Mozak na pasu

01.03.2016.

Hello people,
dugo me nije bilo, moglo bi se rec da me progutalo zagrebacko sivilo ili svakodnevica obaveza, ovako ili onako odoh ja i put pod noge, tek je podne, a budna san vec 9 sati, cudan osjecaj. Sa Plesa do Frankfura ,propela avionom, koji kad sleti na Frankfurtski aerodrin izgleda ko vrabac medu orlovima.
U Frankfurtu je tolika ubrzanost i pretrpanis, jedan avion nije ni sletia, drugi vec poljece, dok prolazite busom do svog aviona, avion ispird vas poljece i cini van se ko da ce van njegovo krilo proc kroz sajbu busa. Bez obzira na besprijekornu njemacku organiziranost, hekitika ovog aerodroma, koji ostavlja dojam grada samog za sebe, ne moze vas ne obuzet. Iz Njemacke putujem u jedan upotpunosti drugi svit, usporeniji i od naseg dalmatinskog bio ritma.
Las Palmas, Gran Canaria, misto di prisa ne postoji, ali doslovno ne postoji, nikad i nikako. I tako neka san ocekivala usporensot, 25minutno cekanje kufera, dovelo me do toga da prizeljkujem da ne postoji sporiiji ritam od dalmainskom. Usprkos tome stojim 26.2 ispird FUCKING bespuca oceana! Afrika je prakticki tu! Cudan je to osjecaj i uvik predivan! Isto ko kad vidis ostatke zidina Rimskog carstva, u Italiji, predivan je taj osjecaj koji me podsjeti tek si kap u ocenu svijeta.
Kako je chill krenia s prtljagom, chill je i da ljudi prelaze cetri trake bez psjecakog ko da je Haidina liva, chill je u ducanu na kasi, chill je da sve otvara oko 9,10, a da nikoga ni ne vidite do 11, chill nije u emocijama, vec kod pozdravljanja nepoznatih svi se ljube u obraz, ljudi se stalno smiju, iako je nezaposlenost veca nego kod nas, nekako su sretni i tocka.
Kako je ovo zemljopisno prije svega, budimo realni, Afrika, priroda se pobrinila da je gomila tropskog voca cijele godine tu, tako da marakuju, ananas, mango i slicne stvari mozete uvik pronac i svi su predivni za jest ili pit u smoothiu. Isto tako je obilje ribe svakojake, a sto se povrca tice naravno da sve mozete nac cijelu godinu tikvice, pome, kukumare, sve ubrano jako blizu.
Vrijeme pak nije odlucilo bit na mojoj strani, zbog nekih drugih okolnosti sam dosla u veljaci, inace mjesecu u kojem je najgore vrijeme, to znaci odprilike da je po ure sunce, oblacno,oblacno, vitar, kisa, sunce, kisa , vitar, oblaci i tako stalno. I dalje temperatura ne pada ispod 17 i dalje je tu osjecaj predivnog mirisa mora. Sutra putujem na jug otoka i nosim nove dojmove.

Ali prije nego zavrsin post, moram vam odat jos jedan chill, toliko su ljeni da mozete kupit kuhana jaja u ducanu! E to mi je definitvno bia najveci sok.

Dubiozi u čast meni za dušu

29.11.2015.

Ne sičan se točno kad san počela slušat Dubiozu, ali sičan se kad se rodila moja ljubav prema njima. Bilo je to na koncertu u Spaladium areni 1.3.2014 kao dio promocije „Apsurdistana“, na taj izimno kišan dan nisan ni slutila koliko ću zavolit ovaj sedmeročlani bend same pozitive.

Šta se inače tiče muzičkog repertora moje playliste, tamo možete nać sve od Severine do AC/DC-a, šta znači da je i obuhvat muzičkih žanrova koncerta benodva i izvođača na kojima san bila prilično raznolik. Tako da iz tog širokog spektra koncerata izlazi ova usporedba i preporuka. Lipota Dubiozina koncerta se krije u tome šta postoji neka tajna veza Dubioze i publike. Oni se ne moraju zahvaljivat publici šta je tu, ne moraju tražit nešto posebno od njih, ko da se magijom njihovog sviranja i pozitive koju šire s pozornice automatski rasprostrani taj tip ponašanja na publiku. Ne samo to, ovo sad zvuči ko prodaja teleshopom, Dubioza brine i za zdravlje svoje pubilke jer ekvivalent otić na njihov koncert je isti onome da ste proveli nekoliko sati u teratni. Sa njohovog koncerta niko neće otić bez znoja. A osjećaj koji ostaje nakon tog koncerta jednostavno je nevjerovatan, količina pozitivne energije koja vas obuhvaća je nevjerojatna.

