Ostala je samo pjesma...
 Da te lažem il da ti kažem istinu? Laži me, laži jer istina boli. Nemoj biti iskren, iako sam tražila samo to, nemoj mi priznati, nemoj ništa pričati o njoj. Odvedi me u svoju kućicu na moru, kao što si planirao. Ne misli na ono što je ostalo iza, Ne boj se...daleko smo od svih i svega, ovdje nikoga nije briga za nas. Voli me tih dana..kao da kraja nema, kao da kule od karata nikad neće pasti. Voli me..voli kao da nikad nećemo odrasti.... Budi sa mnom u raju našu vječnost malu i čvrsto mi drži ruku toga dana na putu...na povratku u zbilju Nemoj mi reći da te boli, znam, srce puca jer voli. Vrijeme nije bilo pravo, da smo se barem ranije sreli.... tiho će odzvanjati bolne riječi Stajat ćeš tamo i bit ćeš kao stranac koji će ljubiti neznaku u noći. Stranac...stranac koji ju ipak voli. I znat ću da je to zadnji put da te vidim, znat ću da je to zadnji tvoj osmijeh blag. Otići ćeš uz olovan korak, okrenuti ćeš se koji puta i nestati u mrak. Sutra kad zazvoni zvono na crkvi Znat ću ljubavi... Znat ću da sada si njen.... a sve što ću imati je onaj jedan jedini sreće tren. Život zna okrutan biti, Ništa nisi mogao učiniti. Pustiti ću suzu neka putem niz obraze tiho ide, I uperiti očajan pogled prema nebu. Tražit ću pravdu ..moliti milost. Pomoći neće biti, samo će se male kapi s neba sliti. Tiho ću pitati anđela... zašto se ranije nismo sreli... Zašto...zašto smo se zavoljeli a nismo smjeli... |
Jedan običan a tako poseban dan...
 Danas je poseban dan. Poseban je za mene i vidjeti zašto je tako mogu samo ja. Danas gledam zvijezde...iako su daleko. Polako plutam svemirom, a na Zemlji sam. Promatram taj svemir, gledam planete. Svaki poseban na svoj način, tako poseban. Zvijezdice te sjajne zvjezdice danas su tu, danas su za mrvicu blže nego inače. Vidim ih. Danas se smijem s njima. Jedan sasvim neobičan dan kada sam odlučila poslušati savjet jedne lisice i pripitomiti nekoga. Zašto baš lisice? Neki će znati, a neki ne. Prvo se moram se popeti na vrh planine, moram doći iza sedam gora, preko sedam mora, preko sedam dola do kućice u cvijeću. Vrijeme je da probudim iz sna svog uspavanog princa, da priča završi sa : živjeli su sretno do kraja. Vrijeme je da posjetim onaj ljubičasti planet kojem sam to obečala davnih dana, da posjetim svog kita koji me mirno čeka u skrivenoj luci. Vrijeme je da se ponovno provozam u njegovom zubu. Pričat ćemo o onom što se dogodilo otkad smo se zadnji puta vozili morima svijeta. Pjevat ćemo i smijati se, ja i moj kit baš kao nekada. Možda ću prošetati do šume u nadi da ću sresti Bambija i malog zeca. Možda je već narastao? Možda je sada već veliki jelen? Hoće li me prepoznati? Nadam se da hoće. Nakon igre s Bambijem poželit ću vidjeti i dragog mi bijelog klauna koji i dalje luta svijetom u nadi da će pronaći ljude koji se ne smiju klaunima. Nadam se da ne nosi više bijelo odjelo te da je netko izbrisao malu plavu suzicu s njegova obraza. Ako nije morat ću otići do prijatelja koji je čarobnjak u gradu Ozu. On je veliki čarobnjak koji može pomoći svima, pa i mom prijatelju bijelom klauna. Oz je jako blizu kućice u kojoj živi Crvenkapicina baka. Starica je i dalje čila i jedra. Idem ju posjetiti i vidjeti kako je malena i jel ju posjetila u zadnje vrijeme. Nadam se samo da se i dalje čuva onog opasnog vuka. Hodajući po proplancima sigurno ću sresti i male šumske duhove, te starog vilenjaka. Njegova sijeda brada vijorit će se uz zvuke vijetra što fijuće šumom a vrbin štap uputit će me do jezera na kojem pliva divni labud. Nekad ružno pače ponosno će mi pokazati u šta je izraslo. Samo ću se nasmijati pogladiti ga po glavi i reći mu da nisam ni sumnjala u njegovu ljepotu. Divan je... tako bijel, elegantnog dugog vrata i dugačkih krila. Odletit će moj labud a ja ću nastaviti svoj put ovim