Rodin kraj

utorak, 09.12.2008.

IDE ZIMA, SVITU MOJ

Evo me, svitu moj dragi, lipo naruži vaj kazandžija da sam lin, da već dugo nisam ništa napiso. Pa da me više ne ruži evo u par riči, šta mi se njeki dan desilo:

"Sve mi ide zlo i naopako, dani su mi sve blesaviji, nemiran sam i mrzovoljan kao ‘naj mali đavo Ljutko iz dječje bajke o Snjeguljici i sedam patuljaka", kuka njeki dan moj stari drug Jakša kod „Regoča”. Gledam ga i razmišljam štA mu se ope’ desilo, šta je tako gromoglasan, ne daj Bože da mu je umrla punica, jer on svoju punicu kuje u zvizde, čak toliko da čojk dobiva dojam da je njegova punica zaslužila Nobelovu nagradu za dobročinstvo. Ta koji mu je očin?

"Vidiš vaj snig?", započinje Jakša,"taj ti je došo kao kec na jedanaest. Penziju još nisam dobijo a cipele su mi stare, ko da sam ih iz izvukao iz doba kad sam još bio momak. Pune rupčaga kao brodski nogostupi. Zbog ve kiše cipele su mi pune vode, prsti ledeni a tabani tvrdi kao kost. Uopće i ne znam da li na njima odam. A s čim da kupim nove cipele?
No malo siće, ili ako oš, ušteđevine štaj još ostalo, utrošijo sam na djecu, zapravo ne ja, već na moja. Kći je danima lijevala krokodilske suze tražeći bez milosti da joj kupimo Nike jaknu i Levisice, a sin je tražio njake čižmurine kake ne nose ni djelatnici na bauštelu. Tim izdacima pridružili su se i troškovi za struju. Zamisli, dođu bajice iz HEP-a s cvikcangama i zaprite mi isključenjem iz mreže ako odma ne iscoltam dugovanje. Ja drž, pa ne daj, udari kuknjavu, spomenuh bolesnu mamu. Ni sam ne znam koje sam mu sve razloge gurnijo pod nos. Bijo sam sluga ponizan, manji od makova zrnca, plašljiviji od miša, bajo moj! Na sreću, dečki su bili dobri i razumni, nisu mi odmah isključili struju, već ostavili razuman rok za izmirenje duga, a on ti, druže dragi, istječe baš danas.

Zato sam i kidnijo u Brod, da me ne nađu doma, a kćeri sam naredio da vrata ne otvara ni rođenoj materi.

- 18:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.03.2008.

ČOVJEČE!

Dragi moj lipi svitu,

možda ste već pomislili da sam nesto, njekud ošo? Ta nisam nesto. A bijo sam i opet se vrnijo. Niste me vidili? A kako će te me i vidit kad furtom radim, radim po cil dan. O nom noćnom poslu neću ništa. Eto tako sam vam ja 24 sata, i to svakog Božjeg dana, u pogonu. Kome tera? A kome ne tera! Ko tera muške? Pa nego da i' teraju žene. Al nimi toliko šta me ženske teraju već me počeo ne samo terat no i špotat baća Iva. Lako je njem svaki dan pisat i pozdrave slat, kad je već ostarijo pa bar nemora radit noćnu smjenu. A ja! Ta kako ću pisat kad mi već ruke štrepe od silnog posla. Znam da će sad on kast da se u njegovo vrime (joj Bože, kako je teško sa starim ljudima, valda ja neću bit taki kad ostarim) reklo:Štrepe ti ruke ko dasi jebo Ciganku. A nisam, bar da jesam prizno bi vam. On mene umjesto da požali, poželi mi, i to 3. ožujka ve godine „SRETNU, ZDRAVU I KRUTU NOVU GODINU!” I šta da mu čojk na vo kaže? Ništa! Bolje ću šućet. Pametniji popušća.

Eto, svitu moj lipi i dragi, da me baš ne zaboravite skroz, evo vam jedne lipe pjesme. Vaj naslov baš odgovara baći Ivi. Čovječe!


