Uvod

Backpack blog Ne, nisam čamio doma, ako ste se zapitali gdje sam nestao nakon putovanja po središnjoj Aziji krajem prošle godine. Nastavio sam putovati. Neka od tih putovanja bila su skijaška poput trotjednog puta u Colorado i Island u veljači i ožujku, a neka poput siječanjske odiseje u Izrael i Jordan čisto namijenjena kulturnom uzdizanju. No, zbog malo slobodnog vremena odlučio sam ta putovanja ovjekovječiti samo fotografijama.
Još ni u siječnju, ni u veljači, ni u ožujku nije mi bilo na kraj pameti otputovati negdje u prvoj polovici lipnja. To je već visoka sezona u mom turističkom poslu i ne biti u Zagrebu i planinariti po dva zagrebačka brega s gomilom španjolskih, engleskih ili istočnjačkih turista koji poput mrava prate svoju maticu graničilo bi s ludosti. Ali onda sam krajem ožujka odlučio biti malo lud. Ukazala se prilika koja se baš i ne ukazuje često. U ruke mi je upala karta iz Milana do Jakarte s Etihadom za svega 2185 kuna. Da, dobro ste pročitali. Tamo i nazad. I ne, neću morati stajati na nogama za čitavog trajanja leta. Ili pedalirati. Bilo je nevjernih Toma koji nisu vjerovali da se za ovakve novce može doći do drugog kraja naše kugle i nazad. E pa može! I tako sam odlučio zapaliti za Indoneziju.
S obzirom na posao odlučio sam odvojiti za ovaj put desetak dana i zbog vremenske ograničenosti jedini pravi potez bio je odlučiti se za Javu. U početku je u igri bio i Bali, pa arhipelag Karimunjawa, ali sve se ne može ubaciti u deset dana. A kamoli tek udaljenije Molučko otočje ili pak Papua.
Java sa svojih 141 milijun stanovnika ili 60% ukupnog stanovništva Indonezije najnapučeniji je ne samo od preko 18,000 otoka Indonezije, već i najnapučeniji je otok na našoj kugli. Java je indonežanska alfa i omega, a sve ostalo između te alfe i omege nažalost morat ću ostaviti za neki drugi put. Ovaj otok ima plaže, vulkane, prašume, planine i rižina polja, ali i tradicionalne gradove i sela, stare hinduističke i budističke hramove tik uz džamije, odličnu hranu i susretljive i vesele ljude uvijek spremne za ples ili pjesmu. Java je Indonezija u malom. Mjesto gdje se kultura 18,000 otoka ove zemlje zrcali u jednom.
Put počinjem u Solou gotovo na istoku zemlje i onda kopnom nastavljam za obližnje hinduističke hramove Prambanana i budistički Borobudur, prije nego li par dana odmorim u Yogyakarti i na njenim obližnjim plažama. Vlakom potom nastavljam preko cijele Jave do Bandunga i Cianjura gdje namjeravam otkriti čari (i nedostatke) javanskog ruralnog života. Avantura završava u Jakarti, najnapučenijem gradu Jugoistočne Azije.

03.06.2013. u 16:48 • 1 KomentaraPrint#^

Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati (Dan 1, 03.06.2013.)

