Postoji jedna fraza koja je više nego adekvatna kada je riječ o Indiji: "Ovu zemlju ili voliš ili mrziš. Onoga između nema." Poučen iskustvom mog prvog putovanja u Indiju od prije pet godina shvatio sam da se čovjek može načitati pregršt knjiga, nagledati svakog dokumentarca koji je ikada bio snimljen o Indiji, naslušati rijeke savjeta od znanaca i neznanaca, ali zapravo nikada neće biti posve spreman. Indijski kaleidoskop boja, okusa i mirisa uporni je atak na sva osjetila putnika. Neke će te boje, okusi i mirisi, zapravo prečesto ulični smradovi, toliko umoriti da će njihovi osjećaji krenuti niz stramputicu mržnje. Mnogi će se nakon samo jednog putovanja pretvoriti u zaklete neprijatelje Indije i više nikada neće htjeti kročiti na sveto indijsko tlo. Drugima će pak putnicima taj kaleidoskop toliko regenerirati sve životne pore da će svijet koji ih okružuje početi gledati drugačijim očima. Njima će Indija biti učiteljica života.
Tahir Shah napisao je sljedeće: "Time spent in India has an extraordinary effect on one. It acts as a barrier that makes the rest of the world seem unreal."
I zaista, kada se nakon indijske pustolovine, bez obzira trajala ona tjedan dana ili nekoliko godina, napokon vratiš onome što nazivaš svojim domom, s jedne strane ćeš zasigurno odahnuti i znati cijeniti mnoge stvari koje ti Zapad pruža, a s druge taj donedavno poznati svijet postat će nepoznatim, dosadnim i nestvarnim. Tu se onda javlja ona čežnja za bojama, okusima i mirisima s druge strane svijeta. Ljubav.
Netko je negdje zapisao da ljubav i novac ne idu zajedno. Ili da ih ne bi trebalo miješati. Tako nekako. Krivo. Kada uhvatiš povratnu aviokartu iz Europe do Indije s renomiranom aviokompanijom poput Etihada za sitnih dvjestodvadeset eura, ljubav prema Indiji eksponantno raste. Ne postavljaju se pitanja, ne razmišlja se, samo se karta stavlja u džep.
"India is not a nation, nor a country. It is a subcontinent of nationalities.", rekao je Muhammad Ali Jinna, muslimanski vođa u vrijeme Podjele Indije 1947. godine.
Indijac koji živi u Kašmiru gotovo je potpuna enigma onome koji živi u Bengalskom zaljevu. Tamili na jugu potkontinenta suprotnost su budističkim narodima visoko u indijskim Himalajama. A ljudski kaos Mumbaija i New Delhija opet je nešto sasvim deseto.
Moje prvo putovanje odvelo me bilo u tzv. Zlatni krug, one lokalitete koji svaki putnik posjećuje za svog prvog putovanja u ovu veliku zemlju. Mumbai, Jaipur, Amritsar, New Delhi, Agra... Odmakao sam se tada na tren od te česte rute i otišao na par dana u Kašmir, na čiji spomen mi i dan danas odmah zatopli oko srca.
Ovaj put idem na jug. Jeftina aviokarta za Hyderabad odredila je sve. Kerala je godinama bila moja velika želja i stoga je bilo jasno da će ovaj put ona morati biti u itinereru. Startam svoju drugu igru s Indijom u kolonijalnom Cochinu, gdje naglasak namjeravam staviti na kolonijalnu arhitekturu toga grada, ali još više na gastronomiju južne Indije. Kurkuma, korijander, kim, tamarinda, kardamon... Već mirise osjećam u zraku dok hodam po kochinskim kozmopolitskim hinduističkim, muslimanskim, židovskim i kršćanskim četvrtima. Nezaobilazno je u Kerali krstarenje po njenim čuvenim kanalima, kao i lijenčarenje na plažama Indijskog oceana. Duga će me vožnja indijskim vlakom, koji je svijet za sebe, dovesti do Tamila na krajnjem jugu i njihova središta Maduraija, baš na vrijeme za veliki festival u hramu Meenakshi Ammam. Avionom ću se na kraju vratiti u Hyderabad gdje imam točno jedan puni dan da istražim višestoljetnu muslimansku arhitekturu i potpuno drugačiju gastronomiju jednog od najvažnijih indijskih gradova, prije nego se vratim kući.

Cochin (Kerala)

Ispružio je ruku i potiho zatražio jednu rupiju. Trenutak prije dodao mi je papirnati ručnik. Bio sam u WCu hiderabadskog aerodroma. Nedugo nakon što sam dotaknuo indijsko tlo.
"Nisam još ni prošao kontrolu putovnica, a već me traže pare.", pomislio sam.
Ostao sam mrtav hladan. Ovo je Indija i ovakve stvari su u ovoj zemlji normalna stvar. Što me još čeka... Lagani se osmjeh navukao preko mog lica. To povlačenje za rukav i "žicanje" novca dio su indijskog kolorita.
No, posve neočekivano, pokazat će se ubrzo da je južna Indija drugačija. Sljedeća dva dana nije bilo duše koja me povukla za rukav ili zatražila koju bijednu rupiju. Iznenađen sam.

Dva leta kasnije i bio sam još južnije. Cochin. Nije bilo ni sedam ujutro, sunce se polako dizalo, a vlaga se već osjećala u zraku. Znao sam da će biti pakleno, pogotov sredinom dana. Otići u Indiju nakon ožujka nije pametna stvar. Temperature se sve više dižu, nerjetko i preko 40 stupnjeva, vlaga u zraku postaje nepodnošljiva, a onda krenu i monsunske kiše. Najbolje vrijeme za putovanje u ovu zemlju je u vrijeme sjeverne zime.
No, ne valja kukati. U Indiji sam. Čak sam i ja, kojemu vrućine nisu nimalo draga pojava, znao da ću izdržati. Moram. Nema druge.
Bacio sam pogled na aerodromsku zgradu. Bila je to četverokatnica ili peterokatnica, očito nedavno izgrađena, u nekakvom pseudokineskom stilu. Nikako mi se nije uklapala u ovu sredinu. Zaustavio me vozač rikše i ponudio vožnju do grada. Pristojno sam mu odmahnuo rukom. Na moje iznenađenje, to mu je bilo dovoljno da se udalji i ne pokušava i dalje uvaljivati me nešto što ne želim.
"Gore na sjeveru nikada ne bi tako lako pustili bogati bijeli plijen! Da, na sjeveru...", misli su vrludale u umornoj glavi.
Ali ovo nije sjever. Ovo je jug. Jug jedne velike zemlje. Jug jednog potkontinenta. Čitao sam dosta o jugu kako je nenametljiviji te daleko čišći, a uz to i puno obrazovaniji. Kerala primjerice slovi kao najpismenija savezna države Indije. Da budem iskren, nisam vjerovao puno u to pročitano. Ovo je ipak Indija. Sjever ili jug - ipak je riječ o Indiji. Prije pet godina putovanje po indijskom sjeveru otkrio je sve "čari" ove zemlje - prljavština, smrad, prosjačenje, kaos...
"Može li ovdje doista biti drugačije?", pitao sam se dok sam čekao aerodromski bus.
Iako su oči bile umorne i najradije bi se sklopile nakon dva dana putovanja od Europe do Indije, radile su punom parom i promatrale svijet oko sebe. Bilo je zaista čisto. Tu i tamo neki papirić ili drugi otpadak na tlu, ali ni vrijedno spomena. Uredno sređeni ljudi kretali su se u svim smjerovima. Duboko sam udahnuo. Osim vlage u zraku nosnice nisu mogle detektirati pretjerani smrad. I dok sam ja upijao Indiju svim svojim osjetilima, stajajući na povišenom pločniku uz stajalište aerodromskog busa, osjećao sam se kao da sam u nekom drugom paralelnom svijetu. U svijetu gdje Indija nije Indija. Nisam htio odmah olako sve to prihvatiti. Ipak sam još uvijek bio unutar kompleksa aerodroma.
Aerodromski bus se jedini u to rano jutro uklapao donekle u ustaljenu sliku koju imamo na Zapadu o Indiji. Dobro, imao je klimu koja je radila punom parom, što je za većinu lokalnih indijskih buseva nepoznata stvar. Ali zato je bila šarolika hrpa starog ulupljenog željeza, gdje je ruzina uporno jela preostalu boju. Prljava stakla. Izlizana kožna sjedala. Uska. Sasvim vjerovatno kineski, korejski ili japanski poklon, nakon što je bus odradio normalan životni vijek negdje na Dalekom istoku.
I cijena je bila indijska. Za tridesetak kilometara i sat i pol vožnje osamdeset rupija. Ili manje od devet kuna. Indija je očito i dalje najjeftinija zemlja u kojoj sam ikada bio.
Bus se prvih pola sata kretao pristojnom brzinom. A onda kako je počeo ulaziti u Ernakulam, Cochinov twin city na obali, pretvorio se iznenada u lokalni gradski bus i počeo stajati na svakoj stanici. Kako onim označenima, tako i onima imaginarnima. Gdjegod se netko odlučio iskrcati ili ukrcati, vozač bi mu drage volje stao.
Promet je postajao kaotičnim. Postoje linije po sredini ceste koje razdvajaju dva smjera, ali one se tek povremeno prate. Kao bilo gdje u Indiji vozi se prema osjećaju. Jednog trena obje trake postaju trake istog smjera, dok u drugom od dvije trake čiribu-čiriba samoinicijativno vozači naprave tri, četiri ili čak pet. Skreće se svakako. Staje se bilo gdje. Nije čudo što nisam primijetio niti jednog prometnog policajca. Vjerovatno su odustali. Tko bi ikada mogao od ovakvog kaosa napraviti red?!
No, moje oči su i dalje tražile nekakve veće količine smeća po ulici. Sada smo već dobrano bili u srcu jednog grada. Polako se preko mostova kretali s jednog otoka na drugi, po cochinskom arhipelagu, prema glavnom otoku - Fort Cochin. Smeća je i dalje bilo iznenađujuće malo. Da se razumijemo - da Keralu stavimo negdje u Europu, bez sumnje bi bila najprljavija točka kontinenta. Ali ovako, uz ostatak Indije prljav kakav jest, Kerala je čisto otkriće. Prema ostatku Indije, keralske ulice se doimaju ispolirano.

Cochin je jedan od najočuvanijih kolonijalnih gradova u Indiji, a istovremeno i jedna od njenih najvažnijih luka za teret. Te dvije stvari stoljećima su vezane jedna za drugu. Godine 1341. priroda je velikom poplavom stvorila današnji zaljev s desecima otoka i otočića, savršenu prirodnu luku koju su najprije otkrili Arapi, potom Kinezi, a naposljetku i Europljani. Cochim je dobio epitet "bisera Arapskog mora".
Od Europljana prvi su došli Portugalci 1500. godine i lokalni im je maharadža dao dozvolu za osnivanje naseobine. Nastao je tako današnji stari Cochin, ili Fort Cochin, iako utvrde danas više nema. Portugalci su, kako je to uvijek bivalo, sa sobom doveli franjevce i počeli uz trgovinu istovremeno širiti i katoličku vjeru. Dokaz tome su mnogobrojne katoličke crkve po Cochinu i okolici. Toliko ih je da na trenutke zaboravljaš da si u Indiji, u zemlji u kojoj svih drugih valjda ima općenito više od katolika. Ali u Kerali je katoličanstvo zato vrlo prisutno.
Godine 1663. Portugalce su zamijenili Nizozemci, a njih 1795. Britanci. Ovi posljednji ostat će ovdje do 1947. i nezavisnosti Indije.

Bus me iskrcao u samom središtu starog Cochina. Napravio sam par koraka i već sam "udario" o obalu. Na moru mogli su se vidjeti i veliki teretni brodovi koji plove pod raznim svjetskim zastavama, ali i maleni lokalni trajekti, te još manji drveni ribarski čamci. Bilo je prometno. Površina mora bila je puna života.
U potrazi za hotelom naletio sam na glavni gradski park koji nosi park velikog portugalskog moreplovca Vasca de Game. Tu se izdizalo visoko drveće širokih krošnji, čije su debele grane, tipično za vlažna tropska područja, bile prekrivene parazitskim biljkama. Drveće je bilo toliko visoko da je lako moglo nadvisiti trokatnicu, ako ne i četverokatnicu. Stvaralo je toliko potrebnu hladovinu. Bilo je deset i sunce je stvorilo vrućinu. Uz gotovo 100% vlage osjet vrućine bio je još i veći.

Prilazili su mi povremeno vozači autorikši dok sam pokušavao pronaći Four Seasons Hotel. Niti jedan nije bio naporan. Dovoljan je bio "Ne, hvala!", i pustili bi te na miru. Znao sam da je hotel, kojeg sam rezervirao preko interneta, negdje u blizini glavne pošte i u okolici jedne od dviju glavnih crkvi u središtu grada - sv. Franje. Nije trebalo puno i smještaj je pronađen. Doduše ne onakav kakav sam očekivao. Na fotografijama na internetu izgledao je puno bolje.Tvrd krevet, zamazana posteljina, ventilator. Televizija, iako vjerovatno niti jedan putnik ne gleda televiziju kada je u Indiji. Televizija mu je svakodnevno pred očima, na svakom koraku. A ti kao putnik jedan si od likova u sapunici zvanoj Indija. Barem je topla voda u kupaoni, iako sam lako na ovoj vrućini mogao i bez nje.
Problem neimanja klime odlučio sam riješiti paljenjem ventilatora na najveću moguću brzinu i širom otvorenim prozorima. Zamazana posteljina nije bila privlačna za spavanje. Dobro da uvijek na putovanjima u zemlje Trećeg svijeta imam negdje u torbi zapakiranu laganu vreću za spavanje. Kako god da se uzme, cijena je bila sitnica - 550 rupija ili 60 kuna na noć.
Odspavao sam malo pod snažnim zamahom ventilatora. Stvarao je koliko toliko zraka. Vani, kako se bližila sredina dana, postajalo je sve nesnosnije. Osjećalo se to i u tom sobičku. Tipično za zgrade od betona i lima, prostorije su se brzo zagrijavale. Vrućina je uspješno penetrirala u sve kuteve Cochina. Bez obzira na to, uspio sam odspavati. Tko ne bi nakon dva dana putovanja i šest letova?! Ma da je vani i opća opasnost, spavao bih kao beba. Toliko sam bio umoran da ni snovi nisu dolazi. Mozak se potpuno isključio.
Naglo me probudio alarm. Prošlo je sat i pol. Nevjerno sam još jednom pogledao na mobitel. Da, oči me ipak nisu varale. Zaista je prošlo podne. Osjećao sam se kao da sam prije minutu ili dvije sklopio oči. Mogao sam nastaviti spavati. Zapravo sam o tome i ozbiljno razmišljao. Ali to bi značilo da bih izgubio puno dragocjenog vremena. Osam dana u južnoj Indiji nije malo. To je ekstra malo. Manje od manjega. Prisilio sam se na noge i izašao u cochinsku pećnicu. Ni hladovina krošnji onih visokih stabala na Vascu da Gami nije puno pomagala. Živa je po slobodnoj procjeni bila prevazišla tridesetpeticu. Uz gotovo 100% vlage. Iako sam isprva pomislio da sam možda previše zabrijao na vrućinu, dokaz je vrlo brzo demantirao te misli. Znojem namočena lagana bijela ljetna majica. Znojem namočene hlače u međunožju. Netko tko je to vidio, mogao je pomisliti da se ovaj stranac upišao u gaće. Jer Indijci se ne znoje. Nisam nikada vidio Indijca da se znoji ma koliko visoka bila temperatura zraka ili vlaga. Oni su naučeni na ovo. Meni se pak sa čela u potocima znoj ubrzo počeo lijevati prema očima i naposljetku ulaziti u oči. Od kombinacije znoja i prašine oči su počele peći.
Ipak, mora, biti iskren i priznati da sam očekivao nešto još gore. Nešto poput mozambikanskog Tetea, gdje sam još uvijek doživio najvrući i najvlažniji atak na moje tijelo. Na obalama Zambezija. Cochin nema tako veliku i moćnu rijeku u svojoj blizini. Ali zato ima ocean s jedne strane i ogromno prostranstvo slatkovodnih kanala i bazena u pozadini. Takozvani 'backwaters of Kerala'.
Uzeo sam autorikšu do Mattancheryja, od centra tri kilometara udaljene četvrti Cochina. Prvo sam razmišljao da bih propješačio tamo i nazad. Ali onda sam se predomislio i odlučio u jednom smjeru uzeti rikšu. S obzirom na cijene u Indiji, nije to trebao biti nekakav udarac na džep. I nije bio. Pedeset rupija. Pet i pol kuna. A rikšaši su ovdje u Cochinu iznenađujuće poštena pojava. Očekivao sam natezanja nakon prvotne previsoke cijene. Ali ne samo da mi je prvi rikšaš ponudio meni strancu normalnu cijenu, već je ponudio i manje nego što su mi savjetovali platiti u hotelu. Daljnje putovanje kroz Keralu pokazat će da taj prvi vozač autorikše nije bio iznimka. I ostali su bili nenametljivi i pošteni. Nitko se ne osjeća dobro kada zna da ga se gleda kao otvoreni novčanik pun dolara i eura.
Da stvar bude još zanimljivija, svaka autorikša u Cochinu ima i taksimetar. Ili rikšometar. Najčešće nije uključen, ali svejedno postoji. Nisam dosad nigdje vidio rikše s rikšometrom.

