ISTOK UKRAJINA...

...ili U potrazi za željeznom zavjesom.
Nažalost, kasno sam se rodio. Tek 1981. Kada sam došao do dvoznamenkastog broja svojih godina, Juga je već bila u rasulu. A bolje nije prošao ni Sovjetski Savez. Od nekada velikog SSSR-a nastao je čitav niz država i državica, od Estonije, Latvije i Litve na krajnjem zapadu, do Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i nebrojeno još mnogo državica tamo negdje na istoku. Danas, dvadeset godina poslije, baltičke državice već nekoliko godina uživaju blagodat članstva u Europskoj Uniji. Istok, je još uvijek drugačija priča. Od Bjelorusije, Ukrajine i Moldove preko Gruzije, Armenije i Azerbajdžana do Kirgistana i Tadžikistana ljudi još uvijek muku muče s tranzicijskim problemima, a jedan od njih je što mnogima još uvijek čvrstom rukom upravlja neki od nedodirljivih diktatora. Dvadeset godina poslije... Još uvijek.
Put me vodi u Ukrajinu, nama najbližu bivšu sovjetsku republiku. Najvećim dijelom zato što su nam Ukrajinci privremeno ukinuli vize do kraja listopada, a inače su procedure za dobivanje ukrajinske vize, recimo,...tranzicijske. Treba to iskoristiti. A kada sam preko Lufthanse dobio, koristeći nagradne milje, potpuno besplatnu kartu do Kijeva i natrag, sve se poklopilo.
Ima sigurnih pet godina da sam bio u Estoniji, zasad jedinoj bivšoj sovjetskoj republici koju sam posjetio. Ali Estonija je već tada bila mlada nova članica Europske Unije (2004. godine je ušla s još devet drugih mahom bivših komunističkih država) i već je bila "pozapadnjačena", uglavnom zahvaljujući ogromnom finskom i švedskom kapitalu koji se u nju počeo slijevati odmah po padu željezne zavjese. Sovjetski Savez je tamo već tada bio povijesna neprijatnost (ono što bi Englezi rekli nuisance) i pokušali su se što brže riješiti svega što bi ih podsjećalo na nju. S druge strane, Ukrajina je uvijek bila bliže Rusiji i ovdje bih zaista mogao pronaći ostatke željezne zavjese. Jedna je od najvećih europskih država. Sa svojih oko 603,600 km2, gotovo je dvaput veća od Njemačke, a čak oko 11 puta od Hrvatske! Stanovnika ima oko 46,3 milijuna, a od toga oko 2,8 milijuna živi samo u Kijevu, glavnom gradu.
Uoči i posebice nakon 2. svjetskog rata Ukrajina je bila playground, igralište za Staljina i njegovu kliku. Brežnjev je rodom bio iz Ukrajine. Nadam se da je još uvijek ostalo mnogo onih sovjetskih komunističkih blokova, srpova i čekića, crvenih zvijezda, Lada i svega onoga što se nekako vezivalo za SSSR.
Kiev Borispil, glavna kijevska zračna luka, prvi je relikt sovjetskog vremena. Prvi avion je odavde poletio 1959. godine i od tada ne vidim da se puno promijenilo. Kako je već gotovo ponoć, neonske reklame daju mu malo boje, ali ni one nisu svemoguće. Teško je sakriti sivilo komunističke arhitekture. Policajac detaljno pregledava putovnicu od korice do korice, zatim uzima lupu pa provjerava da li je falsifikat pa još malo. Pa uzima neku knjižicu (valjda da provjeri treba li nama Hrvatima viza). Na kraju udara pečat u putovnicu. Ni dobra večer ni sretno ni doviđenja. Ni najmanji tračak osmjeha na njegovom licu. Sovjetska učinkovitost, bez imalo topline. Doduše, ni naši policajci nisu ništa bolji, ali to je neka druga priča.
Ulazim u stari minibus od 30 mjesta. Ima sigurnih 30-tak, ako ne i više, godina. Klima, naravno - forget it. A ljudi natrpani kao sardine. Neki čak i stoje. Prema ovome, naš Pleso Prijevoz je pravi luksuz. Ali ne smijem se žaliti - košta oko 17 kuna. Što je gotovo upola jeftinije od naše zagrebačke tarife, a kijevski aerodrom je udaljen dobrih 30 kilometara od centra.
S jednog od prvih velikih plakata na putu prema gradu pozorno gleda Viktor Janukovič, novi predsjednik Ukrajine. Kontroverzna je to osoba. Nakon čuvenog ukrajinskog diktatora 90-tih Leonida Kučme, 2004. je pokušao prijevarom dobiti predsjedničke izbore. No, nije računao da je narodu bilo dosta opresije i drugih sranja pa je podigao tzv. narančastu revoluciju i na mjesto predsjednika postavio Viktora Juščenka. No, onda je narodu dopizdio i Viktor br2 pa je ove godine natrag na vrh postavio Viktora br1. Nismo samo mi Hrvati komplicirani narod. Ovi nas Bome šišaju!
Dok gledam veliki plakat s Viktorom br1, ne mogu se oteti impresije da se nije baš puno promijenilo u Ukrajini. Ovako je vjerovatno s visine nekada budno pazio veliki čiča Staljin, pa Hruščov, Brežnjev i drugi fotomodeli, a danas je velike Sovjete samo zamijenio veliki Ukrajinac.
Kroz prozor promatram velike stambene blokove. Odmah mi upada u oči da je velika većina njih gotovo u potpunom mraku. Tek svaki dvadeseti, trideseti prozor je osvjetljen. Isprva mislim da je to možda samo u onim rubnim četvrtima, ali što se više približavam centru grada, slika je ista. Redukcija struje ne može biti jer su široke ulice, zapravo soviet style avenije, posve osvjetljene. Nije mi jasno. I sve je pusto. Da li ljudi već spavaju? Ili vani partijaju? Tko bi znao... Prva velika ukrajinska enigma.
Na pustom željezničkom kolodvoru uspijevam pronaći taxi, nekakva stara krntija. Mislim da je Lada, ali iskreno u jedan iza ponoći nije baš da mi je do provjeravanja koje je marke auto. Glavno da vozi. Istina da moram svom snagom zalupiti vratima ne bi li se ona zaista na kraju ipak zatvorila, a vožnja je takva da je najnoviji bolid Formule 1 ništa prema staroj dobroj Ladi. A s obzirom da se ove ceste vjerovatno od vremena SSSR-a nisu obnavljale (pogotovo u predgrađima), auto poskakuje po rupama poput skakavca.
Hotel Mir je jedan od onih starih sovjetskih hotela nebodera. Imamo i mi par takvih u Zagrebu, a najbolji primjer je Hotel I u Novom Zagrebu. Namjerno sam ga odabrao. Pospana recepcionerka daje mi ključ-karticu. Malo sam iznenađen jer sam očekivao u ovakvim hotelima onu uobičajenu ključetinu s ogromnim privjeskom, valjda da ne daj Bože da ga izneseš van iz hotela. Pogled po recepciji kaže mi "Dobrodošao iza željezne zavjese". Lift, star sigurnih 30-40 godina, prvo malo propadne kada uđeš u njega, a onda polako krene prema gore. Na 15. sam katu, a lift je toliko spor da pomišljam da u njemu napravim krevet jer vjerovatno do jutra neće doći do vrha. Kada je napokon došao do mojeg kata, ulazim u sobu koja je nekakav čudan mix starog komunističkog namještaja u sobi (s pravim frižiderom kakve mi imamo po svojim kućama, a ne uobičajenim hotelskim minibarom) i kupaonice s modernim, ali još uvijek soc keramičkim pločicama. S prozora se pruža pogled na komunističke stambene blokove. I dalje gotovo neosvjetljene...


AVIO KARTA Lufthansa Zagreb-Munchen-Kijev-Frankfurt-Zagreb besplatna s Miles & More nagradnim miljama
AERODROMSKI ATASS MINIBUS do centra UAH 25,00
Hotel Mir u Kijevu UAH 655,20 (2 noćenja) preko www.laterooms.com
HRK 1,00=UAH 0,70 (grivnja)

11.09.2010. u 19:44 • 0 KomentaraPrint#^

Ukrajinke... (Dan 2, 12.09.2010 - Kijev)

