U zagrljaju pernate zmije (Guatemala & México)

Narkoobračuni diljem Meksika, pa onda epidemija čuvene svinjske gripice (službeno se vodi pod nekim čudnim kodnim slovima i brojkama), zatim uragani, pa opet malo ubojstava i da stvar bude zanimljiva (jer kao nije već dovoljno zanimljiva), ponovo navještavaju sezonu čudesne gripice. Tako bi se moglo opisati stanje u Meksiku i dijelom i u Gvatemali u posljednjih par mjeseci. Mnogi kažu da nije ovo pravo vrijeme da se putuje u taj dio svijeta, ali ja im kažem upravo suprotno: "Ovo JEST pravo vrijeme!" Sve ove nedaće gotovo su ispraznile Meksiko i Gvatemalu od paranoičnih turista (čitaj, uglavnom priglupih gringosa s druge strane sjeverne granice), a cijene su strahovito pale. I kriza je tu imala svoje prste. Da li bi u normalnim okolnostima bilo moguće dobiti povratnu avio kartu iz Europe do Meksika za 2950 kuna ili dvokrevetnu sobu u hotelu s četiri zvijezdice u neposrednoj blizini Chichen Itzé, jednog od sedam novih svjetskih čuda, za samo 310 kuna? Vjerovatno ne.
U srednjoj sam školi maturirao na temu "Civilizacija Maja". Tada me već zaintrigirala povijest predkolumbovske Amerike. Do dolaska prvog Španjolca Hernana Cortesa 1519. godine, na prostoru današnjih Meksika i Gvatemale živjela je čitava paleta indijanskih naroda - Olmeci, Tolteci, Azteci i Maje najpoznatiji su među njima. Ovi posljednji su bili krajnje sofisticirani u svakom pogledu, a nad svima njima bdjelo je njihovo vrhovno božanstvo Quetzalcoatl ili, u prijevodu, Pernata Zmija. Upravo sam i ja odlučio ovo pernato stvorenje uzeti za svog privremenog zaštitnika na ovom putovanju. Iako su španjolski konkvistadori svojim postupcima, a posebice bolestima koje su u Novi svijet donijeli iz Europe, a na koje indijansko stanovništvo nije bilo imuno, drastično smanjili broj američkih starosjedioca, ipak danas znatan postotak stanovništva ove dvije srednjoameričke zemlje još uvijek čine potomci Indijanaca.
Gvatemala i Meksiko nisu samo OImeci, Tolteci, Maje i Azteci. Kultura koja je nastala na ovim prostorima nakon dolaska Španjolaca, a posebice se odlikuje mješavinom stare indijanske i nove španjolske kulture, također je čudesna. Mnoštvo kolonijalnih gradova smješteni poput mrvica kruha u srednjoameričkim prašumama ili podno visokih, i često neugaslih, vulkana zabavit će svakog putnika namjernika. A ako to nekome nije dovoljno, onda su tu meksički klišeji - mariachi, tequila, telenovelas i ona ukusna cocina mexicana. Od ove posljednje možda imam i najviše očekivanja. Kao ljubitelj meksičke kuhinje, svjestan sam da ću se dobrano "ugojiti", umjesto da se potrudim izgubiti koji kilogram. Ali čovjek ne može imati sve! O tome ću razmišljati kasnije. Kao uvijek.
Dugačak je put do Meksika, a još dulji do Gvatemale. Treba "preplivati baru", a onda se snaći među otprilike 109 milijuna Meksikanaca i 11 milijuna Gvatemalaca. Neće biti lako. To mi je već mjesecima sasvim jasno. Ali nadam se da neće biti ni preteško... S nadom krećem u novu pustolovinu.

07.10.2009. u 15:55 • 5 KomentaraPrint#^

DAN 1, 08.10.2009. - Iz Zagreba za Meksiko

Počet ću ovaj putopis s jednim pomalo filozofskim pitanjem. Nisam obično filozof i odbojni su mi ljudi koji previše filozofiraju, ali ovo je jače od mene. Da li je Lufthansi sve dopušteno samo zato jer je jeftino prodala avio kartu?
Dan je počeo sasvim dobro. Kod Lisinskog se u rano jutro ukrcavamo u shopping (tj. schwerzer) bus za Graz, bez previše gužve prelazimo hrvatsko-deželsku granicu na Maclju i dok nismo rekli ni keks, već smo u Grazu. Zapravo se iskrcavamo u shopping centru Seiersberg na ulazu u Graz budući da se nalazi svega 3.5 kilometara udaljen od aerodroma. Ubrzo nam dolazi naručeni taksist. Primjerak je to pravog Austrijanca: tek izašao iz toplog kreveta, obukao je ono što mu je prvo palo pod ruku – nekakav džemper star pola stoljeća, hlače trikvarti (pripremio se već za jesenske kiše), a na nogama ljubičaste crocsice obučene na bijele heregovačke čarape. I da, ne zaboravimo ni lijepu dugačku talibansku bradu. Po crtama lica mora da se doselio iz Afganistana ili Pakistana. Kažem vam, pravi primjerak Austrijanca.
Aerodrom u Grazu je prava mala garsonjera prema onome u Frankfurtu, gdje nas je dovezao Lufthansin avion prije nastavka naše pustolovine preko bare. I ovdje počinju svi naši problemi. Nalazimo se pred vratima za ukrcaj u avion koji bi nas iz Frankfurta trebao odvesti do Ciudad de Mexica. Teta na šalteru već nam daje informacije o ukrcaju kad dolazi do nje nekakav ozbiljan čiča i prekida je gotovo u pola riječi. Uzima mikrofon u svoje ruke. Saznajemo da je to pilot našeg nesretnog aviona. Zašto nesretnog? Zato jer nam čiča pilot objašnjava da je avion pokvaren i da nećemo poletjeti sigurnih sat vremena. Ubrzo je na ekranu polazak našeg aviona pomaknut za još sat vremena. Meni je pao mrak na oči. U Ciudad de Mexico trebali bismo se ukrcati na let Aeromexica za Tapachulu na meksičko-gvatemalskoj granici, a kako je riječ o dvije odvojene karte, zakasnimo li na let, nema nam povrata novca, a sam Bog zna da li će nam i pod kojim uslovima dopustiti promjenu karte. Pokušavamo dobiti Aeromexico preko telefona, ali linija je konstantno zauzeta. Na kraju šaljemo mail u nadi da će ga netko pročitati.
Dva sata kasnije, avion još stoji na mjestu i nema naznaka da bi se mogao uskoro odlijepiti od Frankfurta. Teta šalterica nas sada moli da se strpimo još desetak minuta. I ovdje na scenu stupa moja suputnica Kaja. Vrijeme je da zaista upoznate Kaju. Poznajemo se već dugi niz godina i, s izuzetkom nekoliko veoma kratkih putovanja, nismo zajedno nigdje putovali na duže. Zapravo, ona nikada nije putovala dalje od Engleske i Španjolske. Potpuno razumijem vašu zabrinutost. Slažem se, bit će mi zabavno.
I tako mi još čekamo na naš avion, kada Kaju hvata panika. Zaboravio sam vam spomenuti jednu vrlo važnu informaciju – ne samo da nikada nije putovala izvan Europe, nego se uz sve to još i boji letjeti avionom. A ovo je došlo meni kao naručeno da mi Kaja počne svirati po živcima. Neću vas puno zamarati oko pojedinosti. Samo ću reći da je htjela otići do tete šalterice i zatražiti promjenu aviona jer “...očito je neki veliki kvar kad ga toliko popravljaju!”.
Ja ipak odlazim do šaltera da se informiram oko našeg leta Aeromexica za Tapachulu. Jer Lufthansa bi zbog ovog kašnjenja od gotovo dva i pol sata trebala nešto napraviti. Ako ništa drugo, onda barem omogućiti nam kontakt s Aeromexicom. Ja pak dobivam veoma “lufthansički” odgovor: “Bad luck! Rješite to sami!” Opet ovdje postavljam pitanje: Je li Lufthansi sve dopušteno zbog jeftine cijene karte? Je li ovima na šalteru dopušteno da budu tako bezobrazni? A da ne zaboravim spomenuti da, kad napokon ulazimo u avion (ne, nisu ga promijenili. To je onaj isti koji su popravljali. Jadna Kaja!), sjedala u ekonomskoj klasi su tako usko nabacana da se Ryanair naspram ovoga doima poput aviokompanije s pet zvijezdica. Mjesta za noge jedva da ima, osoblje ili se ne smiješi ili im je na lice nalijepljen neki forsirani osmijeh, a ne bih se žalio i da je hrana nešto bolja. Nekih desetak puta pokušavam pozvati stjuardesu da mi donese nešto za popiti, ali pozivi u pomoć se posve ignoriraju. Jedini način je dignuti cijeli red sjedala i sam otići do stjuardesa i uzeti neku pijaču. Na kraju odustajem. Lufthanse mi je puna kapa. Teško da ću je ponovno koristiti. A pogotovo ne za neki let koji traje gotovo 12 sati!
Mislim da ne trebam previše elaborirati da smo let za Tapachulu propustili. Ljubazna Meksikanka na imigracijskom šalteru samo je mogla slegnuti ramenima i lagano se nasmiješiti na naše današnje dogodovštine. Odlazimo na terminal 2 ne bismo li u ove kasne večernje sate zatekli nekoga na šalteru Aeromexica. Naravno, tamo su samo čistači koji čiste ostatke na kraju dugog radnog dana. A za nas, s obzirom na vremensku razliku, ovaj dan je trajao još duže – punih 31 sat. Saznajemo da se šalteri otvaraju u 4 ujutro, što je za pet sati. Ne preostaje nam ništa drugo nego predati se, naći neki pristojan hotel u okolici aerodroma i odspavati koji sat. Odlazimo u Holiday Inn, najekonomičniji od hotela na aerodromu. Vani pada kiša.