https://www.youtube.com/watch?v=EuQLMXyGQOE

Možda je sve stvar ukusa ili ako ćemo prema voditeljici rtl-a okusa, da žena je na tvu rekla okusa za ukus u odjevanju, ali naspram muzički puno jačim bendovima dubioza pruža nešto puno jače njihovi koncerti nadilaze iskustva koncerta i pružaju publici magiju pozitvnih vibri ovog ludog i inovativnog benda, ostavljajući na kraju nadasve iskren odnos prema publici, di nije nužno da im se zahvaljuju dok ih publika iskrenim željama zove na bis povicima: Vratite se, pi**! I zato Dubioza hvala, za iskakanje iz svijeta standarda za uvijek više i jače!

Oznake: Dubioza Kolektiv, koncert

TIKA- TAKA, ne boj se tog negativnog MRAKA

26.05.2015.

Kad živite sami ima nešto u tome da je pozadinsko laprdanje televizije, ma koliko glupo bilo navika. Ta glupa navika daje osjećaj da niste sami,a kad ste još skloni tome da gledate televiziju iz ovoga ili onoga razloga, može postat problem kad više televizije nemate. Da upravo to neman više televiziju....minuta tišine.

Ovo dođe ko neka slagalica osjećaja neman tv, napravila san jednu odluku u glavi koju do sad nikako nisam mogla dovest kraju, sad jesan. Zbrajat znate, čim čitate ovo i tako bi rezime bio jedno plus drugo plus treće misli mi lude. Vrtlog misli vuće prema dole, jako rijetko prema gore. Izgleda ko omanja pijavica, atmosferska pojava,ali atmosferska pojava u mom mozgu. Samo ta pijavica ne vuće stvari, kuće, stabla, telad, tri auta koja prevoze političiara, Željku Markić, ne ne, ona vuće moje misli amo tamo danima... Prva stvar kako bi je nacrtala da je iden crtat je pijavica u kojoj se nalazi velik broj Dalijevih otopljenih satova jer najviše me muči problem vrimena, tika-taka imaš 20 i nešto, znam znam, zvuči glupo, tupo, točno pripadajuće modernoj dici kojima je u životu dosadno, ali u srži je logično, odrastamo, imamo 20 i NEŠTO. To NEŠTO ne muči samo mene, sve više se priča o krizi 20tih godina, stvar je u tome, da se na nas gleda kao na odrasle, a još smo na faksu, većinu hrane ili financiranju mama i tata, imamo 3 kvadrata životnog prostora i izgubljeni smo u svojim glavama, nismo krivi šta smo rođeni na Brdovitom Balkanu ali tu smo i tako je kako je, ne shvaća nas se ozbiljno i svašta nešto, ali sat i dalje ide TIKA-TAKA, nema para da se putuje, ne studiramo šta želimo, studiramo od čega ćemo moć živit, a sat i dalje TIKA-TAKA, tražimo načina da odemo 2 puta tjedno vanka ili da se samo odemo družit s prijateljima, a iz takujina ispadaju lipe, koje ti je teta vratila u menzi kad si da zadnjih 10kn, sat i dalje TIKA-TAKA, brine nas pitanje jel bi trebali počet učit neki jezik, oćemo se stvarno morat svi odselit jer nema posla za nikoga, sat boli briga on i dalje šta? Pa da TIKA-TAKA.



Prijedlog broj jedan nabavi sebi tiši sat ne moš vako popodne poslin ručka spavat. Prijedlog broj dva napiši svoje misli na blog možda iskoče iz mozga pa pijavica ode za njima. Prijedlog broj tri odseli na pusti otok i zajebi sve, zaboravi balkan, i taj lipi Marjan.