Koja li je svrha zavjesa ako jedva pokrivaju prozor, a istodobno su gotovo prozirne?! Mislio sam malo odspavati, a kad ono buđenje malo prije sedam s prvim suncem. Gledam kroz prozor. Sovjetske grdosije su još tu, a 15 katova niže, dolje na glavnoj ulici koja vodi prema centru, napokon je malo življe. Sinoć je Kijev izgledao, najblaže rečeno, apokaliptično.
45 sekundi. Toliko liftu treba da se spusti s 15. kata u prizemlje (koje ovdje nazivaju prvim katom). Sinoć mi je sporost tog lifta bila toliko fascinantna da sam danas ujutro štopao koliko mu treba do recepcije. Pred liftom uz recepciju, ne znam kako sam sinoć to mogao propustiti, mala trgovina - teški socijalizam. Običan pult, a iza pulta par običnih polica od dasaka, pomalo već iskrivljenih, s par prijekih potrepština poput papira, četkica za zube, šampona... Sve poslagano jedno uz drugo, najčešće sve po jedan komad. Morao sam opaliti jednu fotku.
I današnje recepcionerke začuđujuće pričaju engleski, a ni osmijeh i ljubaznost ne izostaju. Ajde, ipak se u nečemu Ukrajina kreće prema naprijed.
Uzimam taksi do željezničkog kolodvora. Ne da mi se u nepoznatom gradu zajebavati rano ujutro s javnim prijevozom. Dere me 100 grivnji. Znam da kao stranac/lovator sigurno plaćam za trećinu više od uobičajene cijene, ali ne da mi se cijenkati.
Za razliku od aerodroma, željeznički je kolodvor daleko moderniji i sređeniji. Puno stakla, koja fontanica, nekoliko trgovinica i već na prvi pogled uočavam popriličan broj modernih ergonomskih stolica za čekanje.
Gledam veliku tablu s voznim redom vlakova. Ni riječi na latinici. Da mi je samo znati kako bi se ovdje snašao neki stranac koji ne zna latinicu. Nije ovo Beograd gdje je svaka druga na latinici. Ovo je pravi chiriloland! Jebi ga, nisam ni je ekspert u ćirilici (kao posljednja generacija osnovnoškolaca u Jugi učio sam ga tek jedno polugodište), ali malo po malo da se dešifrirati. Pronalazim broj svog vlaka – 51. Piše da ide za nekakav Pšemisl. Sigurno neka vukojebina na zapadu Ukrajine ili čak u Poljskoj. Putem staje u Lvivu. Ili Lvovu. Ili Lavovu. Ali ga Ukrajinci znaju komplicirati! Kako se kome prohtije, tako zove ovaj grad na krajnjem zapadu Ukrajine, blizu granice s Mađarskom.
Bacam se na prvi šalter koji mi je upao u oči i predajem papirić s napisanom destinacijom, brojem vlaka i datumom babuški Lenjinki, Staljinki ili kako se već zove. Ona me blijedo gleda dok joj ja nadobudno ipak pokušavam nešto reći na engleskom. Imam osjećaj da će ovo biti duuugih deset dana u Ukrajini. Uzimam kartu i uspijevam prozboriti “Spasiba”, jedinu riječ na ruskom koju znam. Pročitao sam negdje da je željezničko osoblje po Ukrajini uglavnom ruske nacionalnosti. Gledam kartu kada ona opet sva na ćirilici, s hrpetinom brojeva. E pa sad se ti snađi. Uspijevam pronaći broj vlaka i relaciju i sat polaska i dolaska, ali datum je kriv. Babuška mi je prodala kartu za danas, a ne za sutra. E moja Lenjinko ili Staljinko, morat ćemo tebe ponovno poslati u školu jer te ni s papira nisu naučili čitati! Spreman za jednu rundu svađe, pretpostavljajući da mi Lenjinka/Staljinka neće htjeti promijeniti kartu, ugodno sam iznenađen kada je ona uredno ovu poništila i izdala mi drugu ispravnu. Naravno, bez osmjeha ili izvinjavanja. Ali kome to treba. Glavno da je ona meni napravila pravu kartu.
Gledam gdje je metro. Kijev je jedan od mnogih gradova koji su u vrijeme SSSR-a dobili metro. Možemo mi pljuvati po Sovjetima i uzdizati Jugu na pijedestal, ali koliko je gradova u “toliko naprednijoj” Jugi imalo metro? Istina, ulaz u ovaj kijevski bi mogli malo bolje označiti jer se 15-tak minuta vrtim uokolo, a ulaza nema nigdje. I znam da ovdje negdje mora biti. Pitam Hruščovku, prodavačicu u nekoj improviziranoj trgovini-kontejneru: “Metro?”. Ona meni samo odmahne rukom, nešto izvergla u maniri “Ajd nemoj me zajebavati. Ili ćeš kupiti nešto ili se goni.” i pobjegne na drugi kraj kontejnera. Tek tada odlučim da malo bolje pogledam kartu i napokon mi sine da je metro vjerovatno na drugoj strani željezničkog kolodvora. Treba prijeći sve tračnice, ali svaka čast onome tko se dosjetio da preko svih napravi jedan veliki most. Dio željezničkog kolodvora okrenut prema centru Kijeva je nešto stariji. Tu do izražaja dolazi sovjetska monumentalnost s ekstra visokim stropovima i ogromnim lusterima te mozaicima. Vrijeme je za još jednu fotku.
Metro stanicu 'Vokzalna' (tako ovdje zovi željeznički) napokon pronalazim. S 2 grivnje (1,40kn) po vožnji bilo gdje u zoni metroa, kijevski je metro među jednima od najjeftinijih u kojima sam ikada bio. Sustav još uvijek funkcionira po sustavu žetona koji se ubacuju u aparat na ulazu u stanicu metroa, ali prečka već odavno nema, nego pak Brežnjevka, još jedan relikt onog vremena, pozorno gleda osobu po osobu da li je svatko ubacio svoj žeton. Baš me zanima što bi bilo da se netko pokuša prošvercati, pogotovo kada je gužva jer čisto sumnjam da jedna jedina osoba može pozorno promatrati cijelu gomilu. I nakon ubačenog žetona ne dobiješ nikakvu potvru da si platio prijevoz. Ima li kontrole?
I unutar metroa oznake su male i zbunjujuće. I sve je fuckin' opet na ćirilici. Ovi stvarno nikada nisu čuli za strance i turizam. Pa čak Kinezi, nekada sovjetska velika braća, imaju i natpise na engleskom u svojim metroima u Pekingu i Šangaju. Kada ne znaš gdje ideš, idi za gomilom – to je stara mudrost. Teško da će veća gomila ujutro ići prema predgrađima. U ovo vrijeme više ljudi sigurno mora ići prema centru. I na kraju uspijevam pogoditi tramvaj, a polako uspijevam dešifrirati metro. Važno je s ćirilice dešifrirati dvije fraze: 'Vhid na misto' i 'Prehod na stancij' tj. 'Izlaz iz metroa' i 'Transfer na drugu liniju'.
Andriyivsky uzviz ulica je koja vodi prema onome što bismo mogli u Kijevu mogli nazvati povijesnom četvrti. Umjesto kamenim kockicama koje se obično vide u starim ulicama, ova je popločena velikim, ali nejednakim, kamenim blokovima. Staneš li krivo, lako možeš uganuti gležanj. A vidim da se i auti muče uzbrdo i nizbrdo. Vjerovatno ih i iz tog razloga i nema puno. Ali zato je uzduž zavojite ulice štand do štanda sa zanimljivim tričarijama. Tu ima slika Nikole Romanova, posljednjeg ruskog cara, nešto nacističkih memorabilija, starih sovjetskih dokumenata i ordena, babuški, pravoslavnih ikona, starih slika... Dobro da ti malo odvrati misli od uspona i onoga “Što mi je to trebalo?!”. Zagrebačka Radićeva je beba prema Andriviyskom uzvizu. Da je ovo u Zagrebu, 75% mojih jadnih turista bi odapelo već za prvim uglom, a onih preostalih 25% za drugim.
Na vrhu uzviza poklon je za uporne – pravoslavna crkva Svetog Andrije. Ova crkva već iz daljine u svojoj plavo-zlatnoj kombinaciji dominira gradom. Jedna je od najljepših pravoslavnih crkava koje sam ikada vidio i za razliku od uobičajenog pravoslavnog kiča, ova se može pohvaliti skladom i umjerenošću. Ubrzo čitam da ju je 1754. godine sagradio talijanski arhitekt Bartelomeo Rastrelli, arhitekt čuvene Zimske palače u St Petersburgu. Sad mi je sve jasno. Najradije bih ovdje ostao neko vrijeme, ali čekaju me druge znamenitosti Kijeva. Blizu je samostanski kompleks Sv. Mihaela, dosta dobar kičeraj, izgrađen 2001. godine na mjestu gdje je do 1937. godine stajala crkva i samostan iz 12. stoljeća. Srušili su je Sovjeti. Religija je bila smatrana otrovom za ljude. Uz crkvu su Sovjeti izgradili kolosalnu palaču, danas Ministarstvo unutarnjih poslova Ukrajine, također na mjestu gdje su prethodno porušili još jednu staru crkvu.
Preko puta Sv Mihaela, na suprotnom kraju široke i dugačke avenije, nalazi se katedrala Sv. Sofije, nazvana tako po mnogo čuvenijoj Aja Sofiji u Istanbulu. Ovo je lokalitet pod zaštitom UNESCO-a i ubrzo mi je jasno zašto. Dok je izvana uglavnom moderna, unutrašnjost katedrale prekrivena je prekrasnim bizantskim mozaicima i freskama, od kojih se neki datiraju i u 11. stoljeće. Zamislite Eufrazijanu na nekoliko potencija. Svaki posjetitelj odmah po ulazu uočava veliki lik Djevice, a iznad nje u kupoli četiri anđela, svaki u odjeći drugačije boje – plava, zelena, žuta i crvena. Na zlatnoj podlozi. Nevjerovatno skladna igra boja.
Iz obližnjeg parka bacam pogled na rijeku Dnjepar koja protječe kroz Kijev. I Kijev poput mnogih drugih velikih gradova puno može zahvaliti svojoj rijeci. Kairo ima Nil, Pariz Seinu, London Temzu, a Kijev svoj Dnjepar. Na panorami grada dominiraju sovjetski blokovi. Može se i ploviti Dnjeprom, od kratke plovidbe gore i dolje po kijevskoj dionici rijeke ili pak tjedan dana dugačko krstarenje do Crnog mora. I jedno i drugo ostavljam za neki drugi put.
Brz i dosta jeftin ručak u jednom od tradicionalnih ukrajinskih restorana u staroj četvrti Podil (ukrajinski boršč ili neka vrsta maneštre sa svime i svačime te kvass, tipično fermentirano ukrajinsko piće napravljeno u mom slučaju od meda) te još jedan samostan.
“Sir, ja sam invalid.”, ispružio ruku prema meni nekakva skitnica čim je primjetio da sam stranac. Ima ovdje dosta prosjaka, uglavnom se okupljaju oko crkava i samostana, ali nisu agresivni. Ovaj pak juri za mnom dok ga se pokušavam otarasiti. Jok si ti invalid. Ako si ti invalid, onda sam i ja invalid. Ma onda je cijeli svijet invalidan. Ok, možda ova konstatacija i nije posve netočna. Ajd molim te ne vrijeđaj moju pamet!
Napokon mi je dosta crkvi. Uzimam metro i put Majdana Nezaležnosti, glavnog gradskog trga. U prijevodu, Trg nezavisnosti. Ovo se mjesto proslavilo kao središnja točka narančaste revolucije 2004. godine. Nacisti su, kada su se povlačili 1943. godine, minirali trg i bulevard Hreščatik koji prolazi uz njega, ukupne dužine kilometar i pol. Pa je Staljin odlučio pokazati što može veliki brko, proširio bulevard na četiri trake u svakom smjeru i uzduž ga omeđio visokim monumentalnim građevinama, tzv. svadbenim tortama. Vrlo impresivno i za razliku od kasnije betonske arhitekture, ove staljinističke torte čak izgledaju i dobro. Tu je TSUM, stari a la SSSR shopping centar, nekada simbol Kijeva i meka za komunističke shopingholičare, a danas još uvijek sa soc robom i polupraznim policama. Osim njega, ostale trgovine na Hreščatiku su poznate marke poput Benettona, Terranove, tu je i McDonalds, Billa supermarket te čitav niz kafića. Veliki brko se sigurno okreće u grobu. A da stvar bude još zanimljivija, sav taj moderan Kijev na Hreščatiku promatra i drug Lenjin. Navodno je ovo jedini njegov kip koji su ostavili u Kijevu. Kojeg li neobičnog šučmuča...
Na kraju dana opet se nalazim u problemima. Pješke sam otišao do kraja Hreščatika koji se pretvorio u Crvenoarmijsku aveniju (da, unatoč svemu Crvena Armija još uvijek ovdje ima svoju ulicu) i nizbrdo u nadi da ću pronaći neku stanicu metroa. I nema je pa nema. Polako zalazim već u nekakve stambene četvrti. Pojavljuje se sve više betonskog sivila. Uporno nastavljam hodati naprijed dobrih sat vremena u nadi da ću naići na metro. Vraćat mi se ne da. A nema ni taksija na vidiku. Nakon sat vremena napokon nailazim na nekakav kijevski Lisinki. Po nazivu stanice metroa saznajem da je to Palac Ukrajina, koncertna dvorana. Još jedno remek djelo sovjetske arhitekture koje baš i ne izgleda jako loše. Pogotovo ako se uzme u obzir u kakvoj se četvrti nalazi. Neki se klinac zajebava na skejtu pred dvoranom. Svako malo ljubi pod, ali uvijek se nekako pridigne u jednom komadu.
Odlazim u hotel. Ovaj put kombinacijom metroa i busa. Kijevski metro su izgradili Sovjeti i pojedine stanice su zaista “sovjetske”. Nisam nikada bio u Moskvi, ali sam čuo da su tamošnje stanice metroa luksuzno uređene. Kijev ne zaostaje. Ipak je on nakon Moskve i St Petersburga bio najveći grad SSSR-a. Stanice su prostrane, s visokim stropovima, s mnogo soc lustera, neke ukrašene i mozaicima, a tu je još uvijek i puno srpova, čekića i petokraka. A da ne govorim da su neke stanice, vjerovatno kako to obično biva u strahu od hladnoratovske nuklearne opasnosti, sakrivene duboko ispod zemlje. Najbolja je stanica na središnjem gradskom trgu. Spuštajući se u metro isprva vidim dugačku cijev kojoj se ne nazire kraj, a onda svako malo netko prođe u suprotnom smjeru sjedeći na pokretnim stepenicama. Jebi ga. Idem i ja tako. Ovo sjedenje po pokretnim stepenicama u metrou nisam vidio nigdje drugdje po svijetu, ali vjerovatno nitko nema ovako dubok metro. Na kraju, trebaju pune 3-4 minute da se čovjek spusti u metro ili dočepa svježeg zraka. Jadan onaj koga iznenada uhvati napad klaustrofobije. Tome neće pomoći ni Lenjinka ni Staljinka ni Hruščovka ni Brežnjevka. Nema mu spasa. Trebat će sačekati kraj stepenica kao svaki normalni čovjek.
Busevi su pak druga priča. Zapravo su to stari oronuli minibusevi od 30-tak i manje mjesta, umirovljeni nekada davno na Zapadu. Sada mi je jasno gdje idu naši stari busevi. Nema karata. Samo se plaća vozaču u cashu. A ako je gužva, onda se jedan preko drugog putnika šalje novac naprijed do vozača. Zanimljivo kako ovo dobro funkcionira. Kod nas bi malo po malo nestajao novac u džepovima suputnika.
Kratak predah u hotelu. Par ljudi mi je reklo: “Kijev je pravo mjesto za zabavu. Beograd je mala beba za Kijev.” I znali su dodavati: “Pazi se Ukrajinki!”. Nemalo ljudi mi je to reklo. Ja sam samo letargično odmahivao rukom i odgovarao: “Da, da, da.”
Pri povratku u grad odlučujem se ponovno provozati lokalnim prijevozom. Funkcionira do ponoći pa ću ga barem u jednom smjeru iskoristiti. Ali na stanici ispred hotela mlataram ja rukama kao budala, a niti jedan bus da mi stane. Neki mladi par me gleda i smijulji se sa strane. Valjda postoji neka gestikulatorna šifra za zaustaviti ove krntije. Baš kad sam ih mislio nešto pitati (naravno, s nadom da znaju engleski), staje trolejbus, daleko moderniji od buseva. Upadam na zadnja vrata. Samo je par glava unutra. Karta tko zna gdje se kupuje. Nema ni mašina za poništavanje karata. Ma idem ja na šverc-komerc. Samo je par stanica. Odmah mi je jasno zašto se svi natrpavaju u buseve, a trolejbusevi zjape prazni. Ovi su dozlabogi spori. Zaista se ne isplati kupovati kartu.
Iz metroa izlazim ponovno na Majdanu. Ali ovaj put sa svih strana okružen tisućama mladih. What the fuck is this?! Na pozornici na trgu neki Ukrajinac, očito jako popularan ako je sudeći po mnoštvu ljudi, svira nekakav ukrajinski rock. Pokušavam se probiti do Hreščatika. Trgovine su ovdje još uvijek otvorene. Rade cijelu nedjelju. Pokušavam pronaći neki bar i vrlo brzo uz bulevard nalazim nekakav koktel bar. Ajd super. Idem na jedan koktelček. Ne može biti skup jer ipak je ovo Ukrajina. Ali hvala Bogu da sam odlučio pogledom posnimiti tu uličicu jer mi je u oči odmah upao Louis Vuitton, Gucci, Versace... Ok, ipak nećemo ovdje. Toliko bogat nisam. Malo dalje, na samom Hreščatiku, pronalazim nekakav beer pub. Istina je da mi se prisralo pa je prvi koji mi je upao u oči i poslužio je svrsi. I sjednem ja na pivo Slavutich, jedno od najboljih ukrajinskih, kada Ukrajinac pokraj mene u ranim dvadesetima poziva me da sjednem pokraj njega. Naravno, za neočekivati je da zna engleski. Ja na englesko-hrvatskom, on na ukrajinskom i komunikacija nekako ide. Olexiy mu je ime. I iz nekakve selendare je 200-tinjak kilometara od Kijeva. Došli su se malo zabaviti prije nego sutra počne faks. Ubrzo nam se pridružuje par njegovih prijatelja i cura od jednog od njih. Skoro svi odreda pijani. Plan mi je bio popiti samo jednu pivu. Ali nakon moje inicijalne pola litre, na stolu mi se našla još jedna krigla. Ukrajinci ju naručili. Kažu oni ponosno: “Mi smo Ukrajinci i mi smo alkoholičari!” A kad si u Rimu...
Cura je jedina trijezna, koliko toliko. Kako nitko osim nje ne govori engleski, a i ona ga samo natuca, pitam je: “Pa koji strani jezik vi ovdje učite u osnovnoj i srednjoj školi?”
“Pa engleski, njemački, francuski... Ali najviše engleski.”, odgovara ona.
Dobro, stvarno ste onda “lumeni” za jezike. Skoro nitko u ovom gradu ne zna neki strani jezik. Osim ruski, ali taj se smatra ovdje domaćim. Na ulici se može čuti npr i ukrajinski 'djakuju' i ruski 'spasiba'. Hvala. Oba u Kijevu prolaze.
Nakon litre piva napušta mene veselo društvo alkosa. Moraju uhvatiti zadnji vlak za svoje selo, a već je ponoć. Kažu da ima 4 sata do tamo.
Taksistu dajem papirić s imenom nekakvom kluba. I vozi on mene preko cijelog grada (što sam i trebao zaključiti da je Bogu iza nogu ako je cijena 100 grivnji). Tip mojih godina. U kasnim dvadesetima.
“Kiev very good. Not bad.”, kaže on i nastavlja: “Me some time Moscow. Work. But not good. Very big. No good girls. Kiev beatiful girls. That biggest problem of Ukraine.”
Dobro, da vidimo gdje te Ukrajinke partijaju. Ulice su prepune tih 'beautiful Ukranian girls', kako je rekao moj taksist. Većinom su plavuše. A ja padam na plavuše. Kao pokošen. I zaista, nigdje drugdje na svijetu nisam vidio tako puno lijepih žena kao u Ukrajini. Teško je pronaći neku manje lijepu Ukrajinku. I sve su slickane do posljednjeg detalja. Posljednja moda, savršeno našminkane. Kao da su ulice Kijeva svakodnevno modne piste! Ni Estonke nisu tako zgođušne kao Ukrajinke.
Prvi klub je totalni promašaj. U nekakvoj stambenoj četvrti odjednom se ukazuje nekakva sovjetska grdosija s par ogromnih stupova na ulazu. Upad 20 grivnji. Ok, nije skupo. Uspnem se stepenicama. I imam što vidjeti. Dekor 70-te. Par Ukrajinaca i Ukrajinki plesucka na nekakav ukrajinski folk. Sjednem u nevjerici gdje sam došao. Kažem si: “Sačekat ću sljedeću pjesmu. Možda nisu sve samo narodnjaci.”
Ali i sljedeća je prava narodnjačka što je meni dovoljno da se pokupio nakon pet minuta. Isti taksist navaljuje: “Babuška. Very good club. Beaustiful grils.”
Po imenu bi se dalo zaključiti da su opet neki narodnjaci. Ali on me uvjerava u suprotno. Navodno je ovaj klub veoma in u Kijevu. Upad besplatan. Zaštitari na ulazu samo te na brzaka pregledaju. Ali ti si stranac, a stranac u Kijevu je jednako lovator. “Welcome welcome!”, kaže mi.
Nije to veliki klub, ali muzika je zapadnjačka. Oni narodnjaci još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Naručujem red bull vodku. Kaže mi konobar: “No red bull. Samo burn.” Ma dobro, isto je to sranje. Ovdje burn ima nekakav monopol jer red bull skoro u Kijevu da i nisam vidio. Uvijek uzimam red bull (tj. burn) vodku da me malo digne. Promatram klijentelu. Uglavnom sve mlađa lokalna ekipa. Par starijih, čini se stranaca, u lovu je na mlade Ukrajinke. A klub je prepun zgodnih Ukrajinki. Nekakv girls night out. Više je Ukrajinki nego Ukrajinaca. Nemoguće je pronaći neku Ukrajinku “lošije kvalitete”. Jebiga, ovo je kao nekakav genetički inžinjering. A tko zna kada su u pitanju Sovjeti...
Putem u hotel u četiri ujutro taksist me natjerava da provirim u neki striptiz bar. Samo jedan čovjek u publici, a par nešto lošijih Ukrajinki okreće se (impresivno) oko šipke. Nikada prije nisam bio u striptiz baru pa me znatiželja nadjačala. Ali onako polupijan samo sam rekao vozaču: “Please hotel. No more Kiev tonight.”
Kijev zaista nikada ne spava. I koliko god izvana stvari još uvijek izgledaju sovjetski, treba zagrebati ispod površine i ne treba puno grebati da se pronađe novi moderni Kijev. Onaj koji želi biti u istoj ligi s Parizom, Rimom ili Londonom...


METRO jedna vožnja UAH 2,00
Ulaznica u katedralu sv. Sofije UAH 43,00
Ručak u tradicionalnom ukrajinskom restoranu (predjelo+glavno jelo+tri pića) UAH 100,00
Pivo na Hreščatiku UAH 28,00


Andriyivsky uzviz, Kijev

Ovako je popločena ulica, Andriyivsky uzviz, Kijev

Štandovi, Andriyivsky uzviz, Kijev

Crkva sv. Andrije, Kijev

Samostan sv. Mihaela, Kijev

Katedrala sv. Sofije, Kijev

Četvrt Podil, Kijev

Crkva sv. Nikole na obali Dnjepra u četvrti Podil, Kijev

Glavni trg Majdan Nezaležnosti, Kijev

Glavni trg Majdan Nezaležnosti, Kijev

Bulevard Hreščatik, Kijev

Bulevard Hreščatik, Kijev

11.09.2010. u 19:43 • 4 KomentaraPrint#^

Željeznička garderoba na komunistički način (Dan 3, 13.09.2010. - Kijev)

Jebale te sovjetske zavjese! Idu od ruba do ruba i još su skoro pa prozirne! S obzirom da sam se vratio u sobu tek oko četiri, namjeravao sam lijepo odspavati do podna kada moram izaći iz sobe. A kad ono moje je spavanje potrajalo čak puna dva sata! Nakon šest kada se počelo razdanjivati, pokušaji ignoriranja danjeg svijetla su bili upravo to – pokušaji. Spavanje se pretvorilo u mučenje. Nemoguća misija. Dva sata kasnije odustajem. Još itekako pospan i (ne)malo mamuran od sinoć. Tko li će sada u razgled grada?! Odlučujem malo pisati i izlazim točno u podne. Ni minutu ranije. Pozdravljam čistačicu Brežnjevku na katu, koja također uporno od osam ujutro ronda svojim usisavačem po katu. Ono tipa: “Check-out je do podneva, ali ako vam jutro mogu učiniti što napornijim i izbaciti vas ranije iz sobe, zašto ne?”. Ali očito nije ona naišla ranije na Hrvata. Ipak smo i mi nekada bili komunisti i cijepljeni smo na ovakve pacijentarije. Vjerovatno sam usto bio i jedini gost na katu jer u dva dana nisam niti jednog drugog gosta vidio u hotelu. Pa me se htjela što prije riješiti... O moja Brežnjevko!
Još jednom se spuštam onim istim liftom i izlazim napokon iz hotela. Vani je sunčano i presvijetlo i za razliku od jučer kada je također bilo sunčano, danas je još i toplije. Nekih 25 celzijaca. Posve neočekivano. Jest da u svojoj putnoj garderobi imam svega dvije (ne baš predebele) majice dugih rukava, sve ostalo kratko, ali da ću se preznojavati u Ukrajini, to nisam očekivao.
Kofer odlučujem do navečer ostaviti na zalizniškom vokzalu tj. željezničkom kolodvoru. Bez problema pronalazim ormariće, ali umjesto onih modernih koje se nalaze u modernom svijetu, pa tako i na našem zagrebačkom željezničkom kolodvoru, ovdje u Kijevu ormarići su još jedan dokaz da koliko god Ukrajina išla prema naprijed, još uvijek ima dosta podsjetnika koji ju vežu za ona prošla vremena. Dajem Hruščovki sakrivenoj iza debelog stakla (jer netko bi se možda ipak usudio orobiti i silovati staru babušku u željezničkoj garderobi) 14 hrivnje, a ona meni žeton. Gledam ja njega i kažem si: “Ajd dobro. Idemo vidjeti kako to funcionira.” Pronađem prazan ormarić, uguram torbu u njega, ubacim žeton i vidim da izvana ima nekakve kotačiće za ručno ubacivanje šifre. Upišem ja šifru u kombinaciji brojki i slova (brojke naravno na ćirilici) i zalupnem vrata. Iznutra dolazi nekakav zvuk. Lokot. Ormarić je zatvoren. Pogledam ja šifru na kotačićima, a oni se nisu promijenili. A vrata svejedno zatvorena. E sad mala panika. Nešto nije u redu. Hoću li moći izvući torbu iz ormarića. Zovem Hruščovku, spreman da čak i ponovno popušim 14 hrivnja. Pokušavam joj ja objasniti što me muči, a ona meni samo melje na ruskom. Odjednom otiđe i vrati se par sekundi kasnije s nekim mladim parom. Kaže: “English.” Ok, ovi bi trebali biti naši prevoditelji. Ali problem je da ni oni ne znaju Bog zna kako engleski. Uglavnom, uspijevamo se mi nekako na kraju sporazumijeti i izgleda da sam prije nego što sam zalupio vrata ormarića, šifru morao prvo upisati na kotačićima s unutarnje strane. Eh, tko bi znao da postoji mjesto za šifru s unutarnje strane vratašca?! Očito nisam prvi s ovim problemom jer je teta Hruščovka iz svoje kute odmah izvukla šarafciger i nekakav klin i, dok si rekao keks, razmontirala cijelu bravu ormarića. Počela je tuliti nekakva zaglušujuća sirena za opću opasnost, ali očito nikoga to nije zabrinjavalo previše. Kaže ona meni: “Sad kod.” Ubacim ja njega ovaj put s unutarnje strane, a Hruščovka zalupi vratima. Samo se nadam da će se poslije otvoriti.
Kako sam uspio pohvatati natpise u kijevskom metrou, bez problema odlazim natrag u Podil. Jučer sam bio ondje, ali propustio sam jedan od navodno zanimljivijih muzeja u Kijevu – Muzej Černobila. Dana 26. travnja 1986. godine reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil eksplodirao je. Eksplozija je u atmosferu pustila 9 tona radioaktivnih čestica, čak 100 puta više od atomske bombe koja je 1945. bačena na Hirošimu. Sovjeti su taj “incident” pokušali zataškati sve dok prvo Šveđani nisu uočili preveliku količinu radioaktivnih čestica u zraku iznad Švedske par dana kasnije. SSSR je tada morao svijetu reći istinu. Odmah je poginulo dvoje ljudi, 29 vatrogasaca koji su prvi došli na mjesto eksplozije umrli su u tjednima nakon, a još je mnogo ljudi umrlo kasnije od raznih posljedica radioaktivnosti. Sovjeti su istovremeno evakuirali oko 135,000 ljudi u radijusu od 30km od Černobila. Dan danas je ta zona off-limits, osim jednog manjeg dijela kojeg je moguće posjetiti kao jednodnevni izlet iz Kijeva, ali cijene su previsoke pa je i to ostavljeno za neki drugi put. Zanimljivo je da je posljednji černobilski reaktor, reaktor broj 3, zatvoren tek 2000. godine! Muzej je hrabri pokušaj da se turistima objasni događaj u Černobilu, ali nažalost s gotovo isključivo rusko-ukrajinskim objašnjenjima te komunističkom prenatrpanošću ekspozitima (uglavnom fotografija vatrogasaca) na malom prostoru, turist baš i ne dobije punu sliku.
Moja posljednja stanica u Kijevu je još jedan lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, Kievo-Pecherska Lavra. Riječ je o pravoslavnom samostanskom kompleksu, smještenom na 28 hektara zelene površine na brežuljcima iznad Dnjepra. Samostan je osnovan u 11. stoljeću i sastoji se od čitavog niza crkava, škola, drugih samostanskih zgrada te podzemnih katakomba. Upravo zbog tih katakomba došao sam u Lavru. Ruku na srce, dosadniji lokalitet pod zaštitom UNESCO-a nisam vidio. Neke su crkve autentične, mnoge su ponovno izgrađene u posljednjih 15-20 godina nakon što su one prvotne srušili Sovjeti. U nekima se u sovjetsko vrijeme nalazili arhivi, knjižnice, a sad su opet pretvorene u crkve. Prekičasto, preturistički (u Kijevu do danas gotovo da nisam vidio turiste, a ovdje očito dolaze najgori, oni s paket-aranžmanom), a možda Lavru ne doživljavam jer nakon jučerašnjeg dana i tko zna koliko crkava, danas mi ih je već pun k****! Ali ono što upada u oči je da je ukrajinski svijet jako pobožan: i žene i muškarci čedno odjeveni, žene (i mlađe i starije) obavezno s maramama na glavi, posvuda se križaju i mole. Pa čak i kad ulicom prođu pokraj bilo koje crkve, obavezno se prekriže. Potpuna suprotnost Hreščatiku i modernijim dijelovima grada gdje djevojke nose kratke minjake, čizme s visokim potpeticama i debeli sloj šminke.
A katakombe? Recimo da sam očekivao da ću vidjeti više leševa i tako si malo osvježiti dan. A kad ono, u uskim hodnicima pod crkvama nalaze se zaista stakleni lijes do staklenog lijesa, ali leševi su tako dobro zamotani u nekakve tepihe da se osim par smežuranih ručica baš i ne vidi puno. Naravno, i ovdje pravoslavci plaze po tim lijesovima i ljube ih i... Bože dragi.
Torbu uspješno izvlačim iz ormarića na željezničkom. Vlak broj 51 za Lviv polazi iz Kijeva svaki dan u 20:42. Postoje tri klase na vlakovima u Ukrajini: platskarny, što bi bila treća klasa sa stotinjak krveveta u vagonu i sve otvoreno i povezano; kupe, što je druga klasa i kao što samo ime kaže riječ je o zatvorenim kupeima s po četiri kreveta; te lux, ili prva klasa s dva ili tri kreveta u kupeu, a navodno u luxu ima i televizija. Mislim da je nepotrebno spominjati da su ukrajinski vlakovi zastarjeli. Isti su ovi vlakovi vjerovatno vozili još u vrijeme Hruščova i Brežnjeva, ako ne i Staljina. Samo krajnje nužne soc dekoracije, obavezno na prozorima zavjese od one industrijske čipke koja se nekada znala naći i kod nas (naravno, s logom ukrajinskih željeznica), WC se nadam da neću trebati koristiti, a mehanička termosica s toplom vodom, ako netko eventualno želi popiti topli čaj, je vidjela i bolje dana. I sve popraćeno aromom ustajalosti i starosti. Ali Ukrajina svejedno ima impozantnu željezničku mrežu, s čak 22500 km tračnica!
Kako kartu ne znam dešifrirati, frknuo ja nju u ruku prvom čiči i on meni kaže vagon 7, mjesto 12. Svaki vagon ima svog provodnika ili provodnicu, odgovornu osobu za svaki pojedini vagon. On ili ona prgledava karte, distribuira toplu vodu, wc papir, posteljinu... Za moj vagon odgovoran je dečko od možda 25 godina, nova nada ukrajinskih željeznica. Nekako mi se ne čini da se baš usrećio s ovim poslim.
U kupeu mladi dečko u ranim dvadesetima, Ukrajinka u pedesetima i crnac, također u dvadesetima. Engleski u kupeu se svodio samo na 'Thanks', 'Please', 'Hello', par riječi kojim je baratao mladi Ukrajinac. Jebem ti miša, stvarno vas dobro uče engleski u školama!


