belator.blog@gmail.com

20 do asa

31.05.2014., subota

Bijelo-crvena





Euforično je to, navijanje, pjesma, zajedništvo, igra, naboj, osjećaj.
Jedino ne znam jel ista kao nekad ta euforija.
Ako gledam sebe onda je drugačije nego '98.
Tko zna, možda se varam, možda će biti veća euforija nego tada.
Ali kako za koga.
Ono što sam ja doživio '98. godine to je bila stvarno velika euforija.
Rijeke ljudi sljevale su se prema gradu u autima, pješice,i staro i mlado, i muško i žensko. Svi su slavili i oni koji vole nogomet i oni koji ne vole nogomet.
Ja sam tada kada je bilo slavlje nakon što smo dobili Nijemce bio na vikendu iz vojske.
Možete si zamisliti onda tu ludost i euforiju.
Sada ne osjećam to tako, godine su prošle, stariji sam 16 godina od tada.
Sada su neke druge stvari sporedne ili bitne.
U međuvremenu pojavile su se kladionice, sport kao sport je pomalo prekrila priča o namještanjima rezultata, kao da je umjesto sportskog duha i nadmetanja zavladao samo interes, zarada i neki duh novca.
Ne znam kako će to sve skupa izgledati za još nekih 16 godina, ali ne miriše mi na dobro.
A možda se varam.
Sada na nogometno prvenstvo gledam drugačije nego prije.
U redu je to ,volim što smo tamo i što će se okretati zarada, promocija, što će kafići bolje raditi, što će pivovare uplatiti više poreza državi.
Volim tu kockastu euforiju, ali isto tako znamo da vrlo lako splasne ta euforija.
I onda se vratimo u stvarnost i vidimo da su za vrijeme dok se lopta vrtila, i dok smo mi pekli kokice i hladili pivu, naša hrvatska polja vrlo dobro rodila i da su prepuna novih poreza i davanja, novih nameta i da su već niknuli i čvrsto se ukorijenili novi zakoni na naš račun.
Ali neću sada kvariti tu moguću euforiju, jer vidim da danas klinci opet skupljaju sličice i da tapkaju kraj škole.
Vidim da znaju nabrojati skoro sve igrače hrvatske repke.
Ne znam jedino jel to ide s koljena na koljeno, ili je to u nama.
Jer ja nisam više tako euforičan a moj sin se već sad sprema u nogometno ludilo......



Stavio sam one dvije navijačke na početku jer su mi ok, onako euforične.
Ne mogu odlučiti koja mi je bolja, ali čini mi se ova druga malo bolja.
Sretno Hrvatskoj i BiH u Brazilu !!

Oznake: nogomet, euforija, navijanje, brazil


- 14:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Okovana








- 00:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.05.2014., četvrtak

Nestalo za 60 sec.

Znate one reklame - prije i poslije !?
Tu ima svega.
Naprave od bilo čega nešto čime nas žele zaprepastiti, iznenaditi, možda navući.
Zna biti tih reklama za mršavljenje, pa onih emisija kad "urede" neku osobu, srede mu zube, frizuru, pa šminka i to.
Nije to čak ni loše ako pomogne toj osobi za neko samopouzdanje.
Ali u globalu nisam za šminkanje ( ne mislim na uljepšavanje naših boljih polovica), nisam za pakiranje.
Više mi je ono : to sam što jesam, uzmi ili ostavi, kupi ili ne kupi.
Ali danas je dosta izražena zapravo sposobnost prodaje nečega.
Netko može imati vrhunsku robu i slabo prodaje, a netko će smeće dobro upakirati i prodati.
To je već sfera trgovine i vještine prodavanja.
Samo ću vam kratko ispričati nešto što sam vidio, doživio, a tiče se vještine prodavanja.

Jednom sam preko ljeta bio nezaposlen ( pazi čuda), pa sam morao pod hitno nešto raditi,
Igrom slučaja sam se skompao sa jednim crncem ( nisam rasista), umjetničkog imena Majkl.
I vozio ga po cijeloj Hrvatskoj, po sajmovima. On je prodavao na štandu, a ja sam malo zujao, malo se kupao u moru i usput zarađivao ( nije bilo lako, jer sam znao zaspati za volanom kad bih se vraćao iz Istre).
Ako je netko zapamtio tog crnca ( prodavao je sve po 5-6 kn i to mu je bio slogan),roba je bila smeće kao što se može i zaključiti po cijeni, ali ljudi su kupovali masovno, jer je Majkl bio zanimljiv, smiješan i smiješno pričao hrvatski a bio je i atrakcija. Mogli ste nas vidjeti u Labinu, Pazinu, Žminju, Krku, Lovranu, N.Vinodolskom, Jakuševcu, Samoboru, Vrbovečkoj Dubravi, Sesvetama, V. Gorici, Ludbregu itd...
Upravo u tom Ludbregu (centru svijeta) štand do našeg bio je jedan Albanac.
On je prodavao na štandu donji veš, čarape i to.
Na lijevoj strani je imao jednu košaru sa čarapama, a na desnoj drugu.
Na lijevoj košari je bila cijena 10kn, a na desnoj 20 kn.
Ljudi su zastali, gledali ( dobro, imao je sreću da je kraj nas, jer tu je uvijek bila gužva oko Majkla), ispitivali zašto su ove čarape po 10, a ove druge po 20 kuna !?.
Albanac je odgovarao da su ove za 10 kn iz Kine, a ove za 20 su bolje, iz Turske.
I svi su kupovali ove čarape za 20 kn, i Albanac je morao cijeli dan puniti ovu košaru gdje su čarape po 20 kn.
A punio je tako što je čarape iz ove košare na kojoj piše po 10kn prebacivao u ovu po 20 kn, samo je imao neke naljepnice ( čitaj deklaracije), kojima je prekrio ono :made in China.
I tako je masa ljudi tih dana ipak nosila kvalitetnije čarape, iz Turske, a ne iz Kine.

Da se ja vratim na početak, ovo prije i poslije.
Dobro je to ovako promatrati kroz prirodu, bez muljaže, bez trgovinskih trikova, onako prirodno.

......prije i poslije.......


...nije možda to ista grana, ali trešnja je ista...gledam je odmalena ( ne samo gledam ) i baš je dobra...

Ima i onih usputnih stvari gdje prolazimo....i to možemo pogledati kako je bilo prije i kako je poslije......



A ima i onih koje brzo nestanu, možda i za 60 sekundi...ali također imamo uzorak prije i poslije......to je posebna kategorija koju ćemo nazvati - nestalo za 60 sec......



- 18:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.05.2014., srijeda

Zaboli me ona stvar !

