NA ČAJANKI S HEZBOLAHOM (Uvod)

"Moraš naći neku koja će te zauzdati s tim putovanjima.", zaključila je moja draga prijateljica, koju imenovati neću, na moju vijesti da idem na put. Ponovno.
"Jaaaa?", pokušao sam odglumiti zbunjolu: "Pa je ne putujem baš puno."
"Ne. Ne. Uopće.", nadovezala se ona.
Istina je da sam ovu jesen malo pretjerao s putovanjima. Tek sam se vratio iz Ukrajine, a već su na red došli Libanon i Sirija, ubrzo će Pariz, a daleko nije ni Azija. Ok, možda i putujem previše. Za naše pojmove. Ali kad se sjetim Amera, Engleza, Iraca, Australaca, Novozelanđana i sličnih koji sam susretao na svojim prošlim putovanjima i koji znaju sve odjebati i otići na put od čak par godina, onda i ne putujem previše. Ja svako putovanje vidim kao ulaganje u samog sebe jer svako putovanje je drugačije i posebno i na svakom se nauči nešto novo. Za mene putovati znači učiti na otvorenom.
A kad se "ulovi" karta do Bliskog istoka za samo 142 eura (da, dobro ste pročitali - i da, to je cijena za povratnu kartu - i da, sve takse su uključene), mislim da mjesta za razmišljanja i premišljanja nema.
Kako mi je nova putovnica (ona šarena biometrijska :) ) u procesu izrade, htio sam iskoristiti ovu staru i skočiti do Izraela. Svi znaju da se Izrael i njegovi arapski susjedi (možda s izuzetkom Jordana) baš i ne vole previše pa ako posjetiš Izrael i u putovnici imaš dokaz te posjete, onda zaboravi da će te pustiti u veliku većinu arapskih zemalja. I tako sam ja napravio plan otići u Izrael i nakon toga promijeniti putovnicu. Ali cijene karata do Izraela su bile daleko iznad onoga što sam htio platiti i nakon malo češljanja kao iz paštete iskočila je Jaca...ooops, mislio sam reći karta za Bejrut. I put putujem... Kako kaže ona stara magazinska...
O Libanonu ne znam puno. Znam da je malen, da se svako malo "zakači" s "velikim" Izraelom, a prije toga "zakačili" se Libanonci i sami sa sobom. Znam da im je donedavno "majka" bila Sirija, sve dok se nisu "zakačili" i s njom.
Sirija je s druge strane ono što je ankl Buš pred par godina nazvao Osovinom zla. Mislim da su tu i Iran i Sjeverna Koreja i još par turistima inače jako "primamljivih" destinacija. Pa zašto onda baš ne otići u Siriju?! Ako ju je Buš smatrao leglom terorista, a znamo koliko je seńor Buš bio lijep i pametan, onda se Siriju stvarno mora posjetiti. Znam za Damask i Alepo, dva vjerovatno najstarija grada na svijetu. Znam za veličanstvene ruševine Palmire. Znam za dinastiju Assad koja željeznom rukom već neko vrijeme upravlja Sirijom kao svojim privatnim igralištem za golf. Ako se golf uopće igra u Siriji s obzirom da je velik dio pustinja...
Zatim je tu Hezbolah, paravojna formacija u Libanonu, prisutna je kažu i u Siriji, koja je u nekim zemljama na crnoj listi terorističkih organizacija.
Briga me za sve. Idem naučiti nešto novo. Danas Libanon i Sirija, sutra Irak, a preksutra možda Afganistan... Ma doći će i North Korea na red. Samo nek nam poživi dragi vođa Kim Jong-Il!
A meni poželite sreću da me Hezbolah ne kidnapira i ne naguzi tamo negdje u libanonsko-sirijskoj prčvarnici. Može jedan čaj ili dva, ali molim lijepo, ja bih se s tim zadovoljio... Živjeli!

05.10.2010. u 18:30 • 2 KomentaraPrint#^

Ruševine, Hezbolah majice, "antiktni" novčići... (Dan 1, 06.10.2010. - Baalbek, Libanon)

Moderan i čist 'da pod možeš polizati' aerodrom prva je slika Bejruta. Nije ni čudo s obzirom da su ga u posljednjih tridesetak godina čak tri puta rušili, a posljednji put to su učinili Izraelci u tzv. ljetnom ratu između Izraela i Libanona 2006. godine. Ostajem na aerodromu do izlaska sunca. Moj Malevov avion sletio je u 03:15 po lokalnom vremenu (što je +1 u odnosu na hrvatsko vrijeme) i nije baš da čekam upoznati Bejrut po mraku. I za to će biti vremena. Ali kasnije.
Oko sedam napuštam aerodrom. Šeram taksi s Andrejom i Željkom, dva Puležana koja sam upoznao u avionu. Prvi put su u arapskom svijetu i nadam se da će se snaći. Taksi nas izlazi 20000 lira za troje, puno jeftinije nego što spominju u Lonely Planetu. Valjda nas neće kidnapirati. Ma čiča izgleda dobroćudno.
Ulaz u grad je netipično arapski. Čist, moderni blokovi, višetračna autocesta... Nakon Kaira i marokanskih gradova, Bejrut mi se trenutno doima kao nekakav arapski grad budućnosti. Ono što nije budućnost, već gorka sadašnjost je promet jer i poput Kaira i poput Casablance i Marakeša i tko zna koliko još drugih arapskih gradova, Bejrut muku muči s prometom. Krkljanac je. Ljudi idu na posao. Uz uvijek nezaobilazno obilno korištenje trube. I naravno ispušnih plinova toliko da čovjek u Bejrutu ne mora ništa drugo snifati.
“Misliš da ćemo doći do centra za koji sat?”, pitam Andreja i Željka, a moje pitanje ne nailazi na odgovor.
Iako imam rezervaciju za hotel u Bejrutu, odlučujem najprije pokušati pronaći nešto jeftinije. Kako Andrej i Željko imaju rezervaciju u Hotelu Talal, jednom od najjeftinijih u gradu, odlučujem im se pokušati prikrpati. Talal je smješten nedaleko tzv. Soliderea, jednog od centara grada. Jer Bejrut nema jedan centar kao što to ima većina gradova, već minimalno dva. No, u Talalu, neuglednoj višekatnici, mjesta nema, osim u spavaonici za 10 dolara, ali mi se u Libanonu, ako ne moram, baš i ne spava u spavaonici. Pozdravljam Andreja i Željka i bacam se u potragu. Prelazim višetračnu cestu kojom jure auti (a koja naravno nema ni zebre ni semafora) do Al-Naziha, obližnjeg penziona. Iako je i on krajnje neugledan, ni ovdje nema mjesta. Čini se da su sva jeftina mjesta zaista popunjena u ovom gradu. Ne preostaje mi ništa drugo, nego uzeti taksi i put Hamre, drugog centra na drugom kraju grada. Hamra je nekakva mješavina shopping i restoran zone i sveučilišne zone. Prolazeći taksijem kroz glavnu ulicu, koja se začudo također zove Rue Hamra, još jednom se čudim koliko je, za arapske pojmove, grad sređen, čist, a pokraj mene se pritom izmjenjuju izlozi trgovina i restorani. Ne propuštam ne primjetiti H&M kojeg nema u Zagrebu, ali ima u Bejrutu.
Hotel Mozart, iako sam pokušao pronaći nešto jeftinije, ipak je moj hotel za sljedećih par noći. U Hamri je, ali ne u glavnoj ulici što mi daje nadu manje buke i mirniji san, a opet nije previše udaljen od glavne ulice sa svim onim trgovinama i restoranima. Cijena smještaja nije mala – 77 dolara po noćenju. Hotel je čist, ali ne bi škodilo malo nabaciti boje i promijeniti namještaj. Malo je precijenjen. Ali u Bejrutu je sve malo precijenjeno, posebice hotelski smještaj. Krevet u spavaonici u najvećoj rupi izaći će 10 do 15 dolara, jednokrevetna soba u najvećoj rupi minimalno 25-30 dolara. Mozart se, imajući na umu ove brojke, i ne doima kao preloš izbor. I ono najvažnije, iako je check-in tek iza 2 popodne, ljubazni recepcionist mi odmah daje ključ i mogu se “useliti” u sobu.
Ne želim gubiti vrijeme na spavanje tako da samo ostavljam torbu, hvatam taksi i nek me vozi do Cole, jednog od “autobusnih kolodvora”.
“How much?”, pitam ga na ulazu u taksi.
“12000 lira.”, kaže mi.
E pa ne može, kažem ja sebi samom, a njemu doviknem: “10000 lira.”
“Ali daleko je Cola!”, on će na to, ali vidjevši da nemam namjeru pomaknuti se ni centimetar, ipak popušta.
Na Coli mi od moje novčanice od 100000 lira daje kusur pola u dolarima pola u lirama. Vjerovatno me misli i tako zajebati. E pa nećeš. Ja kalkulator u ruke i polako računam. Čim je ovaj to vidio, odmah mi u krilo dolijeće još 2000 lira kusura. Ipak mi je namjeravao naplatiti 12000. I 10000 je previše, ali jebiga, tek sam došao u grad, umoran sam, želim što prije “odraditi” Baalbek i vratiti se na spavanje. Tako da mi se ne zajebava previše.
Minibus za Baalbek polako se diže u planine iznad Bejruta i što smo više gore, to je pogled na grad uz Sredozemno more sve ljepši. Nažalost, što se više dižemo iznad Bejruta, tu je i sve više razrušenih, rekao bih, vila i drugih zgradurina. Mnoge na takvoj poziciji s pogledom na grad i more da oduzima dah. Ne mogu dokučiti da li su razrušene tijekom 15-godišnjeg građanskog rata koji je harao Libanonom do 1990. godine ili tijekom posljednje izraelske ofenzive 2006. godine. A kada je Bejrut iščezao iz vidika, grad su zamijenile planine, gotovo ogoljele, a na jutarnjem suncu izmjenjuju se u nijansama žute i crvenkaste boje. Pa koji vinograd jer Libanon također proizvodi i dobra vina. Pa opet gotovo ogoljele planine. I onda iste te planine iznenada se pojavljuju s obje moje strane. Pejzaž je kao da ga je netko naslikao u akvarelu. Nalazim se u dolini Bekaa, koja je do prije nekoliko godina, zbog prisutnosti sirijske vojske (s obzirom da je sirijska granica udaljena tek nekoliko kilometara), bila gotovo posve off-limits za strance.
Dva sata kasnije nalazim se u Baalbeku. Nije teško zaključiti da se nalazim u području u kojem najveći utjecaj ima upravo Hezbolah, nekada paravojna formacija, danas parlamentarna stranka s čak 14 zastupnika u libanonskom parlamentu. Ali nije baš ni da su se istovremeno ostavili oružja. I dan danas svako malo podjebavaju Izrael pa zna tu i tamo koja raketica na Izrael doletiti upravo iz Libanona, iz područja koje kontrolira Hezbolah. Uz cestu koja vodi u Baalbek vidio sam nekoliko velikih postera šijitskih vjerskih vođa, ali zato u Baalbeku nisam ni kročio iz minibusa, a već se na mene sjatili prodavači suvenira. Ja sam stranac, a s obzirom da u Baalbek očito dolazi mnogo turista u paket-aranžmanu koji kupuju sve i svašta, i meni pokušavaju nešto uvaliti. Najprije običan T-shirt žute boje sa zelenim natpisom Hezbolaha. Ovo je prva stvar koju svi prodavači suvenira nude turistima. Ne znam stvarno gdje bih je mogao obući. Izrael? SAD? Hmmm... Kada ne pali žuta majica, onda se nudi druga najtraženija roba - “antiktni novčići”.
“Very old, sir. Very old. Antique...”, jedan će za drugim.
Ako je ovdje pronađeno toliko antiktnih novčića, onda je ovo zasigurno jedan od najbogatijih rimskih lokaliteta.
Baalbek je bio naseljen još u feničko doba, spominje se i za vrijeme Aleksandra Velikog, ali gradnja kompleksa hramova dogodila se tek u rimsko doba. Rimljani su hramove počeli graditi u 1. stoljeću prije Krista i intezivna gradnja trajala je nekih 120 godina, iako je i dalje smanjenim intenzitetom trajala sve do 4. stoljeća naše ere kada je Konstantin Veliki napokon prihvatio kršćanstvo i prekinuo s paganstvom. Tada se hramovi pretvaraju u ranokršćanske bazilike.
Danas je kompleks u ruševinama i, iako sam isprva malo razočaran Jupiterovim hramom, koji je bio najveći i najvažniji u ovom kompleksu, oduševljava me hram Bacchusa, rimskog boga vina. Ovo je jedan od najočuvanijih rimskih hramova na svijetu i jedan od najljepših primjera rimske arhitekture kojeg sam vidio. Završen oko 150. godine naše ere, hram je napravljen od impresivnog kamena koji na podnevnom suncu dobije crvenkastu boju. Ulaz u hram je kroz trideset stepenica, tu su prekrasno isklesane dekoracije... I stupovi: linija od njih osam na fasadi, a 15 s obje strane. Gotovo svi u odličnom stanju. Čitam da je hram Bacchusa veći od atenskog Partenona.
Ono što volim kod ovakvih ruševina jest da se čovjek može svugdje pentrati i istraživati, osjećati se na trenutak kao nekakav Indiana Jones, a da te nitko ne upozorava i dere se za tobom ili, još gore, zviždi onim zviždaljkama kao što imaju sportski treneri. Čim je čujem, dođe mi da se spustim, odem do zviždača i uturim mu ga u usta niz jednjak.
Jedno Almaza libanonsko pivo, iako piše 4.2%, očito je slabije od onih na koje smo navikli, i par nekakvih zalogajčića od piletine i tamijana, te pita od sira, naravno s tamijanom. Ono što je u Španjolskoj tapas, ovdje u Libanonu je mezze, a kod nas bi to bili nekakvi zalogajčići. Iako mi tamijan nije baš prirastao srcu, toliko sam gladan da sam sve pojeo. Cijena baš i nije mala – 15000 lira ili 10 dolara. Očito nije samo Bejrut skuplji od očekivanog.
Vraćam se u Bejrut. Umor me napokon svladao pa spavam cijelim putem.