prostranstvom. Doći ću i do grada, do grada u kojem živi nesretna djevojčica koja i dalje prodaje žigice na hladnoći i nada se da će ih netko kupiti. Ovaj puta ću pokušati spasiti malu djevojčicu, ovaj puta neće umrijeti. Neće se smrznuti, neću to dozvoliti. Sjest ću pored nje i zagrliti ju. Pričat ću joj priče, i objasniti joj kako male princeze kao ona uvijek nađu svog princa. Kada dođe jutro krenuti ćemo dalje na put prema zemlji u kojoj žive Liliputanci, potražit ćemo Gulivera jer je on jedini naše veličine. Zamolit ću ga da nas odvede do obale mora da pokažem maloj djevojčici prijateljicu, moju malu sirenu. Ona će nam dati čarobni napitak kojim ćemo i mi na nekoliko sati moći roniti s njom do njezinog kraljevstva. Tamo ćemo ići na vožnju s plavim delfinom i plesati s malim rakovima i ribama. Kada dođe vrijeme rastanka odvest ću malu djevojčicu do dobre vile i zamoliuti ju neka joj ona bude kuma. Dobra vila će se pobrinuti za moju malenu bolje nego što bi to mogla ja. Poljubit ću malenu u čelo i reći joj neka nikada ne zaboravi da nosi jednu sjajnu zvijezdu u srcu i da ju mora čuvati. Suzice će biti nepotrebne, znati će malena da ćemo se vidjeti opet. Na kraju će me čekati još samo jedan put, još jedno posebno mjesto koje ću obići. Otići ću do jedne pustinje i tamo pričekati poseban let iz Mickeytransa. On će me odvesti na jedan asteroid i to ne bilo kakav asteroid. Idem na jedan mali planet, asteroid B-612. Tamo će me čekati jedan mali princ. Moj mali princ. Smješkat će se kao i uvijek i gledati me svojim pametnim očima kao da me pita : gdje si bila do sada..čekam te. Tamo će biti i jedna ruža, jedna posebna ruža koja nosi veliku tajnu u sebi, koja nosi iskrenu ljubav. Mali princ će me odvesti i do zločeste ovce koja sada ima brnjicu i nije više prijetnja njegovoj ruži. Zagrlit ću mog malog princa i sjesti ćemo s malom lisicom pored ruže. Gledati ćemo prema nebu i slušati naše zvijezde.... slušati zvijezde? Da, slušat ćemo naše zvijezde jer se one znaju smijati. Ostat ću tamo, i nikada neću otići, ni kada budem stara i sijeda. Uvijek ću ostati tamo, nikada neću potpuno odrasti. Uvijek ću se smijati kad pogledam u nebo jer ću znati da se na asteroidu B-612 sa mnom smije mali princ i njegova ruža, a u ušima će mi uz zvukove zvončića odjekivati tiho riječi jedne male lisice koja mi je jednom šapnula:...čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo... Jedan neobičan dan...i danas želim podijeliti dio toga svega s nekim, s onima koji vjeruju, ljudima s dušom djeteta. Zato tebi koji/a sad ovo čitaš dajem nešta što su jednom meni dali...dajem ti zvijezdice...malene zvijezdice, zvijezde koje se znaju smijati. Uzmi ih i nemoj ih zaboraviti...ma koliko male bile nemoj ih nikad izgubiti jer ti mali zvončići na nebu zvone samo za tebe zauvijek... |
Vještica
 Bit ću vještica te noći... Upotrijebit ću najjaču čaroliju iz knjige života Neću razmišljati ni trena, Bacit ću čini bez milosti, Bez milosti ...čaroliju strasti. Gledat ćeš te noći u moje oči, gledat ćeš, pitanje hoćeš li trepnuti moći. Probudit ću u tebi ono što nisi osjetio, ćemu se nisi nadao ni ti veliki čarobnjače. Nisi se nadao, da bi na koljenima jednom mogao biti, da bi mogao jednom moje usne ljubiti. Pokazat ću ti da nisam više ona mala vještica, ona koju si omalovažavao, koju si tjerao od sebe. Shvatit ćeš zlo moje...i jedino dobro te noći, Shvatiti ...kakve su moje moći. Shvatit ćeš moja zla kobi, Nesrećo...srećo moja jedina. Shvatit ćeš da sam te mrzila, mrzila sam da bi zavolila. Zbog tebe.. za tebe.. za osvetu, crni sam znak u sebi nosila. Nosila i u srcu gorila, da bi te jednom pobjedila. Osvetit ću se jednom...te jedne noći... A ti ...moj ljubljeni čarobnjače nećeš više ništa htjeti vidjeti osim sjajne vještičje oči. |
Dan kad sam bila sretna..ili?
 Jutro sunčano..nebo plavo..prekrasno. Vrijeme i priroda odlučili su napraviti svoju malu ljetnu čaroliju. Počastili su me onim što najviše volim. Otišla sam...ljudi moji konačno sam otišla. Konačno su me pustili jedan dan na slobodu ..jedan jedini dan. današnji je dan bio samo moj i trebalo ga je iskoristiti ..potražiti nešto lijepo.. naći sreću. Što sam radila? Gdje sam bila? Što je bilo tako posebno u tom danu? Jedna šetnja, jedan psić, plavo more i zvijezde na nebu. Otišla sam da...konačno sam bila tamo gdje želim, gledala sam ruke na kojima su mi stajali okovi.... rane koje su stvorili. bolile su nenavikle na slobodu ali otišla sam.. konačno sam otišla. Ovog jutra sjedila sam na staroj klupi uz more i gledala sijedog ribara kako slaže mrežu i vadi onih par ribica koje je ulovio. Gledala sam te njegove smežurane tamne, grube ruke koje su toliko puta izvukle praznu mrežu. imao je staro poderano odjelo na sebi, crne čizme... znojno čelo i osmijeh na licu. Pitala sam ga: Jel ima šta barba? Rekao mi je : Dijete moje slabo, slabo. Ali ja ti ionako ne idem zbog ribe na pučinu. Malo sam zbunjeno stala, a onda je nastavio: Ja ti svako jutro ustajem prije zore, da ne zakasnim, da vidim svoje blago, da vidim moju ljubav kako se kupa u prvim zrakama sunca, idem svoju dušu okupati i svoje oči odmoriti. Dijete moje to ti je meni najbolje lijek, vjeruj mi... vjeruj mi tamo je no što tražiš. Vidim da tražiš nešto. Nasmijao se i gledao me onim svojim sjajnim očima. Malo sam spustila glavu i zarumenila se.. kako zna da nešto tražim? zna li da tražim sreću? Ne mogu mu to reći... ne. Nasmijao mi se, znao je. Tiho je rekao: vidim da tražiš to, treba ti ovo more... treba ti kao i meni. Idi dijete idi... znaš da te more čeka, treba te kao i ti njega. Malo je danas ljudi koji ga vide... koji ga trebaju. Stavio mi je svoju hrapavu ruku na obraz i nježno prešao njom cijelom dužinom... nakon toga mi se nasmijao i otišao. Sada sam šetala po obali i svako malo pogledala prema pučini. Pitala sam se jel onaj stari čovjek bio u pravu... jel tamo moja sreća? Nakon duge šetnje došla sam do udaljenog mola... nikoga nije bilo pa sam sjela na sam rub i spustila noge u more. Bilo je toplo i nježno mi se igralo s prstima nogu. Žmirila sam i udisala taj bogati zrak..totalno sam odlutala... toliko da nisam ni primjetila jedno malo čupavo stvorenje što je sjelo pored mene i gledalo me.Kad sam vidjela tu bedastu čupavu facu morala sam se nasmijati...a nasmijao se i on te mahnuo repom koji puta. Pogladila sam ga po prljavoj i sljepljenoj dlaci, a on me zahvalno polizao po ruci. Mali, napušteni čupavac...istovremeno mi je došlo da se smijem i da plačem. Nisam mogla zadržati suzu koja je svojom toplinom prosjecala obraz... pa jedan ..pa drugi. Mislim da je osjetio to, da je vidio suze... legao je pored mene i stavio svoju glavu na moju nogu. Sami, napušteni..nesretni? Da, na neki način taj pas i ja bili smo iznutra isti. S istim izgubljenim pogledom sad smo gledali u pučinu. Povrijedili su nas ljudi koje smo voljeli, iznevjerili su naše povjerenje, odbacili nas i zgazili nam srce. Možda zato psi lutalice uvijek idu za mnom...možda vide da smo isti...možda oni vide ono što ljudi ne vide. Dugo smo sjedili a sunce je polako zalazilo. bilo je vrijeme za rastanak. Pas se ustao i još jednom me nježno polizao po ruci. Stao je i pogledao me kao da me gleda u dušu... zagrlila sam ga onako kao što bi zagrlila čovjeka. Nije mi smetalo što je prljav, što je smrdio... bio je to prijatelj. Poželila sam mu da bude sretniji nego što je bio do sada....da nađe ono što traži. Jedino što sam još trebala je skočiti u more. Da se skinem? Ma koga briga rekla sam si i skočila obučena. Mene to sada veseli, želim se moru dati onakva kakva sam i stigla..ma koliko to nekome nema smisla..ja tako želim. Otplivala sam daleko na pučinu i legla na leđa. tišina oko mene, valovi i zvijezde na nebu. Osjećala sam samo toplinu i ništa više. Razmišljala sam o starom ribaru... o malenom psiću..o sebi. dugo je trajala noć...dugo ...i bila je divna. nije bilo nikoga. Sve je bilo danas tako iskreno...bilo je moje. Možda? Možda je baš danas bio dan kad sam bila sretna...ili? |
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv