Bahrain

Pa pisu blog naravno!

...i spremaju se ic na pivu s ostalim usamljenim strancima malo kasnije :)

Naime, moram vam se opet ispricat sto jos uvijek nisam opisala taj famozni Libanon, ali eto - odvelo me u raznim smjerovima, izmedju ostalog sam u medjuvremenu bila i u Dubaiju par dana - uspjela sredit produzenje boravisne vize cudom nekim cudnim - nase drage malo usporene i zmotane HR curke uspjele su to napravit u cak 2 radna dana s nekoliko praznika izmedju... aleluja :) Tako da sam sad ponosna boraviteljka malog prasnjavog otocica cak do 2012!

A onda - ko zna - mozda dodje kraj svijeta kako neki predvidjaju :)

Isto tako u zadnjih sam par tjedana bila nesto jako bizi sto na poslu sto van posla... uspjela izvrsiti utapljanje bahrainskog mobitela u wc-u na poslu (to ste trebali vidjet, presmijesna scena - steta sto nisam imala fotic da ga snimim onako jadnog kako blinka na dnu skoljke hehe), te slijedom dogadjaja pogubila vecinu bitnih ovdasnjih brojeva (imam neki backup negdje na compu al bog te pitaj otkad)... zatim dozivjela tjedan i jos pokoji kisni dan u komadu u Bahrainu (cudo nevidjeno u mom mandatu do sada!), te razne smijesne povezane scene - ono ekipa pliva po cesti, tj. ulice plivaju jer nemaju odvoda za vodu (a sta ce im jadnima za tih par kapi kise godisnje...) a vozaci gube razum jer u zivotu nisu vidli tolko vode na cesti, zatim razne nezgodacije tipa auti otkazuju poslusnost usred krizanja, svi sljapkaju u sandalicama po lokvama dubine 10tak centimetara i promjera nekoliko metara (ukljucujuci i vasu plavusu koja je bas prvi dan te silne kisurine odlucila otic obavljat stvari po gradu...) ... naravno da sam usput uspjela ugaziti i u tzv. zivo bahrainsko blato koje je do samo par sati prije bilo suha pjescana pustinjska zemljica...te, ofkors, utopit poslovne stiklice u istom...hehe, ma preblesavo!

Dubai je za razliku od proslog neuspjelog pokusaja bio jako jako cool ovaj put - odsjela sam u tzv. Emirates Towersima - to su neki dubaijski twinsi, jedan je hotel a drugi neki business centar... onak u tipicno arapsko-prekenjavajucem-neumjerenom stilu preludo i preglamurozno zdanje (naravno nisam sama platila sobu, ko bi si normalan to priustio!)... odsjela na 39. katu s pogledom na grad, kadom (s malom zutom patkicom za kupanje izmedju inih spa-cudesa) i tusom u istoj kupaoni, minibarom s fensi-smensi sampanjcima, Lindt cokoladicama i slicnim perverzijama, raznim gadgetima jako fine proizvodnje (slapice, kozmetikica, forice ovakve onakve), bezicnim i zicnim internetom (besplatno naravno), te neopisivo usluzno-dosadnom poslugom koja me doslovce napadala svakih pola sata s pitanjima tipa:

Madame, jel vas krevet u redu? (nesto bi mu trebalo falit, cak i prije nego sto sam ga upotrijebila?)... madame, moramo vam popuniti minibar (al samo sam pojela 2 komada cipsa dosad, tek sam usla u sobu prije pol sata!) ... nema veze, madame, moramo dodat novu dozicu, al necemo vam uzet staru ne brinite... madame, evo stigle jabukice i vockice za vas... madame, jeste gladni posluga u sobu stize odmah ako ne i prije!... itd. Svasta.

