A mogla je imati briljantnu karijeru
|
Vjerojatno ću srčani udar doživjeti već sljedeće godine. Ne, nije mi to predvidjela nijedna baba, nijedan nostradamus ni notredamus, sama sam si to predvidjela uzimajući u obzir okolnosti u kojima provodim svoj život i Belle& Sebastian pjesmu It Could Have A Brilliant Career. Trenutno mi je dvadeset tri i bolujem od kroničnog mrženja svog posla, pa makar bio on i studentski. Jest, mrženje je riječ, glagol. Primjerice, radni ljudi navodno o samoubojstvu najčešće razmišljaju ponedjeljkom. Ne znam je li to znanstveno dokazano, ali zaista je moguće. S druge strane, ja o samoubojstvu, o smrti, davljenju, nabijanju na kolac ili bacanju s MSU-a razmišljam svakog jutra kad ubrzanim korakom hodam prema jedinom autobusu za Buzin. Ispred mene je šoping centar ispred kojeg je stanica koja se zove Muzej suvremene umjetnosti, no nikad nisam čula da je tu stanicu itko tako nazvao. Naravno, samo crvotočina bi me mogla s jedne strane raskrižja prebaciti na drugu, da čak i stignem na taj bus, naguram sebe cijelu unutra, dodirujem ostale ljude, susrećem njihove poglede i osjećam njihove osebujne mirise. Zaista je moguće da ljudi o samoubojstvu razmišljaju ponedjeljkom, no što je s onima koji o tome razmišljaju svakodnevno, pitam se. Jednom sam Vedranu ispod MSU-a rekla da je to objekt toliko ružan da poželiš umrijeti i počela recitirati Preobraženja (puka slučajnost, bez hipsterskih ili pretencioznih primisli). U neko od sljedećih sivih jutara, kad su šmrkom prali kukaste križeve s muzeja, dokučila sam da se radi samo o tome da sam frustrirana činjenicom da unutra sjede ljudi koji vole raditi svoj posao, koji ne razmišljaju da postave sjekiru na kraj tobogana kojeg, eto, gledam s prozora upravo sad. Vjerojatno ne misle ni da su zeleni brežuljci iza muzeja ustvari grobovi pregaženih novozagrebačkih pudlica, ne misle to, zar ne? Ideje za samoubojstvo dobivam gledajući CSI Miami i Dnevnik. Idealan dan započinje kavom i Zarezom, neopisivo opuštajuće, skoro transcendentalno iskustvo. Bez sisetina i riti, osim u službi umjetnosti. Danas je jedan od takvih dana i još uvijek nisam pomislila na samoubojstvo. To što o tome pišem ne računa se jer sam tako odlučila. Kavu pijem iz prugaste ili točkaste šalice, a trenutak kad je prinosim ustima je trenutak samo za mene, trenutak prostorom i vremenom omeđen samo za taj srk. Kava mi se uvijek ohladi jer je pijem zaista sporo, a primjetila sam i da je kratko ostavim u ustima i prije no što nestane kroz probavni trakt, prožme sva skoro osjetila i barem na tren potisne ono biće s kojim usporedno postojim, ispleteno od tuge i frustracija. Kako svatko ima svoju fugu (ja sam svoju otkrila zahvaljujući Daši Drndić), od same sebe fuga je jutro, bilo kakvo, smeđe ili zeleno, prozor, kava i slova. Bilo koji font, bilo koji rez, artikulirane misli uz pokret listanja nove stranice, uz nečujni vrisak onog drugog ispletenog bića s kojim usporedno živim i udaranje njegove ispletene glave o zid ili Lady Gaga Paparazzi pad s balkona. Nažalost, u tom trenutku, u trenutku omeđenom prostorom i vremenom, stvorenom za srk i od srka, postojim samo ja. Bez pletiva, molim, dogodila se fuga. Rob, je li se zvao Rob, glavni lik iz High Fidelity, jedan od rijetkih koji je u