belator.blog@gmail.com

20 do asa

28.02.2014., petak

Ajmo u školu

Niš, tak ,samo da se javim.
Bio sam cijeli dan u školi. Na predavanju.
Treba polagat, vele. Učit.
Dobro je učit stalno neke.
Al nije to baš tak, i ovi predavači priznaju, to vam je više zbog love.

I sad mi koji smo polagali te ispite za posao nekad prije, sad 2010. je donesen novi zakon da se ispit mora obnavljat svake 4 god. Naravno, firma mora iskeširat to polaganje, a mi ne možemo radit ak ne položimo.
A oni koji su to isto polagali do 1975. ne moraju više obnavljat. Takav je zakon.

Al dobro, uvijek se neke nauči.
I tak osim stručnih stvari malo baljezgamo o svemu s profaćima.
I veli ovaj stručnjak da ak već neko brije na zdrav život i to sve skupa, i na zračenja naša svagdašnja onda nek se ne javlja odma na mobitel. Nek pričeka da par puta odzvoni pa nek se onda javi.
Jer najjača su zračenja baš tada, onda kad i možete čuti one smetnje nekad u radiu ili nekom drugom uređaju, ono taman nego će vam zvonit mobitel.
Neupitno je da li ima zračenja i da li je štetno. I svakako barem po noći ugasiti sve moguće uređaje.
Eto toliko. Niš novoga. Odoh sada raditi, ipak malo pametniji !
Sutra opet u školu.
Eto, samo da se javim.

- 19:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.02.2014., četvrtak

Lažu čim zinu ! O da !

Znamo svi da političari lažu.
Lažu valjda svaki dan.
Lažu o svojim namjerama, lažu o svojim programima.
Ništa novoga.
Svi mi lažemo.
Ali ovi, ovi lažu čim zinu. I to pri samom upoznavanju.
Kada bi ste upoznali i pružili ruku Marini Lovrić- Merzel, rekli bi ste tada svoje ime.
Ona bi rekla Marina, drago mi je. E već tu laže, laže jer je njezino pravo ime Žarka Sekulić.

I da upoznate Marina Mrsića i on bi lagao u startu, jer njegovo pravo ime je Miralem.
Naša (pipl mas trast ) Ingrid je zapravo Mara.
Zoran Šprajc se do nekog vremena prezivao Jovanović.
Vanja Sutlić je Jovan Kuga.
Goran Beus Richemberg je zapravo Emir Tahirović.

Bilo bi toga još, ovo su samo neki koje je prije tri dana objavio jedan članak.
Naravno da promjena imena nije ništa novo. Ima toga dosta, i na estradi i svugdje.

Ali ova koja su tu navedena nisu sa estrade, nisu promijenjena jer im možda nisu lijepa.
Teško je ne primijetiti da su promijenjena zbog toga jer ne zvuče dovoljno hrvatski.

Ali kako znamo da bi političari dušu prodali, da su bezkičmenjaci, pa što je onda njima i jedna promjena imena.

Kako kažu stručnjaci, neki time pokazuju da osim više imena imaju i više osoba u sebi.

I u članku uzimaju primjer Asima Kurjaka.
Jel on mijenjo ime ? Nije. Jel uspio u životu i profesiji? Pa je.
Onda !?

Oznake: promjena imena


- 19:14 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Ficho otkriva Hrvatsku - Pula

Sjećam se kak je meni bilo kad smo išli po mamu na Trg (tada Republike) bana Jelačića.
Bio mi je to kao klincu izlet. Gledaš i diviš se.
A tek u neki drugi grad !? E to je bilo neprocijenjivo.
I sad je. Još više, jer se sve teže putuje.

Tak je Ficho počeo svoje istraživanje.
Evo prvo malo zimskih za zagrijavanje ( busne slike, koliko se uspjelo uloviti)........






...tek toliko da se vidi kako je ipak nešto ostalo drveća, borova nakon one smrzavice po Gorskom kotaru......lagano se prešlo u neko toplije vrijeme......




...pokušavalo se sunce probiti...a pokušavalo se i uloviti koji detalj još iz busa......


....malo po malo, škljocajući ,stiglo se u sunčanu Pulu.......


....bio bi to za nas preveliki zalogaj, put mislim, pa je Ficho putovao s penzićima.....tak je put sitnica prema tome da ideš autom......



...vodila baka svoje unuke na izlet......imali su razgledavanje grada Pule, nakon toga razledavanje same Arene, pa ručak u restoranu, prezentacija proizvoda i muzika i ples.......sve to skupa za jednu osobu košta 70 kn....ali sjećanja i doživljaji ostaju zauvijek....pa lutajmo malo ulicama Pule........














....teško je nekad pratiti taj dječji tempo, pa treba baki i malo odmora....a i svima dobro dođe predah.....



..a usput malo i nahranit golubove.....


....ajmo dalje....ima još toga dosta za šetnju....









.....evo stigli smo do Arene.....ograda je zatvorena......izmorila me ova šetnja preko posta....nisam bio tamo u Puli od osnovne škole...ali dao sam zadatak Fichi i belatorici da mi malo to posnimaju...da se i ja šećem s njima.....


*******nastavlja se*********

Oznake: pula, Hrvatska


- 11:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

25.02.2014., utorak

Pismo Dijaspori

Draga Dijasporo,
već sam vam puno puta htio pisati, ali nisam imao mogućnosti.
Znam da vas ima po cijelom svijetu i teško bih vas sve pronašao.
A i previše bi me koštale kuverte i marke da se javim svakome od vas.
Zato vam se javljam ovim putem, to mi izgleda najbolje.
Do koga treba doći ovo pismo do toga će i doći.
Iako se dosta šalim na blogu, ovo vam pišem ozbiljno.
Htio bih na početku reći da nitko od mojih najbližih nije van Lijepe naše, kao niti ja.
Iako sam protekle godine dosta razmišljao o tome da postanem dijaspora.
I moram priznat da mi je tada došla i suza na oko, budući imam obitelj, ženu i sina od 5 god.
Uspio sam za sada ostati u Hrvatskoj, a dalje ćemo vidjeti.
Samo da ne mislite da ne osjećam kako je to biti izvan domovine, reći ću vam da djelomično i osjećam.
Ne znam taj osjećaj kao što ga vi znate, ali itekako dobro vizualiziram stvari i osjećaje.

Moram vam samo prvo ispričati nešto iz djetinjstva.
Dok smo bili klinci često smo se igrali po vani, po cijele dane sam provodio sa tada najboljim prijateljem.
Zvali smo ga Dampa.Bili smo nerazdvojni. I ja imam starijeg brata i Dampa ima starijeg brata.
I oni su također bili nerazdvojni.
Polako smo odrastali, Dampa i ja. Razlika u starosti je bila samo par mjeseci,generacija smo skoro.
Došli smo u neke tinejđerske godine. Moglo bi se reći da je moja obitelj bila nešto financijski jača od Dampine obitelji, ali to mi nismo nikada smatrali važnim. Te razlike nismo toliko osjećali.
Ali jednog dana je došla vijest da Dampina obitelj odlazi iz Hrvatske. Ne znam koga je to više pogodilo, sve nas oko njega ili njega.
Pogotovo ako uzmemo u obzir da se Dampa tog ljeta prvi puta zaljubio, bio je neobično sretan.
Time je još bilo bolnije to sve i napuštanje svega što je do tada okupiralo njegov život.
Otišao je Dampa u Švicarsku, i roditelji i brat.
Naravno da nisam odmah kužio zašto i kako sada odlaze. Zašto ? Tek kad malo odrasteš, skužiš razloge.
Brat od Dampe se vratio za par godina, vukla ga je nostalgija, prijatelji, ružiona. On je stariji pa nije mogao prebroditi taj prelazak u drugu državu. Sada njegov brat živi tu, grca u dugovima, ima rastavu iza sebe, krpa kraj s krajem, nema posla. I starci su u penziji i vratili su se iz Švicarske.
Dampa je tamo. Kako je otišao sa svojih 14-15 god, on se tamo nastavio školovati, upoznao Švicarsku. Može se reći da mu je Švicarska druga domovina.
I dođe on tu nekad, ode se van ružit, uživat, jer kad on dođe onda se tulumari.
Sve on to vidi, čini mu se tu i dalje kao u bajci, on vidi nas vani i druge ljude, ali ne vidi pravu stvarnost.
I nedavno čujem da Dampa razmišlja o povratku u Hrvatsku, da tu osnuje obitelj i da se zaposli.
Kako on ne vidi pravu stvarnost, jer možeš ti njemu pričati ovo i ono, ali kad srce vuče i kad nešto čvrsto odlučiš teško je tada nekoga uvjeriti u suprotno ( to kao i one "pećine").
On vidi ono što vidi, kao što kad dođu tu u Zagreb mladi iz dijaspore, onda se provode po vani i čini im se kao fora tu živjet.
Ja vam želim reći, cijeloj dijaspori da je to samo PRIVID !
Vjerujte mi da vam je bolja kombinacija raditi i živjeti vani, a tu uvijek možete doći na provod.
Sjećam se da je po ljetu neki "sinek" iz dijaspore otvorio blog i onda pisao kak je Zagreb živ ljeti, kak je Zrće puno ljudi, a ja sam mu napisao : sinek, to ti nismo mi tu po vani, to je većinom dijaspora, možda neki tatini sinovi.
Mi ti nemamo za pivu ispred dućana, a ne za neka putovanja i provode po Hrvatskoj.
Eto htio sam reći da znam da vas neke vuče ljubav prema domovini da se vratite nazad, i da vi možda i više volite tu Hrvatsku nego mi koji je imamo svaki dan, ali moj savjet je: ne vraćajte se osim ako niste zaista situirani da proživite ovdje normalan i miran život.
Pogotovo vi mlađi koji imate za raditi još 30 god.
Gledao sam često emisije o dijaspori, i o nekim ljudima koji su htjeli doći tu ulagati nakon što su uspjeli u stranom svijetu, i odustali su, je su vidli da tu ima previše birokracije i previše vrata koja treba proći......


.....ima previše rupa u zakonima, previše pukotina koje trebaš pokrpati i podmititi da bi nešto pokrenuo.......



...i želim vam reći da još uvijek nije riješeno dosta toga da bi smo bili poput drugih uspješnih država, jer ovo što se čistilo, čistilo se radi Eu, ali i dalje se ljudi nisu "očistili", još uvijek se jako dobro manipulira ljudima, još uvijek ljudi vjeruju u ono što im se servira, ono što čuju na tv-u ili pročitaju u novinama......jedni traže samo kruha i igara, ili tuluma.....

.....drugi opet samo gledaju sapunice ili neke druge servirane stvari......


..ovi jedni pak muku muče s organizacijom štrajka, jer i tu smo razjedinjeni, čak i sindikati među sobom....ali stalno se računa ta potrošačka košarica u koju ide sve manje proizvoda......


...a ovi glavni muku muče sa novim rebalansom proračuna.....di će, koliko i kome ponovo uzeti...ali mi kao narod nemamo problema sa svojim rebalansom kućnog proračuna, brzo ga riješimo......


Slike sam ubacio da vam pokušam skrenuti pozornost sa one Hrvatske koju vi vidite kad dođete na ljetovanje.
Ova Hrvatska je prava.