Šalu na stranu, ono šta želin reć je da se gubimo, takva smo generacija takvo nas je vrime dopalo. Svakoga dopadne neko vrime, neko misto, nije na nama da biramo. Neko s velikin N, zna šta radi zašto smo baš tu i baš sad i da ima razloga za sve to. Volila bi čudo svojoj generaciji prije svega gospodrasko, da se trgnemo, da ne vidin samo pognute glave na ulici, kojima u mozgu zvoni:

TIKA-TAKA, TIKA-TAKA, na Balkanu nema zraka. (ljudi moji ovo je tako lako, mi bi svi trebali krenit stopama Vjekoslave Huljic i postat država lakih stihova)
Jeste se bar malo nasmijali? Malkicu, onako samo kutovima usana tek malo tiho, lagano?

Nadam se da jeste, eto:

Prvo to smijite se na silu barem, krenit će onda nekad i samo od sebe.


Dignite glave sa smartphona, nije dobro za držanje, propuštate život oko sebe.
I najveća ideja radi koje san i uspila napisat napokon novi post, nakon nebrojenih spremljenih dokumenta u wordu s 5 rečenica, je ova: SVE JE ONAKO KAKO SE POSTAVIŠ. Oke, znam otkrila san toplu vodu, ali stvarno je tako. Mene ta pijavica danima vuće ko najveća šminkerica svog mopsa dok mu se neda hodat po špici u sred podneva na sunčanu subotu.



Nije mops, jbg.

Ideja mi je došla kad san se sitila anegdote s druge godine faksa, Kako me na faksu iz početka nije dovoljno išlo, kako mi je falilo predznanja, krenila san na repeticije i ja san to rekla minimalnom broju ljudi jer kao sramota je šta ideš na repticije i nisi dovoljno pametan da to sve sam, nakon nekog vrimena na iste te repeticije je krenila i moja prijateljica s faksa,koja je to otvoreno govorila ljudima i to sa stavom ja radim nešto za svoj faks, nalazim načina kako da buden bolja i kako da iman bolji uspjeh, naravno da je protureakcija bila pozitivna, pa čak i zadivljujuća.

TIKA- TAKA , ajde vrime lovi raka!
Ti trči kroz prste moje, ja ću krenit na vrime svoje!
(ljuuuudi ideja za državu lakih stihova, stvarno ima smisla, za ovo ne triba ni minutaaa!)

I nekad život stvarno je jednostavan, naravno ima teških situacija, kišnih dana, loših odluka, teških odluka, teških ispita, ovih na faksu i životnih, ALI isto tako stvar je stava. Jesi li ti sa stavom da možeš onda i možeš! Ako kažeš vrimenu da nek trči, ali ti sad tribaš dva miseca, polaganog hoda i izležavanja na kauču, a ne izlaska po klubovima, to je uredu. Pokaži vrimenu zube, životu osmjeh i kreni, možda se baš od tebe pokrene to čudo.

TIKA- TAKA, otvori ta vrata unutar mraka!
Čeka te prilika, svakog časa,
Možda je žestica s prijateljima jača,
Ili tek prilka da kažeš život je dobar
Ma lakukarača!!




Oznake: misli, pijavica, faks, studenski život, televizija, poztiva, smijanje, prijatelji

Sunce je...

19.02.2015.

U državi, u kojoj se uvik bira desno ili livo, ustaša ili partizan, ne glasan za nego protiv, ne želin više gledat ovoga ili onoga. U toj maloj državi na brdovitom Balkanu, kojeg Balašević naziva šupkom svemira, s punim pravom, e baš u toj državi čudno je bit mlada osoba. Ako se ne uklapaš u o ove ili one, ovakve ili onakve, ako ne vičeš svako malo protiv onoga ili ovoga. E onda si čudak. Da da tako to ide u ovoj državi, niko se ne pita zašto tolika količina ljudi biži priko granice, nego ih još osuđuju da nisu domoljubi, niko se ne pita kako je živit u takvom cirkusnom apsurdu, jel brine koga da će ta Croatia full of life, za koje desetljeće bit Croatia full of retirement home. Dok je debelin guzicama dobro na stolicama, niko se ništa ne pita. Ne dižu se protesti, ne skupljaju ljudi na ulicama, protestira se samo eventualno tu i tamo protiv nečega, s tek površnim idealima mazanja očiju javnosti u svrhu svojih budućih političkih karjera i tako iz dana u dan.