Autobus Autoturist-Park Zagreb-Graz HRK 100,00
Taxi Shopping City Seiersberg-Aerodrom Graz EUR 17,00
Avion Graz-Frankfurt-Ciudad de Mexico HRK 2950,00 (povratna, takse uključene, www.expedia.com)
Smještaj u Holiday Inn Mexico City Airport T2 East MXP 930,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Viza za Meksiko u veleposlanstvu u Budimpešti USD 36,00 (multiple entry na 10 godina)
MXP (peso) 1,00=HRK 0,37

07.10.2009. u 15:54 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 2, 09.10.2009. - Iz Ciudad de Mexica preko Tapachule za Quetzaltenango (Gvatemala)

Naravno da u 04:00 ujutro nismo bili na aerodromu. Sačekali smo do 08:00. Ipak smo mi pristojni ljudi. Teta Aeromexikanka je oličenje ljubaznosti (nadam se netko iz Lufthanse čita ovo). Iako se sinoć nismo pojavili na letu, naplaćuje nam samo promjenu karte. Nekih 200-tinjak kuna po osobi, što uopće nije loše. Mi smo već bili pripremljeni da ćemo ponovno morati iskeširati punih 700 kuna po osobi za novu kartu.
Tapachula nas je dočekala posve drugačija. 'Drugačija' je preblagi pojam za Tapachulu. Tek smo provirili kroz vrata našeg miniaviona, a zapljusnula nas je užasna vrućina i vlaga u zraku. Dobrodošli u Chiapas, najjužniju meksičku saveznu državu! Dokaz da stvari ovdje nisu posve sređene su vojnici s kalašnjikovima u ruci koji patroliraju po malenom tapachulskom aerodromu i nadgledaju baš svaki naš korak. Na izlazu iz aerodroma, stvari su identične. Vojska na svakom koraku. Ovo me pomalo podsjeća na Kašmir. Chiapas je puno vremena bila pobunjena savezna država. Pobunili su se protiv središnje meksičke vlasti jer kulturno i ekonomski više je ova država okrenuta prema Gvatemali nego prema Meksiku. Nekad je zapravo ona i pripadala Gvatemali, kao i cijeli Yucatan i današnji Belize. Pobuna je skršena, ali i dalje Meksikanci čvrstom rukom upravljaju Chiapasom.
Chiapas nazivaju i voćnjakom Meksika. Putem do 30-tak kilometara udaljene granice s Gvatemalom, kroz prozor taksija promatram nepregledna polja banana, a ako to nisu banane, onda su polja kukuruza. Kukuruz je ipak američka biljna vrsta i do otkrića Amerika, u Europi ga nisu poznavali. No, koliko god krajolik izgleda prekrasno i zeleno, toliko ne mogu, a da mi se u glavi ne vrti jedno te ista rečenica: “Što mi je sve ovo trebalo?”. Mislim da mi putnici često ponavljamo ovu rečenicu u ekstremnim situacijama. A ako ovo nije ekstremna situacija, onda ne znam što je?! Nevjerovatna vrućina i vlaga. Prozori našeg taksija su širom otvoreni, ali zraka nema. Jedva se diše. Teško se nalaze molekule kisika. Koža nam je posve prekrivena kapljicama znoja, kosa mokra, znoj se sa svih strana cijedi s nas. Mislim da je ovo najbliže paklu što se jedan čovjek može približiti. Mozambikanski Tete je mila majka prema ovome.
Rijeka označava granicu između Meksika i Gvatemale. Ciudad Hidalgo se nalazi na meksičkoj, a Ciudad Tecun Uman na gvatemalskoj strani granice. Dijeli ih rijeka i most preko nje. Kao na svakoj granici trećeg svijeta, tako i ovdje vladaju paraziti. Nismo ni izašli iz taksija, a već nas povlače za rukav ne bi li nas bicikl rikšom prebacili preko granice u Gvatemalu. Odmahnujemo rukom i jedva jedvice ih se rješavamo. Nepotrebno ih je koristiti za 500 metara mosta. Svejedno, mostarinu moramo platiti. Bez obzira što smo pješaci, plaćamo po 1 meksički peso. To još nisam nigdje doživio da pješaci plaćaju mostarinu. Za sve postoji prvi put.
Doviđenja Meksiko i dobar dan Gvatemala! Pečatiraju nam putovnice i dozvoljavaju nam boravak u Gvatemali do 90 dana. Viza nam nije potrebna.
Paraziti i ovdje vrebaju. Toliko je toplo da se ipak predajemo. Odlučujemo uzeti bicikl rikšu.
“Cuanto cuesta?”, pitam rikšaša.
“100 pesos para los dos, senor.”, 37 kuna mi se čini malo preskupo za vožnju od pet blokova gdje se nalazi autobusni kolodvor. Treba se cijenkati. Kaju je sram jer su jako siromašni i želi platiti punu cijenu.
“Ne dolazi u obzir! Preskupo!”, vičem ja.
“Bien. 50 pesosa za dvoje.”, rikšaš naglo ruši cijenu. Na krivog je on nabasao. Nisam ja priglupi gringos koji će pristati na sve.
Iako postoji direktni bus za Quetzaltenango, uzimamo drugi s presjedanjem. Onaj direktni ide tek za sat vremena, a u ovom paklu ne želimo ostati više nego li je nužno. Bus je udoban, rekao bih tridesetogodišnjak, naravno o klimi ni ne pomišljamo. Navodno će, kako se budemo približavali Quetzaltenangu, postajati sve hladnije i hladnije. Quetzaltenango se nalazi u planinama na 2335 metara nadmorske visine, a Ciudad Tecun Uman na svega 240 metara. I zaista, postaje hladnije. Toliko da Kaja u jednom trenutku oblači i džemper. Tko bi rekao da će se u samo tri sata toliko promijeniti vrijeme. Vani lagano pada kiša. Priroda je prekrasna. Zbog kiše sve je zeleno. Bilje je prašumsko i krajolik me podsjeća na onaj u Maleziji. Odjednom se uz nas ukazuje i visoki vulkan. Gvatemala je poznata po vulkanima, od kojih su mnogi još uvijek aktivni, a na neke je moguće i planinariti. Krajolik zaista oduzima dah.
U Retalhuleu mijenjamo autobus. Umjesto udobnog tridesetogodišnjaka, sada dobivamo nešto neudobnijeg pedesetogodišnjaka. Ovdje u Gvatemali ih nazivaju “chicken bus”, a zapravo je riječ o starim američkim školskim autobusima (onim televizijskim žućkašima) koje su dofurali u Gvatemalu, ofarbali ih u žive boje i sada se koriste kao prigradska i međugradska prijevozna sredstva. I tako mi nastavljamo za Quetzaltenango ili skraćeno Xela, s obzirom da ovdašnja mjesta imaju predugačka imena pa ih svi krate. Tako mi sad idemo za Xelu, sutra za Chichi (umjesto Chichicastenango), a za koji dan za Guate (umjesto Ciudad de Guatemala).
Već je mrak kada naš “chicken bus” ulazi u Quetzaltenango, drugi po veličini grad u Gvatemali. Grad ima svega 119,000 stanovnika, a čitava Gvatemala njih oko 11.2 milijuna. Većina, njih čak 2 milijuna, živi u glavnom gradu Ciudad de Guatemali. Grad je poznat i po majanskom imenu Xelaju (otuda skraćeno ime Xela), što u prijevodu znači 'podno sedam vrhova', s obzirom na smještaj ovog grada podno sedam planina i vulkana.
Hostal La Estacion nalazi se u samom centru grada, tri bloka od glavnog gradskog trga. Drži ga ljubazna srednjovječna Gvatemalka, za koju saznajemo da je rodom iz 50-tak kilometara udaljenog Retalhuleua, ali da je došla ovdje studirati i ostala. Quetzaltenango je poznato sveučilišno središte, ali i mjesto gdje mnogi stranci dolaze naučiti španjolski jezik. Nakon večere koju nam je pripremila vlasnica hostela, a koji se sastojio od kuhane bijele riže, prženih slatkih banana i umaka od graha, odlazimo u kratku šetnju gradom prije odlaska u krevet. Još uvijek se čudimo vremenskim razlikama. U Ciudad Tecun Umanu bili smo ujutro na 35°C i velikoj vlazi, a ovdje u Quetzaltenangu na 10°C i hladnoći. Ipak, uvijek radije biram ovo drugo.


Avion Aeromexico Ciudad de Mexico-Tapachula MXP 1927,00 + promjena MXP 560,00 (jedan smjer, takse uključene, www.aeromexico.com)
Taxi aerodrom Tapachula-granica Ciudad Hidalgo MXP 260,00
Bicikl rikša granica-autobusni kolodvor Ciudad Tecun Uman MXP 50,00
Bus Ciudad Tecun Uman-Retalhuleu GTQ 25,00
Bus Retalhuleu-Quetzaltenango GTQ 13,00
Smještaj u Hostal La Estacion GTQ 80,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku)
Večera u hostelu GTQ 15,00 po osobi
GTQ 1,00 (quetzal)=HRK 0,59

07.10.2009. u 15:53 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 3, 10.10.2009. - Iz Quetzaltenanga za Chichicastenango