Da se razumijemo, ovo je također jedan pristojan blog, i ne psuje se, ne govore se grube riječi, jer tko zna, možda koje dijete čita.
Ali zaboli me ona stvar za neke stvari.
Što ovaj slavi ovih dana neku veliku pobjedu.
Moš mislit, velike pobjede, imaju kojeg čovjeka više u Europalamentu.
Strašno, to je fakat velika pobjeda Karamarko !! To treba slavit, i sada se busat u veličinu i hrvatstvo.
Nemam riječi, još mi samo fali da počne : nedamo ni pedlja Hrvatske, pa sklopi dlanove i podigne iznad glave.
Ne podcjenjujem ljude neke, ali ovo, što je ovo !??.
Kad pogledam koliko je ljudi izašlo na glasanje ( čini mi se nekih 25%), pa od tih 25% je glasalo njih oko 40% za HDZ, nekako mi se čini da nije vrijeme za slavlje i za busanje. I da je broj tih glasova onaj broj koliko članova ima HDZ i još nekih par simpatizera, koji idu na razne domjenke, slikaju se i čekaju da im se članstvo na neki način isplati kroz moguće zapošljavanje ili neku drugu podobnost.
Ali " veliki " Hrvati kao ovi se vole busat.
Pa daj se busajte sa onime kako vam ljudi žive, kakav im je standard, kako raste zaposlenost, a ne koliko će ljudi primat plaću od nekih 8000e u odnosu na neku drugu stranku.
Nas baš to toliko zanima pa smo zato i izašli svi na glasanje !! Svih 25 %.
Nisam išao, jer mi je svejedno, da sveeejeeednooooooo !!!
Možda bi me to nekad mučilo, kada bi mi to bio najvažniji problem i kada bih imao vjere u vašu ljubav prema ljudima, boljitku, prosperitetu za druge.

A i ovi drugi, masterplanovci, vi ste kao izgubili, imat ćete koju stolicu manje u parlamentu, jao tuge.
A ionako ste vi svi ista familija, kao i po sudovima što su tužitelji i branitelji jedna familija.
Jedna familija koja skupa pije kave, a za javnost igra i prikazuje nam neki igrokaz.

Shvatio sam odavno da nema ništa od kukanja i čekanja i da svaki čovjek mora brinuti za sebe.
Tako je bilo od prvog radnog i neradnog dana.
Ako se nećeš sam paziti, pa neće te ni drugi.
Ako se nećeš sam boriti neće ti ni itko drugi priskočiti.
Tako je i sa poslom. I kad radiš ( ako imaš sreću) na poslu na neki način se boriš.
Ili se boriš sa neisplatom, ili se boriš sa prijavom na minimalac, ili za neka druga prava.
Produžili su mi ugovor na novom poslu, iako sam prešao uz veliki rizik sa stalnog zaposlenja na totalnu nepoznanicu.
Ako se tko sjeća pisao sam već o prokletom kapitalizmu i o tome kako je teško raditi za totalne kapitaliste, mast ti vade za siću.
I trpiš i trpiš, i tražiš dalje, što je vrlo teško.
I već kad hoćeš odustati javi se neka slamka spasa.
Rizik se za sada isplatio, jer radim manje i lakše a imam puno bolje uvjete.
Slušao sam sebe pa što bude.
Isto tako znam da nije niti sve vječno i da nema garancije, ali Blože moj, ići ćemo dalje.
Jer borba ne prestaje. Nek je zdravlja i malo sreće.
Jer ako dođem u firmu raditi kao zdrava osoba, volio bih i takav otići.
I da , mi kao " mali " se busamo s time : gle nisam gladan, gle imam posao !!
A ovi veliki nek se busaju sa svojim parlamentima.
Katastrofa !!
Hvala dragom Bogu što nisam političar niti kapitalista !!
Zaboli me ona stvar za njih, jer tako i tako njih zaboli za nas !!

Oznake: politika, europarlament, izbori


- 16:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.05.2014., utorak

Gemišt

Gemišt ili pol- pol, kak znaju reći.
Nekad se pilo čisto, ali sada je više gemištacija.

Nije ovaj post o gemištu, ali je o pol- pol.
Skužio sam da mi nekako najbolje izgledaju slike prirode u toj nekoj kombinaciji pola-pola.
U donjem dijelu slike zelena ( obično trava ili neki zeleni detalj) ,a na gornjoj polovici plava boja ( obično je to nebo).
Volim i slike neba, a volim i slike trave, odnosno prirode.
Nisam znao odmah da mi se sviđaju te gemišt-slike ili pola-pola, ali polako shvaćam da su mi ugodne za oko.
A i vidim da ih imam dosta.
Nisam odmah znao da ih imam toliko, slikaš više toga pa se to skuplja po računalu i puni se memorija.

I moram priznat da me uhvatila neki dan panika, jer mi je računalo otišlo u crveno.
Memorija diska je bila samo dostupna za još par Gigi, od mogućih 250 skoro.
A kako ja ne znam s računalom, uhvatila me panika, kako, zašto, pa nemam toliko slika da zauzima memoriju preko 200 Gigi.

I onda sam dao laptop nekome tko se kuži više od mene ( a to su skoro svi ljudi), i zaključak je da sam ja jednom neznajući što radim pokrenuo sigurnosnu kopiju svega i svačeaga pa mi je tako memorija bivala sve punija.
Sad imam opet lufta preko 100 Gigi, pa mogu slikat.
Ali svejedno malo čistim memoriju, sortiram pomalo, i sve manje fotkam.
Odaberem si neku temu i tražim fotke i sortiram.
Tako da sam proteklih dana čistio ormare sa viškom odjeće, a sada računalo.
Danas su na redu te gemišt - fotke......





....dobro, nije to sad baš strogo pol- pol....a ionak netko voli sportske gemište, netko škropec......i nije nužno da je trava ili žito, ali nešto zeleno sa nečim plavim.....




....a može biti i dodataka ( uljeza)....kao što bi u gemišt nekad uletila koja kocka leda, tako i u gemišt-fotke može nešto "uletjeti".....








Zdravi i veseli bili !!

Oznake: gemišt, pol-pol


- 17:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

26.05.2014., ponedjeljak

Leti, leti

Valjda se mnogi od vas sjećaju one igre "leti, leti "!.
Kad lupaš prstima i govoriš leti, leti i dižeš ruke kad nešto uistinu leti.
Tada kao klinci na puno stvari dizali smo ruke, a onda su nas učili da to zapravo ne leti.
A mi si mislili ma mora da griješe ti stariji ljudi, što oni uopće znaju !?
Pa skoro sve može letjeti !!

I tako prisjećajući se te igre, igram se i sad.
Jer još uvijek sam nekada dijete.

Pa tako osim onog standardnog, da lete ptice i avioni.......




.......i osim onih svakodnevnih i uobičajenih letača....





....postoje i mnogi predmeti koji "lete"....ili ipak ne lete....ma lete, ali nemam pravilnik napisan za igru leti, leti.......e sad , da li ovo leti ili ne leti.....i da li se i ovdje mogu dići ruke u zrak.....



.... osim tih letećih ili lebdećih predmeta, ima i nešto što može sletjeti....


...ili nešto što može odletjeti...


......kod mene u toj igri valjda sve može letjeti....ili barem probati...a čovjek !?....pa on ne može letjeti....


....ili može ipak probati....letjeti ili ne.....ali svakako se može igrati, a u igri je sve moguće......


......ma svi smo mi možda nekad letjeli, ili neki još lete......neki lete čvrsto hodajući po zemlji, a neki pak lete visoko.....draže mi je ovo "letenje" kad si čvrsto na tlu........