I ako ste mislili vratiti se vi neki koji bi ulagali u Hrvatskoj, volio bih da razmislite dobro o tome.
Ja bih prvo volio da se skupite vi koji ste vani uspjeli i pokušate se organizirati u politici ,ali uz uvjet da vam ne treba novac.
Ako vas vuče nostalgija, ovo vam je prilika da se vratite u Hrvatsku ali s ulogom da pokušate nešto učiniti, "očistiti" je.
I moram vam iskreno priznati da smo se često ljutili tu na vas iz dijaspore jel ste često svojim glasovima presudili i donjeli presudne glasove za HDZ, a mi smo ovdje već duže vrijeme znali kako i što rade političari u Hrvatskoj.
Sada vam isto tako iskreno kažem da nam je svejedno, glasujte za koga hoćete !
Totalno nam je svejedno.
Jedino ako se nešto ne počne mijenjati iz korijenja, a to je čišćenje političke scene ! U kompletu.
Ali tko ?
E pa ja mislim da u dijaspori ima sposobnih ljudi koji su svojim radom i odricanjem namirili možda sebe i djecu !
Vrijme je za povratak, tko si ga može priuštiti !!

Ps...Nemojte ni vi iz dijaspore slijepo vjerovati onome što čujete u vijestima, pročitate u novinama.
Ako već hoćete nešto saznati realnije, tada nije loše ni proći tu po blogovima, jer tu možete naći dosta realnih tekstova, jer neki ljudi se dobro izražavaju i dobro iznose pravo stanje stvari. Ovdje je ipak sloboda govora najveća, čini mi se.
Kao što nemojte vjerovati ni nama kad nas vidite po ulicama, jer mi Hrvati jako dobro skrivamo ono kako zapravo živimo.
Ako hoćete pravo stanje tada jedan dan provedite kraj bankomata i pogledajte one papiriće o iznosu stanja, koje ljudi ne uzmu zbog žurbe, ili možda ne žele ni vidjeti stanje na računu.
Samo radi usporedbe : koliko vi možete kupiti litara goriva za svoju plaću ? Mislim da je to najbolja usporedba uvijek bila, jer ovo kad novine počnu uspoređivati cijene i statuse to je samo varka.
Dakle, ja za svoj mjesečni prihod mogu kupiti točno 441 l benzina, uz napomenu da je to jedna solidna plaća u Hrvatskoj !

Oznake: dijaspora, Hrvatska


- 10:09 - Komentari (39) - Isprintaj - #

24.02.2014., ponedjeljak

Barenje

Kad sam bio mlad ( čuj sad ovo : kad sam bio mlad ), kao sad sam star.

Idemo ponovo

Kad sam bio mlađi ( tak je već bolje), ne mogu se ne sjetiti jednog uoča ili anegdote ili tak nešto.
Sad kad sam vidio ovu sliku tu niže dolje sjetio sam se nečega od prije.
Ovaj jedan stariji iz kvarta jednom me pokupio s autom (povezao).
Onda je bilo doba još sređivanja tih autiju, ono spušten, pa spojleri, pa obrve, pa muzika, basovi da šajbe lete.
I bilo puno kazeta u autu. Možda još uvijek traje to sređivanje autiju, ali sad iznutra trešti cd ili stick.

Sjedim tada u autu i vidim hrpu kazeta ispred sebe. Sjećam se da je na jednoj pisalo : Kazeta za barenje !!

cccccc...nasmijalo me to onda, kao i sad ovo...........



Samo ne znam jel ova pala na BMW-a ili na cede u čenđeru. I to na cd br. 8, ili na 8. stvar na cedeju.

*******jedan bajkoviti********

Zašto je Aladin ostao suhog .urca, a imao je i princezu u priči !??
......u komentaru odgovor.....

Oznake: bmw


- 13:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

23.02.2014., nedjelja

Blistav uredski posao

Često znaju ljudi reći da je upravo njihov posao težak, teži od drugih.
Ali neki od tih ljudi zapravo nisu ni radili ništa drugo osim možda svog posla.
U novije vrijeme se rijeđe događa da čovjek provede svoj radni vijek na jednoj vrsti posla.
Sada nema više neke sigurnosti ili garancije da ćeš raditi upravo to što sada radiš.

Prije sam znao dosta puta čuti od tih ljudi koji su radili cijeli život u jednoj firmi kako komentiraju da je njima najteže, a ovi neki drugi poslovi su lagani.
Tu se nikako nisam mogao složiti s tim ljudima, jer znam da ne znaju što pričaju.
Kako on zna, a nije to radio !?

Često su baš uredski poslovi bili na tapeti ; oni ništa ne rade, samo sjede i nešto slično tome.
Ili vele lako je konobarit !
A onda pitaš jesi li konobario, jesi li radio u uredu ?
Nisam !
Pa kako onda znaš da je to lagano.

Dakle, moje je mišljenje je da je teško uopće odrediti kome je lakše kome teže.
Pogotovo jer sam radio stvarno dosta različitih poslova.
I mogu reći da ja ne bih radio nikada uredski posao, ne bih sjedio 8 ili više sati tamo. Nisam taj tip ,iako netko pak ne bi mijenjao svoj uredski posao za moj.
Jedino je teško onome koji radi nešto, a uistinu mu taj posao ne leži i opterećuje ga, ili radi a nema plaće. To može biti težina, a ako radiš s guštom i zadovoljan si uvjetima i vrstom posla tada je lakše.
Netko će guštat radit s ljudima, a meni to izgleda kao najteži posao na svijetu, da radim na šalteru, ili konobarim. Ma najteže je zapravo radit s ljudima.
Pošto bježim od ureda i ne bih to nikada radio, ipak sam malo zavirio u taj uredski svijet.
Čekao sam da svi odu i da se malo suočim sa svojim strahovima.
Vidim da u uredu osim standardnih stvari kao što su tipkovnice, miševi, uredske stolice, pokoja slika obitelji ili neki ukrasni predmet, postoji nešto i životno.
Nešto što bih svakako htio u uredu, nešto ipak živo kao što je biljka.....


...iako na prvu izgledaju blistavo, treba ih ipak malo dotjerati, pobrinuti se za te zelene uredske cimere....možda malo izmjeniti zemlju, očistiti, ako treba i promijeniti koju biljku, zaliti.....nisam našao čarobni štapić da to sve skupa zablista i oživi, ali našao sam čarobne rukavice koje su to učinile.....


.......donjeli su sve što je potrebno za to čarobiranje.....



...donjeli su i nove biljke ako bude trebalo.......


....i krenuli.....ima da sve zablista....nek ožive ti uredi...nek se sve sjaji.......
















...do sada sam uvijek mislio da sve to što vidim u nekom prolazu kraj ureda, u nekom šoping-centru ili bilo kojem zatvorenom prostoru stoji kao beživotan ukras, ali vidim da sam se prevario....to su sve žive prave biljke, a mislio sam da su to plastične biljke (sory Plastik@ ,znam da bi ti možda volio da su ove plastične, ima valjda i plastičnih negdje)...kako sam ja imao krivo mišljenje o tim biljkama, tako bih volio da ljudi nemaju krivo mišljenje o poslovima, pogotovo onim poslovima o kojima nemaju baš nikavog pojma, niti su ga ikad radili........
....pitali me ovi sa čarobnim rukavicama da li treba još koja manja biljka......može, rekao sam .......dajte i te manje........




Oznake: ukrasne biljke, ured


- 09:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.02.2014., petak

Ljutotužan ili tužnoljutan !

Ne znam jel ima neka riječ da opiše kad si ljut, ali si istovremeno tužan ?
Ako ima javite, jer ne mogu se sjetiti.
Čitao sam post od Valcer@ i htio sam ostaviti komentar ali sam se predomislio.
Tamo bi zauzeo previše prostora a i nije u redu da se tamo psuje i piše dugačak komentar jer je to jedan kulturan blog.
I ovaj moj je kulturan, ne psuje se, ne vrijeđa.
Ali kad su ove teme u pitanju o očinstvu, materinstvu onda me to pogodi totalno.
Pa kak možete bit takva govna, kakvi su to ljudi koji ne brinu za djecu !?
Pa što ako ste se razveli, ako nije išlo u braku ? Kakve to ima veza sa djecom ?
Jebite se okolo koliko hoćete, i razvedite se, švrljajte ili bilo što, ali zar time prestajete biti otac ili majka svog djeteta !?

I onda su imali pravo, kad vele da skoro svatko može biti otac(majka) ali za postati tata (mama) treba ipak nešto više.

Žalosno je da nam za sve u životu treba neka dozvola, ak hoćeš vozit auto moraš položit, ak hoćeš radit neki posao moraš i neku školu završit itd, ali skoro svatko može biti roditelj.
Pa jel kužite vi život uopće, što vam je bitno ?
Ak vi kužite, onda sam ja stvarno promašeni slučaj.

Ovo pišem za onakve kao iz posta od Valcer@, jer to je neki primjer onoga što vidim oko sebe.
I kad dođe do toga da treba plaćat alimentaciju za djecu onda se to izbjegava.
Taj "tata" visi tam u birtiji, plaća runde, visi na onom kladomatu i uplaćuje listiće a za dijete nema.
Ma mrššš !
Ispričavam se na mogućim greškama u pisanju, na možda ružnim riječima ali pišem ovo nabrzinu jel me pogodilo.

Ako je već došlo do razlaza između muža i žene uopće nema veze s time što ste vi tom djetetu, to je vaše dijete i dalje.

I kako ne znamo u životu što on uistinu nosi, tako isto znam da iz bilo kojeg razloga žena i ja odlučimo svaki na svoju stranu, znam da ne bi ni tražila alimentaciju jer ne bi bilo potrebe, sve bih dao za svoje dijete.

U današnje doba, kad toliko parova želi imati djecu a ne može, isto toliko ima ljudi koji razvodom prestanu voljet svoje dijete.

Halo, pa kako netko može prestat voljeti svoje dijete !?
Oprostite, ali meni je to naučna fantastika.
Ili ja ipak živim u nekom drugom svijetu.

Oznake: obitelj, djeca, rastava


- 15:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.02.2014., četvrtak

..dok čuvar ne dođe...

Berem, berem grožđe,
dok čuvar ne dođe.....

...ups, pa tu je čuvar....



...ne znam kak' mu se da čuvat' i radit' za tu siću.....pa bolje je na socijali, ovak' k'o ja.....cijeli dan ležim, i dobijem skoro kol'ko i ovaj koji radi, čuva.....valjda će se maknut'....pričekat' ću....


- 15:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.02.2014., srijeda

Kratka sliko-pričalica

Tko će duže (da ne trepne)



I ulice nekad odmaraju



Fontana



Pazi !!



Kakav majstor !? (parkiranja)



"Iz neobjavljene arhive "- Očekujući sunce !!


- 15:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.02.2014., utorak

Jaja na akciji

Ne mogu (kad je već riječ o jajima) a da ne spomenem da je bilo neki dan govora već o jajima na blogu Yulunga 2@ ili V@.
Tam je bilo riječi o veličini jaja.

Bitno da je domaće uvijek domaće !