Razmišljao sam dugo da li da izdvojim 119 eura za vizu za Ujedinjene Arapske Emirate s obzirom da imam samo šest i pol sati tranzita. Nisu to mali novci, a bome nije to ni puno vremena za nekakvo kvalitetno upoznavanje s prijestolnicom Ujedinjenjih Arapskih Emirata. Pokušao sam još kod kupnje aviokarte ubaciti zaustavljanje od barem dan-dva u Abu Dhabiju, ali za 2185 kuna ne možeš dobiti sve. Meni zapravo još uvijek zvuči pomalo nestvarno da se za takve novce može odletjeti iz Europe do Indonezije na drugom kraju svijeta i nazad.
Naposljetku sam zaključio da ne znam kada ću sljedeći put biti u mogućnosti barem brzinski baciti pogled na Abu Dhabi i ukazanu priliku valja iskoristiti. Nije u šoldima sve.
Etihadov avion pet minuta prije vremena slijeće u abudabijsku zračnu luku. Kako mi je prtljaga još u Milanu čekirana skroz do Jakarte, ne moram o njoj više razmišljati i direktno pravac imigracija. Ovdje me ništa ne pitaju, samo uzimaju putovnicu i papir s vizom te mi daju instrukcije da se pripremim za fotografiranje. Minutu i pol kasnije već sam s druge strane, pronalazim izlaz i mijenjam pedesetak dolara u emiratske riale za moju četveroipolsatnu avanturu po Abu Dhabiju. Pratim znakove za stanicu lokalnog busa i pritom prolazim pokraj stajališta taxija, gdje se, uz one nama uobičajene, nalaze i taxiji s ružičastim 'LADIES TAXI' natpisom koji su, kako ime kaže, namijenjeni isključivo ženama, u društvu u kojem još uvijek ima slučajeva spolne segregacije i gdje su žene još uvijek tu i tamo bića drugog reda.
Četrdesetipet minuta nakon izlaska iz aviona već se nalazim u vrlo klimatiziranom busu koji s aerodroma gazi četverotračnom cestom prema centru Abu Dhabija. Stanje me odmah podsjetilo na Muscat u Omanu: vani vruće, u autobusu dere klima, a jedini koji se uz mene voze je radna snaga s indijskog potkontinenta. Domaći Arapi ili se voze u taxijima ili u skupocjenim automobilima. Isto vrijedi i za turiste. Lokalne autobuse koriste samo građani drugog reda, a u Abu Dhabiju to su Indijci, Pakistanci, Bangladešani i slični.
Pogled kroz prozor otkriva dosta zelenila. Autocesta je skoro cijelom dužinom omeđena travnjakom i palmama, ali i po noći upada u oči sloj prašine na svom tom zelenilu. Ali izuzevši prašinu, krajolik je vrlo čist i otpatci poput plastičnih boca i vrećica ili limenki nečesta su pojava. Isprva tek niže rezidencijalne građevine, uglavnom kat ili dva, a kako se bus bliži Abu Dhabiju te građevine dobijaju postepeno još jedan kat pa još jedan i onda još jedan. Ali, ponukan slikama Dubaija, ja očekujem nekakve visoke supermoderne staklene nebodere i puno svijetla. Možda pomalo nerealno. Abu Dhabi nije Dubai, već kažu "uspavani brat Dubaija". U daljini okom uspijevam dohvatiti poneki neboder, ali sve se to čini premalo i Abu Dhabi djeluje sramežljivo, kao da ima zadršku, kočnicu, u strahu od Dubaija. Arhitektura koju promatram iz aerodromskog busa toliko je nefascinantna, puno betona i plastično-limenih prozora i vrata da sam par puta ozbiljno priupitao samog sebe nisam li možda pogriješio što sam dao toliko para da vidim Abu Dhabi...
Iz busa izlazim u samom centru grada. Trideset kilometara od aerodroma do centra za samo četiri dirhama ili 6,20 kuna! Od staklenih nebodera još uvijek ni traga. Jedna od glavnih gradskih ulica, ona Šeika Zayeda Prvog, ima osam traka, visoke nebodere, ali svi su nezanimljivi i stakla još uvijek nema. Hoće li se moja abudabijska pustolovina pretvoriti u potragu za staklenim neboderima?!
Odlučujem nastaviti niz ulicu prema Al Hosn utvrdi. Zrak je jako težak. Nema ni daška vjetra. Primjesa ustajalog vrućeg zraka, ispušnih plinova i malo arome mora. Onaj tipičan arapski miris. Zapečen na trideset i kusur Celzijaca. Vlage nema, ali i bez nje teško podnosim ovu klimu.
Qasr al-Hosn je nažalost još uvijek u obnovi. Iako u Lonely Planetu piše da bi se utvrda trebala otvoriti do 2011. godine, sada smo u 2013. i to otvorenje još uvijek se nije dogodilo. Znači da se čak i u naftom bogatom Abu Dhabiju gdje petrodolari inače mogu sve, ipak probijaju rokovi... Al-Hosn potječe iz 18. stoljeća i obiteljska je kuća vladajuće Al-Nahyan dinastije. Uspijevam vidjeti bijele zidine utvrde, tek mali dio koji nije prekriven skelama. Naravno, Al-Hosn nije više palača vladajuće dinastije. Bilo bi to preoskudno za vladare jedne od najbogatijih država na svijetu. Jednog dana kada obnova završi namjeravaju u njoj otvoriti nekakav kulturni centar.
Al-Nahyan je tek jedna od vladajućih dinastija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Emirati su stvoreni 1971. godine kao zajednica ukupno sedam emirata (Abu Dhabi, Dubai, Sharjah, Ras al-Khaimah, Ajman, Umm al-Quwain i Fujairah), svaki sa svojom vladajućom dinastijom i šeikom na čelu emirata. Svaki šeik odlučuje posve autonomno u svojem emiratu, a iznad svih je savezna vlada s predsjednikom koji je od stvaranja Ujedinjenih Arapskih Emirata 1971. godine šeik najbogatijeg emirata - Abu Dhabija. Dinastija Al-Nahyan je do 1793. godine živjela u oazi Liwa u arapskoj pustinji, a onda su odlučili preseliti se na otok u Perzijskom zaljevu. Dotad je otok bio tek stanište raznih životinja poput ptica, ali i gazela, po kojem je otok dobio ime - Abu Dhabi ("Otac gazele"). I danas, unatoč velikoj građevnoj aktivnosti, lako je na putu od aerodroma do centra grada primijetiti da napuštaš kontinent. Nekoliko mostova spajaju ga s otokom. Abu Dhabi je prosperirao krajem 19. stoljeća zbog industrije bisera, ali čim je početkom 20. stoljeća ta industrija propala, propao je i Abu Dhabi. Tek s pronalaskom nafte krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog stoljeća počinje novo doba prosperiteta Abu Dhabija, većeg nego ikada. Šeik Zayed bin Mohammed al-Nahyan petrodolare odlučio je usmjeriti u sveopći razvoj Abu Dhabija, ali i ostalih emirata. Opće je znano da je Abu Dhabi pomogao Dubaiju s 10 milijardi dolara kada ga je pred nekoliko godina teško pogodila ekonomska kriza.
I malo dalje od Qasr al-Hosna gradi se i obnavlja. Na Cornicheu, obalnoj promenadi, veliki panoi zaustavljaju pogled prema dugoj pješčanoj plaži koja bi trebala pratiti Corniche gotovo cijelom dužinom. Piše da je u tijeku proces proširivanja plaže. Kroz otvor uspijevam proviriti. Duga pješčana plaža dokle pogled seže. Hodam nekoliko kilometara uz zid od panoa, sve dok naposljetku napokon ne završava i ulaz na plažu je otvoren. Na tom već renoviranom dijelu promenade nalazi se nekoliko kafića, slastičarnica, fast foodova i običnih štandova. U svima redom poslužuju Indijci, Pakistanci, Bangladešani... Na jednom od štandova tražim bocu vode. Indijac odmah poseže za bocom koja tko zna otkad stoji na pultu i tko zna koliko je puta proključala na trideset i kusur stupnjeva. "Cold water", kažem mu. Nije mi baš do tople vode. On potom iz frižidera vadi hladnu. Na licu mu izraz čuđenja kao da govori: "Što će ovom ludom strancu boca hladne vode?!". Moje lice pak govori potpuno suprotno: "Što će mi pobogu topla?!".
S mora dolazi lagani povjetarac, ali gotovo neprimjetno. Tek ako se zagledaš u palme uzduž promenade primjećuješ jedva jedvice da se palmino lišće ipak minimalno pomiče.
Sjedam s bocom hladne vode na topli pijesak abudabijske plaže. Na plaži šačica ljudi. Mračno je. Jedino svijetla s ulice osvjetljavaju lagano pijesak i vodu. Kako plaža i Corniche na ovom potezu rade lagani zavoj, moguće je promatrati osvjetljenu promenadu s nekoliko modernih staklenih nebodera uz nju. Ipak sam pronašao nebodere. Nije ono što sam očekivao, ali bolje išta nego ništa. Panoramu pomalo nagrđuju dizalice. U Abu Dhabiju se gradi i ne sumnjam da će ubrzo panorama ovog grada biti potpuno drugačija. Upravo zbog noćnih snimki Abu Dhabija uzeo sam stalak za fotoaparat na ovo putovanje. Na plaži namještam stalak, postavljam fotoaparat na dugačku ekspoziciju i baš kada namjeravam okinuti jednu fotku, dolazi do mene Indijac u reflektirajućem zelenom prsluku:
"Mister, zabranjeno je ovdje profesionalno fotografirati!".
Gledam ga u čudu. Pa na plaži sam. Zar je u Abu Dhabiju zabranjeno fotografirati plažu i to noću?! Da mi je to netko rekao u nekakvom povijesnom lokalitetu, još bih i razumio. Ali ovdje...
"Ok.", odgovaram mu kratko i dok se udaljava ipak okidam dvije fotke...
Minutu poslije dvije strankinje, blijedolike poput jogurta, paradiraju promenadom u minisuknjama i majicama bez rukava, tek s naramenicama. Uvijek me razljuti ovakvo nepoštivanje nečije kulture. Ali njima nije zabranjeno u Abu Dhabiju paradirati ovako oskudno odijevenima. U ovom gradu zabranjeno je fotografirati plažu...
Taxi je u Abu Dhabiju smiješno jeftin. Nije ga teško zaustaviti na ulici, vozi ga najčešće uvozna radna snaga, klimatiziran je i istog trena kada uđeš u njega i zatvoriš vrata oglašava se obavijest:
"Be sure that the driver has switched on the meter!".
I taksimetar se automatski pali.
Desetak minuta kasnije, olakšan tek za manje od deset dirhama ili petnaestak kuna, izlazim pred glavnim ulazom Emirates Palace Hotela. Osoblje mi otvara vrata i srdačno zaželjuje dobrodošlicu. Ne, ne odsjedam u ovom hotelu. Nemam vremena, a i da imam vremena, nemam novaca za Emirates Palace. Došao sam samo u posjet. Ali oni to ne moraju znati. Sljedećih pola sata za osoblje Emiratesa ja sam jedan od onih koji troše svoje pare u njihovom petzvjezdašu.
Ono što je Burj al-Arab za Dubai, to je Emirates Palace za Abu Dhabi. No, za razliku od Burja gdje se dolazak mora najaviti i potom platiti ulaznicu za razgledavanje hotela, ulaz u Emirates Palace je posve besplatan. Gotovo 400 soba i apartmana, 114 kupola, 1002 Swarovski lustera i 1.3 kilometara dugačka privatna pješčana plaža... Već izvana hotel je impresivan: nešto između indijske palače iz Rajastana i arapske iz Tisuće i jedne noći. A fasada i kupole svakih desetak sekundi mijenjaju boje, od žarko crvene i ljubičaste do zelene i modro plave. Plavi oku ugodan igrokaz.
Ni unutrašnjost hotela nije razočarala: mramor, pozlate, kristali, masivni namještaj u foajeima, a u hotelskom baru i slastičarnici nudi se dugačka lista raznih vrsta kava i slastica za polizati prste. Osoblje uvijek nasmješeno i gdje god da se uputiš, otvaraju ti vrata i pozdravljaju te. Manje od hotela ovakve kategorije niti se očekuje.
Kako je već prošla ponoć, vrijeme je da se vratim na aerodrom. Moderni shopping centri i nekoliko muzeja su zatvoreni i to ostavljam za neki drugi put. Uzimam taxi prema aerodromu. Svijetla 1.6-milijunskog velegrada ostavljam za sobom. Kako napuštam grad, Abu Dhabi polako postaje mirniji i tiši i tone u san... A ja moram nastaviti svoje putovanje prema glavnoj destinaciji - Indoneziji...


AVIOKARTA ETIHAD Milano-Abu Dhabi-Jakarta USD 379,20 (povratna, s taksama, www.orbitz.com)
Viza za UAE EUR 119,00 (Al Rafid Turistička agencija, Importanne Galerija, Zagreb)
Aerodromski bus do centra Abu Dhabija AED 4,00
0,5L boca vode u Abu Dhabiju AED 3,00
TAXI centar Abu Dhabija-aerodrom AED 61,00
USD 1,00=HRK 5,80
AED 1,00=HRK 1,55 

03.06.2013. u 16:47 • 0 KomentaraPrint#^

Solo, Indonezija (Dan 2, 04.06.2013.)