Oznake: letjeti, leti-leti


- 17:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.05.2014., nedjelja

Gori ZET-ovac !

Javlja vam se vaš turbo-zakašnjeli reporter sa poprišta događaja.
Da sam kojim čudom Andrija Jarak ovaj post bi bio oko 12:00.
Ali ja nisam Jarak i išao sam kod mame na ručak, pa sam pio kavu, pa nakon toga brao trešnje, pa s kumom na pivu i tak dalje.
Ali zamislimo da je sad 12:00 pa vam javljam da se danas zapalio ZET-ov bus i to na najprometnijem i najfrekventnijem mjestu u gradu koji to nikad i nije bio, u Sesvetama.
Gorio je bus točno na vrhu nadvožnjaka kojim prolazim svaki dan, i zna biti tamo velika gužva.
Pošto je danas ipak nedjelja nije bio prometni kolaps, ali bila je velika gužva.
Valjda nas puno ide kod mame na ručak.
Tako smo i mi krenuli uobičajenim putem kojim nam treba inače najviše 10 min, ali današnji put do ručka je trajao i pola sata.
Nismo mogli preko nadvožnjaka, pa smo krenuli na zapadni dio preko pruge, ali pruga se popravlja već mjesecima i vikendom je zatvoren prijelaz.
Onda smo se morali vratiti opet pokraj nadvožnjaka, pa na istočnu stranu okolo kroz centar pa preko pruge u najvećoj gužvi probili se na ručak.
Vračajući se doma još uvijek je bio zatvoren nadvožnjak, pa smo opet išli okolnim putem.
Otvoren je nadvožnjak negdje iza 17:00.
Saznao sam da nije bilo stradalih, i da se jedina nezgoda zapravo dogodila kad se neki auto zaletio u već gorući bus, jer se vozač automobila zagledao u njega.
Probao sam malo fotkati, ali nisam baš mogao blizu, pa vam donosim neke fotke.
Nisu friške kao od Andrije prijenos , ali svejedno prilažem......




Nisam vidio sami požar, ali se osjetio taj miris paljevine u zraku.
Pošto sam ja odrastao uz taj nadvožnjak sa kojeg smo se zimi nekada sanjkali, znao sam za jedan prolaz gdje se mogu malo prišuljati i pokušati malo fotkati.
Nisam uspio nešto posebno snimiti, uhvatio sam malo krov tog busa sa kojeg se vide još mali tragovi plave boje.
Vatrogasci su već odradili veliki dio posla.....


Oznake: bus, ZET, požar


- 22:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Šetnja lagana











- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.05.2014., petak

Prekidači nepokazivanja emocija

Obično sam do sada uvijek imao naslov( osim prošlog posta) pa onda krenuo pisat.
Nije naslov bio problem, ali sada krećem pisati opet bez naslova. Možda do kraja shvatim što će biti naslov.
Nedavno čitajući post kod Čuvarice pinkleca@ kad je imala temu o rukama, o majci, shvatio sam da spadam u određenu skupinu ljudi.
Slobodno bih se mogao nazvati "prekidačem nepokazivanja emocija". Nisam samo ja taj, jer sam pričajući sa svojim najboljim prijateljem shvatio da je i on prekidač nepokazivanja emocija.
Da samo ukratko opišem što meni znači najbolji prijatelj :

To je osoba za koju bih zaista stavio ruku u vatru, to je osoba koju znam čitavi život, još od vrtića kada smo mu se smijali jer je nosio štrample ispod hlača po zimi , a mi ostali kao frajeri nismo.
To je osoba s kojim si proživio sve moguće trenutke, od onih najveselijih do onih jako teških.
To je osoba koju ću nazvati u 3 u noći i reći mu da dođe po mene.
Ta osoba neće preko telefona pitati pa kako si baš tamo, kako ti se to dogodilo ili nešto slično, to je osoba koja će prvo pitati jesi li živ i zdrav i koja ti je lokacija.
Ne pišem to po nekoj šabloni nego po proteklom vremenu, iskustvu i proživljenom do sada.
Bio je jedan događaj (između brdo drugih) kada sam puno stvari doživio, saznao, osjetio, kako god hoćete.
Da ne idem u detalje što i kako, uglavnom bio je poziv da dođe po mene na hitnu i prebaci me doma.
To je bilo samo par sati kasnije nego sam klečao na zemlji, krvav i suznih očiju i molio policajca da mi da pištolj da se ubijem.
Tada sam mislio da sam pobio jednu cijelu obitelj u teškoj prometnoj nesreći u kojoj sam ja bio krivac.
Da, baš ja koji inače ne bih mrava zgazio.
Tada je moj prijatelj otišao sa svadbe na kojoj je bio i odmah došao po mene.
Nisam zvao nikoga od rodbine, nizam zvao niti roditelje, niti brata.
Zašto !??
Vrlo jednostavno, nisam htio suvišna pitanja, trebao sam nekoga tko neće stavljati sol na ranu.
Eto, to je ukratko moj prijatelj, s kojim sam igrom slučaja sada i šogor, pa i vjenčani kum.
Naravno, tu je i moj još jedan najbolji prijatelj Ficho, s kojim se družim proteklih 5 godina.

Zapravo sam htio pisati o prekidanju nepokazivanja emocija i o svojoj majci.
Jako volim svoju majku, oca, brata, djeda.
Volio sam i i bake i drugog djedu, volio sam i svoju tetu, majčinu sestru.
Ali, uvijek postoji ali.
Nikome od njih, i njima kojih nema i nijma kojih ima nisam nikada rekao VOLIM TE !!
A znam da mi to nije problem, barem kod moje obitelji, žene i sina.
Ne prođe dan a da nisam zagrlio sina ili mu možda dao pusu ili rekao VOLIM TE.

Kao što sam rekao, jako volim svoju majku, i znam da je imala težak život, a ni sada joj nije lako.
To bi morao biti poseban post ako bih pisao o majci.
Ne krivim ja svoje roditelje što ne pokazuju emocije, mada znam da me vole, osjetim to.
Ali kad mi je Čuvarica@ rekla da bih ipak trebao moći zagrliti majku ili joj reći te čarobne riječi, rekao sam da ne mogu.
Jednostavno ne mogu. A ne znam zašto !?
Imam neke kočnice po tom pitanju, i to me sada muči, jer kako kaže i Čuvarica@ da žena ( svaka općenito) to mora čuti.
Da li je to tako !? Valjda je, vjerujem.
Ja sam onda živio u zabludi jer sam mislio da je dovoljno da ona to osjeti.
I sada kad to znam, da bih trebao reći, opet ne mogu, opet su tu kočnice.
Ne osjećam se nimalo nevoljenim ili nešto takvo zato jer me nitko od roditelja nikad nije zagrlio, poljubio ( osim čestitanja nekih prigoda), i ne mogu nikome to uzeti za nešto loše.
Jer pravo je pitanje kakav su oni imali život i kakvi su roditelji bili prema njima.