Izašao sam na glavnom trgu u Mattancherryju. Niže niz istočnu obalu cochinskog otoka. I ovdje je abnormalno visoko drveće pokušavalo ublažiti podnevnu vrućinu. Nekoliko štandova suvenirnica s autentičnim kineskim suvenirima. Njihovi vlasnici registrirali su krajičkom oka dolazak jednog stranca. Nitko se nije ni pomaknuo. Uvaljeni u svoje raznorazne sjedalice promatrali su svijet, ali s podnevnom vrućinom nisu imali želje sudjelovati u njemu. S druge strane, mravinjak rikši je ostavljen parkiran, dok su njihovi vozači negdje na ugodnijem mjestu. Onih par koji su ostali pred ulazom u Nizozemsku palaču, fjakasto su pomaknuli ruku i pokazali prema rikši. Nisu se ni trudili.
Stranaca je u Cochinu trenutno malo. Sezona je bila gotova. Dolazile su prevelike vrućine. Puno veće od ovih trenutnih. Stranaca neće biti do studenog. Što i nije bilo loše. Osjetiti kolonijalni Cochin bez horda turista.
Mattancherry je židovski centar Cochina. S obzirom na trgovačku prošlost i sadašnjost ovoga grada, razne nacije i religije žive jedni uz druge. Mogli bismo reći da je Cochin jedna od prvih zaista multinacionalnih sredina, gdje ne sužive dvije ili tri, već četiri različite kulture. Hinduizam je odavno imao ovdje korijene. Arapi su potom donijeli islam, Portugalci na svojim karavelama kršćanstvo. Prvi su Židovi u Cochin došli u 1. stoljeću naše ere, nakon što su im Rimljani razrušili jeruzalemski hram i raštrkali ih na sva četiri kraja svijeta. Većina ih je ipak došla tijekom 16. stoljeća u bijegu pred zloglasnom Inkvizicijom, Mnogi su se naselili u srcu današnjeg Mattancherryja, koji je još uvijek poznat kao Jew Town. Tu im je bilo dozvoljeno njegovati svoju vjeru i svoj način života. Kroz 16. stoljeće podizale su se sinagoge, poput Pardesi sinagoge iz sredine tog stoljeća. Kasnije su je razorili i u 17. stoljeću podigli ponovno Nizozemci, tik uz Kraljevsku palaču cochinskih maharadža. Danas je ona poznata kao Nizozemska palača i može se pohvaliti fenomenalnim muralima iz Ramayane, Mahabharate i drugih indijskih tekstova. Žarke boje i sićušni detalji muralima su udahnuli život.
S druge strane, Pardesi sinagoga izgledala je kao da je sav život bio isisan iz nje. Skrivena na kraju slijepe uličice sjećala se boljeg vremena. Davidove zvijezde i menore na fasadama i željeznim ogradama okolnih kuća odavale su da je nekada ovdje morala živjeti značajnija židovska zajednica. Ti simboli su uglavnom skoro pa jedino što je ostalo od nje. Mnogi su se odselili u potrazi za boljim životom. Mnogi su pod naletom drugih i jačih kultura izgubili onu svoju. U Indiji je danas oko pet tisuća Židova. U Cochinu svega njih šezdesetak. Nedovoljno da se čak normalno održavaju religijski rituali u sinagogi. Pardesi sinagoga i dalje je otvorena kao mjesto molitve, iako će ti pet rupija osigurati ulaz u nju kao da si ušao u nekakav muzej. Ostale sinagoge odavno su zatvorene i oronule. Pet minuta hoda niz ulicu otkriva veliku Davidovu zvijezdu na zabatu. Bijela boja njene fasade ljuštila se sa svih strana. Drveni prozori i vrata još uvijek na mjestu. Gnjili i s velikim lokotima. Mislim da je moguće da sam samo malo jače pritisnuo da bi sve popustilo pod pritiskom. Samo ona velika Davidova zvijezda na zabatu otkriva da je ovo nekada također bila sinagoga.
Pardesi je još uvijek otvorena, ali pitanje je u kom trenu će se ona pretvoriti u jedan muzej.

Mattancherry i Jew Town danas su više "naseljeni" trgovinama začina, antikvarnicama, suvenirnicama, restoranima i malim hotelima. Bez obzira na to, ipak se još može osjetiti duh starog vremena. Vremena kada je neki drugi, ozbiljniji vid trgovine davao život ovome gradu. Taj duh sam odlučio potražiti malo dalje - u šetnji po Bazar Roadu. Ova polukružna ulica prati obalu i povezuje Fort Cochin s Mattancherryjem. Prošao sam ranije njome u autorikši. Sada sam se pješice po njoj odlučio vratiti u Fort Cochin. Sunce je sada bilo veoma visoko i njegove zrake nije moglo izbjeći. Bazar Road omeđuju u najboljem slučaju dvokatnice, a nerjetko samo prizemnice. Nedovoljno da se stvori neki ozbiljniji hlad po kojem bi se moglo hodati. A često rikše, bicikli ili kamioni parkirani uz oba ruba ceste tjerali su pješaka na njenu sredinu. Na otvoreno sunce.
U mnoge kamione utrpavao se teret. Teret u Cochinu znači začini. Kerala je zemlja začina. Vasco da Gama je 1500. godine došao u Cochin u potrazi za tada toliko cijenjenim crnim zlatom - keralskim paprom. Portugalci su došli i ostali nekih sto pedeset godina. Danas se ne trguje samo paprom, već i đumbirom, čilijem, kurkumom, kardamonom, anisom, klinčićima... Na koji god začin da pomisliš, taj je sasvim sigurno ovdje. Prodaju se i razne žitarice, a najviše riža. Posebno mjesto zauzima lokalna crvenkasta keralska riža koja se često može pronaći u lokalnim kućama. Treba razlikovati trgovine začinima namijenjene turistima, poput većine u Fort Cochinu i Mattancherryju, od onih lokalnih koje se najčešće nalaze uzduž Bazar Roada. Sljedeći dan vratio sam se na Bazar s lokalnim čovjekom od povjerenja, Apeelom. Apeel je cijeli drugi dan bio sa mnom i pomogao mi naposljetku u cijenkanju i odabiru najboljih začina. Kupio sam riže i začina preko četiri kilograma.
Taj prvi dan zadovoljio sam se šetajući usporeno po Bazar Roadu i promatrajući život. Život u Indiji je jedan veliki bazar. Kamioni su posvuda prekrcavali teret. Neki su već bili dobrano natovareni do vrha. Cerada i jaki konop osiguravao je da se vrijedni teret ne iskrca negdje prije vremena. Sasvim sigurno taj će teret pronaći svoj put bilo u obližnju veliku teretnu luku Cochina ili neku drugu indijsku luku i onda dalje na dugačak put brodom u Europu, Amerike ili tko zna gdje.
Bazar Road nije široka ulica. Dvije relativno uske trake, koje su učinjene još užima zbog onih parkiranih vozila uz rub. Natovareni kamioni morali su oprezno manevrirati ne bi li se uspješno mimoišli s autorikšom, a kamoli s nekim većim vozilom. Osim u širinu, ti kamioni išli su i u visinu. Ponekad i dvostruko više od nekih zgrada u ulici. Doimali su se poput tvrđava.
Povremeno sam ulazio i u 'godowne', stara skladišta začina. Ona su bila također uzduž Bazar Roada. Mnoga posve neoznačena. Nisu namijenjena turistima. U njima se još uvijek radilo. Samo bi mala vratašca ponekad odavala tajnu iza velikih zidova. Prolaz kroz njih značio je često prolaz u stari svijet Cochina. Daleko od buke vanjskog svijeta, u unutrašnjim dvorištima poslagani na tepisima na podu na suncu su se sušili začini. U pokrajnjim prostorijama, neukrašenima i rustikalnima, baš kako se i očekuje od neturističkog mjesta, žene bi najčešće bile u putom zamahu posla i pripremale već osušene začine za transport ili nove za sušenje. U 'godownu' nazvanog Ginger Palace pronašao sam zaista pravu palaču začina, uglavnom kako i ime kaže đumbira. Cijelo unutrašnje dvorište bilo je ispunjeno tepihom od đumbira, dok su na stepenicama na ulazu u jednu od prostorija dvoje srednjovječnih čiča uporno mlatarala rukama i ozbiljno raspravljala o nečemu. Iz prostorije iza njih dopirao je zvuk klotarenja. U slabo osvjetljenom prostoru primijetio sam žene koje su čistile đumbir.
Malo dalje naletio sam i na Pepper House. Plan je bio isti: ulaz prema unutrašnjem dvorištu oko kojega su se smjestile razne prostorije. Samo što Pepper House više nije bio skladište, već chic kafić i galerija. Staro i novo, moderno i tradicionalno, ne tako daleko jedno od drugog.
Nastavio sam dalje niz Bazar Road. Unatoč vrhuncu vrućine, ovdje se radilo. Kako sam hodao, mogao sam osjetiti u ovoj ulici i svu onu multikulturalnost Cochina. Džamije su se izmjenjivale sa crkvama i hinduističkim hramovima. Natpisa raznoraznih, od hinduističkih do arapskih i engleskih. Znano je da je Indija i zemlja jezika. Samo ih se u Cochinu govori četrnaest. Na ulici je kod ljudi malo teže razlikovati tko je koje vjere. Žene su uvijek u šarenim sarijima, bilo one hinduistkinje, muslimanke ili kršćanke. Jedino muslimanke se ponekad može lakše raspoznati jer uz sari dodatak je i lagano privezana marama preko glave. Kod muškaraca problem je mnogo veći. Tu se zna još i manje. Odnosno, drugim riječima, ne zna se ništa. Vrlo često su oni u dhotiju, komadu tkanine koja je sad omotana oko njih kao duga haljina, a sad pričvršćena uz bokove kao nešto nalik na debelu mini suknju. Oni moderniji prakticiraju duge hlače. Kratke se rijetko viđaju kod Indijaca.
Kada sam se napokon dočepao ponovno Fort Cochina, odlučio sam otići natrag do hotela, otuširati se i ubiti oko. Nadao sam se da će kada se probudim splasnuti i vrućina. Jednostavno više nisam mogao stajati na nogama. I kolonijalne ulice Fort Cochina bile su prazne, a trgovine zatvorene. Bilo je jednostavno za sve prevruće...

Probudio sam se sat i pol kasnije. Osjećao sam u svom sobičku kako je temperatura počela padati. Ventilator se više nije morao toliko mučiti da stvori zraka. Vani su se trgovine već otvorile ili, oni koji su odlučili produžiti popodnevnu siestu, tek su ih otvarali. Bilo je podnošljivije. I šetači su izmigoljili odnekud. Čak sam naletio i na prve turiste, uglavnom blijedoliku mlađariju u potrazi za jeftinom egzotikom, kakva je Indija. No, i dalje su ulice bile relativno prazne. Bilo je očito da je stari Cochin pri kraju sezone. Doimao se poput umornog starca na kraju dana. Njegovi hoteli i homestayi u zgodnim kolonijalnim kućicama, kojima je krcat stari grad, činili su se kao da nemaju uopće gostiju. Iako su mnogi izgledali jako primamljivo. Ni trgovine, od kojih je većina izgledala veoma moderno za indijske pojmove, nisu bile punije ljudi. Pokušavao sam zamisliti sve ove trgovine i hotele i agencije prepune ljudi na vrhuncu sezone. Nije mi se svidjela slika u glavi. Bilo bi to preturistički. Ovako sam imao dojam da mogu udahnuti Cochin.
Šetnja po tim ulicama podsjećala me tako jako na Luang Prabang u Laosu, Yogyakartu u Indoneziji ili pak El Nido na Filipinima. Turističke meke gdje svatko može pronaći nešto za sebe, od skupog luksuznog smještaj do backpackerskih spavaonica. Mjesto gdje stranac u trgovima,a može pronaći gotovo bilo koju perverziju sa Zapada. A opet istovremeno gdje ono staro nije sasvim posve iščezlo. Gdje blijedunjavo moderno nije istisnulo ono tradicionalno. Ja sam u Cochinu bio van sezone što je samo učinilo da mi se ovaj grad još više svidio.
U neposrednoj blizini hotela nalazile su se dvije crkve. Ona sv. Franje i malo dalje Santa Cruz bazilika. Obje su građene i pregrađivane tijekom stoljeća i teško da bi se reklo da su to jedne od najljepših kolonijalnih crkava koje sam ikada vidio. Već sama njihova pojava u sredini kakva je Indija čini ih posebnima. I nisu ni jedine. Uz Bazar Road vidio sam ih mnogo. Sljedeći dan po selima u okolici Cochina imao sam dojam kao da sam u većinski kršćanskoj zemlji. Crkve, uglavnom katoličke, iskakale su na svakom koraku. Više nego bilo koja bogomolka drugih vjera.
Dok sam u sv. Franje naletio na tek grupicu indijskih turista s vodičem koji je svom stadu pokazivao nekadašnji grob Vasca de Game (koji je umro u Cochinu 1524. godine i čije je tijelo tek naknadno prebačeno u Mosteiro dos Jeronimos u Lisabonu), unutar impozantne historicističke Santa Cruz bazilike blijedo žutih jednostavnih zidova skupljalo se lokalno kršćansko stanovništvo za misu. Iako je satnica za turističke posjete odavno prošla, nitko se nije osvrnuo na to da sam ušao. Unutrašnjost je, kako je to često u kolonijalnih crkvi u tropskim područjima, s puno drva, posebice oslikanim drvenim svodom; vrata i prozori širom otvoreni, a ventilatori vise sa svih strana.
Nije da su u kasno poslijepodne bili više potrebni. Sunce je zalazilo, a s njim i vrućina. Taman dok sam došao do cochinske promenade prekrasne crveno-narančaste nijanse zalazećeg sunca ocrtavale su se na zapadnom horizontu. Uz promenadu smjestili su se improvizirani štandovi, uglavnom sladoledari i prodavači raznih snackova. Jedan dio bio je rezerviran za ribare koji su ovdje prodavali raznovrsnu ribu, od kojih je skoro svaka izgledala kao da je na steroidima. Ogromni škampi, koji da su u Hrvatskoj ovakvi sigurno bi imali cijenu od tristotinjak i više kuna. Nešto nalik na arbune, velikih dimenzija. Tune od dvadesetak kilograma. I mnogo drugih vrsta nepoznatih riba i morskih plodova. Princip je da se ovdje riba izabere i onda odnese u obližnje jednostavne restorane na otvorenom gdje ih za malu naknadu ispeku po tvojim specifikacijama.
Bilo je ribara koji su uz promenadu još uvijek ribarili. Većina s velikih kineskih mreža, tzv. Chinese fishing nets, koji izgledaju poput ogromnih paukova, jedan do drugog, čitav niz. Ove su mreže donijeli davno Kinezi, a danas nažalost sve više ih lokalno stanovništvo zamjenjuje modernijim i lakšim tehnikama ribarenja. Za ove mreže potrebno je minimalno četvero ljudi da ih se pokrene. Turistička su atrakcija, ali svejedno ima ribara koji i dalje njeguju tradiciju.
Drugi su ribari iz pješčanog plićaka bacali mrežu u more i onda ju potezali natrag. Ni jedni ni drugi čini se nisu imali previše uspjeha. Očito, ona steroidna riba na štandovima uz promenadu morala je završiti iz dubljeg mora i ulovljena je većim brodovima.
Mnogi su chilali s pogledom na more i zalazeće sunce. Mnogi su iskoristili blagodati kasnog poslijepodneva i rane večeri za obiteljski izlazak. Neki su igrali nogomet na improviziranom igralištu na gradskoj plaži. Drugi, uglavnom djeca, završili su u more, iako ono bojom ni čistoćom nije izgledalo jako primamljivo. I dalje je Cochin bio jako čist za indijske pojmove, ali svejedno se ne bih ovdje kupao. Plastične boce i drugi otpaci pronašli su i ovdje svoje mjesto.
Većina je ljudi jednostavno sjedila s pogledom uprtom prema moru, velikim teretnim brodovima koji su ulazili prema luci, mali ribaricama, i zalazećem suncu...