AVION MALEV Budimpešta-Bejrut EUR 142,00 (povratna, s taksama) (www.malev.com)
TAXI od aerodroma do Soliderea u Bejrutu 20000 lira
Smještaj u Hotel Mozart (križanje Rue Hamra i Rue Sadat) USD 77,00 (po noćenju) (www.booking.com)
MINIBUS Bejrut Cola-Baalbek 6000 lira po smjeru
Ulaznica u ruševine u Baalbeku 12000 lira
1000 lira=3,54 kune
USD 1=HRK 5,40
EUR 1=HRK 7,25

05.10.2010. u 18:29 • 1 KomentaraPrint#^

Kupanje u Libanonu... (Dan 2, 07.10.2010. - Tir & Bejrut, Libanon)

Očekivao sam da će me ujutro oko četiri ili pet probuditi mujezin s nekog minareta. Jer koliko god se trudio u muslimanskim zemljama pronaći hotel koji nije uz neku džamiju, uvijek to na kraju ostaje neispunjena misija. I kad si baš “poslikao” okolinu i oduševljeno ustanovio da džamije u blizini nema, rano sljedeće jutro nekoga bi zatukao. Možda upravo tog mujezina iz džamije do. Neću nikada zaboraviti marokanski Fez prije par godina: našao neku super jeftinu rupu s pogledom na trg s kraljevskom palačom, a da bi sljedeće jutro ustanovio da je negdje s druge strane i džamija. Razglas s minareta bio mi je točno uz prozor pa sami prosudite kakvo je to buđenje bilo u četiri ujutro...
Ali unatoč svom ovom eseju o hotelima i džamijama, Mozart se pokazao kao dobar izbor. Ni džamije ni buke s ulice – uspio sam lijepo odspavati do devet. Obukao se, sišao do recepcije, platio račun za još jednu noć, uletio u taksi i natrag na Colu. Taksist me ovaj put traži samo četiri dolara što je oko 6000 lira što je vjerovatno i najrealnija cijena dosad, a s obzirom na njegovo poštenje, ostavljam mu punih pet dolara. S istog onog “autobusnog kolodvora” s kojeg sam jučer uhvatio minibus za Baalbek, danas ga hvatam za Tir. Zapravo Sour na arapskom jer po imenu Tir nitko živ ovdje ne zna gdje se to nalazi. Idem na jug. Nije to neki put – svega sat i pol do dva sata vožnje. Libanon je ipak malena zemlja – samo 10452 km2 površine i oko 4.2 milijuna stanovnika. Tek sam sada shvatio da je Libanon površinom manji i od Crne Gore. Ali zato od Crne Gore ima daleko više stanovnika, što se primjećuje putem do Tira jer nema ni komadić praznog prostora. Cijela je obala od Bejruta do Tira, 80-tak kilometara na jug, jedna neprekinuta linija gradova i sela. Pročitao sam u Lonely Planetu da je libanonska sredozemna obala preizgrađena, vjerovatno najviše na čitavom Sredozemlju, i ovo je dokaz. Prvi dio puta minibus ide modernim autoputom. Kao i jučer za Baalbek, riječ je o trotračnom autoputu u punom profilu, bez ijedne rupe, tako dobro napravljenom da čovjek na trenutak pomisli da je negdje u Europi. Pa ni Bugarska ni Rumunjska nemaju ovakve autoputeve, a u Europskoj su Uniji. Obična cesta koja vijuga uz more, nešto poput naše jadranske magistrale (ali ipak manje vijugava jer je libanonska obala slabo razvedena), a kojom prolazimo u drugoj polovici puta, malo je lošije kvalitete. No, još uvijek iznenađujuće dobra za jednu arapsku zemlju. Kroz prozor promatram okolinu. Najprije se izmjenjuju obiteljske vile i stambeni blokovi te poneki hotel, svi odreda izgledaju prazno. Pomalo sablasno. Tužno. Bez obzira na zvučna imena poput Deuville Beach Hotel. Sezona je prošla, ali nekako sumnjam da su i u sezoni bili puni. Libanon je nažalost u svijetu još uvijek na lošem glasu i trebat će proći još neko vrijeme prije nego li povrati svoj ugled i vrati onaj sjaj koji je imao u ranim 70-tima prošlog stoljeća kada je bio lunapark za svjetski jetset. A onda je 1975. započeo građanski rat i sve to uništio.
Dalje se nastavljaju plantaže za plantažom banana pa voćnjaci. Primjećujem na granama još nedozrele limune. Ali banane daleko prevladavaju. Ipak, ne znam da li to uopće mogu nazvati plantažama jer niti jedna nije velika, već samo ispunjava prazan prostor između građevina. Tek toliko da nema praznog hoda.
A pred Sidonom, ili na arapskom Saidom, krajolik se mijenja. Na scenu stupa industrija i nakon jednog jedinog pogleda kroz prozor može se zaključiti da je Sidon industrijski grad. Teretna luka, nešto što liči na spremnike nafte... More je toliko prljavo, što od ulja što od najlonskih vrećica, plastičnih boca i drugog smeća, da se teško mogu sjetiti da li sam ikada na Sredozemlju vidio komad prljavije obale. A u torbi teglim ručnik i kupaći...
U Sidonu nakratko mijenjam prijevoz. Moj bejrutski minibus očito nije ni namjeravao ići skroz do Tira pa se sada samo prebacujem u bus. Sidon, unatoč svoj onoj industriji, ne izgleda loše. Odmah na ulazu u grad je prekrasna džamija od crvenkastog kamena, u nekakvom pseudomuslimanskom stilu, očito novija rekonstrukcija neke starije džamije jer teško je za vjerovati da je preživjela sve ratove na ovom području, zatim promenada uz onu kaljužu od mora i na kraju zgodna ribarska lučica s nekoliko restorana i tzv. Morskim dvorcem iz 13. stoljeća. Iako je Sidon bio jedan od tri najpoznatija fenička grada (Tir, Sidon i Biblos), danas u njemu nema gotovo ništa feničko. Morski dvorac izgradili su križari na malom otočiću 80m od kopna, a povezanog s kopnom malim nasipom, jer je velik dio današnjeg Libanona nekada davno bio križarski teritorij.
Sve to promatram iz busa i razmišljam da bih se možda nabrzaka zaustavio u Sidonu na povratku iz Tira.
Cesta koja iz Sidona nastavlja prema Tiru ista je poput one prijašnje, ali krajolik se mijenja i more, na moju sreću, postaje sve čišće. Zapravo, nakon Sidona ne primjećujem tragove bilo kakve industrije. Ali zato je teško ne primjetiti da idem sve više prema politički nestabilnom jugu Libanona. Sve je više kontrolnih punktova libanonske vojske. Jest da još nisam vidio da su nekoga zaustavili, ali teško je vojsku ignorirati. Naoružanu do zuba. A nakon mosta preko nekakvog potoka na pola puta između Sidona i Tira, vojske je još i više. Sada primjećujem i libanonske tenkove sakrivene iza vreća s pijeskom i pokrivene zelenom ceradom. Odmah je uz kontolni punkt na mostu i osmatračnica UNIFIL-a, snaga Ujedinjenih naroda u Libanonu. Plave kacige iz bijelog oklopnjaka promatraju promet. Veliki znak kaže zabranjeno fotografiranje. A onda se cestom s obje strane cijelim putem do Tira vijore libanonske zastave tik uz zastave Hezbolaha. I ogromne slike, poput jumbo plakata, šijitskih vjerskih vođa i vojnika-mučenika koji su sigurno poginuli u nekom od okršaja s Izraelom. Pomalo zastrašujuće.
Ali po dolasku u Tir, opet kao da sam negdje drugdje. Kao da nisam samo 20-tak kilometara udaljen od iznimno nestabilne izraelsko-libanonske granice. Kaotičan promet, trgovine i restorani – doima se poput bilo kojeg drugog grada. I svako malo prođe koji bijeli džip s velikim crnim slovima UN na vratima s obje strane i plavom zastavom UN-a zakačenom negdje pozadi. Tek toliko da te podsjeti.
Tir ima malo više od 140,000 stanovnika i teško se izgubiti, ali radije pitam upute Libanonku koja se našla na stajalištu autobusa. Kaže da engleski ne govori, samo francaise, i na moje pitanje “Vestige du Tyr?”, odmah mi rukom pokazuje na smjer kretanja prema rimskim ruševinama Tira. Iako je preko glave imala maramu, to ovu Libanonku nije spriječilo da ona bude u modernoj roza boji, skladno našminkana i s nešto nakita. Bome je zgodna. Pravi dokaz da se mogu čuvati nekakve islamske tradicije, ali istovremeno ići u korak i s modernim svijetom. Kod nas kada čovjek spomene ženu u muslimanskom svijetu, odmah pomisli na one mumije u crnom, kojih ima i ovdje u Libanonu. Ali ipak je velika većina Libanonki liberalna i ili uopće nemaju marame ili ih imaju i onda koriste na jedan neobično seksipilan način.
Rimske ruševine nalaze se na dva lokaliteta u Tiru, Al Mina i Al Bass, ali i jedan i drugi su relativno slabo očuvani i pomalo dosadnjikavi. Al Mina je bliža centru i sačuvano je nekoliko kolonada, ruševine rimskih terma i neobične četvrtaste arene, te nešto mozaika kasnijeg, bizantskog datuma, ali ima zanimljivu poziciju sa Sredozemnim morem u pozadini. Al Bass je puno veći lokalitet i riječ je o nekadašnjoj rimskoj nekropoli, uglavnom sa sarkofazima iz 2. i 3. stoljeća naše ere, zatim su tu ostaci akvedukta te, piše u Lonely Planetu, najočuvanijim rimskim hipodromom na svijetu koji je u ono vrijeme mogao primiti i do 20,000 gledatelja. Da bi se došlo do Al Bassa, treba proći kroz Al Bass palestinski izbjeglički kamp, a tu mi se baš i ne šeće, pa radije uzimam taksi do ulaza u lokalitet. Cijeli lokalitet je okružen žicom, ali vođen onom da u svakoj ogradi mora biti neka rupa, na kraju pronalazim jednu dovoljno veliku da se provučem kroz nju. Na taj način se ne moram vraćati natrag prema ulazu na potpuno drugom kraju ovog ogromnog lokaliteta i gubiti još dodatno vrijeme šetajući se palestinskim izbjegličkim kampom ili čekajući na taksi. Ovako sam brzo natrag u centru i da sam ranije razmislio, mogao sam se kroz rupu u ogradi prošvercati u lokalitet.
Sunce nemilice prži. Već je oko jedan. Temperatura je koji stupanj ispod 30. I malo je vlage u zraku, ali ispod očekivanja. U Lonely Planetu kažu da je najbolje mjesto za kupanje privatna plaža Rest House Hotela. Nije ni javna plaža u Tiru loša. Duga je, pješčana i čista, ali neobično prazna. Zbog sigurnosti odlučujem se ipak za hotel. Plaćam deset eura i dobivam svoju kabinu, ležaljku, suncobran i privatnu plažu. Na plaži je još samo jedna žena s nekim klincem, ali ubrzo i oni odlaze pa ostajem sam. Pijesak je sitan, plaža čista, a more prozirno i toplo. Skoro kao da sam u kadi. Tek me valovi malo prenu iz sna. Ne mogu vjerovati da je ovo isto more nekih dvadesetak kilometara sjevernije bilo prava kaljuža.
Poslijepodne provodim izležavajući se na plaži jer mi je vjerovatno ovo jedina šansa na ovom putovanju, s obzirom da je prema sjeveru Libanona more prljavije, a drugi dio puta vodi me u unutrašnjost Sirije gdje mora nema.
Promatram obalnu crtu prema jugu. Tamo negdje, dvadesetak kilometara dolje, nalazi se granica s Izraelom tj. točnije s Palestinom. Prostor neposredno južnije od Tira je do 2000. godine bio pod izraelskom okupacijom. Izraelci su se tada povukli, ali granica je i dalje čvrsto zatvorena. Razmišljao sam da uzmem taksi da me odvede na najjužniju moguću točku libanonsko-izraelske granice, ali plaža me ulijenila i dok sunce ne ohladi, ne želim se micati s nje.
Toliko da se sunce skoro već “poljubilo” s morem kada sam odlučio da pod hitno moram krenuti ne bih li stigao još malo prošvrljati po starom gradu i potom uhvatiti prijevoz za Bejrut. Javna plaža sad je iznenada s nešto ljudi. Neki samo trče po plaži, drugi su na pijesak dovukli plastične stolice i nešto igraju i razgovaraju, neki se kupaju, a u oči mi upadaju dvije Libanonke koje se brčkaju u plićaku skroz odjevene.
A stari grad je navrat nanos izgrađen. Nema tu nikakvog reda. S izuzetkom jedne kršćanske crkvice, mnogo slika Djevice Marije po ulaznim vratima kuća, jer je stari grad Tira uglavnom kršćanska četvrt, te ribarske lučice gdje jedni spremaju ribarske mreže za sutrašnji ribolov, a drugi u neuglednim kafićima uz rivu igraju karte, stara gradska jezgra djeluje dosta hladno.
U šest sati već počinje padati mrak i shvaćam da je vrag odnio šalu. U muslimanskim zemljama kako se bliži mrak transport postaje sve problematičnijim. A i nadvili su se nekakvi tmurni oblaci. U centru Tira, na istom mjestu gdje me jutros ostavio bus, sada stoji samo jedan. Prazan. Pitam vozača: “Saida? Beirut?”.
Odmahuje mi glavom i na pigin engleskom daje mi do znanja da nikakvog busa odavdje više nema, ali da će me odbaciti do nekakvog raskršća odakle idu busevi za Bejrut. Zaustavljanje u Sidonu naravno otpada.
Par kilometara od Tira uspijevam pronaći direktni kombi za Bejrut. S obzirom da ide autoputom i ne staje po usputnim selima, a vozač je pravi Hamilton, u Bejrutu sam za manje od sat vremena, Jutros su mi ukupno trebala dva sata. No, u Bejrutu vozač odlučuje da mu je dosta vožnje pa nas sve izbacuje negdje na periferiji. Hvala Bogu da jedan tip iz kombija ide također za Hamru pa šeramo taksi. Objašnjava mi princip rada taksija:
“Kažeš li samo taksi, to znači da želiš privatnu vožnju i ona će te ispasti puno skuplja. Kažeš li service, to znači da taksist može usputno pokupiti i druge putnike i to na kraju ispada jeftinije. Kao ti i ja sada. Razumiješ?”
Klimam glavom u znak razmijevanja. Samo što je to u praksi daleko kompliciranije. Pogotovo kad si stranac. Šerani taksi do Hamre u trajanju od 20-tak minuta svakog nas izlazi 1500 lira. Kako nemam sitno (uvijek nekako kad treba, sitnog nema u novčaniku), Libanonac plaća cijelu cifru i na kraju ne želi primiti novac. Dokaz da su Libanonci jako gostoljubiv narod i da se svim silama trude da se gost osjeća kao kod kuće. I ono što mi se posebno sviđa u Libanonu jest da te, za razliku od ostalih sličnih zemalja, tebe kao stranca nitko ne povlači za rukav i pokušava ti svako malo nešto uvaliti. Jedini izuzetak su ponovno taksisti koji kada šećeš ulicom cijelo vrijeme trube za tobom i pokušavaju te natjerati u taksi jer što bi bogati stranac išao pješice ako može lagodnije mojim taksijem. I tako misli svih onih 30 taksista koji ti potrube, a neki se i uredno zaustave uz tebe, u pet do deset minuta šetnje nekom ulicom. Bilo kojom. Taksista u Bejrutu ima kao muha na govnima.
“Moraš obavezno otići pogledati cedrove. Jer doći u Libanon, a ne vidjeti cedrove...”, savjetuje mi na rastanku Libanonac. Znam da je to nešto kao doći u Pariz i ne vidjeti Eiffelov toranj ili posjetiti Rim i ne vidjeti Kolosej, ali cedrove ću morati ostaviti za neki drugi put jer na ovom putovanju vrijeme mi je dosta ograničeno.
Navečer odlazim do Gemayzeha. Nazivaju ga novom četvrti za izlaske, bejrutskim SoHom. No, četvrtak je i očito izvan petka i subote izlasci ovdje ne dolaze u obzir. Gemayzeh nije ništa više od jedne ulice, dužine možda zagrebačke Jurišićeve, s nizom kafića i restorana. Samo iz jednog večeras dopire glazba. Ulazim, sjedam, naručujem Sex on the Beach koktel i tek tada shvaćam da sam ušao u karaoke bar. I to karaoke bar na francuskom. Dvije grupice mladih Libanonaca i Libanonki treniraju svoje glasovne (ne)mogućnosti. Dovoljno da ispijem nabrzaka taj koktel i nestanem prije nego li netko i meni uvali mikrofon. I da, ovo je bio vjerovatno najbolji Sex on the Beach koji sam ikada popio. S obzirom da sam ga platio deset dolara, manje nisam ni očekivao.
Vani na ulici izmjenjuju se super moderni auti (mnogi džipovi ili kabrioleti) s krntijama. Na trenutak grad po voznom parku izgleda montekarlovski, a onda te pokoja krntija vrati u stvarnost. Jedna takva mogli bi biti iz rubrike “Vjerovali ili ne, ovo još uvijek vozi!”. Prolazi nekakav prastari Mercedes, bez ijedne ravne površine, izlupan sa svih strana. Ne samo da nema prednjeg blatobrana, nego mu fali cijela prednja strana sa svijetlima. A da mu se ne otvori, gepek mu je privezan trakom poput onih koje stavljamo oko kofera. I vozi.
Ali s izuzetkom ovakvim rijetkih slučajeva, vozni park Bejruta je veoma impresivan. Mnogi od ovih automobila teško se viđaju u Hrvatskoj. Vlasnici većine su djeca zaljevskih bogataša koji u Bejrutu studiraju na prestižnom American University of Beirut (AUB) ili se jednostavno dolaze kurvati i drogirati u liberalan Libanon. Koliko je Bejrut liberalan dokaz su i Libanonke u Gemayzehu od kojih mnoge imaju toliko kratke suknje i dekoltee da bi im mogle pozavidjeti djevojke na Zapadu. A Bome imaju što za pokazati. Nikada ne bih rekao da sam u nekoj arapskoj zemlji!