A tek lift. Dakle ljudici. Lift-ovi. Jedno 10tak istih. Panoramskih. Staklenih. Voze gore dolje sto na sat. Ajme koji gust!!! - vozikala sam se svako malo tako u raznim smjerovima, ko veselo deriste u lunaparku. Osim sto je bilo jos bolje nego u lunaparku :))))

Ah da zaboravila sam. Dorucak. Devino mlijeko i kolacici/pudingici od istog. Uz upute o hranjivim sastojcima istog. I jos brdo 'normalnih' delicija. Rucak - sto cuda. Plus... cokoladna fontana! Ajme. I mali pufasti marshmallow bomboncici i.... jagode i ... kockice dinje... i...i jos svakakva neka cuda koja mozes nabost na mali stapic i gurat u fontanicu. Da se natope plivajuce cokoladice. Mmmmm. Mljac. Te sladoledi. Ko u slasticarni. Grabis si sam i jos dodas preljev od vanilije, gorke cokolade, maline ili karamela. Ajme majko mila. Raj za vasu plavusu. Naravno da sam natrpala od svega pomalo...hehe. Predobro! I sad kad ovo pisem jos uvijek se sva rastapam kad se sjetim tog carobnog iskustva... s fontanicom :)

Slike iz Dubaija su ovdje: Facebook i Flickr.

I tak sam se malkice... zanijela s raznim dogadjajcicima. Pa nisam stigla napisat ono kaj sam rekla da bum, ...ali bum! Sutra ujutro. Ako ne i prije. Casna pionirska.

E da, i sretan vam Bozic, svima koji slave ... a i onima koji samo papaju bakalare, kolace i puricu nasu svagdasnju... s bakinim mlincima... ajme sto mi to fali!!!!... i odmaraju se u cast tog velebnog krscanskog blagdana :)

cmokic

Vasa Plavusa

Cemu je zapravo posluzio onaj uvod iz proslog pisamca.

Pa tome da vam da sliku o dimenzijama mog straha da me - kako me nisu pustili u Dubai - na slican nacin nece htjet pustit ni u Libanon. Iako su sve indikacije govorile potpuno suprotno (viza na dolasku i garantiran ulazak za sve Rvate nosioce valjanog pasosa, bez obzira na zemlju boravista - kaze Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske), ipak sam to jutro dosla na aerodrom s laganom tremom. Bio je cetvrtak, radni dan u Arabiji. Petak je neradni. I subota. Nedjeljom se nazalost radi, ali to vec ionak odavno znate - iako se svaki put ispocetka cudom cudite kad vam u subotu velim da se ne mozemo cut sutra u podne jer sam na poslu. Na kojem nema Skajpanja. Ni gmaila. Ni Fejsbuka. Ni niceg sto imalo lici na zabavu i trosenje firminog dragocjenog vremena u privatne svrhe. Kak im to uspijeva? E pa tak - imaju strasnu Firminu Kompjuterasku Policiju. Pa nam se umjesto dragih, sarenih, voljenih, te za druzenje, komuniciranje i gubljenje vremena iznimno korisnih stranica - na doticnim adresama pojavljuje neki sumorni sivi ekran na kojem pise nesto sto se otprilike uz malo pjesnicke slobode moze prevest kao: 'mars natrag na posao bando jedna zgubidanska!'. No dobro. Otom potom.

Libanon dakle. Beirut dapace. No prvo opet mala digresija. Aerodrom. Majko mila. Isuse Boze Marijo i sve muslimanske djevice!

Koji kaos.