tančine uspio analizirati svoju životnu situaciju i koji se u nekom trenutku upitao sluša li ljubavne pjesme jer je nesretan ili je nesretan jer cijeli život sluša ljubavne pjesme. Jesam li ja nesretna jer radim posao kojeg prezirem ili radim posao kojeg prezirem jer me moja nesretnost u suradnji s ovom povraćotinom od države ukopala na mjestu i onemogućava bilo kakvu promjenu? Hoće li mi itko odgovoriti na neku molbu za posao? :D Doživjet ću neki udar, najvjerojatnije udar tramvaja i najvjerojatnije trinaestice, najvjerojatnije negdje u Zvonimirovoj. Najgore od svega je to što uopće nisam suicidalna. Možda bih trebala početi kupovati coffee to go. |
trenuci za patetiku
|
Mjesecima tražim razloge pasivnosti u koju sam upala nenadano, posve nepripremljeno i golo. Radi se o pasivnosti koja se ogleda u činjenici da ne pamtim kad sam posljednji put napisala nešto suvislo ili do kraja pročitala neku knjigu. Sebe sam oduvijek promatrala kroz okvir čitatelja – vidjela sam se kao osobu koja traži riječi, moli za rečenice i titra pred novim čitateljskim izazovima, novoproizvedenim stanjima koja se iz listova unutar korica projiciraju na mene i čine da se smijem ili plačem, strašim ili ohrabrujem. Samo da ne moraš učiti, ironično sa smijehom, kaže mi moj muškarac iz kreveta, a ja se osjećam kao Jelena Popović Volarić kad kažem „moj muškarac“. Gleda me sanjivo i zbunjeno, pokrio se do nosa i viri kao mali jež. Što se tiče pasivnosti koju si još uvijek nisam objasnila, branim se pred samom sobom da je nastala zbog previše posla i premalo vremena. Laži, laži. Kroz glavu su mi prolazile bezbrojne rečenice koje nisam imala volje zapisati tako da sam sad, gledajući s ove vremenske distance, i samu sebe zakinula za neku lijepu vlastitu umotvorinu. Vedran je pustio Boba Dylana i njegove umotvorine tako lijepo lelujaju zrakom i čine da mi se stisne sve u grudima dok mi pogled bježi prema prozoru i bijelim točkicama većim i manjim koje su se odlijepile s oblaka i sad padaju na zemlju i lijepe se na asfalt, automobile i balkone. Kad pogledaš daleko u bijelo nebo, vidiš samo bezbrojne točkice u plesu i osjećaš samo prolaznost vremena, ništa više. I svaka pahuljica je prohujali trenutak kojeg ne možeš vratiti. Koji se ne lijepi za nas, već s nas klizi...kao da smo od teflona. Zbog toga mi je žao što neke trenutke nisam zapisala. Kliznuli su. Ne mogu ih ni prizvati u misli, razvodnili su se, rasplinuli, raspršili, razbježali. Zažmirim i mislim kako će se vratiti. Umjesto toga pred očima mi se pojavljuju potpuno nevažne misli, pomiješane konstrukcije onog što sam tog dana proživjela i televizijskih reklama. Pretpostavljam da je pasivnost nastupila s početkom moje samopercepcije – martina kao odrasla osoba s odraslim interesima, poput plaćanja računa za struju i vodu, za pričuvu i stanarinu. Ranojutarnje borbe za mjesto za držanje u tramvaju, gužva na pokretnim stepenicama i milijuni koraka i poluotvorenih očiju u prolazu kroz importane centar na pojedinca ne mogu djelovati inspirativno, a ja se tome nisam opirala. Milijunima koraka dodala sam i svoje užurbane korake, a poluotvorenim očima dodala sam i svoje - izgubljene i rezignirane. Trenutke poput tih ne želim ni živjeti ni prizivati u sjećanje, no trenuci poput tih pristižu