Možda se biliži i apokalipsa, s obzirom da u Zagrebu sad već 5 dana sija Sunce ne bi me ni to čudilo. Al nema veze jedan macchiato,2 ure, na špici, na rivi nek me svi vide nek me neko slika. Propuh u glavi, šuti i trpi šta bude bit će. Već ćemo nekako spojit kraj s krajen, sniženje je u Zari. Nova Predsjednica će stvorit zlatnu kišu, nema ovlasti skoro ni za šta, al čudo će doć, spasit će nas banda lopova. Da tako je to bit mlada osoba na brdovitom Balkanu s mozgom. Sunce je, treba samo na to mislit, valjda.
it, valjda.

Osjećan se ko da mi mozak poprima oblik slike Krik Edvarda Muncha

28.11.2014.

Toliko se široko spektarnih ,da prostite, sranja događa u ovoj maloj lipo državi da mi je valjda bilo gadljivo uopće i pisat išta. Al eto povedena sinoćnjom izjavom dotičnog ministra kako bi studenti koji odu vani trebali platit državi šta su se školovali i to toliko bijesnu cifru da mi je bar 7 novih sidi izašlo na glavi moran nešto i otipkat. Čovik nezna bi li plaka, vika aaaaa do besvijesti i pri tom trča po rivi, jer tako i tako živimo u ludnici bez početka i kraja. Dođe ti da se prosto seljački doslovno zapitaš: ,, Pa dobro koji se ovo kurac događa?“

Zamiremo, umiremo, pasivni smo i živimo ne u ovom zadnjem ratu nego još u drugom svitskom. Čiji je stari bija ustaša,a čiji partizan? Umisto da se aktiviramo i pokrenemo prosvjede da se baklje počnu bacat lopovima isprid ureda, a ne na terene, mi sidmo šutimo, trpimo. Sve smo depresivniji , sve više grintamo, sve smo besposleniji i trunemo. Trunemo kako financijski tako duševno tako i moralno. Ne mogu virovat da nas niko ne može probudit iz tog komantičnog stanja uma. Šta stvarno pored toliko mladih ljudi koji jedva da su rođeni u domovinskom ratu, a kamo li da bi se tribali zamarat drugim svjetskim, nema nas dovoljno da kažemo da je dosta? Jel stvarno jedina pozitivna reakcija,akcija da glavom bez obzira priko granice pa šta bude?
Čini me izuzetno tužnom činjenica da kad san bila na stipendiji ovo lito u Njemačkoj, da san onaj čas kad san sletjela osjetila, kako ljudi kojima se obraćaš nisu toliko frustrirani i nervozni. Kad in pokušate objasnit da jedan profesor zarađuje oko 700 eura mjesečno, dobijete čuđenje i pitanje da ste se zbunili i mislite tjedno. Da se stvari rješavaju plavom kuvertom u sektoru A,B,C i D svi već odavno znaju. Teško je strancima dalje objasnit kako se oni koji traže stipendije, recikliraju smeće ili misle da i nije toliko bitno šta je bilo prije 80 godina drže ludin, preambicioznim s jakin negativnim konotacijama.

Ova lopta apsurda počela je pucat po šavovima na sve strane. Taknuti su svi dijelovi društva, tako ni sport nije osta lišen nebuloza idiotskih lopovskih vladanja. Beskrajna potreba da se podili jug i sjever pa unutar samo jedne tako male države stvori rat, čime uopće komentirat?

Za svaki sektor društva, gospodarstva ili nečeg trećeg kriju se pojedinci koji su dobro omastili brk, spremili para na karipske račune i smiju nan se dok ih nekolicina još uvik gleda ko herojima. Još uvik se teško časte ideologije nepostojećih političkih ideja i programa. Do kad? Niko ih ne proziva na pravdu, niko me ne plaćaju račune, tek povremeni godišnji iza rešetaka, a i za to postoje nedodirljivi. A ko da to nije dovoljno još su nas izvana odlučili zajebat ( ako van smetaju psovke, evo moze da prostite zajebat), tako sad jedan od najvećih ubojica na ovim prostorima sprema ustanak i pravda se da ga nemamo prava kritizirat jer nekolicina takvih ima i u našoj državi. Samo nekolicina takvih u našoj državi su usijane glave, koje ne dižu ustanak, samo su usijane glave.
Koliko ljudi ide u pučku kuhinju? Koliko djece će večeras u ovom apsurdistanu zaspat u hladnoći doma svoga? Koliko vaših sugrađana koje vidit svaki dan samo može sanjat o boljem sutra? Ovaj idiotizam je zaustavljiv,al dok smo pasivniji od hrvatskog bdpa nećemo nigdi.... u Europi je kriza davno gotova, a to šta još pojedinci viruju u bajke koje in se prid oči stavljaju,tužno je stvarno je....



