I čitam slova, a zapravo vidim slike na postu, jer osim napisane pjesme cy je zapravo ubacio brdo fotografija svojim opisima, a ja nekako slučajno zadnjih dva dana slikarim okolo.
Pjesma mi je odlično sjela i ovim putem je želim ponovo zavrtiti na našoj traci, jer pjesma to zaslužuje.
Barem si tako mislim.
Pjesma je bez naslova, ali ja ću joj ovdje ipak dati neki naslov i malo ubaciti fotki ( iako joj uopće ne trebaju fotke ; neke sam našao u arhivi).

(Ne)postojeća pisma

Pisat ću ti pisma koja ne postoje
Nevidljivom tintom
Ona koja nećeš vidjeti
A znati ćeš da su tu
Riječi najdraže
Biti će svuda
U zrcalu

Tragovima aviona na nebu

U zvijezdama padalicama

Zrelom grožđu


Pisat ću ti pisma koja ne postoje
Oblacima na nebu

Sunčevim zrakama

Toplim krevetom jutrom kad se budiš

Osmijehom djeteta
Na prozorskim staklima

Klupama u parku

U šalicama kave s mlijekom bez šećera


Pisat ću ti pisma koja ne postoje
Udisajima
Otkucajima
Dodirima
Sjećanjima
Suzama
Nadanjima
Pisat ću ti pisma koja ne postoje
Nevidljivom tintom

Pisma koja ćeš čitati zatvorenih očiju

***********************************************
.....pjesmu napisao----------cyrano@
.....fotografirao -----------20 do asa@

Oznake: pjesma


- 22:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.09.2014., petak

Ovo je priča o vama

U stvari ovo je priča o njima, priča o meni, priča o njoj, priča o tebi, priča o nama i priča o vama.
Ovo je priča o njemu, i priča o njoj.

Da on nije bio iz siromašne seoske obitelji i da nije volio glazbu, pitanje je što bi bilo.......



I nije sad bitno što je on bio ili nije bio iz siromašne obitelji, više je bilo bitno što voli glazbu i što si je za prvu plaću kupio gitaru.
Nije znao kako se svira i što su to note, ali je znao da to želi.
Nije bitno što je to jako želio, bitno je što si je to uistinu i ostvario.
Ostvario si je želju tako što je za prvu plaću kupio gitaru i učio svirati doma sam, bez igdje ikoga tko zna bilo što o sviranju i glazbi.
Štoviše, nitko iz obitelji nije mu bio svirač, ali isto tako nitko mu nije ni branio tu ljubav.
Prsti su bili često prokrvareni i znao je zaspati sa gitarom u rukama.
Na ovoj prvoj slici je on, nakon par plaća kupio je i prvi kasetofon. Fotka je snimljena negdje u Rijeci gdje je radio za svoje prve novce, tamo početkom sedamdesetih. Morao je poći iz malenog sela na veliko brodogradilište u Rijeku.
Kasnije je sve išlo svojim tokom, kako već to sve biva.
Našao je posao u Zagrebu, i osim toga ljubav prema glazbi se pretvorila i u hobi ( uz stalni posao) s kojim se lijepo zarađuje.......


Ona je voljela stajti uz ogradu, već je bila u Zagrebu jer njeni su se doselili dok je bila mala......


I ona je voljela glazbu, voljela je plesati.
Tih godina je bilo puno plesnjaka, puno zabava i puno žive muzike.
Nije ona stajala baš uz tu ogradu koja je na slici, ali stajala je kod svoje ograde kraj koje je prolazio on.
On je nekako došao u taj kvart, bilo je tu puno svirki.
Ona je jednom dobacila stajajući uz svoju ogradu : koji komad !!
I on je to čuo.
Sve ostalo je povijest.......


Nije to nikakava specijalna priča, to je samo priča o njima, o vama, o meni, o tebi.
Svi imaju svoj neki slijed događaja koji vodi jedan do drugoga.
Ljubav prema nečemu uvijek vodi do ljubavi prema nečemu.......

Ne mora ta priča uvijek završiti isto, da budu svi sretni do kraja života.
Može ta priča imati beskonačno mnogo različitih krajeva i svršetaka.
Po meni je bitno da u datom trenutku radiš nešto zbog toga jer tako i misliš.
Da nisi prisiljen biti i činiti ono što smatraš pogrešnim.
Jer kao što čovjek ima ljubav prema nečemu kao što i ima prema glazbi, tako bi trebao i imati ljubav prema osobi za koju je spreman vezati se.
Ali često puta u životu misliš da je to ta ljubav, a kasnije se ispostavi da nije.
Je li zaljubljanost zapravo smetnja za ljubav koja kasnije ostaje ili ne ostaje, to ne znam točno.
Ali sve dok volim biti tu di jesam smatram da je to ljubav.
Eto, pitao je i cy@ u nekom od postova što je to ljubav !??
I to je nemoguće univerzalno odgovorit, jer svatko bi imao neki svoj odgovor, ali volim pitanja i propitkivanja.
Moj odgovor na to što je ljubav, nekako bi glasio :
ljubav je to kad si tamo gdje jesi baš zato jer želiš biti !!

