IvAnO BaLiĆ
20.02.2006., ponedjeljak
 |
Uloga supruga i oca prava je terapija za sve ono što se dogodilo u Švicarskoj, kaže najbolji svjetski rukometaš, no idila će trajati kratko: on natrag u Španjolsku, a Ivana i sin Dino ostaju u Splitu
|
Iako ga na splitskom aerodromu, na povratku s Europskog prvenstva u Švicarskoj, na kojem je, četvrti put u karijeri, proglašen najboljim igračem jednog velikog rukometnog natjecanja, nije dočekalo cvijeće, šampanjac i brdo obožavatelja kao što je to znalo biti kad se vraćao s medaljom, Ivano Balić nije zbog toga bio nimalo razočaran. Upravo suprotno, miran doček, bez medijske pompe i gužve, u potpunosti je odgovarao 26-godišnjem Splićaninu koji posljednje dvije godine igra za španjolski klub Portland San Antonio iz Pamplone. Jer otkako je u ponedjeljak ujutro u Zürichu sjeo u avion za Hrvatsku, Ivano je imao na umu samo to da poslijepodne na vrijeme mora stići po svog šestogodišnjeg sinčića Dina u vrtić. - Htjeli smo ga iznenaditi, jer Dina ništa ne može toliko razveseliti kao kad tata dođe po njega u vrtić. Pogotovo što Ivano za to ima malo prilike. No, kako je avion kasnio, po Dina je na kraju otišao djed - kaže 25-godišnja Ivana koja je po supruga na aerodrom stigla sama. Nakon što su na brzinu smjestili Ivanovu putnu torbu u crveni alfa romeo, supružnici su pojurili prema svojem splitskom stanu na Žnjanu, gdje ih je već čekao Dino. Brdo igračaka koje mu je tata donio s putovanja brzo su oraspoložile dječaka. Posebice Ninja kornjače, koje su Dinu omiljeni likovi, no Ivano mu je ipak morao obećati da će ga idućih nekoliko dana, dok je u Splitu, on voditi u vrtić. Od kraja prošle godine, naime, obitelj Balić živi razdvojeno, na relaciji Split- Pamplona. Kako se Dino nikako nije mogao naviknuti na španjolsku "malu školu", Ivana i Ivano dogovorili su se da se ona s dječakom vrati u Split. - Zapravo, dva mjeseca ću biti u Splitu, a dva u Španjolskoj, dok će Ivano kući dolaziti kad god mu se ukaže prilika. I uoči ovoga prvenstva bio je u Splitu nekoliko dana, a zajedno smo ovdje proveli i božićne blagdane. Ovo je bilo jedino rješenje za Dina, jer smo Ivano i ja htjeli da on iduće godine tu krene u školu. Osim toga, imali smo velike muke s njim dok je išao u španjolski vrtić. Unatoč tome što je dobro svladao jezik, teško je komunicirao sa drugom djecom i tetama i bio je toliko tužan da se počeo i povlačiti u sebe. Sada je opet živahan i veseo, a silno je ponosan što svi njegovi mali prijatelji tatu Ivana poznaju s televizije. Za jednog od Ivanovih zadnjih posjeta Splitu čak ga je nagovorio da jedno jutro bude gost u njegovom vrtiću - priča Ivana, koja se sa svojim suprugom ponovno vidjela na polufinalnoj utakmici. Kao i mnogi drugi koji su pratili taj susret silno se prestrašila kad je Ivano nakon sudara s francuskim igračima zaradio potres mozga. Ugledavši Ivana kako se, vidno ošamućen, uz pomoć dežurnog liječničkog tima nesigurno podiže s poda, počela je, prisjeća se, nekontrolirano plakati. Valentinovo uz telefon - Rukomet je grub sport, a Ivano je kao najbolji igrač uvijek na udaru. No, nikada se nisam tako prepala kao ovaj put i jedva sam dočekala kraj utakmice, da mogu do njega. Ni Ivanu nije bilo svejedno. Tu je večer bio doista slab, i bilo mi je veoma teško ostaviti ga takvog kad sam sutradan morala na avion za Split. No, klupski liječnik nas je malo utješio jer je nakon pregleda rekao da je u pitanju ipak lakši potres mozga. Stigavši u Split, Ivano