I tada sam shvatio da su određene generacije u određenim obiteljima, u određenim okolinama zapravo prekidači ne pokazivanja emocija.
Prva osoba koja mi je rekla VOLIM TE je bila upravo moja teta, i to baš tada kada sam ležao tjednima u krevetu nakon onog sudara, i kada sam bio shrvan totalnom krivnjom i boli, tugom.
Te njene riječi su zaista bile čarobne, jer nakon tog dana sam se trgnuo, pogledao kroz prozor, izašao van.
Zato mi sada još više zvoni ovo što je Čuvarica@ rekla : treba reći !!
Ali kako, kad je to u ovom slučaju teško. Neke čudne kočnice ipak postoje.
I opet mogu napisati, ali ne mogu reći : MAMA VOLIM TE !! I to jako.

Vele da si rano operirala kuk, i da je to čudno.
A ja znam da nije čudno, jer si oduvijek nosila teške vrećice sa tadašnjeg Trga Republike, ne bi li brat i ja jedva dočekali da dođeš sa punim vrećicama banana, naranči i svega ostalog što smo htjeli. Nosila si to i u tramvaju i u autobusu.
I zato ti mama hvala !
Zagrlio bih te i ne bih te puštao satima.
Možda ti nikada neću moći to reći.
Ali vjerojatno sam ja taj prekidač u svojoj novoj obitelji i spadam u tu skupinu.
Kažem skupina, jer sam o tome pričao sa svojim prijateljem i kumom, i on je rekao da to isto čini i on u svojoj novoj obitelji.
Dakle, možda je moja generacija ta koja to prekida.

I eto mi naslova !!
Mada je mogao biti i :" Mojoj majci "

Oznake: majka, emocije, riječi, volim te


- 15:24 - Komentari (25) - Isprintaj - #

22.05.2014., četvrtak

Ne čitaj ovu glupost !

Moram priznat da dugo nisam pisao.
Nije da nemam teksta, motiva, tema.
Imam, itekako, uvijek.
Samo je pitanje da li mi se da i da li želim.
Ima toliko tih životnih ili običnih tema da boli glava.
A i čini mi se da taj jadan mozgić u glavi nikad ne spava, možda samo onih par sati čvrstog sna.
Ako ima čvrstog sna.
E to je bogatstvo isto, čvrsti san.
Što ako nema čvrstog sna, nešto nije u redu.
A što ima ne bit u redu ?
Pa može biti svašta.
Već dugo ne pišem svoje neke tekstove.
Kad kažem tekstove, onda mislim na ove kada samo idu slova.
A mislim pod tekst na nešto iskreno kad riječi samo izlaze, i nije bitan pravopis i takve stvari.
Mogao bih pisati danima, o svemu i svačemu, a ponajviše o ničemu, kao sada.
Imam toliko misli da ne znam kud bih s njima.
Možda je netko primjetio da u posjednje vrijeme baš ne pišem.
Dobro, volim fotkanje i priče uz fotke, to mi je ljubav.
Ali kada sam počeo pisati blog nisam imao pojma o slikama a i opostavljanju slika.
Otvorio sam blog sasvim slučajno, uz želju da pišem.
Tako je i počelo, tekstovi su se nizali, iznašale su se emocije, čitanost je rasla , a samim time i komunikacija sa drugim blogerima.
Ne mogu pobjeći od dojma da je blog zapravo u mojim očima kao neka terapija.
Može se to nazvati i kao hobi, ili kao ljubav, kao želja, kao volja.
Ali blog može (a možda i je) biti kao terapija.
Čini mi se da svi koji otvore blog na neki način su posebni.
Ne zbog bloga , nego razloga otvaranja bloga.
Ako pak nisu posebni, onda su možda na neki način sjebani.
Možda grubo zvuči sjebani, ali pod time mislim da nisu kao većina.
A biti kao većina zapravo mi znači ne biti svoj, priklanjati se običajima, okolini, sugestijama sa strane. A za takvo nešto opet treba neka snaga.
Dakle, sjebani, ali možda kroz nečije druge oči, nekih ljudi koji se priklanjaju većini.
Eto , pišem a još nisam stavio naslov i ne znam uopće u kojem smjeru idem, ali sad želim pisati i pišem.
Htio sam pisati o pisanju, o ljubavi, o majci, o iskrenosti, o životu, o doživljenom i proživljenom, o sugestijama, autosugestijama, o podsvijesti, o svijesti, o snazi.
Nije problem uopće pisati, pogotovo za one koji pišu što im je na duši.
Lako je pisati ako pišeš iskreno, tada slova samo izlaze.
Teže je pisati ako moraš nešto pisati, ako ti je to posao ili nešto slično, ako ti netko nešto uvjetuje.
E zato je meni lako pisati, jer nikad ne pišem ono što nije u meni, ono što nije iskreno, ono što nisam ja.
Odavno znam da je lakše pisati nego reći, naravno kad se radi o iskrenosti.
Nekad mi se čini da je čovjek kadar napisati nešto što mu je teško reći ili nekom reći.
Možda je i to meni bio nekad problem, ali s godinama sam se toga rješavao.
Ne mogu glumiti da mi je dobro ako mi nije dobro.
Možda bih volio da nije tako, možda bi bilo lakše.
E sad, da ovaj post ne traje još danima morat ću prestat pisat.
Eto, sjebani ili ne, imamo taj blog servis pa može tko što hoće.
Meni nije problem to, meni je problem suzdržati se od iskrenih postova.
Jer što god krenuo pisati, ne malo puta je bilo istaknuto, da li na naslovnici dnevnik hr ili vijesti ili što god.
Samo da vam kažem da mi to uopće nije bitno, jer kad otvarate dušu znajte da to nije ni zbog kakve naslovnice bilo kakvog servisa ili bilo kakvog tamo nekog urednika ili čitača postova.
Svaka čast svima koji rade na takvim servisima. ali mislim da oni više trebaju nas nego mi njih.
Jer gola istina nikad ne mora biti objavljena, nikada na servisu, može biti doma na papiru kao i nekad.
Ali da se vratim na ono o terapiji, možda smo stvarno sjebani.
Želim vam samo reći da posljednjih nekoliko tjedana izbjegavam pisati.
Pa kome treba čitanje nekih običnih iskrenih stvari jednog običnog čovjeka koji voli pisati.
Eto, čim mi se piše pišem, još nisam ni krenuo a već je to post, tako da se ne želim niti raspisati.
Zato se i bojim pisati o nečemu.
E sad mi je pao i naslov na um, pa je ovo kraj posta.

- 17:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.05.2014., srijeda

Otac na službenom putu

















Eh, da je barem bilo fotića i vremena !!

- 21:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.05.2014., ponedjeljak

Neka druga polja

Kao da život na selu nije dovoljno težak !?
Osim mukotrpnog i svakodnevnog rada, posebice u mjesecu maju, sada se mnogo ljudi bori na još teži način.
Kao što znamo puno ljudi je pogođeno poplavama velikih razmjera.
Kao da gledaš neki film velike katastrofe.
Ali ovaj nije u kinu, i nije američki hit.
Ovo je nešto tu kod nas, u našim dvorištima.