MINIBUS Bejrut Cola-Tir 4000 lira (po smjeru)
Ulaznica u Al Mina arheološki lokalitet u Tiru 6000 lira
Ulaznica u Al Bass arheološki lokalitet u Tiru 6000 lira
Ulaznica na privatnu plažu u Rest House Hotelu u Tiru 18000 lira

05.10.2010. u 18:27 • 0 KomentaraPrint#^

Vrijeme sporo prolazi u prometnim krkljancima (Dan 3, 08.10.2010. - Bejrut & Biblos, Libanon)

Iako sam prvotno namjeravao provesti tri noćenja u Bejrutu, odlučio sam to skratiti na dva. Bejrut je prekaotičan grad. Prekaotičan i za pojam grada trećeg svijeta. Ovako što nisam vidio ni u Kairu ni po marokanskim gradovima, ali ni po Indiji. Glava me boli. Možda od toliko prometa, možda od previše ljudi u ovom gradu, a vjerovatno od oboje. Bejrut ima 1.3 milijuna stanovnika i sigurno dvostruko više prometala na svojim ulicama. Želim samo pobjeći u neko mirnije mjesto, a Biblos bi mogao biti dobar izbor. A uz to lijepo ću odspavati u hotelu u Biblosu, sutradan laganini pogledati grad i potom nastaviti za Tripoli, bez tramakanja kofera.
Koliko je promet kaotičan u Bejrutu, govori niz situacija u kojima sam se našao u protekla dva dana. Tamo gdje je jedna traka, Libanonci zamisle dvije. Tamo gdje su dvije trake, Libanonci nađu mjesta za tri, a neki snalažljiviji ugurati će i četvrtu. Svi se guraju. Skretanje im također nije jača strana pa sam tako bezbroj puta vidio da, tamo gdje ima više traka, iz skroz lijeve trake automobil nastavlja ravno, a onaj iz desne trake će skrenuti ulijevo. Naravno, ovaj potonji najčešće bez upotrebe žmigavaca. U kružni tok se može ulaziti i na lijevo, naučio to u Libanonu, iako se u ovoj zemlji službeno vozi desnom stranom. U krkljancu prečica znači ulaz u jednosmjernu ulicu. Naravno, u nedozvoljenom smjeru. Pa kud puklo. A semafori postoje, ali samo kao gradska dekoracija. Gotovo niti jedan nije u funkciji. Pješački? Bože sačuvaj. Pa ljudi su prirodne gazele i mogu ispreskakati nekoliko traka u oba smjera ne bi li se dočepali druge strane. Hoće li neki od automobila stati i propustiti pješaka? Naravno da neće. Samo će mu početi trubiti posljednjih desetak metara i onda nogom na gas i neka mu se Alah smiluje. Tko mu je kriv što pješači umjesto da vozi.
Prije nego li krenem za Biblos, odlazim u istraživanje Bejruta. Vidio sam u posljednja dva dana Solidere ili tzv. Downtown te Gemayzeh, ali Bejrut je puno više od ove dvije četvrti za izlaske. Od hotela se spuštam do obalne šetnice, tzv. Corniche. Pruža se u dužini od nekoliko kilometara uz Sredozemno more koje ovdje i nije toliko prljavo kao južnije u Sidonu. Svejedno, nije baš da bih se ovdje okupao. Ipak, ima ljudi koji se kupaju pa i unatoč relativno lošem vremenu. Posljednja dva dana pratila me sreća s vremenom. Oba su bila sunčana i topla, malo ispod 30 Celzijaca, ali začudo vlage baš i nema previše u zraku, unatoč blizine mora. Danas je osvanuo oblačan dan, a s juga se približavaju tmurni oblaci. Prije puta malo sam se informirao na internetu i za danas su prognozirali 20-postotnu mogućnost kiše. Htio bih se barem prošetati Cornicheom prije nego li eventualno počne kišiti.
Corniche je prekrasno sređen, popločen, tu su palme, a poput cijelog Bejruta, neobično je čist. Zapravo svi gradovi koje sam vidio u Libanonu su neobično čisti za muslimanske pojmove. Van gradova, uz prometnice ima odbačenog smeća, ali daleko manje nego što se primjećuje kod libanonskih muslimanskih rođaka.
Na jednom kraju promenade nalaze se tzv. Golubove stijene, prirodne formacije u obliku lukova koji se nalaze možda 50 metara od obale. Na promenadi preko puta stijena postavljene su klupice s pogledom, tu je i nekoliko restorana te zona luksuznih hotela, poput lanca Rotana. Nešto niže na promenadi nalazi se i Intercontinental, u Hamri je Crowne Plaza, a u gradu postoji i Sheraton i Holiday Inn. Po tome, ali i po izboru dućana za shopping, nije teško zaključiti da Bejrut puca na goste dubljeg džepa.
Promatram ljude na promenadi. Parovi – tradicionalniji se ne drže za ruke, a žene su pokrivene; moderniji izgledaju poput bilo kojeg para na Zapadu, drže se za ruke, tu i tamo padne i koji poljubac, žene su slobodnije. Više je ovih drugih. Pa obitelji u laganoj šetnji. Muškarci i žene džogiraju sa slušalicama na ušima. Tu i tamo prođe i koji prodavač čaja zveckajući svojim posudicama. Čistači, uglavnom crnci i Indijci ili Pakistanci, marljivo čiste promenadu i od najmanjeg papirića. Uz samo more, velik broj muškaraca peca sa štapovima. Neki s obale, a neki se nalaze i do koljena u vodi. Međutim, ne primjećujem da je itko ikad išta upecao. A tu su i klubovi na plaži. Izmjenjuju se jedan za drugim u duljini Cornichea. Ono što je u američkim filmovima nekakav country club ili yacht club, ovdje u Bejrutu je beach club. Ovdje dolaze bogati i slavni na opuštanje. Svaki ima kafiće i restorane, komad privatne plaže (uglavnom betonizirane) s ležaljkama i suncobranima (i danas vidim da ima ljudi koji se kupaju), bazeni za one izbirljivije i vjerovatnoi čitav niz dodatnih privilegija. AUB Beach Club, Riviera Beach Club, St George Yacht Club... Samo se nastavljaju jedan na drugog. A onda još i morem prođe neka jahtica na putu za obližnju marinu.
S druge strane promenade grad se diže prema planinama u pozadini. Bejrut je dosta brdovit grad, nalikuje na Rijeku. Čim si mislio da si svladao jedan uspon, cesta krene nizbrdo i onda opet uzbrdo na drugi brijeg. Neke su ulice toliko strme da nalikuju onima u Monte Carlu. A ima i zgradurina koje bi se mogle lako uklopiti u Monte Carlo. U petnaestogodišnjem ratu velik je dio grada bio poptuno razrušen pa se krenulo u kompletnu obnovu. No, nije se napravio nikakav urbanistički plan pa se gradi sve i svašta. Uglavnom je riječ u jako visokim neboderima od kojih ima i jako modernih, poput jednog čiji vrh nalikuje na jedro ili drugog, koji je očito nekakav stambeni neboder, u obliku cilindra, a čiji je svaki balkon i tako otprilike tridesetak katova poptuno u zelenilu. Mnoge stambene zgrade nalikuju pak onima u Americi, s portirima na ulazu i velikim pločama s imenima rezidencijalnih zgrada. A onda se tu i tamo među tim divovima nađe pokoja stara kućica koja je preživjela sve ratove i još uvijek odolijeva vremenu i modernizmu. Najčešće u derutnom stanju.
Između McDonaldsa i KFCa izabirem McDonalds i odlučujem nešto nabrzaka prigristi jer nemam vremena da sjednem u normalni restoran i pojedem na miru. Cijena za meni gotovo ista kao kod nas.
Oblaci su sve crniji. Sve jače i jače puše. Palme se njišu na vjetru. Dva je popodne, a izgleda kao da je sumrak. Nastavljam svoju šetnju, ali ubrzo počinje malo po malo kiša. I onda pljusak. Nebo se otvorilo. Kako mi je kišobran ostao u torbi u hotelu, a čisto sumnjam da bi mi puno i pomogao, pronalazim mjesto ispod ulazne cerade nekog hotela. I pada li ga pada. Izlazi zaposlenik hotela i govori mi da je ovo prvi put ove godine da ovako pada. I grmi i sijeva, toliko da se čovjek strese. Rijeke se s viših razina grada ulicama spuštaju prema obali. Čak se stvaraju i mali valovi. Automobili se probijaju, čak i koji jadni skuter, a ja razmišljam kako bi čak možda i bilo izvedivo staviti skije na noge, zakačiti se za neki od automobila i skijati na vodi. Opet me podsjeća na Rijeku kada se za vrijeme jakih kiša bujice znaju spuštati prema Mlaki i napraviti opći potop.
Pola sata kasnije još uvijek sam ispod hotelske cerade. Kiša na trenutak posustaje i čini se da će se razvedriti, a onda opet krene svom svojom žestinom. Bejrut izgleda apokaliptično.
Nakon sat vremena stajanja pod ceradom i cupkanja na mjestu odlučujem iskoristiti trenutno zatišje i krenuti dalje. Ako opet krene pljusak, valjda ću naći neki drugi zaklon. A onda iznenada kroz oblake izađe sunce. Promatrajući suncem obasjanu marinu s jahtama i ruševan hotel St George, nekada obitavalište bogatih i slavnih, koji čini se, po mnogobrojnim natpisima tipa 'vratimo Bejrutu stari sjaj', ide napokon u obnovu. Gradski oci Bejruta žele natrag ono što su imali u ranim sedamdesetima – svjetski jetset.
A korak prema tom starom sjaju je i obnova nekadašnjih souqova koji su u građanskom ratu posve bili uništeni tako da se pristupilo ne obnovi nego potpunoj buldožderaciji prostora i izgradnji novih. Očekivao sam ipak nešto tradicionalno s obzirom da ih nazivaju 'Souqs of Beyrut', ali iznenađenjima u Bejrutu nema kraja. Spomenuti souqovi su moderni da moderniji ne mogu biti (mislim da se negdje spominje i ime Normana Fostera) i riječ je zapravo o jednom golemom shopping centru djelomično otvorenom, djelomično natkrivenom, ali s još uvijek velik dijelom koji se tek gradi i uređuje, Tu su sve moguće marke, od H&M-a i Zare preko Manga, Vero Mode i Lacostea do Adidasa i Benettona, a u ulicama obližnjeg Soliderea ili Downtowna nalaze se i Cartier, Swarowski, Louis Vuitton, D&G, Armani, Versace... I hrpa restorana i kafića koji se bez problema mogu uklopiti u Pariz (a mnogi u svojim imenima i imaju riječ 'Paris'). Ma čitav ovaj prostor souqova i Soliderea je jedan veliki shopping centar i teško je ne primjetiti da Bejrut želi biti novi Dubai. To je kao da pretvoriš neku zagrebačku četvrt poput Knežije, Srednjaka, Utrina ili slično u jednu veliku shopping zonu. I sve je nenormalno čisto. Nema u ovoj četvrti ni jednog jedinog papirića ili žvakaće. Mnogima se ova četvrt doima preumjetno i preturistički. Sliku malo popravljaju džamije i crkve koje su ostale sačuvane među trgovinama i restoranima. Ima tu nekoliko maronitiskih kršćanskih crkava, jedan pravoslavna, nekoliko džamija. Libanon se hvali da je zemlja različitih vjera. Ima ih ukupno 12. Uključujući i malu skupinu Židova. Valjda su nakon građanskog rata, u kojem su se sukobili libanonski muslimani i kršćani i skoro izbrisali jedni druge s lica Zemlje, nešto naučili. Malo ljudi zna da je prije početka rata u Libanonu bilo više kršćana nego muslimana, a danas, iako se omjer promjenio, muslimana ima tek malo manje od 60%. Ali skoro sve su Arapi i Libanon je odličan dokaz da Arap nije istoznačan s muslimanom. Jer ovdje ima Arapa muslimana, Arapa kršćana, ali i Arapa Židova.
Odlazim do simbola grada – džamije Mohammed al-Amin. Ova džamija od crvekastog kamena nadsvođena plavom kupolom i s nekoliko minareta sinoć je bila prekrasno osvjetljena. Ni po danu nije manje impresivna, a ni unutrašnjost ne zaostaje. Kupola je iznutra obojana plavom, crvenom i žutom bojom, a posvuda vise kristalni lusteri, od kojih središnji mora imati i nekoliko tona. U ovoj je džamiji i grob Rafiqa Haririja, nekadašnjeg libanonskog premijera, koji je najodgovorniji za revitalizaciju Bejruta i posebice Downtowna nakon građanskog rata. Kako je zagovarao odlazak sirijske okupacijske vojske iz Libanona, bilo je za očekivati da će ga sirijska tajna služba ukloniti. Iako još nije dokazano, a vjerovatno nikada neće ni biti, Sirijci su organizirali atentat na njega 2005. godine. No, sigurno nisu mislili da će se kao posljedica tog atentata cijeli Libanon okrenuti protiv Sirije. Dva mjeseca kasnije Sirija je bila prisiljena povući svoje trupe iz Libanona.
Poneka ruševina iz rata vidljiva je nedaleko Soliderea na nekadašnjoj Zelenoj liniji koja je dijelila muslimanski od kršćanskog dijela grada. Ono što je rijeka Neretva u Mostaru bila u posljednjem ratu, to je Zelene linija bila u Bejrutu. Prva crta bojišnice, neprestano granatiranje, snajperi, otmice... Iako se i ovdje puno radi na obnovi, svako malo poneka je zgrada još uvijek posve u ruševinama.
Kiša opet počinje kao iz kabla. Sklanjam se ispod nekakvog nadvožnjaka. No, ni to baš ne pomaže previše jer vjetar nosi vodu na sve strane. A unatoč tolikoj vodi, jednoj je krntiji zakuhala voda. Počela je para izlaziti iz motora. Kako i ne bi kada je unutra sjedilo ni sam Bog ne zna koliko ljudi (“samo” ih je četvero bilo u prednjem redu na vozačkom i suvozačkom mjestu), a na krovu teret veći od cijelog auta. Vozač na obližnju benzinsku odlazi s praznim flašama po vodu. Pa brate mili, ne moraš hodati! Vode ima posvuda!
A onda je meni dopizdilo ovo vrijeme, uskačem u taksi i odlazim u hotel po torbu. I opet uskačem u najgoru moguću gužvu. Pola je pet. Vrijeme najgore gužve. A danas će to potrajati i više nego obično jer je petak i ljudi bježe iz Bejruta. Svuda gdje se okreneš je krkljanac. Jebem ti pas mater. Trebao sam krenuti ranije. Na pola puta do Hamre izlazim iz taksija i nastavljam pješke. Brže je. Pritisak u glavi sve je jači. Želim van! Želim izaći iz Bejruta!
A najgore tek dolazi. Autobusni kolodvor Charles Helou opet je potpuno drugoj strani grada od Hamre i hotela. Ne preostaje mi ništa drugo nego natrag u taksi i čekati. Jednom ću valjda stići. Ni taksistu nije svejedno. Gdje god da se okrene je krkljanac i klima glavom i psuje. Žao mi ga je. Jer ja sam ovo morao iskusiti samo par dana, a on vjerovatno ovdje živi cijeli svoj život. Ma Zagreb je zakon! Tko god da mi se odsad počne žaliti na gužve u Zagrebu, odmah glava na panj. Ili avionom u Bejrut da vidi što je GUŽVA. Velikim štampanim slovima. Na pola puta do kolodvora taksistu je očito dosta. Staje i odlazi po kavicu u ulični kafić. Pita mene:
“Coffee?”
Pokušavam se izvući jer kavu zaista nikad ne pijem. Najčešće pijem nescafe ili capucino, ali kavu nikada. Ali u ovom dijelu svijeta odbijanje bi moglo biti veoma neuljudno pa izbjegavam direktno odbiti.
I taksist mi ipak donosi take away coffee. Što je, tu je – morat ću je popiti. Ali gutljaj po gutljaj – tješim se jer znam da, s obzirom na prometnu situaciju, imam vremena.
Sat vremena nakon izlaska iz hotela napokon se uspijevam dočepati kolodvora i busa za Biblos. Zapravo, kao što je to bio slučaj s Tirom, ni Biblos ovdje ne poznaju pod tim imenom, već u arapskoj verziji Jbeil. Raspoloženje mi se naglo popravlja jer znam da idem u mirnije krajeve.
No, ne zadugo.
18:20 bus kreće.
18:30 pomaknuo se desetak metara. Još se lijepo vidi kolodvor iza nas.
18:40 malo smo odmakli, ali kolodvor je još na vidiku.
18:50 kolodvor se više ne vidi, ali još smo u Bejrutu.
19:00 Bejrut.
Nekakva četvrt u kojoj se izmenjuju shopping centar za shopping centrom. McDonaldsi, Burger Kingovi, KFC-ji, Nandosi... Pa onda Playboy Amusement Center. Pa kasina – također službeno 'Amusement Center'. Sa svih strana blješte neonska svijetla. Pa ogromni jumbo plakati s obnaženim ženama. Pa oni s reklamama za neki novi shopping centar koji će se uskoro otvoriti. I sve obavezno uz arapski i na engleskom jeziku. Negdje arapskog ni nema, već samo engleski. Ovome nema kraja. U Bejrutu je prisutan nevjerovatni konzumerizam, kakav nisam vidio ni u SAD-u. Cijeli Bejrut je jedan veliki shopping i amusement centar. Amerikanizacija do boli. I tu kad čovjek malo stane i počne razmišljati, zapravo dolazi do zaključka koliko je licemjerje ovdje prisutno. Pljuje se po SAD-u i zapadnjačkom načinu života, ali zapravo ne rade ništa drugo nego sve to kopiraju. I još to potenciraju.
19:20 čini se da se napokon uspjevamo izvući iz Bejruta. Autobus ide sada nešto brže.
19:30 vozač sada već isprobava svoje schumacherovske sposobnosti.
20:00 taj isti vozač izbacuje me na autoputu iznad Biblosa. Vani je mrak, opet pada kiša. Hvala Bogu tu je neki stari čiča u taksiju. Kaže da će me za 5000 lira odvesti u hotel Ahiram. Naravno da pristajem. Pješke po mraku i po kiši sigurno neću hodati po nepoznatom.
Biblos nema Bog zna kakav izbor za smještaj. Jedan je hotel negdje na brijegu kod autoputa, drugi u luci se trenutno obnavlja, a vjerovatno je i papreno skup zbog svoje pozicije, pa mi ostaje samo hotel Ahiram, također uz samo more i nedaleko starog grada i luke. Hotel je ime dobio po legendarnom kralju Biblosu, Ahiramu, koji je vladao nekih 1000. godina prije Krista, a čiji je sarkofag pronađen u ruševinama Biblosa. Danas se nalazi u nacionalnom muzeju u Biblosu.
50 dolara stoji jednokrevetna soba, kaže Lonely Planet, i dodaje: “Moguć je popust izvan sezone.” E pa ovo definitivno nije sezona jer grad djeluje posve pust (što mi i nevjerovatno odgovara nakon onog kaosa u Bejrutu), ali cijena je daleko od navedenih 50 dolara, a o popustu mogu samo sanjati.
“99 dolars. Tax and breakfast included.”, kaže mi mlada recepcionerka u Ahiramu. Bome bih volio znati gdje je Lonely Planet izvukao onu cijenu. Uglavnom, generalni zajeb. Da nije mrak i da ne pada kiša, otišao bih do onog hotela na brijegu provjeriti cijenu. Ali kao što sam rekao, mrak je i pada kiša. I moram iskeširati puno puno više nego li sam planirao. Još da vrijedi tih novaca, ne bih se žalio. Ali soba smrdi na cigarete. Plahte su čiste, ali pokrivač očito nije već neko vrijeme vidio veš mašinu. Namještaj čisti minimalizam. Jedina dobra stvar je balkon s otvorenim pogledom na more i zvuk valova koji mi pomaže da zaspim. Napokon mir.