mi sami kao posljedica njihove višetjedne repetitivnosti. Trenuci za koje živim zaplesali su i izgubili se iz vidokruga baš poput bijelih točkica koje se pojave u gornjem dijelu prozora, a za nekoliko sekundi one su i dalje negdje tamo, no prozor je malen i ne vidim ih više. Kad nisi sretan, svaku nepravilnost doživljavaš tragično. Kad nisi sretan, postaješ pasivan. Nisam takva da ne bih vidjela i onu stranu bijelih točkica koju vide objektivni promatrači. Vidim i savršenstvo i jedinstvenost. Vidim kako su neponovljive u svim njihovim oblicima i načinima na koje prolete pored mog prozora. Nesretnost je prolazna. Razvodni se, raspline, rasprši, razbježi. Sa svakim zagrljajem. trenuci za patetiku |
martini se bljuje od faksa
|
jucer sam lijepo završila na hitnoj. rekla sam im da imam upalu mjehura i da me boli. rekli su mi da legnem i da se opustim. teta medicinska sestra našpricala mi je zglobove i prikopčala neke spravice na mene. osjećala sam se ko akumulator. pitala sam je što je to. rekla je ekg. danas, za uspomenu, imam novi poster na zidu. izvadili su mi krv, iako sam napomenula nekoliko puta da se bojim pike. rekla je teta medicinska sestra (koja je od mene vjerojatno starija godinu-dvije) da se opustim i okrenem glavu. cijeli život mi je preletio pred očima prije nego sam osjetila ubod. danas uživam u bezbolnim trenucima i razmišljam kako ću za par dana grliti vedrana. veselje! pri punoj svijesti izjavljujem kako je diplomski studij novinarstva na fakultetu političkih znanosti, lepušićeva 32, nešto najjadnije što je ikad postojalo u svim svemirima i dimenzijama. besmisao besmislenih besmislica kojima ispunjavaju njihove besmislene izmišljene kolegije graniči s apsurdom, a u većini slučajeva i daleko prelazi svaku granicu apsurda. prof. zrinjka peruško svakim danom i svakim tjednom pokazuje svu raskoš vlastite gluposti u suludoj njenoj egzistenciji. ovo nije plauzibilno. dakle, neplauzibilno je. neplauzibilno je i nepravedno, ljude koji su tri godine učili o jednoteistim paradigmama, mučiti tim istim paradigmama po sedamdeseti put, samo zato što studenti koji su došli iz prištine i prometnog fakulteta, ne znaju što znači riječ plauzibilno. slušam the boy least likely to. opet veselje. plauzibilno. |
ništa novo pod suncem
|
Lijepog li života za vrijeme inflacije. Samo 8,4%, nije tako strašno, moglo bi i gore. Kaže premijer da će se strpiti još godinu dana, pa da ode i ovaj precjednik, pa da onda on može biti precjednik. Pa mu neće savjetnici pisati govore, već će sam pisati govore. Ionako se specijalizirao za nulti govor, bit će odlično. Šteta što ovo nije tema neke grčke tragedije, pa bismo u situaciji poput ove samo lijepo spustili polugolog muškarca s bradom i krilima da razriješi situaciju. Ovako, s nestrpljenjem iščekujemo sljedeći čin. There will be blood. U Zagrebu ubijaju i mlate ljude u pothodnicima i na mostovima. Onako, zaista, što je tim ljudima.. po noći idu u pothodnike, stvarno ih treba premlatiti. Umjesto da spavaju doma, vucaraju se po gradu. Ic parti tajm, ajmo svi hepi slepi. Za par godina selim se pjevajući. I dalje je glavna vijest neka nogometna, što je i razumljivo i u redu jer ionako nitko ne razumije u novinama članke o aprecijaciji valute i sličnim nebulozama. Ali dosta