Par koraka kroz pokretni most kojim je avion spojen s aerodromskom zgradom otkriva kako će ovo biti jedno jako vruće putovanje. Iako je kapetan najavio 27 Celzijaca, Jakarta se očito peče i na puno višoj temperaturi. Toplina i vlaga u zraku odmah me podsjećaju na Kuala Lumpur. Svaki put kada sam iz Europe znao doći u Kuala Lumpur bio je to iznenadni atak na moje tijelo. Nikada nije bilo potrebno puno vremena da se moja koža orosi. Tako ni sada u Jakarti. Ni klima uređaji koji rade punom parom pokušavajući svakom novopridošlom putniku ohladiti prvi dojam indonežanske metropole ne uspijevaju ohladiti mostove. Vruće je, vlažno, zagušljivo. U borbi između klima uređaja i snage sunca, samo je jedan pobjednik...
Aerodrom u Jakarti neočekivano je prostran. Zapravo, s obzirom da je riječ o jednom od najvećih svjetskih megalopolisa i uopće najvećem gradu jugoistočne Azije u kojem se natrpalo službeno preko deset milijuna stanovnika, a neslužbeno i puno puno više, možda sam i trebao očekivati veliki aerodrom. Ali uvijek nekako aerodrom vežeš za financijsku situaciju grada i zemlje u kojoj se nalazi i prema tome sam ovdje očekivao neki stariji aerodrom iz Suhartova vremena koji puca po šavovima uslijed sve većeg pritiska na avioprijevoz što lokalnog stanovništva što turista. I uvijek nekako u tim zemljama i gradovima u kojima najmanje to očekuješ naletiš na ultramoderan aerodrom. Moderniji od mnogih po Europi ili sjevernoj Americi. Čest je to bio slučaj primjerice po aerodromima u Tajlandu. Osim što je prostran, jakartski aerodrom je i čist, lagan za snalaženje i vrlo brzo prolazimo kroz kontrolu putovnica, podižemo prtljagu i nalazimo Garudin šalter za naš sljedeći let.
Nisam ovaj put sam. Preko hrvatskog foruma naletio sam na Davora (ili je on pak naletio na mene) i odlučili smo zajedno "odraditi" ovo desetodnevno putovanje. Bit će zanimljivije putovati u društvu. Krenuli smo zajedno autom iz Zagreba za Milano, potom se razdvojili i opet našli na letu iz Abu Dhabija za Jakartu.
Jakartu ostavljamo za sam kraj putovanja i nakon puno mozganja i sklapanja plana puta odlučeno je "preskočiti" gotovo čitavu Javu i početi putovanje sa Solom i potom kopnom krenuti natrag prema Jakarti. Java je jedan od najvećih svjetskih otoka i nemoguće je u deset dana otići kopnom do kraja Jave i nazad do Jakarte.
I sam Solo je daleko od tog "kraja" Jave. Do Surabaye ima još četiri sata vožnje, a do Jangkara, Gilimanuka ili Grajagana i do deset. Ova tri posljednja zaista se smatraju "krajem" Jave, gdje se na Javu "nastavlja" Bali. Ali negdje se morala podvući crta. Nema se vremena za sve. I tako je pala odluka da se krene iz Sola ili stare Surakarte za koju u vodiču stoji da je "centar javanskog identiteta i tradicije" i "najmanje pozapadnjačen grad od svih na otoku".
Nije potrebno dugo da se putnik uvjeri da je to istina. Šest je navečer i kada je Garudin avion pogodio pistu, vani je već mrkli mrak. Za južnu zemljinu polutku ovo je početak zime i dani su kraći. Taxi koji radi na principu unaprijed plaćanja na aerodromskom šalteru ugodno je ohlađen dok slabo osvjetljenim ulicama vozi prema hotelu u centru grada. Uličnih svjetiljki skoro da i nema i jedino svijetlo dolazi od improviziranih trgovina i uličnih zalogajnica warunga te od farova malobrojnih automobila i mnogobrojnih motocikala koji uvelike brojem nadmašuju automobile. Guranje i pretjecanje, često uz neprilagođenu brzinu, ovdje je uobičajena pojava. Većina ovdašnjih vozača nikada nije išla u autoškolu, već su voziti naučili od svojih prijatelja i rodbine, a vozačka dozvola ovdje se kupuje. Zbog velike birokracije gubitak je vremena, novaca i živaca pokušati legalnim putem doći do vozačke dozvole. Gotovo svi odabiru prečac i kupuju ju na crnom tržištu, usput podmazavši nekoliko ruku. Korupcija u Indoneziji raširena je pojava u svim sferama društva. Po indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala u 2012. godini Indonezija se našla na stotom mjestu. Puno lošije od zemalja u okruženju.
Prometnih znakova na ulici gotovo da i nema, a uobičajena prometna pravila nisu još našla svoj put do Jave. A ako jednom i nađu put do Jave, potrajat će dok ne dođu do Sola. Grad na prvi pogled izgleda zapušteno i provincijski i samo se nadam da će se za danjeg svijetla ukazati taj "centar javanskog identiteta i tradicije". Večeras se doima nestvarnim da ovaj grad ima pola milijuna stanovnika.
Pet minuta hoda od glavne gradske ulice Slamet Riyadi, jedine koja, s modernim hotelima i jednim shopping centrom, na trenutke izgleda kao ulica jednog grada, a ne proširenog sela, nalazi se hotel, zapravo guesthouse, sakriven iza visokog zida i velikih ulaznih vratiju. Na prvi pogled izgleda poput jedne od onih derutnih kućica kojih smo se nagledali na putu iz aerodroma u grad. Ali malo dublje unutra otkriva se postepeno unutrašnje dvorište s uređenim vrtom i potom nekoliko tradicionalnih drvenih koliba s mandijem, kupaonicom na otvorenom, ali u sklopu kolibe. Drvo dominira: od same konstrukcije kolibe do namještaja poput masivnog kreveta s udobnim madracom i jastucima gdje ću, uvjeren sam, anđeoski spavati nakon dan i pol putovanja od Zagreba do Soloa.
Prije spavanja valja napuniti želudac pa, iako smo jako umorni od puta, pješice odlazimo duž Slamet Riyadija do 'night food market', o kojima svatko postane ovisan već nakon par dana u Tajlandu. Solo noću podsjeća na pripizdine sjeveroistočnog Tajlanda koje smo moji tadašnji suputnici Vanja, Jerko i ja posjećivali za prvog posjeta Tajlandu, a čija se imena uopće više ne sjećam. Trebao bih ih potražiti u ranijim putopisima. Sjećam se samo da te sjeveroistočne tajlandske pripizdine nisu imale ništa konkretno za pokazati, ali bile su 'tourist free' i imale odlične noćne tržnice hranom gdje smo se obžderavali do kasnih sati za male novce. S obzirom da Indonezija ima sličnu gastrokulturu kao i Tajland, ne bi se ovdje to trebalo puno razlikovati.
Šetnja Slamet Riyadijem izazvala je posve očekivano veliko zanimanje. Turist u Solou je neuobičajena pojava i nemalo puta moje oči su se pronašle s očima nekog lokalca, popraćeno laganim osmijehom. I cijelim putem imam onaj osjećaj da su mi nečije oči ne samo na mojim leđima, već i prsima, nogama, rukama, licu... Nema u ovim večernjim satima puno ljudi: ponešto vozača becaka (bicikl-rikši), koji se nadaju još ponekoj vožnji prije nego li konačno parkiraju svoje vozilo i odu doma; nešto više kuhara na pokretnim štandovima s hranom oko kojih se skupila šačica ljudi, najčešće posjednuta na prostirku na podu i okružena raznim posudicama iz kojih se puši jeftina večera.
Na samom kraju Slamet Riyadija nalazi se Galabo, dvjestotinjak metara dugačak niz štandova s hranom. Svaki ima ispred izvješen natpis s hranom koju nudi i cijenu svakog pojedinog jela. Rijetko koje jelo košta više od dolar, dolar i pol. Davor i ja u nevjerici gledamo. Ponuda nije loša, ali s obzirom na potpuni izostanak stranaca iz Soloa, koristiti engleski jezik ovdje je kao da koristiš hrvatski. Potpuni gubitak vremena. Ruke i noge su glavni jezik razumijevanja u Solou. Uz vodič u kojem se nalazi kratak riječnik i nekoliko korisnih fraza. Riječnik je toliko kratak da više od polovice jela na menijima Galaboa nemoguće je dešifrirati. Naposljetku se odlučujemo za nasi. To je lako. Nasi je riža i gotovo svako jelo ima nasi. Uzimam lokalni specijalitet nasi gudeg: riža kuhana u kokosovom mlijeku s komadićima jackfruit voća, jaja i piletine te lagano začinjeno. S obzirom da već dva dana nisam pojeo pošteni obrok, uzimam i uvijek sveprisutan mie goreng ('mie' su rezanci, 'goreng' je prženo, tj. fried noodles). Za desert panirane pohane banane s čokoladom i, pomalo neuobičajeno, naribanim sirom. Sjedamo za plastične stol i stolice degustirajući delicije koje smo platili ukupno svega dva dolara. Promatram svijet. Većina stolova je zauzeta. Lokalci večeraju. Prijatelji, parovi, obitelji s malom djecom, starci... Svijet je šarolik. No, ipak je i ovdje malo ljudi. Gdje li su onih pola milijuna "Solaša"?! Ostaju li na večeri kod kuće? Je li Galabo možda preskup za prosječnog stanovnika ovog grada? I je li možda Galabo samo mjesto gdje će većina izvesti svoje prijatelje i rodbinu kada trebaju nešto proslaviti? Kojem staležu pripada ovaj svijet kojeg ovog trenutka ovdje napada nasi gudeg, nasi liwet, nasi goreng, gado gado...? Pitanja u mojoj glavi ostaju bez odgovora. U pozadini njih samo čujem zavijanje indonežanskih uličnih karaoka koji do mene dopire s nekoliko mjesta uzduž Galaboa...