A ne ova dućanska, anemična.
Bio je dokumentarac nedavno o proizvodnji, pa su prikazali kakva jaja jedemo.
Idu po traci jaja, skroz bijela ljuska, onda prođu kroz neki tunel i odma malo dobe boju.
Oni čak i ljusku farbaju. Tam je svaki dan Uskrs .
Al' ni to niš novoga, pa znamo što jedemo, barem mislimo da znamo.

Nisam ni ja kužil kad pričaju kak su ova domaća žuća, onaj žumanjak, da skuže koje je domaće, a koje je kupovno.
Vidim kad bih stavio jedno kraj drugoga, al ovak nisam baš gledao.

No dobro, htio sam reći, bilo je neki dan o veličini jajeta, a ja sad o količini .
Izgleda da su ova domaća nepredvidiva, lupiš jedno - dobiš dva !
Kao na akciji...........

Oznake: jaja


- 14:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.02.2014., ponedjeljak

K'o pravi hadezejovac !

Oduvijek su pravi Hrvati gulili.

I u povijesti, a i u novije vrijeme.

Guljenje je guljenje . Ili ipak nije !?

Kak god bilo, gulit treba nekad.
Kad gulim nekak se osjećam k'o pravi Hrvat., k'o pravi hadezejovac !!

Al', jedino se pitam jel bilo možda manjih !?
Pa ruke su mi otpale.






- 15:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.02.2014., nedjelja

Od Sesveta do Šestina

Preko brda.
Nisam bio na Sljemenu već 100 godina.
Dobro tak se veli, nije 100, ali sigurno nekih 85 godina.

Jučer je bio skoro pa proljetni dan, pa se išlo na kavu u brda, ono da se maknemo od te "vrućine".
Sa nizina nije bilo naznaka da je gore još uvijek prava zima. Ima snijega, ali nije to ono uobičajeno za ovo doba godine.
Ali ipak, očekivali smo i tamo proljeće, kad ono prava zima. Hladno, puše vjetar, skijanje u tijeku.

Krenuli preko Dubrave.....


...malo sam bio zbunjem i nisam točno ni znao onaj put kojim sam davno išao.....ali našli smo....htio bih samo reći da mi se čini kao grijeh uopće ići gore autom, ali već je bilo poslijepodne pa nismo stigli....ali teško je ovako opisati prizore koje možete vidjeti ako idete pješice....izgleda stvarno nestvarno..baš kao iz bajke....ovako samo par iz auta.......sve je prepuno raznih slapova.....


...cijelim putem (dobrih 20 min) vozite se kraj ovakvih prizora..je li to od onog nevremena kad je jako puhalo ili od ovih dana ledenih kiša....nemam taj podatak, ali uz cestu su sva stabla iščupana, a ima stvarno ogromnih drveća....sada uz cestu ljudi to pile i čiste...inaće se ne bojim visine, ali na nekim dijelovima izgleda stvarno zastrašujuće...više nemate osjećaj da vas drveća štite od ponora uz cestu.....




...a na vrhu prava zima....


....kojim putem krenuti......


...idemo prema skijaškim stazama.....


..iako nismo činovnici, valjda smijemo ovuda....


..i gore se rušilo.....


....škola skijanja u tijeku.....



...idemo i dalje u smjeru strelica....


...staza gdje mogu skijati svi......danas je bilo najviše klinaca iz škole skijanja.....mislim da su najmlađi oko 4 god.....



...ima i vuč(n)ica........


....i u pogonu su....i male i velike......



...vuče i ova manja, stajaća....


...i ova sjedeća.....


......ove godine nije bilo "jeftine" Snježne Kraljice", ali staza za skijaše otvorena.....



...ali ima više boardera...valjda se tak veli...snow-board....to već par godina potiskuje obično skijanje....ne znam kako je, ja sam zadnji put na Sljemenu "skijao" na strunjači....nekad se mogla iznajmiti i onda nas 5-6 sjednemo i spuštamo se...i onda se penješ pol sata...di ćeš bolje....a ne ovaj board........


....nakon skijanja smo krenuli još malo prema vrhu....tražio sam gdje je taj veliki toranj....nigdje ga ne vidim....a iz grada se vidi na vrh brda......popeli se na vrh, kad ono razočarenje...to uopće nije tak veliki toranj kak se čini odozdo...neki mali, bezvezni.....valjda je to neka optička varka, samo da nas privuče u brege......


...kak je Ficho sad bio prvi put na Sljemenu, njemu to bilo super...al gleda on i vidi....pa viče: gle tata, tam ti je taj toranj !.....


...aaa, tu je...zbilja je veliki......



...pita on mene : a za šta je taj toranj !...kratko sam mu objasnil : pa to ti je za to da mi možemo gledat tv...znaš ono : ako nećeš "Dilom" onda ćeš "Silom" ...ili već nešto što nam pruža taj predivni tv........kak smo bili na vrhu, već nam je zbilja bilo hladno...vjetar je bio sve jači, pa smo se sklonili u vidikovac na kavu.....bila je gužva za parking ispred vidikovca......


..unutra toplo sa pogledom na Zagorje......



..i ako nekog zanima......


..još neke zanimljivosti.....


..zaboravio sam napomenuti da Sljeme ima svoju elitnu postrojbu u slučaju bilo kakvih napada.....topčinu M18....


..i razna oklopna i neoklopna vozila.....


.....kavica pod grijačem.....


..još jedan pogled prema zagorskoj Županiji....


....wuuuuuuuušššššššššš.......


......sad se trebalo vratiti otprilike istim putem do auta......krenuli smo drugom stranom ceste prema dolje....moram napomenuti za one koji još nisu bili na Sljemenu da jedna strana ceste (mislim od Blizneca) vodi do Sljemena, a jedna strana ceste vodi prema dole (do Šestina).....govorim to zato jer su to jednosmjerne ceste....zadnji put kad sam išao prema dolje (prije 5-6 god) naišao sam na auto koji ide prema gore, a ja nisam bio taj koji je išao u krivom smjeru....bilo je blizu, ali nije bilo jako prometno...ako idete autom, vozite polako, jer nikad se ne zna...to je još jedan od razloga zašto je možda bolje pješice.....ako idete na Sljeme moja preporuka je da se ostavi auto u Šestinama i pješice uz izgrađenu stazu koja je bolje uređena nego ona uz cestu za gore.....i to na cjelodnevni izlet...polako i pješice....zaista se ima što vidjeti......


.....ovo je pogled na Zagreb sa vrha Sljemena.....


..i pogled nakon par krugova vožnje.....kat niže.......




..i evo nas u Šestinama..vraćamo se među smogovce.......



****mislim da je za srijedu najavljen neki dokumentarac o sljemenskim vodama i Sljemenu na nekom od tv programa*****

Oznake: Sljeme, skijanje, Zima


- 13:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.02.2014., subota

Zagrebačka insomnia

Vele pun mjesec, nema spavanja.
Ak ne možeš zaspati, kažu onda broji nešto. Ovce, ili broji u sebi.
Nisam brojao ovce, ni koze, išao sam brojati lampe po Zagrebu.
Možda kad ih sve prebrojim, možda onda zaspim.
Ma ko je vidio spavati kad su najavili predivan dan.

...idem malo brojati.....


...ovo je bio samo oproštaj od kišnih dana...sad ide ovo na suho...












....vidio sam da neću stići izbrojati sve pojedinačno, pa sam morao krenut na brže brojanje.....pokušao sam ih brojati više odjednom.......







....tu sam se već žurio, jer lampe polako gube bitku sa nebeskim svjetlom.....još malo i gase se....



...zadnji trzaji...polako lampe prepuštaju Zagreb nekom drugom svjetlu....




..nisam uspio sve prebrojati, a još sam se više razbudio...nema spavanja.....dolazi novo, jače i ljepše svjetlo...




...to svjetlo je počelo buditi sve oko sebe....





...počela je insomnia i u zraku i na vodi......





....sve je živnulo...došlo je i meni da zaplovim.....



...totalno buđenje...hladno je vani, ali grije nas nešto sa visina.....



...a i toplana grije punom parom.....



..uh, kakav će to biti dan.....uživajte danas.....





..o da , zeleno na semaforu za put u dobar vikend......tko bi sad uopće spavao.....




Oznake: Zagreb, svitanje, insomnia


- 09:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.02.2014., petak

U plavom, veselom tonu

Ovaj post je posvećen nekim veselim i bezbrižnim trenucima.

Znam da puno ljudi ne odobrava fotografije djece ili slično.

Oni koji se protive ili im je dosta takvih fotografija, kad netko stavlja fotke svoje djece još uvijek mogu pobjeći dok nije prekasno.

Zato još uvijek mogu stisnuti onaj x u kutu i otići prije nego ih namuči ovaj post.
************************************

Za sve koji ostaju želim reći da nisam ljubitelj prevelikog eksponiranja i stavljanja dječjih slika u smislu svaki dan i svaki mogući trenutak, onako slično kao na fejzbuku. Pošto nemam fejzbuk, htio sam negdje pospremiti slike da mogu nekad preko neta pogledati, jer te silne slike će stajati u folderu i čekati svoje razvijanje godinama, a možda ni tad. Trebao bi još jedan kredit da se to sve razvije.

E sad kad su možda najveći neljubitelji dječjih, veselih slika možda otišli, vi koji želite možete se opustiti, pogledati, nasmijati, zabaviti...što god.

.....crazy faces....





..hm...moram pitat ženu jel možda naš poštar liči na Johna Goodmana.....


....slatkiši.....



...kad odrastem bavit ću se "selfi-em"....



...zdrava prehrana.....



......živjeti uz prirodu......



...pomesti prvo ispred svog praga....



....svatko svog ljubimca pazi, mazi.....



...neke stvari se ne kupuju novcem.....



....ajmo plavi ! .....



....bijeg od problema.....



...odlazak na posao......



.....kava u veselom društvu....



..nakon kiše dolazi sunce....



...odlazi zima....



...proljeće kuca na vrata.....



....bolje noge nego glava u pijesku.....



....STOP....dosta snimanja.....

Oznake: djeca, veselje, sreća


- 14:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.02.2014., četvrtak

Belatorove kućne čarolije- 2.dio

Kako se bliži jedan od najvećih blagdana u Hrvata, kad su svi po restoranima, u dućanima spremio sam za vas jedno prigodno jelo.
Baš za taj dan, posebno.
Znam da u današnje vrijeme besparice malo vas si može priuštiti ovo što sam odabrao za sutrašnji meni.
Al samo je jednom godišnje taj blagdan Sv. Patri, ovaj Valentina.

To je dan ljubavi, možda veze, braka, partnerstva. Ma totalno ljubavni dan.
Kad smo već kod toga, onda da kažem kako mi svaki dan imamo dan Sv. Valentina.
Stalno jedemo ovak fine stvari.

Dakle čarolije iz kuhinje se nastavljaju.
Kak žena i ja u braku sve dijelimo, recimo kad ja potrošim svoju plaću, onda podijelimo njezinu.
Tak dijelimo i poslove. Ok, mene zapadnu uvijek ovi teži. Ak se nešto kuha ona odradi ove lakše stvari kao što su kuhanje mesa, ili pečenje u pečnici, pohanje ili kuhanje graha.
A ja, ja uzmem taj teret na sebe, onaj teži dio.
Pa krenimo.

Prvo treba znati odabrati adekvatan lonac.....naravno ,iz drugog pokušaja.....