depresive, tenkjuverimač. Redovito čitam kolumne Jelene Veljače. Nije li to nešto najtragičnije. To što ih čitam. Ne što ih ona piše. Izabrano je 10 najgej albuma. Jesam li ja gej? Volim Bowieja, Tracy, čak i Indigo Girls kad pjevaju s Joan Baez (ostaci folk superkul faze iz srednje škole i poveznica s Bobijem Dylanom), volim Smithse i Morrisseyja, ponekad čak i Madonnu, često Cyndi Lauper, a još češće Anthonyja. Top 10 najgej albuma: 1. The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars – David Bowie 2. The Smiths – The Smiths 3. Tracy Chapman – Tracy Chapman 4. Indigo Girls – Indigo Girls 5. Judy At Carnegie Hall - Judy Garland 6. The Queen Is Dead – The Smiths 7. Goodbye Yellow Brick Road – Elton John 8. The Immaculate Collection – Madonna 9. She's So Unusual – Cyndi Lauper 10. I Am A Bird Now – Antony & The Johnsons Čudi me u svemu tome što najveći gejot kojeg poznajem, drolja magnifique i premagnifique, sluša Ellu Fitzgerald. I vjerojatno nije čuo za Anthony & The Johnsons. Osim što je Vedranu i meni za nekoliko dana prvi rođendan, još jedna sretna vijest danas. Neka teta u Velikoj Britaniji je vidjela dugu kako se naopačke rastegnula po nebu i iznad oblaka, a to nije bas normalno, osim na Sjevernom polu. Ili Južnom. Nekom polu uglavnom.  fotka: The Sun * Duga se javlja na nebu prilikom prolaska svjetlosti kroz kišne kapljice, ali duga okrenuta naopako javlja se kad se sunčeva svjetlost odbija od ledenih kristala visoko u atmosferi, koji odbijaju svjetlost nazad prema gore te na taj način formiraju naopaku dugu. I još jedna sretna vijest.. pustili su nam grijanje u domu, više ne učim pod dekom, u dvije majice i s dva para čarapa. Diiiiivno. |
vratite karmelu u tramvaje
|
neka nova teta priča stanice u tramvaju. pregrozno. maknuli su karmelu. zvuci ko da joj se kaki. u trenucima kad je uopće čuješ.. izgovara stanice kao da je brutalno napaljena.. nekim senzualnim glasom.. kao da poziva na parenje. sljedeća postaja je draškovićeva, skini me i seksaj do jutra. sve to ne bi bilo tako strašno (iako je iritantno i zvuči kao da vodi dnevnik ili radi na seksičnom telefonu) da se ta teta uopće i može čuti. zabogamiloga, ne vozimo se u bešumnim spejs šatlovima, nego trinajsticama koje bi, da su starije dva mjeseca, vjerojatno vukla konjska zaprega. nije ni čudo što japanski turisti vole dolaziti u zagreb. vjerojatno ga japanske turističke agencije promoviraju kao grad-muzej. na zavojima čovjek ne čuje samog sebe, kako bi uopće čuo koja je sljedeća stanica. jest da, u krajnjem slučaju, taj isti čovjek može pogledati kroz prozor da vidi gdje se nalazi, ali za većinu stanovnika zagreba koji su se tu dotepli iz raznoraznih provincija i vukojebina (to uključuje i mene, fkors), pogled iz tramvaja na zapadnom kolodvoru jednak je pogledu u čulincu. zbunjeno naprežem uši da čujem koja je sljedeća stanica jer mi život ovisi o tome, a jedino što čujem je tongggg sljedeća postššššššššššššš. sva sreća da ne plaćam porez u zagrebu jer bih digla cijeli zet u zrak da se mojim novcima financiraju ovakve gluposti. sljedeća postaja - treblinka. situacija je bolja u novim tramvajima u vrijeme kad su poluprazni i idu ravno. čovjek prosječnih slušnih sposobnosti tad može nazrijeti koja je to postaja sljedeća. i, da.. živcira