Naime. Doticni je cetvrtak prethodio jednom od mnogih islamskih blagdana, takozvanom 'Eid Al Adha' iliti nekom tamo bajramu po naski. Praznik inace traje 3 dana, a ovaj put je padao bas na vikend tako da smo dobili dodatna dva slobodna dana u sljedecem tjednu. Sveukupno petak-utorak slobodno. Cetvrtak je isto bio slobodan - ali samo za neke povlastene kategorije gradjana, tj. one koji rade u drzavnim firmama. Blago privilegiranima. Kako ne spadam u iste, ja sam naravno morala uzet slobodan dan. No dobro, ne zalim se, ima tih muslimanskih praznika puno i previse. Idealno za one koji vole bajzat po svijetu ko sto voli doticna vam dolje potpisana kolegica :)

I tak. Stigli mi na aerodrom. Nas 3 Rvaticha. Jedan slatki dragi par kojeg sam izmedju ostalog ja osobno nagovorila da dodju zivjet na Otocic, te naravno - vasa Plavusa. Jutro. Parking na aerodromu sumnjivo prepun. Mjesta ni pod razno. Kruzimo mi tako petnaestak minuta, kadli skuzimo da ce vrag uzet salu ako se uskoro ne ukrcamo negdje na neku zelenu ili pjescanu povrsinu. Nas dvije curke odlucimo izaci van i obaviti sitnice po aerodromu (kupi bon za mobitel, digni/promijeni lovu itd.), dok se muski clan posade negdje uspjesno ne sparkira. Udjemo na aerodrom, a kad tamo - milijarda ljudi. Svi cekaju u redovima. Arapskim redovima naravno - citaj: svi se guraju ne bi li sto prije prosli kroz prvu kontrolu prtljage i docepali se navrat-nanos check-in saltera. Jer vrijeme curi. A svi su naravno dosli u zadnji tren. Ko i mi uostalom. Znam da vecina vas nije bila na bahrainskom aerodromu i ne moze si predocit to velebno zdanje, ali mozete si za ilustraciju zamislit nesto poput ZG aerodroma, pa jos malo manje, i jos puno losije organizirano. A pametni domacini odlucili to jutro valjda nakrcat 35 letova u sat vremena. Bez da su se potrudili osigurat dodatnu prijeko potrebnu logistiku. Ma ono - ludnica. Kaos nad kaosima.

Slijedece scene su ko iz filma - sat vremena prije polaska naseg leta, mi stojimo u redu koji se ne mice, ili barem se ne mice u zeljenom smjeru jer se svi naguravaju u njega sa svih strana. Neka zivcana Amerikanka se dere na doticne Indijce, Bahraince i ostale narode i narodnosti, koji je ne hebu ni pol posto. Mi se kao uredno stali u red i cekamo. Mislec da ce tak i tak letovi kasnit jer ko bi to sve potrpao u avione na vrijeme - sto ljude sto torbe i torbetine. I sitnu djecurliju koja vristi i trckara na sve strane.

Ja se ipak nisam dala smesti - proradio mi je onaj Dubai-crvic s pocetka price, pa sam se zgurala bez torbi unutra da provjerim kad ce tocno poletit taj nas let. Udjem ja tako, a kad ono - ispred saltera Gulf Aira (lokalna kompanija s kojom smo letjeli) - stoji neki stricek i dere se: Beirut! Ko je jos za Beirut? Brzo ovamo! Zadnji put vicem!!! Ups. Frka panika. Krenem do njega i pocnem objasnjavat da sam ja ta za Beirut i da imam jos dvoje ljudi koji stoje negdje vani u guzvi s torbama i da mi mora pomoc da ih nekak preguram. Stricek veli da nek se samo javim drugim stricekima tam na pocetku guzve i da ce me oni pustit. Stricek drugi nas pusti do rendgena za torbe, ali glavni stricek od rendgena kategoricki ne da dalje - jer ne bu se njemu niko gural! Dva mala zbunjena Indijca koji samo trpaju torbe na pomicnu traku me sazalno gledaju, a ja ih u najboljoj maniri svojeg plavusastog cvileceg 'sarma' moljakam da nam ipak stave torbe na traku dok strasni stricek ne gleda, jer da cemo u protivnom propustit avion. I popuste decki. Srecom!