Ulaznica u Muzej Černobila UAH 10,00
Ulaznica u Kievo-Pechersku Lavru UAH 20,00
VLAK 51 Kijev-Lviv kupe UAH 108,00


Stanica metroa, Kijev

Unutrašnjost željezničkog kolodvora, Kijev

Samostanski kompleks Kievo-Pecherska Lavra, Kijev

Samostanski kompleks Kievo-Pecherska Lavra i pogled na Dnjepar, Kijev

Samostanski kompleks Kievo-Pecherska Lavra, Kijev

11.09.2010. u 19:42 • 0 KomentaraPrint#^

Ukrajinki se pripišalo u 4 ujutro (Dan 4, 14.09.2010. - Lviv)

“Provodnik! Provodnik!”, probudila me panična dreka i lupanje po vratima kupea. “Provodnik! Provodnik!”, nastavila je 50-godišnja Ukrajinka, moja cimerica. Sinoć je zakračunala vrata kada smo otišli spavati, a s obzirom da je vlak relikt, nije ni čudo da su se vrata zaglavila. Mora da joj se doista dobro pripišalo ili prisralo kada je u četiri ujutro bila spremna razvaliti vrata. A tek sam nakon nekoliko rundi znojenja (air condition je u ukrajinskim vlakovima science fiction) napokon bio zaspao.
Kako se vlak približava Lvivu, sve je hladnije. U pola sedam provodnik kuca na vrata i obavještava nas: “Ubrzo stižemo u Lviv.” Ili tako nešto. Znam da je spomenuo Lviv. I u 06.51, točno u minutu po voznom redu, vlak broj 51 ulazi u lvivski željeznički kolodvor.
Vani je iznenađujuće hladno. Koji stupanj ispod 10 celzijaca. Ljudi su u debelim jaknama. Osjeća se da sam se približio Karpatima. Izlazim iz kolodvora ne bih li pronašao tramvaj za centar. Prvi dojam Lviva nije obečavajući. Sve je sivo, tmurno, oronulo. Kiša ne pada, ali grad je prekrila dosta gusta magla. Odmah me zaskočilo par taksista. Dovoljno je jedno odmahivanje rukom i isti se udaljavaju. Hvala Bogu da nisu agresivni jer za agresivu u sedam ujutro nisam pripremljen. Pred kolodvorom kaos – tu je stajalište taksija, maršrutki (ili minibusa), tramvaja, običnih automobila. Nema reda. Svi stoje bilo gdje, svi voze bilo kako. Za razliku od Kijeva gdje je vozni park bio zadovoljavajući, pa čak i iznenađujući, u Lvivu očito voze nešto stariji automobili, busevi i tramvaji. Ima tu i podosta Lada. A tramvaj? Još jedan relikt prošlog vremena. Čudim se što još uvijek vozi. Ali cijena karte je samo 1 grivnnja! Ili 0,70 lipa! Mislim da je Lviv upravo osvojio titulu grada s najjeftinijim prijevozom u Europi, ako ne i na svijetu. Donedavno je karta koštala 0,80 kopeka i narod se čak pobunio jer su gradski oci prijevoz odlučili poskupiti na cijelu jednu grivnju. To dovoljno govori o ukrajinskom standardu. BDP Ukrajine je 7800 američkih dolara, ali to je samo prosječna brojka. Kijev i Lviv su nebo i zemlja već na prvi pogled.
Uzimam tramvaj broj 1. Karta se kupuje kod vozačice (u Lvivu samo žene voze tramvaje i to se smatra jednim od najlošije plaćenih poslova u gradu) i onda se mora poništiti na primitivnoj željeznoj mašinici s polugom koja se nalazi kod svakih vratiju. Mašinica samo napravi rupu na karti, koja je običan papirić 2x2cm, ali bez datuma ili vremena. Baš me zanima kako kontrola zna da je karta ispravna?! Kazna za vožnju s neponištenom kartom je 8 hrivnja, a kazna za vožnju bez karte čak punih 16 hrivnja!
Tramvaj je spor, tračnice su stare, a uz to i grad ima koju strminu, doduše ni približno onakve kakve ima Kijev. Za neke tramvaje bi se kladio da su nekada vozili Zagrebom jer ih par jako liči na one naše stare petice i devetke koje su bile nabavljene za Univerzijadu 1987. godine. Ovakvom “brzinom” bi se u Zagrebu čovjek od Prečkog do Borongaja vozio dobrih par sati! Moja jedinica vozi gotovo pola sata. Razdaljina - neka dva kilometara.
Gdje god da sam pogledao, Hostel Kosmonaut imao je odlične kritike. Pa sam i ja odlučio u njemu odsjesti. A što je najbolje – u samom je centru grada, par minuta hoda od glavnog lvivskog trga. Hostel brije na SSSR i kozmonaute pa je tako uređena i unutrašnjost, a i dvije zgodne male rade za recepcijom. Tko želi tražiti više?
A u dalekom Lvivu susreo se ja s Jurjem, kolegom forumašem. Iz Zagreba je, dvije godine mlađi od mene i, kao i ja, zna puknuti i dati petama vjetra. Ovo mu je već drugi put u Ukrajini. Dogovorili smo susret preko forum.hr, ali kako to uvijek biva s putnicima, planovi se često znaju mijenjati pa do jutros nismo zapravo ni znali da ćemo se 100% susresti. I napokon malo hrvatskog. Nakon ovih par dana dosta mi je engleskog i hrvatsko-ukrajinsko-ruskog. Odlazimo na kavicu u centar grada na Svobody Prospekt, nešto nalik na gradski korzo okružen drvoredima i ukrašen s par kipova velikih ukrajinskih domoljuba. Prva mi je ovo kava u Ukrajini i, poučen iskustvom s kavama u sličnim zemljama u kojima baš i ne postoji velika tradicija ispijanja kave kao kod nas ili Talijana, lvivska kava ugodno je iznenađenje. I jeftina je. Gdje bi se kod nas jedna kava na elitnijoj lokaciji mogla popiti za 10-tak hrivnja ili 7 kuna? U razgovoru vrijeme brzo prolazi i moramo se rastati ne bi li svatko od nas iskoristio vrijeme na najbolji mogući način.
Za razliku od Kijeva, Lviv je daleko mirniji grad. Ne znači to da nema prometne buke i prometnog kaosa, ali u usporedbi s Kijevom, Lviv je selo. Kijev je kaotičan i zamoran i mješavina svega i svačega, dok je Lviv, veličine Zagreba tj. s oko 800,000 stanovnika, mirniji i relaksirajući. Kijev je moderan i velikim koracima korači naprijed, Lviv je stao u vremenu. Kijev je skuplji, Lviv je smiješno jeftin u usporedbi s ukrajinskom metropolom.
U Lvivu je utjecaj Rusije neznatan. Ovo je uvijek bio zapadnjački, progresivno usmjeren grad koji je njegovao ukrajinski nacionalizam pa je i odavdje krenuo glas za ukrajinskom nezavisnosti na kraju sovjetske ere. Ruski se ovdje odbija govoriti. Spasiba je zamijenjena s dyakuju, a zdrastvuyte je postao pryvit. Ne daj Bože da ti izleti ruski. Odmah pogledi poprijeko. To je isto kao da kod nas u Zadru netko lijepo udri po ekavici.
Lviv je veći dio svoje povijesti pripadao Poljskoj, onda ga je dugo imala Habsburška Monarhija koja je i ostavila najviše utjecaja, posebice u arhitekturi, od velebnog željezničkog kolodvora do gradskih crkvi te palača uokolo glavnog gradskog trga Rynoka. Habsburgovci su tek otišli iz Lviva 1918. godine, a do 1939. je ovo dio ponovno sastavni dio nove poljske države. Da bi konačno, prema paktu Hitler-Staljin, 1939. godine Lviv pripao Sovjetima.
Šetnja po gradskim ulicama je kao da šećem po nekom poznatom gradu, gradu kojeg sam već posjetio. Lviv jako podsjeća na Zagreb, od arhitekture do atmosfere, ali za razliku od Zagreba previše je oronuo. Čak je i povijesni centar previše oronuo, začuđujuće za nešto što je na listi UNESCO-a. Da se samo malo nabaci boje...
Za orijentaciju, najbolje se uvijek popesti na najvišu točku grada. U slučaju Lviva to je 400 metara visok brežuljak iznad grada s masivnom antenom za radioteleviziju i minijaturnim dvorcem Vysokyi Zamok. Umjesto brežuljka izabirem najviše mjesto u povijesnom centru i penjem se uz 306 stepenica na vrh tornja gradske vijećnice u samom središtu Rynoka. Pogled na centar je zadivljujuć. Palače i crkve, trgovi i uske ulice. Panorama me podsjeća na panoramu Praga i, kao i Prag, i Lviv ima jako, ali zaista jako, velik broj crkava. Od rimokatoličkih preko grkokatoličkih do pravoslavnih. Ovo je grad religija. Do drugog svjetskog rata bilo je ovdje i dosta sinagoga jer je u Lvivu živjela značajna židovska zajednica, ali nacisti su se i ovdje brutalno s njima obračunali tijekom dvogodišnje okupacije.
Volim gradove gledati s visine. Ima nešto voajerski u tome dok promatraš kako grad pulsira tamo negdje dolje. A svaki je čovjek u duši voajer i u tome uživa. Samo što mnogi to neće priznati. Tu je erotski voajerizam ili jednostavan nevin pogled iz ptičje perspektive kao u mom slučaju.
Oko 45 starih palača okružuje Rynok i na većinu bi trebalo nabaciti malo boje. Ovo je slično glavnom tgu u češkom Telču ili u estonskom Tallinnu, ali u puno oronulijem izdanju. I isprva sam pomislio da griješim, ali krovovi gotovo svih tih palača su metalni. Možda četvrtina ima crijepove dok su ostali krovovi tih starih palača pokriveni sivim, crvenim, zelenim, crnim limom. To inače nije iznenađenje i u Ukrajini se radije u posljednjijh 50 godina koristio lim nego crijep za pokrivanje krova jer je Ukrajina bila i ostala jedan od najvećih proizvođača čelika na svijetu. Ali malo iznenađujuće što se lim nalazi i na krovovima Lviva koji je od 1998. godine po zaštitom UNESCO-a. Gledam dalje od glavnog trga i limogradu nema kraja. I starogradnja i novogradnja. I stare crkve kojima je krcat Lviv pokrivene su limovima. U daljini kao strašila strše “nove” četvrti, izgrađene u doba SSSR-a.
Poslijepodne provodim na groblju. Kada po Zagrebu vodim turiste i ponekad razgled grada započnem na Mirogoj, ima ljudi koji me malo čudno gledaju. Ali Mirogoj uvijek vrijedi posjetiti. Kao i groblje Lychakiv u Lvivu. Ovo vodiči navode kao Pere Lachaise istočne Europe. I zaista je impozantno: otvoreno od strane Austrijanaca 1786. godine danas broji oko 400,000 “stanovnika”. Ima tu Ukrajinaca, Rusa, Nijemaca, Armenaca i mnogih drugih, ali bez premca najbrojniji su Poljaci što je samo još jedan svjedok da je Lviv dugo vremena pripadao Poljskoj, Poljski grobovi su najbogatiji, više naginjući prema mauzolejima nego običnim grobovima, ukrašeni prekrasnim skulpturama. Mnogi, nakon gotovo 50 godina sovjetskog zanemarivanja, nalaze se danas u jakom lošem stanju. Na nekima su pukotine tako velike da bi oni hrabriji bez problema mogli i proviriti unutra. Ove elegantne grobnice kojima Lychakiv obiluje dokaz su da se u Lvivu nekada zaista jako dobro živjelo i da su bogati Poljaci ipak u masama dolazili u ovaj zabačeni dio Poljske.
Drugi dokaz bogatstva Lviva je u centru – prekrasno isklesana unutrašnjost kapele Boim. Riječ je o bogatoj obitelji ne poljskog, već mađarskog porijekla čiji su članovi George Boim i njegov sin Paul-George u 17. stoljeću dali izgraditi ovu kapelicu kao obiteljski mauzolej budući da se tada groblje nalazilo u samom centru grada. Ideja mauzoleja nikada nije zaživjela, ali Boimska kapela je danas remek djelo svjetske arhitekture. Članovi obitelji Boim i razne religijske ličnosti iz kupole isklesani u kamenu gledaju turiste koji se stišću u maloj kapelici. Uglavnom su to Mađari, Poljaci i Rusi. Zapadnjaka ni u ovom dijelu Ukrajine gotovo da i nema.
“Što je ovo?”, pitam mladu konobaricu u Puzata Khata, self service restoranu s tipičnom ukrajinskom kuhinjom i tradicionalnom drvenom unutrašnjosti. Izgledaju kao nekakve polpete pokrivene topljenim sirom.
“Chicken!”, odgovara ona. Piletina.
“A ovo?”, pokazujem na nekakve bijele zamotuljke veličine jaja.
“Chicken!”, dakle opet piletina.
“A ovo? Chicken?”, uhvativši nit igre pokazujem kao na nekakve šnicle prelivene sirom.
“Yes.”, nisam ni pretpostavljao da je nešto drugo. Očito je 'chicken' jedina riječ koju je Ukrajinka naručila na onim satovima engleskog u osnovnoj i srednjoj školi. Piletina je piletina, ali i ono što nije piletina je piletina.
Uzimam one “polpete” i ona “jaja” te pečeni krumpir. Barem s krumpirom ne mogu pogriješiti. I nekakvu lvivsku varijantu zagrebačkog odrezaka (naravno, s piletinom i nekakvim povrćem unutra). I lvivsko pivo po kojem je grad poznat. A račun sitnica – 60-tak hrivnja ili 42 kune. Polpete su na kraju nekakve samljevene jetrice (vjerovatno pileće) s nekim čudnim začinima, a jaja su zapravo nekakvo samljeveno pileće meso pomiješano s neidentificiranim povrćem i zamotano u pileću kožicu. Nije baš moj cup of tea, ali što je tu je... Sve ću pojesti jer cijeli dan nisam jeo.
Navečer, Juraj i ja izlazimo u Kryjivku, lokalnu atrakciju. Za ući u ovaj ukrajinski pub potrebno je pravilno izgovoriti lozinku. A lozinka je javna tajna. Objavljena je u svim brošurama i na zidovima svih hostela i hotela u gradu.
“Slava Ukraini!”, kaže uniformirani stražar na ulazu.
“Geroyam slava!”, propusnica je da te pusti unutra. Herojima slava.
Unutrašnjost Kryjivke je u drvu, u stilu rovovskih nastambi. A sve okruženo slikama vojnika ukrajinske UPA armije koja se u 40-tim godinama 20. stoljeća borila protiv i Poljaka i nacista i Sovjeta. Tu su puške i granate i ostale vojne “potrepštine”, a osoblje hoda uokolo u vojničkim uniformama i s pištoljima u rukama. Ovo je ukrajinski nacionalizam na dijelu. Ali zdravi nacionalizam. Lokalna i turistička atrakcija. Koliko je ovo mjesto popularno govori velik broj ljudi i prazan stol jedva pronalazimo. OK, sad se pitam da li bi se kod nas slobodno mogao otvoriti nekakav krajnje desničarski restoran?
Naručujem nekakvu šniclu “Aljoša iz KGB-a.” Iako naziv asocira da ću dobiti komadić nekakvog Aljoše kagebeovca na tanjuru, riječ je zapravo o običnom goveđem steaku. Kolega naručuje toksičnu svinjetinu (koja je valjda prošetala malo Černobilom).
I par horilki kasnije, prvo s medom pa kaduljom, možebitna prvotna neugoda nestaje i kad napuštamo Kryjivku, sa sjetom se već prisjećamo i Aljoše i černobilske svinjetine pomalo teturajući prema hostelu. Od par čašica horilke. Ukrajinci su majstori s vodkom i ono što su kod nas razne rakije i likeri, ovdje su vodke. Trebam navodno probati i horilku s čilijem. Ali drugi put. Ima još dana. Čini se da i zagriženi nealkoholičar nakon par dana u Ukrajini postaje kao Ukrajinac – zagriženi alkoholičar.