Oznake: odljev mozgova, studenti, poltika, HNS, nogomet, gospodrastvo, pasivnost

Kako biste se vi osjećali da vas slikaju gole?

16.06.2014.

"Ne mogu ja igrače povući za uši i narediti da vam i dalje budu na dispoziciji nakon što ste to učinili njima i njihovim obiteljima. Kako biste se vi osjećali da vas slikaju gole? - Dečki su rekli ne, a vi znate zašto. I riješite to među vama. Vrijedi li silenzio do sutra ili do kraja prvenstva, ne znam. Respektiram mišljenje svojih igrača, znam da samo radite svoj posao i dosad ste bili izuzetno profesionalni, no sada ste uprskali stvar. Te je slike vidio cijeli svijet," kazao je hrvatski izbornik. (Hina)


Tururuururururrurururu, svjetsko nogometno prvenstvo. Jedino doba godine kad se na televiziji mogu nać dobri filmovi, kako bi bili dobra konkurecija utakmicama na drugom. Ono doba godine kad nema Milnavoića, BDP, plastičnih boca, nezaposlenosti,..... Da da portali su puni samo sudačkih odluka, rezultata , komentara i miljun hrvatskih trenera i izbornika s titulom ja bi to bolje. I onda se naši junaci, ponos i dika zemlje ' RVATSKE male skinu goli. A sramote?!

Pitan ja Vas jel realno da ako ste poznata osoba ( kao sportaš, pjevač, glumac itd...) da ako se skinite goli na polujavnom mistu da će vas neko od novinara slikat. Hmmm 2+2 je jednako 4, šta nije? Dobro oni su sportaši i možda ih nije išla logika u školi. Al to je isto ko kad neka poznata snimi pornić i kaže da nije tila da izađe u javnos, piihh da nisi tila koliko ja nisan tila otić doma i kupat se u moru, umisto udisat smog. S druge strane možda je našim izabranicima logika i više nego jaka, pa su odlučili napravit malu glupost s kojon se sad lipo mogu rišit novinara, a ako izgube od Kameruna, bit će to vrlo vjerovatno zbog psihičkog pristiska golišavih slika.

U svakom slučaju na radost mnogih žena diljem svijeta, pokazali su se oni tako od majke rođeni i šta sad, koliko ćemo dana još o tome pričat? Iđemo dalje......

U ciloj strci baluna i golih slika po internetu , BDP je opet pa, kava će poskupit, a Jadran ostat bez ribe, Nedamo tete čistačice, za robovlasničko društvo outsorcinga, i tako mi pičimo dalje.....nizbrdo ofkors. Glavno da se brinemo šta 11 zlata Hrvastke ne želi pričat s novinarima. Ah dragi moji, mislin da ću opet prestat gledat portale, vijesti itd.....

Oznake: nogomet, goli, BDP. nezaposlenost

Penal za moj finalan pad

14.06.2014.

Po treći put palin laptop, nakon šta san oko 9 odustala od učenja vidila san da su došli rezultati kolokvija na društvenoj mreži
bez koje danas ko da te i nema, pa san upalila nanovo laptop kako bi skinila dokument. Vidila san rezultate i vratila se gledanju seks i grada, film. U kratkin hlačama koji mi jedva guzicu pokriju i u topu, dok su počele reklame, odlučila san opet upalilt laptop i napisat nešto. Nimalo nalik Carry jer sam pogled na moje ogoljeno tijelo (zahvaljujući sobonoj temperaturi od 28 stupnjeva celzijusa) ne liči na nju zbog pogleda san odustala i od sladola.
Sinoć san bila na koncertu zbog kojeg san mislila na njega. Zbog njega san vec vise puta plakala dalo bi se valjda napunit koje pakiranje boca od bar po litre 3+1. Sinoc mi je doslo do mozga da je dosta, dosta drame, osjećaja, filmova u glavi, tereta na ramenima, moglo je bit i nije moglo bit, svega je dosta. Toliko dosta da bi Japanac moga zasvirat penal za moj finalan pad.
I tako odlučin ja okrenit stranicu svog života, zaboravit na veze, na sve bezveze sve sivo, isti taj dan odluče moje prijateljice u zajedničkom inboxu komentirat neko dite kako je slatko. Ne suosjećan, ne vidin, dite ko dite i točka. Jesan li za to kriva? Danas me nije briga danas mi je dosta ko je za šta kriv, šta društvo predlaže, koje konvencije se traže, tvoja visina -110 jedanko je tvoja težina, završi faks, nađi muža, imaj karjeru, imaj dicu, nemoj puno vikat, ne psuj žena si, žene se šminkaju, žene vole šoping, žene su mirne. ,, Alo mala, koje si to žensko da piješ pivu iz boce?" D O S T A