Zatim check-in - opet neko besmisleno cekanje - uvijek je ispred tebe kad se najvise zuris neko ko ima 16 kofera i pasos najcudnije zemlje na svijetu pa ga provjeravaju pol sata - onda trcanje na terminale - prolazak kroz drugi rendgen - opet torbe - tj. rucna prtljaga, i ljudi koji se tolko naguravaju kroz one metal detektore, plus djeca trce sim-tam u oba smjera - da ni bog a kamoli najstrasniji stricek ne bi uspio polovit ko tu kome zvoni iliti pisti - te na kraju boarding salter na kojem sam odahnula kad sam vidla da jos nije zatvoren, te se usput i uspjela nasmijat jer je ispred mene bila neka saudijska familija - tata s tolikom kolicinom djece da ih je morao prebrojavat na prste - jen, dva, tri, cetri, pet, sest... pojma nemam kolko ih je bilo ni da li ih je na kraju uspio sve skupit... samo mi je kroz glavu proslo - ajme majko mila zamisli da imas tolko djece da ih moras prebrojavat svako malo kad nekam idete u javnost. Pregenijalno.

I tak. Ukrcali se u avioncic na vrijeme. Let je doduse ipak ponesto kasnio u polasku, ali svejedno ni priblizno tolko kolko bi nam vremena trebalo da se ubacimo na njega da se nismo tam na pocetku malo onak... pa... zgurali ko pravi Balkanci :) Na sjedalu pored mene neki simpa lik - Bahrainac koji redovno poslom putuje u Libanon, zapricali se malo, ostavio mi cak broj mobitela (vrlo pristojan i fin - nije uopce trazio moj zauzvrat sto mi je odmah bila indikacija da nije neki dosadnjakovic), da mu se javim ako se slucajno pogubimo u Beirutu ili se jednostavno pozelimo zabavit u njegovom drustvancu. Slatkic. Procitala in-flight magazine, malo otknjavala i tak to. Tri sata kasnije sletjeli smo sretno i bericetno u nasu libanonsku avanturicu.

Nastavak slijedi.... uskoro :)

Dakle drustvo. Otkud da pocnem.

Ajmo probat dodat i mali uvod libanonskoj prici - pa ko izdrzi izdrzi :)
Bum zato malo razlomila cijelu pricu na faze da vam bude lakse za citat. Vidite kak sam vam krasna. Pravi andjelek :)

Prica je zapravo stvarno pocela ponesto prije samog puta u doticnu blesavu mediteransku zemljicu. Naime. Prije nekih mjesec dana, odlucila ja otici na vikend u Dubai. To vam je ovdje nesto ko kod nas 'idemo u Zagorje na izlet'. Karta avionska za bahrainske prilike jako jeftina (citaj - za bahrainske place... blazena tax-free oaza!), let traje sat vremena, a avioni voze ko busevi za Split - svakih 2-3 sata. Easy-peasy.

Mos mislit.

Povod putu je bio takozvani indie rock festival koji se odrzavao u doticnoj prijestolnici jednog od 7 Ujedinjenih Emirata. Sto je vec samo po sebi u ovim krajevima fenomenalno nevjerojatno rijedak dogadjaj. Na festivalu su, osim mnostva dj-eva i ostalih 'actova' za 'zagrijavanje', svirali razni bendovi koje sam voljela u ranoj mladosti, a mnoge od njih volim i slusam i danas - ko sto su Happy Mondays, Human League, Echo and the Bunnymen, The Farm. Znam, znam, svi zvuce ko da im vrhunci karijere datiraju negdje debelo u proslom stoljecu. Kad i je tak :) Ali kaj mogu - to vam je najblize kaj se moze dobit od normalne zive muzike u ovom dijelu svijeta. U Bahrainu je vrhunac koncertne sezone kad se pojavi neki 'tribute to' bend ili solo izvodjac. Netom prije tog vikenda ovdje je svirao 'tribute to Robbie Williams' u kombinaciji s 'tributeom to Freddie Mercury'. Ja sam probala zadnji dan doc do karata jer sam naravno zeljna bilo kakve koncertne zabave u kombinaciji sa strasnom znatizeljom kak ce to sve skupa izgledat - presmijesno ofkors!, nadobudno pomislila da cu ih uspjet i nabavit. Medjutim - ostatak bahrainske populacije, sto domace sto strane, je pametno prokuzio foru puno brze od mene - i nabavio karte na vrijeme. 'Tribute to' je bio ras-pro-dan! Karata ni za lijek. Ko da sviraju pravi pravcati Robbie i netom uskrsnuli Freddie. Nemres bilivit koja pomama za tim kartama.

Tolko o tome kolko je zivahna koncertna ponuda na malom prasnjavom otocicu :) Tu bi cak i Milli Vanilli rasprodali koncertnu dvoranu. Samo da je imaju. Koncertnu dvoranu mislim.

Da se utjesim za neuspjeli koncertni dozivljaj otisla sam tulumarit s nekim lokalcima koji su zapravo porijeklom iz Libanona i Perzije. (tj. Irana - mada oni tvrde da su iz Perzije i da to nikak nije isto. Whatever.) Strasno draga ekipa. Preludi ljudi. Upoznala sam ih na plazi. Usred mora. Pricajuc o Tajlandu s kolegicom Kolumbijkom. Bilo je to usred Ramazana, onog dozlaboga dosadnog mjeseca u kojem se na javnim mjestima nista ne smije pit ni jest. Ni gutljaj vode povuc iz bocice ako te umori sunce. Jer te u protivnom mogu globit za uznemiravanje ramazanskog javnog reda i mira. A Libanonci/Perzijanci su nas pokupili u moru, izvukli van na plazu i pocastili rostiljem i pivicama. Odmah sam skuzila da su neka superkul ekipa. Jedan par (svi su uglavnom parovi s djecom, u nekim srednjim tridesetima) ima biznis s uvozom cvijeca. Strasno dobar biznis na mjestu na kojem nista zeleno ne raste samo od sebe. Drugi par je jos ludji. Zena ima firmu za elektricne instalacije a muz zlatarne. Predobra fora! I sasvim dobar pokazatelj kolko im je strasno stalo do tradicionalnih obicaja i podjele poslova na muske i zenske u muslimanskom svijetu. Osim sto rade razne smijesne poslove, doticni drugari vole jest, pit i zekat se. Ko sto rekoh - pravi tradicionalni Muslimani :) Ma genijalci.

No nego da se ja vratim pricici o Dubaiju. Digla se ja tako u 5 ujutro nakon tog tulumarenja, i dosla na aerodrom oko 7. Let leti, sve pet. Ali. Moja viza nije dovoljno kul za umisljene Dubajcane. Jerbo - spika vam je ovakva: ako imam boraviste u nekoj od zemalja Zaljeva, mogu uci u bilo koju drugu zemlju Zaljeva s vizom koju mi izdaju na dolasku. Medjutim, postoji jos jedan detalj, koji mi se naravno nitko nije sjetio spomenuti - da bi ta cijela prica hodala, potrebno je da moja boravisna viza za maticnu zemlju vrijedi najmanje 6 do i jos barem 6 mjeseci od dana ulaska u zemlju destinaciju. A moja viza je u tom trenutku bila na jos +4.5 mjeseca. Tako da su me uredno vratili s aerodroma doma. Bahrainskog. Nisu me cak ni pomislili ukrcati u avion. Naravno da smo spusile (V i ja) svu lovu - karte za koncert, hotel, te avionske karte. No najgore mi je bilo to kaj sam spusila koncertice i veseli vikendic u bliskoistocnom Zagorju. Ono - dozivljaj koji novac ne moze kupit. Kako veli stricek Mastercard :)

A bas sam se veselila.

Bok drustvance.

