Balance of life
Roditelji
Pred jednog sudca u Parizu došli su muž i žena, da se razvedu nakon 10 godina braka. "Imate li djece?" pita sudac. "Imamo troje, 2 djecaka i jednu djevojcicu! I to je razlog zašto smo došli k vama. Gospođa hoće zadržati dvoje djece a hoću i ja!" "Dobro." reče sudac, "Onda čekajte dok dođe četvrto! Onda možete dobiti svako po dvoje djece, a ja ću odrediti kako ćete ih podijeliti." Muž i žena su pristali na to i poslije sudac nije ništa čuo o njima.
Nakon 2 godine sreo je on slučajno onog supruga. "Eh, gospodine, kako je?" "Ah, gospodine sudče, o rastavi ne može još biti govora." "Zašto?" "Moja žena je rodila blizance pa sad imamo petero djece!" " Dakle čekamo" nasmija se sudac.
WOMAN: What would you do if I died? Would you get married again?
MAN: Definitely not!
WOMAN: Why not - don't you like being married?
MAN: Of course I do.
WOMAN: Then why wouldn't you remarry?
MAN: Okay, I'd get married again.
WOMAN: You would? (with a hurtful look on her face)
MAN: (makes audible groan)
WOMAN: Would you sleep with her in our bed?
MAN: Where else would we sleep?
WOMAN: Would you replace my pictures with hers?
MAN: That would seem like the proper thing to do.
WOMAN: Would she use my golf clubs?
MAN: No, she's left-handed.
WOMAN: - - - silence - - -
MAN: Shit.
Nesanica!
U zadnje vrijeme ne mogu spavati. Već par noći bauljam uokolo ko zombi...ali sinoć je ipak bilo previše. Nisam uopče spavala cijelu noć. Spavala sam od pola 11 ujuto do 13, do kada me frendica nije probudila. I to je to. Evo sada sam još budna. I htijela sam ulijepšati svoj Blog da bude ugodniji za oko ali nešto sam zajebala. Nije ni čudno kad mi je mozak totalno otupio. Ako netko od dobrih, zalutalih duša zna, slobodno neka ostavi komentar. Dapače bila bih veoma zahvalna.
Nadam se da vi spavate snom pravednika i da ćete sutra biti, orni, odmorni i poletni.
Odoh ja sada se prevrtati u krevetu...
Globalizacija...
Question: What is the height of globalization?
Answer: Princess Diana's death.
Question: How come?
Answer: An English Princess with an Egyptian boyfriend crashed in a French tunnel, in a German car with a Dutch engine, driven by a Belgian who was high on Scottish whiskey, followed closely by Italian Paparazzi on Japanese motorcycles, and she was treated by an American doctor using Brazilian medicines!
This analysis is sent to you by an Armenian, using Bill Gates' technology that he stole from the Japanese, and you are probably reading it on one of the IBM clones that uses Taiwanese-made chips and Korean-made monitors, assembled by Bangladeshi workers in a Singapore plant, transported in trucks driven by Indians, hijacked by Indonesians, and finally sold to you by the Serbs and Croats.
That, my friend, is Globalization!
Mozak!
Dogovarali se organi tko ce biti sef... Mozak: "Ja mislim za sve!" Srce: "Ja stalno radim" Noge" Ja vas sve prenosim" Pluca "Ja udisem zrak potreban za zivot!" Zeludac "Ja vas hranim" Crijeva" Ne, nego ja!" ... Na to se javi supak: "Ja cu biti sef!" Svi organi: "Ma daj, budalo, di ces ti biti sef. Hahah!" Na to se supak naljuti, i odluci se zacepiti..
Nakon nekog vremena crijeva su se zastopala, zeludac se blokirao, srce je pocelo preskakati, noge su pocele klecati, mozak je otupio od boli, itd,itd.
Kad je postalo neizdrzivo, ostali su organi rekli supku: "Daj molimo te prestani, ajde dobro, mozes biti sef."
I supak tako postade sef...