Danas me ne zanima i točka, ko šta me ne zanima šta ovaj post nema ni glavu ni rep, niti činjenica da ću zbog kromosna X, a ne Y možda sutra opet mislin na njega i da je dobar i da san prestroga bila. I jebeš 5kg viška odo izist taj sladoled, pogledat drugi dio seks i grada i spavat. Sutra me čeka cijelodevno učenje,

laku noć društvene konvecije,

ne šminkam se.......

UZBRDO

09.05.2014.

Na onom malom otoku s kojeg san ja, sičate se?Piše tu u kockici opis bloga. Postoji jedno misto koje je uz more, a od njega udaljeno selo 2 km , uzbrdo i skoro je punih 2km ta uzbrdica. I kad smo imali malo manje godina, malo manje kila i nismo imali vozačku, običavali smo ić nanoge gori i doli na more. I kad bi se vraćali gore, obično bi išli strmijin puten umisto ceston jer bi došli brže i naravno taj put je bezobzira na kondiciju prilično mučan, pogotovo kad uzmete u obzir da je lito i obično 30 stupnjeva ili više. Ali svaki put kad bi se vraćali nazad u selo i mučili puten,grintali i slično kad bi došli gori na ravno ima si uvik osjećaj ko da put nije ni postoja. Ko da se nikad nisi mučia i točka. Lip je bia osjećaj šta si tu, al put ko da nije postoja. I moja jedna prijateljica je uvik govorila kako to mrzi.





Sitila san se sad to dok se tu mučin s nekin prijevodn iz kojeg iman ispit jer shvatiš da je u životu točno to tako. Imaš neko razdoblje di se svin silama penješ uzbrdo, mičeš grane zarasle šikare, vučeš teške noge, pun ti je kurac vrućine, sve te nervira i onda puff najedanput dođeš gore i sve zaboraviš. I možda to triba tako,ali ponekad ne bi bilo loše kad dođe gore na ravno i sve bude uredu da se sitiš da je triba određeni put da dođeš na to ravno , na tu ravnotežu i mir. I da odlučiš sad kad san tu bit ću ponosan šta san se penja ko luđak i šta mi je bilo teško,ali tu san. Neću zaboravit da je bilo vruće i znojno i teško i strmo, sad kad san tu na ravnome bit ću sritan i cijenit ću šta san sebe dovea do tu i šta sad u miru mogu popit kavu sa svojin prijateljima. I zamarat se glupostima koje čine život. I sljedeći put kad se buden penja, razmišljat ću samo o onoj lipoti ravnine i ravnoteže koju cilj mojeg strmog puta nosi. Jer na kraju ima li život smisla bez malih i onda na kraju velikih ciljeva na kojima možemo mirno sist i popit kavu?

Oznake: uzbrdo, prijatelj, cilj

Homo sapiens politicus romanticus

28.04.2014.

Romantičari nisu vidili svit romatično, krivo ih je neko u jazu godina shvatia. Oni su predstavljali svit pun opasnosti, pun neostvaranih žudnji. Na drugu stranu bilu s prilično lini , većina njih je i zagovara linost. Možda su bili neka preteča Dalmatinca, možda i nisu. Možda bi bolje bilo reć da su preteča političara puno bla bla, žudnje, krivnje bla bla i linosti. Da vjerovatno to, oni su neki homo sapiens polticums bili.