Ah, da bas sam se nekak ulijenila s tim pisanjem... ne znam da li su vam falili moja blesava pisamca... bilo bi mi drago da jesu :), ali jednostavno nije mi se dalo. I nekak sam imala osjecaj da sam vam opisala vecinu opcih mjesta te obicnih i neobicnih karakteristika zivota u Arabiji, te nakon pocetnog perioda otkrivanja i cudjenja svemu i svacemu, zivot ovdje se 'udomacio', sto ce reci - najzanimljivija dogadjanja su postala ona u privatnoj/medjuljudskoj sferi, a taj dio je vrlo tesko i nezahvalno pretociti u neko lezerno-populisticko i ne previse osobno stivo.

Drugim rijecima - ostala sam bez teksta :)

Zapravo je prilicno interesantno kak se neprimjetno i jednostavno odjednom ubacis u taj neki svakodnevni ritam i film, i dobijes onaj osjecaj da si negdje doma... (a istovremeno kuzis da nisi doma...!), naucis di kaj ima fino za popapat, di su zgodna mjesta za izac i za izletice/kupance, kako detektirati ovdje prilicno rijetka kulturna dogadjanja kao sto su koncerti i izlozbe - koja se jos k tome dosta slabo reklamiraju :(, te di ima kaj za kupit (npr. kupovina najobicnijih najlonki je prilican poduhvat, jer ih nema bas u svakom kvartovskom ducanu ko kod nas, nego moras ici u shopping centar (!) koji je najcesce na pol sata voznje od trenutnog mjesta boravka. Hm, mozda to deckima ne izgleda ko neki velki problem, ali sigurna sam da ce se curke slozit sa mnom da je friski tj. nepoderani par najlonki nadohvat ruke nasusna zenska zivotna potreba :)

Zatim... naucis raspoznavat razliku izmedju arapskog, urdu, hindi i jos ponekih cudnih jezika po zvuku... iako ih i dalje naravno ne razumijes ni pol posto :)... snalazis se po gradu i prepoznajes ulice ... citaj:, ne gubis se vise u cudnim kvartovima na dnevnoj bazi :), ... naucis kad je koji drzavni/vjerski praznik (najvaznije 'pravilo' - gotovo svi su pomicni i svake godine padaju u razlicito vrijeme, a i to se nikad ne zna kad tocno - doslovce do dana prije samog praznika), ...te u koje doba godine se moze ocekivat da padne i koja kap kise... pa se u kontekstu cca 360 suncanih dana godisnje - gotovo bez ijednog oblacka - pocnes i veseliti kisi, to je zbilja novi osjecaj! Dobar osjecaj :)

Zadnji put sam stala negdje tamo prije godinu dana, a ono sto se dogadjalo nakon tog zadnjeg pisamca moze se ukratko svesti na ovo:

Bajram/praznik u Jordanu pocetkom 12.2008. - odusevljenje!!! - prekrasna zemlja u kojoj ima tona toga za vidjet i svako mjesto je posebno na svoj nacin: ruzicaste izrezbarene stijene u Petri (hehe naravno da su me svi lokalci redom pitali da li su mi se roditelji mozda upoznali na tom mjestu, ili mozda cak me i napravili u jednoj od mracnih pinky spiljica :))), predivna spokojna narancasta pustinja Wadi Rum, plutajuce iskustvo Mrtvog mora - totalno bizarno, ne mozes plivat prsno, jednostavno te baca i okrece na ledja... a i kad si na ledjima prakticki 'lezis' na povrsini mora, i onak mozes... citat novine, pit koktelcic, igrat sah s ekipom... i to sve bez upotrebe luftica :)... te na kraju malo bajzanja po Ammanu koji je onak ko i svaka prava arapska prijestolnica pomalo zmazan, neuredan i raskustran, ali na neki sasvim cool nacin. Uglavnom - toplo preporucam za posjet, a koga zanima vise detalja slike su na starom mjestu - Flickr - link na blogu sa lijeve strane.