Image Hosted by ImageShack.us


ČOVJEČE

Čovječe!
Pogladi travu što oko tebe raste,
zaboravi asfalt na bojem si rođen,
udahni livade po kojima hodiš
i priznaj
kako si s ovim svijetom uistinu srođen.
Ne šuti nego pjevaj,
zaboravi plač i samo se smiješi,
od zelena tla odskoči,
visokome nebu doskoči,
oprosti svakome tko sitno griješi.
Diši duboko, pjevaj visoko,
zagrli svakog čovjeka koji ti priđe
i reci mu da od tebe nikada ne otiđe.
Voli,
jednostavno rečeno,
voli,
i kad ti je lijepo i kada te boli
neka te ljubav uvijek sokoli.
I budeš li se ponašao tako,
budeš li grlio ravnicu po kojoj brodiš,
moraš znati, zaista znati,
tvoja ljubav za druge
i drugih za tebe
nikada ne će prestati!


Vlado Andrilović

„Pjesnička polja“ – Privlačica Vinkovci


Sve vas puno i lipo pozdravljam!

- 22:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 28.12.2007.


Dragi moji lipi i debeli,evo ja se najeo ovi Blagdana svega i svačega pa se sad mogu i (po)javit.E kad malo skinim sala onda ću vam natanane od slova do slova reć' ge sam bi i šta sam radio jer znam da mislite da sam 'odo po svinjokoljama ali .....

- 00:43 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

HRVATSKI SURLAŠI


Drage moje blogerke, dragi moji blogeri!

Dugo me nije bilo među vama. Bilo me je svagdje: i na moru i dolu, u bolnici i u gostionici. Radio sam i lijenčario, ljutio se po kojekakvim državnim ustanovama tražeći svoja zajamčena prava, koja nisam dobio, svađao se s automehaničarima i trgovcima koji su mi prodavali rog za svijeću.
Ali eto došo sam ipak na vrijeme, u punom jeku predizborne kampanje, pa vam za skorašnje izbore želim kazati moje viđenje situacije
.


Image Hosted by ImageShack.us


Vjerojatno neću izaći na izbore. Zabranio mi je to, osobno, moj liječnik. Stavio je kažiprst na čelo. Duboko se zagledao u moje, uvijek snene oči. Bit će da je u njima spazio more neispunjenih izbornih obećanja, s prošlih izbora. Kuda s njima? Očinski me zagrlio. Onako usput, a što od njega nisam tražio, izmjerio mi je i nos. Narastao je od posljednjih izbora za cijeli pedalj. To povećanje za-pazio sam i u vćcine hrvatskog puka.
Vjerujem da ćemo mi birači, na ovim prostorima, vrlo brzo stasati u novu autohtonu vrstu hrvatskih surlaša. Svi nas vuku za nos, pa to onda nije ni čudnovato: Neki dan, želim se s prijateljem poljubiti. Preživio je adaptaciju stana. Ne ide. Smetaju nam obojici dugi nosovi. Nema nam druge, ljubimo se kao braća Eskimi. Nosovima.

Izbori su jako biizu. Oprez. Malo, malo, pa ljutiti čelnik nekih od patrija javno prijeti izborima. Vidjet ćete vi svoga Boga, kad dođu izbori. Znam, znam. To je za sve nas ostale postalo jako pogibeljno. Ako vam na glavu padne teško izborno obećanje, može vas doživotno osakatiti.
Kad se odlučuje o uzgoju jadnih tuna, narod hrli na referendum. Ali kad se odlučuje o izbornom zakonu i kad je naša koža u pitanju, ne.O izborima odlučuju dečki koji su na vlasti. Oni će to tako sve sjajno odraditi, da će i dalje ostati gdje jesu. Nema šanse da većinu u sljedećih desetak godina svaki dan prije spavanja ne gledam na televiziji. Ako dobije i jedan glas, dosta je njemu za pobjedu. Prešao je prag. Ušao u naše džepove.

