Rodin kraj

utorak, 06.11.2007.

HRVATSKI SURLAŠI


Drage moje blogerke, dragi moji blogeri!

Dugo me nije bilo među vama. Bilo me je svagdje: i na moru i dolu, u bolnici i u gostionici. Radio sam i lijenčario, ljutio se po kojekakvim državnim ustanovama tražeći svoja zajamčena prava, koja nisam dobio, svađao se s automehaničarima i trgovcima koji su mi prodavali rog za svijeću.
Ali eto došo sam ipak na vrijeme, u punom jeku predizborne kampanje, pa vam za skorašnje izbore želim kazati moje viđenje situacije
.


Image Hosted by ImageShack.us


Vjerojatno neću izaći na izbore. Zabranio mi je to, osobno, moj liječnik. Stavio je kažiprst na čelo. Duboko se zagledao u moje, uvijek snene oči. Bit će da je u njima spazio more neispunjenih izbornih obećanja, s prošlih izbora. Kuda s njima? Očinski me zagrlio. Onako usput, a što od njega nisam tražio, izmjerio mi je i nos. Narastao je od posljednjih izbora za cijeli pedalj. To povećanje za-pazio sam i u vćcine hrvatskog puka.
Vjerujem da ćemo mi birači, na ovim prostorima, vrlo brzo stasati u novu autohtonu vrstu hrvatskih surlaša. Svi nas vuku za nos, pa to onda nije ni čudnovato: Neki dan, želim se s prijateljem poljubiti. Preživio je adaptaciju stana. Ne ide. Smetaju nam obojici dugi nosovi. Nema nam druge, ljubimo se kao braća Eskimi. Nosovima.

Izbori su jako biizu. Oprez. Malo, malo, pa ljutiti čelnik nekih od patrija javno prijeti izborima. Vidjet ćete vi svoga Boga, kad dođu izbori. Znam, znam. To je za sve nas ostale postalo jako pogibeljno. Ako vam na glavu padne teško izborno obećanje, može vas doživotno osakatiti.
Kad se odlučuje o uzgoju jadnih tuna, narod hrli na referendum. Ali kad se odlučuje o izbornom zakonu i kad je naša koža u pitanju, ne.O izborima odlučuju dečki koji su na vlasti. Oni će to tako sve sjajno odraditi, da će i dalje ostati gdje jesu. Nema šanse da većinu u sljedećih desetak godina svaki dan prije spavanja ne gledam na televiziji. Ako dobije i jedan glas, dosta je njemu za pobjedu. Prešao je prag. Ušao u naše džepove.

Izašao bih ja možda na sljedeće izbore, kad bi... eh, kad bi... mene malo poslušali.
Kao prvo, uveo bih revolucionarnu novinu, koju bi svi, osim njih političara, u ovoj zemlji, prihvatili. Uveo bih izbornu šutnju. Definitivnu. Ne bi mogli u svojim medenim govorancijama, upotrebljavati future i pluskvamperfekte. Ništa ne možeš obećati, a ni tamburati o našoj slavnoj prošlosti. Bez futura i fraze, naš je kandidat, debeli šaran u mulju. Bez kisika. Svi mu vide leđa. Pati se, muči. Isključi mu televizor ili mikrofon, on u strašnim mukama umire za pola sata. Ali da mu kažeš, da svoj govor održi na buretu (jasno, ne baruta), neće ići. Desetorica ga trebaju popeti na tu povijesnu govornicu. A da ga se skine, treba naručiti dizalicu. Zapustio se fizički i duhovno. Ne zna sići gdje treba. Nikako.
U redu, mogu nastupiti svi kandidati i na televiziji. Mogu nam izni jeti svoje velebne izborne programe. Ali ne smiju govoriti. Na ustima imaju flastere. Jedino im je dopušteno, pri iznošenju svog programa, služiti se nogama i rukama koliko žele.


Image Hosted by ImageShack.us


Pita blagoglagoljiv voditelj, jednog od njih, što kani učiniti u svom izbornom mandatu.
Sve... sve on može učiniti. Pritom zvjerski koluta očima, diže se sa stolice. Grabi rukama po zraku. Davi se. To mi, koji ga gledamo, trebamo protumačiti, da nas on i njegova partija, izravno žele odvesti u nebo. Gdje teče med i mlijeko i gdje se ne plaća porez. I čim se rodiš, dobivaš rješenje o stopostotnoj invalidnosti.