Kada je napokon zašlo, mrak je brzinski prekrio Cochin kao da je netko pritisnuo prekidač. Uputio sam se ponovno u smjeru Mattancherryja prema restoranu kojeg preporučuju u oba vodiča. Sjeo sam na privatni dok Fort House hotela i promatrao svijetla luke i ostalih otoka na suprotnoj strani. Povjetarac je lagano milovao moje lice. Komarci su već krenuli u akciju. Smijeh i glasovi dopirali su iz obližnjih restorana, udaljenih tek nekoliko desetaka metara. Također uz more. U jednom se skupila velika grupica Indijaca. Svijeće i mala električna svijetla odavala su također njihovu prisutnost. A onda je došao jedan od onih turističkih brodova otvorenih paluba s treštećom glazbom. Tako znači izgleda to krstarenje u sumrak. Iako je bio na pola puta do susjednog otoka, dum-dum glazba uspjevala je nadglasavati glasove onih za stolovima susjednih restorana. Imao sam dojam kao da nikada neće otići. I onda je brod napokon otišao, a hrana napokon stigla na stol.
Iako sam već jeo indijsku hranu u svakojakim loungevima po aerodromima na putu za Indiju, bio je to moj prvi pravi obrok na ovom putovanju. Htio sam nešto morsko, s obzirom da sam bio u Cochinu, i naručio riblju juhu i lignje s češnjakom i paprom. Sastojke je bilo lako odgonetnuti. Za juhu su popržili luk na ulju od kokosa (što je najčešće ulje u indijskoj kuhinji), potom dodali malo kurkume i zrnca gorušice (crna su ovdje češća i cijenjenija od bijelih koja se mogu kupiti kod nas), komadiće nasjeckanih očišćenih škampa i na kraju sve to zalili kokosovim mlijekom. Lignje su također popržene na kokosovom ulju, luku, kurkumi, gorušici, ali i češnjaku i mnogo samljevenog papra, čime je ovo jelo postalo pikantno. Pred kraj i ovdje se dodalo malo kokosovog mlijeka da sve to lijepo poveže. Oba jela bila su jako ukusna, ali minijaturna. U zemlji u kojoj hrana ima kultni status, i za novce koje sam dao u ovom restoranu u Cochinu, očekivao sam veće porcije. Sutra započinjem s pravom keralskom gastronomskom pustolovinom...

Cochin i okolica (Kerala)

Bio sam na cjelonoćnoj cochinskoj akupunturi. Bilo je bolno. Komarci su ubadali kao da im je to bila posljednja prilika da se napiju nečije krvi. Teroru nije bilo kraja do ranih jutarnjih sati kada ih je prvo jutarnje sunce rastjeralo. Bio je to prvi i jedini put u Kerali da sam se veselio suncu. No, sam sam bio kriv. Sinoć sam ostavio širom otvorene prozore, krivo misleći da su na prozorima mrežice protiv komaraca. I upalio sva svijetla. Bila je to moja otvorena pozivnica komarcima na vampirbal. Tek sam ujutro shvatio da mrežice na prozorima nije bilo. Dotad su komarci već odlučili da balu kažu zbogom, a mene izmrcvarenog, s jako malo sna, ostavili da ležim na tvrdom krevetu u sobičku Four Seasonsa. Nisam se mogao sjetiti da su me ikada komarci toliko akupuntirali. Ali s obzirom na količinu vode oko Cochina, to je bilo za očekivati.
Okrenuo sam se i odlučio uloviti nešto sna, iako je postajalo sve svjetlije i toplije. Znao sam da će ubrzo i zazvoniti ona budilica koju sam namjestio na 08:15. Računao sam da bi mi četrdeset i pet minuta trebalo biti dovoljno da se razbudim, obučem, umijem i operem zube te napravim tih par koraka do glavne cochinske ceste gdje je u devet počinjala food & culture tura po Cochinu i okolici.
Iznenadio sam se kada je po mene došao Apeel, Indijac od kojih pedeset godina, u svojoj autorikši.
"Food tour?", priupitao me. Potvrdno sam mu kimnuo glavom u nevjerici da sam sam i da će to očigledno biti privatna tura. Nije govorio puno engleskog. Više ga je razumio, nego govorio. Ali dovoljno da napravimo koliko toliko komunikaciju. Apeelov materinji jezik bio je malealam, glavni jezik Kerale. Trebao je biti moj vozač gotovo pa cijeli dan, budući sam u večernjim satima uzeo i cooking class.
"Private tour! You alone!", uskoro mi je potvrdio. I ujutro i popodne. S jedne strane bio sam razočaran jer sam nekako htio upoznati neku ekipu. S druge strane, privatna tura značila je vjerovatno dublje uranjanje u lokalnu kulturu.
Apeel me odvezao svega stotinjak metara dalje. Do guesthousea gdje sam upoznao Justina koji je jedan od organizatora ture i moj vodič za prvi dio jutra. Bio je mlađi od mene. Tek neku godinu. U kasnim dvadesetima. I njegov je engleski bilo teško razumijeti zbog jakog indijskog naglaska, ali barem sam ga razumio više od Apeela. Nije prošlo puno i već smo se nalazili u rikši i krenuli na doručak. Bio je to tipičan keralski doručak. U prčvarnici u koju, samim pogledom na nju i u strahu od nehigijene, sigurno sam nikada ne bih ušao. Jeftini metalni stolovi i stolice. Zidovi obloženi bijelim soc pločicama, na pojedinim mjestima prekrivenima naljepnicama s slikama zapadnjačke hrane poput sladolednih kupova ili profiterola. Indijcima je zapadnjačka hrana egzotika i, kao takva, slike iste čine se kao lijep ukras svakom iole restoranu. Čak kada, poput ove moje prčvarnice, ne nude ništa od toga što se nalazilo po zidovima. Nisam ni očekivao to. Očekivao sam nekakav curry za doručak. Dok sam gledao za susjednim stolom obitelj koja je srdačno prstima ubirala po tanjuru smećkaste smjese koja nije mogla biti ništa drugo doli curry, ja sam to isto ubrzo dobio na svoj stol. Bio je to curry slanutak. Uz njega mjesto je našao appam, palačinka od rižina brašna i kokosova sirupa. Princip je bio prstima otkinuti komadić appama i njime uzeti rukama nešto slanutka i curryja. Blagost appama neutralizirala je jačinu curryja. Ostao sam iznenađen koliko mi je prijao ljuti doručak. A to kaže čovjek koji često preskače bilo kakvu hranu rano ujutro.
Dok sam se gozbio slanutkom, na stol su stizala druga jela. Redom kako su dolazila, tako su i odlazila u moja usta. Puttu - keralski specijalitet. Na pari kuhana mješavina rižina i kokosova brašna. I putu se umakao u curry. Vada - u vrelom ulju zapečeni donutsi od rižina brašna i praha od đumbira. Bonda - moj omiljeni komadić doručka. U vrelom ulju frigane okruglice od krumpira i povrća, prvenstveno mrkve, s dodatkom kurkume. Potom je tu bila polpeta od riže kao i rižini špageti. A da se nije moralo neprestano umakati u curry, na stol je došao i blagi chutney od kokosa.
Kada sam konačno sve pojeo, bilo je vrijeme za polazak. Sljedeća stanica bila je lokalna tržnica. Cochin je zapravo jedna velika tržnica. Trguje se svime i svačime na svakom koraku. No, kada je riječ o hrani, tu nema puno priče. Ide se na jednu od pravih tržnica gdje kuhar ili kuharica može pronaći sve: od raznolikog voća i povrća do ribe i mesa. Takav je bio Polakkandam Market. I za indijske i za naše pojmove bio je skromnih dimenzija. Mogao si se u par desetaka sekundi prošetati s jednog na drugi kraj, ali svejedno je Polakkandam odličan prozorčić u svijet indijskih namirnica. Na jednoj strani s kola se prodavalo voće i povrće. Bilo je tu poznatih namirnica poput mandarina, manga, krumpira, luka (iako minijaturnih u odnosu na naše), krastavaca i tikvica... Bilo je tu i nečega nalik na dugačke mahune, samo da bih saznao uskoro da uopće ne pripadaju istoj porodici, a u Indiji to povrće nazivaju viagra. Okra je možda meni najdraže povrće. Izgledala je kao bulimična izdužena tikvica.
Malo dalje, u polunatkrivenom dijelu Polakkandama, tržilo se ribom. Primjerci su, poput onih jučer na cochinskoj promenadi, bili izvanredni, posebice tune od više od dvadeset i pet kilograma. Tu su i posebni ljudi čiji je posao za par rupija kupcu očistiti ribu. Stao sam i promotrio kako se čisti riba na indijski način. Razlikuje se od našeg. Najprije se skinu peraje, uključujući i leđnu. Potom se dobro naoštrenim nožem skida cijeli sloj kože, a ne samo ljuske kao kod nas. Naposljetku se čiste iznutrice, skida glava i rep. Po potrebi se tako očišćena riba još na licu mjesta onim oštrim nožem sječe na komadiće.
Par koraka dalje mesari su prodavali meso, uglavnom govedinu, a nešto i janjetine, koja je na glasu ovdje kao skupocjeno meso. Još par koraka dalje sveta je indijska krava bezbrižno hodala po cesti. Ta isprepletenost kultura bila je izvanredna. Hindusima je krava sveta životinja. Ali zato će ju muslimani i kršćani bez problema prožderati.
"Ti nisi hindu?", upitao sam Justina s obzirom da me doveo na Polakkandam.
"We are here hindu and muslims and christians! No riots here!", nisam dobio pravi odgovor. Ali svejedno sam dobio još jednu potvrdu suživota različitih keralskih kultura.
Nastavili smo u rikši uz hinduističke hramove, kršćanske crkve i džamije. Zapravo, najviše je bilo crkvi, najmanje džamija. Ubrzo su zgrade počele biti rjeđe, a javljalo se sve više otvorenog prostora. Izašli smo iz grada. Cesta je sada prolazila kroz polja u kojima je bilo još uvijek dosta vode nakon što je riža odavno pobrana. Potom česti mostovi preko raznih kanala. Kineske ribarske mreže. Sela nerjetko od svega desetak kuća. Crkve raznih oblika i boja obavezno su bile sastavni dio svakog tog sela. Sve me više iznenađivala tolika prisutnost kršćanstva u Kerali.
Nakratko smo se zaustavili u jednom selu u lokalnom brodogradilištu ribarskih kanua. Uz poljoprivredu, ribarstvo je glavni izvor prihoda ovdašnjeg stanovništva. Nije bilo velike mašinerije. Radilo se ručno, ne puno različitije kako se radilo prije nekoliko stotina godina kada je ovo bila domena Portugalaca pa Nizozemaca i konačno Britanaca.
"Drvo manga je najbolje.", pokazao mi je Apeel: "Very hard!"
Potom me odveo do ognja gdje se to isto drvo na vatri lagano uvijalo kako bi se napravio kanu. Daske su spajane konopcima od kokosovih vlati, a princip je jako nalikovao običnom šivanju odjeće. Četvero Indijaca u dhotijima upravo je privodilo kraju posljednji kanu. Cijena jednostavnog, malog kanua kretala se oko dvadeset tisuća riala ili nekih dvije tisuće dvjesto kuna. Oni veći koštali su i dvostruko više. Puno posla, ali uzimajući u obzir koliko novac u Indiji ide daleko, nisu to mali novci.

Sunce je sada toliko već žarilo da je i u otvorenoj parkiraniroj rikši bilo nesnosno vruće. Kod kretanja vjetar bi ubio tu vrućinu, ali čim bi stali samo i na sekundu, vrućina bi odmah izvršila svoj atak. Metal i plastična cerada nije nikako dobra borba protiv južnjačkih vrućina. I kada smo petnaest minuta kasnije stali uz cestu usred ničega, osim vodom natopljenih starih rižinih polja svuda uokolo, mogao sam osjetiti svu jačinu sunca.
"Hello! My name is Raj!", pružio mi je odmah ruku četrdesetogodišnjak koji je čekao uz rub ceste. Justin je bio ostao u Cochinu. Raj je njegov kolega i suorganizator ovih tura.
Nisam imao ikakve spoznaje gdje sam se nalazio. Izgubljen u prostoru. Raj mi je ubrzo otkrio da sam se nalazio nekih dvadeset kilometara južno od Cochina i dodao:
"Welcome to the toddy bar!"
"Kakav bar?", izustio sam.
"Toddy! You never heard of toddy bar?"
Morao sam priznati da nisam. Raj mi je potom objasnio da je toddy sirup koji izlučuje stabiljka kokosove palme na koju se stavi zdjela u koju teče taj prirodni sirup. Ujutro je toddy neznatno fermentiran, ali kako napreduju sati i vrućine, fermentacija uzima maha tako da je večernji toddy sasvim drugačija priča. A tek onaj koji ostane preko noći! Toddy je jedini službeno dozvoljen alkohol koji se može prodavati u Kerali izvan posebno licenciranih trgovina i restorana. A toddy bar je jedini dozvoljeni bar, nakon što su lokalne vlasti nedavno odlučile zatvoriti sve barove s alkoholnim pićima po Kerali. Toddy barovi su ostali otvoreni kao jeftino mjesto gdje i dalje muška populacija može piti, razgovarati, piti i razgovarati. Nikada ti barovi nisu u naseljima, vć poput ovoga negdje u pustoši, okruženi poljima.
Uski blatnjavi puteljak između bazena s vodom vodio je prema limenoj neuglednoj straćari. Plastični stolovi i stolice bili su porazbacani neskladno posvuda uokolo, gdje god je bilo malo šireg mjesta između bazena za postaviti ih. Za jednim već su sjedila dvojica. Apeel, Raj i ja postavili smo svoj ispod visoke palme. Iz bazena širio se miris ustajale vode. Na njenoj površini je na nekoliko mjesta plutalo flaša i druge plastike. A onda je došao toddy. U plavim plastičnim kantama i cjediljkama. Kroz cjediljku toddy se lijevao u čaše. Sva je prljavština uglavnom ostajala u cjediljki. Kako ovo nije bilo tvorničko pripremanje pića, bilo ju je poprilično. Po pravilu prije prvog gutljaja valjalo je umočiti jedan prst u čašu i istresti ga na travu u spomen na pretke. I po keralskom običaju nikada se ne smije reći 'živjeli' jer time se potiče drugoga na daljnje pijačevanje.
Toddy koji smo taj dan dobili iz plavih plastičnih kanti nije puno odstajao. Lagano slatkastog okusa, ali nedovoljno fermentiran da bi ga se uzimao za ozbiljno kao alkoholno piće. Svejedno, Apeel nije ni primirisao kanti. Kazne za čak i minimalno pronađenog alkohola kod vozača su drastične - nekoliko tisuća rupija kazne i oduzimanje vozačke dozvole.
No, toddy bar nije samo mjesto gdje se keralski muškarci nalaze na kojoj čašici. Ovo mjesto ima i funkciju lokalnog, jeftinog restorana. Rick Stein je za BBC napravio dokumentarac o indijskoj hrani putujući potkontinentom. U jednoj od emisija bio je upravo u Kerali i proglasio hranu u toddy baru najboljom u cijeloj Indiji. Mogao sam se s njima složiti. Namirnice su bazične i jeftine, hrana je, kako bismo mi doma rekli, seljačka. Ali upravo je to malo potrebno da se stvori dobar zalogaj. Appam je ponovno bio na stolu, ovaj put uz kuhanu tapioku. Iz blata keralskih kanala put je pronašao ngandu ili slatkovodni rak. Njega su pripremili s uobičajenim začinima poput listića curryja, korijandera, đumbira, češnjaka, luka, nezaobilazne kurkume i, da bi posjetitelji bolje pili toddy, iznadprosječne količine čilija. No najbolje od svega bio je meen pollichathu ili curry od tilapije. Iako se obično radi s kokosovim mlijekom, ovdje su koristili običnu vodu kako bi dobili jeftinije, ali nimalo manje ukusno jelo.

Kada sam se u šest navečer vratio u Justinov guesthouse, ovaj put na cooking class, meen pollichathu bio je u planu za kuhanje. Ona bogatija varijanta s kokosovim mlijekom koja mi se na kraju ipak manje svidjela od one vodene, seljačke.
Umjesto tilapije iz toddy bara, koristili smo skušu. Baza za gotovo sva indijska jela je uvijek ista: na kokosovom ulju poprži se luk, đumbir i lišće currya. Ako nema svježeg lišća curryja, nema problema. Taj sastojak može se preskočiti jer ne daje prevelik doprinos okusu. Potom se ubaci žličica kurkume i žličica zrna gorušice. U meen pollichathu dodaje se još i južna žlica chilli powdera te pola jušne žlice korijander powdera. To se sve lagano zapeče da se oslobode mirisi začina. Tri komada osušene tamarinde prethodno se namoče pet minuta u vodi i zatim ubace u tavu. Treba pričekati da smjesa dođe do vrenja, a onda se u nju ubaci kokosovo mlijeko i riba bez glave te na otprilike 100 grama ribe jedna jogurtica vode. Kao što sam ranije napisao, u jeftinoj seljačkoj varijanti, gdje je kokosovo mlijeko preskup sastojak, može se kokosovo mlijeko posve izbaciti i zamijeniti s vodom. Sve se polako kuha na jako laganoj vatri, povremeno okrečući ribu. Jelo je gotovo kada se crvenkaste mrlje ulja počnu formirati na površini.
Meni je ovo postalo jedno od najdražih jela u Indiji. Tako jednostavno, a opet tako ukusno. Bez sumnje će ovo jelo povremeno naći mjesto i na mom hrvatskom stolu.