...kad smo to obavili, treba natočiti vode....probajte sa hladnom vodom....da se bezveze ne pali bojler na tak kratko....


..količina ovisi o vašim obrocima...al ak je od oka, onda negdje oko 2/3 posude....


..ako ste još uvijek sretnici kojima nisu iskopčali plin onda svakako provjerite je li plamen plavičasti....ako nije treba dizne promijenit.....


...e sad, važan sastojak...sol......


..to je opet stvar izbora.... kolko god mislio da je previše, poslije mi se čini da sam mogao još malo....


..uzmemo kuhaću....po mogućnosti bijelu....zašto ?..pa zato jer mi imamo takvu....promiješamo, al možda i ne treba......


...stavimo poklopac.....brže bu proključala...ušteda plina....


..nakon odrađenog prvog dijela, malo predaha.....odložimo kuhaću lagano na mjesto predviđeno za to.....


....vrijeme iskoristimo za ovaj dio koji je žena jučer odradila....ovaj zapravo lakši dio.....izvadimo iz frižidera.....


....odlučimo koliko mislimo pojesti i stavimo na tanjur...nek čeka red za grijanje.....


...kad je voda proključala......


...uzmemo ovo domaće tijesto koje smo zamijesili....makar su to svrdla, mi zovemo šarafi......


...ak ja kuham potrebno je skuhati oko kilu za dvoje ljudi......lagano sipamo.....


..naravno, vi možete smanjit plin dok sipate......



....i nemojte se bojat ovo doma skuhat....znam da ne kuhate to često, ali probajte izdvojit nekad i za luksuz..pa prigodni je dan......
..iako na pakiranju piše koliko se treba kuhati......


....ja tome niš ne vjerujem...ne znam u kojim su oni uvjetima to kuhali...koliki je bio atmosferski tlak, vlaga u zraku dok su oni to mjerili....uključim ja štopericu...ali sad je bitno ono zašto treba biti kila tijesta.....pa meni poklopac za vrijeme kuhanja služi za isprobavanje tijesta...od 7. min isprobavam svaki trenutak tijesto......


..i tak da od one kile ostane na kraju oko pola kile......kad je napokon ovo sve završeno i tijesto skuhano možemo zaliti tijesto uljem da se ne poljepi kad se ohladi...i promiješamo.....


..još da ugrijemo meso i pravi domaći blagdanski obrok samo što nije.....ostaje nam samo dekoracijsko serviranje....


..to je ovak jedna porcijica za zaljubljene.....piramidalnog rješenja dekoracije....a visinu piramide određujemo otprilike da bude visoka kao i lonac u kojem smo kuhali.....


...i može još i neki prilog...možda kruh.......


...pitate se sad po čemu je to domaći obrok...tijesto iz Konzuma, meso kajjaznam iz Špara.....e pa tu sam vas čekao...ako je jedna komponenta domaća onda možemo obrok nazvati domaćim.....
....a krastavci su domaći....iz vrta i domaće zimnice.....


..i to je to......dobar tek !!..

Ak su vam već možda isključili plin možete onda u pečnici na struju spremiti ovo.....


...meni ovo fino...prethodno skuhano tijesto pomiješa se sa svježim sirom, ide jaje, može po želji i šunke, ili špeka ili bilo čega...i to se zapeče i fino je...čak je i bolje dok se ohladi..ne treba grijati.....


***********Kad smo kod Valentinova, htio bih reći da sam jedan od onih koji to ne slavi. Nije to moj blagdan. Ne volim darivati na taj dan, a inaće jako volim pokloniti nešto. I draga ženice nemoj zamjeriti ak ti niš ne kupim, ti znaš da ja u to ne vjerujem. U to da treba darivati jer je običaj, ljepše je darivati onak bezveze iz čistog mira. Želim ti samo zahvaliti kaj me još uvijek trpiš i štediš, pogotovo s tim svakakvim poslovima. Hvala ti što ne znam gdje stoji pegla, što mi daješ ove "teže" poslove oko kuhanja, i što ne znam koliko wata ima naš usisavač.
Nisam ja med i mlijeko, al nije nitko. Sve prolazimo skupa. Danas sam se zapravo sjetio da smo zapravo kartali belu onu prvu večer kad smo se vidli. Kad si došla s frendicom kod mog frenda.
Tada nam nije bilo na kraj pameti da ćemo jednog dana biti zaljubljeni, a pogotovo u braku i imati predivno dijete.
Nije ta iskra došla instant, tek nakon nekog dužeg razdoblja.
Al sjetio sam se i kad si mi poslala zabunom poruku na mobitel dok sam bio na lojtri i nešto radio. Imali smo brojeve telefona,ali nismo tada još ni bili prijatelji, a kamoli nešto više.
Sjetio sam se danas te poruke, kad je već riječ o kuhanju, a glasila je : "stavi vodu za hrenovke ". Bilo je to smiješno, jer tada smo bili samo poznanici. Ta poruka je trebala dobiti tvoja sestra dok ti stižeš s posla.
Sjetio sam se i kada sam te primio za ruku onda u Aquariusu, kad smo se probijali kroz veliku gužvu. E tada, priznajem, nakon toga sam nešto osjetio.
Ja koji se bojim gužve probijao sam se kao nikada do tada.
Hvala ti zbog svega.
Ti znaš da ne kupujem za Valentinivo, al ak će mi se jest sutra čokolada, kupit ću onu s lješnjacima koju ti najviše voliš.
Ionak ćeš mi dat pola.

I ne mogu sad da tu ne vidim simboliku. Davno prije si mi rekla da stavim vodu za hrenovke, a sad mi govoriš da skuham tijesto dok ti ne dođeš.
Prvu večer smo kartali belu, a ja se sad zovem tu belator. Valjda ćemo i imat kaj radit kad budemo stari i kad djeca odu svojim putem.
Kartat ćemo belu i brat lješnjake koje sam posadio.
Voliš lješnjake, zar ne ? U čokoladi.

Znaš da sam ti volio nešto pokloniti, ali više nešto simbolično, nešto što sam napraviš. Tak sam ti i ovu sliku poklonio prije nekih više od 10 god.
Jest da izgleda kao da je malo dijete crtalo , al ti znaš što sam htio reći tada prije nekih više od 10 god, a i sada.....

Oznake: valentinovo, kuhanje


- 14:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.02.2014., srijeda

Tko je kriv ?

Vidim jučer na teveju da se raspravlja tko je kriv !?
Voda ulazi u kuće, a oni o tome tko je kriv što voda ulazi u kuće.

I sad kao ne znaju tko je kriv.
Pa znam ja, ak ne znate vi !

Kriva je Priroda ! Najbolje da nju okrivimo za sve što se događa. Ona je kriva, pa zbog nje pada kiša i poplavljuje kuće.
Poplavljuje te iste kuće i stanove za koje su ljudi uredno platili sve moguće namete, priključke, pa tako i za vodu, kanalizaciju i ostalo.
I režije redovito plaćaju, i odvodnju i dovodnju. Pa plaćaju i samu ispostavu računa, jer košta i taj papir koji im šalju.

I onda pada kiša, voda se slijeva gdje nađe put.
Ma, ta voda, zna bit tak zeznuta da to nije normalno.
Kak samo skuži da nema dovoljno šahtova, kak samo skuži da nema cijevi i da jednostavno nije odrađen posao kak spada.
Valjda ta voda računa da je sve rješeno kako treba.
Ali nije. Vidim ja po svojoj ulici. Dosta je dugačka i slijepa. Od nekad je postojalo samo pola te ulice, a ovaj dio prema brijegu je izgrađen u ovo zadnje vrijeme kad je bio zgrado-bum (bio je i baby-bum tih godina).
Izdavale su se građevinske dozvole, naplaćivalo se uredno sve priključke i infrastruktura. Ali netko nije smatrao da to što je plaćeno doista treba i napraviti. Tako moja ulica ima do pola te šahtove i odvode, a gornji dio nema ništa. Veliko ništa.
I to prolazi, barem dok nema kiše ili dok se snijeg ne otopi.
I onda poplave. I onda tko je kriv.
Pa Priroda je kriva.

*******
I onda sam ja krenuo u potragu za krivcem. Krenuo sam u potragu za tom Prirodom da vidim o čemu je riječ. Da je zamolim da ne čini to , pa kako može. Idem joj reći da mi nemamo odvode i da zaustavi tu kišu.

Jer shvatio sam putem da nisu ovo moje zime.....



....hodajući shvatio sam da nisu ovo ni moje kiše.....




...i cijelim putem već skroz mokar ponavljao sam stalno :stop kišo, stani kišo......stop kišo....


...možda me Priroda uopće ne čuje, možda uzaludno pokušavam nešto.....al probao sam i grijačima isušiti vodu....


....sada sam već valjda uspio i skupiti hrabrosti i bio sam malo oštriji pa sam povikao : stop kišo ! evo ti crveni ! izbacujem te iz igre !.....


..izgleda uzaludno, jer i dalje pada....i dalje će neki čamcima iz kuća.....


Ali pokušao sam nešto, pokušao sam naći tog krivca. Nisam uspio, mada znam tko bi to mogao biti. Čini mi se da Priroda nema ništa s tim.
Čini mi se da jedino možemo samo biti što bolji s Prirodom, nekad čekati ili moliti za njezinu blagonaklonost.
Sada kad je već takva kišna zima, pa onda i ja koji volim zimu, sada čekam proljeće.
Jer, nije ovo moja zima.
Možemo samo čekati ovakav neki znak......



Sad kad bolje razmislim, nije ni jesen uopće bila loša.......



Oznake: kiša, poplava


- 14:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.02.2014., utorak

Priča iz Hrvatske

O da, vole ljudi omatat stvari. U celofan.
Al valjda to prolazi. Valjda ima koji vole gledat stvari u celofanu. Koji vole da nešto bude omotano.

Neke stvari mogu biti dobre kad su omotane, ali to su ionako možda dobre stvari same po sebi.
Ako omotamo loše, kad tad će izaći na vidjelo prava istina, ili će to što je zamotano početi smrditi pa ćemo morat odmotat.

Itekako se u Hrvatskoj voli zamatati.
Ne znam jesmo li u tome vodeći.

Kad se samo sjetimo kako su omotavali ovi "naši" da kod nas nije kriza. Onda kad je prije nekoliko godina cijeli svijet brujao o tome kako je počela recesija i velika kriza.
Tada se kod nas pričalo (od strane ovih zamatača na vlasti), ma kakva kriza, to je tam vani, nije kod nas.

Onda su kasnije lijepo zamotavali kredite u švicarcima naši dragi bankari.
Kad se to malo odmatalo onda je bilo kasno.

Sad trenutno omotavaju kako pokreću investicije, kako će dobivati lovu od EU !
Je da, samo čekaju da nama daju lovu.
Kad će te više potrošit taj celofan, pa nije ni ta rola tak jeftina.
Mi plaćamo i taj celofan koji vi trošite.

Tak sam i ja probal nekaj zamotati.
Prvo zagonetka.
Što se krije u celofanu ??........




Nekoliko celofana-ca

........kud plovi ovaj brod......


...ne znam ni ja kud plovi....sa celofanom ili bez, čini mi se da ni sam ne zna kud plovi....

.....nek vas čuva sve anđeo, jer kak izgleda trebat će nam puno sreće ili nečega......