Drugi, što sjedi pored njega, daleko je jasniji. Diže se na noge lagane. Munjevito iz hlača izvlači remen. Vješto pravi omču i stavlja ga sebi oko vrata. Voditelj je zaprepašten. Hoće pomoći. Njegovi izborni protivnici su savršeno mirni. Pomažu mu svesrdno u tom uzvišenom činu. Manje glava, manje izborne glavobolje.

Ma ne, ne... mi gledatelji napokon ga shvaćamo. On nam želi pokazati svoju časnu golotinju. On ništa nema. On je imovinska nula. Biraj me, narode. Pokazuje prema nama raširene prste. Treperi s njima. Na njima samo neki pronicljivi vide plivaće kožice. Vidra. Pliva on u svakoj mutnoj vodi. Kao, veli, eto... što imam. Ništa. Takav ću otići i na onaj svijet. Samo ste mi vi bitni, jedini moj narode. Što krije politički mađioničar u rukavu, ne vidimo. A da krije, krije. U civiliziranu svijetu za to bi dobio jedno pet godina buvare.

Najteže će opet biti s onima koji bez prošlosti ne mogu. Pokušat će nas uvjeriti u svoje časne namjere, skakućući po studiju, na sve četiri. Kako bi nama, gledateljima pokazali, da smo mi nekad bili majmuni. Glasaju se kao majmuni. Oni su nas spasili. Spustili s grana. Da njih nije bilo, još bi se međusobno tukli kijačama, spavali u sojenicama i postavljali mamuti¬ma zamke.

Ali, ali... na kraju svoj program izlaže jedan pravi. Šeće se po studiju i vješto prebacuje loptu s jedne na drugu nogu. Onda, jedno stotinjak puta trucka tu istu loptu, jednom nogom. Ne umara se. Bezobrazno gleda prema nama. Motri nas u oči. Fiksira. Pravi igrač. Otvorio sam de¬bilno usta. Prvi znak, da me zaveo. Divim mu se. Drži ruke na leđima. Za tu igru, glava mu uopće ne treba. Rade samo noge. Majstore. Majstore.

Na kraju, potpuno nenadano, u tačkama u studio dovoze posljednjeg kandidata. Voditelj se gadno ušeprtljao. Te oprostite, dragi gledatelji, te ovo, te ono. A ovamo tvrde, televizija nije pristrasna. Nego tamo, gdje je smještena, na Prisavlju, upozorava da će uvijek uz nekoga biti. Iz tački, uz teške uzdahe i stenjanje, dečki vade posljednjega izbornog kandidata. On je zavezan u čvrstu jutenu vreću. Voditelj mu postavlja surovo precizna pitanja: što namjerava učiniti njegova stranka u idućih stotinjak godina. Kandidatovi odgovori su odlučni i neartikulirani. Pametnom jedna dosta. Rita se, bacaka. Gadno dere. Da pokaže što i on umije, dečki kandidata skupa s vrećom bacaju u posudu s vodom. Što je smještena u kutu studija. Gledateljima zastaje dah. On iz vode i vreće izlazi munjevito. Suh. Uredno počešljan. Klanja se na sve četiri strane.Pravi mačak u vreći. Prodano. Kupio hrvatski narod.

Opet ćemo na izborima izabrati mačka u vreći. Oni iz vreće, a mi opet u vreće. Pa kud nas voda nosi. Pipat ćemo jedan drugoga u tami. Jaukati. Gorko ridati nad svojom sudbinom. Kao, nismo mi to zaslužili, da nas takvi vode.


Je, je... Ali to tako mora biti. Što je u nas krivo, ne može se ispraviti samo pustim izbornim obećanjima.

I zato:


Image Hosted by ImageShack.us

Ovu sam sliku posudio od naše drage „Svaštare“. Hvala ti, draga komšinice, iako te nisam pit'o


Autor:Kazimir Klarić

- 23:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #