Kao i svakog ljeta, zbog egzistencijalnih sam razloga bio primoran pronaći posao. Doduše, ne onakav kakav sam uvijek priželjkivao, a priželjkivao sam posao na kojem bih mogao vrijeđati ljude i bacati im koplja u međunožje. Umjesto nečeg takvog ja sam pronašao posao u uslužnom sektoru, gdje mi je zadatak bio prodavati svakojake gluposti.

Rad u uslužnom sektoru nalik je žvakanju slomljenog stakla. Samo što je žvakanje slomljenog stakla oko sto puta bolje od rada u uslužnom sektoru. Najdraže mi je kad moram odgovarati na svakojaka, iznenađujuće zatupljujuća pitanja. "Je li ovo morski puž?" Ne, zračni je! "Jesu li ovo morske zvijezde?" Ne, nebeske su! Svaki dan ih grabljama skinemo po dvadesetak komada! Ne mogu vjerovat.

Uglavnom, kako je ovogodnišnja turistička sezona na samrti, od danas više ne radim. Jedino mi nije jasno kako su moji šefovi uspjeli pretrpjeti četiri puna mjeseca sa mnom. Pogotovo zato što sam im priređivao svakojake pizdarije. Šefu to nije bio problem. Drag čovjek. Boli ga kurac. Sluša Clash, Let3 i Panteru. Ali njegova žena me svaki dan nemilosrdno kritizira. Vjerojatno je shvatila da na poslu ustvari ništa ne radim nego samo čitam novine, slušam metal i spavam. Gadura.