Za prilog ribi kuhale su se tri stvari: beetroot patchadeey, vendaka mezhuku i mango curry.
Beetroot patchadeey je jednostavno cikla u jogurtu. Ponovno se na kokosovom ulju zapeku luk, đumbir i lišće curryja. Dodaje se malo soli i sve to zapeče. Potom se doda svježa cikla koja je prethodno naribana. U ciklu se doda malo kima, žličica kurkume i žličica papra u prahu. Sve se dobro izmješa i ostavi malo na vatri, prije nego se u smjesu doda domaći jogurt. Sve se lagano zakuha i jelo je gotovo. Običan jogurt iz supermarketa, rečeno mi je, nije dobar jer je pasteriziran. Ali zato mi je Justin otkrio jednostavan način pravljenja jogurta: litra svježeg kravljeg mlijeka se zakuha i potom ostavi da se ohladi; jedan limun se ocijedi u mlijeko i na kraju se ostavi sve van frižidera dvanaest sati da fermentira.
Beetroot patchadeey mi je ispalo najmanje ukusno jelo, vjerovatno zato jer nisam veliki ljubitelj cikle koja potpuno preuzme primat i izgura većinu drugih okusa. No, patchadeey se može napraviti i s drugim sastojcima poput primjerice manga ili mrkve.

Vendaka mezhuku je na indijski način kuhana okra. To je ono povrće koje okusom podsjeća na tikvice pa u Hrvatskoj, gdje je okru nemoguće nabaviti, može se koristiti tikvica ili čak i patlidžan.
Na kokosovom ulju ponovno se zapeku zrna gorušice (crna su najbolja!), lišće curryja, luk, jako malo đumbira i nešto nasjeckanih svježih zelenih chilli papričica. Potom se dodaje na komadiće nasjeckan okra te žličica kurkume i papra u prahu. Ostavi se još trenutak na vatri i meni jedan od najukusnijih indijskih priloga je gotov.

I posljednji prilog je mango curry. Ostao sam malo zatečen kada sam vidio da se od manga radi prilog. Kod nas mango isključivo ima funkciju voća. Ovdje se mango jede i kao voće, ali nezreli zeleni mango, čija je sada sezona, koristiti se i u kuhanju kao prilog. Opet je princip jednostavan i esencijalan dio indijskog kuhanja su kokosovo ulje, zrna gorušice, lišće curryja, luk, đumbir i, u ovom slučaju, komadići zelenog chillija. Potom se, kada je sve dobro zapečeno, ubaci oko 200 grama manga koji je narezan na male kockice, jedna žličica chilli powdera, žličica kurkume i malo vode. Ako je mango onaj sočni koji se može kupiti kod nas u supermarketima, onda se ne stavlja voda jer će takav mango pustiti dosta soka. Pri kraju ulije se još jako malo kokosovog mlijeka, tek toliko da se sve poveže.

Iako sam očekivao da ću više ja kuhati, a manje samo gledati, ovaj cooking class bio je izniman prozor u svijet keralske i indijske kuhinje. Nadao sam se da bih u Maduraiju za par dana, kada imam cijelo jedno slobodno jutro, mogao uhvatiti nekoga da me koji sat uvede i u tamilsku kuhinju.

“Indians are the Italians of Asia and vice versa. Every man in both countries is a singer when he is happy, and every woman is a dancer when she walks to the shop at the corner. For them, food is the music inside the body and music is the food inside the heart. Amore or Pyar makes every man a poet, a princess of peasant girl if only for second eyes of man and woman meets.” (“Shantaram”, Gregory David Roberts)

Kanali Kerale, Alleppey

Nakon što su prošlu noć zlouporabili moje gostoprimstvo, komarce su ovaj put dočekali čvrsto zatvoreni prozori. Bilo je u sobičku puno sparnije i zagušljivije, ali barem sam izbjegao cjelonoćnu akupunturu i uspio pristojno prespavati cijelu noć pod stropnim ventilatorom namještenim na najjaču moguću brzinu. Svejedno sam se probudio prije budilice. Jako danje svjetlo oko šest počelo je prodirati kroz zatvoren prozor i svjetložute lagane zavjese koje su se, zbog svoje kratkoće, tek djelomično mogle navuči preko prozora.
Ustao sam se, upakirao posljednje stvari u torbu i bio spreman da najkasnije do sedam krenem kroz grad prema stajalištu trajekta. Taman kad sam krenuo, sjetio sam se da nisam imao putovnicu. Ostavio sam ju na recepciji prvi dan i zaboravio na nju. Malo mi je nedostajalo da je i zaboravim potpuno i ovo jutro. A trebala mi je itekako. Napuštao sam Cochin.
Otišao sam do recepcije. Ondje ni žive duše. Pokucao sam na stražnja vrata, koja su vodila u hotelsku kuhinju, u nadi da je ondje možda netko. Nije bilo odgovora. Na nadvratnici je stajalo velikim štampanim slovima 'NO ADMITANCE'. Svejedno sam odgurnuo vrata i ušao unutra. Kuhinja je bila prazna.
Iznenada sam iza sebe čuo komešanje. Okrenuo sam se. Iz susjedne sobe provirio je Japanac. Ni on nije znao kome da se obratim u vezi moje putovnice. Odlučio sam ostaviti stvari u sobi i prošetati još jednom po gradu.
"Možda će se netko pojaviti za pola sata...", mislio sam.
Vani je bilo jako malo ljudi. Ulice su bile gotovo puste. I park Vasco da Gama bio je kao nakon egzodusa. Kineske ribarske mreže na obali također prazne. Trgovine sve redom zatvorene. Ali nije bilo još vruće. Vlaga je bila u granicama normale. Šetao sam tako više od pola sata po praznim ulicama starog Cochina. Fotografirao.
Vratio sam se malo iza osam u hotel. Bio je još uvijek prazan. Počela me polako hvatati panika. Hoću li stići uhvatiti vlak iz Ernakulama u 09:48? Od vlaka dijelile su me dvije vožnje autorikšom i jedna trajektom. I izgubljena putovnica. I dvadeset minuta kasnije recepcija je još uvijek bila prazna. Primijetio sam zaključanu ladicu u stolu recepcije. Bio sam uvjeren da je putovnica unutra. Što bi se drugo držalo pod ključem, razmišljao sam. Na prvu ladica nije popuštala. Ali onda malo jače povlačenje i brava je popustila, a ladica se otvorila. U njoj je bila moja plava putovnica.
Brzo sam sa stvarima izletio van na još uvijek praznu ulicu i srećom je baš tada prolazila rikša. Vozač je naravno odmah stao bez da sam mu ja dao ikakav znak.
"Ferry to Ernakulam!", kazao sam mu.
Naravno da mi je pokušao uvaliti vožnju svojom rikšom skroz do željezničke stanice u Ernakulamu. To bi me zadovoljstvo izašlo nekoliko stotina rupija. Ali htio sam iskusiti lokalni prijevoz - jedan od onih trajekata koji su neumorno plovili pred Cochinom dok sam ih ja promatrao s obale. Daleko je to od trajekata kakve mi poznajemo. Više je to ruzinavi brod Daleke obale. Iznenada, melodija je krenula u mojoj glavi.
Vozila ne mogu na ovaj trajekt. Osim povremenog bicikla, brod je bio rezerviran isključivo za putnike. Od oka njih pedesetak. Mjesta na tvrdim klupama bilo je tek za njih polovicu. Ostali su stajali. Izgledao je čudesno taj stari ruzinavi brod dok je preko susjednog otoka Vypeena i uz otoke Vallarpadam i Willingdom vozio prema glavnom pristaništu u Ernakulamu na kontinentu. Jedna samo usputna postaja na Vypeenu, gdje smo izgubili par tinejdžera u školskim uniformama, i ukupno dvadeset minuta vožnje. Cijena sitnica - četiri rupije ili 44 lipe. Može li javni prijevoz igdje biti jeftiniji od tog starog poluraspadnutog, ali šarmantnog broda u Cochinu?

Kako to biva u gotovo svakom indijskom gradu, postoji nekoliko željezničkih postaja. Ernakulam ih ima tri. Pet puta na tjedan vlak broj 12081 Jan Shatabdi kreće iz Kannura na sjeveru Kerale na 502 kilometara dugačak put do Trivandruma, glavnog grada Kerale na jugu ove savezne države. Za indijske pojmove ovo je kratka relacija i Jan Shatabdi ima funkciju lokalnog vlaka. Međutim, to ga ne čini manje egzotičnim od drugih indijskih vlakova. To što je lokalni može značiti samo jedno - više usputnih postaja, sporiji vlak, potpunija imerzija u lokalnu kulturu i indijski veliki željeznički bazar na kotačima.
Indijske željeznice, s više od 115,000 kilometara tračnica postavljenih preko ogromnog potkontinenta, s više od 7,000 postaja i 23 milijuna ljudi koji ih koriste svakoga dana, uz kineske su najveći poslovni poduhvat ikada na svijetu. Godišnje prevezu impresivnih 8.4 milijarde putnika, a zapošljavaju preko milijun i tristo tisuća ljudi, što ih čini sedmim najvećim poslodavcem na svijetu. A Indijske željeznice pokrenuli su Englezi još 1853. godine i, uz kriket, vjerovatno je najvažnije britansko kolonijalno nasljeđe kojeg se Indijci danas ne srame. Danas čitav jedan poseban svijet je na indijskim željezničkim kotačima da bismo Indijske željeznice mogli lako nazvati Indijom unutar Indije. "Lifeline to the Nation" prikladno je odabran moto Indijskih željeznica.
Jan Shatabdi kasnio je u svom dolasku na Ernakulam Town željeznički kolodvor. Svi moji strahovi da ću zakasniti, pokazali su se neutemeljenima. I da je stigao na vrijeme, ja sam svejedno bio na peronu petnaest minuta prije njegova službenog dolaska. Vlakovi u Indiji rijetko kasne. Ali Jan Shatabdi je jutros očito bio iznimka. Planirano u 09:48, vlak broj 12081 iz Calicuta ušao je u ernakulamski sjeverni željeznički kolodvor s dvadeset minuta kašnjenja. Bez previše komešanja na malom kolodvoru od samo dva perona. Šačica ljudi je ovdje napustila Jan Shatabdi. Mnogo više ih se ukrcalo prema Trivandrumu. Vlak je nakon štoperske tri minute stajanja nastavio prema jugu.
Iskoristio sam ovaj vlak samo za kratko putovanje šezdeset i dva kilometara na jug u Kottayam. Karta u drugoj klasi, najnižoj mogućoj na indijskim vlakovima, za sat vremena vožnje izašla me pišljivih 98 rupija ili 10,80 kuna. Nikada se ranije nisam vozio u indijskoj najnižoj klasi. Uvijek sam birao sleeper klasu, najjeftinija moguća spavaća kola. Ali spavaća kola mi za putovanje od sat vremena zaista nisu bila potrebna. I htio sam upoznati takozvani '2nd class'. Nisam znao što očekivati. U glavi sam stvorio sliku tvrdih drvenih klupa, toliko nakrcanih ljudima, živinama i svakojakim drugim stvarima da sam sebe vidio na nogama u nedostatku slobodnih sjedećih mjesta. Ulaz u vagon pokazao je nešto drugo. Izlizana, ali udobna kožna sjedala, mnoga sa stolićima u sredini, a ponad glava red ventilatora. Naravno, gotovo ni jedan nije radio, ali kako je danas bio hladniji dan, a prozori su širom bili otvoreni, nisu bili ni potrebni. Vagon je zaista bio dupkom pun, ali sjedala su imala svoje brojeve i lako sam pronašao svoje koje je bilo prazno i čekalo mene. Pogled kroz prozor otkrivao je kanale i polja i povremena sela - više zapravo nakupine nekoliko usamljenih kućica okruženima svom tom silnom vodom Kerale. Tu i tamo mogli su se primijetiti i poneki lokalci u polju, ali više goveda, ovce, koze te mnogo vodenih bizona, u vodi do vrata. To me malo iznenadilo jer nisam vidio vodene bizone, za razliku od nekih drugih zemalja, ovdje na meniju, niti su bili u ponudi u mesnici na Polakkandamu jučer. Zaključio sam da je za ovo siromašno seosko stanovništvo imati vodenog bizona velika stvar i neće ga se samo tako riješiti za meso. U nedostatku moderne mašinerije bizon je sasvim sigurno glavno oruđe na keralskim poljima.
Sva ta voda i zelenilo te lagani povjetarac koji je ulazio u vlak kroz otvorene prozore djelovali su jako umirujuće. Bio sam jedini stranac u vagonu, možda i cijelom vlaku, ali kao što sam ja očima hvatao vanjski svijet, tako su isto zapiljeni prema vani bili i Indijci. Iako im je ovo sigurno morala biti vrlo poznata okolina, i oni su se našli fokusirani na ono vani. Promotrio sam suputnike. Bilo ih je i mladih i starih, žena i muškaraca. Neobično tiho. Stariji Indijac preko puta mene listao je novine, a do njega dvije srednjovječne Indijke u šarenim sarijima povremeno bi tek izmijenile koju riječ, što bi bilo popračeno s malo smijeha i onda bi se brzo vratile u trans. Tišinu je povremeno tek uspijevao razbiti prodavač lutrijskih srećaka ili snackova, koji su glasno od ulaza do izlaza iz vagona davali do znanja što se nudilo. Od jednog sam uzeo dvije u mnogo ulja zapečene polpetice od krumpira i povrća, nalik na bondu. Uz njih dobio sam i puno pikantnog kečapa koji se svakog trena mogao početi razlijevati s papirnatog šarenog rođendanskog tanjurića na stol i u moje krilo, koliko ga je bilo na tanjuru. I drugi su uzimali te polpetice. Bile su još vruće i njihov miris širio se po čitavom vagonu. Ako ih i drugi naručuju, znači da ne bi trebalo biti loše, zaključio sam. A uostalom, u zemlji u kojoj je Delhi belly norma, ja još uvijek nisam sjedio na porculanskom tronu. Patio sam od konstipacije.
Život u vagon D4 Jana Shatabdija unijela je i Indijka u kasnim dvadesetima odjevena u tamnocrveni sari is nemirnim dijetetom od par mjeseci u naručju. Uspijevala je pridržavati dijete dok je na prstima obje ruke imala pričvršćene komadiće drva kojima je davala ritam svojoj indijskoj melodiji. Pjevala je u jako visokom tonalitetu, tugaljivo, i nekako je ta melodija odgovarala onim slikama iza prozorskih rešetaka vlaka. Onda je i ona nestala, a vagon se vratio svojoj tišini.