stoga i nije otišao liječniku. Poslije četvrtog mjesta naših rukometaša, uloga tate najbolja mu je, veli, terapija za sve što se dogodilo u Švicarskoj. Do polovine tjedna, kada se morao vratiti u Španjolsku, splitski je rukometaš cijele dane provodio sa svojim sinom u igri i šetnjama. Često bi im se pridružila i Ivana, u stankama između spremanja za ispite na prvoj godini Pomorskog fakulteta, i pripremanja svom suprugu njegovih omiljenih dalmatinskih jela, koja je Ivano od njezina povratka u Split morao zamijeniti klupskom kuhinjom. - Moja želja da upišem fakultet bila je još jedan razlog zbog kojeg smo se odlučili na razdvojeni život. Oduvijek maštam o studiju engleskog i talijanskog jezika, no kako sam se odmah poslije srednje škole udala i ubrzo rodila, nisam to mogla tada ostvariti. Mislila sam ga upisati u Pamploni, jer je Ivano s tamošnjim klubom potpisao četverogodišnji ugovor, ali ondje se jezici ne mogu izvanredno studirati. Kako u Splitu tog studija uopće nema, na Pomorskom fakultetu odabrala sam smjer upravljanje jahtama i marinama, koji je najbliži onome što me zanima. Već sam položila jedan ispit, a upravo pripremam još dva - zadovoljno govori Ivana, koja će se suprugu u Pamploni pridružiti u ožujku. Prvi put otkako su zajedno, na Dan zaljubljenih morat će jedno drugom iskazati ljubav telefonom. No, to ih, kaže kroz smijeh Ivana, manje brine od visine telefonskih računa koji su im se posljednjih mjeseci utrostručili. - Do Valentinova baš mnogo i ne držimo jer je nama svaki dan stvoren za ljubav. Zato su nam, otkako smo razdvojeni, telefonski računi golemi. Dnevno se čujemo po nekoliko puta i, naravno, zajedno brojimo dane do idućeg susreta. |
Odakle je doša taj rukomet
|
Igre slične rukometu su postojale u drevnoj Grčkoj i opisao ih je Homer u svojoj Odiseji . Obzirom da su trčanje skakanje i bacanje (lopte) osnovna kretanja kod ljudi vjerojatno su slične igre postojale i mnogo prije. Sigurno je jedno - rukomet u sličnoj formi suvremenom sportu kakav se danas upražnjava nastao je u Danskoj . Učitelj Holger Nilsen je u gradu Ordrupu 1898 godine uveo u školski program igru sa 7 igrača koja se igrala u dvorani. Iz Danske igra se proširila na Švedsku i Njemačku . Šveđani su prvi upotrebili naziv rukomet (handball) 1910 . godine. Igra se u sjevernijim zemljama zbog klimatskih uvjeta igrala u zatvorenom prostoru i imala je po 7 igrača u ekipi, dok je u Njemačkoj prevladao veliki rukomet koji se igrao na otvorenom prostoru i gde je ekipu činilo 11 igrača. 1928. godine je osnovana u Amsterdamu Međunarodna amaterska rukometna federacija ( IAHF ) koja je prestala s radom 1939. god. U tom periodu 1936. god. veliki rukomet je prvi i jedini put bio uvršten u program Olimpijskih igara u Berlinu (Nemačka je osvojila zlatnu medalju), a zatim i 1938. godine kada je održano Svetsko prvenstvo u velikom i malom rukometu. Nakon II Svetskog rata 1946. godine u Kopenhagenu (Danska) osnovana je Međunarodna rukometna federacija - IHF (Internationale Handball Federation)...više u nastavku članka... Riječ rukomet prvi je u nas upotrebio Franjo Bučar, opisujući njemačku igru schleuderball u časopisu Sokol 1904. godine. Od prvih organiziranih oblika djelovanja 1930. godine, pa do 1950. u Hrvatskoj se isključivo igrao tzv. “veliki rukomet” (Hazena), na nogometnom igralištu sa jedanaest igrača sa svake strane. Pojavom tzv. “malog rukometa” 1950. godine, “veliki rukomet” prestao se igrati 1958. godine. Jedini preostali rukomet, više nije bilo potrebe nazivati “mali”, nego jednostavno – rukomet... Prvu rukometnu utakmicu odigrali su 29. 