Ulaznica u toranj gradske vijećnice UAH 5,00
Ulaznica u kapelu Boim UAH 5,00
Ulaznica u groblje Lychakiv UAH 10,00
Ručak u Puzata Khata (Sichovykh Striltsiv 12) UAH 60,00
Večera u Kryjivka (Rynok 14) UAH 130,00 po osobi (s puno čašica horilke :)
Smještaj u Hostelu Kosmonaut (Sichovykh Striltsiv 8) EUR 15,00 (po noćenju u jednokrevetnoj sobi s kupaonicom) (www.hostelworld.com)
EUR 1,00 = HRK 7,25


Glavni trg Rynok s gradskom vijećnicom, Lviv

Glavni trg Rynok, Lviv

Glavni trg Rynok, Lviv

Ukrajinke u kafiću na Rynoku, Lviv

Još malo Ukrajinki, Lviv

Unutrašnjost kapele Boim, Lviv

Moja malenkost na Rynoku, Lviv

Pogled na grad i Rynok s vrha tornja gradske vijećnice, Lviv

Pogled na Rynok s vrha tornja gradske vijećnice, Lviv

Groblje Lychakiv, Lviv

Groblje Lychakiv, Lviv

Groblje Lychakiv, Lviv

11.09.2010. u 19:41 • 0 KomentaraPrint#^

Svako putovanje je lijepo, ali uvijek postoji barem jedan dan kada sve krene nizbrdo (Dan 5, 15.09.2010. - iz Lviva za Kamyanets Podilsky)

Vani pada kiša. Prva je to kiša od mog dolaska u Ukrajinu. Lviv je poprimio sivilo kakvo nije imao ni jučer prilikom dolaska u grad. U podne imam vlak za Hmeljnicki, grad u središnjoj Ukrajini. Moja odskočna daska za Kamyanets Podilsky, srednjovjekovni grad na granici s Rumunjskom.
Smatrajući da imam do vlaka vremena napretek, duže sam se izležavao pa zapričao s Jurjem koji danas popodne ide na istok Ukrajine, u Donjeck, na trening Šahtara u kojem igra Srna. I kad sam shvatio da je vrijeme proletilo i da je već kasno, zgođašna plavuša na recepciji mi je pozvala taksi. Ali taksi se nije pojavio. Postalo mi je jasno da sam vlastitom krivicom propustio vlak i bacio u smeće 43 hrivnja. Ostala mi je opcija broj 2 – vlak u 12:40, ali s obzirom da ide kasnije i nešto je sporiji, moguće je da neću stići na posljednji bus za Kamyanets Podilsky koji iz Hmeljnickog ide negdje oko šest.
Ulazim u tramvaj jer sada imam dosta vremena do sljedećeg vlaka. Ali kiša i dalje pada, gužva je jer i ovdje očito ljudi zaborave voziti čim padne koja kap kiše. A onda se pred tramvajem ispriječio neki kamion koji se ne želi maknuti s tračnica. Odnosno, ne može i da hoće. Vjerovatno natovaren do vrha pokušava svladati jednu od najtežih uzbrdica u gradu. I to ide tako da napreduje čak punih jedan metar svakih pola minute. A kraj uzbrdice se ne nazire. Vozačica tramvaja otvara vrata i par ljudi izlazi van i nastavlja pješke. Izlazim i ja sad već malo u panici da ću propustiti i vlak u 12:40. Hvatam taksi krntiju i kažem vozaču: “Gas do daske!”. A on bi sada malo popričao o Ukrajini i Hrvatskoj.
“Nemam vremena druže. Šuti i skoncentriraj se kako ćeš me na vrijeme prebaciti do željezničkog kolodvora!”.
Na kraju dolazim na vrijeme. Pet minuta prije polaska vlaka. Bacam se na prvi šalter i teti Gorbačovki (ova je malo mlađa od onih prethodnih babuški) dajem kartu onog propuštenog vlaka i vičem “Naslednji!”. Ona zapiše nešto na papiriću i okrene ga prema meni. 13:55. Ali ja ne želim vlak u 13:55. Hoću onaj u 12:40.
“Nema.”, kaže ona.
Zacrnilo mi se pred očima. Zaista danas neću stići u Kamyanets Podilsky. Svejedno uzimam kartu.
Vlak broj 256 iz Lviva za Simferopol na Krimu zaista kreće u 13:55. U minutu. Do Hmeljnickog ima oko četiri i pol sata vožnje. Ovaj put se vozim u platskartu tj. trećem razredu. Vlak je još jedan sovjetski relikt, puca po šavovima, ali su zato provodnice zgodne mlade plavuše.
Vlak je skoro pa prazan. Preko puta mene je najprije neki malac od kojih 18-19-20 godina. Očito čita nekakav sajns fikšn roman. Zaključio sam to po apokaliptičnoj naslovnici knjige i velikim okom iznad svega. Na pola puta do Hmeljnickog izlazi iz vlaka. Zamijenjuje ga Staljinka od nekih 60-tak godina. Velika torba, nekoliko plastičnih vrećica. A onda iznenada izvuče veliki nož i počne rezati plastičnu bocu. Ooookeeej... Malo ti nisu baš svi na broju. Onda je otišla provodnicu tražiti vodu i iako joj je ova uporno ponavljala da vode nema, Staljinka nije odustajala. Na kraju je misteriozno voda pojavila. Odmah sam pomislio da joj voda treba za opušak i da će sada krenuti čitava serija pušenja. Mislim da se Ukrajinci ne bi sramili zapaliti u vagonu. Umjesto opuška, podignuvši još jednom pogled, u razrezanoj plastičnoj boci nalazilo se nekakvo lišće nalik koprivi, već odavno izdahnulo, ali Staljinka je očito veliki optimist. Potom je izvadila češalj pa se malo počešljala i sredila za možebitno flertovanje s nešto mlađim tipom sjedalo do, koji je već u Lvivu skinuo svoje cipele i obuo kućne papuče.
Vani je pejzaž jednoličan: izmjenjuju se brežuljci i polja, ljudi u polju, tu i tamo male trošne kućice. Većih je naselja veoma malo i doima se kao da je ovaj dio Ukrajine slabo naseljen. I siromašan. Lokalnom cestom, koja se tu i tamo pojavi uz prugu, uglavnom prolaze samo Lade i drugi komunistički bolidi.
Hmeljnicki nije ništa bolji. Željeznički kolodvor je betonska grdosija s ogromnim megafonima iz onog vremena. Odmah me podsjeća na fotke iz Sjeverne Koreje koje sam vidio na internetu.
“Zabranjeno fotografiranje! Ugrožavaš nacionalnu sigurnost!”, odmah mi je dobacio kruti policajac kada sam odlučio ovjekovječiti ovu “ljepotu”. Policija je ovdje još jedan relikt komunizma i, za razliku od Hrvatske gdje je policija postala predmet sprdnje, ovdje u Ukrajini ona je još uvijek strah i trepet.
Spremam fotoaparat i nabacujem onaj blesavi pogled turista: Tko? Što? Ne razumijem. Ja blesavi turist.
Da, da. Baš će ti jedan Hrvat s ruksakom na leđima i odjeven skoro kao posljednji klošar slikati željeznički kolodvor u Hmeljnickom, ukrajinskoj pripizdini, i nakon toga će odmah uslijediti invazija velike i slavne hrvatske armije.
Saznajem da postoji vlak za Kamyanets Podilsky. S presjedanjem. Ali i to je bolje nego da ostanem u Hmeljnickom, iako moram priznati da me malo grad zaintrigirao jer o njemu u Lonely Planetu ima punih deset redaka teksta i isti kaže da je grad samo jedno veliko raskršće, uglavnom planski izgrađen u vrijeme komunizma. O tome svjedoče i betonski stambeni blokovi koji vire sa svih strana. Bilo bi zanimljivo prošetati njima upravo zato jer je jedan od onih komunističkih gradova u kojima nema ništa interesantno.
Ali ograničen sam vremenom i htio bih već danas stići u Kamyanets Podilsky, koji se, čini se, stvarno nalazi na kraju zadnje ceste i zadnje pruge u zapadnoj Ukrajini. Kako do vlaka imam još sat vremena, odlučujem malo prošetati četvrti u kojoj je kolodvor. Odmah kod izlaza tu je još jedan od onih kaotičnih parkirališta/stajališta, a sudeći po parkiranim primjercima, očito su i ovdje u điru komunistički bolidi. Svaki drugi auto je Lada. Kako se udaljavam od Kijeva, vozni je park sve jadniji, ljudi manje drže do sebe, a i Ukrajinke više nisu tako zgođašne. I primjećuje se ovdje puno više crnki umjesto plavuši.
Tu je i nekakav park s fontanom u kojoj očito voda nije potekla od raspada SSSR-a jer je sva zarasla u korov. I moderna pizzerija koja mi se nikako ne uklapa u Hmeljnicki. A sve pod budnim okom Bohdana Hmeljnickog, velikog kozačkog vođe u ratu protiv Poljaka u 17. stoljeću. Njegov ogroman kip stoji na trgu ispred željezničkog kolodvora u Hmeljnickom.
Vlakovi broj 6359 i 6346 električni su vlakovi. Najniža kategorija vlaka u Ukrajini. Tvrde drvene klupe, debela prljava stakla. Staju na svakoj jebenoj stanici u pripizdini. Dok s prvim idem samo jednu stanicu do Grečana, nekakve raskrsnice 10 minuta udaljene od Hmeljnickog, u drugome nema kraja mojoj vožnji. Vani je odavno već pao mrak, a vlak staje svakih pet minuta. Nema tu nikakve rasvjete, nikakvih naselje. Vlak uporno staje usred ničega. U mraku. Samo je par luđaka poput mene spremnih da idu ovakvim vlakom i uglavnom je riječ o babuškama koje se vjerovatno vraćaju s place u Hmeljnickom (ali ove babuške imaju mobitele i vrijeme provode na telefonu s drugim babuškama na drugoj strani linije), lokalne pijandure, koji zaljubljeni par... I ja. Jedini turist u vlaku.
Ne znam kada uopće ovaj vlak stiže u Kamyanets Podilsky. U Lonely Planetu spominje se da je bolje putovati busom na ovoj relaciji, ali posljednji bus je otišao oko šest. A od vlakova spominje se samo jedan jedini, ekspresni u još kasnijim večernjim satima. Taj vozi oko dva sata. A s obzirom da je ovaj moj električni, sam Bog zna kada će stići u Kamyanets. Kako vrijeme prolazi, postaje nezgodno sjediti na tvrdoj drvenoj klupi. Guzica mi je odrvenila i da me sad neka zgodna Ukrajinka bičem sadomazira po guzici, vjerovatno ne bih ništa ni osjetio.
Oko dva i pol sata nakon polaska iz Hmeljnickog napokon se ukazuju neki signali civilizacije. Počinje s osvjetljenim tvornicama nalik na cementare (nižu se jedna za drugom), a potom i osvjetljena široka cesta te prvi stambeni blokovi.
Dva sata i 45 minuta. Toliko traje vožnja električnim tandrkalom od Hmeljnickog do Kamyanetsa. Bus navodno vozi sat i pol. Vadim papir s rezervacijom hostela i u polumraku pokušavam razaznati upute kako doći do njega. Malo lijevo pa desno pa lijevo pa desno pa neki luk pa prvi ulaz pa 4. kat. Da, lijepo to izgleda na papiru, ali u praksi potpuno je drugačija priča. I ovaj je grad slabo osvjetljen i teško je čitati s tabla s imenima ulica. Hodam u pola noći s ruksakom na leđima po pustoj i slabo osvjetljenoj komunističkoj stambenoj četvrti Kamyanetsa. Četvrti Novog Zagreba su elitne četvrti naspram ovih po Ukrajini, a posebice u Kamyanetsu. Sigurnih dva kilometara hodam i, kada sam već pomislio da sam se izgubio, preda mnom se ukazuje deveterokatnica. Upute su napisane tako da čovjek dobiva impresiju da se hostel nalazi odmah negdje tu iza ugla od kolodvora. A ne udaljen dva kilometara. I to još u pola jedan po noći.
Penjem se na četrvrti kat i kucam na velika drvena vrata s reflektirajućim staklima. Polusnena Brežnjevka otvara mi vrata: “Da?”
“Hostel?”, kažem ja njoj, već na izmaku snaga i dobro okupan u znoju od teglenja ruksaka dva kilometara.
“Come.”, pokaže mi da uđem, uzme telefon i nazove nekoga.
“Rezervirao si hostel Stone Flower? On je zatvoren. Imamo drugi na drugoj lokaciji. Mama će ti napisati adresu na papirić i pozvati taksi.”, kaže mi glas s druge strane slušalice. Brežnjevkina kći.
Ispričavam se Brežnjevki na smetnji. Taksi zaista ubrzo dolazi. Stara Lada. Mislim da stariju i razdrkaniju od ove još u Ukrajini nisam vidio. Ali sigurno me vozi kroz prazne ulice Novog Kamyanetsa i par blokova dalje staje pred još jednim stambenim blokom. Brežnjevkina kći čeka.
“Sorry for problem. Rekli smo hostelworldu da je Stone Flower zatvoren.”, ispričava se ona.
Umjesto hostela dobivam cijeli stan samo za sebe. Tu su dvije sobe, kuhinja, kupaona i WC. Svejedno. Bacam se izmoren na krevet. Čak nemam snage ni otuširati se.


VLAK 256 Lviv-Hmeljnicki UAH 36,00
VLAK 6359+6346 Hmeljnicki-Kamyanets Podilsky UAH 10,00
Stan u Kamyanetsu Podilskom UAH 120,00 za 1 noćenje


Željeznički kolodvor, Lviv

Starica na željezničkom kolodvoru, Lviv

Željeznički kolodvor, Hmeljnicki

Unutrašnjost električnog vlaka na putu iz Hmeljnickog za Kamyanets Podilsky

11.09.2010. u 19:40 • 0 KomentaraPrint#^

Ptičica na tanjuru (Dan 6, 16.09.2010. - Kamyanets Podilsky)