BUS Bejrut Charles Helou-Biblos (Jbeil) 3000 lira
TAXI od autoputa do centra Biblosa 5000 lira
Smještaj u Hotel Ahiram (Biblos) USD 99,00 (po noćenju s taksama i doručkom)

05.10.2010. u 18:26 • 0 KomentaraPrint#^

Gay hamam. O da, i toga ima u Libanonu... (Dan 4, 09.10.2010. - Biblos & Tripoli, Libanon)

Moram priznati da nisam baš predobro spavao u hotelu od 99 dolara. Rano ujutro počeo je netko lupati negdje po stepenicama, a onda su vani brujali nekakvi kamioni. Na doručku samo manja grupica Francuza, koji su očito ovdje u nekakvom paket aranžmanu i drže se svog zajedničkog stola, te mladi par, čini se Engleza. Za doručak stari kruh, šunka za pizzu, nekakva neidentificirana salama i sir, mlijeko u prahu... Nisam izbirljiv, ali čovjek očekuje više za svojih 99 dolara. Nije samo Bejrut precijenjen. Očito je to slučaj u cijelom Libanonu. Cijene su neočekivano visoke, posebice smještaja, a ni hrana i piće nisu puno jeftiniji nego kod nas.
“A revoir monseiur. Bon apetit!”, kaže mi šef sale na odlasku. Ok. Očito je ovo malo francuskog naučio napamet i tko zna da li uopće znao što znači 'bon apetit' s obzirom da me tim riječima pozdravlja nakon doručka pri izlasku iz sale. Ostaje mi samo da mu se nasmješim. Kao i skupina Francuza. Kao i Englezi.
Torbu ostavljam u sobi jer mi barem dopuštaju da ju koristim do podneva, a po potrebi i do dva. Odlazim u stari grad obzidan zidinama. Pješačka je to zona, popločena kockama, tradicionalne kamene kućice danas su kafići, restorani i trgovine, uglavnom suvenirnice. Ali turista nema. Osim onih Engleza i Francuza koje ubrzo ponovno viđam u gradu. Grad je potpuno slickan i kao da očekuje navalu turista koji nikako da dođu. Ono što bi ovom gradu dobro došlo je napraviti jedan boutique hotel u jednoj od ovih tradicionalnih kamenih kućica u starom gradu. I sve je mirno i idilično. Potpuna suprotnost Bejrutu, a nalazi se udaljen svega 40km od njega. Sinoć sam u daljini vidio svjetla Bejruta i ostalih mjesta između Bejruta i Biblosa. Ponovno je neprekinuta linija. Svjetla naselja dokle pogled seže. Libanonska obala zaista je prenaseljena.
Sviđa mi stari grad Biblos. Doduše čovjek bi ovdje umro od dosade da mora provesti više od par sati. Pogotovo mlad čovjek. Ali dobro dođe odmoriti se od Bejruta.
Biblos je poznat kao jedan od velikih feničkih gradova. Prvo ime Geblat ili današnji arapski Jbeil dobio je od stare feničke božice zaštitnice Biblosa, varijante egipatske Hathor ili rimske božice Venere. Biblos su gradu nadjenuli Grci jer 'bublos' znači papirus što svjedoči da je ovaj grad bio važna luka između Egipta i Grčke, a najviše se trgovalo upravo papirusom. Između ostalih tu su bili i Rimljani pa križari, koji su Biblos držali u svojim rukama gotovo 170 godina (od kraja 11. do druge polovice 13. stoljeća), zatim Turci, a u najnovije vrijeme Francuzi budući da su između dva svjetska rata Libanon i Sirija bili francuski protektorat. Stoga ni ne čudi da je francuski prvi strani jezik u ovim zemljama, a svi službeni natpisi su uz arapski i na francuskom jeziku.
Upravo su Francuzi tijekom 19. i 20. stoljeća istraživali ruševine antičkog Biblosa gdje se nalaze ostaci nekoliko hramova, jedan bunar, trećina antičkog kazališta, nekropola, ali najzanimljivija građevina je nešto starijeg datuma. Na mjestu antičkog grada Biblosa križari su u 12. stoljeću sagradili dvorac po kojem je dopušteno pentranje.
Ribarska lučica Biblosa veoma je slikovita. Nema tu nikakvih bogataških glisera i jahti. Samo ribarske brodice, poneki brod za ekskurziju (čini se izvan pogona do sljedeće sezone), ribarske mreže na obali. Sumnjam da su danas ribari izašli na more jer jako puše i valovi su dosta veliki. Razbijaju se o plaže i stijene. Obožavam kad puše. Neke ljude od vjetra boli glava. Mene ne. Vjetar mi pročišćava glavu. Obožavam kada zapuše naša jadranska bura. Ma ni jugo nije loš. Ovaj vjetar danas bliži je jugu nego buri.
Gledajući lučicu u Biblosu razmišljam koliko ova lučica sliči gradićima i lučicama duž talijanske i francuske sredozemne obale. Francuska i Italija su toliko udaljene od Libanona, na drugom kraju Sredozemlja, ali opet ima uvijek nešto što povezuje sve zemlje koje Sredozemno nazivaju svojim morem.
Odlazim u hotel po torbu. Treba nastaviti putovanje. Biblos me taman smirio. Čeka me Tripoli ili arapski Trablus – drugi najveći grad Libanona. Kao i kod nas, i u Libanonu velika je razlika u broju stanovnika između prvog i drugog grada po veličini u zemlji – Bejrut ima 1.3 milijuna, ali Tripoli svega malo manje od 240,000 stanovnika. Ipak, nakon Biblosa od 20 i kusur tisuća stanovnika, sve se doima ponovno velikim.
Biblos nema autobusne stanice, već je potrebno ponovno se uspesti na autoput. Problema danas nema jer je dan, kiše nema, a nije toliko ni vruće. Vjetar još uvijek puše. Odjednom sam se zapitao: “Kako li ću zaustaviti bus na autoputu?”
Ali ni to nije problem. U Libanonu uvijek naiđe netko tko ide u tvom smjeru pa se tako tik uz mene naglo zaustavlja jureći minibus i na moje pitanje: “Tripoli?”, samo mi pokazuju rukom da upadam.
Fascinantno je u Libanonu da većina ljudi govori engleski ili, ako netko ne govori, uvijek će se potruditi da nađe nekoga tko govori. A taj netko je uvijek blizu. Neki imaju i zavidno dobar engleski naglasak. Ipak su Libanonci dosta emigrirali u inozemstvo i libanonske zajednice se danas nalaze po čitavom SAD-u, Kanadi, Australiji, Engleskoj, Švicarskoj... Nema gdje nema Libanonaca. Kao što nema gdje nema Hrvata, složio bi se vjerovatno sa mnom Goran Milić. Hrvata bi vjerovatno pronašao i u Srednjoafričkoj Republici.
Mnogi se Libanonci danas na kraće ili duže vrijeme vraćaju u domovinu. Impresivna je želja Libanonaca da vrate Libanon na noge, a tu je važan turizam kao izvor prihoda pa se svojski trude da se njihov gost osjeća kao kod kuće. Nadam se da će ova slika Libanona ubrzo nadvladati onu prijašnju, stariju, ne tako lijepu...
Prema Lonely Planetu, u kojeg sam iznimno razočaran ovaj put, a imam osjećaj da je iz godine u godinu sve lošiji, najjeftinija opcija u Tripoliju je Hotel Koura, nedaleko glavnog trga u starom gradu. Lonely Planet kaže 15 dolara za jednokrevetnu sobu, u stvarnosti je naravno puno više – 50 dolara. Toliko ne želim više platiti. Spavaonica je prema Lonely Planetu 10 dolara, a zapravo 20 dolara. Ne znam kakvo povećanje cijena nafte ili struje mogu opravdati ovakav nesrazmjer u cijenama. Bome sam se naputovao svijetom, ali na ovakve razlike u cijenama još nisam nigdje naišao. Sve sam više uvjeren da onaj tko je pisao ovaj vodič, u Libanonu nikada nije ni bio. Ili barem u većem dijelu Libanona.
Na kraju uzimam spavaonicu. Samo su četiri kreveta, a vlasnik mi daje do znanja da se vjerovatno sva četiri neće ni popuniti. Ipak je turista u Libanonu malo, a u Tripoliju još manje. I hotel je vjerovatno najčišći među jeftinijim hotelima koje sam vidio unazad par godina.
Poslijepodne odlazim u istraživanje Tripolija. Onako laganini. Bez ikakve žurbe. Odmah na prvi pogled Tripoli je sušta suprotnost od Bejruta. Bejrut i Tripoli su nebo i zemlja. Bejrut je moderan i čist, Tripoli je autentičniji bliskoistočniji, tradicionalniji i prljaviji. Bez obzira na razne miomirise, bez obzira na smeće, bez obzira na ponovno previše automobila, ovo je bolja slika Bliskog istoka. Tripolijski souq je, za razliku od bejrutskog, tradicionalni souq. Trgovina je tu svega i svačega: odjeće, obuće, zlata, lončarije, kože, hrane i pića. Banane, jabuke, naranče, tikvice, patlidžani, paprike, mahune, krumpiri... Govedina, janjetina, piletina...(muhe su im zaštitni znak). Privlačni su mi svježi sirevi, nešto nalik na mozarelu, ali nisam siguran koliko je to higijensko, a probleme s želucem ne bih htio imati, pogotovo pred sutrašnji put u Siriju.
“Svi koji rade u souqu su Sirijci. Prljavi su. Pih, pogledaj samo kako izgleda souq! Libanonci danas žive u novom dijelu grada i uopće ovdje ne dolaze.”, kaže mi kasnije Ali, prijatelj vlasnika hotela, a inače turistički vodič. Ne znam da li je tu zavist što Sirijci uspjevaju držati na nogama tripolijski souq nakon što su Libanonci emigrirali, i očito dobro od toga žive, ili je Ali još samo jedan od mnogih u Libanonu koji pokazuje otvoreni antagonizam prema Sirijcima. Vjerovatno oboje, Nitko nikad u životu nije volio svog susjeda i tako će vjerovatno ostati do sudnjeg dana: pomlatili se dobar broj puta Englezi i Irci pa Englezi i Francuzi, a antagonizam između Francuza i Nijemaca suvišno je i spominjati. Ne ljube se ni Španjolci i Portugalci, Nijemci i Austrijanci, Turci i Grci, Turci i Armenci, Makedonci i Grci, a ljubavlju ni mi Hrvati ne obasipamo Srbe ili Slovence. Tako se i na Bliskom istoku Sirijci i Libanonci baš i ne cijene previše, kao uostalom ni Jordanci i Sirijci. A Izrael je znamo druga priča.
Nakon jednog autentičnog souqa, jedna autentična “rijeka” trećeg svijeta. Nahr Abu Ali protječe kroz Tripoli i sada, izvan kišnog razdoblja, još uvijek je više potok nego rijeka. Ima tu plastičnih vrećica i boca, limenki, svakojakog metalnog alata, a mjesto nasred “rijeke” pronašao je i jedan kauč te dvije fotelje.
“Parlez vous francaise?”, pita me srednjovječna Libanonka u roza majici kratkih rukava i crnim sunčanim naočalama. Bez marame.
“Ne. Only English.”, odgovaram joj.
“Welcome. Odakle si?”
“Kroatija.”
“Welcome.”, vjerovatno ionako nikada prije nije čula za ovu zemlju čudnog naziva.
“Sviđa ti se ovdje?”, pita me.
“Yes. Very nice.”, odgovaram joj iako nisam siguran da li me pita općenito za Libanon, općenito za Tripoli ili samo za ovo mjesto s panoramskim pogledom na “rijeku”/smetlište.
“Really?!”, ostao sam pomalo osupnut dozom čuđenja u njenom glasu: “Prljavo je i smrdljivo. Sorry. But welcome!”
Libanonka u rozoj majici kratkih rukava i crnih sunčanih naočala udaljila se u smjeru souqa. Imam osjećaj kao da joj je iznimno žao što turist mora gledati ovo smetlište. Nagledao sam se i ja goreg smetlišta. Puno goreg. Indiju nitko nikada neće skinuti s trona. A ovo smetlište u Tripoliju daje gradu dozu ljudskosti. Dokaz je da u Tripoliju postoji ciklus života – ovdje se rađa, ovdje se živi i ovdje se umire. Za razliku od Bejruta koji kao da živi pod staklenim zvonom.
Penjem se na mali brežuljak gdje se nalazi još jedan od križarskih dvoraca. Raymond de Saint-Gilles izgradio ga je u 12. stoljeću, kasnije su ga Turci posve potpuno preuredili, a danas je atrakcija za malobrojne turiste (ukupno nas je dvoje u cijelom dvorcu). Odavdje se pruža panoramski pogled na grad – mnogo džamija s minaretima, nekoliko kršćanskih crkava, nema nebodera ni modernijih zdanja. Grad iz ove persepktive djeluje sivo i hladno. Dozu boje daje mu plavo Sredozemno more u daljini. Bit će to moj posljednji pogled na more na ovom putovanju. Sutra me put vodi u unutrašnjost, prema Siriji.
Poput starih križara, danas oko dvorca obitavaju moderni križari u vidu libanonskih vojnika. I ovdje naoružani do zuba, promatraju sve i svakoga. Tu su vojni kamioni i oklopnjaci (marke Renault – do danas nisam znao da Renault proizvodi i oklopna vozila), vreće s pijeskom, bodljikava žica, protutenkovske prepreke...