5. 1930. nakon jednogodišnjeg vježbanja, učenici Državne realne gimnazije u Varaždinu pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira Suligoja. Prva međunarodna rukometna utakmica u nas odigrana je 19. 7. 1939. u Zagrebu između studentskih reprezentacija Zagreba i Graza (2:11). Iste godine osnovane su rukometne sekcije pri tadašnjim zagrebačkim športskih društvima: I. hrvatskom građanskom športskom klubu, Hrvatskom športskom klubu Ličaninu - poslije HŠK Martinovki, Gradskoj elektičnoj centrali Šparti, HŠK Meteoru, HŠK Concordiji, ŠK Željezničaru - poslije HŠK Trnju i SK Marathonu. U proljeće 1940. formiran je Rukometni radni odbor, koji je organizirao rukometno prvenstvo Zagreba na kojemu je pobjedio HŠK Meteor. U listopadu 1941. utemeljen je Hrvatski rukometni savez, koji je koordinirao radom desetak klubova i sve do 1944. organizirao državna prvenstva. Prvu utakmicu hrvatska rukometna reprezentacija odigrala je 14. 6. 1942. s Mađarskom u Budimpešti (0 : 9). Nakon II. svj. rata rukometne sekcije počele su djelovati u zagrebačkim Fiskulturnim društvima: Mladost, Metalac, Akademičar, Grafičar, Slavija, Milicionar i Lokomotiva. U sklopu I. fiskulturnog sleta Hrvatske, u Zagrebu je 1945. odigrano prvo rukometno prvenstvo Hrvatske. U prosincu 1946. pri Fiskulturnom savezu Hrvatske (FISAH) osnovan je Odbor za rukomet. Skupština na kojoj je obnovljen rad Hrvatskog rukometnog saveza održana je 19.12.1948. u Zagrebu. On je sve do 1992. godine nazivan - Rukometni savez Hrvatske. Prva ženska rukometna sekcija utemeljena je pri fiskulturnom aktivu II. Klasične gimnazije u Zagrebu, a prvu rukometnu utakmicu žene su odigrale 1948. Susrele su se ekipa II. Klasične gimnazije i VI. Ženske gimnazije. U Splitu je 1949. odigrano prvo žensko rukometno prvenstvo Hrvatske. Prvi međudržavni susret muških rukometnih reprezentacija odigran je 19.6.1950. u Zagrebu između Jugoslavije i Belgije (18 : 3). Prva utakmica u “malom rukometu” odigrana je 24. 2. 1950. između ekipa Metalca i Maksimira u dvorani Velesajma na Savskoj cesti u Zagrebu. Prve utakmice ženskih ekipa u “malom rukometu” odigrane su u kolovozu 1951. u Novoj Gradiški. Posljednje natjecanje u saveznoj ligi u “velikom rukometu” za muške odigrano je u sezoni 1957/58. uz sudjelovanje sedam ekipa, a za žene 1956. sa svega tri ekipe. Državna prvenstva u malom rukometu za muškarce i žene igra se od 1953. godine. Hrvatski rukometni savez član je Međunarodne rukometne federacije (IHF) od 10. 4.1992, a Europske rukometne federacije (EHF) od 23. 7. 1992. |
evo šta čakulaju o meni
|
Nakon šta je već četvrti put u nizu proglašen za najboljeg igrača nekog velikog natjecanja ( naš rukometni Maradona, Pele, Jordan...) Ivano Balić još jednom je dokaza da ne poznaje nikakve granice..., to znaju i ptice na grani, ali ono šta se manje zna je da je Ivano Balić zavladao i internetom. Naime na stranice Rukometnog kluba Hrvatski dragovoljac na stotine posjetitelja pristižu sa tražilica upisavši ključne riječi "ivano balic". Možete zamisliti koliko svita upisuje baš te riči, kad na ove naše "male" stranice toliko posjetitelja stiže priko Ivana, kakvo li je tek stanje kod onih "velikih"... |
Moj san je ostvaren
 aprilililili ....haha...e to vam je dan sprdancije i tad sam ja rođen...ko bi reka da ce od mene bit neki sad faca u rukometu.. |