Navili smo budilicu u osam sati. Nadobudno. Probudili smo se već oko četiri. Zajedno s pijetlovima i nekom džukelom koja je na krovu susjedne kuće rondala od ranog jutra s nekim odbačenim loncem. Nije da nas dere vremenska razlika. Bez obzira što je razlika između Hrvatske i Gvatemale čak 8 sati. Više je razlog našeg ranog buđenja to što smo sinoć poput pravog dedeka i bakice otišli spavati već u osam navečer.
Noć je bila ledena. Sigurno ispod 10 stupnjeva. Jutro je osvanulo maglovito, ali ubrzo se magla podigla i Quetzaltenango je opravdao svoje ime – 'podno sedam vrhova'. Sa svih strana uzdižu se planinski vrhovi od kojih su neki i vulkani. A podno vrhova je grad koji, gledajući ga s terase hostela, nije baš da oduzima dah. Navrat nanos izgrađene kuće, sve odreda kockastog oblika, carstvo betona. Čar ovoga grada leži u uskim i strmim uličicama, tradicionalno popločene kockama, i iako u takvim uličicama mnoge zgrade imaju fasade žarkih boja, prevladava ipak siva boja betona. Ovo je grad za ili studirati španjolski jezik, jer škola španjolskog jezika je ovdje na svakom koraku, ili za zaustaviti se poput nas na jednu noć kako bi se malo prekinulo mukotrpno višesatno putovanje između granice i Chichicastenanga, Antigue ili Ciudad de Guatemale.
Glavni gradski trg je Parque Centroamerica. Iako bi se ovo moglo prevesti kao Srednjoamerički park, nije uopće riječ o parku, već o glavnom gradskom trgu s nešto raslinja u sredini, a oko njega jedina impozantnija arhitektura u Quetzaltenangu. Moj i Kajin zaključak je jedinstven – ovi zaista pate na neoklasiku. Sa svih strana dižu se zgrade s fasadama otvorenim dorsko-jonskim stupovima, a tu je i nezaobilazan Pasaje Enriquez, nešto što bi s malo mašte moglo nalikovati našem zagrebačkom Oktogonu. Naravno, uz uvjet da malo srede trgovine u prolazu i riješe se onog miomirisa ljudske pišake koji nas je tsunamirao još na ulazu.
Quetzali nam se tope. Doduše nismo ni previše promijenili na granici računajući da ćemo dignuti novac iz bankomata u prvom većem gradu. Na trgu nalazimo nekoliko bankomata. Neki od njih su sumnjive kvalitete pa se uopće ne usuđujemo testirati ih. Nalazimo jednog pristojnog i dolazimo do prvih ozbiljnijih quetzala.
Kaja, sada oboružana quetzalima, odlučuje nahraniti onu jadnu džukelu s krova našeg hostela. Ta džukela nas je probudila u rano jutro. Ma od mene neće dobiti ni h od hrane! Kaji se slama srce i daje se u potragu za kobasicama, gore dolje po strmim ulicama Quetzaltenanga. Loše mi se piše ako će Kaja hraniti sve skitnice srednje i južne Amerike. I vrijeme prolazi, a mi se pozdravljamo s busom za Chichicastenango. Hvala Bogu da je Kaja naposljetku pronašla proklete kobasice i nahranila džukelu jer bismo u protivnom sigurno ostali još jednu noć u Quetzaltenangu.
Hvatamo prvi sljedeći bus za Chichi. Ponovno nam ne gine chicken bus. No, bez obzira na stanje busa, dvoipolsatna vožnja do Chichicastenanga je posve udobna. Iznenađuje me stanje gvatemalskih cesta. Ni u najluđem snu nisam pomišljao da bi mogli imati tako dobre ceste, neke s čak dvije trake u svakom smjeru. S obzirom da je Gvatemala donedavno bila ratna zona i da je rat ovdje trajao punih 36 godina, očekivao sam stanje cesta nalik onima u Mozambiku. Hvala Bogu da sam se prevario jer nisam siguran da bih mogao izdurati još jedan Mozambik!
Priroda je i dalje nevjerovatna. Zelenilo sa svih strana. Kako se dižemo u planine prema Chichicastenangu, počinju prevladavati guste borove šume. Šume prekidaju mnogi vodopadi. Vode je mnogo jer je ovo još uvijek kišna sezona. A tamo gdje nisu šume, obradiva su polja. Uglavnom kukuruza. Gotovo da se ne može pronaći četvorni metar koji nije pod šumom ili zasađen nekom kulturom.
U Chichicastenango dolazimo u poslijepodnevnim satima. Na autobusnoj stanici već su nas zaskočili svakojaki paraziti: jedni nam žele uvaliti hotel, drugi nam žele ulaštiti cipele (iako oboje nosimo tenisice), treći nam žele prodati svakakve nepotrebne stvari... Ja se uspijevam probiti. Kaja ostaje tamo negdje iza. Vidim da raspravlja s parazitima. Na kraju popušta i kupuje neku ogrlicu, a drugi joj dečarac lašti tenisice. Loše mi se piše. Chichi je malo mjesto, ima svega 23000 stanovnika, i brzo će se pročuti da je 'priglupa turistkinja kojoj se sve može uvaliti' u gradu. Teško ćemo se sutra moći obraniti od navale domorodaca.
Ipak smo se nekako dočepali hostela. Smješten je u jednoj od najstrmijih, ali i najmirnijih sporednih ulica Chichija. S terase se pruža prekrasan pogled na gradsko groblje. U normalnim okolnostima ovo i ne bi bio nekakav pogled. No, groblje Chichicastenanga je posebno – grobovi su zapravo poput malih mauzoleja, a svaki je drugačije žarke boje. Saznajemo da svaka obitelj na groblju ima svoju boju. Iz daljine groblje izgleda poput mnoštva kućica iz Ivice i Marice. A pozadinu groblju daju zelene padine planina...
U ulici neki dječaci glasno igraju nogomet. S krova kuće drugi puštaju zmajeve. A u dvorištu druge kuće žena pere posuđe, vjerovatno pripremajući se za kuhanje večere.
Mi večeramo u restoranu na glavnom trgu. Na putu prema restoranu promatramo kako ljudi na trgu postavljaju štandove za sutrašnju majansku tržnicu, jednu od najvećih u Gvatemali i čitavoj središnjoj Americi. U župnoj crkvi San Tomas slavi se večernja misa prije velike nedjeljne tržnice.
Večeram u Casa de San Juan odličnu krem juhu od krumpira, steak, a sve dobro zalijevam gvatemalskim nacionalnim Gallo (Pijetao) pivom. Toliko je slabo da se doima poput soka.


Bus Quetzaltenango-Chichicastenango GTQ 25,00
Smještaj u Posada El Telefono GTQ 60,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom u hodniku)
Večera u Casa de San Juan GTQ 75,00 (po osobi, jelo od dva slijeda + piće)

07.10.2009. u 15:52 • 4 KomentaraPrint#^

DAN 4, 11.10.2009. - Iz Chichicastenanga za Santiago Atitlan

Suvišno je već spominjati da smo se probudili davno prije nego li je sunce izašlo. Pijetlovi sa svih strana su se već u tri ujutro počeli natjecati tko će biti glasniji, odnosno koji je veći macho. Ipak se nalazimo u tradicionalno mačističkom društvu. Naravno da je jedan od tih machista bio upravo pod našim krovom.
Danas je dan velike majanske tržnice u Chichicastenangu. Zapravo ona se održava dvaput tjedno, četvrtkom i nedjeljom, ali ova nedjeljna je važnija i posjećenija. Maje iz okolnih sela su još sinoć došle u Chichi ne bi li pripremile svoje štandove za današnju prodaju. Kažu da je kupnja najjeftinija u zoru kada se tržnica otvara jer će svaki prodavač svom prvom kupcu ponuditi zaista povoljnu cijenu ne bi li mu to donijelo sreću u ostatku dana. Uglavnom je riječ o prodaji različitih rukotvorina poput majanskih maski, posudica s majanskim motivima ili pletenih torbica, stolnjaka i narodnih majanskih nošnji u šarolikim bojama. Može se pronaći i voće i povrće, koje se ne razlikuje previše od onog na našim tržnicama osim što je nešto većih proporcija, te različiti improvizirani štandovi s hranom gdje nema previše varijacije. Piletina, piletina, pa opet piletina – mogao bi se tako sažeti jelovnik ovih improviziranih restorana, a ako baš imate sreće pronaći ćete i nešto nalik na gulaš (piletina vam naravno ne gine), koja juhica (s piletinom, to se podrazumijeva) ili tamales, smjesa najčešće spravljena od riže, povrća i začina koja se kuha zamotana u velikim bananinim listovima.
Najljepše je ipak promatrati lokalno stanovništvo u narodnim nošnjama. Sa stepenica župne crkve najljepši je pogled na tržnicu i neprestano kretanje ljudi. Mladi, stari, muškarci i žene – svi u raznim bojama. Šarolik je ovo svijet. Na stepenicama crkve uz nas se nalaze uglavnom žene koje prodaju cvijeće koje će veoma religiozno stanovništvo staviti pred neki od oltara. Ovdje u Chichicastenangu Maje prakticiraju religiju koja jest katolička, ali s mnogo primjesa svojih tradicionalnih majanskih vjerovanja. Tako stepenice crkve imaju istu svrhu kao i stepenice davnih majanskih piramida. Ovdje se ceremonijalno ulazi u crkvu, ali pritom se na samom ulazu treba zapaliti copal i nekoliko se puta iz štovanja ispružiti na zemlji. Crkva odiše mirisom copala, a dima je posvuda. Upravo taj dim pojačava mističnost ove crkve koja je veoma jednostavna i izvana i iznutra, čistobijelih zidova, a čiju bjelinu prekidaju samo prekrasni visoki drveni oltari. Ulazimo u crkvu u vrijeme mise, ali na sporedna vrata budući da je strancima zabranjen uspon glavnim stepeništem i ulaz kroz glavna vrata. Naravno, da se hrpa vjerovatno gringosa cijelo vrijeme pentrala po stepenicama, a nitko im od lokalaca ni u jednom trenutku nije prigovorio. Ovo je veoma priprost, ali dobroćudan narod i, kako Kaja kaže, s nekakvom tugom u očima. Svećenik drži misu na mješavini španjolskog i quiche majanskog jezika.
Van crkve i dalje traje parada boja. Sve se doima kao da gledam akvarij s tropskim ribicama. Malo koji muškarac hoda u narodnoj nošnji. Ona je navodno preskupa, a jedini zaštitni simbol ovdašnjih muškaraca je bijeli kaubojski šešir. Žene, uglavnom starije, a sve manje i manje mlađe, odjevene su u narodne nošnje tzv. huipil. Njima očito tradicija više znači. Gornji dio čini debela pletena majica kratkih rukava s posebnim dezenom i u šarolikim bojama dok je donji dio šarolika suknja gotovo do gležnjeva. Ljeti je u tim nošnjama pretoplo i neudobno pa stoga nova generacija polako odustaje od njih i odjeva se u moderni T-shirt i jeans. Starije gospođe na to kolutaju očima. Ženska majanska narodna nošnja traje i preko 30 godina i tako ju kćeri naslijeđuju od svojih majki. Također je običaj da se po jedna nova narodna nošnja kupi svake godine. Cijene su astronomske za ovdašnje prilike. Ovisi o kvaliteti izrade, ali jedna ženska narodna nošnja može doseći cijenu i od 4000 quetzala.
“Vidi ondje moju kćer! Ne želi odjenuti nošnju. Kaže da joj je neudobna. Ah ta današnja generacija.”, kaže nam vlasnica jednog od onih improviziranih restorana gdje smo sjeli ne bismo li nešto prigrizli (piletina se podrazumijeva) i dodaje: “Morala sam na tržnici prodati njene nošnje jer samo stoje, a ovako se može nešto zaraditi. Znate, mnoge od ovih nošnji koje se prodaju danas ovdje su second-hand. Turisti ne znaju razliku.”
Turista ima u Chichicastenangu. Doduše, sinoć smo uspjeli vidjeti samo troje. Većina je došla danas u sklopu jednodnevnog izleta iz nekog od turističkijih gvatemalskih mjesta. Ujutro ih skoro nije ni bilo, ali kako dan ide naprijed, pojavljuje ih se sve više i više. No, još uvijek u pristojnim brojkama tako da se ne dobiva dojam da je ova tržnica napravljena samo za turiste. Ona je više namijenjena lokalnom stanovništvu, a ako se pojavi koji turist, zašto mu nešto ne uvaliti i lijepo zaraditi.
Mi u rano poslijepodne napuštamo Chichicastenango. Kombijem se spuštamo s planine strmim serpentinama. Dijelovi su toliko strmi da se trebamo dobro pridržati ne bismo li u protivnom poljubili prednje staklo. Do jezera Atitlan dijeli nas svega sat i pol vožnje. Vani počinje pljuštati kiša. Sijeva i grmi. Kako se spuštamo prema jezeru, bujice vode slijevaju se niz cestu, a visoki vodopadi niz strme padine planine. Odjednom se duboko ispod nas ukazuje jezero Atitlan. Jezero je vulkanska kaldera. Nekada davno bio je ovo vulkan koji se urušio i polako se formiralo jezero. Dubine je do 320 metara, a površine 128 km2. Usporedbe radi, na pamet mi pada samo grčki Santorini. Sa svih strana oko jezera uzdižu se strme litice i drugi vulkani poput neke nepropusne barijere.
Panajachel je odskočna daska na jezeru, a za nas mjesto čekanja da prestane kiša. Dovoljan je jedan pogled da se zaključi da je ovo mjesto planski sagrađeno za turiste – restoran do restorana, kafić do kafića, hotel do hotela i suvenirnica do suvenirnice. Nazivaju ga i Gringotenango. Sasvim opravdano.
Mene su oduvijek privlačila mirnija i neturistička mjesta. Stoga je i moj odabir na jezeru mjesto po imenu Santiago Atitlan. Dok vani bez pardona i dalje pljušti kiša, uzimamo brod do Santiaga. Sat vremena vožnje nije puno, ali hladnoća prodire u naše kosti. Tko bi rekao da će u Gvatemali biti toliko hladno. I Kaja i ja smo opremljeni uglavnom samo ljetnom odjećom. Ovo je za nas pravi šok dok hladni vjetar još dodatno pojačava osjećaj hladnoća. Promatramo visoke strme litice posvuda oko jezera. Vidimo samo dio uz obalu i visoke vrhove, a sredina je sakrivena u oblacima. Polako nam se kroz oblake, kako se približavamo Santiagu, ukazuje i jedan od vulkana.
Prvi dojam o Santiagu ne može biti negativniji. Prljavo, blatnjavo mjesto, s parazitima koji su nas zaskočili još na doku, carstvo betonskog sivila. Malo koja kuća ima fasadu, a kod onih koje ju imaju, ona postoji samo u prizemlju. Gornji dio i krov svake kuće djeluju nezavršeno. Posvuda vire žice kao da se čeka da prestane ova prokleta kiša i da se nastavi s betonizacijom. Uto nestaje struje. Zona sumraka.