me i riječ postaja.. što je falilo riječi stanica? ovo me asocira na postaje križnog puta na koji me svake godine prisiljavaju da idem na mariji bistrici. kad smo kod marije bistrice, evo par detalja od tamo. sveta obitelj. ako dobro protresete, padaju konfete i sve je šareno. samo 30 kuna.  ovo nije detalj s disko kugle. krunice za svakog. samo 10 kuna.  ako vjetar malo jače zapuše, čak je vidljiva i crkva. plinastoidni spužva bob i dupini. samo 50 kuna.  biti glavni u crkvi. neprocjenjivo.  |
rap za štrebere
|
kako supeeer :D pol toga ne kuzim, ali supeeeer :D |
za sve koji pokušavaju shvatiti moralni relativizam... ovako zbori vlado u neosakaćenom dijelu mejla:
|
"Joj, a Martina i ja smo danas pricali o Rusiji i Gruziji, ja sam joj rekao kako sam provjerio na Wikipediji kako Gruzija ima 5 milijuna stanovnika, a Rusija 140 milijuna. Pa sam racunao koji bi to bio omjer snaga u njihovom vojnom sukobu, u nekim fizickim okvirima. Pa sam izracunao da je omjer isti kao da mene, visokog 1,68 m, napadne Cibonin toranj, ;) Fair fight, jel da? Taj Putin, on je zaista surov covjek. Grdesic je jednom rekao da Putin super zna borilacke vjestine i da ako ga sretnemo uzivo, mogao bi nas premlatiti, ;) Joj, a vrhunac dana i Martininog i mog droljiziranja - scenarij za filmsku adaptaciju Moralnog relativizma!! LOL!! Onak, znate kako se u zadnje vrijeme sve uspjesne knjige adaptiraju u filmove, jer Boze sacuvaj da netko u Hollywoodu ima originalnu ideju... E pa, zasto ne i Moralni relativizam? Ja sam bas rekao Martini kako mi je ta knjiga bila totalno uzbudljiva, jer u svakom poglavlju napeto iscekujes hoce li se moralni relativizam pokazati neistinitim, ili nekoherentnim, ili nemoralnim, ili neprogresivnim, ili - ne daj Boze - neplauzibilnim! I u svakom poglavlju se on, unatoc snaznim i plauzibilnim argumentima antirelativista, nekako izvuce! Ja sam skoro rekao Martini prije nekoliko dana - nemoj mi reci kako knjiga zavrsava, napeto je!! A o tome ovisi sudbina nase civilizacije!! Ako se relativizam pokaze istinitim, onda je potpuno moralno tuci i zatvarati i ubijati zene u Afganistanu i Iranu i Saudijskoj Arabiji, zato sto lakiraju nokte i izlaze iz kuce bez pratnje muskaraca! I onda do velikog finala u zadnjem poglavlju ne znamo hoce li se relativizam izvuci, ili ce ga neki ultra-super-mocni antirelativisticki argument pobiti. I onda na kraju ispadne (SPOILER!) da ni antirelativizam ni relativizam nisu u potpunosti koherentne teorije, vec da je kulturni pluralizam najkoherentniji medju njima. A onda Levy kaze da treba dodatno istraziti kulturni pluralizam, ali da je to zadatak za drugu knjigu. Znaci, bit ce sequel! E, i onda smo Martina i ja odlucili da bi, u filmskoj verziji knjige, Angelina Jolie glumila ulogu glavnog junaka - Moralnog relativizma. Ona bi stalno bjezala i trcala i jurila u skupim autima i letjela superbrzim helikopterima i iskakala padobranom, dok ju snazni logicki argumenti Antirelativizma pokusavaju upucati i ubiti - odnosno, diskreditirati kao koherentnu teoriju filozofije morala. Onak, lik Antirelativizma koji zeli ubiti Angelinu Jolie bi glumio Christian Bale, jer on je totalna faca i mrga i kuler, cak je pretukao i majku i sestru, ;)) I onda on proganja i puca i baca granate na Angelinu