U životu sam samo jednom bio u hamamu. Bilo je to u Marakešu prije par godina. Ali taj je hamam bio napravljen za turiste i lokalci teško da su mogli platiti njegovu cijenu. Hamam al-Abd jedini je danas funkcionalni hamam u starom gradu. Izgrađen je krajem 17. stoljeća i sama ulazna prostorija je impresivna, napravljeno od kamena i nadsvođena kupolom. Ovaj je hamam, kao uostalom i većina u muslimanskom svijetu, samo za muškarce. Ženama je ulaz strogo zabranjen.
Pristajem platiti 20 dolara za hamam+ribanje+masažu tj. kompletni ritual, iako sam uvjeren da je to cijena za turiste i da lokalci plaćaju manje. I kreće polijevanje vodom. Sad hladnom, sad toplom. I tako tko zna koliko puta tako. Onda me “tjeraju” u saunu na malo preznojavanja. Pa opet polijevanje vodom. Toplom i hladnom.
Uto, usred polijevanja, jedan od zaposlenika zove me u drugu prostoriju. Vjerovatno je vrijeme ili za ono detaljno sapunanje i ribanje ili za masažu.
“Sex?”, ovo pitanje baš nisam očekivao.
“Kako?”, ostao sam zatečen.
“Sex? Gay-sex? You gay? Yes, no?”, opet će isti.
Moram priznati da mi baš i nije jasno. Ne bi li ovo trebala biti muslimanska zemlja, a Tripoli konzervativan grad? Homoseksualnost je u Libanonu zakonom zabranjena i službeno za to postoji zatvorska kazna. Da mi ovo netko ponudi negdje drugdje, negdje na Zapadu, ne bih se iznenadio. Ali u Libanonu?! U hamamu?!
“Yes. Me gay. Like boys.”, odlučujem krenuti ovim neobičnim smjerom i vidjeti gdje bi me to moglo odvesti, njušeći da bi ovo mogla biti dobra priča. Naravno, granice postoje. Samo se nadam da ću uspjeti stati na granici.
“Please.”, uvodi me u sobu za masažu, dva sa tri metra. I stol za masažu.
“Sex with you?”, pitam ga. Odgovor je potvrdan. Sori, ali i da sam gay sigurno ne bih bio toliko očajan. Tip je škembav, zubi pravi karijesland... Dalje neću...
Odbijam ga i pitam da li postoji još netko.
Par trenutaka kasnije dolazi s frendom. Ovaj je pak još jedan trofejni primjerak. Mislio sam ga zajebavati da se sagne i pokuša preko škembe dotaknuti nožne prste. Uspije li, možemo se dogovoriti. Ali suzdržao sam se.
“How much?”, pitam i pokazujem mu prstima.
Onaj prvi odmah vadi očito već pripremljen kalkulator. Pokazuje 100,000 lira (što je otprilike 70 dolara). Bome dečki, niste ni jeftini! Odlučujem ovdje zaustaviti igru. Da ne otiđe sve ovo predaleko jer tko zna što bi mi ovi mogli napraviti...
“50 dolars.”, jedan će od dvojice. Očito se nekome prijebalo.
I opet mi tura kalkulator ne bi li se cijenkao. Sex-haggling ili cijenkanje za seks – i to postoji. Ooo da. Kao što se na tržnici ovdje cijenkaš za kilu paprika ili bakreni lonac, tako se očito možeš cijenkati i za seks.
“Ne hvala. Thanks.”, odbijam sada sve glasnije jer mi je dopizdilo neprestano guranje kalkulatora u ruke. U sobi dva sa tri i krevetom za masažu.
Ljutiti napokon odlaze jer od stranca ništa.
Dolazi neki treći i nabrzaka me izriba nekakvom rukavicom, kojom mi valjda skida čitav jedan sloj kože, i pokazuje ponovno na polijevanje vodom i parnu kupelj.
U hamamu nema ni deset posjetitelja. Pokušavam odgonetnuti da li su samo oni zaposlenici gay ili je čitav ovaj hamam nekakvo skriveno gay mjesto pod krinkom hamama. U Lonely Planetu se hamam spominje, ali naravno samo u općenitim crtama.
Isprva je sve u redu, ali onda po pokretima posjetitelja počinjem sve više kontati da je ovo zaista nekakvo gay okupljalište. Kada za mnom u parnu kupelj ulazi tip od nekih 30 i kusur godina i počinje drkati, to je znak da upravo plešem po granici i da je vrijeme da napustim gaymam.
Ne znam što da mislim nakon ovog iskustva. Pokušavam se sabrati u restoranu kojeg mi je preporučio Ali. Iza totalno neugledne fasade, nalazi se zgodan restoran u stilu vinskih podruma. Stolovi s foteljama. I pristojne cijene. Naručujem pečenu janjetinu i colu. Alkohola nema. Posjetitelja je malo. Tek tu i tamo pokoji par puši nargilu. Te jedna grupica prijatelja u ranim dvadesetima, također s nargilom u ustima. U pozadini lagano svira muzika s nekakvog arapskog muzičkog programa na televiziji.
Ono društvance me poziva za svoj stol. Niti jedan od njih ne priča engleski. Samo arapski i jedna od djevojaka priča francuski. Nekako uspijevam saznati da se ovdje okupljaju prije izlaska. Ipak je subota. Čini se da će zapaliti za Bejrut jer je tamo dobar provod.
Dečki su moderno odjeveni, vrlo zapadnjački, a od dvije cure, jedna je modernija, u majici kratkih rukava i bez marame, dok je druga sva zamotana, ali ponovno u jednoj modernijoj bijelo-rozoj kombinaciji. Ova druga je medicinska sestra. 'Nurse' je očito jedina riječ koju je naučila od engleskog.
“Liban tres belle?”, pita me.
“Oui, Tres belle.”, to je jedino što sam ja naučio od francuskog.
Slijedi puno osmjeha i još više mlataranja rukama.
“Belle garcon.”, upire Libanonka prstom prema meni. Pokazuje nešto na moju trodnevnu bradicu. Pada još osmjeha i mlataranja.
Par minuta kasnije njen prijatelj mi prenosi šapčući na uho:
“Ona. Želi seks s tobom...”


Ulaznica u ruševine u Biblosu 6000 lira
MINIBUS Biblos-Tripoli 3000 lira
Smještaj u Hotel Koura (Tripoli) USD 20,00 (krevet u spavaonici, s doručkom)
Ulaznica u križarski dvorac u Tripoliju 7500 lira
Kompletni tretman u Hamam al-Abd USD 20,00
Večera u Restoranu Kontinental (Rue Tall, Tripoli) 14000 lira (pečena janjetina s povrćem i krumpirom, coca cola)

05.10.2010. u 18:25 • 2 KomentaraPrint#^

Sat vremena iščekivanja na sirijskoj granici. Dobrodošli u Assadovu Siriju (Dan 5, 10.10.2010. - Homs, Sirija)

Nijemac i ja. Samo nas je dvoje bilo u spavaonici. I mogu reći da sam se odlično naspavao. Vjerovatno najbolje do sada na ovom putovanju. Jedino što vlasnik hotela ima neku čudnu politiku: doručak točno u osam sati, a odmah pola sata nakon toga check-out. Zapravo, više ni ne trebam. Želim što prije naći prijevoz za Siriju.
Plan je bio krenuti direktno za Aleppo pa se onda spuštati preko Homsa i Crac de Chevaliera do Damaska. Ali nekako mi danas nije privlačna vožnja od pet i više sati do Aleppa, a i malo je pretenciozno smatrati da bi Aleppo uspio vidjeti u malo više od pola dana koja bih imao na raspolaganju. Turist ima rutu koje se strogo drži. Putnik mijenja i improvizira. A sebe oduvijek smatram putnikom.
I tako odlučujem, umjesto za Aleppo, zapaliti za Homs i tamo provesti dva noćenja te uz Crac posjetiti i Palmyru koje nije bilo u prvotnim planovima.
Na glavnom trgu lako pronalazim shared taxi za Homs. Već čeka jedan stariji turski par iz Adane, on je penzić, ali je nekada radio za Amere u NATO-voj bazi pa odlično govori engleski, a govori i arapski pa ga je sigurno dobro imati pri ruci. Tu je i stariji Libanonac s unukom koji je došao iz Australije. Stoje pred modernim mercedesom i mojim dolaskom grupa je formirana i može se krenuti. No, tada dolazi drugi automobil, krntija od mercedesa, koja će nas zapravo prebaciti u Siriju. Turci nisu baš oduševljeni. Turčin nešto prigovara, ali taksistu se živo fućka. Mora se priznati da su nas dobro zajebali. Utrpavamo se auto. Nema nam druge. Neki prljavi klinac u prnjama traži koju liru. Prvi prosjak kojeg sam vidio u cijelom Libanonu. “Vjerovatno je klinac Sirijac.”, već znam što bi rekao Ali i njegovi kompići Libanonci.
Do libanonsko-sirijske granice Aabboudiya sat je vremena vožnje. Cijelim putem promet je dosta gust, a posebice je puno kamiona. I ovdje se nižu sela za selom. I poneki voćnjak. I nakon pet dana u Libanonu još uvijek me impresionira koliko je Libanon prenaseljena zemlja.
Granica je poput bilo koje granice trećeg svijeta - kaotična, prljava, prepuna čudnih likova, a nismo ni izašli iz taksija i već su nas zaskočili mijenjači novca. Ignoriram ih jer su me putovanja nečemu naučila, a to je da nikad ne vjeruješ ljudima koji se motaju po granici. Iako mi je ostalo preko 100 dolara u libanonskim lirama, odlučujem ih promijeniti u Siriji ili, u najgorem slučaju, posljednji dan na bejrutskom aerodromu.
Ispunjavam još jedan formular za izlazak iz Libanona. Onaj ulazni bio je žute boje, današnji je roze. Ove zemlje trećeg svijeta zaista su zemlje papirologije, pravi birokratski raj. Industrija papira sigurno ovdje cvijeta.
Libanonac pečatira putovnicu i pokazuje mi da mogu proći. I moji suputnici prolaze bez problema. Libanonci libanonsko-sirijsku granicu mogu proći samo s osobnom iskaznicom, ali vidim da imaju nekakav kartončić. Vjerovatno je princip slični kao kad mi prelazimo slovensku granicu s osobnom iskaznicom.
Slijedi onaj teži dio prelaska ove granice – sirijska strana. Informirao sam se prije puta i saznao da je već nekoliko Hrvata ove godine bez većih problema ušlo u Siriju preko ovog graničnog prijelaza. Ali moram priznati da nelagoda ipak postoji. Nikad ne znaš na koga ćeš naići. Možda je službenika netko nadrkao baš danas i isti je odlučio danas zajebavati sve ostale. A možda su Sirijci iznenada odlučili promijeniti imigracijsku politiku. U ovakvim zemljama nikada se ne zna.
Nisam još ni ušao u imigracijsku kućicu, a uokolo je teško ne primjetiti slike Bashar al-Assada, sirijskog diktatora koji vlada državom od 2000. godine naslijedivši svog oca Hafez al-Assada koji je trideset godina do trenutka kada je otegnuo papke željeznom rukom vodio Siriju. Iako se vjerovalo da će Bashar vladati demokratičnije od svog oca, s obzirom da je obrazovan na Zapadu, to se nije u potpunosti dogodilo. Ipak, Sirija je danas otvorenija prema svijetu i vladajuća klika sve lakše prihvaća turiste u svojoj zemlji.
Stojeći na jednom mjestu i okrečući se 360 stupnjeva uspio sam “uhvatiti” čak pet Bashara, što malih što velikih.
Stajem u imigracijski red za strance. Ima u redu i domaćih, iako im velikim slovima iznad glava, na arapskom i engleskom, piše 'Foreigners & Diplomats'. Očito je da sam ovdje uz Turke jedini stranac. Još jedan formular, ovaj put plave boje i veličine A5 stranice. Treba navesti sve od vlastitog imena i prezimena, datuma rođenja i nacionalnosti, do imena roditelja, podataka iz putovnice, adrese u Siriji, zanimanja... Turci prolaze bez problema. Oni za Siriju ne trebaju vizu. Moju putovnicu uzima glavni službenik na šalteru. Okreće je i govori sam sebi u bradu: “Kroatija, Kroatija...”. Uzima neki fascikl i gleda po nekakvim šarenim tablicama. Od korice do korice. Pa uzima drugi, ali ovaj je bez boje. Onda ponovno uzima onaj prvi. Sljedeća u njegovim rukama je putovnica. Lista je od početka do kraja i detaljno provjerava svaki pečat. U slučaju da u nečijoj putovnici nađe dokaz ulaska u Izrael, ta se osoba može pozdraviti s ulaskom u Siriju.
Drugi službenik, koji natuca nešto engleskog, zove me na stranu.
“Tvoje zanimanje?”, pita me.
Pa brate piše ti lijepim štampanim slovima na jebenom plavom formularu – TOUR GUIDE. Pokazujem mu prstom.
“Yes. Ali kakvo je to zanimanje tour guide?”, sad me pita. Kombinacijom pigin engleskog i ruku i nogu pokušavam mu nacrtati. Ne kuži. Kaže da mu na čistom papiru još većim štampanim slovima napišem svoje zanimanje. Ovaj očito nije samo glup, nego i slijep. Sada preko rozog papira još jednom pišem TOUR GUIDE.
“Ok.”, kaže tip i nestane. Meni je već dopizdilo. A dopizdilo je i mojim suputnicima i taksistu. Prošlo je preko 20 minuta, a još nisam nigdje.
Vidim da se opet vrti moja putovnica. Prolazi sad kroz ruke i trećeg službenika. Možda je onima prvima dva nešto promaklo. Ponovno se gledaju svi pečati. A Bome ih ima. U putovnici je ostalo svega stranica i pol praznog prostora i treba pregledati sve vize i pečate. Problem predstavljaju slovenski pečati koji su otisnuti preko drugih pa se oni ispod ne vide dobro.
“Ovo, čiji je ovo pečat?”, pita me treći za pečat koji se nalazi ispod četiri gvatemalska. Jedva se vidi na njemu Stansted.
“London.”, odgovaram.
Sada se putovnica nosi direktoru u prostoriju pokraj. Onaj prvi službenik opet nešto vrti fascikle. Taksist mi je očito opsovao i oca i majku, a čujem bezbroj puta samo 'Kroat, Kroat, Kroat...”. “Jebeš Hrvate.”, vjerovatno.
I stojim i čekam. Nitko ne izlazi iz sobička. Putovnice još nema. Sad su se i Turci uskomešali. Ozbiljno počinjem razmišljati da odjebem Siriju i Sirijce i vratim se u Libanon. Dosta mi je sranja i sirijske paranoje.
Sat vremena kasnije napokon izlazi onaj prvi službenik s mojom putovnicom i nekakvim papirićem s nečim našvrljanim na arapskom. Taksist mi nervozno pokazuje da ga pratim. Gledam putovnicu i nema nikakvog pečata, kao ni na onom plavom kartonu.
Taksist mi uvodi u nekakav sobičak i odmah mi je jasno – treba napokon platiti vizu. Iskeširam 33 dolara i trčim natrag u onu prvu imigracijsku kućicu i bacam putovnicu natrag onom prvom službeniku. Ovaj opet nešto gleda po fasciklu, a meni pada mrak na oči. Neće valjda opet krenuti sve iz početka. Trenutak kasnije ipak udara pečat u putovnicu, kao i na plavi karton. Trkom natrag u taksi.
“Welcome to Assad's Syria!”- veliki je znak na ulazu u Siriju. Naravno da je odmah tu još jedna fotka “velikog” Bashara.
Taksist ne gubi na vremenu i nisam ni ušao, a već mi preko Turčina govori da mu zbog ovog čekanja na granici trebam platiti dvostruko. Pitam ga da li bi se zadovoljio s dvadeset dolara. Pristaje.
Cesta je u Siriji također iznenađujuće dobra. Uglavnom je riječ o četverotračnoj autocesti. Ali za razliku od Libanona, prometa je znatno manje, vozni park je nešto stariji, a napokon nakon pet dana, postoji prazni hod. Odnosno, ne redaju se samo naselja za naseljem, već ima i nenaseljenog prostora.
Homs je treći po veličini grad u Siriji i iako ima oko 823,000 stanovnika, doima se puno manjim. Promet je za razliku od Bejruta puno sređeniji: odmah primjećujem semafore koji rade, pješački prijelazi koji se poštuju, žmigavci se koriste... I jako je puno taksija. Odmah na prvi pogled. Možda sam pod tim dojmom jer, za razliku od Libanona gdje su taksiji bili svih marki i svih boja, ovdje u Homsu su oni isključivo žuti. Dok čekam ispod gradskog sata u centru Homsa na prelazak ceste, oko mene sve se žuti.
Rastajem se s Turcima. Oni nastavljaju prema Aleppu i dalje kući. A ja moram pronaći hotel za sljedeće dvije noći. Lonely Planet spominje dva jeftinija hotela u gradu, nedaleko glavne ulice. Ulazim u prvi, koji se spominje kao bolji, i izlazim dok sam rekao keks. Devet dolara za prljavu rupu ne dam. Onaj drugi odustajem i pogledati jer ako je prvi ovakav, onda onaj drugi ne želim ni zamišljati. Nastavljam glavnom i sporednim ulicama u potrazi za nekakvim znakom hotela. U jednom me traže 50 dolara. Odlučujem preskočiti jer sam si obećao da moram početi štedjeti na smještaju. Sljedeći znak 'hotel' nalazim na nekakvoj oronuloj dvokatnici. Vlasnik trgovine ispod “hotela” pokazuje mi rukama da je zatvoren. Idemo dalje. U jednoj od sporednih ulica nailazim ponovno na hotel. Ovaj čak i ima natpis na engleskom. Kako su vrata zatvorena, zvonim. Nekoliko puta. Nitko ne otvara. Odustajem.
Prošlo je sat vremena i već mi pun kurac Sirije i Homsa. Sjedam u jedan od kafića da malo odmorim. Koristim priliku da promotrim prolaznike. Sirija je očito puno konzervativnija od Libanona. Iako ima žena bez marama, većina je u potpuno crnoj odjeći s maramom preko glave. Neke imaju samo otvor za oči. Često prođe i koji beduin sa stolnjakom na glavi.
Puno taksija, a još više električnih bicikla koje su očito u modi ovdje u Siriji. Svaki drugi bicikl je električni. Imam jedan takav doma. Zna me zaustavljati policija pa slijedi njihovo drilanje i moje objašnjavanje da se električni bicikl ne mora registrirati i da nije potrebna vozačka. Ovdje ne samo da električni bicikli nisu registrirani, nego ni polovica skutera. Nikoga to ne zabrinjava. Pa ni policiju.
Nastavljam potragu za hotelom. Lord Suites Hotel izbacuje mi cifru od nekih 70 dolara. Next. Počinjem šetati kao muha bez glave. Već razmišljam kako ću ipak morati uzeti onaj za 50 dolara. No, u oči mi upada Hotel Grand Basman, stotinjak metara od gradskog sata. Stepenicama se treba popesti na drugi kat i, sada već bez imalo očekivanja, ostajem iznenađen kada mi čiča za recepcijom daje cijenu od 1000 sirijskih funti. Oko 22 dolara. Provjeravam sobu: čista, uredna, kupanica u sklopu sobe, satelitska TV, klima. Uzimam. Treba javiti onima u Lonely Planet da ima boljih hotela od onih rupa koje preporučuju,
Nakon kratkog poslijepodnevnog odmora, odlučujem se prošetati Homsom. Osim nedavno obnovljenog souqa i nekoliko džamija, nema baš previše zanimljivih stvari u ovom gradu. Ali i to je dobro. Napokon sam dočekao grad u kojem se nema što raditi. Ne treba se juriti po muzejima i ruševinama, po džamijama i crkvama, Samo lagana šetnja bez ikakvog plana. Volim dosadne gradove poput Homsa.
A očito se to pročulo pa turista nema niti jednog. Odlično. A da je stranac ovdje rjetkost, dokaz su ljudi koji te nagrađuju osmjesima i znakovima dobrodošlice. 'Welcome' je riječ koja se u Homsu čuje na svakom koraku. Svi bi se htjeli fotografirati. Nitko zauzvrat ne traži ništa. Nema potezanja za rukav. Nema traženja novca. Nema amerikanizacije. Nema onog konzumerizma kojeg sam viđao u Libanonu. U Homsu još uvijek živi autentična Sirija poznata po svojoj gostoljubivosti.