Kombi Chichicastenango-Los Encuentros GTQ 10,00
Bus Los Encuentros-Panajachel GTQ 5,00
Brod Panajachel-Santiago Atitlan GTQ 20,00
Smještaj u Hotelu Tzunduya u Santiago Atitlanu GTQ 110,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Večera u El Faro GTQ 30,00 po osobi (hamburger, pomfrit i limunada)

07.10.2009. u 15:51 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 5, 12.10.2009. - Santiago Atitlan i San Pedro La Laguna

Ni čepići za uši mi danas ne pomažu. Neki senor pijetao uporno kukuriče pod prozorom naše sobe. Gledam na sat. Jedan i pol je ujutro. Očito je i ovaj pijetao iz neke druge vremenske zone. Pokušavam nastaviti spavati.
Četiri sata kasnije počinje se daniti. Onako ćorav, bez leća ili naočala, primjećujem nekakvu čudnu siluetu pred prozorom. Prvom mislim da je to nekakva fatamorgana, onda da je to krov neke od mnogobrojnih ad hoc građevina u ovom selu, a naposljetku s naočalama na očima misterij je riješen. Pred prozorom sobe uzdiže se visoki vulkan San Pedro s 3020 metara visine. S druge strane je vulkan Toliman s 3158 metara i naposljetku vulkan Atitlan, gorostas s 3537 metara visine. Loše nam se piše krene li koji od njih eruptirati. Sinoć, kad smo došli u hotel, zbog kiše i magle ništa se nije vidjelo. Danas, pejzaž oduzima dah.
Konačno smo na nogama. Seoske ulice su puste. Tek pokoji domorodac ide gore dolje glavnom seoskom ulicom koja vodi od doka do centra mjesta, odnosno glavnog trga. Vjerovatno su to vlasnici nekih od mnogobrojnih trgovina. Selo se polako priprema za novi radni dan.
Santiago se jutros na dnevnom svijetlu doima humanije. Htio bih reći i sređenije, ali ne nažalost ne mogu. Šećemo se glavnom ulicom prema doku i ne mogu, a da ne primjetim način gradnje ovdašnjih kuća. Beton bez daljnjega ovdje kraljuje. Kuće su različite visine, od skromnih prizemnica do osebujnih trokatnica i četverokatnica. Ali u pravilu samo je prizemni dio prednje fasade ofarban. Ostalo je sivilo. Podjeća me sve ovo malo na Vijetnam. Samo što su kuće u Vijetnamu barem u potpunosti imale sređenu prednju fasadu. Malo koja kuća ovdje u Santiago Atitlanu ima krov. Onih par ih ima limenu ploču, a crijepova na krovovima nema ni u tragovima. Većina pak ima nezavršen krov s milijun žica koje strše na sve strane. Prepostavljam da je to tako da mogu u svakom trenutku nastaviti s gradnjom u slučaju da se obitelj proširi. Da rezumiram, naši Kašteli prema Santiago Atitlanu se doimaju kao grad s urbanističkim planom.
“Maximon? Želite li vidjeti Maximona?”, nude nam svakih par metara. Nude nam ga vozači tuk tuka, djeca u prolazu, vlasnici brodica...
Maximon je božanstvo koje se štuje po čitavoj Gvatemali. Pretpostavlja se da je to sinkretizam majanskih božanstava, Pedra de Alvarada (opakog konkvistadora Gvatemale) i biblijskog Jude. Ovaj u Santiago je zapravo drveni kip odjeven u stvarnu odjeću, a kojem lokalno stanovništvo donosi darove poput ruma i cigara i traži od njega zaštitu i ostvarenje svojih želja. U uskršnjem tjednu Maximon prolazi selom u velikoj procesiji. Ostatak godine nalazi se u kući jednog od seljanina koji brine o njemu. Svake godine briga o Maximonu povjerena je drugom seljaninu, vjerovatno kako se niti jedan od seljanina ne bi previše osilio. Mi preskačemo Maximona iako ne prestaje kiša ponuda da ga posjetimo. Ovdašnje stanovništvo očito smatra da stranac jedino dolazi u Santiago posjetiti Maximona. Maximon je toliko iskomercijaliziran da se pitam koliko je on uopće više stvaran u životu lokalnog stanovništva Santiago Atitlana.
Umjesto Maximona odlučujemo uhvatiti brod i malo ploviti jezerom. Osvanuo je napokon lijep, sunčan i topao dan i to treba iskoristiti. One strme planine i vulkani posvuda oko jezera danas još više dolaze do izražaja. Odlučujemo brodom otići do San Pedra La Lagune. Kaže Lonely Planet da je riječ o jednom od najturističkijem mjestu na jezeru. Nakon Santiaga treba nam malo civilizacije.
“20 quetzala do San Pedra.”, traži nas jedan od vlasnika javnih brodica na jezeru.
“Jučer smo platili 20 od Panajachela do Santiaga, a put je bio dvostruko duži. Ne dajemo više od 15.”, cijenka se Kaja. Bit će nešto. Bit će nešto od nje. Trebala su joj samo četiri dana da shvati pravila igre.
“Ok. 15 quetzala po osobi.”, popušta brodar vidno posramljen što smo ga provalili.
San Pedro La Laguna puno je sređenije mjesto od Santiaga. Čišće, kuće su sređenije, čak bih se usudio reći da postoji i nekakav urbanistički plan, stranaca ima puno više nego u Santiagu, ali ne previše. Veći izbor hotela, trgovina i kafića. Moram priznati da mi je pomalo žao što se nismo ovdje stacionirali umjesto u Santiagu. Ali i Lonely Planet i Wanderlust i NG Traveler preporučili su Santiago kao mirnije i neiskvarenije mjesto.
Na povratku u Santiago, Kaja se opet uspješno cijenka. Brod je najmanji do sada, ali to nam ne kvari doživljaj jezera. Oko nas su i dalje odlično vidljive planine i vulkani, a na strmim njihovim liticama smjestila su se sela od kojih većina nose imena svetaca poput Santiaga ili sv. Jakova, San Pedra ili sv. Petra, San Juana ili sv. Ivana, sv. Klare, sv. Marka... Ne mogu se prestati čuditi koliko je sve zeleno. Zeleno da zelenije ne može biti. Irska nije toliko zelena koliko obale jezera Atitlan. Posebno mi za oko u tom zelenilu upadaju bogataške vile s prekrasnom uređenim okućnicama do kojih se može doći jedino čamcem. Zanima me da li ih je moguće unajmiti.
Natrag u Santiagu, odlazimo na ručak u jedan od comedoresa na samoj obali. Naručujemo lokalnu deliciju – pollo encebollado. Riječ je naravno o piletini zapečenoj s lukom. Serviraju nam ju s rižom, salatom i pireom od avokada te tortillama kao zamjenom za kruh. Piletina je slasna, salata i avokado bezukusni. Nažalost, avokado je glavna prehrambena namirnica u Gvatemali (uz piletinu) i nemoguće ga je izbjeći. Dolazi u kockima u salati, kao pire, kao umak...
Večernja šetnja Santiagom promijenila nam je donekle mišljenje o ovom mjestu. Nije ovo toliko loše mjesto. S obzirom da mrak prekrije većinu onog uličnog smeća. Glavni je trg novouređen i mjesto gdje se u večernjim satima skuplja lokalno stanovništvo. Sjedim na zidiću na glavnom trgu. Malo dalje preda mnom se uzdiže nekoliko stoljeća stara crkva. Promatram ljude. Žene u huipilu, muškarci također u posebnim nošnjama. Ovdašnji muškarci nose ručno ispletene trikvarti hlače bijele boje s okomitim prugama, košulju, a oko pojasa u čvor svezan pleteni remen. Na nogama imaju sandale, a na glavi obavezno panamski šešir. Djeca se igraju na malenom igralištu. S obzirom da je riječ o jedinom igralištu u selu, nekoliko je tu različitih ekipa. Teško ih je pratiti i pitam se kako oni raspoznaju tko pripada u koju ekipu i tko igra kojom loptom jer svi igraju preko čitavog terena. I nitko se ne buni. Nema svađe. Jedni igraju nogomet jednom loptom, drugi drugom, a treći na istom terenu igraju košarku. Pridružuje im se ekipa djevojčica koje se zabavljaju međusobno si dobacujući četvrtu loptu. Totalna zbrka. Trgom se šeću i mnogobrojni psi lutalice koji skaču i reže jedan na drugoga. Svi odreda kost i koža.