VIZA za Indoneziju USD 45,00 (Veleposlanstvo Indonezije u Zagrebu)
AVIOKARTA GARUDA Jakarta-Solo IDR 624,300 (jednosmjerna, s taksama, www.garuda.com)
TAXI Aerodrom-Solo centar IDR 60,000
Hotel Griya Tumpeng Solo USD 33,04 po noćenju s doručkom (koliba s kupaonicom, www.agoda.com) (Jalan Dr Supomo 53, Turisari, Solo)
IDR 1000=HRK 0,58

03.06.2013. u 16:46 • 0 KomentaraPrint#^

Solo, Indonezija (Dan 3, 05.06.2013.)

Znate li onu igranu seriju "Ptice umiru pjevajući"? E pa u Indoneziji to nije slučaj. Ovdje ljudi umiru slušajući ih. Sinoć sam ugasio svijetlo, legao u onaj veliki, udobni bračni krevet i taman sklopio oči kada se vani prolomio kreštavi glas neke ptičurine. Oči su se istog trena otvorile. Zvuk kao da je dopirao iz mog mandija. "Da li da upalim svijetlo i bacim pogled na kupaonicu?", upitao sam se. Odlučio sam ostati na sigurnom, daleko od pandža te glasne ptičurine. Kroz noć nastavio sam povremeno osluškivati taj neobični zvuk.
Ujutro zvukovi su nestali. Mandi je prazan. Ručnik i sapun su ondje gdje sam ih sinoć ostavio. Izlazim na trijem. Podižem glavu. A s lijeve i desne strane ulaznih vrata vise sa stropa dva kaveza s dvije male ptičice u njima. Zar su ta dva mala stvorenja napravila sinoć toliko buke?! Ne izgledaju baš poput opasnih ptica grabljivica...
Hrana je u Indoneziji vrlo važna stvar, a dobar dan počinje dobrim doručkom i prema tome posebna se pažnja pridaje prvom jelu svakog novog dana. Možda i previše. U nekom hotelu u nekom turističkom mjestu poput Balija stranac će sasvim sigurno dobiti doručak prilagođen zapadnjacima. U Solo je pak i jednostavan doručak dokaz koliko je lokalno stanovništvo nenaučeno na strance. Jutros se na našem tanjuru pojavila riža s čilijem, čips od jastoga, pečena kokošja nogica i jedna banana. Pročačkali smo malo rižu, bacili se na jutarnje oglodavanje kokošje nogice, dodali tome malo čipsa i na kraju s užitkom progutali bananu. Ipak, nenaučeni na indonežanski doručak, tanjuri su uglavnom ostali puni.
Nije se pretjerano ispraznila ni šalica s čajem. Umjesto običnog crnog ili zelenog čaja, koji je za doručak uvijek prisutan u bilo kojem kutku ove planete, na stolu nam se našla indonežanska varijanta crnog čaja, a ta uključuje đumbir. Crni čaj s đumbirom vlada Indonezijom. Hvala, ali to je već preveliki atak na moj delikatni jutarnji želudac.
Čaj je uz kavu glavno piće u Indoneziji. Velike plantaže čaja ispresijecaju istočnu Javu, a nemali broj nalazi ih se i u zapadnoj Javi oko Bogora i Cianjura. No, za razliku od kave, čaj je u Indoneziju došao relativno kasno, tek u 1880-ima.
Kava je pak stoljećima prisutna u Indoneziji. Kopi (kava) je bila jedan od najvećih i najunosnijih izvoznih proizvoda Indonezije za nizozemske okupacije. Nizozemci su na indonežansko otočje došli početkom 17. stoljeća i zadržali se sljedećih 350 godina. Kava je potekla iz Etiopije, ali ubrzo se proširila na Bliski istok i sjevernu Afriku. Abesinci iz Etiopije su proširili uzgajanje kave na Jemen kojeg su osvojili u 6. stoljeću, a kasnije kada se Jemen našao unutar granica Otomanskog Carstva, kava se proširila po čitavom otomanskom teritoriju i dugo su Turci imali monopol na trgovinu kavom. Kava se izvozila iz jemenske luke Mocha gdje je i prvi Nizozemac došao u kontakt s tim "čudnim" sjemenjem. U Nizozemsku kava je prvi put došla 1616. godine, a kasnije u istom stoljeću Nizozemci su je proširili i na svoju najveću koloniju - Indoneziju. Prema nizozemskim analima prve grmove kave kao hobi pokušali su Nizozemci uzgajati u Bataviji (današnjoj Jakarti), a nešto kasnije kava je posađena i po zapadnoj Javi. Zbog sada već velikog broja plantaža kave po Javi bilo je potrebno zaposliti i mnogo ljudi, a kako dostatne radne snage nije bilo na otoku, ona se uvozi iz drugih krajeva Indonezije, ali i iz daljih zemalja poput Indije. Isprva je tim radnicima nadnica bila pristojna, no ubrzo su se Nizozemci polakomili i toliko smanjili nadnice da je za težak rad pod javanskim suncem radnicima plaćana mizerija. VOC (Nizozemska Istočnoindijska Kompanija) koja je imala monopol na proizvodnju kave naposljetku je tijekom 18. stoljeća morala čak uvesti i radnu obvezu na plantažama kave jer su se radnici zbog niske plaće počeli ne pojavljivati na poslu. Danas je kava još uvijek vrlo važna za ekonomiju ove zemlje jer se veći dio vrlo kvalitetne kave sa Sulawesija, Sumatre i Balija uglavnom izvozi. No i ono što ostaje u Indoneziji vrlo je dobre kvalitete. Jedino što je kava ovdje vrlo slatka...
Odlazimo u istraživanje grada. Kralj Pakubuwono II je 1742. godine izabrao mjesto uz rijeku Solo za svoj novi glavni grad i tri godine kasnije ovdje je dovršena gradnja palače, tzv. kratona. Kroz stoljeća vladari Sola i Yogyakarte bili su veliki rivali, a stvaranjem moderne Republike Indonezije i jedni i drugi izgubili su stvarnu vlast i utjecaj. No, i dalje postoje, više kao figure i čuvari tradicije.
"Kraton, molim!", govorimo vozaču becaka. Nema boljeg mjesta za početak upoznavanja sa Solom od palače u kojoj još uvijek živi vladajuća obitelj.
Pet minuta kasnije becak se zaustavlja pred velikim ulaznim vratima, a vozač nam pokazuje da on dalje ne smije i da moramo ovdje izaći. Plaćamo mu dolar i pol i ulazimo kroz velika vrata u kompleks. U sredini je veliki paviljon, vrlo nalik na zapadnjački, ali sa stropom oslikanim simbolima javanskog zodijaka. Ne treba mi puno da zaključim da nas nisu doveli u kraton, već u Istanu Mankunegaran, drugu palaču iz druge polovice 18. stoljeća, u kojoj također obitava danas dio aristokracije Soloa. Možda smo bili malo neprecizni jer lokalno stanovništvo očito i jednu i drugu palaču zove kraton. Možda da smo rekli 'stariji kraton'...
No ne žalimo jer smo baš nabasali na vježbe javanskog plesa i pjevanja te sviranja tradicionalne javanske gamelan glazbe koje se održavaju svake subote od deset do podneva. Pod oslikanim stropom paviljona pratim usporene pokrete plesačica i plesača javanskog plesa popračeni pomalo disonantnim zvukovima gamelan glazbe i javanskih pjevačica. Zrak je vrlo težak. Vruće je i vlažno i u deset ujutro živa se već popela na trideseticu. Unatoč usporenim pokretima, plesačicama i plesačima ples predstavlja psihički i fizički napor i kapljice znoja cijede se niz njihova lica. Šareni saronzi, bose noge...