Svake zime Europa muke muči s plinom. Ukrajina, koja uvelike ovisi o ruskom plinu, zna se poriječkati s Rusijom oko cijene plina, a zanimljivo je da te “nesuglasice” dolaze do izražaja uvijek kada se Ukrajina malo previše okrene prema Zapadu, više nego što bi to željela Rusija. Za Ruse Viktor Juščenko i Julija Timošenko, prozapadno orijentirani političari, predstavljali su uvijek problem dok je novi predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič uvijek bliži bio Rusiji, iako i on, začudo, malo koketira i s Europskom Unijom. Nedavno je bio u Bruxellesu. To sigurno nije bilo po volji Rusima i sigurno je mali Viktor dobio opasku od velikih gazda Putina i Medvedeva.
Govorim ovo o plinu jer su u stanu i grijanje i topla voda na plin. Grijanje ne trebam jer je još uvijek ugodna temperatura od 20-tak celzijaca, ali topla voda mi je neophodna za tuširanje. A nikako se baš ne osjećam sigurno tuširajući se uz neki bojler na plin u kojem vatra otvoreno plamti. Ista stvar i s onim električnim bojlerima na koje sam nailazio u zemljama trećeg svijeta. Čovjek se tušira doslovno uz same elektrificirane žice. Ne treba biti veliki matematičar da se zbroje dva i dva. Ipak, otuširao se jesam. I istog trena isključio dotok plina na bojleru.
Kamyanets Podilsky danas izgleda puno življe. Naravno, nije ponoć, već deset ujutro i grad se budi. Ovdje u Ukrajini malo tko prije deset se diže iz kreveta. Oni ranoranioci otvaraju trgovine tek u deset, a većina tek od jedanaest. “Nove” četvrti preko noći nisu dobile boju, ali dok izlazim iz zgrade u kojoj je stan, primjećujem da blokovi zatvaraju unutarnje dvorište s nešto zelenila, par klupica i veš koji se svježe opran vijori na povjetarcu.
Na glavnoj ulici je puno življe. Promet je pojačan, ali još uvijek automobila je dosta malo. Kamyanets Podilsky ima oko 100,000 stanovnika i većina njih živi u ovom novijem dijelu grada, ali očito mnogi još uvijek spavaju. Tu je čitav niz apoteka (kao uostalom i drugdje u Ukrajini, i ovdje ima neobjašnjiv broj apoteka i to doslovno jedna do druge), nekoliko marketa, tržnica i par onih trgovina u kojima se prodaje sve od bicikla i motora preko “Armani” i “Gucci” odjeće do CD-a i kućnih potrepština. I puno zelenih površina s razbacanim spomenicima poginulim hrabrim vojnicima velike sovjetske Crvene armije u borbi protiv neprijatelja nacista; poginulim Židovima za vrijeme drugog svjetskog rata; umrlima od holodora ili velike gladi u Ukrajini 1932.-1933. godine... Spomenicima nema kraja.
No, nisam ovdje zbog novog Kamyanetsa. Ovdje sam zbog starog. Stari grad Kamyanets Podilsky posjetitelji uspoređuju s Českym Krumlovom u Češkoj ili Bernom u Švicarskoj. Poput njih, stari se grad nalazi izgrađen na vrhu visoke litice. Zapravo je riječ o otoku odvojenom od “kontinenta” 40-50 metara visokim kanjonom rijeke Smotrych. Zbog svog položaja grad je dobio i ime – u prijevodu, Podilski Kamen. Podilija je ukrajinska regija u kojoj se nalazim. Rijeka doista sa svih strana oplakuje stari Kamyanets i grad je tako dobro prirodno utvrđen (povezan s “kontinentom” preko samo dva mosta) da su u drugom svjetskom ratu nacisti cijeli otok pretvorili u židovski geto. Procjenjuje se da je tada u nehumanim uvjetima umrlo oko 85,000 ljudi.
Danas je stari grad zapušten, kao uostalom i sve drugo u Ukrajini. Ali itekako ima turističkog potencijala. Kamyanets dijeli sudbinu našeg Zadra – pri kraju drugog svjetskog rata žestoko je bombardiran od saveznika i u tom bombardiranju uništeno je 70% stare gradske jezgre. Kasnije je grad obnovljen, ali na način da su na mjestima mnogih starih palača izgrađene oku nelijepe komunističke zgradurine. Ipak, ostalo je par zanimljivih starih građevina poput Poljskog trga s ratushom, poljskom vijećnicom; nekoliko crkvi; armenski trg. Prema starim zakonima, svaka je od četiri nacionalne grupe u Kamyanetsu imala svoju četvrt: Poljaci, Ukrajinci, Armenci i Židovi. Danas, iako podjela službeno ne postoji, ostale su sačuvane neke od starih četvrti. Eh, kada bi se opet nabacilo samo malo boje, pošišao korov u samom središtu Poljskog trga i srušila koja od sovjetskih “ljepotica”...
Vrhunac svakog posjeta Kamyanetsu Podilskom je dvorac ili zamak. Izgrađen između 10. i 13. stoljeća, a u potpunosti renoviran u 16. stoljeću, kamyanetski dvorac doista oduzima dah i, ako ne zbog nečeg drugog, onda samo zbog ovog dvorca valja posjetiti Kamyanets Podilski. Dominira krajolikom iznad kanjona rijeke Smotrych, točno nasuprot starom gradu na otoku. Sa svojih devet tornjeva različitih visina i oblika, dvorac u sebi ima nešto diznijevski. Njegova unutrašnjost je gotovo prazna. Izuzetak je zanimljiv mali muzej u kojem je ispričana povijest Kamyanetsa i Ukrajine, bazirajući se najviše na doba drugog svjetskog rata i SSSR-a, s mnogo fotografija, filmova, a iako je većina na ukrajinskom ili ruskom, jedan od filmova je začudo na talijanskom. Rai Tre preveo je jedan od onih uobičajenih filmova sovjetske propagande gdje su goloruki vojnici velike Crvene armije do nogu potukli stotinu puta naoružaniju veliku njemačku vojsku. Mi smo isključivo dobri, oni su isključivo loši – to je pouka ove sovjetske propagande. No, u niti jednom ratu, pa tako ni u drugom svjetskom, nema samo isključivo dobre ni isključivo loše strane. Rat je rat. Rat je pizda. Izvuče iz čovjek i ono dobro i ono loše.
Ručam u restoranu s vjerovatno najboljem pogledom u Kamyanetsu. Podsjeća me malo na one restorane na liticama iznad Neretve u Mostaru s pogledom na stari most. Moj pogled je na stari zamak. Mladi konobar donosi mi jelovnik na ukrajinskom. Naravno, na ćirilici. Na engleskom nema. Ipak je ovo daleko od uobičajene turističke rute i, s izuzetkom par mladih Nijemica koje su se iznenada odnekud pojavile u gradu, ja sam jedini turist. Onaj tko zna putuje u niskoj sezoni. Visoka sezona je samo za papke koji se vole gužvati s tisućama drugih. Osim što su temperature niže i nema onih nemogućih sparina, dobra stvar niske sezone je što nema turista i rezervacije za smještaj i prijevoz gotovo nikada nisu potrebne. Sviđa mi se Ukrajina upravo iz razloga što nema turista. Vjerovatno je ovako izgledala Češka, Slovačka, Poljska prije velike najezde.
Malo po malo dešifriram jelovnik. Ukrajinci imaju neka slova koja se ne nalaze u srpskoj ćirilici tako da mi to predstavlja maleni problem. Kao hladno predjelo naručujem maslo, jedino za što sam uvjeren da znam što je. Toplo predjelo je pohana brinza, tradicionalni ukrajinski sir nalik na fetu. A u dešifriranju glavnog jela nisam se pomakao dalje od naslova 'Maso' i 'Riba'.
Najskuplje 'maso' mora da je ukusno, a košta svega 45 hrivnji. Što god da je.
Ubrzo mi dolazi maslo narezano na tanko kao da se radi o šunki, zatim odlična pohana brinza, a iznenađenje je kada mi, umjesto lijepog sočnog odreska, konobar donese neku ptičicu. Pogledam ga i nabacim onaj umjetni osmjeh iz ljubaznosti. Pogledam ptičicu i nabacim onaj umjetni osmjeh iz sažaljenja. Bit će da je to prepelica. Tako je mala da je jedva ima za vidjeti. Krila, nožice... Mesa za jedan zub.
Ovaj put busom napuštam Kamyanets. Sovjetska krntija bez klime, a Ukrajinci su valjda zimogrozni jer su odmah po polasku pozatvarali sve prozore i otvore kroz koje bi u autobus mogao ući barem dašak svježeg zraka. Vožnja gotovo posve ravnom cestom kroz ukrajinska polja traje oko dva sata. Nema tu ni mostova ni tunela, nego cesta ide samo ravno i gdje je neki veći uspon, samo ga pokušava pravocrtno svladati.
Vlak 172 je direktni ekspresni vlak iz Hmeljnickog za Odesu. Hmeljnicki jest možda sovjetska pripizdina s 350,000 stanovnika, ali ima, između ostalog, direktni vlak za Odesu, Simferopol i Kijev, kojima je polazna točka upravo Hmeljnicki, a tu je i direktni vlak za Moskvu.
Kupe ovaj put dijelim samo s jednom osobom. Yuri je tip od oko 45 godina i glavni je kuhar na jednom od ukrajinskih brodova koji putuje između Ukrajine, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Singapura i raznih drugih zemalja daleko na Dalekom istoku. U Odesu ide na ukrcaj.
Kaže da je voli putovati, ali i da je plaća na brodu puno veća nego na kopnu u Ukrajini.
“Što želiš piti?”, već nakon prvih par rečenica pita me Yuri na ukrajinskom.
Pokušavam se izvući pravdajući se da je malo kasno i za pivo, a kamoli horilku, u deset i trideset navečer. Ne znam da li me nije razumio, jer mu je engleski veoma loš, a ukrajinski i hrvatski baš i nisu posve slični, ali par trenutaka kasnije na stolu su se našle dvije velike boce pive.
“Budmo!”, Živio. Alkohol u Ukrajini otvara sva vrata. Čak i u deset i trideset navečer. Odbijem li ga, mogao bi se uvrijediti. Ne preostaje mi ništa drugo nego piti. U deset i trideset navečer u ekspresnom vlaku broj 172 iz Hmeljnickog za Odesu.
“Ukranian woman? Good?”, početak je razgovora o drugoj najvažnijoj stvari u Ukrajini – ženama. Prva je naravno – alkohol.
“Very good. Imate jako lijepe žene.”
“You? Why alone? No woman?”
“U Hrvatiji. U Ukrajini još tražim.”, pokušavam biti duhovit u kasne večernje sate.
“Many women, good. Me not married. Ali imam sina od 14 i kćer od 10 godina”, povjerava mi se Yuri: “Ukranian women good for hmm...ma znaš ti...”
“Jesu li na Yalti isto tako dobre kao u Kijevu?”, pitam ga,
“Very good! Very nice!”


Ulaz u dvorac u Kamyanets Podilskom UAH 12,00
Ručak u Kafe Pid Bramoyu (vul Zamkova 1A) UAH 102,00 (maslo, brinza, pomfrit, ptičica i dva soka)
BUS Kamyanets Podilski-Hmeljnicki UAH 30,00
VLAK 172 Hmeljnicki-Odesa u kupeu UAH 118,00


Zamak, Kamyanets Podilsky

Zamak, Kamyanets Podilsky

Pogled na crkvu kroz otvor zamka, Kamyanets Podilsky

Ratosha, gradska vijećnica u Kamyanetsu Podilskom

Toranj, Kamyanets Podilsky

Kućice i komunistički bolid na glavnom trgu, Kamyanets Podilsky

Lokoti zaljubljenih na ogradi mosta u Kamyanetsu Podilskom

11.09.2010. u 19:39 • 0 KomentaraPrint#^

Ne daj se Floki! (Dan 7, 17.09.2010. - Odesa)

“Nema!”, odgovara mi babuška na šalteru u željezničkom kolodvoru u Odesi.
“A platskart? Lux klasa?”
“Nema! Nijet! Danas nema mjesta za Simferopol. Sutra.”
Postoji samo vlak broj 650, jedini direktni vlak između Odese i Simferopola na Krimu. A kako mi je ovo i najduža dionica na ovom proputovanju po Ukrajini od otprilike 12 sati, bilo bi dobro kada bih pronašao neki noćni vlak.
“A s presjedanjem u Hersonu?”, sjećam se da sam na netu prije puta, prilikom istraživanja, dobio i vozne redove vlakova s presjedanjem u Hersonu. Babuška, pogleda 'što me zajebavaš? rekla sam ti da nema?', poprčka malo po prapovijesnom kompjuteru i slabodobitno uzvikne (vjerovatno s mišlju u glavi 'hvala Bogu, napokon ću ga se riješiti!):
“Ima! Ide se u pet popodne za Herson i stiže se u jedan ujutro. A onda treba čekati vlak za Simferopol do deset.”
Ovo mi ništa ne pomaže. Tko li će u nekoj hersonskoj pripizdini, koju jedva i Lonely Planet spominje, tražiti smještaj u jedan iza ponoći. A spavanje na kolodvoru ili slično gubljenje vremena i to punih devet sati ne dolazi u obzir. Par puta sam na nekim prošlim putovanjima napravio nešto slično i rekao nikada više.
Zahvaljujem babuški i odlazim u istraživanje druge opcije koja mi se nimalo ne sviđa s obzirom da je riječ o dosta dugačkoj dionici – autobus. Dvanaest sati u autobusu je mučenje, pogotovo ako se uzme u obzir kvaliteta autobusa i cesta u ovoj zemlji, ali ako nema ništa drugo, morat ću to nekako odfurati.
Osjećam se kao prošle godine u Mumbaiju kada se nikako nismo mogli maknuti iz grada jer su svi vlakovi za par dana unaprijed bili već rasprodani. Na kraju smo dospjeli na listu čekanja i u zadnji čas upali u vlak i maknuli se iz smrdljivog Mumbaija. Odesa, doduše, još ne znam kakva jer taksijem, koji me je naravno oderao vidjevši da sam stranac jer ovdje u Ukrajini ama baš nitko nema taksimetar, prolazim samo kroz neke čudne prljave četvrti kojima dominira komunistička arhitektura. Ali i željeznički i autobusni kolodvor, od kojih je prvi po svemu sudeći izgrađen prije komunizma, ali kasnije su mu dodali crvene zvijezde na fasadu koje još uvijek postoje i lustere u unutrašnmjosti, a drugi je čisti hladni komunistički masterpiece, nalaze se izvan povijesnog centra. O Odesi sam dobio oprečne informacije: jedni su mi rekli da na Odesu ne vrijedi trošiti vrijeme jer je dosadan grad; moj sinoćnji cimer Yuri rekao je samo: “Odesa very good!”, ali 'very good' je riječ koju je toliko puta izgovorio tijekom našeg razgovora da sam dobio dojam da mu je to neka vrsta poštapalice i, s obzirom na loše znanje engleskog jezika, jedna od par riječi koje je naučio, tako da ne znam koliko mu je vjerovati. A s unutrašnje strane vratiju mog kupea u sinoćnjem vlaku iz Hmeljnickog za Odesu bila je zalijepljena velika žuta naljepnica s upozorenjem na ukrajinskom, ruskom i engleskom jeziku:
“ATTENTION! The quantity of applications from TOURISTS, who has suffered the ROBBERRY in the apartments, leased from the unknown people, and the city cheap hotels, have increased.
FOR YOUR SAFETY YOU CAN USE SERVICES AT THE TRAIN-STATION: 'ODESSA-GLAVNAYA'.
THE APARTMENT BUREAU Big choice of SAFE apartments and houses (4-th platform).
INFORMATION ON HOTELS All the SAFE hotels, boarding houses, recreation centres of the city (Central Hall).”
Napisano posve identičnom kombinacijom velikih i malih slova kao što sam ja prenio na papir. Nije obećavajuće. Nimalo obećavajuće. Ali Odesa je očito samo još jedan od onih oronulih lučkih gradova čudnih likova i još čudnijih mirisa. Dekadentnost. Lučki gradova u kojima se nikada baš ne osjećaš sigurno. Takav je bio bio Mumbai. Takva je bila Osaka. Očito je takva i Odesa. Nije važno na kojem se moru nalazi grad, ali ako je riječ o velikoj luci, ostanak u gradu postaje naglo upitan.
Zato i ja pokušavam danas pobijeći iz Odese. Ako je moguće, u poslijepodnevnim ili večernjim satima, da ipak mogu par sati prošetati Odesom i uvjeriti se u istinitost ovog gore napisanog upozorenja. Na autobusnom kolovodru sam bolje sreće. Teta šalterka je ovdje nešto mlađa, očito odraslo u vrijeme Leonida Kučme, pa ćemo je nazvati Kučmanka. Ni ona ne zna ni riječ engleskom, ali uspijevam uloviti mjesto na posljednjem autobusu dana iz Odese za Simferopol. U 21:40. Dolazi u Simferopol na Krimu gotovo 11 sati kasnije. Nisam oduševljen, ali nema mi druge. Stjeran sam u kut.
Ostavljam torbu u soc-garderobi kod Staljinke i odlazim u centar. Odesa je grad s milijun stanovnika, na Crnom je moru i, iako more još nisam ni vidio, odmah u zraku osjećam onu slankastu morsku aromu koja mjestima uz more ipak daje neku dražu pa bila ona veliki gradovi-luke ili samo obične priobalne selendare.
Ne treba suditi na temelju prvih impresija – stara je mudrost. I ovdje u Odesi se ona lako može primjeniti. Iako mi se u prvi mah Odesa učinila sivom, oronulom i prljavom, a tu je bilo i ono upozorenje u kupeu vlaka, ovaj je grad zapravo najugodniji od svih koje sam dosada posjetio u Ukrajini. Nije prevelik niti premalen – ima milijun stanovnika. Kao i u Lvivu, primjećuje se jako velik broj mlade populacije jer je Odesa i veliko sveučilišno središte. Nalazi se na Crnom moru, a svako more gradu daje posebnu vizuru. I ima sve – od shopping centara i trgovina poznatih marki do super zgodnih i intimnih restorančića i kafića, koji bi se bez problema mogli uklopiti u vizuru Pariza.
Takva je Derybasivska ulica, pješačka zona grada. Tu su mnogi kafići i restorani, trgovine i McDonalds (ali njega ćemo pokušati zanemariti). Na jednom kraju je Preobrazhensky katedrala, glavna pravoslavna crkva u Odesi, koju mi je Yuri savjetovao da ju posjetim zbog iznimne ljepote. Otišao sam, ali Yurija, bez obzira što je kao kuhar na brodu vidio pola svijeta, očito ga svašta može oduševiti. Ili je to lokalpatriotizam. Jer katedrala je iznutra gotovo prazna, s kombinacijom bijelog mramora i nešto pozlate, djeluje veoma sterilno. Riječ je modernoj crkvi koja je izgrađena na mjestu stare koju je Staljin digao u zrak u 1930-tim.
Odesa je grad parkova i po tome me jako podsjeća na Zagreb. Parkovi su prekrasno sređeni, čisti, najčešće s fontanama i mnogo klupica gdje stanovništvo može sjesti i malo se odmoriti. Osim parkova, tu je i obalno šetalište bulevar Prymorsky, gdje sam i ja nakratko odlučio sjesti i odmoriti se, malo čitajući još jednu od knjiga Paula Therouxa koju sam uspio nabaviti preko Amazona - “Pillars of Hercules”, a malo promatrajući prolaznike. Nažalost, ni pet minuta nisam u centru, a već mi u oči upadaju mnogobrojne grupe turista. Tu je i natpis - “Princess Cruises”. Znači, kruzer je u gradu! Ovo je najgora grupa turista – dođu u neku luku, iskrcaju se, prošeću dva-tri-četiri sata po gradu, ukrcaju natrag na brod i otiđu prema drugoj luci i drugoj zemlji da je posjete po istoj šabloni. Koliko oni mogu upoznati neki grad ili neku zemlju? Mislim da nikako. To su turisti pod staklenim zvonom. Oni koji u nekoj zemlji i gradu ostaju duže, koriste sredstva javnog prijevoza, komuniciraju s lokalnim stanovništvom (pa bili to i neuspjeli pokušaji u Ukrajini u kojoj nitko ne govori niti jedan strani jezik) nisu turisti, nego putnici. Treba razlikovati ova dva pojma. Jer ja se osobno pokušavam ne ponašati kao turist.
Izuzmemo li turiste, a Odesa je prvi grad u Ukrajini u kojima sam ih vidio u velikom broju jer u ostalim mjestima ili ih nije uopće bilo ili ih je bilo u tragovima, ostali prolaznici su i mladi i stari, ali opet primjećujem pojavu stila u njihovom ponašanju i odjevanju, koji je potpuno bio izostao u Hmeljnickom i Kamyanetsu. Posebno se zapadnjački stil i držanje do sebe primjećuje kod mladih Ukrajinki koje su ovdje opet ugodne za oko i mogu ići uz bok onima iz Kijeva.
Većina ulica Odese je također omeđena drvoredima tako da imam osjećaj kao da šećem jednim velikim parkom. Zaista, grad me jako podsjeća na Zagreb. I arhitektura je jako slična našem glavnom gradu. A za razliku od Lviva, čija je arhitektura također podsjećala na Zagreb s obzirom da su se i Lviv i Zagreb dosta vremena zajedno nalazili u Habsburškoj Monarhiji, ali čije su zgrade djelovale nevjerovatno oronulo i otužno, velik broj zgradi u Odesi je slickan, nedavno obnovljen. Naravno, zbog turista s kruzera. Usprkos svim negativnostima koje se vežu za dolazak jednog kruzera u neki grad, ima i evo nešto pozitivno. Zgrade su uglavnom izgrađene na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a tu je i prekrasno, i svježe obnovljeno, Narodno kazalište Odese koje je u 1880-tima izgradio poznati austrijski arhitektonski tim Helmer i Felner. Zvuče li vam ta imena? Nadam se da da jer su isti arhitekti kod nas izgradili HNK u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu.
Odesa je i grad spomenika. Tu je Puškin, veliki ruski pisac, kojeg je ruski car zbog radikalnih ideja 1823. godine protjerao iz Moskve u Odesu, a ovaj je ovdje napisao i nekoliko djela. Tu je Duc de Richelieu, Francuz koji se pred progonima francuskih revolucionara sklonio u Odesu i postao njezinim prvim guvernerom. A najimpozantniji kip je naravno utemeljiteljice Odese krajem 18. stoljeća – ruske carice Katarine II Velike. Ona se nalazi u blizini čuvenih Potemkinovih stepenica koje vode iz gradskog centra, koji se nalazi na maloj uzvisini, prema gradskoj luci. Potemkin je bio Katarin veliki vojskovođa i, kažu, najdraži ljubavnik, i njema je povjerila gradnju Odese. Ali Potemkin je brzo umro, a Odesu su sagradili tek njegovi nasljednici. Potemkinove stepenice, iako sam čuo davno za njih i vidio njihove slike, nisu me baš oduševile. Obične su to stepenice, i dosta kratke, iako je graditelj primjenio malu optičku varku jer sužavajući se od dna prema vrhu, odozdo izgledaju zapravo puno duže nego što zapravo jesu. S vrha se pruža prekrasan pogled na luku. S Princess Cruises kruzerom.
Poslijepodne odlazim na plažu. Iako piše da je Crno more kod Odese iznimno onečišćeno, moram ih vidjeti i prvi put u životu zaista se spustiti do Crnog mora. Bio sam prijašnjih godina i u Rumunjskoj i Bugarskoj i Turskoj. Ali u niti jednoj od tih zemalja nisam dospio do Crnog mora. Ovdje u Ukrajini sada imam prvu priliku.
Nekoliko je plaža nadohvat Odese, a jedna od najpristupačnijih je Otrada. Dovoljno je samo prošetati ravno nekih 20-tak minuta jednom od ulica iz centra Odese, spustiti se žičarom i na plaži se. Dobro, bila bi to malo dosadnjikava šetnja da putem nema opet prekrasne arhitekture s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a vrhunac je sama žičara. Doslovni relikt komunizma. Izgrađena u 1950-tima ili 60-tima, žičara je toliko stara i jadna sa svojim šareno obojenim metalnim uskim i otvorenim gondolama da je užitak njima se voziti. Stara žičara koja je nekada vozila na Sljeme i koju su prije par godina zbog starosti zatvorili bila je ultramoderna naspram žičari koja se spušta prema Otradi i koja je još uvijek u pogonu.
Otrada je, poput ostalih plaža na ovom potezu Crnog mora, pješčana. Nije preširoka ni predugačka, a dojam dužine smanjuju povremeni molovi koji plažu sječu na dijelove. Na jednom kraju je nautička marina sa skupocjenim jahtama ukrajinskih oligarha, a na suprotnoj je strani mala ribarska lučica. Na plaži ima ljudi. Ne previše. Većina se samo sunča i iskorištava podljednje sunčeve zrake ovog ljeta. Neki se i kupaju. Oni su najhrabriji. Jer ja se jednom spuštam tik do mora i vidjevši zamazanu maslinasto zelenu boju vode, odmah se vraćam na sigurnu udaljenost. Doma sam zaboravio kupaće, hvala Bogu, ali i da sam ih ponio sa sobom, ne bih umočio ni prst u ovu vodu, a kamoli plivao i ronio poput pojedinih lokalnih luđaka. Radije pronalazim zgodnu terasu uz plažu, jedna od samo par njih koje su otvorene jer se primjećuje da je sezona prošla, i uživajući u zrakama sunca i laganom povjetarcu s mora te pogledu, popodnevne sate kratim uz dobru knjigu.
No, ni povjetarac nije mogao maknuti s mene osjećaj ljepljivosti, prljavštine i smrada. Već se puna dva dana nisam otuširao, tko zna koliko puta sam se preznojio, lagane hlače koje nosim već dva dana su se izlizale i na guzici već potrgale, a bijela majica je sve samo ne – bijela. A čiste više nemam jer s pet majica koliko sam ih uzeo na put, nisam očekivao da će u Ukrajini u drugoj polovici rujan biti toplo. Pretoplo za moj ukus.
Prije odlaska na autobusni kolodvor, vraćam se u Derybasivsku ulicu. Ranije sam ondje snimio moderan shopping centar i došao na ideju – kupiti nove hlače, novu majicu kratkih rukava i vlažne maramice. Hlače sam relativno brzo kupio i to u Terranovi na sniženju. Čak ni nisu loše. Inače u Zagrebu nikada ne kupujem u Terranovi jer je to smeće od robe, ali odjeća u Odesi je puno skuplja nego kod nas pa će i odeska Terranova zadovoljiti. Majicu kratkih rukava je bilo malo teže pronaći jer su cijene presmiješne – za jednu običnu majicu dućan za dućanom tražio je minimum 200 kuna. Toliko za običnu majicu nedam. Tek, u tko zna kojem dućanu po redu pronašao sam običnu bijelu majicu kratkih rukava za 100 hrivnji ili 70 kuna. Vlažne maramicama sam se oprskrbio u supermarketu i to s dva paketa, za svaki slučaj. I tako opremljen popeo se na zadnji kat u WC i zatvorio se u njega na pola sata. Poderane hlače bacio u smeće, “bijelu” smrdljivu majicu također skinuo se sebe i vlažnim maramicama “oprao” sa sebe prljavštinu. Znam da je blesavo pomisliti da više nisam prljav. Jesam. I gadim se samom sebi. Ali barem je malo bolje nego prije. I pola sata kasnije izlazim iz WC-a u novoj obleki i spreman za noćnu avanturu.
21:40. Busu za Simferopol ni traga. 22:00 još uvijek ga nema. 22:15 ljudi su se malo uskomešali: “Nije valjda da ovaj zadnji bus danas za Simferopol ne ide?”. 22:30 Brežnjevka na šalteru nas uvjerava da bus dolazi. 22:35 dolazi super moderan bus, ali na opće razočarenje, odlazi na drugi peron. 22:40 naša krntija napokon dolazi. Sat vremena kasnije. Nema isprike, nema objašnjenja. Čovjek bi još razumio da mu je Odesa samo usputna stanica. Ali ovom busu Odesa je polazna stanica. Koliko god vlakovi u Ukrajini kreću i stižu točni kao sat, toliko god ukrajinski busevi kasne. Bus je krntija stara 20-tak, a možda i više, godina. S obzirom da su mu stakla oblijepljena upozorenjima na španjolskom, očito je da je ovaj bus nekada vozio između Barcelone, Madrida, Bilbaa, Seville... A onda su ga se Španjolci zbog dotrajalosti odlučili riješiti i poslali ga u istočnoeuropsku pripizdinu gdje su ljudi poludjeli od sreće što su napokon dobili novi autobus.
Sjedala su istrošena i uska, očito rađena za patuljaste Španjolce, a ne za slavenske divove. Klima radi, ali s obzirom da su Ukrajinci, vjerovali ili ne, veoma zimogrozan narod, nismo ni krenuli, a narod je već pozatvarao sve otvore za cirkulaciju zraka iznad svojih glava. Nedugo zatim zatvoreni su i prozorčići na krovu. Za poluditi. U autobusu nema zraka, vruće je, ja se preznojavam. Ali zato Ukrajinci uporno sjede u jaknama. Kao da je vani sibirska zima... Bit će ovo dugačka noć...