Brod Santiago Atitlan-San Pedro La Laguna GTQ 15,00
Ručak u comedoresu u Santiagu GTQ 35,00 po osobi (pollo encebollado + piće)

07.10.2009. u 15:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 6, 13.10.2009. - Iz Santiago Atitlana za Antigvu i vulkan Pacaya

Posve mi je jasno zašto Gvatemalci svoje autobuse nazivaju 'chicken bus'. Svaki od tih buseva pravi je kokošinjac, u doslovnom smislu te riječi. Naš današnji autobus za Antigvu nije iznimka. Cijelom dužinom puta ljudi ulaze u bus, a nitko iz njega ne izlazi. U početku je sve dobro. Na svakoj klupi sjede po dvoje. Nakon nekog vremena sjedećih mjesta više nema. Ispravka netočnog navoda. Nema po zapadnjačkom poimanju. Po gvatemalskom – bus je još uvijek poluprazan. Sada natrpavaju bez pardona po troje na istu klupu. Svi se stišćemo. Situacija kodnog imena 'kokošinjac' ovdje ne prestaje. Ljudi i dalje ulaze, a nitko ne izlazi. Sada se počinju zauzimati i stajaća mjesta. Gotovo da i nema milimetra praznog prostora. A da stvar bude još interesantnija pobrinuo se prodavač nekakvog crtaćeg pribora koji ulazi u bus i iz sveg se glasa iz prednjeg dijela autobusa dere objašnjavajući važnost svog proizvoda. Desetak minuta kasnije odlučuje se probiti kroz kokošinjac ne bi li nešto ušećario. Na pola puta odustaje od svoje misije. Do kraja busa probio bi se jedino da poleti kroz ono malo slobodnog prostora iznad glava putnika. Cijelo ovo vrijeme svi su prozori čvrsto zablindirani. Kisika je sve manje, a miomirisi se sve intenzivnije šire zrakom.
Gringolandia – tako su nam Antigvu prikazali još u Quetzaltenangu. I imali su pravo. Nismo praktički ni izašli iz ogromnog kaotičnog autobusnog kolodvora otvorenog tipa, a zapljusnule su nas suvenirnice i gringosi u njima. Engleski se čuje kao da je službeni jezik Antigve. Španjolski jedva. Čak nam se i prodavači suvenira, vozači tuk tukova i 'nazovi' vodiči obraćaju prvo na engleskom jeziku. Žalosno. Malo dalje prema centru slika postaje još žalosnija. Antigua je backpacking meka i jeftinih hostela je sigurno na stotine. Gotovo svaka ulica ih ima po jedan ili dva, a neke i po pet. Svakojakih trgovina još je više, a dokaz amerikaniziranosti ovog mjesta jesu McDonalds, Burger King, Subway i Domino's Pizza, između ostalih. No, istovremeno moram priznati da sam vidio turističkija i gore sređenija mjesta od Antigve. Antigua barem ima nekakav urbanistički plan. Sve se ulice na tipičan američki način sijeku pod pravim kutem, gotovo sve kuće su niske prizemnice s fasadama obojenima u različite žarke boje da dražesnije ne mogu biti, a nekakvih natpisa koji strše nema budući da se Antigua od 1979. godine nalazi pod zaštitom UNESCO-a i takvo što je u potpunosti zabranjeno. Sjetite se Splita u kojem su do prije par godina reklame stršile na sve strane pa su ih zbog UNESCO-a morali ukloniti.
Stranaca, uglavnom gringosa, ima, ali u daleko manjoj mjeri nego li sam to očekivao. Antigua je ugodno mjesto za provesti par dana.
U jednom od onih mnogobrojnih restorana ručam hilachas, okusa gotovo identična našem gulašu s kuhanim krumpirima i mesom narezanim u obliku niti. Na španjolskom, nit se kaže hilo i otuda ime ovom jelu.
Istraživanje Antigve ostavljamo za sutra. Današnje poslijepodne uplaćujemo izlet na jedan od vulkana u okolici grada. Gvatemala bi se slobodno mogla nazvati zemljom vulkana s obzirom da na 108,890 km2, kolika je površina Gvatemale, ima čak 33 vulkana, od kojih su tri još uvijek aktivna. Mi se penjemo na vulkan Pacaya, jednog od ona tri 'aktivaca'. Vulkan se nalazi sat i pol vožnje od Antigve. Visine je 2552 metara. Mi kombijem dolazimo do sela San Vicente Pacaya koje se nalazi na otprilike 1600 metara nadmorske visine gdje ostavljamo kombi i započinjemo strm uspon prema vrhu. Sunce prži. Povjetarca ima, ali ne pomaže nam puno. Cesar, naš vodič, zadaje nam tempo koji malo nas može pratiti. U grupi nas je 16, gotovo svi Amerikanci, nešto Australaca, dvije Izraelke i mi, branimo boje Hrvatske. Krećemo zajedno, ali kako prolazi vrijeme, grupa se sve više počinje osipati. Početak je strm, ali prohodan. Pod nogama nam je vulkanska prašina pomiješana s crnom zemljom. Druga polovica puta je puno teža budući da najprije prolazimo preko vulkanskog pijeska u koji nam tonu noge, gotovo kao da hodamo preko živog blata, a potom preko vrućih vulkanskih stijena od kojih su se neke tek nedavno ohladile pa nam se mrve pod nogama. Pare izlaze sa svih strana. Kako se približavamo vrhu, postaje sve toplije.
Do samog vrha se ne može budući da je vulkan još uvijek aktivan. Do njega nedostaje još nekih 200-300 metara. Ja sam zadovoljan. Dalje ne bih mogao. Iako sam se još lani na Mount Mulanjeu u Malaviju zaklinjao da se neću više nigdje pentrati, ovo je bilo jače od mene. Moj križni put ovog putovanja. Rečeno nam je da smo prošli čak tri i pol kilometara uspona. I nisam bio posljednji, da se razumijemo. Iza mene je ostao jedan Amerikanac koji se previše zadržao uživajući u pogledu, dvije Izraelke koje su gotovo do vrha došle na konju, a onda izgubile vrijeme svađajući se s njegovim vlasnikom oko cijene, jedna pretila Amerikanka kojoj je konj izdahnuo na pola puta, a ona ubrzo nakon njega, te američki par koji je pri kraju odustao od uspona i odlučio nešto prigristi u međuvremenu. Konačan score: Kaja deveta, ja deseti.
Ali vrijedilo je uspona. Prvo radi pogleda jer se s vrha pruža nevjerovatan pogled na dolinu sa Ciudad de Guatemalom, glavnim gradom, te drugim vulkanima u pozadini. Drugo, i još važnije, zbog ljepote Pacaye i lave koju ispušta, a do koje se približavamo na samo metar udaljenosti. Čudesna su djela prirode. Promatram rijeke lave kako se spuštaju niz strmu padinu vulkana. Vrućina je nesnosna. U neposrednoj blizini lave čovjek može ostati tek nekoliko sekundi, s obzirom da je osjećaj kao da ti gori koža, a pod nogama kao da će ti se tenisice svakog trenutka rastopiti. Teško se rastati od ovog prizora kada se zbog mraka moramo početi spuštati niz vulkan. Iz daljine bacamo posljednji pogled na Pacayu – po mraku još se bolje vide rijeke lave koje se i dalje veličanstveno spuštaju niz padinu. Iznad kratera stvorila se crvenkasta maglica. Riječima teško opisiv prizor. Teško će nešto na ovom putovanju moći premašiti uspon na Pacayu.


Bus Panajachel-Los Encuentros GTQ 5,00
Bus Los Encuentros-Chimaltenango GTQ 15,00
Bus Chimaltenango-Antigua GTQ 5,00
Smještaj u Posada El Refugio 2 GTQ 90,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Izlet na vulkan Pacaya GTQ 50,00 + ulaznica u nacionalni park GTQ 40,00 (Centroamerica Travel Service, Antigua)

07.10.2009. u 15:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 7, 14.10.2009. - Antigua

Antigua je osnovana 10. ožujka 1543. godine i bila je kolonijalna prijestolnica pune 233 godine. Bila je centar golemog područja koje se protezalo od Chiapasa na sjeveru do Kostarike na jugu. No, Antigua nije imala sreće. Nekoliko puta su joj zaprijetili vulkani koji je okružuju, a posao dovršili mnogobrojni potresi. Posljednji iz 1773. godine gotovo je do temelja razrušio grad i tri godine kasnije glavni je grad preseljen u Ciudad de Guatemalu. Antigua je obnovljena tijekom 19. stoljeća, ali većina stanovnika nikada se nije vratila iz Ciudad de Guatemale. Zato Antigua danas broji svega 42000 stanovnika.
Antigua je, u usporedbi s ostatkom Gvatemale, iznimno čist i sređen grad. Ali dok šećem slikovitim šarenim popločenim ulicama grada, dokazi velikog potresa svako malo su vidljivi. Antigua je oduvijek bila poznata po velikom broju samostana i crkava, mnogi ukrašeni u osebujnom baroknom stilu. I danas su crkve tu, ali većina se nalazi u ruševinama jer se nakon potresa ni svećenstvo uglavnom nije vratilo u Antigvu. U najboljem slučaju, kao kad je riječ o crkvi sv. Franje ili, još bolje, katedrali sv. Jakova na glavnom gradskom trgu Parque Central, obnovio se samo središnji brod i glavna fasada, a ostatak je ostavljen propadanju. Crkve su bile ogromne i treba samo malo uposliti maštu i zamisliti neko drugo vrijeme kojeg su crkve i dan danas svjedoci.
Htio bih posjetiti Casu Popenoe, kuću potkralja, koja je obnovljena u originalnom stilu jedne kraljevske kolonijalne rezidencije, ali nažalost zatvorena je. Ponovno je obnavljaju. Obnavljaju i Palacio de los Capitanes, sjedište kolonijalne vlade od sredine 16. do kraja 18. stoljeća. Kao i obližnje Sveučilište San Carlos, osnovanog u Antigvi davne 1676. godine. Ovim remek djelima kolonijalne arhitekture, a na mnogima zaštitini znak su prednje fasade otvorene stupovima i lukovima, mogu se diviti samo izvana.
Navečer Antigua pruža potpuno drugu sliku. Grad se počinje prazniti s prvim mrakom, a do osam sati sve su trgovine već zatvorene, kao i znatan broj kafića i restorana. Suprotno možebitnim pretpostavkama da je riječ o gradu za zabavu, malo je ovdje diskoklubova, a iz rijetkih otvorenih kafića do ulice dopire ugodan slabašan zvuk glazbe, a ne onaj čest trešteraj kao kod nas. Ono što me iznenađuje jest praznina ulica. Gvatemalci su narod koji rano večera i rano ide spavati i razumijem da njih već u osam navečer na ulicama gotovo da i nema. Osim vozača tuk tukova te još uvijek upornih i nadobudnih prodavača raznih drangulija koje se uglavnom svode na razne ogrlice, šarene stolnjake i pokrivače ručne izrade. I u mraku vrebaju na strance i opazivši ih, odmah trče prema njima s ogromnim zavežljajima svega i svačega. Stranac se u Gvatemali ističe i nema načina da on postane nevidljiv. Ali ni tih stranaca na ulicama Antigve u osam navečer baš i nema. To me iznenađuje. Velika enigma. Gdje nestanu svi oni stranci koji po danu hodaju uokolo s fotoaparatima u rukama? Gledam u jedan kafić. Gotovo je prazan. Drugi ima još manje gostiju. Restorani se također ne mogu pohvaliti posjetama. Gdje li su nestali? Gdje večeraju? Gdje odlaze na večernju čašicu i rundu razgovora?
Odgovor nisam uspio dobiti.