SHARED TAXI Tripoli-Homs SYP 500,00 (službena cijena)
Viza za Siriju USD 33,00
Smještaj u Hotel Grand Basman (Homs) SYP 1000,00 (po noćenju s vlastitom kupaonicom, TV-om i klimom)
SYP 1,00 (sirijska funta)=HRK 0,12

05.10.2010. u 18:24 • 0 KomentaraPrint#^

Gospa Zenobija, došel sam na kavu (Dan 6, 11.10.2010. - Palmyra, Sirija)

Bome zna zahladiti po noći u Homsu. Morao sam usred noći izvući vreću za spavanje iz svoje torbe. Čini se da je padala i kiša. Ni ujutro nije ništa toplije. Oblačno je i sunce je još uvijek negdje daleko iza oblaka.
“Bus za Palmyru?”, kažem taksistu. Ovaj potvrdno klima glavom i pokazuje mi da uđem. I pali taksimetar. Ja sam zbunjen. Taksimetar u Siriji?! Ugodno sam iznenađen.
No, iznenađenje je naglo splasnulo kada me taj isti taksist odveo na krivi kolodvor. Zapravo, mogao bih reći polukrivi jer postoji i iz tog kolodvora bus za Palmyru, ali tek u 11:30. A sada je malo iza 09:00.
Prisiljen sam uzeti drugi taksist na drugi kolodvor koji je na potpuno drugom kraju grada. I ovaj taksist bezpogovorno pali taksimetar. Pobogu, što im je?! Jesu pali s Marsa?!
Na drugi kolodvor nisam ni došao, a već me utrpavaju u bus za Palmyru. Ide istog trena. Bus, suprotno očekivanjima, nije prastar. Sasvim solidan. Bolji od onog ukrajinskog kojim sam se preko deset sati vozio iz Odese u Simferopolj prije tri tjedna. I dupkom je pun.
Palmyra je od Homsa udaljena svega 160 kilometara ili oko dva sata vožnje pa, iako i u Palmyiri ima hotela, većina se odlučuje na jednodnevni izlet iz Homsa. Ili iz Damaska jer je Damask od Palmyre udaljen također malih 220 kilometara. No, bez obzira što u Palmyri postoji čitava paleta hotela, od jeftinih do skupljih, Lonely Planet spominje da je konkurencija velika i da se pribjegava prljavoj igri. Jedan hotel crni drugi hotel, jedan restoran crni drugi i tako unedogled.
Po dolasku u Palmyru teško je ne primjetiti autobus za autobusom paket aranžmanaca. Palmyra je jedan od najturističkijih mjesta u Siriji i samo pred hramom Bela, jedne od najznačajnijih građevina u kompleksu, stoji nekih desetak autobusa. Ostale sam vidio parkirane malo dalje, u prašnjavom gradu koji nosi isto ime kao i ruševine, udaljen koji kilometar od kompleksa. Nekada je ovo bilo malo mjesto u oazi u pustinji Cham, ali otkako su na Siriju navalile horde turista, naselje je izraslo u grad nevjerovatnom brzinom. Restorani, hoteli, suvenirnice... Bez urbanističkog plana... A turizam je i iskvario ovdašnje ljude – nisam ni došao u Palmyru, a već su me okružili svakojaki prodavači svega i svačega, taksisti, motoristi, vodiči... Potezanje za rukav. Eto što radi masivni turizam od ljudi, pa čak i od Sirijaca koji su se dosad pokazali kao iznimno gostoljubivi, pristupačni i nenametljivi.
“Kroatija? Welcome, welcome.”, kaže mi jedan od vodiča pred Belovim hramom. I dodaje: “Mi imamo ovdje mnogo Hrvata!”
“Da?”, u nevjerici mu odgovaram. Vjerovatno je nekad tu i prošla koja grupica hrvatskih paket aranžmanaca. Vidim sam da doma Atlas po enormnoj cijeni organizira nekih tjedan dana u Siriji i Jordanu. Možda je ovaj vodič i vidio baš te Hrvate i sad se uhvatio mene misleći da će me pridobiti na tu shemu.
“INA. Radi ovdje na bušotinama plina. Many Kroatijans in Palmyra.”, nastavlja on. Okej, znao sam da INA ima koncesiju na vađenje plina u Siriji. Ali nisam znao da je to upravo u Palmyri. Pa dobro da smo i mi Hrvati moderni, industrijski kolonizatori.
Iako se Palmyra spominje još u drugom tisućljeću prije Krista, pa kasnije u vrijeme Aleksandra Makedonskog, najveći pečat ostavili su naravno Rimljani. Kako su Rimljani širi granice svojeg carstva tijekom 1. i 2. stoljeća naše ere, tako su u svoju sferu uključili i Palmyru. Car Hadrijan je 129. godine proglasio Palmyru 'slobodnim gradom', što je značilo da je sama mogla odrediti i ubirati poreze, a pod Karakalom 212. godine grad je postao rimskom kolonijom. Time su njegovi stanovnici bili izjednačeni sa stanovnicima Rima što znači da nisu trebali plaćati carske poreze. To je Palmyru toliko obogatilo da su se ogromne količine novce počele trošiti na uljepšavanje i izgradnju grada. Vrhunac grad doseže u vrijeme legendarne kraljice Zenobije u drugoj polovici 3. stoljeća koja je, navodno ubivši svog muža, sama zavladala kao regentica svog malodobnog sina. Rim to nije htio prihvatiti i poslao je vojsku na odmetnutu kraljicu, no ona je Rimljanima nekoliko puta nametnula velike poraze. Iz Sirije je Zenobija proširila svoje kraljevstvo na Palestinu i čak dio Egipta, kovala svoj vlastiti novac i sve se više otvoreno suprostavljala Rimu. Aurelijan je konačno 271./272. godine odlučio stati na kraj Zenobiji. Poslao je veliku vojsku koja je opsjedala Palmyru i naposljetku porazila Zenobiju. Zenobija je potom kao trofej odvedena u Rim, ali zbog svoje iznimne ljepote (kažu da je bila u rangu Kleopatre), ubrzo se izvukla iz zatvora i udala za rimskog senatora te do kraja života zabavljala rimsko visoko društvo. Palmyra je nakon Zenobije pala u zaborav.
Ruševine su zaista nevjerovatno impresivne. A posebno impresivnima ih čini položaj. Osim modernog naselja i oaze s jedne strane, s ostalih su strana ruševine okružene nepreglednom pustinjom Cham. A i iza oaze se nastavlja pustinja. Nije čudo da je grad bio gotovo neosvojiv na ovako sušnom i nepristupačnom terenu. Također je Palmyra bila jedna od stanica Puta svile koji je počinjao na Dalekom istoku, a završavao na Sredozemlju. Upravo čitam putopis Jasena Boke “Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo”. Tip je kao malo koji Hrvat odlučio sve odjebati na par mjeseci i proputovati kopnenim putem legendarni Put svile. Čini se da do Palmyre na kraju nije došao, ali i bez nje putopis mi je vrlo ugodno štivo na ovom putovanju.
Belov hram građen je od 1. do 3. stoljeća naše ere, a posvećen je palmirskom vrhovnom božanstvu, ekvivalentu grčkog Zeusa ili rimskog Jupitera. Izvana izgleda poput nekakvog antičkog bunkera, s obzirom da je okružen visokim zidom, ali unutar zidina nalaze se mnogobrojni stupovi, a posebno je impresivna cela s nevjerovatnim reljefima: deva i ljudi koji ju prate na putu kroz pustinju, čovjek s konjem, grožđe, cvijeće...
Malo dalje od Belovog hrama nastavlja se avenija stupova, s prekrasnim korintskim kapitelima. Dužine je oko jedan kilometar i bila je glavna ulica rimske Palmyre. Zatim odlično očuvano kazalište s gotovo potpuno očuvanom scenom koje je “otkopano” tek pred 60 godina.
A onda dolaze španjolski paket aranžmanci. Prije njih primjetio sam Talijane, Engleze, Amere, Nijemce, ali bez obzira na istovremenu prisutnost velikog broja turističkih grupa na lokalitetu, moglo se uživati u ruševinama. Jer su ovi obrazovaniji paket aranžmanci bili svjesni da nisu sami na lokalitetu, da ima drugih i da bi trebali biti tiho. No, ne i Španjolci. Jedan za drugim počinju dolaziti autobusi Španjolaca i kreće takva dreka po Palmyri da mi se diže kosa na glavi.
“Oye Pepe! Mira...”, dovikuje jedan Španjolac drugome na gotovo drugi kraj kolonade.
“Caro, caro. Descuento.”, dreče se Španjolke na uši jadnom prodavaču suvenira tražeći popust od njega za nekakve drangulije.
S obzirom da sam turistički vodič i radim već godinama sa Španjolcima, a trenutno im je Hrvatska veliki hit pa masovno dolaze kod nas, mogu s pedigreom ustvrditi da su Španjolci najnekulturniji i najbezobrazniji narod na kojeg sam ikada naišao. A bome sam se naputovao i naupoznavao zemalja i naroda. I nisam jedini koji tako misli. Pitajte bilo kojeg drugog našeg turističkog zaposlenika. Ne mora biti nužno vodič. Može biti zaposlenik u hotelu, restoranu, nekom kafiću, vozač... Mislim da smo svi jednoglasni: Španjolce treba najprije doma dobro obrazovati prije nego li ih se pusti s lanca...
Odlučujem pobjeći od španjolske dreke. Odlazim pješke kroz pustinju prema manje posjećenim dijelovima Palmyre. Ovdje autobusi s paket aranžmancima ne dolaze. Barem se nadam. Iznad središnjih ruševina Palmyre na jednom od brežuljaka nalazi se čitav niz pogrebnih tornjeva. Doimaju se poput nekakvih žitnica, a bile su to grobnice mauzoleji palmirskih kraljeva i bogataša.
Na vrhu drugog brežuljka nalazi se Qala'at ibn Maan, dvorac izgrađen u 17. stoljeću od strane Fakhredina, libanonskog warlorda koji se borio s Turcima za kontrolu nad sirijskom pustinjom. Izdaleko se dvorac vidi i doima poput čuvara Palmyre. Odlučujem se kroz pustinju pješice popesti uz strme padine brežuljka do dvorca. Sunce prži. Ali povjetarac smanjuje osjećaj vrućine. Promatram pustinju. Turista nema na vidiku. Nedavno sam napokon pogledao legendarni film “Lawrence od Arabije” s Peter O'Tooleom, Alec Guinnessom, Anthony Quinnom i Omar Sharifom u glavnim ulogama. Krajolik je upravo lawrenovski. Svakog trena očekujem da se odnekud pojavi Lawrence od Arabije.
Uspon do dvorca nije lak. Iako se čini da je uvijek negdje tu blizu i da malo nedostaje do vrha, treba mi nekih sat vremena da se po suncu dočepam ulaza.
“Where you sir? Water?”, pita me odrpanac na ulazu.
“Da. Voda.”, ostao sam bez vode negdje na pola puta i sada bi mi dobro došla dobra hladna voda.
Odrpanac je nekud otrčao i vraća se s bocom hladne vode.
“50 funti. I još 50 jer sam ti otišao po vodu.”, pruža mi ruku. Ajde nek mu je. Pokušava mi uvaliti još neke drangulije. Ne, hvala.
“INA. Kako si?”, kaže mi na hrvatskom nakon što sam mu rekao da sam iz Hrvatske. Kaže da ima prijatelja Hrvata koji ga uči hrvatski.
Zvuči nestvarno, ali očito je Hrvatska u Siriji poznata po INI. Najčešće je to nogomet i Šuker. Netko je nekad čuo i vidio na telki Dubrovnik. Ali prvi put je INA promotor Hrvatske.
Malo dalje u dvorcu boca iste vode stoji 20 funti. Odrpanac od malih nogu uči kako izmusti strance. Još jedan dokaz lošeg utjecaja masivnog turizma na lokalno stanovništvo.
S terasa Qala'at ibn Maana pogled na ruševine Palmyre i pustinju koja ih okružuje je još spektakularnija. A skoro sam preskočio Palmyru. Još jednom, neplanirane stvari nakraju ispadnu najljepše. Tako mi se lani u Meksiku dogodilo s Guanajuatom, a u Hondurasu s Copanom. Oboje se isprva nisu trebali dogoditi. I ispali su, kako bi Englezi rekli, highlight tog putovanja. Mislim da je Palmyra 'highlight' ovog putovanja. Ali ima još stvari za vidjeti u Siriji u sljedeća tri dana pa ne treba brzati sa zaključcima...
Put natrag je kroz istu onu pustinju kojom sam došao ujutro. Samo što se sada ne vozim u velikom busu, nego u kombiju u kojeg se uspjelo nagurati 12 ljudi s toliko malo mjesta da me povremeno hvata grč. Da mi je znati tko je radio raspored sjedala u ovom kombiju. Odbijam vjerovati da su ga radili Kinezi jer ni oni, iako su niskog rasta, nisu patuljasti kunići.
Dvotračna, lijepo ispeglana, autocesta sječe pustinju. Posvuda je samo pustinja. Naselja nema, uz iznimku tu i tamo kojeg kućerka i koje kasarne sirijske vojske (s obaveznim slikama ili Bashara ili Hafez al-Assada ili obojice na ulazu). Dominira žuto-smeđa boja pijeska i kamena. U daljini naziru se nekakvi brežuljci i tamo krajolik na suncu poprima lagane ljubičaste nijanse. Ozbiljnog raslinja nema, osim pokojeg grmića, a malo koji prelazi visinu ljudskog gležnja. Tek pred Homsom počinje zelenilo. Nešto borova, dosta maslinika. I sve više i više kako se približavamo gradu.
Za razliku od Libanona koji je prenaseljen, veći dio Sirije je pustinja. Površina Sirije je oko 185,000 km2 (18 puta veća od Libanona), ali ima samo 20 milijuna stanovnika (tek 5 puta više od Libanona).
U Homsu pokušavam pronaći internet cafe. Tražim i tražim, najprije po glavnim ulicama, a onda kao pauk pletem svoju mrežu i po sporednima. Ali ni nakon sat vremena potrage, interneta nema. Toliko o Basharovoj liberalizaciji. S obzirom da Homs nema ništa što bismo mogli nazvati restoranom, uzimam u nekakvom fast foodu kebab, naravno opet od piletine (još malo i dobit ću krila) i odlazim na spavanje.