Nema ništa od zamatanja i skrivanja stvari, da nam netko želi dobro , onda bi to bilo bez lažnih omotavanja, obećanja i laganja. To su sve lažovi, ak ne svi onda velika većina.Neki od njih u politici su jako dobro upakirani u svjetlucavi celofan.
Možda i tome nekad dođe kraj.

Jer kad loše stvari omotate, onda one ne svijetle baš nešto, i ne pomaže im.......jer ako smo u banani, onda smo u banani...


..a ako je nešto dobro, onda ne treba ni omotavati....kao kavu na primjer....


..jedino ako hoćete dobiti privid da kava kipi u šalici.....



A vi dragi spletkaroši na vodećim mjestima u državi, pazite što će te dalje, valjda vidite da ako narod proključa onda ste vi totalno nebitni. Žalosno je što tek tada dolaze stvari na svoje mjesto, i tek tada postaje vidljivo da ste vi tu di jeste zbog naroda, a ne postoji narod tu zbog vas.
Sjetite se samo tko od koga zapravo živi i tko koga plaća !

Bosna kipi, kreće uskoro i Crna Gora, a mi ćemo to popratiti iz celofana.

Oznake: priča iz Hrvatske


- 14:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

10.02.2014., ponedjeljak

50 nijansi smeđe

Nije to opet o onim smeđim stvarima od neki dan.
Ovo je priča o izgubljenoj zimi.
Jedan zimski put koji to više nije.

Ovaj put je umjesto bjeline bio omotan u smeđu boju, od koje se taj dan nije moglo pobjeći. Ima dosta snjego-neljubaca koji bi uskoro mogli odahnuti.
Do kojeg dana još sam uvijek imao vjeru da zima nije gotova, ali kao što kopni snjeg, kopni i moja nada za nekom bijelom zimom.
****************
Kad sam odlučio pisati ovih 50 nijansi smeđe, upozorili su me da bih trebao to nekako zaštiti (jer vele bit će to bestseler na blogu), i ako bude sniman film da moram nekako imati i potvrdu da ima zaista 50 nijansi smeđe.
Tako sam morao odnijeti sve slike na analizu u institut za smeđologiju, i tamo je ustanovljeno da ima na svakoj slici neka nijansa smeđe. Bilo je i preko 100 slika na pregledu ,i iako su sve imale nešto smeđe, ipak smo mukotrpno sveli ovu priču na nekih 50-tak (jedva, bilo je teško izbacivati).
I tako su institucije odradile svoj posao, a ja dobio potvrdu i zaštitu autorskih prava od instituta.

***************
Krenuvši na put u potrazi bjeline na svakom koraku pratili su nas smeđi prikazi....




.....stigli smo na odredište, a ja sam htio što prije ući u zatvoreni prostor, da se pokušam maknuti od smeđih prizora i odmorim oči, ali i unutra se sve činilo smeđe......




...sada sam već bio vidno potresen, pomalo čak i zabrinut, nestalo mi zraka.....izašao sam van i htio odlučiti na koju ću stranu svijeta krenuti.....


...po nekom svom osjećaju izabrao sam jedan od puteva u nepoznatom smjeru.......


....pomalo već i tužan kretao sam se laganim korakom.....moj osjećaj mogao se na početku šetnje prikazati otprilike ovako......


....ali krenuo sam......u sebi sam vrtio jedne stihove pjesme, samo što sam ja te stihove vrtio u glavi zbog potrage za zimom i bjelinom :
" od kad te nema
ko beskućnik lutam
po ulici skupljam
opalo granje
da ugrijem dušu
koja je prazna
al nade ja imam
sve manje i manje "

...krenuo sam uzvodno.....


...što sam dalje išao, to je put izgledao sve teži i teži....i sve smeđiji i smeđiji.....još ni traga znaku zime....


..znam već da kad nam se čini nešto izgubljeno, i onda postoji neki put...ponekad samo treba čitati znakove...slijedit taj osjećaj u sebi...ja sam izabrao neki znak svjetla....


...možda to i nije bio baš najbolji put, jer to svjetlo je bilo sve jače, počelo je biti zaslijepljujuće.....


..tolko da sam već vjerovatno počeo i halucinirati....pa sam valjda vidio i bijele miševe....


...sabrao sam se..krenuo dalje prema svjetlu...nisam posustajao....


......i evo ga !..našao sam oazu usred pustinje !....oduševljen i umoran pohitao sam prema bijeloj oazi....


....ali tu se sve promijenilo..kako sam se ja približio oazi, počelo je nešto čudno.....naglo se smračilo.....kao da sam počeo propadati u lišće.....drveće se počelo kretati i nekim čudnim zvukovima uzvikivati : to je naše ! ostavi to ! odlazi !....
..malo u panici činilo mi se i da me žele napasti, jer diram nešto što pripada njima........


...tražio sam izlaz iz šume...ali drveće kao da mi je htjelo prepriječiti put....više nisam bio siguran....viču da odem, a zatvaraju mi put....nisam htio riskirat nego sam tražio izlaz....


..bilo je ipak i dobronamjernih koji su mi mahnuli i pokazali put za dalje.....


...i pokazalo se dobrim..našao sam put...ne samo put, nego i znak zime....djelomično bijeli.....konačno.....


..ali opet skoro isti scenarij...jaki vjetar počinje.....mrači se...a glasovi su ovaj put samo malo u višoj oktavi : to je naše ! to je naše ! ne diraj, gubi se !....


...što sam drugo mogao nego pokušati krenuti dalje..iako sad već sa manjom nadom.....ali i dalje sam vjerovao...krenuo sam.....


...ponovo sam čitao razne znakove .....


...znao sam da mora postojati nešto....ponekad treba malo zastati, osvrnuti se oko sebe..potražiti te znakove....



..i znak će se pojaviti u nekom obliku....siguran sam i to me drži....ima znakova, pa makar i u malom kamenu koji nam pokazuje put...krenuo sam u smjeru strelice....


....put ide dalje.....


....sada je već tu bilo dosta umora....žeđi....ali vjerujem i dalje u taj put......nešto se mora dogoditi...ne može biti pogrešan.....jednostavno ne može.......


...i nisam se prevario...nakon okrijepe sam još više siguran da treba slušat to što osjećamo....i treba ići korak po korak u životu......


...stepenicu po stepenicu.....


..iako nekad naiđete na zatvorena vrata, ili spuštene rolete.....


..ponekad nam treba neka promjena u životu....treba i to učiniti, ako nam tako kaže naš glas...pa makar i samo to bila neka promjena frizure......


...čini mi se da sam sad već sve bliže tom znaku zime....osjećam to, ali ipak moram malo predahnuti, odmoriti....


..nakon kratkog, ali prijeko potrebnog predaha krećem dalje...i evo, čim sam krenuo došao sam do nove spoznaje...tu sam blizu, još malo......


...i zaista moguće da mi se upornost isplati.....i ovaj put....iako znamo da svatko nosi svoj neki križ......


...iako znamo da nam često dođe upravo ono što smo zaista priželjkivali, toliko željeli...ono bitno i važno u životu....


....iako nekad nemamo vjeru u nešto ili nekoga...upravo nam slučajni stranac može pokazati put..pružiti ruku spasa.....


...moramo znati jedno : da one stvarne želje, u koje stvarno vjerujemo, za koje ni ne posumnjamo na trenutak da nisu moguće, te želje se ne raspuknu poput balona, poput brda onih želja za koje mislimo da su prave....


..i svatko ima snagu za pronaći svoj neki put........


....ova moja potraga na kraju se isplatila....nisam znao hoću li pronaći to što tražim, ali toliko sam želio to naći, te bijele ostatke zime, da nisam ni pomislio da ih neću pronaći....iako je potraga trajala skoro do sumraka.....


...zaključio sam da ni smeđe baš nije u takvoj banani kako mi se na početku činilo....


...i moj osjećaj s početka šetnje se ipak malo promijenio...ipak sam vjerovao da će biti nešto.....pa sad nije više tako tužno kao na početku....


...i na kraju puta kada mi više toliko nije bilo važno uopće ono zbog čega sam i krenuo, upravo tada mi se ta želja i ispunila....našao sam te bijele tragove zime.....

...našao sam i Lijepu našu....


...i cijelu Afriku zatrpanu snijegom....


..neka mitska bića.....
...možda polu kanarinac-polu lav- polu nešto.....


..možda neku macu.....


...čvenk....


ili ljubav......


*****
Probao sam maksimalno skratiti, koliko sam mogao.
**********
...dug iz jučerašnjeg posta......
...ono bijelo čupavo stvorenje je vrlo plaho, bojažljivo stvorenje i totalno bezopasno.....


...a ima i oči.....

Oznake: Zima


- 14:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Ljudi ! Kriza je ! Ozbiljna !

Ili su ljudi jednostavno postali zabrinuti za tuđe zdravlje, pa nam žele nešto reći !?

Ovak, obična večer, osim što je ispala neobična. Meni.
Al ne samo meni.
I ljudima koji su sa mnom odrasli.

Znamo svi da postoje neka pisana pravila, neki zakoni koje treba i mora se poštivat.
Ali postoje i neka nepisana pravila, nešto što se podrazumijeva. Kao neki kodeks.

Tih nepisanih pravila bilo je oduvijek. U puno raznih situacija.
Znam da se puno toga izgubilo s vremenom.
Neka pravila su se poštivala i to je bilo to.
Bilo je to na neki način povezano i sa kulturom ponašanja.
Ne znam točno kako bi to opisao, ali recimo ovako : vozačku dozvolu dobijemo kada položimo ispit, odnosno obavimo sve potrebne radnje da bismo po zakonu stekli pravo na vozačku. I svi koji polože imaju vozačku, ali nemaju svi istu vozačku kulturu. Nadam se da znate što sam htio reći.

Bilo je nekad i respekta između generacija. Nekad smo mi klinci ako bi gledali stariju ekipu kako igraju nogomet bili počašćeni ako su baš nas poslali po loptu preko plota ili nas poslali po šibice u dućan.
Ako sad pošaljete klinca po loptu možete dobit kamen u glavu ili šamarčinu (karikiram ,ali nije ni daleko od toga).

Ono što je mene natjeralo da shvatim da je zaista kriza u Hrvatskoj dostigla svoje rekordne razmjere je zapravo cigareta.
Obični mali, bijeli smrdljivi štapić iz kojeg se dimi.
Ta smjesa glupih otrova koji ispunjavaju naša pluća i koja truju okolinu.
Jesam, ja sam pušač, ali uzimam si za pravo da kažem da je cigareta jedno obično smeće.
Koliko god dugo znam za cigarete i za pušenje, nisam doživio ovo što sam danas.
Kroz tih 20-tak godina života kroz pušenje ili nepušenje ( kod mene je to 777, ili ----7 god pušač, 7 god nepušač, pa sada trenutno 7 god pušač) nisam još nikada doživio da kad žicam cigaretu negdje nekoga ( a da taj sigurno ima cigarete) nisam uspio dobiti cigaretu.
Malo dugačka i glupa rečenica, ali shvatite da sam jednostavno u šoku.
Šokirana su i tri moja prijatelja koja su bila sa mnom.
Kartali smo belu i dogodilo se da nismo više imali cigareta, malo smo duže igrali pa smo popušili što smo imali sa sobom.
Do sada se dogodilo vjerujem skoro svima da su nekad nekoga žicali cigaretu ili je netko njih žicao.
Ali ovo, ovo je izgleda početak kraja, izgleda da nema više tog kodeksa, tog nepisaog pravila koji je oduvijek bio prisutan u pušačkom svijetu.
Bilo je mješano društvo za stolom (5-6 ljudi), oko tri kutije cigareta kraj njih. Odgovor je bio dvojice njih : ne pušimo mi, ostali za tim stolom su gledali u pod i pravili se da ne čuju pitanje.