Jolie i lansira bazukom moralne argumente na nju, a ona se svaki puta nekako izvuce, sto kulminira u predzadnjoj sceni kad iskoci padobranom iz eksplodirajuceg helikoptera i cereka se preko radio-prijenosa Baleu: "Nja nja nja nja njanja, nisi uspio dokazati da sam nekoherentna!" ALI! U zadnjoj sceni filma, Scarlet Johansson u ulozi Kulturnog pluralizma pozove Angelinu i Balea na veceru, u pokusaju da ih pomiri i nagovori da se prestanu klati i ubijati medjusobno. I onda njih troje jedu finu veceru, ali na kraju vecere Bale i Angelina se uguse i umru!! A to je zato sto je Scarlet/Kulturni pluralizam ubacila otrov u njihovo fino francusko vino (Bordeaux iz 1929.), jer je procijenila da su oboje nekoherentni i da imaju odredjene logicke nedostatke. I onda, kad ovo dvoje riknu, Scarlet/Kulturni pluralizam kaze: "Eto, oni su mrtvi, diskreditirala sam ih, ja predstavljam zbiljske vrijednosti i time sam ja jedina plauzibilna teorija u filozofiji morala." I onda za 2 godine dodje sequel pod naslovom "Moralni relativizam 2: Relativizam Strikes Back!" Angelina back from the dead! ;) Onak, mi fakat nismo normalni, ;)))" i za kraj, Car bomba* koju smo vlado i ja uslikali iznad glavnog kolodvora  car bomba: Najveca ikada aktivirana bomba u ljudskoj povijesti. Bomba je testirana 30.10.1961 u arhipelagu Nove Zemlje u Arktičkom moru. Bombu je razvio Sovjetski savez i imala je snagu otprilike 50 megatona. Detonacija je razvila energiju, jednaku otprilike 1% energije koju proizvede Sunce u 39 nanosekundi. Eksplozija se mogla vidjeti i čuti na udaljenosti od 1000 km. "Gljiva" od eksplozije je bila visoka 60km. Navodno se moglo čuti i vidjeti čak i u Finskoj. Zračni udar je imao promjer od 1000 km. Seizmički šok se mogao mjeriti i u trećem prolazu kroz zemaljsku kuglu. preslatko :) |
budi ono što jesi. ili nemoj radije.
|
nepotrebni brejnstorming: nekidan. jučer. tako nešto. babička forever i drolja magnifique na šarenim srcima na crnoj pozadini. mnogostruki identiteti i šalica turske kave. brodovi na zidu. kuće uz obalu, čamci i rakovi na zidu. osluškujući kapanje vode iz slavine/ plok plok plok / ispravljam se da mi kičma ne poprimi oblik banane sad već dok sam mlada. ima vremena za to kad ostarim i omlohavim. kad sva postanem bananasta. pa će biti prihvatljivo i da mi je i kičma takva. rezigniran pogled ne znajući zašto. nekidan osjećala sam se daleko. i bilo mi je hladno. srećom, zagrljaji rješavaju sve probleme. i egzistencijalne krize. i krize identiteta. i kognitivne disonance. srce mi zatitra kad izleti prozorčić. pa sam sretna. retro lampa i naiva. iritantni jack black na pernici i treš labelo. nego.. anamarija je jučer prvi put bila na nekom natjecanju. ona je mali vatrogasac, preslatko. osvojili su drugo mjesto na županijskom natjecanju i dobili pehar. plakala je cijelu noć jer ga ona nije dobila. pehar, mislim. podsjetilo me to na mene. jučer sam rekla da je lijepo sudjelovati, ali je najbolje kad još i pobijediš. kad dobiješ pehar. da da da :) anamarija je mislila da će svatko dobiti jednog. ah, kako li se prevarila. malo dijete otkriva čari timskog rada i zajedničkih zasluga. nekidan mi je mama rekla da ne budem nemčić. kak to misliš? bivanje nemčićem neshvatljivo je normalnom čovjeku jer uključuje slavljenje