Jer zanimljivo je to što sad ja jesam to što jesam, jer ja sam taj bitak koji se rodio iz nečije ljubavi.
Da li bi ja postojao kao baš ja, taj koji jesam, da moja majka nije stajala taj dan na ogradi ?
I da li bi ja bio baš taj ja, da moj tata nije volio glazbu i da nije morao poći u strani svijet ?
Bi li ja bio baš taj ja, da su se oni upoznali par mjeseci ili par godina kasnije ?
Bi li ja bio baš taj ja, da su se oni rastali nakon što su dobili mog starijeg brata ?......


I ostali su skupa unatoč i usprkos svemu što jedan život nosi, i dobili još jedno dijete koje sada piše ovaj post.
I to je priča o njima, priča o nama.......
Da priča o njima katkada završi i nesretno, govori i ova pjesma ( odabrana radi teksta i melodije) o ljubavi......



Da li bih ja upoznao sada baš tog sina kojeg imam da nisam tu večer ničim izazvan primio tadašnju prijateljicu za ruku i probijao se zajedno s njom kroz gužvu Aquariusa !?
Tada sam nešto čudno osjetio, nešto je prostrujalo kroz tijelo, onako čudno.
A prije toga nitko od nas nije pomišljao na neku moguću vezu ili poveznicu, pa čak ni dosta vremena prije kada smo se upoznali u miješanom društvu i kartali belu jedan protiv drugoga.
Čudno je lijepo znati da ljubav prema nečemu uvijek vodi do ljubavi prema nečemu !!
Kako god ispalo na kraju, znajte da je važno biti tamo gdje jeste zato jer to želite.

Bilo bi zanimljivo čuti kako ste vi došli do neke svoje ljubavi koja vam obilježava život ili vam je obilježila život !?
Te priče su uvijek zanimljive, baš kao i ova između mojih roditelja -- gitara + ograda :))))

Ili kao što je kod mene ----obostrana ljubav prema kartama i beli :))))

Ps.....valjda mi je u podsvijesti bilo to da ako jednom ljubav splasne, i ako i kada godine učine svoje, bar ćemo kartati belu jedano protiv drugog, baš kao i na početku.

Oznake: priča o svima nama


- 17:14 - Komentari (21) - Isprintaj - #

14.09.2014., nedjelja

Radnička odmara se klasa...

Prvo da napomenem da bi ovaj post mogao biti stvarno dugačak, tak da tko nema vremena ili ne voli dugačke može odmah odustati.
Nisam niti ja očekivao da će ovaj post tako ispasti, ali ni više ni manje sadržavat će cca. 80 fotki.
Zašto je tako ne znam ,ali pretpostavljam.

Naime, našao sam dvije table odnosno okvira punih znački.
Te okvire napravio je otac u ono vrijeme kad su svi nešto radili u JNA.
Te iste značke su nekada stajale u burazovoj i mojoj sobi, nekad smo to obožavali upikivati kad bi stigla neka nova značka.
Već godinama nisam se sjetio toga, a sad sam ih malo pregledao.

I ima tu svega i svačega, ali te dvije ploče pune znački ispadaju kao VELIKI SPOMENIK RADNICIMA, odnosno veliko groblje tvornica i zaposlenosti !!
Da sad još više ne rastežem ovaj post, neću puno pisati, jer čeka me puno posla s ovim postom, jedan dio sam odradio, poslikao, malo posložio, a sad još treba to sve postati.
Ima posla, ali ako su si neki dali truda to sve uništiti i razjebati, pa imam i ja volje odati počast i spomenik uništenim tvornicama, uništenim mnogim egzistencijama i rada i života uopće.
I ne zanimaju me one priče o nostalgiji, o Jugoslaviji i svemu tome.
Ovaj post je najveće groblje i najveći spomenik radu !!
Radnička klasa se nema od čega odmarati, jer radnička klasa više ne postoji.
Jedna od dvije pronađene ploče.....


Pa da počnem ( jer neću ovaj post završiti u komadu) sa nečim za što sam siguran da više nema, jer počinjem sa onime što osobno poznajem, odnosno sa onim firmama i tvornicama u kojima je radio netko koga poznajem.....