Izašao sam u Kottayamu. I ovdje je željeznički kolodvor imao svega dva perona, ali neočekivano je bilo ono što se u Kottayamu, gradiću zaboravljenog u keralskoj pozadini, odvijalo na izlazu iz kolodvora. Naučen na indijski kaos, dočekao me red. Ljudi su u svojim vozilima na jednom mjestu iskrcavali putnike, a na drugom preko puta kupili nove. To je vrijedilo i za taksiste i vozače rikši. Na suprotnoj strani ceste uhvatio sam natpis 'Prepaid taxi. Wait here.' - natpis koji se ne viđa ni na mnogim indijskim aerodromima, a kamoli na malom željezničkom kolodvoru negdje u Kerali. I ljudi su to poštovali. Dvije Indijke čekale su u redu.
Uzeo sam rikšu do dvadeset minuta udaljenog pristaništa. To je zapravo bio jedini razlog mog dolaska u Kottayam, grad u kojemu nema ništa, osim tog trajekta koji nekoliko puta dnevno povezuje Kottayam, na istoku keralskih kanala, s Alleppeyem, na njihovom krajnjem zapadu. Od Cochina do Alleppeya mogao sam i puno brže. Postoje direktni busevi. Umjesto da sam išao zaobilaznim putem, kao da se iz Zagreba do Karlovca ide preko Novog mesta. Ali znao sam da ću više osjetiti Indiju zaobilazno kroz vlak i trajekt.
Kerala je i dalje bila čista u Kottayamu, dok sam se rikšom vozio kroz grad prema pristaništu. Onda smo napustili grad i nastavili cestom kroz sela. I dalje je bilo iznadprosječno čisto za Indiju. Od dolaska u Keralu nisam se mogao prestati čuditi koliko je ovaj jug Indije drugačiji u mnogo točaka od njenog sjevera.
Pomislio sam da me vozač rikše krivo razumio kada ni nakon dvadeset minuta nismo stizali do nikakvog pristaništa. A onda je odjednom rikša skrenula na prašnjavi puteljak koji je počeo pratiti petnaestak metara širok kanal. S obje strane kanala bile su jednostavne, šarene prizemnice, a uz rub kanala neke su žene prale svoje rublje. Pozdravile su me ljubazno, iako s čuđenjem na licu jer nema puno stranaca koji "zalutaju" u Kottayam. Rikša se zaustavila pred uskim, ali dugačkim natkrivenim drvenim brodom od kojih desetak metara. Plava boja lagano se ljuštila s njega.
"Alleppey?", upitao sam.
Dobio sam odgovor u vidu klimanja glavom lijevo desno, što ovdje znači potvrdno.
"Kada?", zanimalo me vrijeme polaska. Na internetu sam ranije pronašao informaciju da postoji brod u jedan. Pogledao sam na sat. Bilo je pet do dvanaest.
"Twelve!", jedan je uzviknuo.
Kako to biva u Indiji, sve je podložno promjenama. Pa tako i vozni red tog malog drvenog broda koji me od Kottayama dva i pol sata i za nevjerovatnih 15 rupija ili 1,65 kuna trebao prevesti po kanalima i preko velikog Vembanad jezera do Alleppeya. Imao sam vremena da okinem tek par fotografija te kanalske idile u Kottayamu i brod je krenuo.
Postoji turistička vožnja po vodama Kerale i postoji ona lokalna. Većina stranaca odmah po dolasku u Cochin, Alleppey ili Kollam u jednoj od mnogobrojnih tamošnjih turističkih agencija uplati jednodnevni ili višednevni program krstarenja u tradicionalnom keralskom ketuvallamu, brodici od šiblja kojoj je prvotna namjera zapravo bila prijevoz tereta po kanalima Kerale, a tek prije par desetljeća par se lokalnih ljudi dosjetilo prenamijeniti ih u turističke brodove. S vremenom su ketuvallami postajali sve većima, dobivali prave pravcate spavaonice i kupatila, terase i kuhinje, sa svim mogućim zapadnjačkim perverzijama. Neki ketuvallami danas više ni ne nalikuju na ketuvallame, već na ogromne ploveće luksuzne palače.
Moj maleni drveni brod ne može biti dalje od ketuvallama. Dio je mreže brodova u vlasništvu vlade Kerale namijenjenima potrebama lokalnog stanovništva koji živi uz sve te kanale. Stane tamo gdje je potrebno ne bi li netko ušao ili izašao. Nema fiksnih stanica, osim dvije, početne i završne, u Kottayamu i Alleppeyu.
Prvih sat vremena brod je plovio sada po užim, sada po širim kanalima, dok su se izmjenjivale siromašne kućice raznih boja i u raznom stanju raspadanja. Iz nekih bi istrčala dječurlija i veselo nam mahala. Za mnoge je ovaj brod par puta dnevno jedina prava zanimacija. Ispred drugih kuća žene bi prale rublje ili posuđe ili pak čistile svježeulovljenu ribu za večeru. Kazano mi je da u ovim vodama ima dosta ribe, kao i slatkovodnih škampa i rakova. Mnoge su kuće imale privezane male drvene kanue koje su koristili za manje relacije i ribarenje. Za dalje, poput odlaska u opskrbu u Alleppey, bio je potreban ovaj veći brod u kome sam ja sada, u društvu isprva dvadesetak, a kasnije sve više lokalaca plovio prema Alleppeyu. Kako smo odmicali od Kottayama, putnika je bilo sve više. Oni koji su se iskrcavali bili su velikoj manjini naspram onima koji su se ukrcavali. Brod je u drugoj polovici puta bio već dobrano pun da se tražilo i mjesto više na tvrdim klupama.
Pejzaž je bio očaravajući. Puno vode, visoke palme koje se povijaju na laganom povjetarcu, trošne kućice, ribarske mreže i tek povremeno neko drugo plovilo. Lokalno stanovništvo koje se bavilo svojim svakodnevnim poslovima. Idilu je samo kvario bučan motor na krmi. A kada bi se i on ugasio na improviziranim pristaništima gdje je bilo potrebno dulje pričekati ne bi li se ljudi i njihove stvari prebacili na brod pa se tako štedilo gorivo, nagla tišina zavladala je kanalima. Ni lagana priča nekih od putnika, ni dvoje klinaca koji su se vješali oko jedne brodske šipke, nisu mogli razbiti dojam tišine.
Sat vremena nakon što smo napustili Kottayam, kanali su počeli biti sve širima i širima, sve dok konačno nismo "izronili" na veliko Vembanad jezero. Tu su se počeli sve češće pojavljivati turistički ketuvallami. Kako ih je brzinski odjednom bilo sve više i više, bilo je očito da smo se približavali košnici. Alleppeyu. Mjestu od kojih sto sedamdeset tisuća stanovnika i s, po nekima, preko dvije tisuće brodova, uglavnom turističkima. Mir, idilu i autentičnost onih prvih kanala u blizini Kottayama razbili su sada brojni ketuvallami raznih veličina na kojima su se prpošno pokazivali strani turisti.
Dva sata od kretanja iz Kottayama moj je maleni plavi drveni brodić ušao iznenada u uski kanal s obje strane zatvoren visokim modernim zgradama. Znao sam da sam stigao u Alleppey. Nešto ovakve veličine nije moglo biti ništa drugo doli Alleppey. I brod je uskoro pristao, a svi se putnici redom krenuli iskrcavati. Izgubio se onaj povjetarac i zrak kao da je stao na vrhuncu dana u ovome gradu. Napravio sam par stepenica i uspeo se do ceste. Na karti sam primijetio da postoji turistički ured u blizini. Još jedna stvar koja će se teško pronaći u ostatku Indije. Pitao sam za lokalni bus za Mararikulam, dvadesetak kilometara sjevernije od Alleppeya. Znao sam da postoji i da skupa autorikša ne bi trebala biti opcija, ali pitao sam se gdje mu je stanica. Ljubazno osoblje označilo ju je na fotokopiranoj karti. Nekoliko blokova dalje.
Prešao sam jedan od mostova preko glavnog kanala. S njegove lijeve i desne strand ulaz su mu čuvala dva prosjaka. Bili su to prvi prosjaci koje sam vidio u Kerali. Nekako bojažljivo su ispružili ruku. Za razliku od njihovih sjevernih kolega, nisu bili nametljivi. Ostajali su sjediti. Čak i kada je most odlučio prijeći jedan stranac.
S druge strane mosta naletio sam na Thaff, lokalnu zalogajnicu koju su mi preporučili u turističkom uredu. Vrvila je ljudima i životom, dok su se indijski mirisi širili i iz kuhinje i sa stolova. Mirisalo je primamljivo. A s obzirom na broj ljudi koji pohode ovu zalogajnicu, nisam mogao pogriješiti. Posjeli su me za slobodno mjesto za metalnim stolom za kojom su već sjedila trojica dvadesetogodišnjaka u nekakvim tamnoplavim uniformama. Lagano smo si u znak pozdrava kimnuli glavom i potvrdili jedni drugima svoju prisutnost za stolom. Nisam se ni okrenuo, a naručeno jelo već se nalazilo ispred mene. Popularna zaloganica značila je i ranije pripremljenu hranu u velikim količinama. Uzeo sam odličnu piletinu u lagano pikantnom umaku od čilija i češnjaka te nekoliko vrućih chapatija. Rukama sam otkinuo komad chapatija i zagrabio u piletinu i umak. Okus mi je bio bliži nekom kineskom jelu, ali svejedno jako ukusno i zasitno. Mogao sam ovo jesti jedno dulje vrijeme.
Jedan blok dalje kupio sam sočne mandarine na štandu uz glavni kanal i nastavio prema mjestu gdje je trebao biti lokalni autobus za Mararikulam. Alleppey se činio kao jedan ugodan gradić. Vidio sam sebe u predvečerje, kada vrućina spasne, kako šećem uz njegove kanale. U šetnji, s okolnih štandova uzimam neki lokalni zalogajčić. Uživam.
Ali vrijeme me gušilo na ovom kratkom putovanju. Za Alleppey nisam imao vremena osim za ovu kratku šetnjicu po najvećem suncu od brodskog pristaništa nekoliko blokova do stanice autobusa za Mararikulam.
Bus, kada je konačno pronađen na stanici bez oznaka i imena, bio je odavna izbijenih prozora, ulupljenih vratiju i kožnatih klupica koje su dobrano otvrdnule nakon desetljeća sjedanja raznih guzica na njih. U slučaju kiše, bus je imao ceradu koja je uredno bila zamotana uz gornji rub prozora i koja bi se spustila prema potrebi.
Meni ništa to nije bilo važno. Vozio sam se za osamnaest rupija i vozio sam se prema plaži.
Višekatnice Alleppeya vrlo su brzo ustupile mjesto poljima i svako malo selima. Uska, ali dobro asfaltirana cesta vijugala je od Alleppeya prema sjeveru u smjeru Cochina. S lijeve ocean nikada nije bio dalje od par stotina metara. S desne strane 'Kerala backwaters' i jezero Vembanad bili su nadohvat ruke. Opet sam vidio puno kršćanskih crkava, prvenstveno katoličkih. Svako je selo imalo barem jednu, ako ne i više. Od malih kapelica pa do velike neogotičke crkve od tamnog kamena u Chertali. Osim velikog broja crkava, uzduž ceste i u blizini obale izmjenjivale su se moderne i skupocjene vile kakve dotad nisam nigdje vidio u Indiji. Gledajući njih i one učestale prizemnice, nerjetko jedne pokraj druge ili jedne preko puta druge, nije se moglo oteti dojmu velike indijske društvene nejednakosti.

Nitko nije točno znao gdje se nalazio moj smještaj za sljedeća dva dana. Na karti je Marari Arthunal Beach Villa bila ucrtana kod Arthunkala. Po adresi činilo se kao Chertala. Nekoliko je kilometara udaljenosti između ova dva lokaliteta. Na dani telefonski broj do posljednjeg trenutka nitko se nije javljao. A onda je zazvonio telefon baš na vrijeme i ja sam iskočio iz busa na raskršću u Chertali. Iako je do plaže ovdje bilo svega petstotinjak metara, vlasnikov prijatelj pokupio me motorom na glavnoj cesti. Od raskršća i velike crkve na njoj put je vodio uz još jednu kapelicu prije nego li je cesta naglo stala na plaži. Kraj ceste označavao je veliki bijeli križ. Tu uz plažu nalazila su se ribarska naselja, a povezivao ih je makadam ispod kokosovih palmi. Marari Arthunkal Beach Villa nije mogla biti na boljoj lokaciji. S terase pružao se pogled prema plaži i Indijskom oceanu.
Jedan od najboljih načina za upoznavanje Kerale je odsjesti u jednom od mnogobrojnih homestaya s lokalnom obitelji i domaćom hranom. Marari Arthunkal Beach Villa jedno je takvo mjesto. Na donjem katu živi četveročlana obitelj - majka Jane, otac Michael, te dva sina, stariji Melvin i mlađi Anthony - a na gornjem su katu uređene dvije moderne sobe za goste, svaka s vlastitom kupaonicom i klima uređajem.
Homestay je projekt dvadesetosmogodišnjeg Melvina, koji je prije tri godine odlučio svoju sudbinu uzeti u svoje ruke i napraviti nešto:
"Nisam htio samo čekati nešto bolje. Jednog dana odlučio sam riskirati. Mnogi u ovoj sredini nisu voljni riskirati. Bez rizika nema profita. Ne znam kako sam uspio pronaći novac i krenuo u gradnju gornjeg kata za goste. Znao sam samo da je ovo još uvijek djevičanski teren, neiskvaren turizmom poput mnogih drugih dijelova Indije, i da homestaya nema u blizini. Zapravo, prema sjeveru sljedeći je tek za desetak metara. Prema jugu postoji jedan nakon kilometra, ali ovdje ima puno prostora za više njih."
Neriskiranje nije bio samo problem Indije, nego i mnogih drugih sredina, naročito hrvatske. Većina čeka da im dobar posao i dobra prilika padnu s neba, umjesto da se potrude i sami učine nešto.
"Prije tri godine započeo sam s gradnjom. Malo po malo. Prije godinu dana otvorili smo homestay.", nastavio je Melvin: "Imam ideju proširiti posao i kupiti susjednu parcelu."
Pokazuje mi preko ograde od tropskog grmlja parcelu na kojoj bi jednog dana podigao dvije samostojeće drvene kolibe. Reciklirao bi drvene kontejnere koje u cochinskoj luci može dobiti za trideset rupija po kilogramu. Izgradio bi ih svojim rukama. Ali čak i za takav pothvat, Melvinu treba početni kapital kojeg trenutno nema. Pokušat će uštedjeti nešto od iznajmljivanja dviju soba na prvom katu svoje kuće. Fascinantna je odlučnost i poduzetnost ovog dvadesetosamgodišnjaka iz malog ribarskog sela u blizini Chertale.

Marari plaža beskrajna je nakupina finog smećkastog pijeska. Na jednu stranu nije joj se nazirao kraj. Na drugu činilo se kao da završava na rustikalnom kamenom nasipu, samo da bi došao do njega i vidio da se plaža nastavlja i dalje. Nije nikako bila to najljepša plaža koju sam vidio u životu. Čak ni najčišća. Jer je dosta plastičnih čaša i boca, omota sladoleda, maramica, bešteka... Ali kad si se približio vodi, plaža je postala čista. Ocean je ovdje očito imao ulogu prirodnog čistača. Rakovi su provirivali iz mnogih rupa dok sam ja pokušavao pobijediti valove i ući u vodu iza granice njihovog razbijanja. U zimskim mjesecima ocean je miran. Čim se počnu pojavljivati veliki valovi, nagovještaj je to monsuna koji keralske obale počne terorizirati u lipnju. Valovi su izmješali pijesak pa je voda bila zamućena, ali čista. Imala je nekakvu sivkasto zeleno nijansu. Neprivlačnu. Ali vani je bilo trideset i pet Celzijaca i otvoreno sunce. I ono neprivlačno postalo je ubrzo privlačno. Bacio sam se posve u ocean u visoke valove i otkrio da keralski ocean baš i nije bio osvježavajući. Znajući kakav je osjet u našem Jadranu pri dvadeset i pet, dvadeset i šest stupnjeva, ovdje je morala temperatura vode ići preko tridesetice. Bila je prevruća. Toplije more bilo je samo ono u Omanu. Ma ja se i doma u kadi kupam u vodi koja je hladnija od ovog Indijskog oceana u Kerali. To je bila moja jedina zamjerka na Mararikulam. More je, oprostite na izrazu, bila pišaka na kvadrat.

Prošetao sam bosonog niz plažu u jednom smjeru. Ako nešto obožavam, to je onda šetnja niz dugu pješčanu plažu u suton. Sunce je polako zalazilo na zapadu i šepurilo se svojim bojama. Manje vrućine i zalazak sunca privukli su ljude iz svojih kuća. Puno je svijeta bilo na plaži te subotnje večeri krajem travnja. Gotovo nitko se nije kupao u oceanu, osim nekolicine klinaca. Mnogi su nijemo sijedili ili stajali s pogledom prema zalazećem suncu. Na dva mjesta na plaži skupine od po desetak dvadesetgodišnjih Indijaca svom snagom udarale su u bubnjeve. Njihovi zvukovi čuli su se nadaleko. Vježbali su za razne svečanosti kada su se nadali nekom angažmanu.
Ribari su spremali svoje mreže. Neki su se već u kanuima mogli vidjeti u daljini na površini oceana.

Mararikulam (Kerala)

Odlučio sam nedjelju iskoristiti za potpuni odmor. Kasnije sam se probudio, doručkovao curry od krumpira i jaja i otišao na plažu. More je i dalje bilo pretoplo, ali svejedno sam se bacio u njega. Bilo kako bilo, ipak je još uvijek bilo za koji stupanj hladnije od zraka. Ujutro plaža je bila posve pusta. Iskoristio sam tu pustoš da se isključim od svega, bez straha da će se svatko malo netko zaustaviti pokraj mene s pet glavnih pitanja. Redom ona su:
1.) What's your name?
2.) Where are you from?
3.) How old?
4.) You alone?
5.) Married?
Sinoć su me bombardirali jedan za drugim s tim pitanjima. Točno tim redom. Znao bih sjesti na plaži i gledati u more i ne bi prošla ni minuta ili dvije i netko bi me od lokalaca primijetio. Već bi bili kod mene sa serijom pitanja. Najčešće klinci od desetak godina. Ali ni stariji se ne bi libili pitati nešto što bi se na zapadu smatralo zadiranjem u privatnost. No, ne i u Indiji. Na odgovor Croatia, završio bih najčešće kao Rus. A na saznanje o mojim godinama i činjenici da sam sam, krenulo bi pravo čuđenje. Biti u Indiji muškarac i preko dvadeset i osam godina, a neoženjen, prilika je za alarm. Takvom čovjeku vjerovatno nisu sve daske na broju. Međutim ni činjenica da pred sobom imaju čudnu biljku, ne bi ih zaustavilo u znatiželji. Znao sam se ljubazno pozdraviti, krenuti dalje po plaži i kada bi oni prijašnji iščezli iz vidika, ponovno bih sjeo na topao pijesak s očima uprtima prema oceanu. Nije potrajalo. Brzo bi se pojavila druga skupina lokalnih znatiželjnika. Koliko god ta pitanja bila nevina i izraz puke znatiželje, toliko me je sve više umaralo i opet nanovo odgovarati na ista. Sve dok se konačno nisam pobrao u sobu.
No, u ovo novo jutro plaža je bila prazna i mogao sam biti sam sa sobom. Prepušten svojim mislima dok sam gledao u morsku beskrajnost, u koju sam se znao s vremena na vrijeme utopiti. Na ovakvim mjestima često sam znao pronaći sebe s laganim smješkom na licu, rezultat spoznaje koliko sam zapravo sretan što imam priliku putovati i vidjeti sve te nove pejzaže i upoznati nove kulture i ljude.