Izašao bih ja možda na sljedeće izbore, kad bi... eh, kad bi... mene malo poslušali.
Kao prvo, uveo bih revolucionarnu novinu, koju bi svi, osim njih političara, u ovoj zemlji, prihvatili. Uveo bih izbornu šutnju. Definitivnu. Ne bi mogli u svojim medenim govorancijama, upotrebljavati future i pluskvamperfekte. Ništa ne možeš obećati, a ni tamburati o našoj slavnoj prošlosti. Bez futura i fraze, naš je kandidat, debeli šaran u mulju. Bez kisika. Svi mu vide leđa. Pati se, muči. Isključi mu televizor ili mikrofon, on u strašnim mukama umire za pola sata. Ali da mu kažeš, da svoj govor održi na buretu (jasno, ne baruta), neće ići. Desetorica ga trebaju popeti na tu povijesnu govornicu. A da ga se skine, treba naručiti dizalicu. Zapustio se fizički i duhovno. Ne zna sići gdje treba. Nikako.
U redu, mogu nastupiti svi kandidati i na televiziji. Mogu nam izni jeti svoje velebne izborne programe. Ali ne smiju govoriti. Na ustima imaju flastere. Jedino im je dopušteno, pri iznošenju svog programa, služiti se nogama i rukama koliko žele.


Image Hosted by ImageShack.us


Pita blagoglagoljiv voditelj, jednog od njih, što kani učiniti u svom izbornom mandatu.
Sve... sve on može učiniti. Pritom zvjerski koluta očima, diže se sa stolice. Grabi rukama po zraku. Davi se. To mi, koji ga gledamo, trebamo protumačiti, da nas on i njegova partija, izravno žele odvesti u nebo. Gdje teče med i mlijeko i gdje se ne plaća porez. I čim se rodiš, dobivaš rješenje o stopostotnoj invalidnosti.

Drugi, što sjedi pored njega, daleko je jasniji. Diže se na noge lagane. Munjevito iz hlača izvlači remen. Vješto pravi omču i stavlja ga sebi oko vrata. Voditelj je zaprepašten. Hoće pomoći. Njegovi izborni protivnici su savršeno mirni. Pomažu mu svesrdno u tom uzvišenom činu. Manje glava, manje izborne glavobolje.

Ma ne, ne... mi gledatelji napokon ga shvaćamo. On nam želi pokazati svoju časnu golotinju. On ništa nema. On je imovinska nula. Biraj me, narode. Pokazuje prema nama raširene prste. Treperi s njima. Na njima samo neki pronicljivi vide plivaće kožice. Vidra. Pliva on u svakoj mutnoj vodi. Kao, veli, eto... što imam. Ništa. Takav ću otići i na onaj svijet. Samo ste mi vi bitni, jedini moj narode. Što krije politički mađioničar u rukavu, ne vidimo. A da krije, krije. U civiliziranu svijetu za to bi dobio jedno pet godina buvare.

Najteže će opet biti s onima koji bez prošlosti ne mogu. Pokušat će nas uvjeriti u svoje časne namjere, skakućući po studiju, na sve četiri. Kako bi nama, gledateljima pokazali, da smo mi nekad bili majmuni. Glasaju se kao majmuni. Oni su nas spasili. Spustili s grana. Da njih nije bilo, još bi se međusobno tukli kijačama, spavali u sojenicama i postavljali mamuti¬ma zamke.

Ali, ali... na kraju svoj program izlaže jedan pravi. Šeće se po studiju i vješto prebacuje loptu s jedne na drugu nogu. Onda, jedno stotinjak puta trucka tu istu loptu, jednom nogom. Ne umara se. Bezobrazno gleda prema nama. Motri nas u oči. Fiksira. Pravi igrač. Otvorio sam de¬bilno usta. Prvi znak, da me zaveo. Divim mu se. Drži ruke na leđima. Za tu igru, glava mu uopće ne treba. Rade samo noge. Majstore. Majstore.