Taj val "tvorničke ebole" nije izostavio niti jedan grad ili mjesto u Hrvatskoj.
Nastavit ću sa još nekim grobljima od tvornica,ali uvrstit ću ih u drugu kategoriju jer ne poznajem osobno ljude iz njih, i nisam 100% siguran da li postoji neki njihov dio ili ogranak. Možda i vi poznajete ljude osobno koji su bili dio tih bivših i nekih sadašnjih tvornica.
(nakon pauze).........
........drugi dio...............


U ovom dijelu su neke za koje nisam siguran, ali čini mi se također da su groblja.....











U sljedećoj skupini su one koje su ipak nekako još žive, one koje su sačuvale koliko-toliko proizvodnju, imale su i imaju jaki brand ili nije bilo možda u interesu da se ugase.
U svakom slučaju čudo.
U jednoj od njih je otac dočekao mirovinu, a majka još radi.
Ali itekako se osjeća promjena, što u manjoj plaći, kašnjenjenju, izrabljivanju i svemu onome što dolazi sa jednom kapitalističkom svinj...., pardon, firmom........












U sljedećoj skupini su također spomenici nekad možda dobrim i jakim firmama.
Možda od nekih postoji koji dio ili koja grana, ali ako i postoji i netko radi, sigurno bi nekadašnji radnik imao što za reći ovima danas i čuditi se. Možda vi znate nekoga ili poznajete neku od ovih firmi !?......Ova rubrika bi se mogla zvati - "Pronađi radnika"
Postoji li koja i ako postoji, diše li na škrge !?
















Eto, prosudite sami, je li to groblje veliko ili je još i veće.
Tu je samo dio koji je pronađen na značkama.
Sve u svemu ne treba tu ništa puno reći, osim se nadati da će se nekad opet cijeniti rad i radnik.
Nije istina da ljudi ne vole i ne žele raditi. Pitanje je samo jesu li robovi ( ako imaju gdje raditi), jesu li plaćeni adekvatno i jesu li uopće plaćeni.

Da ne bude stvarno grobarski post, pustit ćemo da Mucalo svojom veselom pjesmicom ipak pozdravi radničku klasu, a nakon toga još neke značke koje su tu samo radi toga jer su značke.....



Drugi dio je samo za one kojima nije do sada već dosta znački :))
Tu ima svega, i postojećeg i zaboravljenog.
Možda za svakog postoji neka značka koja vam izazove neku emociju.
Meni su dvije zadnje nekako najdraže.......
..ako uopće tko dođe do kraja posta :))

































- 18:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.09.2014., subota

Isplata u naturi

Vele da sve se vraća sve se plaća!

I naša Natura pamti, vraća. Dolazi na naplatu.
Kako se mi ponašamo to ona zna, ali i da ne zna, osjeti.
Znam si nekad pomisliti tko je uopće tu najveći problem na kugli zemaljskoj !?
Jel to priroda što uzima živote i imamo li uopće pravo buniti se i spominjati je !?
Tko je koga stvorio i tko u stvari bez koga ne može !?
Je li čovjek zapravo potreban prirodi ili je priroda potrebna njemu.
Gledam malo oko sebe i vidim da bez obzira na sve priroda ide dalje.
Može čovjek sve poasfaltirati, može sve živo iz zemlje povaditi, počupati, iscrpiti.
Priroda će to sve osjetiti, pa trava će čak i iz betona niknuti.
Ali kad stigne neka naplata iz Nature onda je kasno za umiljavanje, kasno je za pitanja zašto, kako !?
Nije loše vidjeti kako ipak počinju ljudi raditi sa djecom u smislu očuvanja okoliša i respekta prema prirodi, tu mislim i na vrtić i na školu.
Ali to teče suviše polako, ljudska svijest sporo se bistri, prevelike su te navike i odnos loš prema svemu.

Zamislite samo da sva živa bića na našoj Zemlji govore, i to istim jezikom.
Da svaka životinjska vrsta može izaći na referendum, da svaka biljna vrsta također dođe nešto zaokružiti.
A tekst ( pitanje) referenduma bi bilo : " Potrebno je da svatko od vas navede neko živo biće koje će nakon prebrojavanja glasova biti izbačeno sa Zemlje !".

I dolaze svi predstavnici svih vrsta nakon što su među svojim vrstama izabrali svog predstavnika.
Tako dolazi i medo, vuk, lisica, zec, samoniklo bilje , stabla i svi drugi-
I svi čitaju i biraju između svih mogućih nabrojanih vrsta :
...........mrav, medvjed, vrabac, zmija, majmun, .............čovjek, itd itd.....