Malo dalje u 'starom' kratonu slika je malo drugačija. Plaćamo par dolara za upad, ali nema se zapravo puno za vidjeti. Veći dio drvene palače izgorio je u katastrofalnom požaru prije gotovo trideset godina, a ono što je obnovljeno posve je nezanimljivo, dok je veći dio i dalje zatvoren za javnost. Brzim korakom šećem kroz kratonski muzej gdje su stare kočije, suncobrane, oružje i oruđe dobro nagrizli termiti. A uz to sve je pod prstom prašine. Nema nikakvih objašnjenja ni na indonežanskom ni na engleskom. Vani je oko unutrašnjeg dvorišta napravljena šetnica sa stupovima, a na stupovima lim. Hrđav lim. Kraton je u vrlo jadnom stanju. Izlazim brzo van pored vozača becaka koji poredani u nizu čekaju nove mušterije. Odlučujem ih zanemariti i pješice se dajem u istraživanje četvrti oko kratona. Četvrt je to dosta neuglednih prizemnica, poneka i s okućnicom. Malo je odraslih na ulici. Samo djeca koja s pojavom stranca odmah "lete" prema tebi ne bi li se upoznali s tom čudnovatom pojavom. S pojavom stranca u ovoj četvrti svaka druga igra naglo prestaje biti zanimljiva. Nogometna lopta ostaje usamljena na podu. Bicikl je odbačen uza zid. Stranac je zabava nad zabavama, atrakcija nad atrakcijama. Neki od te dječurlije pokušavaju vježbati engleski. Isprva sramežljivo, a onda čim se uvjere da ih stranac neće pojesti, stvori se kakofonija raznih zvukova od kojih je mnoge teško razumijeti bez većeg naprezanja.
Nekoliko koraka od starog kratona je Pasar Gede, glavna tržnica Soloa. Neke je indonežanske riječi jako lako razumijeti poput 'pasar' koji je sličan 'bazaru'. Pasar Gede je tržnica hranom, prvenstveno voćem i povrćem. Po mom skromnom mišljenju dva su mjesta koje su zrcalo života svakog grada i svake zemlje i u kojima se mož osjetiti ona lokalna duša: jedan je vlak, a druga je upravo tržnica. S obzirom da je rano poslijepodne, ljudi je na tržnici malo. Lokalno stanovništvo, mahom žene, kupnju na tržnici obavlja vrlo rano ujutro, čim se tržnica otvori. A s obzirom da tržnica niti je klimatizirana, niti male radnje ovdje imaju frižider, posve je razumljivo zašto je tako. Proizvodi su najsvježiji rano ujutro, a kasnije je igra na sreću i ruski rulet s vlastitim tijelom.
Malo ljudi znači da usred bijela dana zbog vrućine neki od prodavača mogu počinuti. Na ulazu u tržnicu vozači becaka već su u raznim pozama skvrčeni u svojim vozilima. Unutra se pak spava na lubenicama i dinjama, krastavcima i rajčicama, a najzanimljivije mjesto spavanja je zasigurno na osušenoj i usoljenoj ribi, na kojoj suosim prodavačice u ljubičastom hidžabu svoje mjesto pronašle i mnogobrojne muhe.
Ovdje se opskrbljujemo za ručak. Voće. Nisam siguran da li sam ikada imao tako zdrav ručak. Kupujemo nešto mandarina, minibanane, ali odlučujemo riskirati i s jednom calamborom, poznatom kao 'zvjezdičasto voće', nazvana tako zbog oblika zvijezde kada se prereže napola po širini. Malo kasnije u hladovini svojih drvenih koliba degustiramo rezultate svoje kupnje. Mandarine su sočne i slatke, od minibanana slađe su samo one čokoladne, a calamborino žuto-narančasto meso se isprva čini malo bezukusno, sve dok se koju sekundu kasnije lagani slatki okus ne proširi cijelom usnom šupljinom.
Žena koja radi u hotelu donosi nam čaj. S đumbirom. Šalica ostaje puna... Not exactly my cup of tea...
Poslijepodne, dok sam ubijao oko, čuo sam kapi kiše na krovu kolibe. Prvo sramežljivo tihe, a onda se ubrzo otvorilo nebo i sva kiša iz teških oblaka odlučila se obrušiti na Solo. Lipanj je prijelazni mjesec između kišnog i sušnog razdoblja i kratke poslijepodnevne kiše sasvim su uobičajena pojava.
U šest, kada je vani već mrak i kada se dižem ne bih li otišao do obližnjeg shopping centra i potom na večeru, kiša je već prestala. Tlo je mokro, a rupe na cesti prekrivene su blatnjavim lokvama. Na lišću drveća svoje su stanište pronašle kristalne kapi kiše. Vrućina je mrvicu popustila. Dovoljno da lokalno stanovništvo na sebe odmah stavi debele jakne i skafandere. Znam da ovih par stupnjeva ispod tridesetice neće potrajati i da će se živa ubrzo ponovno vinuti u visine.
Solo Mall je najmoderniji shopping centar u 'Staroj Dami' Surakarti. Odmah na glavnoj gradskoj ulici Slamet Riyadi. Shopping centar kao shopping centar, ali barem je klimatiziran pa je ugodno unutra provesti neko vrijeme. Uvijek se iznenadim kada u nekoj pripizdini poput San Salvadora ili evo danas Soloa pronađeš moderan shopping centar, često i moderniji nego što ih imamo po Europi. I uvijek me zaintrigira kako? I uvijek ostanem sa stotinu pitanja u glavi. Ali svjetsko je društvo duboko konzumerističko društvo pa onda ovakvi shopping centri i u pripizdinama ne bi me trebali iznenađivati. Ali uvijek me nekako iznenade. No, očito je odmah na prvi pogled da je ovo napravljeno za srednju i višu klasu Soloa. Velikoj većini ovog grada Solo Mall je samo nedostižan san. Primjećuje se po modernijoj odjeći, sređenijim ljudima, proizvodima i cijenama, ali i skupocjenim SUVovima koji neprestano dolaze i odlaze.
Solo je velika enigma kada smo kod voznog parka. Na gradskim ulicama motocikli su daleko u prednosti po broju, nerijetko njihovi vozači zamotani u debele jakne u strahu da će im od vjetra kojeg stvaraju u vožnji 'oboliti unutrašnji organi'. Tako je to i ljeti na trideset i kusur Celzijaca. Uz bučne motocikle guraju se veliki skupocjeni SUVovi. Uglavnom dalekoistočne proizvodnje. Ima Kia, Suzukija, Hyundaija, Honde, Toyote, ali daleko je najomiljenija marka vozila jedna koja baš u Hrvatskoj i nije previše popularna - Daihatsu. I sve su SUVovi sa zatamnjenim svim staklima (i prednjim) i nakarađeni dodatnim svjetlosnim ukrasima. Odmah je vidljiva ogromna rupa na prometnicama - između motocikla i velikih SUVova je praznina. Uopće Nema automobila manjih ili srednjih dimenzija. Ova slika govori sama za sebe - očit je ogroman jaz u soloanskom, i općenito indonežanskom društvu, između niže i više klase.
U obližnjem Sriwedari kazalištu pokušavamo pogledati wayang orang, jednu od tradicionalnih djela Indonezije. U ovom slučaju riječ je o ples-drami s maskiranim glumcima, uvijek muškarcima. No, u dvorani je vrlo toplo. Nije prošla ni minuta, a kapi znoja počele su teći niz moje tijelo. I iako je ljudi malo, nedostaje zraka. A s obzirom da se cijela drama izvodi na indonežanskom, kojeg ni Davor ni ja ne razumijemo, uz tek minimalno plesa, odlučujemo vrlo brzo odustati od gledanja i pronaći večeru. Vraćamo se na Galabo po porciju fried noodlesa za jedan dolar...


Ulaznica u Kraton IDR 15,000
Ulaznica u Sriwedari kazalište IDR 3,000

03.06.2013. u 16:45 • 0 KomentaraPrint#^

Prambanan, Indonezija (Dan 4, 06.06.2013.)