Sada umjesto beskrajnih žitnih polja slavonskih imamo neka nova polja.
Polja iz kojih vire samo krovovi kuća, polja u kojem stradavaju ljudi i sve ono što su čitav život stvarali.
U tim poljima biti će i ogroman broj uginulih životinja.
Ljudi su preko noći ostali bez ičega, pobjegli u papučama.
Pa zar nismo već imali dosta bježanja iz kuća i novih početaka punih ožiljaka !?
Ovaj put je priroda u igri, a priroda je moćna.
Zaista je.
Ne zamaram se sada mislima je li nasip bio preslab, da li je Milanović puno obećavao da će pomoći ljudima i je li Karamarko pozirao po Bosni !
Ljudi su doživjeli jako teške trenutke.
Ona pomoć koju ljudi pružaju ovih dana u smislu toplog i suhog doma, u hrani koja pristiže i odjeći koju ljudi doniraju, sve to je ljudski i lijepo.
Znam da to nije neka utjeha ljudima sada kad su morali napustiti dom, ali sigurno bi im bilo još i teže bez toga.
Mi doma nismo u stanju pomoći financijski, ali sutra ćemo spakirati svu odjeću i obuću koju ne nosimo već godinama, a vjerujem da skoro svaka kuća ima nešto takvo.

Suosjećamo sa svima koji sada nisu u svojim domovima i sa svima koji ne mogu trenutno brinuti o obrađivanju zemlje, mirnom snu i krovom nad glavom.
U ovo vrijeme bi ljudi na selu morali brinuti o svojim žitnim poljima.......



....ili bi možda trebali brinuti o sadnji krumpira......


...kukuruza......


....možda bi trebali brinuti o nekim nametnicima koji im napadaju plodove......


...ili se braniti od pokoje srne koja navrati iz šume......


....a ne bi trebali braniti sada svoje živote i strepiti što će biti s njima, ili s njihovim kućama.....hoće li im voda odnijeti sve i hoće li klizište progutati sve što su stvarali svojim rukama......


Sada bi ih trebale mučiti stvari oko vinograda, hoće li i koliko će biti vina......



...i trebali bi kositi travu oko voćki....


Ali priroda je ovaj put učinila svoje. Sada je bitan ljudski život sa nadom da će se kuće ponovo izgraditi, i da će Slavonija opet biti puna žitnih polja......

Oznake: poplave, klizišta, Slavonija


- 20:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.05.2014., nedjelja

U redovima


.......krovored......



......lampored.....



.....drvored.......


- 17:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.05.2014., petak

Posljednji pozdrav Roselina

Čitajući njezine riječi kod Lilianke@ na blogu, njezin život, vidio sam koliko je bila jaka i hrabra.
Koliko svjesna i dobra.
Isto tako vidim koliko je to pogodilo Lilianke@.
Sve virtualni svijet, a zapravo toliko stvaran.

Nekada sam smatrao da čovjek nestane kada umre, ali tek kasnije sam shvatio da ne nestane.
Samo nađe mir.
Tako vjerujem.
Da li mi je tako lakše pa zato, ne znam. Ali tako si mislim.
Ne bojim se svoje smrti, nego se bojim te tuge i praznine kad netko ode pronaći svoj mir, kad neka osoba koju voliš više nije ovdje. Osjetiš prazninu, mada vjeruješ da duša ne nestane.
Zato Lilianke@ znaj da Roselina@ nije skroz nestala, samo je otišla za svojim mirom.
Iako je čini mi se bila i tu mirna, ali kao da je to ipak sve s razlogom.
I to vjerujem, da sve što se dogodi ima taj svoj razlog.
A ona je pokazala u svojoj priči koliko je čovjek zapravo jak.
I koliko je njena majka bila jaka, a nadam se da je i sada.

Zadnjih dva dana se loše osjećam, bezvoljno, nisam cijeli dan jučer otvarao blog ni palio računalo, što je prava rijetkost.
Bezvoljan sam iz nekih svojih razloga, mada spavam probudim se umoran.
Nisam mislio pisati kad se tako osjećam, ali mi je tekst od Roseline@ malo dao snage.
Iz tog razloga sam tražio jednu sliku koja me nekako podsjetila na nju.
Znao sam da je negdje, tražio sam je pol sata u arhivi računala.
Nije ništa posebno, ali uz nju šaljem posljednji pozdrav na ovozemaljskom a i blogerskom životu blogerici Roselini@........


.....ljudi koji su je voljeli osjećaju sada veliki gubitak, i to je normalno.....zato glavu gore Lilianke@, Roselina@ bi te htjela vidjeti veselu i jaku......ali znam da je praznina velika.....ali sjeti se, ljudi umiru ali ne nestaju......počivala u miru draga blogerice Roselina@........sjećam se kad je rekla u komentaru svojoj sestri Lilianke@ da nije bila u Zagrebu još od malena i da bi voljela vidjeti Zagreb.........nebo zagrebačko plače za time što nisi stigla odavde pogledati to zagrebačko nebo.....







Oznake: život, smrt


- 22:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

14.05.2014., srijeda

Suncem okupana ekipa

Još par dana i počinje pravo sunčano razdoblje.
I zato ekipo oprez, ne morate baš odmah previše bit na suncu......




















Oznake: sunčanje, Životinje


- 19:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.05.2014., ponedjeljak

I svjetlost bješe....











Dobro, nisam mislio baš na tu svjetlost.
Bez te se može, ili se moglo.
Ali bez ove sunčeve, to baš i ne bi išlo.......













O sunce moje !!
Nisam mislio imati nikakav tekst, ali ne ide.
Čuli ste već za pametni potez hrvatskih šuma i moguće naplaćivanje šetnje kroz šumu.
Naplatite nam odmah i gledanje šume ili biljaka.
Ili ako krenemo ubrati samoniklo bilje, ima da bankrotiramo. Svaki maslačak ili tratinčica nek ima svoju cijenu, pa fino fiskalna blagajna i cap, plati !! Ili ako si slučajno bio toliko drzak pa slikao nešto u šumi, ima da na izlazu platiš za svaku opaljenu sliku !!
I to je to !!

Ionako ne idem u kino, kazalište, restorane, šopinge, pa onda nam i naplatite prirodu.
Tako da više ne idem ni u šumu.
A slike imam jer sam ih se naslikao.
Evo sine pogledaj slike, znaš da si ne možemo priuštiti izlet u šumu, režije treba platit !!

Oznake: svjetlost, tama


- 18:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.05.2014., nedjelja

U niskom startu

Ajmo koncentracija !!

Nemojte da bude kao i prošli put.

Da opet ne dođe do diskvalifikacije. To se pogotovo na tebe odnosi Crni, jesi čuo !??.....



....dakle, slušajte me dobro....tek kada izgovorim riječ SAD onda krećete......sjećate se prošle utrke kad je Crni izletio prije reda i izgubio bez borbe !???....i badava ti sav trening kroz cijelu godinu.....koncentracija i krećemo.....

...PRIPREMA.....


......POZOR......