I nakon svih tih zaokruživanja i glasanja, bojim se pomisliti koja bi to vrsta zapravo bila izbačena, koja bi to vrsta imala najviše glasova.
Vrlo je velika vjerojatnost da bi ishod referenduma ipak glasio : ČOVJEK!
Jer ne vjerujem da bi mrav napisao medu, ili da bi medo napisao zeca ( iako ga u vicevima uvijek zaj...).
Da li mi kao ljudi zapravo ikome trebamo kao vrsti ovdje na Zemlji, osim naravno, samima sebi.
Jesmo li mi zapravo vrsta koja sve gazi, sve treba , a nikad nije zahvalna.
Ako je tako, onda bi ipak trebali moći okrenuti se malo oko svoje osi i počet se ponašat kao ljudi, pardon, onako kako bi se kao ljudi trebali ponašati.
A trebali bi se ponašati kao ono kad si u gostima, kad si malo pristojniji nego doma, i shvatiti da nešto zaslužuju i generacije iza nas, a ne kao da je cijela Zemlja naša i da postoji samo zbog nas i kao da nakon nas neće više nikome trebati.

Priroda je jaka, priroda je nekad nemilostiva, priroda je izvor života, priroda pamti i osjeća, priroda mnogo daje, priroda je sila, priroda je ljubav.......

A što je čovjek !?
Slobodno nabrojite ako znate.

Jedino što sada možemo, jest poštivati prirodu, živjeti koliko možemo svjesniji njezine moći, ali i njezine ljubavi.
Možemo pokušati stvarno odgajati neke nove generacije i usmjeravati ih da oni budu bolji prema prirodi od nas.

Znam da se sada čini da nas priroda ne šljivi 5%, ali nije li to samo plaćanje u naturi upravo toj Naturi, jer ni mi baš ne šljivimo prirodu osim kad nam zatreba.
Dozivamo sunce, katkada kišu, nekad nam fali vjetra. Uvijek nešto dozivamo i priželjkujemo.

A Natura već stoljećima doziva : upomoć, spasite me od ovih, pa oni su skloni sami sebe uništiti, pa kako onda ne bi i mene !!!!!!
Upooooomooooć !!!!!!!

Čini se da svatko od nas plaća neki svoj dio......



....i iako bi mnogi već poručili Naturi da stane, da je dosta i te kiše....ali ne ide to baš samo tako.......


.....i svi govore kako se dobro sjećaju da nebo je plavo bilo.....a ne sjećaju se koliko su plastičnih predmeta ili bilo čega drugoga šibnuli negdje u Naturu.......


....i svi vole kad je sve taman......da ima sunca, da kiše bude malo, onoliko koliko treba, da se nikad ne osjeti da crpimo puno toga iz Nature, i voljeli bi smo da uvijek ima plodova u izobilju........


Ono što možemo jest nadati se da će biti još puno suradnje s Naturom i da će nam i dalje pružati sve što nama paše....možemo se nadati da će makar jesen biti dobra i milostiva....


...u stvari možemo se nadati da će uopće biti jeseni...


Mi smo još i na dobrom području, jer svugdje u svijetu vladaju pomalo neki ekstremi vremenski, ali nismo isključivi što se naplate tiče, i nigdje ne piše da i kod nas neće biti nešto što ne možemo ni zamisliti.
Evo, nismo mogli ni zamisliti da je moguće ljeto bez ovakvih prizora.....


...i da je moguće ljeto bez valjanja po travi......


Oznake: priroda, vrijeme


- 13:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.09.2014., petak

Antuntun- svoj na svome

Nakon prijašnjeg posta gdje ste svi dobili besplatnu kiropraktiku, razgibavanje vratnih mišića i svega što uz to ide, slijedi jedan ljepši zadatak.
A to je pogledati slike na miru i nakon razgibavanja od jučer, nadam se da će sjesti.

A shvatio sam da je Grigor Vitez bio puno ispred svog vremena, jer je zapravo "znao" da će Antuntun živjeti lijepo i normalno jedino i samo u Hrvatskoj.
Evo moj Gregore, tvoj Antuntun o kojem si pjesmu pisao napokon je našao svoj raj na zemlji, napokon mu se sve posložilo i napokon se više ne osjeća drugačijim ili neobičnim !!
Tada kad je nastao Antuntun, zapravo je on bio neobičan, on je sve krivo radio, a sve oko njega je kao bilo normalno.
On je bio sav naopačke.
Danas je Antuntun sretan u Hrvatskoj, i više nije on neobičnog uma, nije on više naopačke.
Osjeća se napokon kao svoj na svome, jer je i država u kojoj živi zapravo sva naopačke, sve radi krivo.
Dakle, sve je ok, sve je sjelo na svoje mjesto, pa tako i ovaj post nije više naopačke.
Sve dođe na svoje, pa tako i Antuntun.



(Nisa@ je tražila na prijašnjem postu da ovu sliku okrenem naopačke, pa evo, okrenuo sam je naopačke :))
Zanimljivo kod te fotke je to da je fotkana u vožnji na nekih 80km/h, a fotkala je supruga uz moje stalno dosađivanje : daj ovo slikaj, pa daj ono slikaj........
Ali i za vas sve druge koji dijelite prostor ove naše Lijepe zajedno sa Antuntunom okrenuo sam i ove neke druge iz prošlog posta....









Ova zadnja možda i nije trebala biti ponovljena, jer u stvari nije ni bitno kako je okrenuta.
Ali meni je nekako dobra i draga ( već viđena i u nekom davnijem postu), ne samo zato jer je iz Maksimira, nego je univerzalna, može biti Antuntunovska i nekad kad je on bio naopačke, i sada kad je Antuntun svoj na svome.

Oznake: antuntun, svoj na svome


- 18:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

11.09.2014., četvrtak

Antuntun

Izgleda da nije samo kod Antuntuna sve naopako.
I tu je sve naopako, prvenstveno vrijeme, zatim vrijednosti.
Izvrnute vrijednosti- kako bi rekao Bare.
Puno toga je izokrenuto, izvrnuto, naopako.
I ovaj post bu sav naopak !!
Jedino prva slika nije naopačke, ali i na njoj je nešto naopako, vrhovi planina.......















Oznake: antuntun


- 17:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

08.09.2014., ponedjeljak

Recept(formula) za najpost !!

Ako ste se ikad pitali kako napisati najbolji post ikad viđen na svijetu, možda ovdje pronađete odgovor.
Postoji recept ili formula za to.
Kao što postoji recept za coca-colu, recept za uspjeh, tako postoji i recept za post, najpost !

Ovdje će biti recept dostupan svima, tako da će ovaj portal postati naj blogerski portal na kugli zemaljskoj !!
Samo da napomenem, da ne mislite da je to lako, nije lako.
Potrebni su određeni sastojci.
Neke je lakše pronaći, neke teže.
Za neke sastojke ćete se morati zbilja potruditi, čak bih rekao dobro pomučiti.
Neki od njih čine se nemogući za pronaći, ali svi su tu negdje i sve je moguće, zar ne !?

Eto, ako koga zanima nek ostane da dobije uvid u formulu za pisanje najposta !

Prije nego krenemo uopće u lov na sastojke, potrebno je zapaliti ogromnu vatru, kako bi ona još uvijek gorjela dok se ne vratimo iz nabavke........



.......prvo ćemo krenuti od onoga što je lakše za naći.....potrebne su nam čarobne bobice žarke boje koje se mogu pronaći skoro na svakom koraku......


....od njih se može raditi štrudla, može sok, marmelada , ali ove su zapravo otišle za višnjevac...i bio je dobar.
To zapravo nije sastojak koji nam treba za najpost, ali fotka mi je bila ok, pa sam je uvrstio, ali možemo ih dodati i u najpost, zbog arome.

Dakle tek sad krećemo u nabavku.
Prvo trebamo uhvatiti pokret zaljubljenih labudova.....


....zatim otići da najskrovitijeg dijela najviše planine i u točno određeni dan u godini izvaditi dvije kapi otrova biljke ljudožderke......


...nakon toga moramo pronaći suzu iskrenu poštenog političara......bit će dovoljna jedna žličica ......


.....nakon toga sve ostalo se čini lako.....trebamo pronaći u sebi malo one dječje razigranosti.....bit će dovoljno nekoliko grama.....


....i naravno, prstohvat nebeskog praha......


.....ako nam još uvijek gori ona vatra s početka, uzmemo veliki lonac i sve to lijepo zamiješamo.......


.....za sve što radimo treba puno srca i ljubavi, tako da je i ovdje to potrebno.....bez toga nema ni najposta....


I to je to !!
Najpost je gotov !
Probajte i vi kod kuće :))
PS ......i pazite na količine sastojaka, zaista se treba pridržavati uputstava kako je i propisano......

Oznake: najpost


- 21:06 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.09.2014., nedjelja

Škrinja puna priča

Stara škrinja puna priča, koliko bi samo ona pričat mogla.
Koliko bi to bilo ispričanih priča, koliko tajni, koliko doživljaja, koliko sreće ili tuge !??
Koliko pređenog puta, prepreka !?
Koliko dolazaka i koliko odlazaka !
Što se promijenilo, a što ostalo isto !?
Je li umorna, ili je i dalje željna puta !?
Koliko bi samo ona pričat mogla........



Ali ne samo ta škrinja stara, nije ona jedina što pričati bi mogla.
I svaki kamen priču krije, i svaki kamen priču ima !
Planina skriva mnogo priča.......



I svaki oblak priču ima, samo kad pričati bi htio.......



Ali sve na svijetu svoju priču ima. I škrinja, i kamen, i oblak.
Svako biće svoju priču naravno da ima.
I svaka biljka.....



I list svaki .........



Baš kao što i svaki čovjek svoju priču ima......

Oznake: pria


- 11:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.09.2014., subota

Čuda se događaju

To je zapravo naslov moje knjige napisane pred nekih 14 god.
Odnosno, nije to knjiga, to su više neki moji memoari, neke stvari zapisivane poput dnevnika, ali ne dnevnika, nego zapravo je riječ o slučajnostima koje to nisu, i o tome da zapravo sve ima svoj razlog.
Nije to ni ono tipa knjiga " Možeš ako misliš da možeš", jer to mi je blago rečeno bezveze.
Te stvari ne idu na silu, ono u smislu da si ti nešto zamisliš i da će ti se to ostvarit, ne ide to tako.
Tu je uključena vjera, vizualizacija i neka vrsta molitve, jer vjera i molitva su povezane.
Ali nije to ona molitva nedjeljom u crkvi, to je ona istinska sa samim sobom, gdje te nitko ne vidi i ne čuje.
Ali ti znaš !
Tamo sam zapisivao puno tih " slučajnosti" koje su se događale.
Također je valjda to i podsjetnik da je čovjek zapravo jak, ne uvijek, ali ima snagu koja mu je u datom momentu potrebna.
To je ono slično kada čovjek dobije snagu da se bori za vlastiti život.
Ta snaga je vidljiva kada je netko u bolničkoj postelji i kada se počinje boriti za vlastiti život.
Često sam mislio da to nemaju svi ljudi, ali onda sam vidio neke svoje bližnje kako se bore.
I objasnili su mi da se to dobije, kao i stotine drugih želja koje nestanu kada si bolestan i ostane samo jedna, ta prava želja istinska za ozdravljenjem.
Naravno, neki od tih ljudi nisu bivali spašeni uz pomoć te snage unutarnje, bolest je bila opaka, uznapredovala.
Sjećam se još uvijek Marine, tada djevojčice od nekih 9 godina, bila je prepametna, zaista čudo od djeteta, svi su se ponosili njome.
Odjednom ona je bila bolesna, umrla je u svojoj devetoj godini od tumora na mozgu. Njeni roditelji su tada imali i mlađeg sina, a nakon Marine su dobili još dvije kćeri.
I nitko nikada se nije bojao spominjati Marinino ime, dapaće, često smo se nje prisjećali i pričali o njoj.
Pa živjela je tu, sa nama i uz nas.
Da sad ne nabrajam koliko sam tih snaga do sada vidio, za moj pojam previše, ali ostaje taj osjećaj da snaga u čovjeku postoji.
Zapisivao sam i neke stvari o sugestijama i auto sugestijama, o svijesti i podsvijesti.
O rješavanju tih raznih sugestija ljudi koji bi nam htjeli nešto sugerirati, a što se često pokazuje pogrešnim.
I auto sugestija je jaka stvar, i ona čini čuda.
Pisao sam i o vampirima, ljudima koji ti crpe energiju. Ima toga puno.
To je ono što s vremenom čovjek shvati kad prestaje biti dio čopora i kad shvati da se sam rodio i da sam umre.
Imamo snagu biti bolji, imamo snagu da činimo dobre stvari.
Prvenstveno za sebe, a onda i za druge.
Bez prisile, jer koja korist od tebe ako te netko na silu vuče za sobom.
Bitno je biti tu gdje jesi zato što želiš biti.
Da sad ne dužim i ne petljam previše.
Čuda postoje i čuda su tu kraj nas.
Kod mene je neki dan bilo jedno čudo..........sunce na mom prozoru........