BUS Homs-Palmyra SYP 100,00
TAXI od autobusnog kolodvora do ruševina u Palmyri SYP 50,00
Ulaznica u Belov hram u Palmyri SYP 150,00
Ulaznica u kazalište u Palmyri SYP 150,00
Ulaznica u Qala'at ibn Maan SYP 75,00
KOMBI Palmyra-Homs SYP 115,00

05.10.2010. u 18:22 • 1 KomentaraPrint#^

Na deset stanovnika dolazi osam policajaca (Dan 7, 12.10.2010. - Krak des Chevaliers, Sirija)

Za promjenu, jutros me taksist iz prve dovozi na pravi kolodvor. I ponovno je pritom uključen taksimetar. A ja službeno Homs prozivam gradom Marsovaca!
I opet nas je desetak natisnuto u kombi za patuljaste kuniće koji schumacherovski svladava uspone i padove kroz brijegove koji središnji dio Sirije dijeli od sredozemne obale. Upravo na tom neravnom terenu smjestio se jedan od svjetskih najljepših dvoraca, dijamant među dvorcima, sirijski Koh-i-Noor – Krak des Chevaliers. Ili po arapski – Qala'at al-Hosn.
Prvi je dvorac izgradio emir Homsa u prvoj polovici 11. stoljeća, a krajem istog stoljeća došli su križari i nakratko osvojili dvorac. Početkom 12. stoljeća križari su već dobrano utvrđeni u Jeruzalemu i počinju polako širiti svoj utjecaj na širu regiju. Sredinom 12. stoljeća križari Kraku daju današnji izgled i, za razliku od svih ostalih križarskih dvoraca koje sam posjećivao na ovom putovanju, Krak je daleko najočuvaniji. Godine 1271. mamlučki sultan Beybars opkolio je Krak kao posljednjo križarsko uporište na Bliskom istoku. U dvorcu je ostalo oko 200 križara i, iako su se mogli održati puno duže, nakon samo mjesec dana opsade križari su Beybarsu predali dvorac uz uvjet da im ovaj dopusti siguran povratak u Europu. Odlaskom križara prema luci Tartus i dalje u Europu završena je križarska epizoda na Bliskom istoku.
Krak des Chevaliers ili Qala'at al-Hosn iz daljine, svojim strateškim položajem na vrhu brda, dominira panoramom. No, kada me vozač na moje iznenađenje izbacuje točno pred ulazom u dvorac, a ne očekivanih par kilometara niže, negdje u podnožju brda, prvo što mi upada u oči nije dvorac, već turistički autobus do turističkih autobusa načičkanih tik pred ulazom. Prošlo je tek deset sati, a dvorac je prepun škljocajućih fotoaparata. Španjolaca nasreću još uvijek nema. Strah me i pomisliti što će biti sat-dva kasnije kada se dogegaju svi oni paket aranžmanci koji su iz Alepa, Damaska ili nekog drugog mjesta krenuli u Krak nakon doručka u nekom luksuznom zvjezdičastom hotelu.
Pokušavam što bolje iskoristiti vrijeme prije nego li dođe još više turista i, iako je Krak zapravo najimpresivniji izvana, posebice kada ga se gleda malo iz daljine, hodam najprije vanjskim zidom, a nešto kasnije prebacujem se i na unutrašnju utvrdu. Iako je potrebno uposliti puno mašte da kamenje “oživi”, a ruku na srce, od svakodnevnog maštanja već me boli glava, ugodan je odmor za glavu tzv. loggia koja je otvorena prozorima s pet gotičkih lukova. U jednostavnoj konstrukciji jednog dvorca, i uz to još i bliskoistočnog dvorca, kojemu je glavna svrha što bolja obrana, ova se arhitektonska dekoracija doima kao fatamorgana. Dio Europe na Bliskom istoku. Moram se dobro približiti gotičkim lukovima ne bih li se stvarno uvjerio da postoje i da nisu plod moje prebujne mašte, a ja zreo za psihijatrijsku ustanovu Vrapče.
Iako sam pred koji dan u Tripoliju mislio da je to vjerovatno posljednji put da ću vidjeti Sredozemno more na ovom putovanju, s vrha Krak des Chevaliersa pruža se ipak pogled na more – tamo negdje u daljini, nekih 70 kilometara daleko, nalazi se Tartus. I plavi se Sredozemno more.
U trenutku kada su se na Krak istovremeno sjatili, čini se, svi turisti koji trenutno pohode Siriju i kada na parkingu ispred ulaza u dvorac više nije bilo mjesta od raznoraznih turističkih autobusa, kombija, automobila, kampera, čak i jednog prenamijenjenog kamiona nizozemskih registarskih tablica i tko zna kojih prometala još, vrijeme je da napustim Krak i uputim se na susjedno brdo odakle se pruža na Krak onaj pogled koji se nalazi na većini ovdašnji razglednica. Španjolci, koji su u međuvremenu okupirali i Krak (iako, hvala Alahu, u daleko manjem broju nego jučer Palmyru), još nisu stigli na to susjedno brdo pa mogu koliko toliko u tišini uživati u pogledu.
Pokušavam u obližnjem restoranu nešto prigristi prije povratka u Homs, ali konobari mi klimaju glavom i pokazuju na ulazna vrata. Nema mjesta. Sve je rezervirano za paket aranžmance. Nekoliko metara niz cestu drugi je restoran i pred ovim je čak i parkiran turistički autobus. Svejedno ulazim i jedan od konobara me nevoljko posjeda za stol za kojim već sjedi vozač i vodička onog ranije spomenutog parkiranog autobusa.
“Što ima za jesti? Meso?”, pitam.
“No meat. Chicken.”, odgovara konobar. Mene su uvijek učili da je meso i govedina i svinjetina i janjetina i piletina i zamorčetina i ljudetina, ali nije ovo prvi put da u Siriji u meso ne ubrajaju piletinu.
Uzimam. Drugog nema. A u želucu mi već dobrano kruli. I moja krila su sve veća. Još malo i poletjet ću s obzirom koliko sam piletine pojeo u posljednjih par dana.
Iako mi konobar u jednom trenutku pokazuje da nema žurbe i da mogu jesti polako, par minuta kasnije čini se da se situacija promijenila, a ja sam postao nepoželjan gost u restoranu u kojem, s izuzetkom talijanskog kontingenta turista iz onog busa, baš gostiju i nema. Ali jebe mi se – piletinu sam smazao, krila će mi još malo porasti, a konobaru ne ostavljam ni lipu bakšiša.
Eh, nakon ručka dobar odmor i siesta (to je nešto rijetko pozitivno što oni španjolski konkvistadori prakticiraju). Da, ali u nekom paralelnom svemiru. U dvorac natrag ne mogu jer sam kartu već iskoristio, a sigurno se u prisutnosti toliko turista i ne bih mogao odmoriti, a izvan dvorca je još veća ludnica. I ovdje je povlačenje za rukav, ali više od strane taksista koji te pod svaku cijenu žele odvesti direktno do Homsa.
“Ma što ćeš čekati minibus? Načekat ćeš ga se. Poslijepodne baš i ne ide često.”, govore mi samo da me pridobiju za sebe. Znam da to sigurno nije istina. Gledam sat. Tek je dva, a u vodiču piše da do listopada posljednji minibus iz Kraka prema Homsu ide oko šest. Zimi oko dva i trideset. Kako god da se uzme, minibusa mora biti. Samo kada, to jest pitanje.
“300 funti do Homsa. Ionako se moram tamo vratiti.”, kažem mi jedan od taksista, onako od oka, u ranim tridesetima.
Ja vrtim glavom. Kažem da ću sačekati minibus. Cijena istog trenutka pada na 250. Kako se i nakon toga odmičem laganim hodom, ne prolazi ni pet sekundi, a cijena je već na 150. Razmišljam ne bih li prihvatio ponudu. U igri su samo tri dolara. Jest da kunićnjak dođe samo dolar, ali ovako bih ranije i udobnije došao natrag do Homsa. Taksist kao da primjećuje da sam na rubu da pristanem na ponudu.
“100 funti.”, kaže naposljetku.
“Može.”, osjećam se kao nekakav pederčina koji dere jadne taksiste u trećesvjetskim zemljama. Ali bome su oni oderali tko zna koliko puta i mene. Kaže ona stara – “Sve se vraća, sve se plaća.”
Ukrcavamo još dva putnika, ali meni se živo jebe. Imam suvozačko mjesto samo za sebe. I za dva dolara.
Negdje na periferiji Homsa, suputnici izlaze. Iskorištavam priliku što smo napokon na samo, a baš se u tom trenutku i OPET ukazuje slika velikog vođe, da malo zagrebem na škakljiv teren.
“Ovo je vaš president?”, pitam ga praveći se neuk.
“Da. President of Syria. Bashar.”, odgovara.
“I kakav je? Jel dobar?”, pokušavam izvući nešto iz odjednom nepričljivog taksista.
“Very good. Sirija je jako sigurno zemlja. Na deset ljudi ovdje dođe osam policajaca.”, odgovara i očito nema namjeru nastaviti s ovim tipom koverzacije. Pokušavam izvući nešto kontroverznije iz njega, ali ne ide. Samo sam saznao da Sirija ima puno policajaca. Kao da to i ranije nisam znao. Oni i vojska stoje na svakom uglu. Mislio sam ga pitati za sirijsku tajnu policiju, ali odlučio sam da bolje ne.
U Homsu uzimam stvari iz hostela i odlazim natrag na autobusni kolodvor. Iako sam imao namjeru proći vlakom ovu relaciju između Homsa i Damaska, tek toliko da promijenim prometalo, a i vlakovi su uvijek nekako romantičniji od autobusa, odlučujem se na kraju za bus. Vlakova dnevno ima samo pet koji povezuju Alepo na sjeveru s Damaskom na jugu i pritom prolaze kroz Homs. A sljedeći ide tek za gotovo četiri sata.
Do Damaska je ponovno autocesta. Pejzaž, barem onaj dio koji nisam prespavao, je opet pustinjski. Tek ga razbijaju Basharove ili Hafezove slike koje se nalaze i na nešto neobičnijim mjestima poput prednjeg stakla autobusa. Jedna takva gotovo prekriva čitavo staklo autobusa koji nam dolazi u suprotnom smjeru da se čovjek zapita da li vozač uopće išta vidi ili se samo vozi na slijepo, onako po pamćenju, i daje se u ruke i na milost svemogućem Basharu.
U Damasku se ponavlja epizoda iz Homsa – potraga za hotelom. Iako je cijeli grad prepun hotela, pronaći čisti i to još za male pare je očito nemoguća misija. Svi takvi su popunjeni jer je listopad u Siriji visoka turistička sezona, a turista očito, unatoč zapadnjačkom uvriježenom krivom mišljenju, ovdje ima. Naposljetku u Al-Harameinu, malom hotelčiću nedaleko starog grada koji se spominje i u Lonely Planetu, nalazim smještaj. Naravno, ne po ondje navedenoj cijeni nego nekoliko puta većoj. I samo za jednu noć. Za drugu ću se morati nekako snaći drugdje.
Nakon tko zna koliko dana, napokon se uspijevam dočepati i interneta. Hotel ima wi-fi. Šaljem nekoliko poslovnih mailova jer me posao i u Siriji, unatoč svemu, dostiže. Pokušavam se ulogirati na facebook ne bih li promjenio status i tako jednim klikom obavijestio obitelj i prijatelje gdje sam i da je sve u redu, ali facebook u Siriji ne radi. Stranica je na Basharovoj crnoj listi. Veliki vođa smatra facebook prijetnjom državnom poretku pa je blokiran. Uspijevam preko skypea javiti se nakratko doma, ali ubrzo ostajem bez para. Pokušavam se ulogirati na skype ne bih li nadoplatio račun, ali i stranica skypea je blokirana. Kasnije će se pojaviti još čitav niz blokiranih stranica. Ipak sam u Basharovoj sigurnoj Siriji gdje na svakih deset stanovnika dođe osam policajaca. Raj.
Večeram u restoranu Al-Kamal nekonvencionalni izbor jela. Ovnova jaja. Nikada ih nisam probao, a kažu da su delicija u Siriji. Ima ovdje i janjećeg mozga spravljenog na razne načine i drugih dijelova janjećeg tijela, ali radije ne bih. Za prvi put dosta su ovnova jaja. Spužvasta, okusom malo podsjećaju na jetrica... Mogao bih ih spremiti doma za društvo. Ali vjerovatno se nitko ne bi pojavio na toj večeri...