Na kraju, potpuno nenadano, u tačkama u studio dovoze posljednjeg kandidata. Voditelj se gadno ušeprtljao. Te oprostite, dragi gledatelji, te ovo, te ono. A ovamo tvrde, televizija nije pristrasna. Nego tamo, gdje je smještena, na Prisavlju, upozorava da će uvijek uz nekoga biti. Iz tački, uz teške uzdahe i stenjanje, dečki vade posljednjega izbornog kandidata. On je zavezan u čvrstu jutenu vreću. Voditelj mu postavlja surovo precizna pitanja: što namjerava učiniti njegova stranka u idućih stotinjak godina. Kandidatovi odgovori su odlučni i neartikulirani. Pametnom jedna dosta. Rita se, bacaka. Gadno dere. Da pokaže što i on umije, dečki kandidata skupa s vrećom bacaju u posudu s vodom. Što je smještena u kutu studija. Gledateljima zastaje dah. On iz vode i vreće izlazi munjevito. Suh. Uredno počešljan. Klanja se na sve četiri strane.Pravi mačak u vreći. Prodano. Kupio hrvatski narod.

Opet ćemo na izborima izabrati mačka u vreći. Oni iz vreće, a mi opet u vreće. Pa kud nas voda nosi. Pipat ćemo jedan drugoga u tami. Jaukati. Gorko ridati nad svojom sudbinom. Kao, nismo mi to zaslužili, da nas takvi vode.


Je, je... Ali to tako mora biti. Što je u nas krivo, ne može se ispraviti samo pustim izbornim obećanjima.

I zato:


Image Hosted by ImageShack.us

Ovu sam sliku posudio od naše drage „Svaštare“. Hvala ti, draga komšinice, iako te nisam pit'o


Autor:Kazimir Klarić

- 23:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 07.09.2007.

STARI HRAST


Image Hosted by ImageShack.us


Cijela tabla šume kralj do kralja - stoljetni hrastovi nadživjeli vrijeme što neumitno teče.

Taj ponos i dika Slavonije raširio ramena da zaklanja i najveće oblake što su se ikada pojavili na nebu. U krošnjama čuva priče rata i mira, ljubavi i siromaštva i pjesmu što je nekada odzvanjala šumom:

"Ej, kad su stari svinje žirovali..."

Sad je čujemo samo na Šokačkom sijelu, Svečanostima Cvelferije i babogredske Šokadije.

Ovaj naš stari hrast prkosio je vjetrovima i gromovima, na svojim bi plećima mogao pet brijestova nositi, tri graba preskočiti, zemaljsku kuglu opasati.
Mi djeca često ga posjećujemo i hvatamo se rukama njemu oko struka. Ostavljamo ga u suton kada se pojave prve niti mjesečeve paučine.


Image Hosted by ImageShack.us


Priznao nam je: "Godina se ne bojim, ali se bojim samoće."

Zastrašeni gledali smo u kapetana šume i svojim nejakim ručicama pomilovali njegovo tijelo tješeći ga:
"Ne boj se, Prijatelju! Još dugo, dugo ćeš biti naš kapetan šumskog mora. U tvojim je njedrima odnjihana vjeverica, izgnijezdio se škvorac i prhnule raspjevane grlice. Tvojim se sokovima napajala stjenica i bumbar, jelenak rosu pio i bršljan vijenac pleo. U tvojoj smo hladovini udisali čarobni miris drijenka, prvih ljubičica i pjevali s pticama tebi pjesmu-zahvalnicu:

Oj, hrastovi Slavonije ravne...
Od davnina - s tobom u vječnost!"


Image Hosted by ImageShack.us


Danijel Trojanović, VIII. raz.
Osnovna Škola Mate Lovraka
Županja



- 00:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 28.08.2007.

JEDAN DAN ILI CIJELI ŽIVOT

Image Hosted by ImageShack.us


Svakoga dana moj djed i baka ustaju vrlo rano i odlaze u štalu. Meni je takvo rano ustajanje neshvatljivo, ali djed kaže: - Marva je marva i ne more čekat.

Image Hosted by ImageShack.us


Kad namire marvu, idu na fruštuk. Baka priprema čvarke, djed čeka i odmara pijuckajući rakijicu. Nakon fruštuka moj dobri djed upreže konje u kola i ide na njivu dovesti hranu za idući dan. Baka kod kuće posprema kujnu, a ako je lip dan otvori pendžere da ugrije i prozrači sobe. Onda žuri pomesti drum i avliju jer: - Po tome se vidi koja je žena vridna, a koja ni.