Jesmo li mi toliko ostarili pa su neka druga nepisana pravila ili je nešto drugo ??
Ali i u ovim vremenima, ljudi koje ja znam pa i ja sam još uvijek živimo po tim kodeksima : kad te netko žica jebenu pljugu pa daš mu jer je to normalno (pa jebala te jedna pljuga).
Koliko sam puta nudio i zadnju cigaretu iz kutije, ali nisu htjeli uzeti, jer je i to bilo neko nepisano pravilo i respekt zadnje pljuge u kutiji. Nitko ti nije htio uzeti zadnju.

Je li došlo neko drugo vrijeme u kojem ne vrijede ta prvila ?
Možda je to splet okolnosti ? Nemoguće, jer bi se već nekada prije moralo to dogoditi.
Ili su odjednom ljudi toliko brižni da se boje za tvoje zdravlje pa ne žele da se truješ !
Ili je zaista u Hrvatskoj prava kriza, i to ozbiljna !? Tolika kriza da ne daješ cigaretu ?
Ma moramo znati da tko god puši zna već da je to luksuz u današnje vrijeme, kako za zdravlje tako i za džep, i da to nikad nije bilo upitno, ali nije nikad otišlo toliko daleko da dođe do ovoga što se danas dogodilo.

Meni je tek ovo pravi znak prave krize !!
I to ogromnih razmjera.
Krizetina i pol.

Ovaj post uopće nije trebao postojati, ali jednostavno je nastao.
Uz sve uništeno i pokradeno, uz sve popljačkano, meni je tek sada pravi znak i okidač da je zaista kriza u Hrvatskoj strašna.
Možda se čini da su ovo gluposti, pogotovo ljudi koji možda ne razumiju te kulture ponašanja, ali meni i ljudima oko mene je ovo što se dogodilo nepojmljivo. Možda je ovo sitnica za čovjeka, ali smatram da je ovo zaista velika stvar za čovječanstvo !!

Oznake: cigareta, kodeks, pravila


- 00:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.02.2014., subota

Tko traži, taj i nađe !

Samo neke izdvojene sa današnje šetnje.
Preumoran za priče, samo malo, tek toliko. Možda sutra priča cijela.

Al tko traži taj i nađe :

...i rodnu kuću Alfreda KIČ-koka....


......prozor stare majke.....


......i dvije, tri ljuske na putu.....


......sobu za pušače.....


.... i neka nova bića.....


....ali i prave pravcate KIČ-koke....

Oznake: šetnja


- 23:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.02.2014., petak

Pazi mina !!

Neki su davno vikali : ne okreći se sine !!

A ja moram sad vikad : pazi sine, ne gazi !!Tu su mine !

I naravno da pita : kakve mine, tata !?

Sine moj, opasne, nagazne !!

Evo tu je jedna lijevo na travi.......


...na samo par metara od ulaza u zgradu vreba opasnost....


...i onda vele da su životinje, životinje...pa ljudi su gori od životinja, nije životinja niš kriva, kriv je vlasnik....ponekad se pitam kak bi to izgledalo da se ja (da prostite) pokenjam ispred nečijeg ulaza u kuću...pa zatvorili bi me ili bi platio neku kaznu....i smatram, nisu to govna njihovih ljubimaca nego su to govna njihovih vlasnika, ak me razumijete.....al da ga bar onda nauče da to obavi tam uz sami čempres, da mi bar raste bolje i da hlad na parkiralište, kad već nebu nikad pokupil za njim....


....volim ja i ljude i pse i sve životinje, ali onda isto tako mislim da se treba oko toga i brinuti...ova zadnja mina je stvarno kapitalac, i neka malo veća noga je ugazila...već smo navikli da nema tu pomaka i stalno vičemo : nemoj tuda sine, pazi sine......jedan čovjek je dole niže u ulici stavio ogromnu tablu i napisao : DRAGI SUSJEDI, OVO NIJE JAVNI WC ZA VAŠE KUĆNE LJUBIMCE, OVO JE PRIVATNI POSJED !!...jer jedno vrijeme su svi tam obavljali nuždu, a čovjek tam drži svoje kombije na komadu zemlje presvučenu šoderom, ali to se našim susjedima učinilo kao odličan wc za pražnjenje njihovih ljubimaca.......u našoj zgradi ima dosta djece, i vole se igrati vani oko zgrade, ali tamo je sve puno mina, nekad se i ne vide odmah...i onda se to raznosi po stubištu.....




...a da barem nema u samoj blizini i livade i šume, ali ne, slađe ih je učiti da kenjaju pred tuđim dvorištem.....

Sjećam se da sam k'o školarac hodajući po gradskim ulicama tam u samom užem centru već ispraksirao hodajući slalom preko mina, jer bilo ih je.
I mislim da neće biti ništa dok se i to ne počne strogo lupat po đepu stanovnika, jer bi nam trebalo biti neugodno ostavit govno ispred tuđeg praga.
A zašto nam nije neugodno ?
Zato jer smo zajebani, nekulturni balkanci koji se neće još godinama osvijestiti !
Pa nama je sve normalno tu, pa tako i ovo ,a kad odemo van zemlje onda nam tek postane neugodno u nekoj stranoj državi.
I tko je najveći krivac u ovoj priči !?
Ja znam tko nije-- životinje su tu najmanje krive !!

Pazite na mine !!

Oznake: govno, kućni ljubimci


- 10:54 - Komentari (21) - Isprintaj - #

06.02.2014., četvrtak

Belatorove kućne čarolije- 1.dio

Ima ljudi koji rade čuda.
Ono, iz ničega nešto naprave.
Dobro, nije baš iz ničega, al recimo po onoj poslovici staroj : iz dreka naprave gibanicu.
Dobro, ovo je malo rekli bi degutantno (valjda se tak veli), ali kad ljudi rade te čarolije, kao alkemičari.
Tak i alkemičarka Nisa@ od svojih slika radi čuda, pa onda Brazde@ kod Čuvarice@, i tak. Ima toga još, al shvatili ste o čemu se radi.

Tak ja doma radim te čarolije, ne može to svatko, hehe.

Najprije uzmem neku posudu, nazovimo je đezva......


..onda zakurimo vatru....


..i sad ono bitno, ak stavljate šećer, bilo bi poželjno odma, a ne na kraju....ja stavljam s godinama sve manje šećera, a može i bez njega...ionak vele da mi muški smo sve bolji s godinama, sve slađi, onak ko i vino, pa valjda ne trebamo niš šećera....
...odma šećer......


...kad voda proključa (inače govorim zakipi, al mi ovo fora riječ- proključa), dodamo čudotvorni prah koji se zove kava- turska, odnosno u ovom slučaju hrvatska.....


..i sad je tu opet bitno da se to ipak lagano miješa, onak u smjeru kazaljke na satu...



..kad se kava digne do 2mm od vrha đezve onda gasimo vatru......


..i naravno ne slikamo dok isparava, al ova čudesna kava je zamaglila cijeli stan, i nemojte baš takvu kuhat...sad dok čekamo da se magla raziđe, možemo otić zapalit jednu ili na blog ili nešto...





...kad se sve sleglo, razišlo, možemo preći na sljedeći korak...stavimo šalicu u đezvu da se malo zagrije....dobro, to možda i ne treba, al ovi kad kuhaju espreso obavezno curi espreso u toplu šalicu i to lagano po rubu šalice....nije to samo tak, skuhat kavu....i ne treba u šalicu stavljat cvijet, to tak ispalo...


...i to je to..uživajte u kavi....i naravno ,tko misli da još nije spreman za pothvat kuhanja kave, nek još jednom pročita ove upute....moram ić sad, u nabafku...žena mi ostavila popis, a i karticu hehe...ubit će me taj multi tasking, sad kuhaj, sad odi u nabafku i onda još espreso popit....

Oznake: kava


- 10:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.02.2014., srijeda

Još `rvacka ni propala




Znam, znam, pročitao sam negdje u komentarima kako malo iskusniji fotografi govore da se ne objavljuju mutne slike, i da je to grijeh u krugovima fotografa, al ja nisam fotograf pa si uzimam za pravo.
Fotografirano je iznenada, a pokazuje jedan od običaja.
Moram reći da ne volim običaje, pa tako ni taj.
Ne odobravam nikome pravo da zaustavlja promet iz bilo kojeg privatnog razloga, jer sam se uvjerio da se nekim ljudima žuri iz puno važnijih razloga (neki žure u bolnicu).
Na sreću nisam bio u takvoj situaciji, ali puno puta sam bio u koloni kad sam dostavljao hranu radeći na dostavi između nekih poslova. Ali ne samo zbog toga, nego kao što sam rekao nisam pobornik običaja bilo kojih, ne trebaju mi ulasci niti u neke organizacije, sekte ni slično.
Kad živiš po nekom svom osjećaju, srcu, tada mislim da ti ne trebaju običaji, osim ako se doista ne poklapaju sa onime što jesmo i što volimo.

Moram tu spomenuti jedan od največih običaja, a to je upravo brak. Uobičajeno je raditi svadbe i ulaziti u brakove. I obečavati neke stvari koje ni sami ne znamo hoćemo li ih ispuniti.
Ne moram ni govoriti da ja nisam imao ni kolonu na cesti, a ni uobičajenu svadbu.

I htio bih samo poručiti Suncokreti-ma na oblacima@ da se ne zapitkuje toliko i ne muči sa rastavom, jer nije to ništa loše.
Ja sam naprimjer kao klinac želio da se moji starci rastanu, čak sam potajno i molio za to, jer činilo mi se da bi tada svima bilo lakše.
Ali oni su ostali u braku i još su i danas u braku, ali ni tada nisam gledao na to kao na nešto loše. Jer zaista to može biti prednost i bolji život za dijete, jer rastavom ni otac ne prestaje biti otac,a ni majka ne prestaje biti majka (naravno ako vole svoje dijete).
***************
I na početku ovog posta opet je moglo pisati : nisam ni danas mislio pisati, ali opet pišem.
Nekad jedna slika odredi, nekad jedna riječ koju čuješ ,a nekad neki prizor koji vidiš, i onda opet "moraš" pisati.
Kako je ovaj moj blog stvarno već pokazao da se piše o svemu, a zapravo opet o ničemu, tako je i ovaj post opet o ničemu.

Zapravo sam dobio želju da pišem kad sam pročitao post danas od Valcer@.
Uvijek je dobro (barem meni) kad vidim da netko nešto radi s guštom, odnosno napravi nešto jer tako osjeća.