...S.....kao da sam znao, a lijepo sam mu rekao.....ništa Crni, treniraj i vidimo se nagodinu.....a još mu velim koncentacija, ccccccc.....ništa, čestitam ponovno na pobjedi, Crni je diskvalificiran.....opet....


*****************************************************
PS...imam jednu molbu usput.
Već znate da mi je riknuo fotić, pa sam kupio novi (tzv. idiot novog doba) u rangu onih možda koji spadaju u jeftinije- cca 800 kn.
To je mali canon-ić, ali smo se skompali i družimo se.
Još malo otkrivam te funkcije, jer do sada nisam imao baš ništa osim običnog zuma.
Tako da nekad opalim iste fotke kroz par funkcija da vidim što će ispasti.
Sada ću vam ponuditi par "istih " fotki da možda vidite koja vam je najbolja.
O ukusima se ne raspravlja, ali ja znam koja je meni najbolja.
Na fotki je naš mali raj u hrvatskom Zagorju gdje volimo doći u svako godišnje doba, a i baka i deda jedva čekaju da im Ficho dođe u posjetu.
Pa evo izbora - prizor koji nas dočeka u mjesecu maju......( koji je vaš favorit ?)....










Oznake: fotografija, foto aparat


- 18:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.05.2014., subota

Oko u oko ( s Bundekom )

Bundek je živ !!
To se može reći već preko nekoliko godina.
Iako sam dosta već puta pojasnio što mislim za Bandića i njegovo trošenje love, za ovo mu nemam kaj prigovoriti.
Nije meni Bundek sad neki vrh vrhova, ali drago mi je što je u neku ruku vraćen Zagrebu i Zagrepčanima.
No nećemo o novcu, politici.
Bitno je da to nekak izgleda i da ljudi tu vole provoditi vrijeme, tak da i mi nekad tu zalutamo.....








....vidi se da je u tijeku sadnja cvijeća, tako da će to izgledati još življe i šarenije......


....a stigli smo i do spomenika Fićeku.....ne znam da li je to dugo tu i zašto, ali Ficho je zastao i odao počast svome imenjaku....


....no idemo dalje baciti oko po Bundeku....imamo još dosta za obići, a polako i dan prolazi....


....i dok smo mi promatrali Bundek i oko Bundeka.....






....tek smo tada shvatili da i Bundek promatra nas.....vidjeli smo da i Bundek ima svoje oko......


...pa smo se tako našli oko u oko s Bundekom.....valjda i on voli promatrati ljude kako provode svoje slobodno vrijeme i uživaju uz njega......tako jedni izgleda nisu čuli za pravilo : dok piješ, ne hodaj po špagi !!.....taman sam ga uhvatio prije pada, jer sukundu poslje ležao je na podu.....


....drugi su pak odabrali nešto mirnije i sigurnije.....


...a treći su odabrali horizontalu.....


....kako god provodili vrijeme svi su uživali.....pa tako i ja promatrajući i fotografirajući.......ne znam kako je Bundek nekad izgledao......


....ali znam kako sada izgleda...i drago mi je da se Novozagrepčanima a i svima drugima vratio Bundek.....trebalo je to Novom Zagrebu.....



.....nek se nađu fotke Bundeka u arhivi, jer nikad se ne zna.....možda opet zaspi i umre kao i nekad, paNovi Zagreb opet izgubi svoje okupljalište uz Savu......nadam se da ovaj put neće nestati....





Oznake: Bundek


- 23:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Najobičnija trava

Svjedoci smo da je ovo proteklo vrijeme godilo prirodi, a posebice travi.
Najobičnijoj travi.
Onoj takozvanoj divljoj i samonikloj.
Bilo je izmjene kiša i sunca, pa je tako i ta najobičnija trava uživala.
Znaju to oni koji su puno kosili ovih dana.
Ja nisam kosio, ali sam prošetao kroz tu običnu travu.
I prvi puta u životu vidio da ta obična trava sadrži u sebi zaista svašta.
I to svašta završi u sijenu.
Sve se to broji pod travu.
Pokušat ću vam pokazati da ta obična trava koju smatramo bezveznom i uobičajenom ipak sadrži neku svoju ljepotu i posebnost.
Baš kako to ima i svako moguće živo biće na planetu.

Kako sam i rekao, raste trava zelena ovih dana sve više i više......


....ali da ta trava nije samo zelena i dosadna probat ću vam upravo sada prikazati......ima tu puno toga što zovemo travom, i nije samo zeleno.......














Oznake: trava


- 00:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.05.2014., četvrtak

Plemeniti

Volimo mi nekako okarakterizirati ljude, ali i životinje.
Znamo i uspoređivati životinje i ljude.
Vidjeli smo u prošlom postu da su mravi marljivi, samo rade.
Imamo skoro za sve životinje neke poslovice ili karakterne osobine.
Čak znamo i puno životinja spominjati u kontekstu kada govorimo o ljudima.
Imamo to i za majmuna, svinju, kravu, kokoš, zeca, zmiju, magarca i da dalje ne nabrajam.
Možda ima još ali ne mogu se sad odmah sjetiti. Ako se sjetite, dodajte.

Danas je plemeniti post, jer su konji plemenite životinje.
Sreo sam ih nedavno, pa sam se družio s njima.



........viđao sam ga već i prije, ali nije nikad bio sam, bio je neki klinac s njim......probao sam mu se javiti : hej, jesi sam !???- pitam ga.......ali valjda me ne čuje.....probao sam glasnije : ks,ks, jesi sam, hej ......


...čuo me je, pa nastavim : di ti je mali, kako to da ga nema ??......ma tu je, eno ti ga leži tamo, najeo se pa odmara- odgovori mi.....


....ajde mali diš' se- progovori Plemeniti gromkim glasom, pa nastavi : dosta si odmarao, a i ovaj ti je opet došao s fotićem, valjda te hoće slikati........
....skužio me Plemeniti, mudar je on....a i zna da ću ih opet gnjaviti fotićem.....sad se i ja ohrabrim te se obratim malenom : ajde, diš' se, da napravimo par fotki......


....već i mali zna da volim fotkati pa se odmah namjesti.....


...ok je solo, ali daj sada tu dođi kod tate, da vas zajedno slikam.....posluša on, iako mlad i zaigran.....


...e sad mali daj da okinem jednu kao spontanu sliku........budi ti ono što i jesi....trčkaraj dok tvoj stari ruča, budi zaigran...


.....a sad mali budi uz ćaću i radi to što i on, a ja ću isprobavati neke funkcije još u aparatu.....


......sad ću se ja kao sakriti i glumiti onog paparazza, a vi me kao ne kužite, jel može ??.......ma može -odgovori mi Plemeniti......stvarno su dobre te životinje- mislim si ja.......


......mali je sad već bio dosta razigran i krenuo je trčkarati........htio sam još probati taj neki poster-efekt na fotiću, pa sam ih htio još zajedno slikati zagrljene, ali mali kao mali, ode na igru.....a tko bi mu zamjerio, pa dosta je i ovo izdržao.......
.....Plemeniti, može onda jedan solo za kraj, pa da isprobamo taj poster-efekt.........ma može- odgovori Plemeniti......