07.10.2009. u 15:48 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 8, 15.10.2009. - Iz Antigve za Ciudad de Guatemalu

U ovoj zemlji potresi su alfa i omega. Sve se vrti oko njih. Ciudad de Guatemala je postala glavnim gradom Gvatemale 1776. godine kada je prijestolnica preseljena iz Antigve nakon velikog potresa tri godine ranije koji je u potpunosti devastirao grad. Ciudad de Guatemala nije ništa bolje prošla. Novi glavni grad razorio je novi veliki potres 1976. godine. Stoga dok šećem gradom, u oči odmah upada mješavina različitih arhitektonskih stilova – tu su prekrasne obnovljene zgrade iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, one druge iz istog razdoblja koje bi mogle biti lijepe da ih se netko sjeti obnoviti, a ovako izgledaju jadno poput očerupanih kokoši, te naposljetku visoke betonske grdosije socrealističke arhitekture druge polovice prošlog stoljeća. Grad me ovakvom arhitektonskom mješavinom dosta podsjeća na Maputo.
Ciudad de Guatemala danas broji oko 2 milijuna stanovnika i najveći je grad ne samo Gvatemale, već i čitave središnje Amerike. A poput svakog velikog grada, i Ciudad de Guatemala muke muči sa zagađenjem. Ispušnih plinova je toliko da se u određenim trenucima gotovo i ne može disati. Većina automobila je novije proizvodnje, mnogi su čak i skupocjeni, vjerovatno vlasništvo nekog korumpiranog političara. No, stare krntije od gradskih autobusa su ti koji najviše zagađuju zrak. Kao i motorini stari pola desetljeća. Kada jedan od ovih prođe pokraj tebe, najbolje je okrenuti se na drugu stranu, zatvoriti oči, zadržati dah i sačekati da se novostvoreni ispušni plinovi i prašina slegnu. Začudo, nebo iznad Ciudad de Guatemale je plavo.
Drugi problem ovog grada je velika buka. Svi trube, svi viču, a iznad našeg hotela nekoliko puta na sat u niskom letu prolaze avioni budući da je aerodrom udaljen svega koji kilometar. Međunarodni aerodrom La Aurora Ciudad de Guatemala nalazi se gotovo u centru grada.
Grad je izgrađen po tipično američkom principu gradnje. Sve se ulice sijeku pod pravim kutem. One koje se pružaju sjever-jug zovu se avenije, a one koje idu istok-zapad zovu se ulice. Većina je označena samo brojevima tako da na primjer imamo Prvu, Drugu, Treću, Četvrtu, i tako redom, aveniju i isto tako ulice. Adrese su malo komplicirane. Na primjer, adresa '4a avenija 1-12' znači da je riječ o Četvrtoj aveniji, iznad križanja s Prvom ulicom, na broju 12.
Središnji gradski trg i ovdje se zove Parque Central. Tu se nalazi katedrala Metropolitana, najvažnija u Gvatemali, inače neoklasicistička građevina koja je, poput svih crkava i katedrala na koje sam dosad naišao u Gvatemali, veoma jednostavno uređena. Jedino je glavna fasada nešto kičastija dok u unutrašnjosti dominira bijela boja zidova i niz veoma jednostavnih oltara. U Gvatemali običavaju kipove svetaca u crkvama odijevati u pravu odjeću koja se šiva upravo za tu namjenu. U ovoj katedrali primjećujem da to gotovo da i nije slučaj čime ona malo odskače od ostalih koje sam vidio.
Osim katedrale, glavnim gradskim trgom dominira velebna Nacionalna palača kulture koju je između 1931. i 1944. godine dao sagraditi o velikom trošku tadašnji diktator Jorge Ubico, gvatemalska verzija Nicolaea Chaushescua. Nije ni čudo da je istrošio gotovo čitavu državnu blagajnu na nju jer je zaista ogromna. Zauzima čitav jedan blok, a fasada je otvorena stupovima, velikim prozorima i grandioznim stepenicama. Trenutno je obnavljaju i ubrzo bi se u nju trebao smjestiti Povijesni muzej Gvatemale.
I Ciudad de Guatemala je posve amerikanizirani grad. Na svakom koraku je McDonalds, Bruger King, Pizza Hut, Domino's, a pronalazim i Wendy's, američki lanac brze prehrane koji nisam vidio nigdje drugdje izvan SAD-a. Nije ni čudo s obzirom da su Sjedinjene Američke Države udaljene svega tri i pol sata leta od već spomenute La Aurore, a daleko su najbogatiiji gvatemalski susjed što im dopušta da nameću jadnim Gvatemalcima svoju kulturu. Mnogi Gvatemalci rade u SAD-u, mnogi ilegalno, i navodno čak 50% svih doprinosa u Gvatemali čine devize koje donose ovi gasterbajteri. Sjedinjene Američke Države su ovdje mjerilo svih stvari. Još u Santiago Atitlanu prije par dana na glavnom me trgu, dok sam sjedio pred crkvom i promatrao svijet u predvečerje, iz misli prenuo jedan stariji domorodac.
“Buenas noches! Que tal? Odakle dolazite?”, zanimalo ga je.
“Iz Croacije.”, odgovaram ja.
“Gdje je to? Blizu Amerike?”, mnogi u Gvatemali pa tako i ovaj starac nikada nisu čuli za Lijepu našu.
“Ne. U Europi. Blizu Italije.”, pokušao sam mu objasniti.
“Aha. Dakle dalje od Amerike?”, uporan je bio on s Uncle Samom.
“Da. Malo dalje.”, naposljetku sam odustao, a starac mi je bez pardona ispružio ruku i za razgovor zatražio jedan quetzal. Naravno da ga nije dobio. Trebao se bolje potruditi.
Nisam ovo ispričao samo zbog Amerike, nego da napravim i podlogu za priču o današnjoj kratkoj dogodovštini. Kaja i ja hodamo jednom od sporednih ulica u neposrednoj blizini glavnog trga u Ciudad de Guatemali kada nas zaustavlja jedan tip od nekih 20 i nešto sitno godina i bez zadrške od nas zatraži ni manje ni više nego – 1 dolar! Za nikakvu uslugu, za nikakav proizvod. Par koraka iza njega i drugi traži isto. Ovi u velikim gradovima očito se ne zadovoljavaju jednim quetzalom. Ovdje je letvica podignuta na čak jedan dolar. Iznenađen, počeo sam se pitati: “Ima li zaista stranaca koji samo tako nekome na ulici tko je očito radno sposoban daju po jedan dolar?! Nije li bolje tim dolarom nagraditi nekoga tko se zaista trudi, poput čistača cipela ili prodavača handmade ogrlica?”
Mislim da nema. Zapravo, nadam se da nema. A ovi vucibatine očito se nadaju da će ipak kad tad naići jedan takav. Pa pokušavaju. Nemaju ništa za izgubiti.


Bus Antigua-Ciudad de Guatemala GTQ 8,00
Gradski bus u Ciudad de Guatemali GTQ 1,00
Smještaj u Hotel del Istmo, Zona 9 GTQ 124,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)

07.10.2009. u 15:45 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 9, 16.10.2009. - Iz Ciudad de Guatemale za San Salvador