Image Hosted by ImageShack.us


Baka suče rukave pa opet u kujnu jer brzo će podne pa treba pripremiti užinu. Djed se vraća kola punih sina, trave, kukuružnjaka i repe. Ispregne konje, a onda ide za mirisom iz bakine kujne. Topli se domaći kruv puši i mami već umornog djeda na užinu. Poslije dobre užine mora malo prileći da se hrana slegne. U predvečerje će zatvoriti marvu u štali.

Neumorna baka pegla rubine, oplećke, marame, pregače i slaže u šifonjer. Oni uvik imaju posla. U proljeće siju na njivama, u jesen skupljaju ljetinu i pripremaju za zimu. Kada zima dođe, malo im je lakše. Onda su više kod kuće pa se stigne u zimskim dugim noćima uz toplu peć s komšinicama sjediti uz ručni rad i pričati. Jedne šlingaju, druge heklaju, neke vezu.


Image Hosted by ImageShack.us


Danas je toga malo. Baka često zna reći da je prije sve bilo ljepše, a djed joj uvijek odgovori:
- Babo moja, kad smo bili mlađi.

Ponekad ih ne razumijem, mislim da ne bi više morali tako puno raditi, a onda pomislim da oni drukčije ne bi znali. Ni htjeli.


Matea Damjanović, VII. r.
Osnovna škola Augusta Cesarca
Ivankovo

- 00:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 21.08.2007.

SLAVONSKO JUTRO


Nakon dubokog sna otvorih oči i ugledah kako sićušne sunčane zrake prodiru u moju sobu. Razlijevaju se sobom u tisuće, tisuće pramenova. Potpunu raskoš tih prvih sunčanih zraka upotpunjuje glasna pjesma pijetla, koja dolazi do svakog kutka moje sobe i javlja da je vrijeme za još jedan dan u prekrasnoj Slavoniji.

No, ta veličanstvenost ne bi imala potpun sjaj da nema i ptičica koje veselo skakuću pod mojim prozorom. Njihov je pjev veličanstven kao i svaki dan, sat i trenutak u Slavoniji.


Image Hosted by ImageShack.us


Svoj život ne bih mijenjala ni za što. Onaj najveći bogataš zasigurno nikada nije shvatio da postoji nešto ljepše i veličanstvenije od sveg bogatstva. Nešto što se uistinu može takvim imenom zvati. Moja Slavonija je u mojemu srcu, u mojoj duši. U oku mom njena su polja i oranice što se pružaju u daljinu i izgledaju poput zagonetne pjesme. Kad spomenem to ime "Slavonija", srce mi zaigra, zadršće, poleti... Tu sam rođena i tu se osjećam slobodnom. Slobodnom poput ptice koja leti u visine i daljine. Ljubav prema Slavoniji neizreciva je ma koliko se tko trudio opisati. Život u Slavoniji za svakog Slavonca je nešto posebno jer samo oni, koji su upoznali sve njezine čari, doista se mogu ponositi što su Slavonci i što su svoj život posvetili upravo toj grudi zemlje u kojoj ima i boli i patnje, ali i radosti, veselja, sreće i ponajviše lijepih uspomena.

Image Hosted by ImageShack.us


Zbog te tvrde i teške zemlje svi smo se pomučili da bismo bili sretni. Upotrijebili smo sve svoje snage i to ne uzalud jer sve nam je trostruko vraćeno. Svoj život, ovdje u Slavoniji, ne dam ni za što jer znam da sam ovdje najbogatija. Ono prelijepo jutro uz pijetlov pijev, prelijevanje sunčanih zraka i ptičji cvrkut, doživljava samo onaj koji je istinski posvetio sebe i svoj život u Slavoniji. Samo pravi Slavonci to doživljavaju.

