U mnogim krajevima Slavonije još uvijek su žive legende o junaštvu onih koji su se u vrijeme turske vladavine odmetnuli u hajduke i vodili boj protiv Turaka na lukav i smion način. Cijelo 17. st. u okupiranoj Slavoniji obilježeno je takvim ljudima i njihovom hajdučkom ratovanju, pa su mnogi od njih ušli u priče i legende. Među brojnim istaknutim junacima toga vremena bile su i dvije hajdučke vođe - Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Ratovali su nekad odvojeno sa svojim hajducima, a ponekad bi se znali i udružiti i zajednički napadati Turke. U hrvatskim i turskim izvorima, zapisima navodi se da Slavetić i Kolaković između 1607. i 1609. godine, dakle u vrijeme kada je turska vlast u ovim hrvatskim krajevima bila na vrhuncu, vode pravi mali rat protiv požeškog paše. Koliko su postali velika prijetnja i opasnost Turcima, pokazuje i podatak da su protiv njih 1607. godine Turci sa slavonske i bosanske strane podigli vojsku od 10000 janjičara. Znajući, da se ne mogu oduprijeti takvoj sili ovi su se hajduci jednostavno razišli u malim grupama po cijeloj Slavoniji i privremeno se pritajili. Ali, čekali su prvu priliku da napadnu Turke. Ovaj puta poslužili su se jednim lukavstvom, a mjesto događaja bio je prijelaz preko Krndije, na njenim sjevernim obroncima prema Našicama, godine 1608. Riječ je o jednoj lukavoj podvali Turcima koja je ušla u narodnu priču, legendu.
Požeški paša Husein Sulimanić hvalio se sve do Carigrada kako je zaveo red i mir u Slavoniji, gdje već godinu dana nije zabilježen ni jedan slučaj bilo kakvog hajdučkog napada. Međutim, paša se varao kada je mislio da se Slavonija umirila. Hajduci su čekali samo prikladan trenutak i preko svojih pouzdanika koje su imali po svim slavonskim tvrđavama i gradovima, pratili kretanje Turaka. Hajdučko iščekivanje prekinuli su požeški fratri, koji su dojavili Slavetiću i Kolakoviću da se paša Sulimanić sprema s povećom pratnjom iz Požege u Osijek. Bio je to trenutak kojeg su ove hajdučke vođe iskoristile na vrlo lukav način. Znajući za nesuglasice između paše i našičkog age smislili su smjeli plan. Svoju hajdučku četu obukli su u turska odijela. Tako preodjeveni napravili su zasjedu u šumovitom predjelu Krndije kroz koju je vodio put od Požege preko Našica k Osijeku.
Velika – Stari turski grad
I kada je paša sa svojom pratnjom već mislio da su iza njih ostale sve opasnosti što ih krije šumovita planina, napadne ih iznenada - "četa Turaka". Napad je bio munjevit. Dok su se Turci snašli već ih je bilo oko 300 pobijeno. Kako su naglo napali tako su se hajduci preobučeni u Turke, naglo povukli u šumu. Razjareni paša Sulimanić uzalud je pozivao svoje Turke da krenu u potjeru, ali njihov strah bio je jači. Nije mu preostalo drugo već da se i on povuče s ostatkom pratnje, natrag u Požegu. Kako se sve to zbilo na području koje je nadgledao našički aga i još k tome u blizini njegovog tvrdog grada Bedemgrada, paša je bio ujeren da je to bilo agino djelo.
Bedemgrad – Našički Gradac
Odmah je poslao poruku paši u Budim optuživši agu iz Našica. Ovaj pak pozove agu sebi i bez razgovora i objašnjenja dade ga objesiti. Njegov nasljednik, našički poturica Rustan Županić-aga posumnjao je u sve to što se zbilo na Krndiji i započe krvavu istragu među domaćim ljudima. Jedan mu je seljak, hajdučki pouzdanik priznao na mukama cijelu istinu. Vidjevši u kakvu su ga zabludu hajduci odveli udari požeški paša krvavi harač po narodu tražeći da mu predaju Slavetića i Kolakovića. Ali, narod je radije trpio nego izdao svoje junake.
Orahovica – Ružica grad
I tada je ponovo došlo na vidjelo junaštvo i odvažnost ove dvojice hajdučkih voda. Jednoga dana 1609. godine ujahaše njih dvojica bez oružja u Požegu i predadoše se paši Sulimaniću. Ovaj pak odbi njihovu molbu da ukine harač kojega je sam sultan potvrdio. Poslao ih je pod pratnjom u Carigrad sultanu koji ih je pogubio. Plakala je Slavonija za svojim junacima, a uspomenu na njih sačuvala u svojim legendama.