- 12:57 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.09.2014., petak

Sunce u arhivi

Bilo je sunca i bilo je ljeta.
Ne vjerujete !?
Mislite da cijelo vrijeme pada kiša !?
Pokušat ću vas do kraja posta ipak uvjeriti, ili prisjetiti da je ipak bilo i sunčanih razdoblja.
Nekako smo u zadnje vrijeme većina nas blogera kao prognostičari.
Masu postova zapravo je o kiši ili o nedostatku sunca, o vremenskim neprilikama.
Možda je svima već pomalo dosta tih kišno-sunčanih tema.
Ali čekajte samo dok službeno završi ljeto, ovo na blogu će biti "kamilica" prema onim političko-teveovskim pričama kako je sezona podbacila i kako nema love i kako je naša država u krizi zbog kišne godine, bla, bla.........
Istina, jest u krizi, ali bila bi i sa suncem u krizi, ali ovako je još i pokisla.
Sjećamo se još i Gunje i svega što se dešavalo po Slavoniji i drugim regijama.
Sjećamo se i Like cijele u ledu.
Eto, sve je s vremenom zbrda-zdola.
Tako da će i ovi moji dokazi da je bilo ipak sunca biti zbrda-zdola.
Slike su totalni kaos i nemaju veze s vezom.
Iz različitih krajeva, različitih prikaza, totalno nepovezane i totalno pobacane.
Jedino što im je zajednčko jest da su fotkane istom rukom (okom) i da je na svima neki tračak sunca.
I jedino što je trebalo nekako prepoznati i uhvatiti to sunce u pauzama između kiša.....



....u nastavku prilažem dokazni materijal da zbilja ljeta bilo je na ovim našim prostorima........slike su stvarne, vjerodostojne i kao takve vrijede u svim mogućim tužbama i pritužbama i nemoguće ih je pobiti kontra dokazima i zvanjem mogućih svjedoka......nisu obrađene i nije foto-montaža, dakle služe i jesu dokaz da je sunca bilo :))..........















PS.......oni koji ne vjeruju da zbilja sunca ima, neka i dalje ne vjeruju. Svi oni koji nisu izgubili vjeru nek vjeruju, ali i slobodno potrube za sunce. I sunce će im uskoro zasjati......








- 18:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.09.2014., srijeda

Novo vrijeme

Obično kažu da kad se priča o vremenu da je to onda kad nemaš niš pametnije.
Slažem se, masu puta je tako, a nekad i nije.
Valjda znate na što mislim !? Ono kad između nekih šutnji nabadamo nešto o vremenu, kiši, vjetru, magli, hladnoći, vrućini.
U nečijem pak društvu ne zucnemo ni slova o vremenskim prilikama.
Ovdje nije riječ o ovom vremenu između šutnji, nego o vremenu kao vremenima, promjenama, prolaznosti.
Uvijek dolazi neko novo vrijeme.
Zamislite samo kako bi bilo mojim generacijama, ali i nekima prije naših, da nismo imali ljeta !?
Zamislite da nismo mogli recimo mjesec dana ležati na travi, da se nismo mogli igrati skrivača, rata i svih ostalih igrarija po vani ?
Bilo bi nam to vjerovatno veći šok, nego je to ovoj djeci danas.
Kiša pada cijelo ljeto, ali djeca nisu toliko zakinuta kao što bi smo mi možda bili.
Da li nas to priroda ipak privikava pomalo na promjene, ne neko novo vrijeme !?
Da li nas zapravo naše čovječanstvo priprema na sve to, jer vole čačkati po nano-tehnologijama, možda upravljati vremenskim prilikama, ili ipak svako vrijeme nosi svoje vrijeme ili nevrijeme !?
Priprema li nas naše čovječanstvo na ono što dolazi !?
Možda je ovo prelazno razdoblje za dan kada ćemo biti potpuno nezainteresirani za vrijeme, jer ćemo toliko zaglibiti u čari tehnologija i zauzetosti svim mogućim internetskim, mobitelskim i raznim tehničkim pogodnostima !?
Možda je ovo i prelazno razdoblje za dan kada ćemo umjesto hrane stvarno uzimati tablete !?
Dobro, možda ne mi, ali djeca naše djece, ili unuci naših unuka.
Jer što se tiče i sada te hrane koja se kupuje, vrlo je blizu toga svega.
Ionako stalno govore da kupovna rajčica zapravo nije rajčica, samo tako izgleda, da jaje nije jaje, i da piletina nije piletina i da samo liči na nju.
Pa zašto ako proizvod nije to što bi trebao biti, nego samo tako izgleda, ne prodaju već te tablete sa okusom piletine, ili sa okusom jabuke, banane ili limuna !?
Pa možda zato jer smo sada u tom prelaznom razdoblju i čekamo novo vrijeme.
Neki dan govore kako je u staračkom domu jedan striček zaprosio ženu-robota koja je zaposlena kao osoblje u tom domu.
I to je prelazno razdoblje za moguće stvaranje veze između čovjeka i robota.
Možda će unuci naših unuka biti u braku sa robotom ili kiborgom.
Ali može se nabrajati što će biti u budućnosti u nedogled.
Možemo se i vraćati u prošlost, ali što imamo od toga ako razmišljamo o budućnosti ili o prošlosti.
Pa ništa, samo gubimo dragocjeno vrijeme, jer čini se kako je život uistinu prekratak za to.
Najbolje je onda živjeti ovdje i sada.
Vjerovatno mi nismo spremni na ono što bi nas čekalo tamo u budućnosti da nas netko tamo prebaci, kao što današnjoj djeci ne bi bilo nimalo zanimljivo biti u prošlosti.
Njima bi unatoč možda toplom i predivnom ljetu bio horor, jer nebi imali pametni telefon, ili tablet sa sobom.
Dakle, čovjek je biće prilagodbe, polako se privikava na sve.
Sklon je šoku ako nešto dođe naglo.
Tak da mu ne možeš dati tabletu s okusom piletine, ako je do jučer hranio doma piceke.
Ali s vremenom, s generacijama, polako možeš sve.
Davno je netko reko : "čovjek je najveća beštija ! Na sve se navikne !".
Je li to zaista tako !?
Pa sve mi se čini da je. Čini mi se da je čovjek itekako biće navike.
Navikneš se da tvoja zemlja gdje živiš ima četiri godišnja doba.
Moje dijete se navikava da postoje tri godišnja doba, barem je tako bilo prve četiri godine njegovog života.
Nije bilo snjega po zimi, već je padala kiša i za Božić i za Novu Godinu.
Možda bi mogao u budućnosti ovako zvučati razgovor djeda i unuka : znaš, dijete drago, nekoć ti je ovdje kod nas postojalo ljeto !?
.....a što je to djede ljeto !?
....pa znaš, to ti je bilo razdoblje kada je bilo zaista toplo, ljudi su se skrivali u hladovini od sunca, odlazili na more, kupali se......