POUKA: Ne moras biti mozak da bi bio sef...
Moje muke...
Svako lijepo ljetovanje mora imati pamtljivi završetak. E, pa moje je doista imalo.
Ja ne volim putovanja, ali, jebiga, ako se hocu maknuti iz Zagreba i vidjeti more, mora se i malko pretrpiti. Putovanje na našu prekrasnu obalu je još dobro prošlo. Autic 
je lijepom brzinom klizio po novopečenom autoputu i za tri i po sata smo mi bili uz more.
Ali moja priča je o povratku. Putovala sam busom. Što ni ne bi bilo toliko loše da se naš dragi vožač nije odlučio na stari put. Sve je to super i drago mi je što sam se prisjetila kako imamo prekrasnu domovinu, čak i u onom kršu.
Smjestim se tako ja u bus, a blizu mene tri cure sa malom klinkom. Vadim si ja discman i biram cd i načujem njihov razgovor o tome da su časopise ostavile dolje među prtljagom. Pošto je moj želudac preslab za čitanje (pa čak i gledanje) dam joj ja svoj Cosmo. (Da se odmah razumijemo...na naslovnici je Angelina Jolie... i nije mi žao niti jedne kune bačene na to). Cura se lijepo zavali u svoju stolicu, dok ja sjedim ko drvena marija pazeći da mi je želudac pod prvim kutem, čita si ona, gricka keksiće
a ja joj zavidim i mislim si da bar ja tako dobro podnosim putovanja... He, nakon pola sata ona riga
... Dajem joj vlažne maramice okrečući glavu na drugu stranu. Želudac mi se okreče u grobu
... Ali dobro je, preživjeli smo...ja i moj vjerni kompanjon želudac (razmišljam da mu dam ime, ipak mi je vjerniji od moje vlastite sjene). Prošlo je još pola sata putovanja kad vidiš sad mala klinka riga, ali je ona zaprljala pola busa. Moj drug se grči i prolinje me što sam zaboravila tablete protiv mučnine. Gledam ja kroz prozor i kažem si... misli na nešto lijepo
... ali moj mozak je potpuno prazan...tabula rasa!! Ne pada mi ništa na pamet...uh, da sam barem zaljubljena
, mogla bih maštati o Njemu. A, gle plakat na kojem je Ivana Kindl... četvrtak, sax, Žak...smješak se razvuče po mom izmoždenom licu, hehe, on u bijeli kapricama, haha, jel on ikada razmišljao o bulimiji...NE, NE, NE, budalo,
misli o necem drugom!! A, gle, prolazimo pokraj groblja... njima je lijepo, nitko ih ne uznamirava, ne moraju brinuti o tome kako se ponašaju prema drugima, da li će svojim postupcima povrijediti nekoga, ne moraju vagati svoje postupke, jedino je problem što su oni klopa sada za crve. NE, misli o necem drugom...bilo što što nema veze sa klopom i riganjem!!! Gle, ovčice na livadi, i ja sam imala svoju Poluušku, bila je prekrasna, kad bi ubrala nekoliko listova kuruze i stavila ih na dlan dozvala bi ju “na još, na još” ona bi došla i sve popapala i zabalila mi ruku, a to definitivno smrdi. Zašto ovcama smrdi iz usta, toliko da ti je muka... NE!!!! Joj, što su ovi slovenci iza mene iritantni, da bar žašute...
(pojačavam zvuk na discmanu)...Prolazimo kraj divljeg odlagališta smeća...joj što to mora da smrdi...ne, ne, ne...
I tako su otprilike tekle moje misli, nikako da se skrase na nečem pozitivnom. Ali evo me, živa i zdrava,valjda..osim zubobolje... a zubarica mi na godišnjem do danas.
Moja frendica je zaključila da svi razgovori između frendova uvijek nekako završe na izlučevinama bilo kojeg tipa... pa eto, smatrajte se mojim (virtualnim) prijateljima.
Gornja slika je slika mog ručka tog dana!