Ptice i dalje ne umiru pjevajući. Ali barem sam noćas bio mirniji znajući da mi u mandiju nije nikakva ptica grabljivica, već da zvukovi dolaze od one dvije ptičice u kavezima pokraj ulaza. Njima se tijekom noći pridružilo neko drugo stvorenje. Da li je bilo dvonožno ili četveronožno ne bih vam znao reći, ali tupkanje nožica čulo se na krovu kolibe.
Danas napuštamo Solo. Nije neki grad koji me se previše dojmio, ali da je autentičan to stoji. Da je bez stranaca, i to stoji. Jučer smo vidjeli čak jednog i to u onom shopping centru. Solo neću zapamtiti po nezaboravnim spomenicima kulture. Pa i niti po hrani, iako je noćni food market u Galabou jedno posebno gastro iskustvo. Solo ću zapamtiti po njegovim ljudima. Izgled grada me podsjeća na Tajland. Kaotičan promet također. Vruć i vlažan zrak te mirisi vrlo su slični onim tajlandskim. Isto je s hranom. Ono što pak potpuno razlikuje Indoneziju od Tajlanda su niske cijene i odličan omjer cijene i kvalitete u ovoj zemlji. I ljudi, kada je riječ o Solou. U tajlandskim gradovima, pa i onima najmanje turističkima, lokalno stanovništvo jest nasmiješeno, ali ja uvijek imam osjećaj kako je taj osmijeh prijetvoran i kako u nama strancima prosječan Tajlanđanin vidi slovo S s dvije paralelne okomite crtice. Sološani ili Surakarčani doimaju se iskrenima i neiskvarenima. Od samim taksista i vozača becaka, koji su u svakom gradu, a time i u Zagrebu ili Splitu, priča za sebe, a ovdje u Solou prva cijena je najčešće i ona prava, barem ako je suditi po cijenama u vodiču. A onda kada pokraj tebe prođe starica, od oka u osamdesetima, u lijepo speglanoj ljubičastoj ljetnoj bluzi i haljini i onako sramežljivo ti na engleskom zaželi "Good afternoon!" najradije bi ju poveo doma ili ostao u Solou. Zbog ljudi...
S autobusnog kolodvora Tirtonadi svakih pola sata lokalni busevi kreću prema Yogyakarti, prolazeći usput kroz Prambanan. Busevi su neklimatizirano klimavo prljavo staro željezo, a kolodvor je malo veća neugledna kuća s natkrivenim prostorom ispred koje se skuplja to staro željezo. Tipična slika jednoga grada jedne zemlje Trećeg svijeta. No, sat i pol vožnje do Prambanana stoji svega dolar i pol pa poklonjenom konju ne valja gledati u kljuse.
Java je najnapučeniji otok na Zemlji. Na površini od gotovo 139,000 četvornih kilometara živi 135 milijuna stanovnika, a gustoća naseljenosti je 1064 stanovnika po četvornom kilometru. Ta prenapučenost najbolje je uočljiva upravo na potezu od Soloa do Yogyakarte. Nema ni metar praznog prostora. Uz glavnu prometnicu koja povezuje ova dva grada nabile su se kuća do kuće tako da putnik ima dojam kao da nikada nije niti izašao iz jednog grada i ušao u drugi. Prenapučenost se dijagonalno preslikava na promet koji je bolno spor, zrak je prezagađen ispušnim plinovima, buka motora je nepodnošljiva.
U Indoneziji dva su mjesta svjetski poznata po stoljećima starim hramovima. Jedan je Prambanan, drugi Borobudur. Prvi je hinduistički, drugi je budistički. Prambanan je zapravo cijeli jedan kompleks hramova koji su građeni od 8. do 10. stoljeća. Tada su jugom Jave upravljale budističke Sailendre, a sjeverom hinduističke Sanjaye. Ove dvije obitelji su se brakom povezale vjerovatno u drugoj polovici 9. stoljeća, što objašnjava kombinaciju budističkih i hinduističkih simbola na hramovima u Prambananu. Kada se kasnije centar hinduističke moći preselio u istočnu Javu, Prambanan je napušten i zaboravljen te dodatno uništen velikim potresom sredinom 16. stoljeća. Tek četiri stoljeća kasnije hramovi su ponovno "pronađeni" i obnovljeni, a UNESCO je 1991. godine stavio kompleks na listu svjetske baštine.
Iskačemo iz starog željeza usred užurbane prometnice. S jednim backpackom na leđima, a drugom torbom u ruci ogledavamo oko sebe ne bismo li vidjeli neko staro kamenje. Vidimo samo puno automobila, još više motocikala, nešto pokretnih fast foodova i neosobite prizemnice ili jednokatnice, mahom trgovine svega i svačega, ali ničeg konkretnoga. Naporni vozači becaka, koji nas zaskaču sa svih strana i prave se da ne čuju 'ne' kojeg uporno izgovaramo, samo su nepobitni dokaz da smo blizu. Uz prometnicu je zapušteni park, a iza parka, dvjestotinjak metara dalje, nazire se mnoštvo parkiranih autobusa. Mora da je tamo negdje ulaz. Obilazimo park, hodamo prema turističkim autobusima i voila - ulaz u kompleks je pronađen! To međutim ne znači da odmah vidimo staro kamenje. Vidimo zapravo samo ogromnu tržnicu s autentičnim kineskim suvenirima koja se zalijepila za ulaz i izlaz iz kompleksa. Besplatno ostavljamo stvari u garderobi, kao stranci plaćamo ulaznicu nekoliko puta skuplje, oko pojasa vežu nam crno-bijele saronge budući da ulazimo u sveto mjesto i ulazimo. Prambanan je jedan od najposjećenijih lokaliteta u cijeloj Indoneziji. Stranaca napokon ovdje ima, ali još uvijek u relativno malenom broju. Prevladavaju domaći turisti.
Pratimo putokaze prema glavnom hramu i pet minuta kasnije pred nama se ukazuje središnji i najveći hram kompleksa - Candi Shiva Mahadeva. Kako se približavamo hodajući glavnom "alejom", tornjevi hrama su raspoređeni tako da izgleda kao da ih ima samo pet, s najvišim središnjim od 47 metara visine. Kada se napokon popneš na platformu, pred očima ti se naglo počinju otvarati tornjevi za tornjevima. Dok mi oči vrludaju po čipkastoj fasadi Candi Shive, iznenada začujem tihi dječački glas pokraj sebe:
"Hello mister!"
Spustim pogled, a pokraj mene dva dečka od kojih 15 godina u plavo bijelim školskim uniformama.
"Imate malo slobodnog vremena?", gledam na sat. Pa i baš nemam. Ali dobro...
"Radimo na školskom projektu. Moramo intervjuirati turiste o tome što misle o Indoneziji, saznati nešto o njihovim zemljama i vježbati engleski.", govore mi. S obzirom da je u posljednja dva dana komunikacija na engleskom bila nemoguća u Indoneziji, njihov engleski je jedno osvježenje. Daleko je od savršenog i na trenutke se teže razumije, ali bolje išta nego ništa.
'Odakle ste? Gdje je Hrvatska? Koje je najpoznatije mjesto u Hrvatskoj? Što stranci posjećuju kod vas? Kako vam se sviđa Indonezija? Gdje ste sve bili?' nizala su se pitanja jedno za drugim. I tako sljedećih preko pola sata. Jako su simpatični, ali došao sam ovdje vidjeti hramove Prambanana, a ne razgovarati beskonačno s petnaestogodišnjacima u sjeni Prambanana. Pokušavam se nekako izvući, ali dečki me prate. I osim razgovora čini se da moraju i fotografirati tako da se pretvaram u pravog modela. I baš kada sam pomislio da sam ih se riješio, evo ti drugih.
"Hello mister! Radimo na projektu...", uz osmjeh krećem prema unutrašnjosti jednog od tornjeva dok dečki ostaju napokon iza mene.
Oduvijek me fasciniraju stari hramovi. Posebice hinduistički i budistički. I još više nakon što sam prije nekoliko godina posjetio hramove Angkor u Kambodži. Svjesan sam da je Prambanan puno manji od Angkora. Ima "tek" 244 hramova, uglavnom u ruševinama, a najpoznatiji i najposjećeniji su njih šesnaest, osam većih i osam manjih, na središnjem platou. Već izdaleka pogled na hramove i njihove čipkaste tornjeve jako podsjeća na hramove u Angkoru. Izbliza, sličnost je još veća: gledajući detaljno izrezbarene reljefe u zidovima hramova mogli bi se bez puno razmišljanja "izgubiti" u Angkoru. Kombinacija hinduističkih božanstava i budističkih simbola te raznih životinja poput lavova, majmuna, slonova i mnogih ptica.
Sjevernije od središnjeg prambananskog hrama nalazi se, meni puno zanimljiviji, hram Sewu. Do njega se može pješačiti nekoliko kilometara ili jednostavno uzeti vlakić koji redovito vozi do hrama. Za strance je besplatan. Tako kažu. Ali zapravo dobrano su nam ga naplatili u sklopu ulaznice koju stranci plaćaju nekoliko puta više od lokalnog stanovništva. Hram Sewu ima sve ono što ima i središnji prambananski hram: tornjeve, izrezbarene detalje na zidovima; minus gomila turista, uglavnom domaćih, minus neprestano škljocanje fotoaparatima i zamorno traženje lokalaca da se fotografiraju s tobom, minus školarci koji rade na projektima, plus neobnovljeni dijelovi hrama, s kamenim blokovima koji su ostavljeni tamo gdje ih je bacio višestoljetni rad potresa i vulkana. Iako imam svega dvadesetak minuta u ovom hramu, Sewu mi je ponudio dašak autentičnosti i onaj osjećaj Indiane Jones koji je bio sveprisutan u kambodžanskom Angkoru.