Natjerao sam vodu na svoj mlin. Kaja nije htjela u El Salvador. Ja jesam. I na kraju je Kaja morala popustiti. Mala promjena naše rute po središnjoj Americi uključuje jedno noćenje u San Salvadoru, glavnom gradu El Salvadora, i dva noćenja u Copanu u Hondurasu.
Direktni bus za San Salvador kreće točno ispred našeg hotela u Ciudad de Guatemali. Bus je udoban (hvala Bogu nije chicken bus), a klima dere kao luda. Vožnja traje pet sati, a granica između Gvatemale i El Salvadora je na pola puta i označuje ju rijeka Rio Paz ili Rijeka Mira. Na gvatemalskoj strani pečatiraju nam putovnicu, dok na elsalvadorskoj samo bacaju oko i puštaju nas naprijed. Nažalost, ništa od pečata. Čini se da su se Gvatemala, El Salvador, Honduras i Nikaragva ujedinili u neku vrstu srednjoameričke unije i samo jedna od ovih zemalja stavlja pečat u putovnicu.
Što očekujem od El Salvadora? Ništa. Što znam o njemu? Ništa. Ovo je zapravo samo jedan kratki pokušaj da bacim oko na zemlju o kojoj ne znam ništa više od onoga što piše u Lonely Planetu i, ako mi se svidi ono što vidim, da se vratim jednog dana na duže.
U Lonely Planetu stoji da je El Salvador najmanja zemlja središnje Amerike, površine svega 21040 km2, što je otprilike površina jedne Slovenije. Ali riječ je i o najgušće naseljenoj zemlji središnje Amerike budući da u njoj živi čak 6.3 milijuna stanovnika. El Salvador zbog velike gustoće naseljenosti muke muči s deforestacijom. Ljudi krče šume ne bi li došli do drva za ogrijev, a još više ne bi li ta područja pretvorili u polja i pašnjake. Dok četverotraknom autocestom, omeđenom gustim drvoredima, idemo prema San Salvadoru, teza o deforestaciji, barem u ovom zapadnom dijelu zemlje, je teško održiva. Sve je zeleno. No, da ima previše stanovnika, to je točno. Posvuda vire glave poput gljiva poslije kiše.
Ne da nam se previše bauljati po nepoznatom gradu u potrazi za smještajem. Odlučujemo smjestiti se blizu autobusnog kolodvora na zapadnom rubu gradskog centra iako četvrt baš i nije bajna. Vodič ne preporučuje sam centar zbog visoke stope kriminala, a moderne i sigurnije četvrt su previše udaljene pa bi cijelo bogatstvo trebali trošiti na taksije. O našoj sveučilišnoj četvrti Lonely Planet baš i nema puno riječi hvale. Kaže da je danju sigurna četvrt, a s obzirom da je riječ o sveučilišnoj zoni, ima puno mjesta za nešto popiti i pojesti. No, što se tiče smještaja kaže da su većina hotela i hostela zapravo polubordeli i da se najbolje držati sljedeća tri. I tako spominje tri bisera i dodaje: “...Hotel Pasadena II ima ugodno dvorište, ali morat ćete sobu dijeliti s dva-tri žohara. Hotel Villa Florencia je nešto čišći, ali prebučan. Hotel American Guest House ima domaću atmosferu, sobe uređene antiknim namještajem, ali pomalo opskurne.” Na kraju od ova tri spomenuta “bolja” hotela odlučujemo se za ovaj posljednji.
Ima jedan film od prije 20-tak godina - “Dobar čovjek u Africi” sa Sean Conneryjem u glavnoj ulozi. Film počinje tako da se jedan od glavnih protagonista budi u nekoj rupetini gdje žohari paradiraju okolo, a voda ide na kapaljku. Čim sam vidio sobu u Hotel American Guest House, odmah mi je na pamet pala ova scena. Doduše, žohare nisam primjetio, za vodu je trebalo urgirati kod gazdarice da poteče u nešto većem mlazu (no ni tada nismo dobili toplu vodu), a onaj antikni namještaj je tako jadan, zidne tapete još gore, sve prljavo da mi se bljuje od jada. I očajan miris pišoline dolazi kroz prozor koji, by the way, nema stakla već samo limene žaluzine. Ovaj hotel je preživio nekoliko ratova, pa potres, pa poplavu, erupciju vulkana i još nekoliko potresa, i nije čudo da je u ovako jadnom stanju. Ali nemamo previše izbora pa ostajemo jednu noć.
San Salvador je osnovan 1525. godine. Grad je kroz stoljeća uništilo nekoliko velikih potresa (i na stotine malih), a posebice veliki potresi 1854. i 1873. godine. Potom je uslijedila erupcija vulkana San Salvador, koji se uzdiže iznad grada, 1917. godine, pa velika poplava 1934. godine i još dva razorna potresa 1986. i 2001. godine. Pribrojimo ovome i štete koje je grad pretrpio za vrijeme rata, jednog od najkrvavijeg u središnjoj Americi, od 1980. do 1992. godine, a koji je u El Salvadoru ostavio čak 75000 mrtvih.
Unatoč višegodišnjem ratu, Salvadorci su jako ljubazni domaćini, uvijek nasmijani, smireni, i čovjek ne može, a da se ne zapita kako je uopće moglo doći do rata u ovoj zemlji. Za razliku od drugih zemalja središnje Amerike, Salvadorci su puno svjetlije puti, a neki izgledaju gotovo poput pravih bijelaca. Prema popisu stanovništva, u El Salvadoru je samo 1% čisto domorodačkog indijanskog stanovništva, iz razloga što su se Španjolci, ali kasnije i mnogi diktatori nezavisnog El Salvadora krvavo obračunali s njima. Bjelačkog stanovništva je 9%, a ostali su tzv. mestizosi tj. mješavina Europljana i Indijanaca. I ti Salvadorci su jedina svijetla točka u San Salvadoru. Grad je sam po sebi očaj. 850,000 stanovnika znači da je smeća i ispušnih plinova prepreviše, a arhitekturu bi bilo bolje ni ne spominjati. Glavni trg Plaza Barrios (čudo neviđeno, napokon se jedan glavni gradski trg ne zove Parque Central) ima impozantnu Palacio Nacional s početka 20. stoljeća i tu impozantnost u San Salvadoru počinje i ujedno završava. Ostatak je betonsko sivilo, pa čak ni uglavnom betonska katedrala Metropolitana svojim ofarbanim kupolama ne odskače dovoljno od tog sivila. Pokrajnje ulice su još gore – zgrade niske gradnje potpuno oronule, ulice prepune svakojakih štandova na svim stranama, ulice prepune smeća, ispušnih plinova, a smrad još dodatno pojačava vrućina i vlaga u zraku. Od oka mora danas biti oko 35 celzijaca. Neizdrživo.
Nakon ručka u lokalnoj kantini, gdje usprkos svim upozorenjima i pravilima na ovakvim putovanjima odlučujem riskirati s nekom salatom i homemade sokom od papaje, bježimo iz gradskog centra u nešto pristojniji dio grada. Konobar nam je preporučio odlazak u zonu shopping centara. Moram priznati da me od centra San Salvadora pomalo hvata depra pa se odlučujem liječiti u shopping centru. Ne trebam ništa kupovati, samo da se prošećem nekim modernijim zapadnjačkijim dijelom grada. Ulazimo u taksi koji nas za pedesetak kuna vodi na drugi kraj grada, u predgrađe predgrađa. Tu se nalazi nekoliko shopping centara, daleko moderniji nego kod nas u Hrvatskoj, a mi provodimo cijelo popodne u njima. Nevjerovatno je da u jednom gradu centar, koji bi inače trebao biti ogledalo grada, valja izbjegavati i praktički se samo kretati po predgrađima. To sam dosad doživio samo u Johannesburgu, ali to je druga priča. U Johannesburgu je stopa kriminala i danju i noću u centru toliko visoka da se nitko od bjelaca ni ne usudi kročiti tamo, dok je centar San Salvadora danju posve siguran, ali tamo nema ništa za zadržati se više od pola sata, sat vremena.
Zona shopping centara je dokaz da San Salvador može biti i moderan grad. Tu su trgovine poznatih svjetskih marki poput Lacostea, Benettona, Zare ili Manga, poznati lanci brze prehrane poput McDonaldsa, Burger Kinga ili KFC-a, te velika kina multiplex. Piše u Lonely Planetu da je El Salvador najprosperitetnija zemlja središnje Amerike. U centru nisam došao do tog zaključka. Ovdje u predgrađu je zaključak puno pozitivniji. A o amerikaniziranosti El Salvadora ne treba trošiti puno riječi. Dovoljno je reći da je službena valuta u ovoj zemlji američki dolar.
Kupujem svega dvije obične majice za par dolara i terapija je gotova. Brzinom kojom je depra došla, tako je i otišla. Kaja pravi puno veći shopping, ali ne želi priznati da ju je grad također deprimirao i da joj je ovo bilo prijeko potrebno.
Samo se nadam da je Honduras humaniji.


Bus Ciudad de Guatemala-San Salvador GTQ 120,00
Smještaj u Hotel American Guest House USD 15,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Ručak u Panaderia La Latina USD 2,16
USD 1,00=HRK 4,90

07.10.2009. u 15:44 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 10, 17.10.2009. - Iz San Salvadora za Copan Ruinas (Honduras)

Doručkujem pupusas, tradicionalni salvadoranski snack. Riječ je o jednostavnom tijestu nadjevenom najčešće sirom i fažolom, a uz njega se jede kupus u kiselom umaku. I tražim bus. Nema direktnog iz San Salvadora do Copana, već moramo presjedati nekoliko puta. Prvi nas dovozi do granice u El Poyu, putem penjući se iz relativno nizinskog San Salvadora prema planinskom sjeveru. Cesta je strma i zavojita, a autobus strahovito neudoban. Klupe su uske da jedva dvije odrasle osobe mogu u nju stati, a mjesta za noge skoro da i nema. Uz sve to, vozač vozi kao da je cesta ravna nizinska. Pejzaž čine zeleni obronci brežuljaka i planina dokle god pogled seže, isprekidan s tek nekoliko manjih naselja poput slikovitog San Ignacija, uskih popločenih ulica i šarolikih kućica, gdje autobus staje na minutu dvije da iskrca stare putnike i ukrca neke nove. Nikada ne bih rekao da El Salvador pati od deforestacije.
Salvadorsko-honduraska granica u El Poyu je jedna od najmirnijih koje sam vidio u životu u ovakvim zemljama trećeg svijeta. Par mijenjača novca potiho nude: “Čainđ mani sr? Čainđ mani?”. Nekoliko vozača taksija želi nas odvesti do granice: “Taksi tu bordr?”. I to je to. Suprotno navikama, ovdje nema zbrke, nema maltretiranja. Hodamo sto metara do granice gdje nema salvadorskog službenika. Samo nam honduraski provjerava putovnice, naplaćuje tri dolara ulazne takse (i za to uredno izdaje račun) te zaželjuje nam dobrodošlicu u svoju zemlju.
Honduras trenutno baš i nije zemlja na turističkoj karti svijeta. Politička situacija nije bajna. Iako, za razliku od svojih susjeda, Honduras nikada nije imao građanski rat, već je uglavnom pod zaštitom SAD-a i velikih banana kompanija uživao u miru, to ne znači da nije iskusio čitav niz vojnih udara. Upravo prije mjesec-dva vojnim udarom je zbačen legalno izabrani predsjednik Zelaya. U Hondurasu je čak neposredno prije našeg dolaska na snazi bio i policijski sat. Stvari su trenutno mirne, posebice u Copanu koji je na krajnjem zapadu zemlje, udaljen svega deset kilometara od gvatemalske granice. Nešto nereda je bilo u glavnom gradu Tegucigalpi, sedam do osam sati vožnje od Copana. Velika je Honduras zemlja. Sa svojih 112,090 km2 je zapravo nakon Nikaragve druga najveća zemlja središnje Amerike. A rjetko naseljena jer ima svega 6.7 milijuna stanovnika. Da se nešto nedavno dogodilo, trenutno na to ukazuju tu i tamo vojnici ili policijski punktovi na cesti, te naravno izostanak turista, što i nije tako loše. Čak i u Copanu, koji je uz Islas de la Bahia odnosno Zaljevske otoke, turistička meka Hondurasa, turisti se mogu izbrojiti na prste jedne ruke. U čitavom El Salvadoru nisam vidio turista. Ni putem do Copana. Tek dolaskom u Copan Ruinas, naselje od 6000 stanovnika koje se nalazi u neposrednoj blizini čuvenih majanskih ruševina, ukazali su se prvi turisti.
Honduras također muku muči s deforestacijom, ali za razliku od El Salvadora, ovdje je to itekako vidljivo. Sve je zeleno da zelenije ne može biti. Ipak je ovo još uvijek kišno razdoblje i kiša svako malo zna padati. No, šuma je u jakom malom broju, a još manje onih gustih koje sam viđao po Gvatemali. Prevladavaju livade i pašnjaci, a na njima mirno pasu krda konja i krava. Zbog pretvaranja šuma u livade i pašnjake mnogo je odrona što se svako malo primjećuje uz cestu kroz prozor autobusa. Kiša ponovno počinje lijevati. I ne staje gotovo do dolaska u Copan Ruinas. Smještaj pronalazimo iz drugog pokušaja dok nas po gradu oblijeću skitnice i pijanci. Isplate plaća u ovom dijelu svijeta događaju se dvaput mjesečno – sredinom i krajem mjeseca. I onda mnogi znaju propiti veći dio plaće kao što je to trenutno i slučaj.
La Posadu de Belssy drži jedna draga gospođa u svojoj kući u neposrednoj blizini glavnog trga. Hotel je napokon čist da čišći ne može biti, krevet udoban da udobniji ne može biti, a tuš topao da topliji ne može bit.