Kad čovjek nešto radi otvoreno ili od srca, onda je sklon puno puta reći ili učiniti možda više od onih koji su zatvoreni ili se boje reći nešto što misle.
Ne bježim od toga da često vidim kako su večina blogera visokoobrazovani ljudi, koji su načitani, pametni.
Često puta odem proguglati neke riječi koje koriste u postovima i komentarima, jer ne znam što znače.
Jer nisam nikad pretjerano čitao knjige, nisam završio fakultete.
Ne sramim se toga, to sam ja, takav sam put izabrao.
I sretan sam što ima takvih ljudi, kao večina blogera, koji nadam se pokazuju da stvarno" još `rvacka ni propala"......
***************
Kao da se pokazuje da su poslovice ipak istinite, jer kad vele u svakom zlu neko dobro.
Tako si ja mislim, da mi nije firma propala, ja ne bih išao za tim da si nabavim laptop, jer sam bio totalno anti-kompijuterski tip, i nije mi trebao. Ali zatrebao mi je zbog traženja posla, jer nisam mogao pratiti oglase. Tko zna koliko bih još bio bez interneta, vjerojatno dok ne bi Ficho ispaštao zbog toga jer bi ga kasnije klinci ismijavali ako ne bi pratio što svi rade.

I sada već znam neke stvari na kompu, ono najosnovnije, ali kad sam i krenuo s blogom puno toga nisam znao, a to što sam malo napredovao zahvaljujem upravo vama, a najviše blogerici Lilianke@ jer zna ona koliko mi je pomogla.
Od samih stavljanja slika, pa do linkova i ostalog.

Što se tiče komentara, dok danas netko zahvaljuje i prisjeća se lijepih komentara, drugi su jučer kukali zbog loših komentara.
Tu sam i dobio želju da pišem danas, jer ne slažem se da postoje loši komentari. Svaki komentar je bolji o nikakvog (naravno, ako je zaista vrijeđanje brutalno onda valjda i reagiraju admini), i da večinom komentar govori više o onome tko ga piše, nego kome je upučen. Mislim da je najgora ravnodušnost u životu.
Ako smo iskreni i živimo kako osjećamo, tada je jedina istina da ne možemo biti sa svima dobri, ne mogu nam svi biti istomišljenici.
Kao što znamo u svakom dijelu života postoje određene grupe ljudi ili malo grublje nazvano klanovi.
Klanovi su ipak nešto drugo, ja govorim o grupama ljudi, jer postoji grupiranje već u vrtiću, pa u školi, onda u vojsci, pa na poslu itd.
I logično je da od možda 100 ljudi na hrpi nastanu neke grupe ili grupacije ljudi koje povezuje nešto. Da li je to razmišljanje, način života, ljubav prema sličnim stvarima ili jednostavno energija i zračenje (jer ljudi također zrače).
Ali ne možemo svi biti međusobno dobri. To najbolje pokazuje i ona kad kažemo da nam neki ljudi crpe energiju, i onda ih naravno izbjegavamo u životu.
Neki ne izbjegavaju i dalje ih ti isti ljudi crpe.
**************
Ne mogu onda da i blog recimo ne gledam kroz kontekst ljudi, toliko sličnih, ali opet različitih.
I dobivamo slike u svojoj glavi , i slažemo ,i mislimo da neke već poznajemo. Ali napominjem ,to su samo slike.
I da stavimo te sve blogere na jednu hrpu, pa normalno da bi bilo puno grupa i grupacija tih ljudi, neki bi se "našli" i možda ostali frendovi cijeli život, a neki koji sada misle da su frendovi možda ne bi nakon par rečenica više uopće pričali.

Tako se i na blogu Vegetarijanka@ raspravlja o komentarima, i njoj se čini da je netko vrijeđa, ali ja opet kažem : možda bi se pokazalo u stvarnom svijetu da bi ti isti ljudi bili u istoj grupi.
Recimo da mene tak netko kako se tamo kaže "izvrijeđa " u komentaru, ne bi mi smetalo, dapače, nek me njih 20 i više izvrijeđa, ali opet ponavljam bolje ikakav komentar nego nikakav. Evo ak ti je lakše : hoću da i mene tak zvrijeđa Alexxl@.
Ali dobro je da ga ima, jer kud bi to sve došlo kad bi svi pisali isto i uštogljeno ovak ko ja.
Volim posjetiti i Alexxl@ i Euro@ i sve koji se dobro šale, jer je i to prikaz inteligencije (jer za biti šaljiv treba imat ono nešto u glavi). Ni uspješan lopov nije bez klikera u glavi.

I blogera B-612 ste otjerali svojim nekomentiranjem, pa makar da ste vrijeđali, jer vas je žicao danima i želio skupiti 18 različitih komentatora.
Zašto ja nisam nikad imao ništa protiv njegovih komentara ? Zato jer sam osjetio da je iskren komentator koji je javno dao do znanja da spama okolo istu rečenicu.
I to cijenim, kad netko iskreno radi ono što radi.

Eto, još jedan post o ničemu.
Hvala vam blogeri što sam dosta toga naučio, od korištenja kompijutera, raznih novih riječi kojima znam značenje !!

Oznake: blog, računalo, internet


- 11:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.02.2014., ponedjeljak

Teorija zavjere- najnovija

Obično kad se spomene pojam teorija zavjere, ljudi se po nekoj automatici podsmjehuju. Neki bi mogli pomisliti da su teorije zavjere zapravo samo plod mašte pojedinaca željnih medijske pažnje.
Ljudi koji prenose teorije zavjere često nemaju mogućnost dokaza, no s vremenom neke tajne izrone na vidjelo, vladini dokumenti gube oznaku tajnosti, a onda stvri nisu više toliko smiješne.
Business Insider napravio je kompilaciju zavjera vlade SAD-a koje su se doista dogodile :

1. Trovanje američkih građana tijekom prohibicije
2. Američka služba za javno zdravstvo lagala je o liječenju afroameričkih muškaraca zaraženih sifilisom više od 40 god
3. Više od 100 milijuna Amerikanaca primilo je polio injekciju zaraženu virusom koji može uzrokovati rak
4. Dijelovi incidenta u zaljevu Tonkin, koji su bili povod za američku intervenciju u Vijetnamu, NIKAD se nisu dogodili
5. Američki vojni vrh planirao je terorističke napade po američkom tlu kako bi dobili podršku za rat protiv Kube
6. Američka vlada testirala je LSD na američkim i kanadskim građanima bez njihovog znanja
7. Godine 1974. CIA je potajno na površinu mora izvukla potopljenu sovjetsku podmornicu s nuklerna balistička projektila
8. Američka vlada prodavala je oružje Iranu, kršeći embargo te novac iskoristila za potporu nikaragvanskim militantima
9. Kako je počeo rat u Perzijskom zaljevu

Ima još nekih poznatih teorija koje nitko nije uspio opovrgnuti :
-terorstički napadi 11. rujna
-ubojstvo Johna F. Kennedya
-slijetanje na Mjesec
-smrt Osame bin Ladena
-globalno zatopljenje

No dosta o Amerikancima i njihovim teorijama zavjere.
Zapravo sam htio pisati o tome kako sam nedavno otkrio novu teoriju zavjere.
Nije ona nastala kao večina tih zavjera na Američkom tlu.
Ova nova (u stvari nije nova) koju sam otkrio zapravo je tu sa Europskog područja.
Dosta je opasna jer je to pravi udar na čovječanstvo, a traje već više od 50 godina.
Ona je osmišljena dosta lukavo, tako da ju je teško razotkriti.
Pogađa široke mase ljudi, rasprostranjena je po cijelom svijetu.
Što je najgore osmišljena je tako što cilja na ljude baš od samog djetinjstva, tako da iz tog razloga odrasli to teže otkriju, jer je to prikriveno kroz dječji igru i zanimaciju.
Mora se priznati da su ovi zaista nadmašili i Amerikance koji su maheri u zavjerama.
Ova zavjera je počela negdje 1949. god u danskom gradiću Billund.
Kao da sam osjećao da se ne treba tim proizvodima niti približavati u dućanima, i kao da sam znao da ih treba zaobilaziti u širokom luku.
I jesam, uspijevao sam izbjegavati taj paket proizvoda, koji je dobro zamaskiran, primamljivo dizajniran i neodoljiv za djecu.
Jednog dana sam ipak dotaknuo tu kutiju na kojoj piše "LEGO", i tu počinje odnosno završava "njihov" naum.
Ti proizvođači, zapravo kovatelji zavjere uspjeli su u svom naumu, navukli su nas na lego kocke.
Kako su to učinili ?
Pa upravo tu i leži ta teorija zavjere, jer moje je mišljenje da od kad su prije 40 god lego kocke sa drvenih kocki prešli na plastiku, tada su počeli uštrcavati neku kemikaliju koja stvara tešku ovisnost o lego kockama.
Samim dodirom kocki preko kože a i dišnim putem unosimo u sebe neku čudnu kemiju koja stvara ovisnost i kasnije smo "prisiljeni" kupovati i dalje lego kocke.
Nemam dokaza, kao što nemaju niti druge poznate teorije zavjere, ali čini mi se da već i sama kutija ako ju dotaknete u dućanu može stvoriti ovisnost.
Zato vi koji ne biste željeli biti navučeni na tu ovisnost, i dalje zaobilazite te kutije u dućanima i govorite djeci da to ne valja.
Jer sa mnom je gotovo, za mene nema povratka, više ne kupujem jeftine igračke kojima odmah nešto ispadne i potrga se već i prije dolaska kući.
Sada kupujem isključivo i samo Lego, skupi i bezvezni Lego.

**************
A počelo je tako, sasvim slučajno. Ficho je zastao u dućanu i gledao te kutije. Ja sam kao i obično govorio da je to bezveze, skupo i da nećemo ništa kupiti.
Kako mu se bližio rođendan,Ficho je znajući da sutra dolazi baka po njega u vrtić, u vrtiću nacrtao na komad papira sliku sa kutije Lego koju je prošli dan držao u rukama.....


I predao je baki papir i rekao da to želi za rođendan, jer baka ga je pitala što želi. Uspio je nacrtati baki točno što želi, jer je baka kupila upravo to po njegovom crtežu, crtež je još kod bake, a mi smo dobili prvu zanimaciju za slaganje....


I onda je ta lavina samo krenula, svi koji su ga pitali što želi za rođendan rekao im je isto : legiće !!
I tako je došlo više tih kutija pošpricanih kemikalijom.....


..naravno da svi mislimo kako su lego kocke skupe, jer jedna mala kutijica dođe nešto manje od 50 kn, ali veličinom je blizu kutije cigareta, zato roditelji koji puše jednostavno pričaju gluposti (pa i ja sam) svojoj djeci, lego je skup a onda kupimo cigarete i trošimo novac na gluposti...a lego nam ostaje i možemo se igrati godinama.....


...i zaista taj lego dobiva svoje počasno mjesto u odnosu na druge igračke...ima posebno mjesto u ormaru...nisu nabacane kao sve one druge koje skupljaju prašinu......i mislim da kod lega vrijedi ona : nisam toliko bogat da kupujem jeftino !! ..jer ove jeftine zbilja završe negdje u kutu nakon jednog dana...ali legići traju, vidi se to......


..bavimo se sada i građevinom.....


...gasimo požare....


...vozimo ozlijeđene....