Žičara za plažu Otrada UAH 12,00 po smjeru
BUS Odesa-Simferopol UAH 156,00


Park u Odesi

Kafić u Deribasynskoj ulici, Odesa

Narodno kazalište, Odesa

Pasaž shoping centar, Odesa

Muzej, Odesa

Potemkinove stepenice, Odesa

Katarina Velika, Odesa

Kafić u Odesi

Arhitektura s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Odesa

Pogled na luku, Odesa

Žičara za plažu Otrada, Odesa

Žičara za plažu Otrada, Odesa

Plaža Otrada, Odesa

11.09.2010. u 19:38 • 0 KomentaraPrint#^

Napokon na Krimu (Dan 8, 18.09.2010. - Jalta)

Puno je ljudi čulo za Krim, manje ih zna da je Krim zapravo poluotok, a još manje ih zna da je s kontinentom povezan tek s par “niti” tj. uskih nasipa. Ako netko od glavešina jednog dana dođe na suludu ideju da od Krima napravi otok, mogao bi to učiniti bez previše problema.
Nažalost, propustio sam sam ulaz na Krim. Uspio sam lijepo zaspati u autobusu, naročito nakon što je čovjek do mene, zbog malo prostora za noge, upitao me negdje oko dva ujutro da li bih imao što protiv da se zamijenimo za mjesta. Naravno da ne. Naprotiv, iako uz prozor ima manje mjesta, bolje je za spavanje jer se možeš nasloniti na prozorsko staklo. Doduše, toliko je zmazano s vanjske strane (očito nisu na ovom autobusu oprali stakla od trenutka kada su ga ponosno doveli iz Španjolske) da se jedva vidi pejzaž, ali čovjek nekada ne može birati.
Budim se s prvim ozbiljnim zrakama sunca. Negdje oko sedam. Oko mene nepregledne ravnice žute, suncem opaljene trave. Malo sam dezorijentiran. Ovo nisam očekivao. Očekivao sam brežuljke i planine i drveće. A oko mene je samo ravnica dokle pogled seže i, da ne znam, rekao bih da sam negdje visoko u Andama, a ne na Krimu. Žutu idilu tek povremeno prekida poneko jezerce ili potok. Sve se doima mirno i nestvarno.
Prvo mjesto na Krimu doima se kao tipičan eksperiment komunizma: sivi stambeni blokovi, loše ceste, Lade...
“Koji je ovo grad?”, pitam suputnicu koja začudo govori engleski.
“Nije grad. Samo stop.”, odgovara mi.
Kasnije saznajem da je to bila Yevpatoriya, nekada vrlo važno središte krimskih Tatara s vrlo važnim derviškim samostanom, nekoliko džamija, armenskom crkvom. Sve dok Staljin ovo mjesto na samom ulazu u Krim nije odlučio pretvoriti u jedno od lječilišta i sagradio razne sanatorije u obliku masivnih sivih blokova.
Nastavljamo cestom prema Simferopolu, službenom glavnom gradu Krima. S jedne strane i dalje se pružaju nepregledne žute ravnice, ali s druge sada imam Crno more. Također nepregledno jer nema otoka kao kod nas. U jednom trenutku prolazimo preko još jednog nasipa, širine naše ceste, koji dijeli nekakvo jezero (po svemu sudeći slano zbog blizine mora) od otvorenog Crnog mora.
Krim je sa svojih 26,100 km2 najveći polutok Ukrajine i na strateškom je položaju između Istoka i Zapada, dijeli Azovsko od Crnog mora, i nije ni čudo da je često mijenjao gospodare, od starih Grka koji su se tu naselili u prapovijesti do Tatara i Rusa pa do Nijemaca i Sovjeta u najnovije doba. Danas ima oko 2 milijuna stanovnika od kojih je čak 60% etničkih Rusa, 28% Ukrajinaca, a 12% čine i dan danas Tatari, iako deportirani u vrijeme Staljina u Uzbekistan, Kazahstan i Sibir, pred dvadesetak godina dopušten im je povratak u domovinu. Stanovništvo Krima je veoma polarizirano kao uostalom i cijela Ukrajina. Tijekom ovog proputovanja Ukrajinom to nisam mogao ne zapaziti – istok i jug Ukrajine su proruski orijentirani i tu se ruski priča više od ukrajinskog; zapad je ukrajinski nacionalizam na dijelu i ovdje se ruski pokušava istisnuti iz pamćenja; centar Ukrajine s Kijevom pokušava pomiriti ove toliko slične, a istovremeno toliko različite polove.
Krim je dakle proruski orijentiran. Od 1954. godine službeno pripada Ukrajini, kada je Nikita Hruščov ustanovio Autonomnu Republiku Krim sa svojim vlastitim parlamentom u Simferopolu, ali podređen parlamentu u Kijevu, i ta Autonomna Republika Krim i dan danas postoji.
A Simferopol, danas grad od 345,000 stanovnika, zaista izgleda kao glavni grad jedne sovjetske tvorevine. Široke ulice, ne baš posve ispeglane. Sivi komunistički blokovi na sve strane. Gradski autobusi i trolejbusi kojima je istekao rok trajanja još prije 40-tak godina. Nije ni čudo da se nitko ne zadržava duže u Simferopolu. Ovo je samo polazna točka za daljnja putovanja po Krimu. Može se u Simferopol doći vlakom, busom ili avionom, a onda dalje prema Jalti, Sevastopolju ili nekom od brojnih mjestašca na krimskoj crnomorskoj obali. I velika većina ljudi to tako i čini.
“Dobro jutro, molim dokumente.”, odmah me zaustavlja policajac po izlasku iz autobusa na glavnom autobusnom kolodvoru u Simferopolu. Očito je da pikira strance jer kako je inače upravo mene izabrao među desecima koji su se iskrcali u Simferopolu.
Dajem mu putovnicu s imigracijskim listićem koji sam dobio na ulazu u zemlju.
“Nije dobro. Gornji dio listića su vam trebali uzeti na aerodromu u Kijevu i samo vam je trebao ostati donji.”, kažem mi. Osjećam da na scenu polako stupa korumpiranost ukrajinskih policajaca. Ja samo sliježem ramenima i ponavljam na engleskom da ne razumijem iako perfektno kužim što mi krelac govori na ruskom. Slijedim ga u mali sobičak dva sa dva, s još dva policajca.
“No good.”, ponavljaju i oni. I počeli nešto o narkoticima u Ukrajini. Tu sam ih izgubio. Ja sliježem ramenima. Tko vas jebe. Pasivnost je najbolja obrana. Od mene bakšiš, korumpirani krelci ukrajinski, nećete dobiti. Znam da glume snagu i da bih lako mogao pozvati njihovog šefa ili zaprijetiti im hrvatskim veleposlanstvom i odmah bi okrenuli priču. A u najgorem slučaju spreman sam i za malo pritvora ako baš bude potrebno. Tek toliko da imam o čemu pisati. Ali bakšiš zaboravite!
Nastavljam slijegati ramenima i tupo ih gledati. Nakon 15-minuta, pasiva je urodila plodom i ovi, izmoreni od stranca koji ništa ne kuži, samo mi pokazuju prstom prema vratima:
“Ok. Go.”

Iako je moj bus iz Odese zapravo bio direktni bus za Jaltu, odlučio sam se iskrcati u Simferopolu. Možda je to malo čudno jer sam do Jalte mogao i brže i komotnije stići. Ali kad čovjek putuje, nije sve u komoditetu. Važno je uživanje, istraživanje nečeg novog i raznolikog, nečeg posebnog. A bome je poseban trolejbus broj 52. Ovaj oldtimer cijeli dan svakih 20-tak minuta kreće sa stajališta ispred željezničkog kolodvora u Simferopolu na 85 kilometara dugačak put do Jalte. Da, dobro ste pročitali. 85 kilometara! Najduža je to linija trolejbusa na svijetu i najbolji način, iako istovremeno i najsporiji, da se upozna Krim, od pejzaža do njegovih ljudi koji redovito koriste ovaj trolejbus zbog njegove ekonomične cijene. Samo 12 hrivnji ili 8,40 kuna za put od 85 kilometara!
Po izlasku iz Simferopola, pejzaž se počinje mijenjati. One prvotne žute ravnice sada su zamijenili mali brežuljci s drvećem, a potom sve viši i viši, ne bi li se oni na kraju pretvorili u prave planine, uglavnom prekrivene borovima. Visoke planine odvajaju jug Krima od ostatka poluotoka i promatrajući njihove padine sa sjeverne strane, ima tu nešto poznatog. Podsjećaju me na kontinentalne padine naših Velebita ili Biokova, također obrasli u guste šume. I trolejbus se polako penje pa spušta, ponekad toliko sporo da bi čovjek mogao uz njega i brže ići hodajući. Ali ne zamaram se. Vremena imam napretek.
Nakon posljednjeg prijevoja ukazuje se ponovno Crno more, ali duboko dolje, na dnu strmih litica. Južne litice krimskih planina, one okrenutu moru, su jako stjenovite i strme, a raslinje se uglavnom svodi na travu i ono što bismo mi nazvali makijom. Nevjerovatno koliko krimska crnomorska obala sliči našoj jadranskoj! Jedina je razlika da uz Krim nema otoka.
Moj smještaj u Jalti još jedan je komunistički eksperiment. Na vrhu jednog od brežuljka, a Jalta je veoma brežuljkast grad, smješten je Pansionat Parkovy. Izgrađen je 1951. godine u obliku ogromnog kompleksa (naravno, jedina boja koja ovdje postoji je siva boja betona) koji je u vrijeme SSSR-a bio sanatorij tj. lječilište za široke sovjetske radničke mase. Bila je tu bolnica, pa hotel i još nekoliko drugih zgrada, ali danas sve to leži potpuno devastirano. Mačke i psi lutalice hodaju okolo. Posvuda su ostavljene prazne boce i drugo smeće. A zrak zaudara na urin. Od kompleksa danas je u funkciji samo hotel, uvjeren sam najjeftinija smještajna opcija u Jalti.
Ispuštam dušu ne bih li našao hotel i posebice glavni ulaz. Malo se gubim. Nakon sat vremena ulazim kroz jedina otvorena vrata u glomaznu sovjetsku zgradurinu i pitam Lenjinku na vratima:
“Recepcija?”
“Tu.”, pokaže mi na mali stolić i stolicu neposredno uz ulaz. Jadniju recepciju u životu nisam vidio. Ako se ovo može uopće i nazvati recepcijom.
Moja rezervacija je tek za sutrašnji dan, a kako sam u Odesi proveo samo jedan, umjesto dva, dana, odlučio sam u Jalti dodati još jedno noćenje. Ne zato jer me Jalta nešto posebno zanima. Po svemu sudeći riječ je o turističkoj meki Ukrajine, a takva mjesta pokušavam izbjegavati na svojim putovanjima. Dobra strana Jalte je da je odlična odskočna daska za istraživanje okolice u kojoj se nalaze mala ribarska mjesta, vinogradi, luksuzne palače...
Lenjinki uspjevam objasniti situaciju s rezervacijom. Doslovno joj trebam crtati na papir. Zove ona preko mobitela nekoga, ali taj netko se ne javlja. Pa zove s fiksnog, ali ni taj se ne javlja. Pa opet s mobitela... Igra telefonskih poziva s mobitela i fiksnog telefona traje dobrih 15 minuta sve dok napokon na drugom kraju netko nije digao slušalicu i dao Lenjinki dopuštenje da me primi, umjesto jednu noć, na dvije noći. Nevjerovatno kako i 20 godina od pada komunizma, stare navike ostaju.
Dok čekam kartončić hotelskog gosta (kojeg prema uputama Lenjinke trebam obavezno cijelo vrijeme imati sa sobom) i kupone za doručak, na recepciju dolazi jedina osoba za mog boravka u Ukrajini koja s ponosom može reći da zna engleski. Vicevi o priglupim plavušama ovdje padaju u vodu jer ova zgodna plavuša, s prodornim tamnoplavim očima, vjerovatno najljepšima koje sam vidio u životu, tečno se služi engleskim.
A onda je iza nje uslijedio desfile Lenjinki, Staljinki, Hruščovki i Brežnjevki s brkovima i probudio me iz sna. Jednu od njih konstantno ću viđati sljedećih dana na doručku i bio sam korak od toga da joj posudim svoju britvicu da se obrije jer što je previše, previše je. Zar se “žena” nikada nije vidjela u ogledalu?!
Poslijepodne provodim najprije u ručnom pranju robe jer sam ostao bez majica kratkih rukava, a zatim i piskaranju. Negdje malo prije pet ponovno sam se susreo s Jurjem koji je preko Donjecka, gdje je imao uspješan susret sa Srnom, došao u Jaltu. Ovu noć ćemo biti cimeri u ovom bivšem sovjetskom sanatoriju.
Navečer se spuštamo u Jaltu. Subota je i očekujem zabavu. No, Jalta nije Kijev i očito su moja očekivanja bila nerealna. Sam grad od oko 80,000 stanovnika posve živi za turizam. Ali za masivni turizam kojeg nije briga za ekologiju, dugoročnu održivost, već samo isključivo kako sada i odmah izmusti iz turista što više para. Pa značilo to i izgraditi čitav niz blještećih barova, otvoriti čitav niz trgovina i postaviti hrpetinu štandova na kojima se može kupiti daleko više kineskih suvenira, nego autentičnih krimskih. Onda su tu i cijele pozornice na kojima se gosti mogu slikati obučeni u raznorazne povijesne kostime. Pa slikanje sa starim motorima. Pa slikanje s raznim životinjama. I to ide u nedogled. A sve ne bi li se zaradilo 5 ili 10 hrivnji. Tu su i hoteli, nakrcani jedan do drugog, od starih sovjetskih sivih grdosija (na koje ne bi škodilo malo nabaciti boje) do ultra modernih također grdosija koje opet strše u vizuri grada. Uništava se cijela obala ne bi li se privuklo što više gostiju. A kako nema nikakvog plani, svi grade kako žele i gdje žele. Jalta je jedan šuć-muć svega i svačega. Ono što je Benidorm za Španjolsku ili Budva za Crnu Goru, to je Jalta za Ukrajinu. Da nema okolice koju vrijedi posjetiti, već bih sutra bio na prvom busu iz Jalte.
I turisti... Ah, turisti... Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa... Ovo je Ukrajina u svom najgorem ruhu.