Nakon povratka u Bahrain bili su mi u posjeti prvi gosti iz HR - dvoje dragih prijatelja, oko Bozica, pa sam se zaletila u Zagreb za Novu Godinu... a u novoj godini nam se dogodila - redom: financijska kriza, bahrainska 'zima' od 15tak stupnjeva plusa (ono ti i dalje hodas skoro pa u kratkim rukavima i bez carapa, a svi domaci kukaju kak se smrzavaju brrr! i trpaju na sebe bunde, cizme, salove, kape i ine zimske modne dodatke), pa opet malo financijska kriza - svi nesto panicare jer im se tope milijuncici (ah ah i ja bi rado da imam neke milijuncice pa nek se istope na pola ili na trecinu...ne bi se uopce bunila), pa onda opet posjeti nekih dragih ljudi,... pa mirisno-skoro-pa-zeleno-i-cvjetno proljece/rano bahrainsko ljeto u 3.mjesecu,... kratki izletic u Dubai (zanimljivo za vidjet, no ne bas neko odusevljenje - malo 'preplasticno' mjesto za moj ukus... onak ko neki super-usminkani Novi Zagreb sav u bljescecem kamenu/staklu/mesingu...istovremeno impresivno i dozlaboga dosadno i isprazno...slike su isto na starom mjestu pa procijenite sami jesam li ga ispravno opisala), ... pa godisnjica dolaska u Bahrain (krajem ozujka)... i, pa se onda slavila okruglo-siljasta brojka 35-og rodjendana.... Hu-hu.

Jel stvarno imam tolko godina?

Nakon toga - Formula 1 drugi put (opet nisam uspjela otic jer sam, jelte - radila tu nedjelju ko i svaku drugu) ... zatim jos malo nekih putovanjaca - Zagreb u svibnju, sav zelen i rascvjetan - ah, ah, terapija 'pravim' zelenilom! ... pa dugo toplo ljeto u koje sam pored najdrazeg Losinja uspjela ukombinirati i pomalo juzne Francuske/Spanjolske (potez Montpellier/Barcelona + neke zgodne plazice i slatka mediteranska mjestasca izmedju dva grada, te U2 u Zagrebu izmedju 2 kraka ljetnog godisnjeg - jupijuuuu! - nemate pojma kolko mi ovdje fale pravi dobri konkretni koncerti)... zatim povratak na vruci pustinjski otocic na +50 stupnjeva i 100% vlage u zraku... srecom, taman je malkice 'popustilo' kad sam se vratila s Mediterana, ... ramazan 8/9. mjesec - laganica na poslu i oko posla ko i prosle godine - skoro pa produzetak godisnjeg hehe ... pa prvi bajram u Londonu (u kojem sam si priustila jos jednu koncertnu poslasticu - Coldplay na Wembleyu... mljac!), red posla, red zabavice, te drugi bajram (prosli tjedan) u Beirutu.

Da da, Beirutu - dobro ste procitali :) Onom istom opasnom-ratnom-strasnom-ko-normalan-bi-tam-isao-na-godisnji Beirutu. Hehe.

Ali vjerovali ili ne... taj isti strasno-opasni i ratovima ispaceni Beirut, i ono malo ostalog Libanona sto smo obisli usput - je jedno prezgodno, prezabavno i vrlo vrlo zanimljivo mjesto... te u to ime zasluzuje posebni postich.

Koji stize uskoro - dok su mi dojmovi jos svjezi. A stizu i fotkice da upotpune pricu - samo mi treba ponesto vremena da ih malo proberem, naime - imam ih 'samo' oko 700 komada :) I apsolutno sam svjesna da nitko ziv i normalan (osim mozda par superizdrzljivih ljubitelja fotografije) nece imati vremena i zivaca pregledavati sva ta cuda od mojih foto-uradaka :)

Pozdrav + pusa

vasa Bahrainka