Image Hosted by ImageShack.us


Mateja Maričić, VIII. raz.
Osnovna škola "August Cesarec"
Ivankovo



- 23:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

OJ SLAVONSKE ŽETVE DAVNE


E, svitu moj lipi, za ne med vama koji nikad nisu vidili kako se njekad u Slavoniji kosilo žito, al i za ne koji su se poželjeli vake starovirske žetve (posebno za našu snašu Crnu), pokazaću vam slikom kako je to njekad bilo:


Image Hosted by ImageShack.us

Prije posla kosci i snaše koje rukovedaju, se najprije izmole Bogu

Image Hosted by ImageShack.us

Kosac kosi a za njim snaša stere uzice i rukoveda

Image Hosted by ImageShack.us

Treba kosu oklepat...

Image Hosted by ImageShack.us

i belegijom naoštrit

Image Hosted by ImageShack.us

Dok kosci kose, s snaše rukovedaju, druge snaše kuvaju užinu i peku listariće, da se umorni svit more okripit



- 00:21 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2007.

DOLAZI NAM POLAKO LJETO


Image Hosted by ImageShack.us


Evo nam, svitu moj lipi, ljeta. A kako Baća vidi dolazak ljeta govori njegova pjesma:

DOLAZI LJETO

Procvjeto je jesmin bili,
širi blagi miris svoj,
naveliko cvatu ruže,
evo ljeta, druže moj!

Sve kasnije sunce 'oće,
na počinak poći,
svakog dana više krade,
svjetlom tamu noći.

Znam da nije ovo vrime,
dugog dana, kratki' noći,
paorima najmilije.
Kad će duži odmor doći?

Al' kad vidiš da sve raste,
šta je ruka zemlji dala,
da ti pos'o, da ti muka,
nije bila zabadava,

veselije srce tuče,
sreća neka širi grudi,
umor nek' ti bude lakši,
makar zadovoljan budi.

Kad zablista polje ravno
zlatnog žita klas,
biće kruva, misli majka
i 'vaj put na nas.

Nikad stara naša nije,
ostavila gladne nas,
rasipnici mi smo bili,
tak'i nas je bijo glas.

A kad urod, k'o no lane
ne naplati žulje, muke
nemoj psovat' zamlju crnu,
nemoj mrzit majke skute.

Nije ona nezafalna,
okrenila leđa nama.
Ta dobra je kaki mi smo
neznamo ni sami čismo.


Image Hosted by ImageShack.us


- 16:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2007.

TAMBURAŠKI ŽIVOT


Image Hosted by ImageShack.us

© http://kudtomislavda.blog.hr/


Baća Iva je od svoje 16. godine bio pravi svirač, tamburaš. Zato sam za danas izabro njegovu pjesme "Tamburaški život". U njoj iz prve ruke moremo vidit da nije zlato sve šta sja.

Tambura me poče pratit',
od dječačkih, davnih dana,
u mladosti nikada me,
nije ostavila sama.

Žicom njenom naš'o ja sam,
radost, društvo, vino,
makar bio na zlu glasu,
meni sve je bilo fino.

Dal' u kolu punom cura,
il' birtiji punoj dima,
u svatova po tri dana,
radost prosipo sam svima.

Puno cura gledalo je,
dirala ih žica moja,
puno baba lajalo je,
ni' to sinko sreća tvoja.

A ja pjev'o, namigiv'o,
puno pijo, sviro dugo,
ispunjavo želje, srca.
Ma daj živi, bježi tugo!

Al' kad srce, duša prazna,
a glava do kike puna,
mutne oči, pogled nijemi,
prazni sokak tijesan meni.

U grudima kad te stišće,
teške noge al' tamburam,
dok pod rosom pada lišće,
Jedva kući doteturam.

Nikog' nema da me sluša,
a kazat' bi tiho tijo,
da me boli glava, duša,
di sam bio, zašto pijo.

Tako dan za danom tek'o,
žica titra, osmjeh blješti,
k'o da ništa bilo nije,
opet lete prsti vješti.

Al' ni' život samo pjesma,
već samoća a i tuga,
sve se cure poudale,
svirač sada treba druga.

Sad tambura samo visi,
oj mladosti, lipa, di si?
Prašina je na nju sjela,
na glavi mi kosa bijela.

Dal' bi opet, kad bi mog'o,
živit život tamburaša?
Kad sve zbrojim i oduzmem:
ma bi, to je sudba naša!



- 00:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se