Oke, nisu bili toliko loši da ih uspoređujen s našin poltičarima. Svakako je jedan stvar sigurna, oni nisu bili pobornici romatike kakvu je danas vidimo. Da je pojam osta točan Faca ne bi doša na kraju seks i grada kako bi za kraj osvojia Carry, nego bi doša u Pariz divit se Misecu u predivnoj noći dok razmišlja o nostalgiji doma iz kojeg je doša, da da , it's a fact. I sve to srca ovo ono, dušo,srećo sve je moglo bit izbjegnuto da je neko romatičare shvatia kako triba. Onda bi romatični bili ljudi koji se dive lipoti stvari koje nemaju nikakvu upotrebnu svrhu. Kako bilo da bilo nastala je rekla kazala, ko u gluvon telefonu neka američka filmska romantika koja nan je svima eto nešto puno bitna. Ova godišnjica, onaj praznik i neznan ti ni ja šta sve ne. Sve totalno isprazno i nepotrebno. Ovo pari ko neki post ususret ili u konflikt Valentinovu,a skoro je peti misec. Al nije to ovo je post reakcije na ne mogu učit, doslovno moje tilo odbija ikakvu mentalnu aktivnost, neradi ugasilo se. Sutra mi je kolokvij iz Romatike i to je tako ironično jer se ta ironija savršeno uklapa u romantični koncept, imam prevest 170str. , napisat jedan esej, jednu prezentaciju, pripremit 10 str gramatike + zadatke. Al tilo se ugasilo i razmišlja o homo sapiensu politicusu romaticusu. I kako je nekima u ovoj državi stvarno lipo, ni motike ni knjige a svega u izobilju. Ko da živimo u doba u kojem još postoji plemstvo, upss eto opet epoha Romatike. Prati me i u mentalno isključenom stanju....blaah

Oznake: faks, romantika, političari

Njegova dobra volja drzala je do jucer ili ima neko ko je kriv, a mi to nismo

09.04.2014.

On je bio poznat kao okrutan čovjek. Jedan od onih koje sretnete na ulici i sledi vam se krv u žilama, kao takav nikome nije bio osobito drag. Upravljao je iz dalekih dalekih sjena politikom jedne države za koju je odlučio da nikad neće izači iz ralja dugova, lijenosti i samovolje političara. Iz ovoga bi ste zaključili da su mu političari prijatelji kad im je davao toliku moć, ali ne davao im je moć samo kako bi ih na kraju kad bi dosegli vrh onoga sto se naziva čovjekova pohlepnost i arogancija povukao do dna i tražio od njih da ga mole kako bi ih vratio nazad tamo gdje mogu biti pohlepni.

A onda jednog dana, reklo bi se negdje oko vremena ručka, ono kad u nigdje u grad ne možete pronaći mjesto za nešto prigrist, našao je mali proljetni cvijet jedan jednostavan narcis. Ovaj cvijet je pobudio u čovjeku X poseban osjećaj za lijepo, najednom se počeo smijati i shvatio je da svijet i nije tako crn. Kroz misli su mu počele prolazit ideje što bi mogao s onom malom državom. Kako ta država ima kapaciteta zemlje, obnovljive energije, ljude koji znaju radit, ali samo ih treba natjerat, razmišljao je i o plažama i auktoktonim proizvodima. Čak mu je na um pala, ni više ni manje, ideja o razvitku gospodarstva. I usudio se promisliti da se i tvornica može izgradit, ne jedna nego možda čak njih dvije ili tri. I dok je hoda prema svojim tajnim odajama kako i razmišljao kako će zvat političare i to im naredit i još je bio pun sigurnosti kako će onih 7,8 milijarda koje su davno nekim čudom potpunom slučajnosti završile kod njega,a ne u državnu blagajnu, vratit sad nazad i kako će svima naredit da varate lovu nazad. Da da bio je pun sreće, došao je do vrata svojih skromnih podsljemenskih odaja, naredio svih 10 pasa da se vrate u kućice, upisao šifru u svih 33 alarma i napokon doša do sefa s narcisom kojeg je još uvijek držao u ruci. A onda je slučajno pao preko nekih starih umjetnina iz doba Ilirskog preporoda, narcis je pao na pod i slomio se, gospodin X se nasmijao nakon što je protresao glavu i promislio koja sam ja budala, bacio cvijet i nazvao provjerit kako stoji račun na Karibskom otočju.

Mala država čujem još je i danas kako je bila, možda bi im bilo lakše da znaju da nisu krivi ni oni ni vlas ova ili ona, već tajnoviti gospodin X od kojeg ti se krv u žilama sledi.


Oznake: x, politika, ekonomija, Hrvatska, narcis

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se