TROLEJBUS 52 Simferopol-Jalta UAH 12,00
Smještaj u Hotel Parkovy (Sverdlova 34, Jalta) UAH 135,00 po osobi za noćenje s doručkom u dvokrevetnoj sobi; UAH 170,00 za noćenje s doručkom u jednokrevetnoj sobi (preko www.expedia.com)


Trolejbus br 52 Simferopol-Jalta

U trolejbusu br 52 Simferopol-Jalta

Moj hotel u Jalti - Pansionat Parkovy

11.09.2010. u 19:37 • 0 KomentaraPrint#^

Rivijera Hada (Dan 9, 19.09.2010. - Jalta, Lastavičje gnijezdo, Alupka)

Cunardov Queen Victoria. Odmah mi je na doručku u restoranu na posljednjem katu hotela ovaj kruzer upao u oči. Već znam da će danas opet biti gužvasto u Jalti i to mi se nimalo ne sviđa. Kud se baš ovi kruzeri nađu u grad kada sam ja u gradu?!
Juraj i ja se spuštamo do pristaništa u Jalti i još jednom bacajući pogled na kruzersku grdosiju, kupujemo karte za mali brodić koji će nas prevesti do čuvenih krimskih palača. Ni pet minuta kasnije napuštamo kaos Jalte i put naše prve postaje – Lastavičjeg gnijezda. Do Gnijezda ima nekih dvadesetak minuta plovidbe, što je savršena prilika da se posmotri život uz Crno more. Izmjenjuju se tu moderni hoteli i ogromni sovjetski “bunkeri” bez imalo boje, pješčane plaže i stijene, male ribarske lučice i nekakva hrđava brodogradilišta. Nema ni centimetra prazne obale, sve je natrpano građevinama, od kojih su mnogi u nevjerovatno jadnom stanju. Tu je opet puno onih žičara nalik na onu kojom sam se vozio u Odesi, relikti nekog prošlog vremena. Zatim vanjski liftovi, iz onog vremena, koji također povezuju plaže i stijene s hotelima, palačama i drugim kućama na vrhovima brežuljaka.
A onda mi u oči upada Livadia. Zapravo, prvo mi je u oči upao uz more postavljen veliki natpis 'Livadia Beach'. A iznad plaže, na brežuljku, nalazila se ona – jedna od najljepših palača Krima. Njena posve bijela fasada sjaji se na jutarnjem suncu i kontrastira zelenilu guste šume u kojoj se nalazi. Livadia se proslavila 1945. godine kada je ovdje održana Konferencija na Jalti. Staljin je tada pozvao i maltretirao umirućeg Roosevelta (koji će ubrzo zaista otegnuti papke) te alergičnog na toplinu Churchilla. Kako bi prekrojio kartu poslijeratne Europe, naravno u svoju korist. Ovdje je odlučena podjela Njemačke, sudbina Poljske, Čehoslovačke, Madžarske te ostalih istočnoeuropskih zemalja koji su postali sovjetska sfera interesa. Nažalost, Livadia ima čudno radno vrijeme, od utorka do četvrtka, tako da nisam je u mogućnosti posjetiti.
Nije čudo što je 1945. godine Churchill nazvao krimsku rivijeru “Rivijerom Hada”. Ovdje je zaista prevruće i s ogromnom vlagom u zraku. Temperatura mora biti oko 28 Celzijaca, ali vlaga je nepodnošljiva. Kako se brod približava Lastavičjem gnijezdu, nazvanom tako jer se poput lastavičjeg gnijezda nalazi na rubu jedne visoke stijene dvadesetak-tridesetak metara iznad mora, prolazimo uz plaže s prekrasnim gotovo prozirnim morem koje ovdje u Krimu nisam očekivao. Crno more jako me podsjeća na naše Jadransko, minus otoci. Najradije bih se bacio i okupao, ali kupaće sam ostavio kod kuće misleći da neće baš ovdje u Ukrajini biti toplo za kupanje. Uh, kako li sam se prevario!
Lastavičje gnijezdo, iako se doima poput nekakvog srednjovjekovnog dvorca, građevina je novijeg datuma. Godine 1912. izgradio ju je njemački naftaš barun Steingel kao poklon svojoj ljubavnici. Očito ni tada žene nisu bile lude.
Uspon do Gnijezda je za popizditi – stepenica za stepenicom, uz mnogobrojne štandove gdje skoro da i nema ukrajinskih suvenira. Ovo je carstvo 'Made in China'. Kada ovo vidim, sjetim se našeg Trogira, Splita i ostalih gradova po obali gdje se na štandovima prodaju od porculana napravljeni ženski likovi kosih očiju, koje kako kod nas nisu Hrvatice, tako ni ovdje ne predstavljaju Ukrajinke; mali ukrasi u obliku slonova, tigrova i ostalih opasnih živina kojih nema ni u Hrvatskoj, a kamoli u Ukrajini; mornarske kape; nargile i još svega i svačega... Žalosno.
Dušu sam ispustio dok sam se pod ovim suncem i s ovom vlagom u zraku uspeo do Gnijezda. Ovdje, osim prekrasnog pogleda na more, nema ništa posebnog. U dvorcu se danas nalazi samo talijanski restoran čije cijene su da te zaboli glava.
I slijedi još jedan uspon do maršrutke ili minibusa koji će nas odvesti do sljedeće palače u Alupki. A uspon je sličan onom prijašnjem, samo hvala Bogu bez štandova. U suprotnom smjeru u kupaćim kostimima spuštaju se na plažu Ukrajinci i Ukrajinke, te Rusi. Zavidim im i najradije bih se bacio u more. Ali to mogu i doma. Ono malo vremena što imam na Krimu želim pametno utrošiti.
Bez problema nalazimo maršrutku i par minuta kasnije vozimo se obalnom cestom u natrpanoj i miomirisnoj maršrutki prema Alupki. Vožnja je to od tek petnaestak minuta, a po dolasku još jedno iznenađenje – do palače se treba opet penjati! Vorontsova palača, ili često nazivana i Palačom Alupka po mjestu u kojem se nalazi, nalazi se na brežuljku iznad mora, okružena prekrasnim parkom s jezercima i labudovima. I puno ljudi, posebice tour grupa, Rusa najviše, jer unatoč tome što je Livadia najpoznatija zbog Jaltske konferencije, palača u Alupki je, arhitektonski gledano, najvrijednija i najluksuznija. Palaču su izgradili engleski arhitekti za engleski obrazovanog grofa Mikhaila Vorontsova, nevjerovatno bogatog guvernera, u prvoj polovici 19. stoljeća. Čudna je to mješavina stilova – na prvi pogled izgleda kao pravi škotski dvorac, no južna strana, ona koja je okrenuta moru, ima vidljive arapske utjecaje. Tu su čak i natpisi na arapskom. A skladno uređenim vrtom ispred palače dominira nekoliko skulptura lavova što pak upućuje na azijski utjecaj. Unutrašnjost je luksuzo sređena: od plave sobe sa štuko dekoracijom, do zelene sobe i blagavaonice u engleskom stilu. Meni najzanimljiviji je zimski vrt, dio palače u potpunosti obrasao raslinjem i ukrašen skulpturama. Nije čudo što je u ovoj palači upravo spavao Winston Churchill za vrijeme trajanja Jaltske konferencije, a ja sam o njoj prvi put saznao gledajući dokumentarce Michaela Palina i Dana Cruickshanka. Vorontsova palača zaista je remek djelo svjetske arhitekture.
Ovdje se rastajem s Jurjem koji danas nastavlja prema Sevastopolju i dalje prema Kijevu. Ja ponovno uzimam brod, ali ovaj put natrag prema Jalti. Već je kasno poslijepodne i vrijeme je da nešto i pojedem. Po povratku u Jaltu uzimam jednu od onih starih relikata od uspinjača koje sam vidio iz broda i penjem se na jedan od brežuljaka iznad Jalte. Pogled nije Bog zna kakav. Mix različitih stilova, prevladavaju naravno komunističke grdosije, a Cunardov Queen Victoria kruzer je još tu. Iako ni dolje u centru Jalta kod mene ne mami neke posebne osjećaje i samim time nije jedno od onih mjesta u koje bih se ikada htio vratiti, pogled odozgo je još nezanimljiviji.
Umjesto pogleda, odlučujem se počastiti u nešto boljem restoranu koje se nalazi na gornjoj postaju žičare. Cijene jesu više od ukrajinskog prosjeka, ali jednom se na ovom putovanju mogu malo počastiti. Ukrajina je poznata po kavijaru pa naručujem kavijar i odmah primjećujem da je ikra ovdje puno veća od one na koju smo naučeni mi kupiti u našim supermarketima. Okus je doduše isti. Zatim jedan šašlik od ovčetine (šašlik je ukrajinski naziv za ražnjić), malo pečenih krumpira i dvije čase odličnog Masandra crnog vina po kojem je Krim poznat. Naime, velik dio Krima je prekriven vinogradima i, iako nisu poznata izvan granica Ukrajine i možda Rusije, krimska visina su vina dobre kvalitete. Ako je sudeći po ovome koje sam probao večeras. Suho je i baš po mom guštu. Također proizvode ovdje na Krimu i Masandra desertna vina, nešto nalik na muškat. Ali to ostavljam za neki drugi put. Ne želim se napiti jer tko će onda uspeti na drugi brežuljak i naći put do hotela...


BROD Jalta-Lastavičje gnijezdo UAH 40,00 (one way)
Ulaznica u Lastavičje gnijezdo UAH 5,00
MARŠRUTKA Lastavičje gnijezdo-Alupka UAH 4,00
Ulaznica u Vorontsovu palaču u Alupki UAH 40,00
BROD Alupka-Jalta UAH 50,00 (one way)
Žičara u Jalti UAH 40,00 (povratna)
Večera u restoranu na vrhu žičare u Jalti UAH 240,00


Glavna promenada, Jalta

Mr Lenjin i autor putopisa, Jalta

Pogled na Jaltu s broda

Ovako izgleda sovjetski hotel na Crnom moru, Jalta

A ovo je jedan od liftova na Crnom moru, Jalta

Palača Livadia, Jalta

Crno more kod Lastavičjeg gnijezda

Lastavičje gnijezdo

Palača Vorontsov, Alupka

Palača Vorontsov, Alupka

Palača Vorontsov, Alupka

Žičara i pogled na Jaltu

11.09.2010. u 19:36 • 0 KomentaraPrint#^

Ruska flota, McDonalds, Tatari... (Dan 10, 20.09.2010. - Sevastopolj, Bakhchysaray, Simferopolj)

Dok se minibusom vozim obalnom cestom od Jalte do Sevastopolja, ne mogu ponovno ne primjetiti koliko je crnomorska obala slična našoj jadranskoj. S jedne strane uzdižu se planine, uglavnom stjenovite ili, u najboljem slučaju, s nešto makije, a s druge strane ceste nalazi se duboki ponor prema moru. Od raslinja ovdje uspjeva nešto alepskog bora, čempresa i dosta nižeg raslinja od kojih mi u oči odmah upada brnistra. Odmah se sjetim naše obale od Splita do Dubrovnika koja je u svibnju i lipnju sva “obojena” u žuto kada je brnistra u cvatu. Naš Split je, na primjer, dobio ime od grčke riječi aspalatos, što u prijevodu na hrvatski znači – brnistra. Brnistra u rujnu na Crnom moru naravno nije u cvatu, ali svejedno stvara onaj ugodan 'home feeling'.
Nakon otprilike dva sata vožnje od Jalte, moja prva današnja destinacija je Sevastopolj. Svi su čuli za Sevastopolj, danas grad od oko 330,000 stanovnika. Prvo je ostao poznat po opsadi od 349 dana u Krimskom ratu (1853.-1856.) kada su ga uporno izbombardirali Britanci, Francuzi i Turci, a sve kako bi spriječili Rusiju da se previše učvrsti na Crnom moru i eventualno kasnije nastavi širiti svoj utjecaj prema Mediteranu. Grad su zatim 1942. godine pod opsadom 250 dana držali nacisti i naposljetku je pao u njemačke ruke, što nije spriječilo Staljina da ga prozove 'gradom herojem'. No, ja sam ovdje iz potpuno trećeg razloga. Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je Sevastopolj pretvorio u sjedište sovjetske crnomorske flote i kao takav do 1996. godine bio je u potpunosti zatvoren za strance, ali i za sovjetske građane bez posebnog dopuštenja. Nešto poput našeg Visa. I dan danas ruska se crnomorska flota nalazi u Sevastopolju i, dok se od autobusnog kolodvora vozim prema centru vjerovatno najjeftinijim javnim prijevozom na svijetu (jedna karta dođe 0,75 hrivnji ili 0,53 lipe!), prvo što primjećujem je upravo ruska flota u tzv. Južnom zaljevu. Po svemu sudeći, jadna je to flota i očito se u nju nije ulagalo zadnjih 30-tak godina. Čak i ja koji se ne razumijem u brodove, odmah vidim da je ruska flota jako zastarjela. U dogovoru s ukrajinskom vladom, ova flota može ostati u Sevastopolju do 2017. godine kada se mora seliti, gdje nitko još ne zna, a Ukrajina je Rusiji ozbiljno dala do znanja da se taj rok nipošto neće produživati. U Sevastopolju će ostati samo ukrajinska flota, ali ona je neznatna i vjerovatno manja i od naše hrvatske.
Centar grada je relativno novijeg datuma. S obzirom da je grad bio u ruševinama na završetku Drugog svjetskog rata, danas možda ovdje postoji svega desetak starih zgrada. Ostalo je sve izgrađeno u vrijeme SSSR-a, ali za razliku od mnogih drugih gradova kroz koje sam prošao u Ukrajini, Sevastopolj još i izgleda humano. Nema onih velikih sovjetskih blokova, već je Staljin prilikom obnove očito pikirao na neoklasiku pa se posvuda dižu monumentalne neoklasicističke zgrade sa stupovima. Takvo je narodno kazalište u Sevastopolju, ali takve su i mnogobrojne vojne zgrade, na kojima se i dan danas čak vijori i ruska zastava umjesto ukrajinske. Sevastopolj je još jedan od gradova parkova, a u središnjem gradskom parku Primorskom skveru, dok mladi i stari šeću, kroz razglase pušta se klasična glazba. Vrlo blizu je i obalno šetalište s ogromnim obeliskom sa zvijezdom koji vjerovatno komemorira veliku pobjedu Sovjeta nad Nijemcima. Kako je danas lijep i sunčan dan, obalne klupice su prepune ljudi koji iskorištavaju posljednje sunčane zrake ovog ljeta.
I McDonalds. Znajući koliko se Amerikanci i Rusi i dan danas “vole”, izgleda gotovo nevjerovatno da se u gradu u kojem se nalazi velika ruska crnomorska flota, danas nalazi i američki McDonalds. Sevastopolj je zaista svjetski primjer globalizacije.
Nastavljam dalje, ali sada malo u unutrašnjost Krima. U Bakhchysaray. Udaljen je svega sat vremena od Sevastopolja, ali Bakhchysaray i Sevastopolj su nebo i zemlja. Ma Bakhchysaray je toliko različit od svega što sam dosada vidio u Ukrajini da, da ne znam da sam u Ukrajini, prije bih rekao da sam negdje u Turskoj. Naime, Bakhchysaray je stara prijestolnica krimskih Tatara. A krimski Tatari su potomci Mongola, istih onih koji su 1241.-1242. godine pokosili pola Mađarske i Hrvatske, a time i naš Kaptol i Gradec tj. današnji Zagreb. Od 15. do 18. stoljeća ovaj je grad, danas malen grad od svega 27,500 stanovnika, bio prijestolnica Tatara. No, krajem 18. stoljeća ruska carica Katarina Velika odlučila je proširiti svoj utjecaj na Crno more i krvavo se obračunala s Tatarima, porušila njihove palače i džamije. S onima koji su preživjeli obračunao se Staljin neposredno nakon Drugog svjetskog rata, optužujući Tatare da su surađivali s njemačkim okupatorom, i otpremio ih u Sibir, Uzbekistan, Kazakhstan,,, Bilo je to još jedno od mnogih etničkih čišćenja na koje je svijet zatvorio oči. Tatari su se u svoju stari postojbinu vratili tek prije 20-tak godina.
Katarina Velika, iako je razrušila gotovo sve tatarske palače i đžamije, ostavila je netaknut nekadašnji dvor tatarskog kana u Bakhchysarayu. Smatrala ga je jako romantičnim i poštedila. Danas je dvor iznimno neobičan u uobičajenom ukrajinskom okruženju: kompeks se doima veoma turskim, uglavnom je izgrađen od drva s prekrasnim floralnim i geometrijskim dekoracijama, prema starim muslimanskim običajima koji zabranjuju prikazivanje živih bića; džamije, sala s tronom, harem, unutarnja dvorišta... Moram priznati da ovako nešto u Ukrajini nisam očekivao. Posjećujem samo glavni dio palače jer za ostale, manje važne, dijelove niti imam vremena, a niti imam želju plaćati dodatno upad u svaku posebnu prostoriju. Da to napravim, trebao bih iskašljati barem sto kuna na ulaznice. Malo po malo se nakupi.
I, s obzirom da danas nisam baš jeo, treba iskoristiti mjesto u kojem se nalazim i degustirati tatarsku kuhinju. Svi smo čuli za tatarski biftek, zapravo sirovo mljeveno meso, kojeg niti imam želju probavati, niti ga pronalazim na jelovniku u Karavan Sarai Salachik tatarskom restoranu. Ovaj je restoran smješten točno nasuprot kanskog dvora i s njegove terase pruža se pogled na kompleks i minarte džamija. Dok tradicionalno sjedim na jastucima na podu oko niskog stola, s obližnjeg minareta mujezin poziva na molitvu.
Naručujem, doslovno, pola jelovnika. Konobar je malo zatečen, ali svejedno mi donosi shurpu (juha s komadima mesa i raznog povrća i začinima gdje prednjači komorač), pa pilaf (nešto slično pilafu kojeg sam jeo po Maroku – riža s mesom, mrkvama i drugim povrćem i začinima), pa šašlik (ražnjić), sheker keyeks (tatarska baklava), još nekoliko vrsta tatarskih kolačića (iznimno slatkih), par bezalkoholnih pića, uključujući i ajran, što mislim da u Bosni tako zovu domaći jogurt, a ovdje je riječ o kiselom mlijeku s dosta komorača u njemu... I sve zajedno moja me tatarska gozba izašla svega 116 hrivnji ili 81,20kn! Konobaru ostavljam 10 hrivnji bakšiša...
Po dolasku u Simferopolj odlazim u posljednji hotel na ovom proputovanju Ukrajinom. Odlučio sam se zadnju noć malo počastiti i odsjedam u hotelu Ukraina u samom centru grada. Cijena od 59,00 dolara za noćenje s doručkom je daleko iznad ukrajinskog prosjeka, ali ovo je hotel od 3 zvijezdice (s obzirom da je ukusno sređen u stilu palače s kraja 19./početka 20. stoljeća mogao bi možda navući i četiri), u centru je, a osoblje napokon govori engleski.
Nažalost, sutra u 8 ujutro već imam let prema doma...