Oznake: konji, plemenite životinje


- 18:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.05.2014., utorak

Mravi na čik-pauzi

Već se zna da su mravi vrlo marljive životinje.
A i snažne !!
Oni nose teret veći i teži od sebe bez ikakvih problema.
I kad ih gledaš, čini ti se da nikad ne odmaraju.....



....mogu je čekati do sutra da možda malo zastanu, ali ne.....oni rade, i rade.....i trče, tak da ih ne možeš ni snimiti.....


....ali ovi su stvarno marljivi, i brzi....nikako da malo uspore, odu na pauzu, gablec ili bilo što....


....sve sam probao ne bih li ih malo omeo, usporio.....ponudio sam im gablec, piće, ali ništa....oni i dalje rade....onda sam upotrijebio novo oružje, možda upali.......možda netko bar malo zastane....ponudio sam im pljugu.......ej, mravi, hoćete li čik pauzu ??.....oni nastave raditi, ali me ipak malo čudno pogledaju ??????.......a jedan od njih mi kimne glavom u znak odobravanja......možda je neki bivši pušač, ili mu ovi drugi ne daju da ide na čik-pauzu....


....konačno sam povjerovao da ću ih malo usporiti, ali oni su me ipak zeznuli....uzeli su pljugu i počeli ju nositi u svoje sklonište...vele da će to spremiti za poslje,kad završe posao...a kad ćete vi završiti posao ??- pitam ih ja !!???....pa vi mravi stalno radite...kad vi odmarate !??.....da niste vi u rodu s našim Bandićem, hahahhaahaa...........


Jeste li ikad vidjeli da mrav odmara !?
Ili da spava !?
Ja nisam.


Oznake: mravi


- 19:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.05.2014., ponedjeljak

Toplo-hladno

Sjećate se one igre toplo-hladno !?
Ono kad se sakrije predmet, pa se traži uz pomoć riječi toplo, hladno, vruće !?
E tak mi je sad i ovo vrijeme.
Samo uz toplo i hladno, ima još i kišovito i vjetrovito.

Tako se ujutro budimo uz nešto hladnije......


...preko dana ipak malo toplije i uz malo sunca.....



....kiša se valjda ispadala za neko vrijeme.....


..a vjetar napuhao....





....i zato dolaze neka toplija jutra....

Oznake: vrijeme


- 21:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.05.2014., subota

Čudo od djeteta

Upravo pripremajući ovaj post, jer htio sam već pisati o "čudima od djece", saznao sam da se nekako slučajno poklopilo da je taj post baš danas na redu.
Još jučer sam naumio pisati o tome, a tek maloprije se sjetimo da je danas nekome i imendan.
Naše čudo od djeteta ima danas imendan.

No htio sam pisati o tome kako su mi oduvijek one priče o vlastitoj djeci išle na živce.
Još od nekad kad i nisam bio roditelj.
Znao sam često čuti od roditelja kako neprekidno počinju rečenice sa : " joj, moj mali/mala je tak pametno dijete, on/ona je stvarno najbolji i bla, bla.
Takve rečenice znaju biti naporne i govore puno o ljudima koji to izgovaraju.
Jednom sam tako i pisao o tome u svom rokovniku ( prije nekih 13 god) jer sam tada često trčao rekreativno na jednoj trkaćoj stazi.
Tamo je bilo puno roditelja sa djecom, a osjetilo se najviše neko nezadovoljstvo.
Neka od djece su bila tužna, ali to njihovi roditelji nisu vidjeli, ili nisu htjli vidjeti.
Možda nisu ni mogli vidjeti od svojih ambicija da možda preko svog djeteta naprave nešto što oni nisu mogli.
I često sam slušao i tada :" ajde, daj malo jače, više , brže, pa neće biti ništa od tebe ak se ne potrudiš" !- i takve slične rečenice.
A promatrajući to dijete dalo se iščitati po izrazu lica da to dijete nije tamo u mislima i da je zapravo tužno.
Tako da to sve skupa smatram pogrešnim i nikada, ali nikada ne želim i neću svoje dijete prisiljavati na ništa pod svaku cijenu.
Nemam takvih ambicija.

Tak je naše "čudo od djeteta " samo izjavilo i izrazilo želju za treniranjem nogometa nedavno.
Rekao sam ženi da mi se čini još prerano za to, ali njegova je želja bila jaka.
Ok, makar nismo sigurni da je to pametan potez, on je baš to htio.
I išli smo jedan dan vidjeti ima li uopće tako malih da treniraju, i vidjeli da ih ima....


...upitali smo ga : i jel želiš zaigrati !?...on naravno odgovara : daaaaaa!....
Pitamo trenera i veli : može, najbolje odmah u vatru, pa da vidite jel hoće.....i tako je i bilo.....igraj sine.....



...bio je umoran nakon treninga......ali nije to bio samo umor....nešto mi je rekao njegov izraz lica......kad je došao dan da treba ići na drugi trening rekao je da baš i nebi išao....pogađate, nisam se previše iznenadio, vidio sam i tada po njegovom licu kako se osjeća.
Nije nikoga poznao, sve skupa mu nije baš leglo najbolje, loptu u igri nije skoro ni dotaknuo, ali kao što kaže i trener, dobar je , sluša i trči.
Naravno da nema forsiranja, probao , vidio i to je to.
Ako za par godina bude htio nek ide, ili bilo što drugo, samo da vidim drugačiji izraz lica nakon toga, izraz zadovoljstva.
*********************************************************
Da onda i ja budem dio tih roditelja koji se hvale : eto, moj mali je za sada anti- nogometaš, čudo jedno :))

Ali zato on čita sebi priču prije spavanja, ma da ne zna pola slova, hahahaaa.......


I kak svi vole svoje hvaliti, tak je i moj čudo od djeteta.
On npr. ima nadnaravne sposobnosti, a između ostaloga je izvrstan šaptač labudovima i ima svoj posebni ritual koji sam on kuži.....



...i ubrzo nakon njegovog rituala, gle čuda....oko njega odjednom mnoštvo labudova......



.....kuže se oni, i druže......



....imaju već i svoje neke tajne pozdrave.....


.....iako se najbolje " razumije" sa labudovima, prilaze mu i ostale ptice....




....taj njihov ples i druženje bi moglo potrajati.....


..ali ipak bi valjalo poći, jer uskoro će noć....još da se pozdrave.....



.....svojim tajnim pozdravom......


....i krenu na počinak....




Sad bi možda ovi ambiciozniji roditelji rekli : pa kakav je to talenat - "šaptač pticama" ?????
A ja bih rekao : o da, to je za nas ogroman talenat !
Ali dobro, imamo mi još veće čudo, nadnaravno.......kao što je lebdenje zrakom......levitiranje.......
I tu idu prvo lagane pripreme odvajanja od tla.....


...i krećemo......




.....pozdrav od levitirajućeg Fiche......


Čudo si ti ! -velim mu ja. Sad mi još samo reci da se možeš i okupati u čaši vode. Niš ti ja to ne vjerujem :)
Ficho : pa mogu i to, hoćeš vidjet !?
Ajde, da vidim i to.....