Moram priznat da sam dugo bio skeptičan oko tih legića i nisam ih htio ni pogledat u dućanu, ali sada mislim drugačije.
Da li je to zbog one "kemikalije" u plastici ili je jednostavno kvaliteta i ideja same igračke presudila !?
Nisam pobornik kupovanja igračaka, nego sam uvijek zagovarao igru, igra je bitna a ne igračka, ali hoću reći ako se već kupuje igračka, ja ću izabrati lego, jer smatram da stvarno razvija mozak djeteta.
Samo slaganje i razmišljane, pa oblici kocki, boje ,sve to razvija dječji mozak.

Vidim i po sebi, i moj mozak se razvija, piše na kutiji da se slaže od 5 do 12 godina, a ja sad već istreniran složim skoro za jedan dan.

Htio bih samo još skrenuti pozornost, da ako ste već navučeni na lego, pokušajte onda rađe kupiti kutiju na kojoj piše 3 u 1, jer tako možete slagati tri razne kreacije, a i knjižica koja vas vodi kroz slaganje je bolja u takvim paketima......





Sad već jedva čekam da Ficho negdje zapne sa slaganjem i da ja malo uskočim, jer sve mu bolje ide i skoro da me ne treba više za slaganje.
Morat ću kupovat sve veće i kompliciranije kreacije tako da i ja još uvijek mogu slagat.
A jesu nas navukli !!

Lijepi pozdrav od zaraženih iz Lego- grada.....

Oznake: lego kocke, teorija zavjere


- 09:50 - Komentari (30) - Isprintaj - #

02.02.2014., nedjelja

Pionirski grad

Kad smo bili pioniri maleni išlo se u Pionirski grad ili Pionirac.
Ne znam dal su nekad svi dolazili tamo na školske izlete iz drugih krajeva, nemam tu informaciju.
Sad se zove Grad Mladih, i mislim da tamo sad znaju školarci dolaziti na nastavu u prirodi.

Za jučer znam da je bilo ljudi iz raznih krajeva.
Bilo je puno Zagrepčana, Dalmatinaca, Prigoraca, Zagoraca, Međimuraca, Istrijana, Ličana, Slavonaca, Beograđana, Vojvođana, ma bilo je ljudi od Vardara pa do Triglava, Balkan u malom.

Nisam bio u Pionircu već skoro pa tri desetljeća.
Nisam ni jučer znao da ću tamo završit.
Zvao me prijatelj na cugu, nije mi ništa govorio za neke planove ili događaje, samo je rekao : vidjet ćeš.
Nisam ja puno ispitivao.
I otišli smo na izlet.
Bili su tamo ljudi iz svih dijelova bivše Juge, a možda i šire.
Tu nije važno bilo koje si boje kože, od kuda dolaziš, s čime se baviš.
Bilo je tu direktora, direktorica, šljakera, doktora, svih možda mogućih djelatnosti, raznih godišta.
Sve su to obični ljudi, samo što ih povezuje jedna ljubav prema istoj stvari.
To je način života, odabir, ljubav, strast ili što već
Svi su tu kao jedno. Svi su slično obučeni, vole istu stvar, istu glazbu.
Prihvačaju sve, nikome ne smetaju, vole se zabaviti, ali vole na neki način i opasno živjeti.
Jer život bajkera mi se čini ipak malo riskantniji nego nas "običnih".

Nisam bio bajker, niti ću biti vjerovatno, ali volim tu atmosferu, rock glazbu (uz svašta nešto), ponovo tu emociju, taj adrenalin koji kao da vidiš u zraku iznad atmosfere.

Imali su jučer bajkeri svoj moto-susret, ne znam puno o tome, ali vele da je ovo bio mali skup zbog vremena, bilo je ljudi brojeno u stotkama, ali inače ih se zna brojat i u tisućama.
Nisam nikad do sad bio na takvom događaju, ali mislim da ću možda otići na proljetni ili ljetni.
Sada nije bilo motora, ali bilo je buke.
Ta tri "luđaka" su toliko dobro svirali , da to nije normalno.
Rock je prašio cijelo vrijeme, a najlaganija stvar je možda bila "Teške boje".

Iako smo prijatelji i ja jedini možda bili u civilki, nitko nas zbog toga nije čudno gledao.
(...ispričavam se zbog slika i mutnosti, ali nisam imao fotić jer nisam ni znao gdje idem...)...ali ipak da možda dočaram atmosferu službene obleke......



..imali su i tombolu......



I mi smo se naskakali uz žestoku glazbu.
A ovi "luđaci" su na kraju odsvirali od Prodigy-a "voodoo people", bubnjar je lupao za navjerovat, stvarno ludo, valjda su to za svoj gušt odsvirali. Nisam to nigdje nikad čuo u živo.

Nakon toga smo još uz našeg mlađeg "vodiča" odvedeni na neki techno- party na Ravnice.
Opet smo malo u ritmu razgibali stare kosti. Ovaj put smo mi "starci" ipak pobjegli prije svitanja, jer su ovi valjda nastavili izlazak do podne.
Mi više to ne možemo, nema kondicije.
A i čini mi se ipak da je nekako najbolje uz klape, ili lagani dvokorak uz puni želudac.
Baš onak kak veli i Kekin.........

Oznake: moto-susret, bajkeri, motori


- 17:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.02.2014., subota

I Dunav laže

Još jučer nisam znao da i Dunav laže.
Još jučer nisam znao da ću pisati danas post.
Još jučer nisam znao ni na kraj pameti da bi mogao biti taj naslov u postu.
Al to je bilo jučer.

Što hoću reći?
Pa hoću reći da slučajnosti ne postoje, da svaki dan upoznajemo sebe, da zapravo nikog uistinu ne poznajemo, jer učimo i otkrivamo i sami sebe.
To je sve već stara priča.

Ali bitne su emocije.
Vjerovatno svi ljudi imaju emocije, makar znamo nekad reći da neki ljudi nemaju.
Znam da imaju, samo ih neki ne žele ili ne mogu pokazati.
Neki možda ni ne znaju da ih imaju.
Ja ih imam valjda i previše.
Ali ne bojim se reći ili priznati kad nešto volim ili ne volim.

Kako u ovoj pjesmi kažu, koju sam zapravo prvi puta čuo na domjenku koji smo imali u firmi, odnosno jedan mali dio firme-..I Dunav laže....



Pjesma mi je ostala u uhu, i kad sam je čuo naježio sam se, pjevao, a ne znam riječi.
Ali tamburaši su je iznjeli sa toliko emocije da je to bilo "strašno".
E sad, da li bi meni ta pjesma ušla i ostala u uhu da sam je čuo na radiju dok nešto radim po kući !?
Sumnjam !
Ali određene stvari u određenom trenutku čine čuda, odnosno daju nam neku energiju, napajanje, ali sa emocijama.
Ti isti tamburaši (iako nisam do sad volio baš takve vrste bendova) su svojom emocijom i energijom svaku pjesmu učinili posebnom.
Puno puta sam slušao razne bendove u živo, jer i moj otac je cijeli život svirao u bendu, i uvijek je bila ta emocija bitna.
Uvijek sam to vidio, kad netko nešto radi iz gušta, ili kad netko nešto radi iz koristi.
Osjeti se to.
Moj stari je naprimjer pričao kako je sa 15 god iz malenog sela otišao u svijet trbuhom za kruhom, jer su kao djeca zaista bili siromašni.
Pogodite što je kupio za prvu plaću ?
Kupio je akustičnu gitaru, makar nitko od njegovih nije bio nikada muzičar.
On je tu želju imao u sebi i iako će biti gladan on je mora kupiti.
Još uvijek svira na njoj.
Učio je sam doma, ležeći na krevetu na leđima i prsti su mu krvarili, nije znao note, nitko mu nije ništa pokazao.
Znao je vježbajući i zaspati sa gitarom u rukama.

Moramo znati da tada nije bilo ju tjuba i ostalog.
Ali bilo je emocije i krvavih prstiju. I ljudi su to osjetili, moj stari je emotivac i svira sa velikom ljubavlju, a slučajno i paraleno s time i svojim poslom je nama kao djeci osigurao sve što nam je trebalo.
Naravno da ima i onih koji nešto rade slično, ali bez emocija, i to se po meni ne može mjeriti sa iskrenom ljubavlju.

Znamo reći i za razne sportaše, lako njima, zarađuju, ali ne vidimo mi taj rad i trud u pozadini, te krvave prste i razna odricanja.

Zato ako laže Dunav, lažemo i mi.
Lažemo npr. i kad kažemo da nam nije bitno da li netko čita naš blog.
Bitno nam je, dobro možda ne jako bitno ali lagali bi kad bi rekli da nam to nije drago.
E sad, da li netko piše isključivo zbog emocije, iskrene ljubavi prema pisanju ili ipak piše iz nekih drugih razloga.
U to neću ulaziti, iskren sam pa priznajem : drago mi je kad vidim da netko čita što pišem i kad komentira, ali isto tako znam da pišem isključivo zato jer to volim, to je moja ljubav, to su moje emocije.
Evo iskopao sam negdje po kutijama neke svoje priče (iz godine 2001.), tada nisam bio u virtualnom svijetu, ali želja za pisanjem priča bila je oduvijek u meni.
Kad bih vidio nekad samo jednu sliku odmah bi mi došla neka priča......


I priča bi krenula, ljepile bi se slike, pisao tekst, sve se uvezalo.....



Tako da neke stvari jednostavno ne možete izbaciti iz sebe, neke emocije ili osjećaje.
Sada je drugačije vrijeme, pa sve ide lakše, lakše slikaš, lakše poljepiš slike, ali ljubav i emocija je ista.....


Nije mi ni tada bilo jako važno hoće li se nekome svidjeti moja priča, nisam to radio zbog nekog drugog, radio sam to jer to volim, ali naravno da mi je bilo drago da se netko nasmijao tome, netko pohvalio a netko je rekao da je bezveze.
Sve to je nebitno, bitna je ta ljubav prema nečemu.
Tad nije bilo ni cool listi, ni top ni flop. A blogme ni danas to za mene nije bitno.
Bitan mi je taj osjećaj postavljanja priče, i to je istina.
Nemam razloga lagati.

Kad sam jednom davno imao želju nešto slikati, naslikao sam upravo kuću moje pokojne bake, tu istu kuću gdje je moj stari krvavih prstiju vježbao gitaru....


Isto je to bio meni dobar osjećaj ,kad nešto stvoriš, napraviš.
Naravno da kužim da nisam slikar, ali to me baš briga.
Kad je baka prvi put vidjela sliku pitao sam je da li zna što je to naslikano ?
Ona je odgovorila : pa kak ne bi znala !? To je moja kuća.
I meni je to bilo dovoljno, ispunio sam svoju želju, a i razveselio sam baku.
Sad je tamo asfalt, kuću nitko baš ne posjećuje, ali imamo je kod mog starog obješenu kao podsjetnik.

Imao sam i želju da obojim zidove i stari ormar u sobi gdje sam bio kao mlađi.
Sad je u toj sobi moj netjak, ali tigar iznad kreveta još je tamo.....


Ima tamo i labudova po zidovima, i jezera ,planina.
Po ormarima likova iz crtića.
Sve su to bile stvari rađene s ljubavlju i guštom, baš kao što su to radili i tamburaši jučer.

Oznake: emocije, ljubav, iskrenost


- 11:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Kolovoz 2013 (21)
Srpanj 2013 (7)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se