U predvečerje ljudi su se vratili na Marari plažu. U većem broju nego dan prije. Ipak je bila nedjelja, a budući je većina lokalnog stanovništva kršćanska, bio je to nesumnjivo dan za odmor. Ali bilo je tu i puno gradskih ptica koje su na trenutak odlučile pobjeći od gradske vreve. Moglo se to zaključiti po mnogobrojnim automobilima parkiranima uz onaj bijeli križ na kraju ceste koja je vodila na plažu. Najčešće male nove Tate, cijenovno najpristupačniji osobni automobil za većinu Indijaca. Manjina je vozila Hyundaije i to opet male. Ne znam da li su bili manji ti Hyundaiji ili Tate. Ali u zemlji u kojoj 25 posto stanovništva ili oko tristo milijuna ljudi živi s manje od dolara i dvadeset i pet centi na dan, posjedovanje ikakvog osobnog automobila stvar je prestiža.
Uz rub plaže dva sladoledara prodavala su sladoled iz svojih pokretnih kolica sa suncobranom. S drugih kolica mogao se dobiti na pari kuhan kikiriki. Nekoliko štandova prodavalo je osušenu ribu. Njen miris je uzurpirao zrak.
Sedam, osam klinaca, u dobi od deset do petnaest godina, štapom su u pijesku ocrtali konture terena, postavili par letvica i zaigrali kriket. Ako nešto ujedinjuje Indiju više od bilo čega drugog, onda je to zajedničko panindijsko obožavanje ovog sporta, koje nerjetko dovodi do posvemašnje histerije, pogotovo kada igra indijska nacionalna ekipa i pobjeđuje. Mnogi bi rekli da kriket u Indiji ima sličan status kao nogomet u Hrvatskoj. Ja bih rekao da je to još i više. Indijci svom tijelom i dušom žive s kriketom. Uzeti Indiji kriket značilo bi uzeti joj dušu.
Sport su u 18. stoljeću u Indiju uvezli tadašnji kolonijalni gospodari Raja - Britanci. Bio je to jedan od njihovih najvažnijih uvoza i uz ogromam sustav Indijskih željeznica jedna od rijetkih kolonijalnih stvari kojima će se svaki Indijac podičiti, bez obzira što to mogu zahvaliti svojim neksadašnjim kolonijalnim gospodarima. Prvi pisani dokaz o igranju kriketa na potkontinentu je iz 1737. od strane engleskih mornara Istočnoindijske kompanije, a odnosi se na kriket igran u Cambayu, blizu Barode, šesnaest godina ranije. Prvi klub bio je Calcutta Cricket and Football Club osnovan 1792. godine. Kao početak prvoklasnog kriketa uzima se 1864. i utakmica Madrasa protiv Calcutte.

Večerao sam u dvorištu svog homestaya dok sam ponovno osluškivao bubnjare koji su se svake večeri skupljali na plaži. Jane je odlična kuharica i bio je užitak jesti njenu hranu. Izbor je bio poveći - uz uobičajenu kuhanu rižu i chapatije, na stolu je ponovno bio meen polichathu, najbolji koji sam dosad jeo. Jane ga je spravila sa svježe ulovljenom ribom i kokosovim mlijekom koje je sama dobila s kokosovih palmi ponad naših glava. Bilo je i prženih skuša, kao i okre, te deserta koji me podsjećao na naše kroštule, ali bez šećera.

Danas sam i prvi put od dolaska u Indiju napokon zasjeo na porculanski tron. Delhi belly je i dalje izostao, ali barem se sve to prestalo skupljati negdje u meni.

Kanali Mararikulama (Kerala)

Sinoć sam bio pozvan na momačku večer. Sezona je vjenčanja i u selu nekoliko ih je na pragu. Napokon mi je bila jasna sva ona glazba i pjevanje koji su cjelodnevno i cjelonoćno dopirali odnekud iz sela. Ženio se Melvinov prijatelj i tako me Melvin pozvao da idem s njim.
Bilo je to iza večere. Mrak je već pao. Slabe svjetiljke lagano su osvjetljavale par kuća u selu. Glazba je postajala sve jačom, da se čak nije više mogao čuti ni zvuk razbijanja valova o plažu. Dočekala nas je grupica od sedam, osam Indijaca, od kojih neki nisu ni bili iz sela, nego su došli iz Cochina. Krenuli smo na plažu. Dvojica su u rukama držala plastične vrećice. Čim smo sjeli ukrug nasred plaže, iz vrećica su se izvukle boce i neki slani i slatki snackovi.
"Welcome! Welcome!", ponavljali su kao papige htijući da se ne osjećam kao uljez, kako sam se i povremeno osjećao u društvu toliko Indijaca koji se svi međusobno poznaju i koji gotovo cijelo vrijeme govore na malealamu, s obzirom da je većini engleski bio jako loš, do razine nerazumljivosti.
Objasnili su mi ubrzo da je momačka ovdje potpuno drugačija od one na zapadu. Kako je vjenčanje uvijek veliko, a čak i u siromašnom selu poput ovoga zna uključivati i do petsto ljudi, bila bi to jedna poveća momačka zabava. Stoga se napravi podjela na nekoliko grupica i svaka grupica izabere neku svoju lokaciju. Priča se i pije. Sat ili dva. I onda krene kućama.
U bocama koje su bile izvučene iz najlonskih vrećica bio je džin kućne radinosti. Vjerovatno jedino alkoholno piće koje mi se nikada nije svidjelo. Od onoga trenutka kada sam ga prvi put probao u jednom amsterdamskom baru prije puno godina. Džin je postao moja noćna mora. Nikada nisam razumio Engleze na mojim turama po Hrvatskoj koji, kao da je riječ o običnoj vodi, gutaju u litrama tu bljutavu prozirnu tekućinu. Čak ni miješanje sa spriteom ili običnom vodom ne pomaže puno. A kada su moje indijske supijandure donijele i svježu kokosovu vodu za miješanje, mojoj stravi nije bilo kraja. Ako nešto ne volim jednakom snagom kao džin, onda je to još bljutavija kokosova voda! I kud se baš meni dogodilo da su se te dvije stvari našle u središtu našeg momačkog kruga nasred Marari plaže?!
Morao sam iz pristojnosti potegnuti jednom. Pa onda još jednom... I još jednom...

Kada sam se probudio ujutro u devet, zaključio sam da sam najbolje prespavao noć od dolaska u Indiju. Alkohol je sigurno tu imao svog utjecaja, iako sam popio svega nekoliko čašica. Melvina je pak i dalje tresla mučnina. Koliko god Indijci vole popiti, toliko isto nemaju kapaciteta i dovoljno im je svega par čaša.
Jane je ponovno pripremila majstoriju na stolu. Indijski omlet s đumbirom, lukom i indijskim začinima. Palačinke punjene svježim kokosovim brašnom i šećerom.
Napunio sam želudac i odlučio maknuti se na par sati s plaže. Iako me Melvin pozvao da dođem na kršćansko vjenčanje njegova prijatelja, nekako sam osjećao u njegovom glasu da je to bilo više iz pristojnosti. Kasnije mi je priznao da ga je bilo strah da bi mene kao stranca previše gnjavili, posebice nakon koje čašice više.
Ja sam radije otišao ponovno na kanale. Mararikulam je zapravo jedna relativno uska linija kopna, stješnjena između prostranih pozadinskih voda Kerale i još prostranijeg Indijskog oceana. Kanali i jezera ovdje su autentičniji, djevičanskiji, pusti. Nema svih onih ketuvallama i turista. Kanali su manji, ali meni puno zanimljiviji. Postoje samo dva manja broda pripremljena za prijevoz putnika. Moj, malo veći drveni kanu s nekoliko tvrdih drvenih stolica i nadstrešnicom od pruća, bio je privezan uz jednu kinesku ribarsku mrežu i na bok nasukan djelomično o blato. Kada sam došao, bez puno muke su ga odsukali i potom nalili iz kanistera benzin u stari motor koji se počeo silno dimiti čim su povukli ručicu. Dimio se toliko da nisam bio siguran koliko daleko ćemo uopće stići. Na kraju je izdržao dva puna sata, iako je povremeno bio predmet reanimacije.
Bio sam jedini stranac na vodi tog trenutka. Zapravo jedan od malobrojnih ljudi uopće. U dva sata mimoišli smo se samo s dva mala ribarska kanua. Nešto je više ljudi bilo na obali, ispred svojih kuća i ribarskih mreža. Kako su pojedini kanali bili uski, ribari bi izlazili iz svojih kuća i podizali kineske mreže kako bi nam napravili mjesta za prolaz. Sve one kineske ribarske mreže u Cochinu sada su se činile minijaturno i diznilendovski u usporedbi s morem ovih u kanalima Mararikulama. Prolazeći ispod njih činilo se kao da će nas iznenada poput ogromnog pauka svojim nogama zgrabiti i progutati. Nisam ih mogao sve izbrojiti koliko ih je bilo u tih dva sata plovidbe. Možda i stotinu.
Odmah iza kanala, i odvojeni od kanala najčešće tek uskim nasipom, nalazila su se polja. Bila su i ona pod vodom. Od lipnja, kada počnu monsunske kiše, tu se sadi ona keralska riža. Trenutno se koriste kao ribogojilišta i češće kao gojilišta velikih riječnih škampa.
"Isplati li se ovim ljudima baviti ribolovom?", pitao sam Jacoba, vlasnika brodice, znajući kako naši ljudi doma uvijek lamentiraju kako im se ništa ne isplati.
"Naravno!", odgovorio mi je: "Toliko da je navečer sve puno ribarima. Čak se i školska djeca nakon povratka iz škole bave ribolovom. Izvan sezone dnevno jedan vlasnik kineske ribarske mreže može zaraditi svega tristotinjak rupija. Sada u sezoni može i do dvije tisuće. Pogotovo ako ulovi jednog od rakova koji su na cijeni. Samo jedan jedini veći može postići cijenu od osamsto do devetsto rupija."
Dvije tisuće rupija bilo je dvjesto dvadeset kuna. Nije loša zarada za nekoga u Indiji.

Vratio sam se na plažu i ostatak dana iskoristio za posljednje kupanje u još uvijek pretoplom Indijskom oceanu. Navečer sam se pozdravio s Jane, Michaelom, Melvinom i Anthonyem, zahvalio im na iznimnom gostoprimstvu, žalostan što nisam imao više vremena da uživam u tom njihovom djevičanskom kutu Kerale, i uputio se prema željezničkom kolodvoru. U džepu sam imao kartu od Alleppeya do Maduraija. No, Melvin mi je rekao da nema potrebe ići preko dvadeset kilometara natrag u Alleppey, budući da je postojala mala željeznička stanica ovdje u Chertali, svega osam kilometara daleko. Vlak broj 16128 pod imenom Guv Chennai Express zaustavljao se točno u ponoć na njoj.
Stanica je bila slabo osvjetljena kada sam malo iza jedanaest stigao do nje. Desetak ljudi u polusnu zauzeli su većinu malobrojnih metalnih stolica. Neki su se raširili na par pločicama prekrivenim betonskim klupama. Jedna obitelj spavala je na prostirki na podu. Čekao se vlak.
U ponoć vlaka nije bilo. Nije ga bilo ni deset minuta kasnije. U ponoć i petnaest preko razglasa na pidgin Englishu data je obavijest da vlak kasni i da će ući na drugi peron u ponoć i trideset. Svi smo lagano pokupili svoje stvari i preko mosta kolektivno promijenili peron. Guv Chennai Express na svom putu iz Guruvayura u Kerali za Chennai, nekadašnji Madras, točno u ponoć i trideset ušao je na najavljeni drugi peron chertalanske male željezničke postaje.

Madurai (Tamil Nadu)

Ukupan put koji Guv Chennai Express mora proći svakog dana dug je 1100 kilometara. Moj put od Chertale do Maduraija bio je dugačak 473 kilometara i jedanaest sati. Odlučio sam se za AC-3 klasu, prvi put na indijskim vlakovima, klimatizirani vagon s po tri kreveta na kat sa svake strane i otvorenim konceptom. Za razliku od slične 'sleeper' klase, kojom sam se najčešće vozio, ovdje je postojala i klimatizacija, ali i u cijenu uključena posteljina. A cijena za ovo dugo putovanje nije bila ni sto kuna.
Zaspao sam vrlo brzo, unatoč rondajućem zvuku klima uređaja i starih ventilatora, koji su odavali dojam kao da si neprestano zaglavljen negdje u mlincu za orahe.
"Trivandrum!", čuo sam u polusnu u jednom trenutku noći konduktera. Bio sam još u Kerali. No znao sam ne zadugo. Vrlo brzo nakon Trivandruma vlak će početi lagano skretati prema istoku i unutrašnjosti i konačno izaći iz Kerale. Tamil Nadu bio je moja sljedeća destinacija...

Nisam puno spavao. Što od tvrdog ležaja, što od zvuka klime i ventilatora, što od neprestane procesije ljudi. Prije osam konačno sam se dignuo. Vani se pejzaž razlikovao od zelene Kerale. Tamil Nadu izgledao je sivije, sušnije i povremeno bi čovjek mogao pomislito da je negdje u subsaharskoj Africi. Kako je vlak odmicao prema Maduraiju, malo je zelene boje uljepšalo sliku, ali još uvijek je to bio daleki plač od zelene Kerale.
U Madurai Guv Chennai Express ušao je sa svega petnaest minuta kašnjenja. Veliki Madurai Junction željeznički kolodvor nije mogao više kontrastirati malom kolodvoru u keralskoj Chertali. Osam dugačkih perona, mnoštvo zalogajnica i trgovina i naravno ljudi. Jedni su se iskrcavali, drugi ukrcavali u vlak koji je će nastaviti u smjeru Chennaija. Glasova je bilo toliko da su se međusobno izmješali i postali nerazumljivi.
Madurai možda nije glavni grad Tamil Nadua, taj mu je naslov oteo Chennai, ali milijun njegovih stanovnika svejedno ga je činilo pravom košnicom. Bio je to daleko najveći grad dotad na mom putovanju kroz južnu Indiju i ono što sam dotad vidio u Kerali nije se nikako moglo uspoređivati s Maduraijem.
Odlučio sam prošetati koji kilometar do svog hotela. Bilo je malo prije podneva i dan je naravno bio sunčan. Temperatura je već tada bila negdje oko trideset i pet. Ali odmah sam primijetio kako je osjećaj vrućine ovdje bio nešto manji. Sva ona vodi u Kerali, ma koliko slikovita bila, imala je i kontraučinak - veliku vlagu u zraku. U Maduraiju, udaljenom od morske obale i značajnijih slatkovodnih tokova, vlaga u zraku bila je u granicama prihvatljivosti, što je činilo šetnju gradom koliko toliko podnošljivijom. No, s druge strane, prljavština i smrad, posebice ispušnih plinova iznimno velikog broja vozila na ulicama izmiješanih s aromama indijske kuhinje koje su dolazile s uličnih štandova i improviziranih otvorenih zalogajnica, činio je šetnju ulicama Maduraija ne previše ugodnom. Pogotovo jer Madurai nije grad projektiran za pješake. Pločnika gotovo da i nema. Ono malo prostora uz rub ceste uglavnom je zauzeto parkiranim motorima, rikšama i biciklima. Pješak je tako prisiljen hodati cestom i tu se mora izboriti za svoje mjesto u tom kaosu svakojakih vozila na dva, tri i četiri kotača. Dok sam hodao, malo je nedostajalo da me netko pokupi.
Odsjeo sam u Hotelu Moskva, gotovo u centru grada. Njegovo ime djeluje čudno u Maduriju, kao i velika fotografija moskovskog Crvenog trga koji krasi pozadinu recepcije. Moderan je to hotel, s 1600 rupija na noć i najskuplji dosad, ali trebalo mi je mira u ovome kaotičnom gradu. Nikada nisam bio toliko sretan koliko ovdje kada sam dobio sobu bez prozora, u kutu hotela, daleko od sve one zaglušujuće buke motora i raznoraznih truba.