BUS Jalta-Sevastopolj UAH 26,00
BUS Sevastopolj-Bakhchysaray UAH 12,00
Ulaznica u kanski dvor u Bakhchysarayu UAH 40,00
Ručak u Karavan Sarai Salachik (vul Basenko 43a, Bakhchysaray) UAH 116,00
BUS Bakhchysaray-Simferopolj UAH 6,70
Smještaj u Hotel Ukraina (vul Rozy Lyuxemburg 7, Simferopolj) USD 59,00 za jednokrevetnu sobu s doručkom (www.expedia.com)
USD 1,00=HRK 5,45


Park Primorsky Skver, Sevastopolj

Odmor na rivi, Sevastopolj

Obelisk, Sevastopolj

Kazalište, Sevastopolj

Centar Sevastopolja

Kanska palača, Bakhchysaray

Kanska palača, Bakhchysaray

Kanska palača, Bakhchysaray

Kanska palača, Bakhchysaray

Kanska palača, Bakhchysaray

11.09.2010. u 19:35 • 0 KomentaraPrint#^

Kinec (Dan 11, 21.09.2010. - put kući)

Kinec na ukrajinskom, konec na ruskom – došao je kraj mojim lutanjima po Ukrajini.
Kada je alarm zazvonio u pet ujutro, nisam mogao vjerovati da već moram ustati na noge, uzeti kofer i put simferopoljskog aerodroma. Vani je još uvijek mrkli mrak, ali taksi me već čeka pred hotelskim ulazom. Za razliku od komunističkih bolida, ovaj put vozi me jedna od najnovijih škoda. Dok se vozim prema aerodromu, ulice Simferopolja su još uvijek prazne. Poznavajući ritam života Ukrajinaca, proći će još dobrih par sati prije nego li se ulice počnu puniti i krene jutarnji kaos. Prođe tek poneka maršrutka. Pješaka nema. Grad izgleda još tužnije i tmurnije nego što zapravo jest.
Simferopoljski aerodrom je petnaestak kilometara udaljen od centra grada. Još jedno je to remek djelo komunističke arhitekture. Pogled na zgradu i kasnije na pistu upućuje na zaključak da je ovaj aerodrom vjerovatno izgrađen za svrhe sovjetskog ratnog zrakoplovstva i kasnije je prenamijenjen u civilni aerodrom. Već sam bio vidio jedan takav – aerodrom na Balatonu. I taj su izgradili Sovjeti za svoju okupacijsku vojsku, a danas ga koriste low-cost avioprijevoznici. Ali taj je još gori od ovog simferopoljskog.
Terminalna zgrada gotovo je prazna. U ove rane jutarnje sate, uz iznimku dva leta za Kijev i jednog za Tel Aviv, nema drugih letova. Pokušavam se čekirati na Wizzairov let samo s ručnom prtljagom. No, torba mi, umjesto dozvoljenih 10kg, ima čak 14. Naravno da me cura na šalteru ne pušta. Ne znam što li sam uopće i očekivao. Pa u Ukrajini sam. U zemlji u kojoj su sve cijene na jelovnicima u restoranima iskazane u gramima i gdje sve važu. Ne daj Bože da umjesto 100 grama bude 101 gram. I da imam 11kg, vjerovatno me ni tada ne bi pustila. Starih se navika teško riješiti. Ne preostaje mi ništa drugo, nego masno platiti čekiranu prtljagu. Deru me 45 eura samo zato jer imam 4kg viška.
Dok prelazim preko piste ne bih li došao do aviona, i promatram osoblje koje se, umjesto aerodromskim autićima, po pisti vozi biciklima, ne mogu vjerovati da je 10 dana već prošlo i da je moje putovanje po Ukrajini došlo kraju. Kao da sam krenuo jučer... I ne mogu se riješiti misli da, bez obzira koliko Kijev želi biti moderan i trendy, možda čak i Odesa, ostatak Ukrajine još uvijek kaska za modernim svijetom. Usudio bih se reći da je veći dio Ukrajine dvadesetak godina iza nas i sad se nalazi tamo gdje je Hrvatska bila u ranim devedestima ili, u najboljem slučaju, u srednjim devedestima. Vozni park je nevjerovatno star, od međugradskih vlakova i autobusa do javnog prijevoza u gradovima – sve bi to u normalnom svijetu već odavno završilo u starom željezu. Ali sve ima svoje lice i naličje – Ukrajina je jeftina i tu možda leži uspjeh ukrajinskog turizma. Samo se nadam da Ukrajincima, kao nama Hrvatima, nagla želja za bogaćenjem neće udariti u glavu i da onda neće početi nabijati cijene. Jer gdje drugdje u svijetu javni prijevoz može koštati 0,53 lipe? Gdje drugdje u svijetu osmerosatna vožnja vlakom u spavaćim kolima dođe nekih 70kuna? Ili gdje se možeš najesti i prejesti za samo 80 kuna?
A onda dolaze ljudi. U svojih deset dana lutanja po Ukrajini možda sam jednom dobio osmjeh, a samo jednom, i to u Simferopolju, upitali su me na ulici trebam li pomoć kada sam očito počeo lutati. Pa strani jezici...jedna velika NULA. Nitko, ama baš nitko, od mladih do starih, ne govori ništa osim ukrajinskog i ruskog. Svi natpisi su na ćirilici i baš me zanima kako bi se snašao ovdje netko tko nije Slaven i čiji jezik nije koliko toliko sličan ukrajinskom ili ruskom i tko se nije tijekom školovanja susreo s ćirilicom? Teško. Vrlo teško. Žele li turizam, Ukrajinci se moraju pod hitno promijeniti. Ukrajinke? Nadam se da se neće promijeniti. Bila tu riječ o genetičkom inžinjeringu ili prirodnoj ljepoti i seksipilnosti, nadam se da se one neće promijeniti. Ukrajinke su definitivno najljepše žene koje sam vidio u životu. Nema tu stereotipa.
No, razvoj turizma ne podrazumijeva automatski razvoj masivnog turizma. To ne bih želio. Hrvatski je turizam postao premasivnim i to više nije lijepa priča. U Ukrajini turista gotovo i da nema i zemlja izgleda kao što je izgledala Češka ili Mađarska prije dvadesetak godina prije pojave horde turista. Ali znam da ne mogu očekivati od Ukrajine da ostane ovakva, recimo turistički prazna. Ukrajina ide prema naprijed. Kijev i Odesa grabe većim koracima, ostatak zemlje nešto manjim. Ali Ukrajina polako ide prema naprijed.
I ima što za ponuditi – od mješavine moderne arhitekture i starih pravoslavnih crkava i palača Kijeva, s odličnim noćnim životom, preko dvoraca i gustih šuma ukrajinskih Karpata, do plaža i palača Crnog mora koje može itekako konkurirati Jadranskom, Jonskom ili Egejskom moru.
Volio bih se vratiti u Ukrajinu, ako ne ranije, onda kroz par godina da mogu usporediti koliko se zemlja promijenila. Nabolje ili naloše. Jer Ukrajina se mijenja...tu nema sumnje...


TAXI Centar-Aerodrom u Simferopolju UAH 80,00
AVION WIZZAIR Simferopolj-Kijev UAH 167,00


~~~~~~~~~~~~~~~ KINEC ~~~~~~~~~~~~~~~

11.09.2010. u 19:34 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 32 godinu, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb (i NAPOKON ga privodim kraju) i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 96 zemlje. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Andora
04. Argentina
05. Australija
06. Austrija
07. Belgija
08. Bolivija
09. Bosna i Hercegovina
10. Brazil
11. Bugarska
12. Burma (Mijanmar)
13. Cipar
14. Cookovi otoci
15. Crna Gora
16. Češka
17. Čile
18. Danska
19. Egipat
20. El Salvador
21. Estonija
22. Finska
23. Francuska
24. Grčka
25. Gvatemala
26. Honduras
27. Hong Kong
28. Hrvatska
29. Indija
30. Indonezija
31. Irska
32. Island
33. Italija
34. Izrael
35. Japan
36. Jordan
37. Južna Afrika
38. Južna Koreja
39. Kambodža
40. Kanada
41. Kina
42. Kirgistan
43. Kosovo
44. Laos
45. Latvija
46. Lesoto
47. Libanon
48. Lihtenštajn
49. Litva
50. Luksemburg
51. Mađarska
52. Makao
53. Makedonija
54. Malavi
55. Malezija
56. Mali
57. Malta
58. Maroko
59. Meksiko
60. Monako
61. Mozambik
62. Nepal
63. Nizozemska
64. Norveška
65. Novi Zeland
66. Njemačka
67. Oman
68. Paragvaj
69. Peru
70. Poljska
71. Portugal
72. Rumunjska
73. Rusija
74. San Marino
75. Singapur
76. Sirija
77. Sjedinjene Američke Države
78. Slovačka
79. Slovenija
80. Srbija
81. Svaziland
82. Španjolska
83. Švedska
84. Švicarska
85. Tajland
86. Tanzanija
87. Tunis
88. Turska
89. Ujedinjeni Arapski Emirati
90. Ukrajina
91. Urugvaj
92. Uzbekistan
93. Vatikan
94. Velika Britanija
95. Vijetnam
96. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Akureyri (ISL)
003. Almaty (KAZ)
004. Amsterdam Schiphol (NED)
005. Asuncion (PRG)
006. Auckland (NZL)
007. Balaton (HUN)
008. Baltimore (USA)
009. Bamako (MLI)
010. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
011. Barcelona El Prat (ESP)
012. Bari (ITA)
013. Beijing Capital (CHN)
014. Beirut Rafik Hariri (LEB)
015. Beograd Nikola Tesla (SRB)
016. Berlin Schonefeld (GER)
017. Bilbao (ESP)
018. Birmingham (GBR)
019. Bishkek Manas (KGS)
020. Bologna G. Marconi (ITA)
021. Boston Logan (USA)
022. Bruxelles Charleroi (BEL)
023. Bruxelles National (BEL)
024. Budapest Ferihegy (HUN)
025. Buffalo (USA)
026. Cairo (EGY)
027. Cape Town (RSA)
028. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
029. Casablanca Mohammed V (MRC)
030. Chicago O'Hare (USA)
031. Christchurch (NZL)
032. Copenhagen Kastrup (DEN)
033. Cork (IRL)
034. Danang (VIE)
035. Denver (USA)
036. Doha (QAT)
037. Dortmund (GER)
038. Dubai (UAE)
039. Dublin (IRL)
040. Dubrovnik Čilipi (CRO)
041. Dusseldorf (GER)
042. Frankfurt (GER)
043. Girona Costa Brava (ESP)
044. Graz Thalerhof (AUT)
045. Grimsey (ISL)
046. Hahn (GER)
047. Hanoi Noi Bai (VIE)
048. Ho Chi Minh City (VIE)
049. Hong Kong (HKG)
050. Ibiza (ESP)
051. Istanbul Ataturk (TUR)
052. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
053. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
054. Johannesburg O Tambo (RSA)
055. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
056. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
057. Kerry (IRL)
058. Kijev Boryspil (UKR)
059. Koln/Bonn (GER)
060. Krabi (THA)
061. Krakow Ivan Pavao II (POL)
062. Kuala Lumpur (MAL)
063. Larnaka (CYP)
064. Lima Jorge Chavez (PER)
065. Lisbon (POR)
066. Liverpool John Lennon (GBR)
067. London Gatwick (GBR)
068. London Heathrow (GBR)
069. London Luton (GBR)
070. London Stansted (GBR)
071. Ljubljana Brnik (SLO)
072. Madrid Barajas (ESP)
073. Malta Luqa (MAL)
074. Marakesh Menara (MRC)
075. Melbourne Tullamarine (AUS)
076. Mexico City Benito Juarez (MEX)
077. Milano Malpensa (ITA)
078. Montevideo (URG)
079. Moskva Sheremetyevo (RUS)
080. Moskva Domodedovo (RUS)
081. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
082. Munchen (GER)
083. Muscat (OMN)
084. New Delhi Indira Gandhi (IND)
085. Newark Liberty (USA)
086. New York JFK (USA)
087. Osaka Kansai (JPN)
088. Osijek (CRO)
089. Oslo Rygge (NOR)
090. Phu Quoc (VIE)
091. Priština (KOS)
092. Puerto Montt (CHI)
093. Punta Arenas (CHI)
094. Rarotonga (COK)
095. Reykjavik Domestic (ISL)
096. Reykjavik Keflavik (ISL)
097. Riga (LAT)
098. Rijeka (CRO)
099. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
100. San Francisco (USA)
101. Santander (ESP)
102. Santiago de Chile (CHI)
103. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
104. Sarajevo Butmir (BIH)
105. Seoul Incheon (KOR)
106. Shannon (IRL)
107. Sharjah (UAE)
108. Simferopol (UKR)
109. Singapur Changi (SIN)
110. Sofia (BUL)
111. Solo Adi Sumarmo (IDN)
112. Split (CRO)
113. St Petersburg Pulkovo (RUS)
114. Stuttgart Echterdingen (GER)
115. Sydney Kingsford Smith (AUS)
116. Tallinn (EST)
117. Tanger Ibn Battouta (MRC)
118. Tapachula (MEX)
119. Tashkent (UZB)
120. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
121. Tokyo Narita (JPN)
122. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
123. Tunis Carthage (TUN)
124. Udon Thani (THA)
125. Urgench (UZB)
126. Valencia (ESP)
127. Venezia Marco Polo (ITA)
128. Venezia Treviso (ITA)
129. Wien Schwechat (AUT)
130. Yangon (MYN)
131. Zadar (CRO)
132. Zagreb Pleso (CRO)
133. Zanzibar (TAN)
134. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Arabia
06. Air Asia
07. Air Astana
08. Air Baltic
09. Air Iceland
10. All Nippon Airlines (ANA)
11. Austrian
12. British Airways
13. Brussels Airlines
14. Cathay Pacific
15. Clickair
16. Condor
17. Croatia Airlines
18. Easyjet
19. Egyptair
20. Emirates
21. Etihad
22. FlyDubai
23. Garuda Indonesia
24. Germanwings
25. Go Air
26. Iberia
27. Icelandair
28. Jat Airways
29. Jet Airways
30. Jetstar
31. Lufthansa
32. Malev
33. Myair
34. Niki (Air Berlin)
35. Nok Air
36. Qantas
37. Qatar Airways
38. Pluna
39. Royal Air Maroc
40. Ryanair
41. Sky Airline Chile
42. South African Airways
43. Southwest
44. Sterling
45. Swiss
46. Taca Airlines
47. TAM Linhas Aereas
48. TAP Air Portugal
49. TUI Fly
50. Tunisair
51. Turkish Airlines
52. Uzbekistan Airways
53. Vietnam Airlines
54. Virgin Atlantic
55. Virgin Australia
56. Volare
57. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Aspen (USA)
05. Auron (FRA)
06. Bad Kleinkirchheim (AUT)
07. Bansko (BUL)
08. Beaver Creek (USA)
09. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
10. Boreal (USA)
11. Bormio (ITA)
12. Borovets (BUL)
13. Breckenridge (USA)
14. Canyons (USA)
15. Cerkno (SLO)
16. Copper Mountain (USA)
17. Cortina d'Ampezzo (ITA)
18. Deer Valley (USA)
19. Garmisch Partenkirchen (GER)
20. Gerlitzen (AUT)
21. Goldeck (AUT)
22. Golte (SLO)
23. Gulmarg (IND)
24. Heavenly (USA)
25. Hintertux (AUT)
26. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
27. Innerkrems (AUT)
28. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
29. Isola 2000 (FRA)
30. Jahorina (BIH)
31. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
32. Kappl (AUT)
33. Katschberg (AUT)
34. Kaunertal (AUT)
35. Keystone (USA)
36. Kirkwood (USA)
37. Kitzbuhel (AUT)
38. Kobla (SLO)
39. Kopaonik (SRB)
40. Kranjska Gora (SLO)
41. Krvavec (SLO)
42. Lake Placid (USA)
43. Lenzerheide (SWI)
44. Lienz (AUT)
45. Livigno (ITA)
46. Madonna di Campiglio (ITA)
47. Malbun (LIE)
48. Mariborsko Pohorje (SLO)
49. Mölltaler (AUT)
50. Mont Tremblant (CAN)
51. Nanshan (CHN)
52. Nassfeld (AUT)
53. Northstar (USA)
54. Obertauern (AUT)
55. Obertilliach (AUT)
56. Paganella (ITA)
57. Park City (USA)
58. Phoenix Park (KOR)
59. Piancavallo (ITA)
60. Pitztal (AUT)
61. Popova Šapka (MKD)
62. Santa Caterina (ITA)
63. Schladming (AUT)
64. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
65. Sillian Hochpustertal (AUT)
66. Sljeme (CRO)
67. Solden (AUT)
68. St Anton am Arlberg (AUT)
69. St Jakob im Deferegental (AUT)
70. St Moritz (SWI)
71. Stubai (AUT)
72. Tarvisio (ITA)
73. Turracher Hohe (AUT)
74. Vail (USA)
75. Vogel (SLO)
76. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se