A joj, odmah mi je i nebo ljepše, pa ti si stvarno čudo od djeteta......



*******************************************************************************
Ovo je bilo malo zezancije (priča sa slikama) na temu hvaljenja djecom.
U redu se nekad pohvaliti, ali nisam ljubitelj toga da svaka rečenica jednog roditelja počinje onako kako sam napisao na početku posta. I ne valja preko djece pokušati ostvariti i neke svoje davne neuspjele ambicije.
Moj stav je da je svako dijete posebno i da je čudo.
A mi ovo naše čudo jako volimo !
I čestitamo ti imendan!!
Budi i dalje naše čudo, voli i dalje životinje. I jednog dana i ljude. Imat ćeš slobodu odlučivanja i odrastanja kao što ju je i tvoj tata imao.
Ne moraš biti ništa specijalno, samo budi i dalje " šaptač pticama" odosno voli prirodu, čini dobro i imaj ljubavi.
Volimo te tvoja majka i ja !!

Oznake: čudo od djeteta, djeca, roditelji


- 13:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.05.2014., petak

(Po) Dva para







- 22:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.05.2014., četvrtak

Stranka Dosadnih Partijanera

Danas tko je želio izbjeći prvomajsku gužvu ( a tu mislim na miješanje politike i prirode) imao je ne tako lagan posao.
Ako već tada nisi mogao u Maksimir ( iz poznatih razloga ), a i na Bundeku je bila neka gužva, ostao je makar Jarun.
Pošto nisam bio već duže vrijeme na Jarunu, tamo su šetnje uvijek ugodne.
Ima puno prostora, i koliko god bilo ljudi može se uvijek u miru šetati.
A i jezero je, tako da je to možda i jedina opcija za danas.
Mislio sam da tu nije ta prvomajska priča i da nema " dosadnjakovića" iz bilo kojeg dijela politike, državnih i inih službenika.
I uistinu, sve je mirno, baš kako smo i priželjkivali.....


Ali od jednom je nastala neka gužva, počeli su ljudi skakati u vodu.....


.....odmah sam pomislio da tu nema ništa čudno, jer smo i sami kao klinci znali otvarati sezonu kupanja u jezerima baš na prvi maj......tako da mi to nije bilo posebno čudno....ali ovo je više ličilo na neki bijeg, nego na otvaranje sezone kupanja....i osim u vodi.......


....počeo je bijeg i na kopnu....ljudi su počeli bježati glavom bez obzira...pogledao sam prvo prema nebu, ali nije bilo naznake kiše.....tako da nisam odmah znao čemu ta panika.....


...malo sam pogledao oko sebe i uočio pravi razlog tome......i ja sam se nakon toga dao u bijeg....došli su i ovdje.....


.....tu su se znali dobro organizirati....i to sa svih strana....



.....ne može čovjek od njih ni kavu u miru popiti....( mislim na sve skupa, ne samo na crvene).......


...neki su bili stjerani u kut, pa je jedini izlaz bio skok s mosta.....


...a neki se nisu uspjeli spasiti....


Oznake: prvi maj


- 21:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Prvomajska bajka

Ovo je bajka, priča o Maju.
Nije poput drugih bajki, sa standardnim uvodom, zapletom, vrhuncem, raspletom.
U ovoj bajci nije riječ da li je netko sretno živio da kraja života, da li je imao mnogo nedaća u životu i koliko je teških ili sretnih trenutaka proživio.
Ovo je bajka u kojoj se priča o suncu i mjesecu maju.
U toj bajci je stalno kišilo, bilo tmurno vrijeme.
Odjednom je došao Prvi Maj, i taj dan je zasjalo sunce.
Više ništa nije bilo važno, sve ono tmurno je nestalo, sva ona priča ili bajka, pala je u vodu.....


Svi su tada bili obuzeti prvomajskim suncem, ništa drugo nije bilo važno.
Ali pojavio se jedan čovjek kojeg nije preuzelo to toplo ludilo.
Dok su drugi kao hipnotizirani i omamljeni tim prvomajskim suncem, taj čovjek se osjećao kao uljez.
Nikoga osim njega nije zanimalo kako i zašto je odjednom zasjalo sunce. On je pokušavao doznati zašto je to tako, i krenuo u potragu za odgovorom.
Ali ubrzo je shvatio da je gotovo nemoguće to saznati, jer koga god bi pitao nitko ga nije čuo.
Nitko ga nije doživio.
Lutao je i pokušavao, ali svi su i dalje bili omamljeni, odgovora nije bilo......


A sunce je grijalo svojim zrakama sve jače i jače.
Čovjek je nastavio dalje, iako sa sve većim umorom i težim korakom.
Kao da je ipak znao da sa svakim umornim već korakom, biva sve bliži odgovoru.
Po glavi mu se i dalje vrtila misao : kako to da više nikoga nije briga ni za što, samo je bitno da je stigao taj Prvi Maj !?
Mislio je , da ako sazna odgovor na to pitanje bit će mu lakše.
Gdje je nestala ta sva kiša i zašto uvijek na Prvi Maj sija sunce !?
Nastavio je dalje.....



Hodajući tako neko vrijieme došao je do neke šume.
Činilo mu se da je tu istu šumu negdje prije vidio, možda mu se javljala kroz snove, možda je tu bio u nekom prošlom životu, a možda je samo izgubio pamćenje.
U glavnom, osjetio je da ga nešto veže s tom šumom i osjetio jaku vezu.
Ali sada je stao i kao da nije mogao unutra, nešto je bilo jače od njega......


Ta šuma nije odzvanjala takvim zvukom, koji bi njega pozvao da uđe.
Šuma je tada odzvanjala jakim i zaglušujućim zvukom, zvukom nezadovoljstva.
Ali ipak je čovjek shvatio da nije bez veze putovao tragajući za odgovorom.
Zavirivši ipak malo u šumu vidio je mnoštvo.
To mnoštvo nije pripadalo toj šumi, ali tog dana, tog Prvog Maja kad su kiše prestale, čovjek je vidio zašto odjednom nema kiše.
Nema više mokrih ulica, mokrih puteva, mokrih drveća.
To mnoštvo je toliko bilo nezadovoljno, da su se sve suze slile niz isti potok.
U potok nezadovoljstva, i tekla stazom kroz šumu.
A izvan šume sijalo je sunce, ljudi su bili omamljeni suncem, pa danas je Prvi Maj.
Strah me samo za tu šumu, jer drveće sluša sve to i trebat će mu neko vrijeme da se oporavi od toga svega, od stalnih prvomajskih poklića i jedno te iste priče.
A suza sve više, nezadovoljstva sve više, a ljudi i dalje galame na drveće !!
I na vjetar.
A drveću treba mir.......


Kao što i ljudima treba drveće, mir i čisti zrak, lakše će spavati, kao i njegovi prijatelji......




***********************************
Prvog Maja nisam nikada bio u Maksimiru.
Možda zato jer toliko volim tu šumu.
I stvarno se ne sjećam da li je ikada padala kiša Prvog Maja .

Oznake: prvi maj, maksimir


- 10:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Kolovoz 2013 (21)
Srpanj 2013 (7)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se