Osvježio sam se i ubrzo izašao van u prljav, prašnjav, bučan i kaotičan grad. Nije mi sjeo Madurai od trena kada sam izašao iz onog vlaka na kolodvoru. Smrad i smeće. Prašina koju dižu svi oni bezbrojni automobili, rikše, motori, kamioni, autobusi, i koja se s lakoćom lijepi za tvoje oznojeno tijelo i daje mu jednu smećkastu patinu, a istovremeno ti otežava disanje. U nekoliko navrata ušla mi je i u oči da sam morao stati, protrljati ih i izazvati suze ne bi li se oči pročistile. No, najgore od svega bila je ona prokleta buka truba sa svih onih vozila. Ovdje se vozi s jednom rukom na volanu jer je druga obavezno uvijek na trubi. Svatko trubi svakome da u konačnici nema više to smisla. Nitko ne može znati kome je truba uopće namijenjena. Sve se pretvorilo u jednu zaglušujuću i krajnje irtitantu kakofoniju. Možda sam nakon mira u Kerali postao manje tolerantan prema buci. A možda je ovo u Maduraiju ipak previše.
Od truba brzo me počela boljeti glava, a u meni se skupljao bijes na sve te brzoruke vozače, iako sam znao da je to neki njihov čudni način vožnje i života. Promjene nikada neće biti. Zamislio sam sebe kako u naletu svog tog bijesa skačem pred svako pojedino vozilo i trgam im nasilno te njihove trube. A onda sa šibom, onakvom kakvu su nekad imali učitelji i učiteljice kako bi kaznili neposlušne učenike, šibam ih po dlanovima dok im krv nije potekla i više nisu mogli posegnuti za nikakvom trubom. Eto toliko su me trube u Maduraiju bile dovele do ludila.
Madurai kao velegrad očekivano je imao i svoj dio prosjaka, napornih rikšaša i čudnih tipova. Nakon samo dvojice prosjaka na mostu u Alleppeyu, ovdje su me često povlačili za rukav i kada bih se okrenuo vidio bih ispružene i molećljive oči. Daleko je to od onoga što sam iskusio ranije u Mumbaiju, Jaipuru ili New Delhiju, ali samo sam nakon toga još više znao cijeniti Keralu i relativan mir koji stranac ondje uživa.
Pred ulazom u Rani Mangammal palaču, u kojoj je danas smješten Gandhijev muzej, dočekalo me nekoliko prosjaka i napornih vozača motoriziranih i biciklističkih rikša.
Madurai nije mjesto ni gdje se rodio, ali ni gdje je umro Gandhi. Ipak, za narod Indije grad ima važnu ulogu kao mjesto gdje je Mahatma Gandhi 1921. godine odbacio svoju dotadašnju odjeću i uzeo tradicionalni dhoti, u kojem je ostao do kraja života. Učinio je to, kako je rekao, jer u zemlji gdje milijuni ljudi žive u siromaštvu, on ne može hodati okolo u luksuzu. U dhotiju je i dočekao svoj kraj kada ga je 1948. godine u Delhiju ubio hindu fanatik. Njegov krvlju zamazan dhoti upravo je najzanimljiviji izložak ovog muzeja koji govori najviše o više od dva stoljeća borbe Indijaca protiv svojih kolonijalnih gospodara.

Uzeo sam autorikšu do još jedne palače. Ponovno smo prešli dugačak most preko rijeke Vaigai koja se u ovoj sušnoj sezoni pretvorila više u potok, a njeno suho široko crvenkasto korito u odlagalište smeća, s ponekom kravom u slobodnoj ispaši. Smrad je dopirao čak i do gore visoko na mostu.
Tirumalai Nayak palača najvažniji se sekularni spomenik u Maduraiju. Izgrađena je u 17. stoljeću kao palača lokalnih vladara, ali danas je sačuvana samo njena četvrtina. Kombinacija indijskih i saracenskih arhitektonskih elemenata, lukovičaste kupole, mnoštvo stupova, posvuda detaljno izrezbareni detalji hinduističkih božanstava i fantastičnih životinja poput slona s tijelom lava i ptice grabljivice. Danas je Tirumalai više okupljalište obitelji i zaljubljenih parova koji u sjeni stupova izmjenjuju nježnosti, što se inače smatra neprihvatljivim u indijskom društvu.
Nastavio sam niz Keezhamasi ulicu, uz trgovine ispred kojih su stajale otvorene vreće sušenih čili papričica, korijandera, riže, slanutka, raznih drugih začina, sušenih datulja, pa čak i smokava, prema razlogu mog dolaska u Madurai. Ako je Chennai glavni grad Tamil Nadua, Madurai je njegovo duhovno središte. U srcu grada, zauzimajući površinu od šest hektara i u biti više nalikujući jednoj zasebnoj četvrti, smjestio se hram Shri Meenakshi Sundareshwarar. Ovaj dvije tisuće godina stari hram, koji nikako da se završi poput Sagrade Familije u Barceloni, jedan je od najvažnijih središta hindusa.
Legenda govori o Meenakshi, verziji Parvati, hinduističke božice ljubavi, plodnosti i vjernosti, koja se rodila s tri grudi. Prorečeno joj da će treća nestati onda kada upozna svog budućeg muža. Sudbina je htjela da je upoznala Sundareshwarara, avatara Šive, jednog od vrhovnih hinduističkih božanstava. Treća je grud nestala, a Šiva je Meenakshi uzeo za svoju ženu.
Vjenčanje Meenakshi i Šive svake se godine krajem travnja i početkom svibnja obnavlja u hramu u Maduraiju. Svečanosti traju neka dva tjedna, a poznate su kao Chithirai Festival. Ili kako Indijci razne ceremonije najčešće nazivaju - 'function'. Wedding function, religious function...
Festival nema svečanosti svaki dan, ali baš na dan moga dolaska održavalo se krunjenje Meenakshi i procesija ulicama starog Maduraija. Kada sam na recepciji hotela ranije pitao kada je točno svečanost, nisam dobio odgovor na pitanje koje sam postavio, nego:
"Sir, to nije za turiste! Više je to lokalno!"
Kada me netko uzme zdravo za gotovo kao turista, bez mozga, koji samo baulja po lokalitetima koje Indijci smatraju prikladnima za turiste, hvata me bijes. Izašao sam iz hotela ne postavljajući pitanja na koja sam znao da neću dobiti odgovor. Radije sam otišao sam u hram i odlučio dobiti odgovore na licu mjesta.

Sunce je već počelo zalaziti kada sam u garderobi ostavio stvari i cipele i ušao u kompleks hrama kroz glavni istočni ulaz. Veliki gopuram, jedna od dvanaest visokih piramida, načičkanih svakojakim hinduističkim božanstvima i drugim elementima, a koje označavaju ulaze u kompleks, ovdje ima preko tisuću i petsto kipića. Pregršt boja i detalja. Izgleda jako kičasto, ali hinduistička religija je uvijek kičasta.
I prljava. Ono što me uvijek nanovo iznenađuje jest kako najprljavija religija na svijetu obavezno zahtjeva da se cipele u hramovima ostave na ulazu. Bosonog sam prolazio kroz kompleks koji ima i otvorenih i zatvorenih prostora, a i jedni i drugi prašnjavi i prljavi. Nije mi bilo svejedno u Indiji hodati bos, ali to je bio jedini način da u maduranskom hramu prisustvujem svečanostima. I dalje nisam bio siguran kada je procesija trebala početi. Nitko mi nije znao dati točan odgovor. Zapravo nije bilo dvije osobe koje su mi dale isti odgovor. No, ovo je Indija, zemlja u kojoj stvari idu drugim tokom i gdje se njegovi žitelji ne drže grčevito za pojam vremena poput nas na Zapadu. Petnaest minuta, sat vremena ili dva - nije bilo važno. Odlučio sam čekati. Bosonog na toplom kamenu madurajskog glavnog hrama.
Lako je bilo pronaći središnji dio hrama s bazenom. Svi putevi vodili su do njega. Labirint stupova ukrašenih detaljno isklesanim indijskim božanstvima koje su vjernici prekrili popriličnom količinom praška u boji i mnoštvom svijeća u njihovom podnožju. Ti raznobojno "oprašeni" kipovi savršeno su komplementirali raznobojne sarije, a sve to uz album zvukova i mirisa i naguravanja s meni nepoznatim ljudima, poprilično je bilo blisko slikama o indijskim hramskim svečanostima koje sam oduvijek imao u glavi.
Primijetio sam samo još dvoje stranaca. Zapravo strankinje u zlatnim godinama koje su se jednako izdvajale kao i ja iz tog indijskog mnoštva, bez obzira što su obje bile odjevene u sarije, kosa svezana na indijski način, a vrat i ruke ukrašene im zlatnim nakitom. Koliko sam ja slikavao svijet oko mene, toliko je taj svijet slikavao i mene. Isprva sramežljivo, a onda kada su uvidjeli da nisam imao ništa protiv toga, sve ih je više izvadilo svoje mobitele i počelo fotografirati tog čudnog stranca u hramu. Ni kamere nisu mirovale.
Kako je prolazilo vrijeme, ljudi je bilo sve više. Uspio sam se probiti tik do ulaza u svetište Meenakshi. Dalje nisam smio. Samo je hindusima dozvoljen ulaz u svetište. No, kroz otvorena vrata jasno se vidio oko metar i pol visok kip ove indijske božice koju su svećenici užurbano pripremali za noćni izlazak. Naguravanje je u jednom trenutku postalo nepodnošljivo. Kisika je bilo sve manje, a tuđi znoj izmješao se s mojim toliko da mi se majica priljubila uz tijelo. Ne volim ni svoj znoj na tijelu, a kamoli od nekog drugog. Kroz glavu mi se vrtila misao da bih možda ipak trebao odustati. I otuširati se. Ali nešto me držalo kao prikovanog za pod tamo pred ulazom u Meenakshino svetište da unatoč svoj toj gužvi i naguravanju nisam htio popustiti ni centimetar.
"Ljudi je sve više. Sigurno će brzo početi.", tješio sam se.
A zbog ovog festivala sam uopće i došao u Madurai. Bilo bi ludo odustati.
Nakon gotovo dva sata čekanja, malo prije osam, uzavrilo je još više. Ljudi su počeli vrištati, ruke u položaju molitve visoko su počeli podizati iznad svojih glava, a prema božici, bubnjevi su postali sve glasniji. A onda je iz svetišta izletila šareno ukrašena sveta indijska krava, a nedugo potom i još ukrašeniji slon. Pronašli su svoj put kroz mnoštvo ljudi i kolonadu hrama i uputili se prema izlazu iz kompleksa. Koju minutu kasnije izašla je i Meenakshi, u bogato ukrašenom ruhu i s mnoštvom cvijeća. Postavili su je na nosiljku i tako ju je nekoliko mladih i jakih Indijaca u običnim bijelim longijima izvelo iz svetišta kroz središnji dio hrama prema izlazu.
Mase su se tada počele razilaziti. Krenuo sam i ja prema izlazu iz hrama, samo da bih nabasao na još više ljudi, od kojih većina nije ni imala tu privilegiju da uđe unutra do svetišta jer mjesta za svih njih nije bilo. Tu su već bili i krava i slon, ali ne i Meenakshi. Ona je na nosiljki još uvijek "lutala" po sporednim hodnicima svog hrama. Atmosfera je bila usijana. Ljudi su iščekivali kip svoje božice kao što sam ja i oni ostali Indijci iščekivali ju prvi put pred svetištem. Odlučio sam se zadržati još malo, ponajprije jer se od mnoštva zbijenih ljudi nisam nikako mogao probiti do svojih espadrila. A do njih dijelio me i ograđeni prolaz koji je čekao početak procesije. Bosonog sam sada stajao nasred prljave indijske ulice pred glavnim ulazom u hram. Zraka je ovdje bilo dovoljno pa je i znojenje smanjilo svoj intenzitet.
Desetak minuta kasnije, uz glasnu glazbu i bacanje cvijeća, još jednom je pred mojim očima prošao kip Meenakshi, koji su predvođeni svetom kravom i slonom sada trebali provesti ulicama starog grada Maduraija.
Čim je povorka prošla, gomila se bacila na prostoriju s cipelama kao da su očekivali da će umjesto starih i iznošenih cipela, koje su predali prije 'functiona', dobiti nove lobotinke ili Jimmy Chooa. Čim me vidjela, Indijka za pultom dala mi je moje obične crne H&M espadrile preko reda i pritom napravila gestu da očekuje tip. U džepu sam napipao par kovanica.

Vratio sam se tu večer pješke u hotel, iako su noge bile na izmaku snage. Bilo je nemoguće pronaći ikakvo prijevozno sredstvo jer su sada ulice bile preplavljene onim masama koje su malo ranije bile u i oko hrama. A oni koji su uspjeli zgrabiti autorikšu, zapravo su sjedili u njoj na mjestu. Jer ljudi je bilo toliko na ulici da je promet bio posve zakrčen. Toliko da je i pješke bilo teško probijati se. Pratio sam skupine koje su se kretale nekim sporednim ulicama. Prolazio sam pokraj širom otvorenih malih trgovina i radionica u kojima se u večernjim satima radilo kao da se par desetaka metara dalje nije događalo ništa neobično. Naposljetku sam se probio do neke veće ulice i krenuo u smjeru sjevera natrag prema hotelu. Kako sam odmicao, ljudi je bilo sve manje i sva ona vreva oko Meenakshina hrama ustupila je sada mjesto tihoj ljetnoj večeri...

Hyderabad (Andhra Pradesh)

Namjeravao sam jutro prije leta za Hyderabad provesti u još jednoj šetnji gradom, ali visoke temperature koje su već u to rano jutro okupirale Madurai, brzo su me odvratile. Ostao sam u svojoj sobi bez prozora, u hladu klime, odmarajući. I onda u rano poslijepodne uzeo taksi, zapravo stari Peugeot bez klime nekog prijatelja hotelskog recepcionera. Dok smo se otvorenih prozora kretali prema desetak kilometara udaljenom malom madurijskom aerodromu, u glavi sam preslagivao slike, mirise i okuse sinoćnjeg Chithirai festivala. I usprkos svom onom naguravanju, znoju i prljavih bosih nogu, bilo mi je drago što sam bio dio njega.

Hyderabad, glavni grad savezne države Andhra Pradesh, bio je početak i kraj moje pustolovine po Južnoj Indiji. Početak u smislu samo prolaska u tranzitu kroz njegov aerodrom. Sada na kraju odlučio sam provesti u njemu moju posljednju indijsku noć. Bilo je šest popodne kada sam sletio na relativno velik, moderan i uredan hiderabadski aerodrom Rajiv Ghandi. Temperatura je još i tada bila visoka, naznaka onoga što me očekivalo sljedeći dan na gradskim ulicama. Hyderabad je tog trena bio jedan od najtoplijih gradova na potkontinentu.
Uzeo sam aerodromski bus do grada. Hotel se nalazio nedaleko jedne od njegovih stanica pa nije bilo potrebno uzimati skuplji taxi. A aerodromski bus je ionako moderan i klimatiziran.
Posljednju noć u Indiji odlučio sam se malo razbahatiti i uzeti skuplji hotel. Istraživanjem kocka je pala na Best Western Ashoka, moderni zapadnjački hotel s četiri zvjezdice, u kojoj je noćenje stajalo za indijske pojmove visokih, ali za zapadnjačke niskih tridesetak eura. Nije bilo lako odlučiti se za hotel jer Hyderabad, grad od sedam milijuna stanovnika, tako je neplanski rastao tj. još uvijek raste, da nema jednog gradskog centra, već nekoliko centara. Best Western Ashoka nekako je bio smješten na pristojnoj udaljenosti od svih onih najvažnijih gradskih lokaliteta - Charminara, utvrde Golconda, Chowmahalla palače i Qutb Shahi grobnica.

Ashoka se pokazao kao još bolji izbor sljedeće jutro kada sam se namjeravao odjaviti iz hotela, ostaviti torbu na recepciji, obići grad i predvečer se vratiti po nju pred odlazak na aerodrom. Moj let doma bio je tek iza devet navečer. No, došavši s torbom i ključem na recepciju, ugodno sam bio iznenađen kada mi je rečeno da u sobi mogu ostati skroz do odlaska na aerodrom jer je hotel imao pravilo dvadesetičetverosatnog boravka, koje počinje teći od trenutka prijave u hotel. To je bio prvi put da sam čuo za ovo pravilo i naravno da sam ga objeručke prihvatio i vratio stvari u sobu. To je značilo da sam se prije odlaska na aerodrom mogao i otuširati.
Vani je bilo prevruće. Nije trebalo proći puno vremena da su se po izlasku iz klimatiziranog hotela kapljice znoja počele stvarati na mom tijelu. Hyderabad je bio najtoplije mjesto na ovoj turi. Živa je taj dan prešla četrdeseticu, točnije zaustavila se na četrdeset i jedan. Ono što me tješilo jest da je izostala ona vlaga Kerale.
Unajmio sam autorikšu s vozačem za veći dio dana. Sinoć na povratku iz supermarketa, kada su mi svi rikšaši kao strancu lupali nenormalne cijene prijevoza, višestruko više nego bi platili lokalci, naletio sam na Duncana, koji mi je ponudio odmah iz prve lokalnu tarifu. To mi se toliko svidjelo da, kada mi je Duncan ponudio razgled grada za sutradan, i to za svega stotinjak kuna, odlučio sam ju prihvatiti i dogovorio s njime da me pokupi u hotelu sljedeći dan u devet. Poštenje se uvijek kad tad isplati - moja je misao vodilja.
Duncan je sutradan u devet zaista bio pred hotelom. Zavaljen na stražnjem sjedalu svoje autorikše i sakriven iza velikih novina, izvirio je kada sam mu poželio dobro jutro. Imao je koju godinu iznad šezdeset.
"Radio sam kao vodič u muzeju. Onda sam napunio šezdesetu i po sili zakona morao sam u mirovinu. Htio sam nastaviti raditi. Zato sam i kupio ovu rikšu!", bilo je prvo što je o sebi rekao Duncan na, za jednog Indijca, veoma tečnom i razumljivom engleskom. I dodao:
"Šestero nas je braće i sestara i u kući nas živi preko šezdeset. Glava je moja majka koja ima devedeset. Svi njoj dajemo novac, a ona onda radi raspodjelu prema potrebi."
Duncan me najprije odveo do Qutb Shahi grobnica. Tu je sedam od devet grobnica vladara Qutb Shahi dinastije koja je označila velik dio povijesti ovog grada. Izgledaju poput mnoštva kopija Taj Mahala i jasno se vidi mugalski utjecaj, kao uostalom i na drugim lokalitetima u gradu.
Nastavili smo potom za utvrdu Golconda, još jedno djelo Qutb Shahi vladara u 16. stoljeću. Nalazi se na sto dvadeset metara visokoj granitnoj stijeni, do koje se trebalo popesti stepenicom za stepenicom pod direktnim suncem. Uvijek se postavlja ono pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje? Ovdje se zna - Golconda je bila prije Hyderabada. Hyderabad do kraja 16. stoljeća nije postojao, već samo Golconda, utvrda na vrhu stijene, a koju onda okružuju druge građevine i sve njih jedanaest kilometara dugačke obrambene zidine. Većina je danas u ruševinama, ali i dalje se čovjek može diviti mugalskim lukovima, prozorima i balkonima s kojih se pruža otvoreni pogled na Hyderabad. Lokalnom stanovništvu ova je utvrda mjesto za laganu i tihu šetnju koju povremeno poremeti tek igra djece. Ja kao stranac nisam imao problema uklopiti se. Jer kao i u Kerali i Tamil Naduu, ni ovdje me nisu doživljavali kao otvoreni novčanik. Ni nakon tjedan dana nisam se mogao prestati čuditi koliko je za stranca ugodnije ovdje na jugu, nego na sjeveru.
Potom me Duncan odveo u pravi Hyderabad i nije mogao izabrati bolje od Charminara. Godine 1590. Mohammed Quli Qutb Shah odlučio je napustiti Golcondu zbog čestih nestašica pitke vode i preseliti svoju prijestolnicu nekoliko kilometara dalje. Osnovao je današnji Hyderabad i u samom centru novog grada podigao je godinu dana kasnije Charminar, masivnu građevinu na četiri stupa koji drže svaki svoj minaret i visoko gore na prvom katu najstariju džamiju u Hyderabadu. Građevina izgleda poput dvije stolice postavljene tako da jedna obrnuto leži na drugoj. Charminar danas veličanstveno bdije nad kaotičnim ulicama prepunih rikša i automobila, malih bazara, ali i velikom Mecca Masjid džamijom, koja može primiti deset tisuća vjernika i koja je, nakon one u New Delhiju, druga najveća u Indiji.