Unatoč svemu, hramovi Prambanana malo su razočaranje za mene. Očekivao sam puno. Prvenstveno više autentičnosti i manje sterilnosti. Zasigurno nisam očekivao ni takvu hordu domaćih turista...
Poslijepodne lagana kiša počinje padati u Prambananu. Za ovo doba godine posve je normalno imati par kišnih sati poslijepodne. No, kiša je dobrodošla. Čim oblaci sakriju sunce i počne kiša, temperatura odmah pada za nekoliko stupnjeva i postaje puno izdržljivije.
Nakon četiri popodne nemoguće je javnim prijevozom doći od Prambanana do Borobudura, naše sljedeće stanice. Lokalni autobusi od Prambanana do sedamnaest kilometara udaljene Yogyakarte idu kroz cijeli dan. Ali busevi iz Yogyakarte za Bodobudur staju negdje oko četiri, pola pet. Jedina opcija je taxi. Na parkingu ispred hramova Prambanana taxi je do taxija. Od starog željeza bez klime pa do manje starog željeza s klimom. Prve ponude su uvijek dobre jedino da te nasmiju. Kao i bilo gdje u ovakvom svijetu vrijedi pravilo cijenkanja. I nakon pet minuta pronalazimo taksista koji je spreman za 250,000 rupija ili 145 kuna odvesti nas do sat i pol udaljenog Borobudura. Taxi je neka stara Toyota koja je odavno trebala biti u penziji. No, u Indoneziji "penzioneri" i dalje rade. No, čist je i radi mu klima. I najvažnije - kreće se.
Prostor oko Yogyakarte je jedan od najnapučenijih na Javi. Nakon Jakarte i Surabaye, Yogyakarta ili skraćeno Yogya najvažniji je centar na otoku. Teško je ne primijetiti koliko je ovaj dio otoka preizgrađen. Kako i od Soloa do Prambanana, tako i od Prambanana do Yogye nastavlja se neprekinuti niz kuća uz glavnu prometnicu. Nema nimalo slobodnog hoda. Imam osjećaj kao da su kuće "pojele" svaki milimetar prirode. I iako živim u velikom gradu, sav taj beton počinje me lagano gušiti.
Yogyakartu danas samo rubno dotičemo i taksist zaobilaznicom nastavlja prema sjeveru prema Borobuduru. I dalje nema prirode. I nakon Yogye nastavlja se kuća za kućom. "Kako ovi ljudi mogu živjeti u ovom prenatrpanom svijetu?", pitam se. Ovo je gore i od Kine i od Indije. I promet je oko Yogye izrazito gust. Naposljetku, naš taxi više stoji u koloni, nego što je u pokretu. A onda kreće pravi tropski prolom oblaka. Samo nam je to još trebalo. Kao da nismo dovoljno usporeni. Kiša još više usporava promet i nalikujemo puževima koji se milimetar po milimetar probijaju kroz lokve javanske kasnojesenje kiše.
Dolazak u Borobudur samo nam potvrđuje davno konstatiranu činjenicu - javanska logika je veoma čudna stvar. Taksist, umjesto da nas odbaci direktno do hotela, ili barem do glavnog trga, on nas vozi na prazan parking pred zatvorenim ulazom u hram Borobudur. Davor i ja se pogledamo tipa 'pa, zatvoreno je, mi želimo u hotel'.
"Lotus II Guesthouse, please!", kažemo mu.
"Aaaaa, hotel?", on će nama kao da je otkrio toplu vodu.
Naravno da ne zna gdje je Lotus. Ali nakon nekoliko zaustavljanja i pitanja lokalaca, napokon se zaustavljamo pred guesthouseom. Još uvijek je niska sezona i to je prednost šestog mjeseca pa i usprkos povremenim kišnim trenucima. Iako u Lonely Planetu piše da je Lotus II veoma popularan i da je potrebna rezervacija, bez najave bez problema pronalazimo dvije posljednje sobe. Moja je na prvom katu, bez klime, ali s ogromnim prozorom koji daje na vrt s banana stablima. S terase guesthousea pruža se pogled na rižina polja koji predstavlja toliko potreban dašak spokoja nakon sve one vreve koja nas je pratila od Soloa preko Prambanana do Borobudura.
Nekoliko kilometara od Borobudura nalazi se budistički samostan Mendut, centar javanskog budizma. Spominje se u vodiču gdje stoji da se svaku večer u sedam sati može ovdje prisustvovati molitvi budističkih redovnika. Moglo bi to biti zanimljivo. Budizam je meni najintrigantnija i najslikovitija religija koja postoji na našoj planeti. Uvijek sam se bolje osjećao u budističkim mjestima Nepala, Burme, Laosa ili Unutrašnje Mongolije. Jednostavno ne znam to opisati, ali uvijek me nekakva toplina obuzme oko srca i po čitavom tijelu kada sam okružen budističkim redovnicima i općenito budizmom. I nije mi trebalo puno da nagovorim Davora da prije večere platimo po pet dolara tipovima u Lotusu da nas na svojim motorima odvedu do samostana.
Kiša je dobrano ohladila zrak. Neki bi mogli posegnuti i za dugim rukavima. Kroz nosnice ulazi vlažan miris popodnevne kiše. Cesta je i dalje mokra. Povremene lokve jedino je što vozač mora izbjegavati jer prometa u sedam navečer, kada je mrak već dobrano obavio Borobudur, gotovo da i nema. Svi su u svojim kućama. Prolazimo uz jedan od elegantnijih restorana u gradu. Potpuno je prazan i osoblje dosadnjikavo bleji prema cesti ne bi li ipak možda netko naletio. I zaista, Borobudur samo potvrđuje pravilo kojeg smo postali svjesni još prvog dana - dan na Javi završava jako jako rano.
"Stigli smo!", uzviknuli su naši vozači pred svježe obojanom šarenom željeznom ogradom.
Ulazimo unutra. U zraku se osjeća miris mirišljavih budističkih štapića. Žarulje i svijeće lagano osvjetljavaju nekoliko kipova Buda. Svijetlo se presijava i na površini vode kanala koji uzdužno prati stazu. Na vodi nekoliko lopoča. Mir.
Redovnici nisi još došli. Trebamo pričekati. Pokazuju nam modernu prizemnicu, s posve otvorenim prednjim zidom, na čijem se kraju jedne jedine prostorije nalazi veliki kip Bude okružen mirišljavim štapićima, cvijećem i raznim darovima u obliku papirnog novca ili hrane. Istina, ovo je daleko od onoga što sam očekivao. Uz dvanaest stoljeća stari hram Mendut očekivao sam jednako tako star samostan, sličan onima u kojima sam bio u mongolskom Hohhotu ili poput pekinškog hrama Lama. Bez obzira na spokoj koji obavija ovaj hram i sve budističke simbole, teško mi se uživiti.
Koju minutu prije sedam dolazi prvi redovnik u halji boje šafrana. Sandale ostavlja pred ulazom u onu modernu prizemnicu, bosonog ulazi unutra i klanja se pred kipom Bude te potom sjeda s nogama pod guzicom na jastučić. U ruke uzima nešto što izgleda poput molitvenika. S vremena na vrijeme pogledava na veliki moderni sat tik iznad ulaza.
Ubrzo ulazi i drugi redovnik. Njegove radnje su identične onima prvog redovnika. U prostoriji je i nekoliko lokalaca. Po crtama lica očito je da su to članovi populacije indonežanskih Kineza. Za razliku od pravih Indonežana njihova je koža manje tamnija, a crte lica s nakošenim očima više ih približava stanovnicima Indokine nego Indonežanima.
Redovnici započinju s molitvom. U isti glas. Nozalni zvukovi ore se prostorijom i cijelim samostanom. Koju minut kasnije ulazi i treći redovnik i zauzima svoje mjesto uz drugu dvojicu te im se pridružuje u molitvi.
Dvadesetak minuta i ja klečim s njima očekujući da se pojavi još redovnika i da cijeli prizor dobije na koloritu. Ali nema drugih. Nekako mi se čini kao da su ova trojica jedini redovnici u ovom samostanu. Nema ni onih uvijek prisutnih čudnih budističkih truba. Razočarani hladnoćom ovog suvremenog budizma napuštamo Mendut i vraćamo se u grad. Uzduž glavne ulice pronalazimo niz od nekoliko lokalnih zalogajnica na kotačima. Kod jednog za jedan američki dolar dobivamo juhu od rižinih rezanaca i malu boce vode. Kod drugog uzimamo desert - za dolar i pol roti bakar. Čest je to desert na Javi. Izgleda poput tosta koji je napunjen kondenziranim mlijekom i čokolodom i/ili bananom te dobrano umočen u palmin margarin i potom bačen na roštilj. Okusom jako podsjeća na one, meni tako drage, palačinke po Tajlandu. Posve sam uvjeren da ćemo roti bakar i ja postati vrlo dobri prijatelji...