KOMBI Homs-Krak des Chevaliers SYP 50,00
Ulaznica u Krak des Chevaliers SYP 150,00
SHARED TAXI Krak des Chevaliers-Homs SYP 100,00
BUS Homs-Damask SYP 115,00
Smještaj u Hotel Al-Haramein (Sharia Bahsa, Damask) SYP 800,00 (jednokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku).
Večera u Restoranu Al-Kamal (Sharia 29 Mai, Damask) SYP 550,00 (ovnova jaja, janjeći steak i boca vode)

05.10.2010. u 18:21 • 0 KomentaraPrint#^

Najstariji grad na svijetu (Dan 8, 13.10.2010. - Damask, Sirija)

Dani relativnog mira su iza mene. Damask nije ni Biblos ni Tripoli ni Homs ni Palmyra ni Krak. Damask je grad s oko 4.5 milijuna stanovnika što ga automatski svrstava u skupinu kaotičnih gradova. Dakle, koliko stanovnika ima u cijeloj Lijepoj našoj, toliko ih ovdje ima samo u jednom gradu. No, u usporedbi s Bejrutom, Damask mi se čini humanijim i smirenijim. Na ulicama postoje semafori, koji rade, vjerovali ili ne, tu su i zebre, a da promet teče kao po traci također se brine i čitava armada sirijskih policajaca. U Damasku čovjek definitivno dobiva potvrdu za onu staru sirijsku - "Na svakih deset stanovnika dolazi osam policajaca!". I očito su ovdje bog i batina jer čim prometni policajac odlučuje zaustaviti promet i podigne ruku, svi istog trena stanu. U Bejrutu to baš i nije slučaj. A i kod nas se uvijek netko još pokuša prošvercati.
Mjesta u Al-Harameinu nema za još jednu noć. Nitko nije otkazao rezervaciju. Iako mi se ne da opet pakirati torbu, druge mi nema. Ostavljam je na recepciji. Kasnije ću vjerovatno opet, kao sinoć, šetuckati po hotelima i tražiti krevet. Sada ne želim gubiti vrijeme. Odlazim u istraživanje Damaska.
Sirijski se glavni grad s Aleppom nateže oko toga koji je od ova dva najstariji konstantno naseljen grad na svijetu. U mnogim knjigama ta je titula odavno pripala Damasku, s obzirom da se grad spominje još u Bibliji. No, Aleppo ne popušta. Nažalost, za Aleppo gore na sjeveru, gotovo na turskoj granici, nisam ovaj put imao vremena da sam prosudim. Damask već s prvim korakom u stari dio grada odiše onom bliskoistočnom aromom. Sve se doima veoma staro. I jest staro. S obzirom da su mnoge vojske prošle kroz ovaj grad, ovdje se mješaju rimski, bizantski, križarski, arapski, turski, francuski i tko zna koji još utjecaji.
Zidine su primjerice sagrađene još prije 2000 godina, a na nekim dijelovima još uvijek je vidljiv poneki rimski kamen. No, danas uglavnom one nose pečat 13. stoljeća. Nekoliko je sačuvanih gradskih vratiju. Na arapskom oni se nazivaju bab, a najpoznatiji je Bab ash-Sharqi koji se datira još u rimsko doba. Upravo u okolici ovih vratiju, kao i u ulici koja kreće od vratiju i presijeca grad u smjeru istok-zapad, nalazi se revitaliziran dio starog grada Damaska. Ovdje su u posljednjih par godina otvoreni brojni barovi i restorani u zapadnjačkom stilu ili također barovi i restorani u starim gospodskim kućama Damaska poput Beit Jabrija ili Al-Kawalija. Dok mi se ovi prvi nimalo ne sviđaju, a nažalost sa sve većim hordama turista ima ih sve više pa se sve češće mogu vidjeti engleski znakovi poput Oxygen, Piano Bar ili After Seven, ovi drugi su pravi mali biseri arhitekture i vrijedi ih posjetiti, ako ništa drugo onda da čovjek uživa u miru kao što je nekada uživala gospoda Damaska.
Veći dio starog grada su souqovi. Ima ih tu s proizvodima od kože, pa oni sa slatkišima, onda oni blješteći sa zlatom... Kažu da u Damasku svatko može pronaći ono što traži. Naravno, uz malo više vremena i volje da se istraže sve one ulice i uličice starog grada jer sve baš i nije posve savršeno organizirano. Ali u tome leži čar Damaska - izgubiti se u ulicama starog grada i bez nekakvog posebnog plana samo šetati i šetati. Tako ja u jednom trenutku ulazim u stambenu četvrt u kojoj nema niti jednog turista, niti jedne suvenirnice, već samo tu i tamo pokoja mala trgovina lokalnih potrepština. I klinci koji naganjaju loptu na povratku iz škole u svojim školskim tamnoplavim hlačama i svijetloplavim košuljama. I odrasli koji igraju šah ili backgamon uz šalicu vrućeg čaja. Negdje kroz neki prozor dolazi do mene miris ručka i cvrčanje nečeg na ulju.
Damask je daleko konzervativniji od svega što sam dosada vidio na ovom putovanju. Libanon je u usporedbi s ovim ekstra liberalna zemlja. No ni Homs nije bio toliko konzervativan koliko je to Damask. Žene bez marame na glavi mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Dakle, skoro sve žene imaju marame, no većina ih koristi u kombinaciji sa zapadnjačkom modom, a marame su i ovdje šarenih boja što je arapski način igranja sa seksipilom u inače dosta zatvorenoj zemlji. Također ima i puno žena oklopnjača - barem ih ja tako zovem. Od glave do pete odjevene su u crno, vidi im se eventualno samo lice, a ima onih i kojima se vide samo oči. I onda dolaze strankinje s različitih strana svijeta - Talijanke, Francuskinje, Španjolke, Engleskinje, Amerikanke (da, ima ovdje i Amera unatoč tome što je Siriju Bush svrstao u skupinu zemalja osovina zla) i sve one ne samo da idu u kratkim hlačicama i majicama kratkih rukava, nego one smjelije čak i u majicama bez rukava. Ovo je totalno nepoštovanje tuđe kulture i tuđih tradicija. Još uvijek me iznenađuje kako ove paket aranžmance nitko ne educira.
Svi muškarci, od prvog do posljednjeg, imaju duge hlače i majice ili košulje s rukavima. I ja pratim modu. U mojoj torbi unatoč vrućini (a ovdje je oko 30 Celzijaca i veoma vlažno s obzirom da se Damask nalazi u kotlini i sa svih je strana okruženim brežuljcima) nemam niti jedne kratke hlače. Osim kupaćih naravno. Ali nisam lud da po Damasku paradiram u kupaćim gaćama. No, i ovdje ima svakakvih stranaca - kratke hlačice, majice bez rukava, japanke... No comment.
Doći u Rim, a ne vidjeti Kolosej je grehota. Doći u Pariz, a ne vidjeti Eiffelca je isto. A Kolosej i Eiffelac za Damask je Umayyad džamija. Ovo je jedno od najsvetijih mjesta islama. Važniji su samo Meka i Medina. U 9. stoljeću prije Krista Aramejci su na ovom mjestu izgradili hram jednom od svojih bogova, Rimljani su kasnije taj hram proširili i pretvorili ga u hram Jupiteru, svom vrhovnom bogu. Bizantinci su hram pretvorili u baziliku i u njoj navodno pohranili glavu svetog Ivana Krstitelja. I dan danas postoji svetište s tom navodnom glavom, ali Lonely Planet dobro kaže - "Ovo je jedno od posljednjih počivališta glave Ivana Krstitelja i osim ako je ovaj svetac imao više glava, u autentičnost ove tvrdnje valja sumnjati."
U 7. stoljeću s dolaskom muslimana bizantska je bazilika pretvorena u džamiju, ali sljedećih 70 godina jedan dio će se još uvijek koristiti kao kršćanska crkva. Danas je ovo samo džamija. No, kakva džamija! Prostrano središnje dvorište oko kojeg se nalaze razne prostorije za molitvu čiji su vanjski zidovi ukrašeni prekrasnim zlatno-zelenim mozaicima floralne i arhitektonske tematike. Tu su i tri pomalo neobična minareta jer izgledaju više kao tornjevi neke kršćanske crkve, nego minareti jedne džamije.
Po dvorištu ljudi sjede i razgovaraju. Ili mirno bez žurbe hodaju uokolo. Klinci trčkaraju. Imam osjećaj kao da sam na nekom mjestu za obiteljsko okupljanje ili obiteljski piknik, a ne u jednoj džamiji.
Večer provodim u restoranu Al-Khawali u starom gradu. Smješten je u staroj gospodskoj kući Damaska izgrađenoj 1368. godine, a nedavno renoviranoj. Spominje se u Lonely Planetu, a također ga preporučuju u posljednjem broju CNN Travellera. Zgrada je još jedan biser arapske arhitekture na dva kata, a jede se u unutarnjem dvorištu. A la Paris konobari su u odijelima i mnogi u rukavicama, pazi se da prazan tanjur predugo ne stoji na stolu. Naručujem krem juhu od gljiva i kukuruza te preporučeni jedy bzeit. Ovo posljednje je janjetina kuhana u umaku od limuna sa začinima koje se onda prelijeva na kuhanu bijelu rižu s indijskim oraščićima. Ne sjećam se kada sam tako dobro jeo posljednji put. Hrana se jednostavno topi u ustima. Uživancija za sva osjetila. A kako sam konobaru pokazao posljednji broj CNN Travellera (kojeg očito ovdje nema u prodaji), ovaj je toliko bio oduševljen da se piše o restoranu, otišao do vlasnika mu to pokazati, a meni na račun kuće vlasnik šalje desert - razno voće i arapski slatkiši. Toliko da sam samo malo probao i više nisam mogao.
Naravno da ovima ostavljam lijep bakšiš.


Ulaznica u Umayyad džamiju SYP 50,00
Večera u Al-Khawali (Medhat Pasha, stari grad) SYP 550,00 (juha, jedy bzeit, velika boca vode)
Smještaj u Hotel Al-Saade (nedaleko Al-Harameina) SYP 1200,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku, doručak uključen)

05.10.2010. u 18:20 • 1 KomentaraPrint#^

Gay Sirijac i Ahmadinedžad u Libanonu (Dan 9, 14.10.2010. - Damask, Sirija i Bejrut, Libanon)

Pokušavam što duže izležavati se u krevetu s obzirom da me od sljedećeg kreveta dijeli cijeli dan i pol. Plan je još malo lunjati Damaskom, potom uhvatiti bus za Bejrut, lunjati još malo Bejrutom i onda na bejrutskom aerodromu čamiti do četiri ujutro kada polazi avion za Budimpeštu. Priči tu nije kraj: treba sutra još lunjati i gubiti vrijeme po Budimpešti s obzirom da vlak za Zagreb ide tek u 13:00 sati, a šlag na kraju je upravo taj vlak koji staje na gotovo svakoj jebenoj stanici između Budimpešte i Zagreba pa ovu relaciju od 345 kilometara prolazi za nevjerovatnih šest do sedam sati! U konačnici ću doma u svom krevetu bit tek sutra navečer!
I tako lutam ja po Damasku, upijam zadnje mirise, zvukove i slike. Još uvijek je poprilično toplo. Imam dojam kao da iz dana u dan postaje sve toplije i upravo zbog toga mi je pomalo i drago što idem doma. Vrućine ne podnosim. A i deset dana je bilo dovoljno za odmoriti se. Treba ponovno raditi i zaraditi za nove pobjede.
Ručam u još jednoj od starih gospodskih kuća Damaska, danas pretvorena u restoran. Doduše i u ovom je puno više turista, nego lokalaca, ali ambijent je savršen za moj posljednji obrok u Siriji. Malo mesa, malo zelenjave. I cijena je ponovno sitnica.
Putem natrag do hotela zaustavljam se u jednoj od slastičarnica ne bih li kupio za doma nešto od onih tipičnih arapskih slatkiša kojima sam se prežderavao posljednjih deset dana. Frendovi su se, kako to uvijek biva, već najavili na večeri kod mene gdje će se uz poneko sirijsko jelo servirati moje fotke s ovog putovanja, a naravno slatko uvijek pomaže da se prebrodi nekoliko stotina istih. A i da nema večere, mislim da bi me giljotinirali da im, nakon toliko spominjanja slatkog po Libanonu i Siriji, ne donesem ništa.
Poslijepodne odlazim do Al-Samariyeh autobusnog kolodvora, negdje Bogu iza nogu u predgrađu Damaska. Taksist vozi dobrih dvadeset minuta. Autobusni kolodvor kao takav postoji samo na papiru. Zapravo je riječ o jednom parkiralištu autobusa i minibuseva, taksija i kombija te jednoj građevini na kojoj velikim slovima piše 'TICKETS'. Ne treba mi puno da pronađem mjesto odakle kreću busevi i taksiji za Bejrut jer te svaki od vozača povlači za rukav i gura te baš prema svojem autobusu ili taksiju. Iako u početku malo negodujem zbog cijene (naravno, višestruko više nego ona koja se spominje u Lonely Planetu), odlučujem se naposljetku za shared taxi. Autobusi su prazni i sam Bog zna kada i da li bi danas uopće krenuli. Taksi dijelim s dva starija Sirijca, koji očito ne razumiju ni riječ engleskog, ali zato bez pardona dime cijelim putem u automobilu svojim sirijskim cigaretama. Zatim je tu Libanonac koji radi u Siriji kao profesor fizike u jednoj međunarodnoj školi pa nije propustio priliku da se pohvali da mu je mjesečna plaća čak tisuću dolara, što u ovom dijelu svijeta nije nemala stvar. I konačno mladi Sirijac, volio bih reći u stilu Jasena Boka 'lagano feminiziranih pokreta', ali ovaj ima toliko feminizirane pokrete da je očito za koju ekipu igra.
Na sirijsko-libanonskoj granici Jdeida/Masnaa već smo 45 minuta nakon izlaska iz Damaska. Svi stranci moraju obavezno platiti neku vrstu izlazne takse iz Sirije u iznosu od 550 funti. Taman se uspijevam riješiti posljednjih sirijskih funti. Kao stranac na ovom graničnom prijelazu imam privilegirani položaj. Svi me guraju preko reda, Sirijac ležerno pečatira moju putovnicu, a malo dalje isto čini i Libanonac. Gotov sam za pet minuta dok procedura Libanoncima i Sirijcima traje nešto duže. Dok ih čekam, promatram granični prijelaz koji je potpuna suprotnost Abboudiyi gdje sam prije nekoliko dana iz Libanona prešao u Siriju. Ovaj je očito puno važniji, sređeniji, nekoliko je traka za ulaze i izlaze. Puno moderniji od mnogih graničnih prijelaza po istočnoj Europi. Meni na pamet uvijek pada onaj naš granični prijelaz u Metkoviću. Ruglo Hrvatske.
Na ulazu u Bejrut pozdravljam se s profesorom fizike i ostajem samo s feminiziranim Sirijcem. Naravno, tu su još uvijek i oni stariji Sirijci na prednjem sjedalu, ali s obzirom da ne znaju ni riječ engleskog, nitko ih uopće ne doživljava. Mladi Sirijac se tada osokolio:
"Ne znam da li si primjetio, ali ja sam gay.", kaže mi na engleskom u strahu izgovarajaću riječ gay tako tiho da ga slučajno ne čuju oni Sirijci na prednjem sjedalu. Ne znaju engleski, ali nikada se ne zna.
"Yes.", brate teško je ne zaključiti da si gay. Ali ne želim ga povrijediti ili tko zna što pa mu samo odgovaram s jednostavnim da.
"U Siriji je biti gay jako opasno. Ilegalno. Ne mogu reći obitelji, ne mogu reći prijateljima. Ne znam što bi mi napravili.", nastavlja on priču u totalnom strahu. Kao da ne znaju s obzirom koliko si feminiziran. Ja sam te pročitao još na "autobusnom kolodvoru" u Damasku. Ali opet radije ne govorim ništa, već samo klimam glavom, onako u znak razumijevanja.
"Zato sada na dva-tri dana idem u Bejrut malo se zabaviti. Bejrut je jako liberalan. Imam tu frenda kod kojeg ću prespavati, a zajedno ćemo izlaziti po diskoklubovima i barovima.", nastavlja on još priču kako bi jednog dana u Europu, kako je tamo gayevima puno lakše i da postoji sloboda. Ne proturječim mu jer mu ne želim razbiti iluzije o Europi u koju vjerovatno nikada ni neće doći.
Taksist me izbacuje točno pred glavnom džamijom u Solidereu. Mrak je već odavno pao, a s obzirom da je vožnja od Damaska do Bejruta trajala manje od tri sata, imam još sasvim dovoljno vremena za još jednu posljednju šetnju libanonskom metropolom. Kada razmislim, opet ne mogu vjerovati da sam ovdje bio na početku putovanja i da to nije bilo pred par mjeseci, kako mi se to u ovom trenutku čini, nego prije samo malo više od tjedan dana.
Oko jedanaest uzimam taksi do aerodroma. Putem sa stotina plakata smješi se Ahmadinedžad. Iranski predsjednik je u službenom posjetu Libanonu. To objašnjava povećani broj vojnika na cesti do aerodroma (kao da ih inače nema). Pitam taksista. Kaže da Ahmadinedžad upravo odlazi iz Bejruta pa su sigurnosne mjere na ovoj cesti na visokom stupnju.
A ja? Vrijeme je za čekanje ranojutarnjeg aviona, pa let pa lutanje po Budimpešti pa vlak do Zagreba. I tek onda krevet...
Ali isplatilo se. Without doubt.


SHARED TAXI Damask-Bejrut SYP 800,00
Izlazna taksa iz Sirije SYP 550,00
TAXI centar Bejruta-aerodrom 15000 lira

05.10.2010. u 18:19 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se