ida i negiranje ega. id se poistovjećuje sa superegom. anamarija pobija sve tvrdnje koje je nekad iznio jean piaget. ona je nemčić. nikad neće prihvatiti timski rad. zna da je ona najbolja u svemu. čak i ako nije. ako zariba, zna da je sama kriva. i da će sljedeći put biti bolje. jer će se sama za to pobrinuti. nemčići su izvan svih psiholoških skupina. pravi nemčić samog sebe jedinim božjim potomkom. on je najbolji, najpametniji i najuzvišeniji. od pravog nemčića veći je samo tito. ne znam znači li to da je tito onda bog. mislim da znači. jebate: u ovakvim trenucima zahvaljujem bogu (čitaj: titu) što sam položila socijalnu psihologiju i što već dvije godine polažem političku. broj izlazaka: jedan. utvrđujem gradivo. čitajući o političkom čovjeku i psihološkim skupinama, teško je ne zapitati se gdje si ti u svemu tome. zaista, još se uvijek nisam našla. još uvijek se borim s nemčićem u sebi. potiskujem ga, negiram. ponekad samo kamufliram. opravdavam se njime. normalno da sam takva kad sam nemčić. normalno da psujem kad sam nemčić. mnogostrukost identiteta. a jedan prevladavajući. zaključak: anamarija će biti presuper. deda i baka nemčić (titovi potomci i vjerni sljedbenici) ponosni su na nju i njeno postojanje smatraju apokaliptičnim. anamarija će na jesen u malu školu. žao mi je učiteljice. zaključak 2: kratak uvid u psihologiju nemčića, nažalost, nije dovoljan da bi se shvatila sama srž te problematike. ali valjda ste shvatili da je anamarija kul.  |
tenks
|
danas sam prvi put u životu uštimala gitaru. jest da sam je uštimala prenisko, pa sad kad pjevam zvučim poput onog čovjeka koji čita najave za blokbastere na dnodna televiziji rtl. zahvaljujem još jednom što postoji internet i što ljudi poput mene trebaju samo utipkati how to tune a guitar. divota. još bih htjela zahvaliti mami što me rodila, tati što me ulovio ispod balkona, sestrama koje sam mogla ugnjetavati, dečku koji me trpi, hrvatskim željeznicama koje me školuju, guglu koji otvara nove horizonte, fakultetu političkih znanosti koji hotično i konstantno iskušava moje najniže porive, pobuđuje moje nagone za destrukcijom i slično, što me spašava od nedajbože mirne i jednolične svakodnevnice. zahvaljujem isto tako mojoj divnoj cimerici koja je uštimavala gitaru godinu dana i koju sam danas više puta zazvala kričući, no ne mogu vikati tako glasno da me čuje na kraj zagreba. i na kraju, posebna zahvala mojoj sestri anamariji koja je raštimala gitaru i bez koje ovaj post ne bi bio moguć. mama kosi travu ispod prozora, ne mogu se skoncentrirati na konstruktivni rad koji donosi novac, nego đabe ovdje pišem kao da ću si time platiti ljetovanje. i, da.. htjela sam još reći.. novi sigur ros album je posve divan. naravno da nikad neću zapamtiti kako se zove. trenutno ga zovem "goblibobli album" zbog goblibobli pjesme na njemu. koja se tako uopće ne zove. jedino sto mi mrvicu smeta (što ne znači da je manje divno) su trenuci kad sigur ros prestaje biti onaj sigur ros koji ja volim i postaje sigur ros koji radi filmsku glazbu (pred očima mi se pojavljuju prostranstva, a glavni junak odlazi u suton i viče freeeedom! ) ovo nije takva pjesma |
najpresuper
|
ja obozavam ovaj film. svaki put. rekla bih da neki ne razumiju njegovu višedimenzionalnost :D |