Ili bi isto tako moglo biti i za hranu, i za sve ostalo.
Jer priroda radi svoje, čovjek radi svoje. Malo po malo sve se nekako mijenja. To su ta vremena, kako volimo reći, neka nova vremena.
Evo, ovo je bilo moje prvo ljetovanje, pa da si ga pospremim tu, jer nisam još ništa spremio u banci u vremenski trezor....


Ne, nisam ja ovaj u čamcu, to je moj brat također na ljetovanju. Ja sam ovaj u majčinom trbuhu.
Tada se nije pričalo o vremenu, a bome ni o hrani, ni o politici. Nije da se sjećam, ali pričali su mi.

Danas se djeca privikavaju na proizvode iz umjetnog uzgoja, možda GMO ili čega već sve ne.
Jer kad im ubereš iz vrta rajčicu, oni vele da to ne valja, i da hoće iz dućana.
Eto, privikavamo se pomalo na sve i svašta.
Zašto bi bilo neobično paliti grijanje u autu u 8. mjesecu !?
Pa upalim ujutro ako mi je hladno, mada netko kaže : pa nisam lud, još je ljeto, kakvo grijanje !!?
Onda sam ja lud ! Jer palim si tu i tam grijanje i u 8. mjesecu, ili se samo privikavam.
I velim ženi neki dan : daj nam izvadi poplun, nekak je zima .
A ona veli : pa nije još vrijeme za poplun.
I onda se sakrijemo ispod plahte, pa se nekak već zagrijemo.
A tam pred jutro uzmemo si još neku deku.
Jer nije još vrijeme za poplun, moramo se navikavat da će poplon trebat bez obzira na kalendar.
Eto toliko o vremenu, da ne bude predugačko.
Jel se vi na kaj navikavate !??


- 23:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.09.2014., ponedjeljak

Zadar u mom oku

Evo dok se ljeto pomalo topi u ruci, ( u stvari kao da je preletjelo), da malo potrošim te ljetne slike.
Dobro je što nakon ljeta dolazi jesen koja nudi puno svoje raskoši.
Nema se previše vremena za neke tekstove, ali mislim da ne treba tu nekih previše riječi, kad se govori o nekom gradu.
Znam ja, a i neki koji su čitali da jednostavno volim Zadar.
Lijep je to grad, i na sreću nije jedini.
Mnogo je lijepih gradova u Hrvatskoj.
Zadar mi je nekako osim Zagreba, srcu prirastao.
Nemam neki običaj baš previše fotkati neke standardne i poznate stvari, ali u Zadru sam fotkao i jedno i drugo.
I neke obične male stvari svakodnevne i one više atraktivnije i poznatije.
Ovaj post je o običnim malim stvarima i pogledima, običnog šetača Zadrom, onako u prolazu.......



















































PS........veli Ficho da će i on složiti jedan o Zadru, jer je i on bio oduševljen, tako da bi mogao ispasti i sljedeći post o Zadru, ali iz malo drugačije perspektive, zaigrane, dječje i začuđene !!

- 20:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Kolovoz 2013 (21)
Srpanj 2013 (7)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se