20 do asa
26.06.2014., četvrtak
Suza za zagorske brege
Uzmeš suzu...... .....i uzmeš zagorski breg......  I dobiješ " Suzu za zagorske brege ". Ima puno pjesama o Zagorju, ali " Suza" je jedna od boljih, barem meni.Ne govori ona samo o Zagorju, nego o svim ljudima koji su morali napustiti svoj dom. Jučer sam počeo slagati slike da napišem post o Zagorju, bregima i svima koji su morali iz nekog razloga napustiti svoje selo, mjesto ili grad diljem Lijepe naše. Vidio sam i post od Čuvarice pinkleca@ danas pa mi se i on čini kao prigodan. Uz njeno dopuštenje postavljam i njega. Prijatel U pjesmama se najčešće i spominju odlasci iz rodnih krajeva, kako zagorskih, tako i dalmatinskih, slavonskih. ličkih, istarskih i svih drugih. I najčešće su to bili odlasci sa gorkom pilulom ili knedlom u grlu. Ali nije bilo izbora, trebalo je ići trbuhom za kruhom. Čovjek je tada jednostavno morao biti jak. Neke je vukla nostalgija jače, neke slabije, neki nisu izdržali pa se vratili, neki još uvijek sanjaju o povratku, a neki pak zaboravljaju ili bar se tješe da zaboravljaju. Mislim da je nemoguće zaboraviti djetinjstvo ili takav jedan korak u tuđi svijet. Neki drugi su pak odlazili sa sela jer su željeli drugačiji život. Pa su došla još gora vremena kada moraš pobjeći sa sela prema gradu, ali i taj grad više nije isti. I u gradu je život sve teži, baš kao i nekad na selu. Vidi se tračak nade u brojkama koje govore da neki zagorski gradovi poput Varaždina i nekih okolnih mjesta imaju visoku zaposlenost i da ljudi solidno žive. Ja sam dijete asfalta, grada, nisam nikad živio na selu, dok su moji roditelji morali otići sa sela. Već sam pisao o životu svojeg oca koji je kao dječak mjenjao cipele sa starijim bratom i gurao papir u njih da mu ne ispadaju. Dalje vam ne trebam objašnjavati. On je sa 15 godina krenuo prema Zagrebu, morao je. Mnogi su tada dolazili u gradove. Sjećam se svojih odlazaka kod bake po ljetu i igre šumom i bregima, sjećam se i berbe grožđa i umornih seoskih ruku i očiju baki i djedova. U meni se već neko vrijeme javlja neka želja za životom na selu. Ne znam još točno zašto i kako, ali polako uviđam. Izgleda to malo nemoguće i kao korak unazad, ali ja mislim da je život na selu puno bolji od onoga u gradu. Neću sad opisivati i objašnjavati argumente, želje, osjećaje, jer bi post bio predugačak. Uglavnom si mogu predočiti osjećaj kada su ljudi morali odlaziti iz svojih krajeva. Volio bih da sela nikada ne nestanu. Evo mali prikaz zagorskih pejzaža, livada, života i još mnogo toga.........naravno uz pjesmu - za sve kajkavce ali i sve druge koji su morali otići i sve koji vole ovu pjesmu........                 Nadam se da je prikaz dobar, makar mi se čini da je nemoguće to prenjeti na fotke. Ipak je uživo nešto drugo. Da me netko i pitao prije samo dvije-tri godine što mislim o životu na selu rekao bih mu da je to bezveze. Oni koji su čitali znaju da sam krajem prošle godine dobio želju da nešto posadim, po prvi puta u životu. Da nečemu dam život i da to raste. A prirodu volim oduvijek. Valjda sam si podsvjesno zato i našao punicu na selu, hehehe. Život je htio da igrom slučaja i na poslu kojeg sam radio zbog gašenja moje prijašnje firme, radim nešto malo oko zemlje. O poljoprivredi nisam imao blage veze, kao što nemam ni sada. Ali sada imam želju. Opet igrom slučaja sam preko interneta naišao na sadnju i opise ( ionako sve ima na guglu sada), i posadio svoju malu plantažu trave........  Šalim se. Posadio sam lješnjake, ali kako nemam naviku tih radova malo sam zakasnio sa košnjom trave, tako da sam se morao dobro pomučiti da ih uopće nađem. Kada sam ih detektirao, tek onda sam mogao kositi. Dobio sam i pomoć u radnoj snazi.....  .....pristigli su i prvi volonteri iz grada, jer ljudi vole friški zrak a i malo fizikalije ne škodi......  ...i uspijeli smo čak pronaći i lješnjake......nisu svi preživjeli, neke su popapale srne, neke gusjenice, a dva sam ja pokosio jer ih nikako nisam mogao naći......jbg, nitko nije ni rekao da je život na selu lagan......  ...ali je zato poseban i lijep, a ne samo težak.... Malo je duži post pa ste valjda izdržali. Tko zna, možda u nekoj budućnosti ovo budu poljoprivredne kronike jedne male građanske obitelji sa sela :)) |