Autobus Solo-Prambanan IDR 15,000
Ulaznica u Prambanan IDR 162,000
Taxi Prambanan-Borobudur IDR 250,000
Motor s vozačem Borobudur-Mendut IDR 50,000
Smještaj u Lotus II Guesthouse u Borobuduru IDR 175,000

03.06.2013. u 16:44 • 1 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 122 zemlje. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Kuba
61. Laos
62. Latvija
63. Lesoto
64. Libanon
65. Lihtenštajn
66. Litva
67. Luksemburg
68. Mađarska
69. Makao
70. Makedonija
71. Malavi
72. Malezija
73. Mali
74. Malta
75. Maroko
76. Meksiko
77. Monako
78. Mozambik
79. Nepal
80. Nizozemska
81. Norveška
82. Novi Zeland
83. Njemačka
84. Oman
85. Palau
86. Paragvaj
87. Peru
88. Poljska
89. Portugal
90. Ruanda
91. Rumunjska
92. Rusija
93. San Marino
94. Sejšeli
95. Senegal
96. Singapur
97. Sirija
98. Sjedinjene Američke Države
99. Sjeverna Koreja
100. Slovačka
101. Slovenija
102. Srbija
103. Svaziland
104. Sveti Vincent & Grenadini
105. Španjolska
106. Šri Lanka
107. Švedska
108. Švicarska
109. Tajland
110. Tajvan
111. Tanzanija
112. Tunis
113. Turska
114. Uganda
115. Ujedinjeni Arapski Emirati
116. Ukrajina
117. Urugvaj
118. Uzbekistan
119. Vatikan
120. Velika Britanija
121. Vijetnam
122. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Catania Fontanarossa (ITA)
043. Cebu Mactan (PHI)
044. Chengdu Shuangliu (CHN)
045. Chicago O'Hare (USA)
046. Christchurch (NZL)
047. Cochin (IND)
048. Colombo Bandaranaike (LKA)
049. Copenhagen Kastrup (DEN)
050. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
051. Cork (IRL)
052. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
053. Danang (VIE)
054. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
055. Denver (USA)
056. Doha (QAT)
057. Dortmund (GER)
058. Dubai International (UAE)
059. Dubai Al Maktoum (UAE)
060. Dublin (IRL)
061. Dubrovnik Čilipi (CRO)
062. Dusseldorf (GER)
063. Fort Lauderdale (USA)
064. Frankfurt (GER)
065. Girona Costa Brava (ESP)
066. Graz Thalerhof (AUT)
067. Grimsey (ISL)
068. Hahn (GER)
069. Hanoi Noi Bai (VIE)
070. Havana Jose Marti (CUB)
071. Herat (AFG)
072. Ho Chi Minh City (VIE)
073. Hong Kong (HKG)
074. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
075. Ibiza (ESP)
076. Istanbul Ataturk (TUR)
077. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
078. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
079. Johannesburg O Tambo (RSA)
080. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
081. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
082. Kerry (IRL)
083. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
084. Kijev Boryspil (UKR)
085. Kiruna (SWE)
086. Kingstown ET Joshua (VCT)
087. Koln/Bonn (GER)
088. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
089. Krabi (THA)
090. Krakow Ivan Pavao II (POL)
091. Kuala Lumpur (MYS)
092. Kutaisi (GEO)
093. Laoag (PHI)
094. Larnaka (CYP)
095. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
096. Lima Jorge Chavez (PER)
097. Lisbon (POR)
098. Liverpool John Lennon (GBR)
099. London Gatwick (GBR)
100. London Heathrow (GBR)
101. London Luton (GBR)
102. London Stansted (GBR)
103. Los Angeles International (USA)
104. Ljubljana Brnik (SLO)
105. Madrid Barajas (ESP)
106. Madurai (IND)
107. Mahe (SYC)
108. Malta Luqa (MAL)
109. Manama (BAH)
110. Manchester (GBR)
111. Manila NAIA (PHI)
112. Marakesh Menara (MRC)
113. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
114. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
115. Melbourne Tullamarine (AUS)
116. Mexico City Benito Juarez (MEX)
117. Miami (USA)
118. Milano Malpensa (ITA)
119. Minsk 2 (BLR)
120. Miri (MYS)
121. Montevideo (URG)
122. Montreal Trudeau (CAN)
123. Moskva Sheremetyevo (RUS)
124. Moskva Domodedovo (RUS)
125. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
126. Munchen (GER)
127. Muscat (OMN)
128. Nadi (FIJ)
129. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
130. Napoli Capodichino (ITA)
131. New Delhi Indira Gandhi (IND)
132. Newark Liberty (USA)
133. New York JFK (USA)
134. New York La Guardia (USA)
135. Osaka Kansai (JPN)
136. Osh (KGS)
137. Osijek (CRO)
138. Oslo Rygge (NOR)
139. Peleliu (PLW)
140. Penang (MYS)
141. Pereira Maltecańa (COL)
142. Perth (AUS)
143. Phu Quoc (VIE)
144. Praia Nelson Mandela (CPV)
145. Priština (KOS)
146. Puerto Montt (CHI)
147. Puerto Princesa (PHI)
148. Punta Arenas (CHI)
149. Rarotonga (COK)
150. Reykjavik Domestic (ISL)
151. Reykjavik Keflavik (ISL)
152. Riga (LAT)
153. Rijeka (CRO)
154. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
155. Rotterdam (NED)
156. Sal Amilcar Cabral (CPV)
157. San Francisco (USA)
158. Santander (ESP)
159. Santiago de Chile (CHI)
160. Santorini Thira (GRE)
161. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
162. Sapporo New Chitose (JPN)
163. Sarajevo Butmir (BIH)
164. Seoul Incheon (KOR)
165. Shanghai Pudong (CHN)
166. Shannon (IRL)
167. Sharjah (UAE)
168. Shiraz (IRN)
169. Shymkent (KAZ)
170. Simferopol (UKR)
171. Singapur Changi (SIN)
172. Sofia (BUL)
173. Solo Adi Sumarmo (IDN)
174. Southend on Sea (GBR)
175. Split (CRO)
176. Stockholm Arlanda (SWE)
177. St Petersburg Pulkovo (RUS)
178. Stuttgart Echterdingen (GER)
179. Sydney Kingsford Smith (AUS)
180. Tabriz (IRN)
181. Tagbilaran (PHI)
182. Taipei Taoyuan (TWN)
183. Tallinn (EST)
184. Tanger Ibn Battouta (MRC)
185. Tapachula (MEX)
186. Tashkent (UZB)
187. Tehran Mehrabad (IRN)
188. Tehran Imam Khomeini (IRN)
189. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
190. Tijuana (MEX)
191. Timimoun (ALG)
192. Tokyo Narita (JPN)
193. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
194. Tunis Carthage (TUN)
195. Udon Thani (THA)
196. Urgench (UZB)
197. Valencia (ESP)
198. Venezia Marco Polo (ITA)
199. Venezia Treviso (ITA)
200. Wien Schwechat (AUT)
201. Yangon (MYN)
202. Zadar (CRO)
203. Zagreb Pleso (CRO)
204. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
205. Zanzibar (TAN)
206. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se