"Sir, you wanna visit bed linen shop? Hyderabad very famous for good quality bed linen!", svako malo kroz dan je Duncan ubacivao ove dvije rečenice u naš razgovor. Kad god je uočio priliku, hyderabadska posteljina dobre kvalitete magično se ušuljala. Naposljetku sam popustio pri kraju dana. Nisam namjeravao ništa kupovati jer posteljina mi zaista nije trebala. Ali odlučio sam zadovoljiti Duncana, u čijim očima se odjednom pojavio neki sjaj, a na licu se razvukao veliki osmjeh.
Odvezao me u ulicu nedaleko Charminara. Bilo je tu nekoliko trgovina s tkaninom jedna pokraj druge. Meni su sve izgledale jednako. Ali Duncan je imao svog konja za utrku. Navodno su se u toj trgovini prodavale plahte bolje kvalitete. Znao sam da se ta trgovina razlikuje od drugih u kvartu jedino po tome što je Duncan ovdje sebi dogovorio lijepu proviziju. Ipak ja radim u turizmu i znam kako stvari funkcioniraju. Nisam ga htio ražalostiti pa sam ušao unutra. Ubrzo su se preda mnom počele rasprostirati plahte kao što bi u Marakešu pod noge mi bacali tepihe.
"Ne. Malo manje boja. Možda samo crno bijelo", rekao sam trgovcu dok se pred mojim očima šarenilo od plahta. Hinio sam zainteresiranost.
A onda je odjednom odnekud izvukao crno bijelu posteljinu. Što sad, pomislio sam.
"A imate li možda nešto više geometrijski?", upitao sam. Preda mnom je naravno bilo nekakav neidentificiran dizajn.
Trgovac, čovječuljak od pedesetak godina, zavrtio je glavom. I ponovno počeo pokazivati plahte od početka. Zahvalio sam se i izašao van. Odradio sam svoji petnaest minuta u hyderabadskoj trgovini posteljinom. Duncan je pokušao sakriti nezadovoljstvo, ali onog osmjeha i sjaja u očima više nije bilo.
Prošlo je četiri popodne. Vrućina i dalje nije popuštala. Umarala je. Iako vlage nije bilo ni približno onoliko koliko sam očekivao. Odlučio sam da sam vidio dovoljna grada. Duncan me odveo natrag u hotel. Na dogovorenu cijenu dodao sam i malo bakšiša. To mu je opet vratilo onaj osmjeh. Srdačno smo se pozdravili, a ja sam pohitao u sobu ne bi li se otuširao i polako krenuo prema aerodromu.

Time's up! Moje indijsko vrijeme je isteklo. Pravac doma. Na putu za aerodrom, u starijoj Toyoti bez klime koju sam uhvatio na cesti za aerodrom, u glavi sam vrtio slike iz posljednjih tjedan dana – Cochin i njegov svijet začina i gastronomije… toddy bar… istraženi i neistraženi kanali Kerale… plaže Indijskog oceana… hinduistička groznica u hramu u Maduraiju… druženje s Mugalima u Hyderabadu… I dok sam razmišljao o tome, sada već sa sjetom, osmjeh se naširoko pojavio na mom licu… Znao sam koliko sam sretan svojim životom…

***KRAJ***

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 38 godina, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze () pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 127 zemalja. Nije da se hvalim...


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Dominika
28. Egipat
29. El Salvador
30. Estonija
31. Fidži
32. Filipini
33. Finska
34. Francuska
35. Gambija
36. Grčka
37. Gruzija
38. Gvatemala
39. Gvineja Bissau
40. Honduras
41. Hong Kong
42. Hrvatska
43. Indija
44. Indonezija
45. Iran
46. Irska
47. Island
48. Italija
49. Izrael
50. Japan
51. Jordan
52. Južna Afrika
53. Južna Koreja
54. Kambodža
55. Kanada
56. Katar
57. Kazahstan
58. Kenija
59. Kina
60. Kirgistan
61. Kolumbija
62. Kosovo
63. Kuba
64. Kuvajt
65. Laos
66. Latvija
67. Lesoto
68. Libanon
69. Lihtenštajn
70. Litva
71. Luksemburg
72. Mađarska
73. Makao
74. Makedonija
75. Malavi
76. Malezija
77. Mali
78. Malta
79. Maroko
80. Meksiko
81. Moldova
82. Monako
83. Mozambik
84. Nepal
85. Nizozemska
86. Norveška
87. Novi Zeland
88. Njemačka
89. Oman
90. Palau
91. Paragvaj
92. Peru
93. Poljska
94. Portugal
95. Ruanda
96. Rumunjska
97. Rusija
98. San Marino
99. Sejšeli
100. Senegal
101. Singapur
102. Sirija
103. Sjedinjene Američke Države
104. Sjeverna Koreja
105. Slovačka
106. Slovenija
107. Srbija
108. Svaziland
109. Sveti Vincent & Grenadini
110. Španjolska
111. Šri Lanka
112. Švedska
113. Švicarska
114. Tajland
115. Tajvan
116. Tanzanija
117. Tunis
118. Turska
119. Uganda
120. Ujedinjeni Arapski Emirati
121. Ukrajina
122. Urugvaj
123. Uzbekistan
124. Vatikan
125. Velika Britanija
126. Vijetnam
127. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Atena Elefterios Venizelos (GRE)
010. Auckland (NZL)
011. Ayers Rock (AUS)
012. Balaton (HUN)
013. Baltimore (USA)
014. Bamako (MLI)
015. Bandar Seri Begawan (BRN)
016. Bangalore Kempegowda (IND)
017. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
018. Barcelona El Prat (ESP)
019. Bari (ITA)
020. Bastia Poretta (FRA)
021. Beijing Capital (CHN)
022. Beirut Rafik Hariri (LEB)
023. Beograd Nikola Tesla (SRB)
024. Bergamo Orio al Serio (ITA)
025. Bergen (NOR)
026. Berlin Schonefeld (GER)
027. Berlin Tegel (GER)
028. Bilbao (ESP)
029. Birmingham (GBR)
030. Bishkek Manas (KGS)
031. Bissau Osvaldo Vieira (GNB)
032. Bogota El Dorado (COL)
033. Bologna G. Marconi (ITA)
034. Bordeaux (FRA)
035. Boston Logan (USA)
036. Bratislava (SLK)
037. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
038. Brisbane (AUS)
039. Bruxelles Charleroi (BEL)
040. Bruxelles National (BEL)
041. Budapest Ferihegy (HUN)
042. Buffalo (USA)
043. Cagliari Elmas (ITA)
044. Cairns (AUS)
045. Cairo (EGY)
046. Cape Town (RSA)
047. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
048. Cartagena Rafael Nunez (COL)
049. Casablanca Mohammed V (MRC)
050. Catania Fontanarossa (ITA)
051. Cebu Mactan (PHI)
052. Chengdu Shuangliu (CHN)
053. Chicago O'Hare (USA)
054. Chisinau (MOL)
055. Christchurch (NZL)
056. Cochin (IND)
057. Colombo Bandaranaike (LKA)
058. Copenhagen Kastrup (DEN)
059. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
060. Cork (IRL)
061. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
062. Danang (VIE)
063. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
064. Denver (USA)
065. Doha (QAT)
066. Dortmund (GER)
067. Dubai International (UAE)
068. Dubai Al Maktoum (UAE)
069. Dublin (IRL)
070. Dubrovnik Čilipi (CRO)
071. Dusseldorf (GER)
072. Fort de France (MTQ)
073. Fort Lauderdale (USA)
074. Frankfurt (GER)
075. Girona Costa Brava (ESP)
076. Graz Thalerhof (AUT)
077. Grimsey (ISL)
078. Hahn (GER)
079. Hanoi Noi Bai (VIE)
080. Havana Jose Marti (CUB)
081. Herat (AFG)
082. Hobart (AUS)
083. Ho Chi Minh City (VIE)
084. Hong Kong (HKG)
085. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
086. Ibiza (ESP)
087. Istanbul Ataturk (TUR)
088. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
089. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
090. Johannesburg O Tambo (RSA)
091. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
092. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
093. Kerry (IRL)
094. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
095. Kijev Boryspil (UKR)
096. Kijev Zhulany (UKR)
097. Kiruna (SWE)
098. Kingstown ET Joshua (VCT)
099. Koln/Bonn (GER)
100. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
101. Krabi (THA)
102. Krakow Ivan Pavao II (POL)
103. Kuala Lumpur (MYS)
104. Kutaisi (GEO)
105. Kuwait (KWT)
106. Langkawi (MYS)
107. Laoag (PHI)
108. Larnaka (CYP)
109. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
110. Lima Jorge Chavez (PER)
111. Lisbon (POR)
112. Liverpool John Lennon (GBR)
113. London Gatwick (GBR)
114. London Heathrow (GBR)
115. London Luton (GBR)
116. London Stansted (GBR)
117. Los Angeles International (USA)
118. Luxor (EGY)
119. Ljubljana Brnik (SLO)
120. Macau (CHN)
121. Madrid Barajas (ESP)
122. Madurai (IND)
123. Mahe (SYC)
124. Malta Luqa (MAL)
125. Manama (BAH)
126. Manchester (GBR)
127. Manila NAIA (PHI)
128. Marakesh Menara (MRC)
129. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
130. Medan Kualanamu (IDN)
131. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
132. Melbourne Tullamarine (AUS)
133. Melville Hall (DMA)
134. Mexico City Benito Juarez (MEX)
135. Miami (USA)
136. Milano Malpensa (ITA)
137. Minsk 2 (BLR)
138. Miri (MYS)
139. Montevideo (URG)
140. Montreal Trudeau (CAN)
141. Moskva Sheremetyevo (RUS)
142. Moskva Domodedovo (RUS)
143. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
144. Munchen (GER)
145. Mykonos (GRE)
146. Muscat (OMN)
147. Nadi (FIJ)
148. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
149. Napoli Capodichino (ITA)
150. New Delhi Indira Gandhi (IND)
151. Newark Liberty (USA)
152. New York JFK (USA)
153. New York La Guardia (USA)
154. Niš Konstantin Veliki (SRB)
155. Olbia Costa Smeralda (ITA)
156. Osaka Kansai (JPN)
157. Osh (KGS)
158. Osijek (CRO)
149. Oslo Gardermoen (NOR)
160. Oslo Rygge (NOR)
161. Paphos (CYP)
162. Pariz Charles de Gaulle (FRA)
163. Pariz Orly (FRA)
164. Peleliu (PLW)
165. Penang (MYS)
166. Pereira Maltecańa (COL)
167. Perth (AUS)
168. Phu Quoc (VIE)
169. Pointe a Pitre (GLP)
170. Porto (POR)
171. Praia Nelson Mandela (CPV)
172. Priština (KOS)
173. Puerto Montt (CHI)
174. Puerto Princesa (PHI)
175. Punta Arenas (CHI)
176. Rarotonga (COK)
177. Reykjavik Domestic (ISL)
178. Reykjavik Keflavik (ISL)
179. Riga (LAT)
180. Rijeka (CRO)
181. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
182. Rotterdam (NED)
183. Sal Amilcar Cabral (CPV)
184. San Francisco (USA)
185. San Salvador Comalapa (ESA)
186. Santander (ESP)
187. Santiago de Chile (CHI)
188. Santorini Thira (GRE)
189. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
190. Sapporo New Chitose (JPN)
191. Sarajevo Butmir (BIH)
192. Seoul Incheon (KOR)
193. Sevilla San Pablo (ESP)
194. Shanghai Pudong (CHN)
195. Shannon (IRL)
196. Sharjah (UAE)
197. Shiraz (IRN)
198. Shymkent (KAZ)
199. Simferopol (UKR)
200. Singapur Changi (SIN)
201. Sofia (BUL)
202. Solo Adi Sumarmo (IDN)
203. Southend on Sea (GBR)
204. Split (CRO)
205. Stockholm Arlanda (SWE)
206. St Petersburg Pulkovo (RUS)
207. Stuttgart Echterdingen (GER)
208. Sydney Kingsford Smith (AUS)
209. Tabriz (IRN)
210. Tagbilaran (PHI)
211. Taipei Taoyuan (TWN)
212. Tallinn (EST)
213. Tanger Ibn Battouta (MRC)
214. Tapachula (MEX)
215. Tashkent (UZB)
216. Tehran Mehrabad (IRN)
217. Tehran Imam Khomeini (IRN)
218. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
219. Tijuana (MEX)
220. Timimoun (ALG)
221. Tokyo Narita (JPN)
222. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
223. Tunis Carthage (TUN)
224. Udon Thani (THA)
225. Urgench (UZB)
226. Valencia (ESP)
227. Venezia Marco Polo (ITA)
228. Venezia Treviso (ITA)
229. Wien Schwechat (AUT)
230. Yangon (MYN)
231. Zadar (CRO)
232. Zagreb Pleso (CRO)
233. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
234. Zanzibar (TAN)
235. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aegean Airlines
03. Aer Lingus
04. Aeroflot
05. Aeromexico
06. Air Algerie
07. Air Antilles
08. Air Arabia
09. Air Asia
10. Air Astana
11. Air Baltic
12. Air France
13. Air Iceland
14. Air India
15. Air Macau
16. Air Manas
17. Air Serbia
18. Air Seychelles
19. All Nippon Airlines (ANA)
20. ATA Airlines Iran
21. Austrian
22. Avianca
23. British Airways
24. Brussels Airlines
25. Cathay Pacific
26. Cebu Pacific
27. China Airlines
28. Clickair
29. Condor
30. Croatia Airlines
31. Cyprus Airways
32. Easyjet
33. Egyptair
34. Emirates
35. Etihad
36. Fiji Airways
37. FlyDubai
38. Garuda Indonesia
39. Germanwings
40. Go Air
41. Iberia
42. Icelandair
43. Interjet Mexico
44. Iran Aseman
45. Japan Airlines
46. Jat Airways
47. Jazeera Airways
48. Jet Airways
49. Jetstar
50. Kenya Airways
51. Lauda Air
52. Level
53. Liat Caribbean Airlines
54. Lufthansa
55. Malaysia Airlines
56. Malev
57. Myair
58. Niki (Air Berlin)
59. Nok Air
60. Norwegian
61. Qantas
62. Qatar Airways
63. Pacific Mission Aviation Palau
64. Pegasus
65. Pluna
66. Royal Air Maroc
67. Royal Brunei Airlines
68. Ryanair
69. Safi Airways
70. SAS Scandinavian
71. Sichuan Airlines
72. Singapore Airlines
73. Sky Airline Chile
74. South African Airways
75. Southwest
76. Spicejet
77. Spirit
78. Sterling
79. Surinam Airways
80. Swiss
81. Taca Airlines
82. TACV Cabo Verde Airlines
83. TAM Linhas Aereas
84. TAP Air Portugal
85. Tigerair
86. Trade Air
87. TUI Fly
88. Tunisair
89. Turkish Airlines
90. Ukraine Int Airlines
91. Uzbekistan Airways
92. Vietnam Airlines
93. Virgin Atlantic
94. Virgin Australia
95. Volare
96. Volotea
97. Vueling
98. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi

Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica

mixed martial arts