Bus 119 San Salvador Terminal Oriente-El Poy USD 1,70
Shared taxi El Poy-Nueva Ocotepeque HNL 14,00
Bus Nueva Ocotepeque-La Entrada HNL 90,00
Bus La Entrada-Copan Ruins HNL 55,00
Smještaj u La Posada de Belssy USD 16,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Večera u Cafe Via Via USD 8,00 (juha od povrća, pečeni mladi krumpir + limunada)
HNL 1,00 (lempira)=HRK 0,26

07.10.2009. u 15:43 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11, 18.10.2009. - Copan Ruinas

Dok se budim, čujem kako vani lijeva kiša. Ništa novo. Samo što će današnja šetnja majanskim ruševinama biti blatnjava. U trenutku kada se dižem iz kreveta, kiša napokon prestaje. Copan Ruinas izgleda dražesno s onim tipičnim strmim, uskim i popločenim ulicama i zgradama niske gradnje sređenih fasada. U mnogim zgradama su zapadnjački kafići, restorani i hoteli, ali bez turista.
I blato na ulicama. Nažalost, ulice su zbog ranojutarnje kiše pune blata i lokvica. A tuk tukovi se u svoj svojoj brzini ne ustručavaju zaliti pješake.
Majanske ruševine nalaze se 15-tak minuta hoda od mjesta Copan Ruinas. Riječ je o jednim od najimpozantnijih majanskih ruševina uopće. Maje su obitavale prostor današnjih Meksika, Belizea, Gvatemale, El Salvadora i Hondurasa od otprilike 2000. godine prije Krista do oko 1500. godine, a mnogi potomci Maja i dan danas žive u ovim prostorima, posebice u Gvatemali. Maje su živjele u gradovima-državama, nešto nalik na antičku Grčku. Najpoznatiji među njima su Chichen Itza, Palenque, Bonampak, Yaxchilan, Tikal i Copan. Majansku povijest možemo podijeliti na pretklasično, klasično i postklasično razdoblje. Najveći broj najljepših građevina Maje su izgradile u klasičnom razdoblju od cca 250. do cca 900. godine naše ere, a upravo tom razdoblju pripada i Copan. Copan je bio na svom vrhuncu u 7. i 8. stoljeću te prvoj polovici 9. stoljeća, kada je u gradu živjelo oko 20,000 stanovnika. No, broj stanovnika je neprestano rastao, a hrane nije bilo dovoljno za sve. Počele su se ubrzano krčiti šume što je dovodilo do velikih odrona zemlje i naposljetku i do čestih poplava. Do sredine 9. stoljeća većina stanovništva je već napustila Copan. Ostala je tek nekolicina farmera u ekološki potpuno devastiranom području koji su također vjerovatno otišli do 1200. godine. Copan je progutala prašuma.
Plaćamo ulaznicu iako ju smatramo preskupom. Umjesto da naplaćuju jednu ulaznicu, naplaćuju ih zapravo tri: jednu za ruševine, drugu za muzej i treću za nedavno iskopane tunele kroz koje je moguće vidjeti starije razine gradnje. Za vidjeti sve treba ispljunuti oko 30 dolara što je malo too much. Ja kupujem samo onu za ruševine. A i 15 dolara za nju, s obzirom koliko se kreću cijene u ovoj zemlji, je previše. Uz sve to, i ovdje imaju shemu da stranci plaćaju nekoliko puta više od lokalnog stanovništva. Točnije, tri i pol puta više.
Copan danas imamo za sebe. Tek je šačica lokalnih turista odlučila s nama podijeliti ovaj lokalitet. A društvo nam pravi i mnoštvo capibara, malih četveronožaca nalik na malo veće štakore, ali bez repa, te još više šarenih papiga makava koji nam neprestano lete iznad glave i krešte svom snagom. Veći dio ruševina još uvijek je neistražen i sakriven u prašumi. Pronađeno je 4509 građevina na površini od 135 km2 dok je za javnost otvoren samo dio oko tzv. Glavne grupe od 24 km2. No i taj dio je dovoljan da se stekne slika o veličini Copana. Na savršeno zelenom travnatom tepihu raspoređen je čitav niz prekrasnih stela, čija većina reljefa detaljno prikazuje kraljeve Copana, a sve budnim okom nadgleda Chac, majanski bog kiše. Tu je i nekoliko niskih piramidalnih hramova te igralište za pelotu, neku vrstu majanskog nogometa, ali lopta se nipošto nije mogla dirati rukama i nogama, a gubitnici su završavali žrtvovani majanskim bogovima. Najljepši dio Copana, uz prekrasno isklesane stele, jest tzv. Stubište hijeroglifa, gdje su Maje uzduž visokih stepenica isklesale hijeroglife koje pričaju povijest ovog naroda. S vrha se pruža nezaboravan pogled na Copan, dok pada lagani drizzle. Ta kišica se kroz nekoliko minuta pretvara u pravu poplavu. Ruševine, okružene gustom prašumom, dobivaju tako na magičnosti. No, naš doživljaj Copana naglo splašnjava kako kiša nastavlja padati svom žestinom, tenisice nam prokisnule, a mi skoro mokri do kože. Ipak, lijepo je imati barem jedne majanske ruševine tako puste, tako prirodne, bez horda turista, jer čisto sumnjam da će to biti slučaj u Tikalu, a još manje u Palenqueu ili Chichen Itzi. Vrijedilo se jučer cijeli dan truckati po autobusima da bi došli do ovog zaboravljenog dragulja.
Kaja već danima živčani. Zapravo skoro pa otkako smo krenuli na ovo putovanje. Na sve skače. To je i inače njen način da skače na prvu. Ali ovo postaje već pomalo nepodnošljivo. Kaže da su joj oni dani u mjesecu što donekle objašnjava stvari. Ali da li ženama oni dani u mjesecu obično traju deset dana?! Na rubu sam...


Ulaznica u Copan USD 15,00

07.10.2009. u 15:42 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 12, 19.10.2009. - Iz Copan Ruinasa za Flores (Gvatemala)

Honduras je bio jedno ugodno iznenađenje ovog puta. Unatoč tome što smo u njemu proveli samo dva dana, bilo je dovoljno da dobijem sliku o zemlji koju bih htio ponovno posjetiti. Iako ima problema s deforestacijom, zemlja je zelena. Pejzaž podsjeća mnogo na našu Liku s dugim nepreglednim zelenim pašnjacima negdje u daljini sa svih strana omeđenih planinama. Ljudi su ljubazni, hrana također nije loša (iako i ovdje surprise surprise dominira piletina), a cijene, iako nešto više nego u susjednoj Gvatemali, daleko su ispod onih na koje nailazimo kod kuće. Bilo bi zanimljivo sljedeći put posjetiti honduraske Zaljevske otoke gdje su navodno prekrasne plaže, a bez turista, te povezati to s, na primjer, Nikaragvom. Uh, već sam zaglibio u novim planovima...
Danas je the hell of the drive. Treba proci dio Hondurasa i doslovno pola Gvatemale da se dočepamo Floresa u pokrajini Peten na krajnjem sjeveru zemlje. Dok Copan Ruinas još spava u rane jutarnje sate, mi kofere povlačimo po popločenim ulicama prema kombiju za granicu. El Florido, hondurasko-gvatemalska granica, nalazi se svega desetak kilometara udaljena od Copan Ruinasa. I začudo je mirna. Čini se da nas je nakon one meksičko-gvatemalske granice prvi dan, zaista poslužila sreća s graničnim prijelazima. Ili je možda ova mirna jer je prerano ujutro. Teško mi je nekako u to povjerovati jer da ima parazita na granici, oni nikada ne spavaju, bilo sedam ujutro ili sedam navečer. Ovako nam honduraski čiča na granici prolistao putovnice, zapisao nešto u svoju ofucanu bilježnicu, gvatemalski nam ponovno udario pečat, i naplatio bez pardona (i bez računa) deset quetzala ulazne takse, i mi smo natrag u Gvatemali.
No, sreća je brzo splasnula kada smo se sjetili koliko još puta ima pred nama do Floresa. Utrpali nas u neki jadni kombi do Chiquimule, prvog većeg grada u Gvatemali, a tamo u još jadniji bus u kojem bismo trebali provesti sedam do osam sati. Toliko traje put od Chiquimule do Floresa. Kaja i ja nalazimo dva prazna sjedala u stražnjem dijelu autobusa. Sjedam prvo ja, a kad ono nabijem se na čeličnu oprugu koja je bila sakrivena ispod tkanine od sjedala. U pičku materinu! Pomičemo se jedan red iza i udobno smještamo kad Kaja primjeti da se njeno sjedalo uopće ne može nagnuti unazad i da će vjerovatno morati cijeli put provesti u posve uspravnom položaju. Mene je uhvatila takva provala smjeha. Znam da se ne bih smio smijati, ali jednostavno što da radim u ovakvoj situaciji nego da se smijem. Ostaje mi jedino da plačem, a to nema šanse ma koliko loše bilo. Najbolje je sve prebaciti na komiku. I tako se Kaja pomirila da će sjediti uspravno, a ja da će mi lagano kadtad pozliti od zavoja u stražnjem dijelu autobusa, kad se ispred nas na onim istim sjedalima s oprugom nasere jedan mladi bračni par s malom djevojčicom. I nagnu unazad toliko oba svoja sjedala da su nam tako lijepo prignječili noge da ne znam da li ću ikada više moći hodati, a kamoli se uspinjati na Pacayu. Iz mene je izletila salva potihih psovki na lijepom našem hrvatskom jeziku. I, naravno, smješak.
Put do Floresa je zaista mukotrpan. Stajanja za WC rade se svakih tri do četiri sata, što znači uglavnom samo jednom za ove višesatne vožnje. Naravno da bus ima svoj WC, ali naravno da on ne radi. Ima bus i klimu, ali ona također ne radi – naravno. Umjesto nje, vozač autobusa metalnom šipkom širom otvara prozore za izlaz u slučaju nužde. Prirodna ventilacija, a i vjerovatno ih je otvorio za svaki slučaj jer bi se ovaj bus bez problema mogao samozapaliti s obzirom u kakvom je stanju.
Kroz prozor promatram zelene šumovite brežuljke koji se izmjenjuju sa zelenim pašnjacima, a ponekad je oko nas i toliko gusta prašuma da izgleda kao da je cesta jedva probijena i da bi je svejedno prašuma mogla svakog trenutka pokriti. Cesta je inače nedavno asfaltirana i u jako je dobrom stanju. Ne želim ni zamišljati kakva je prije trebala biti vožnja po makadamu toliko sati.
Zelenilo pred mjestom Rio Dulce prekida jezero Izabal, jedno od najvećih u Gvatemali. Dok prelazimo preko mosta preko jezera, promatram slikovite kućice i hotele smještene na samoj obali jezera te mnoštvo malenih čamaca i isto toliko skupocjenih jahti. Mnogi stranci ovdje drže svoje jahte kada ih ne koriste za krstarenje po Karibima. Mjesto djeluje idilično i sređeno i rado bih ovdje proveo nekoliko dana. Ali nemam vremena. Moram nastaviti naprijed prema Floresu.
A prema Floresu, u drugoj polovici puta, situacija u busu se iz komične pretvara u kritično komičnu. S obzirom da je područje brežuljkasto, i naša cesta prati teren pa bus ide gore pa dolje pa opet gore i ponovno dolje. I sa svakim pokretom busa po podu počinje “plesati” sve više i više “plesača”. Pod nogama primjećujem da mi prolaze vrećice s ostacima hrane (jer ako nisu završile kroz prozor, onda su završile na podu autobusa) sad gore sad dolje. Tu su i nekakav razliveni umak te kore nekog neidentificiranog voća. Bilo bi bedasto ne očekivati da neće zaplesati i prazne limenke piva ili soka ili plastične boce vode i coca cole. Ali ono što nisam očekivao, a našao sam među svojim nogama jest i kost (naravno pileća), čini se batak, koja se pridružila Labuđem jezeru. Da začinimo stvar, na sjedalu iza nas sjedi majka s nekim klincem koji je, kako se smračilo, počeo tuliti iz petnih žila, a ona je tako sočno zahračkala pod. Pridružio joj se i tip, neki starac, na sjedalu preko puta moga. Ma kažem vam, slikoviti je ovo jedan bus. Samo još fali da se netko popiša i posere, ali s obzirom da je gotovo cijela druga polovica puta bila u mraku (jer žarulje se naravno štede), ne bih se iznenadio da je netko i to obavio u našem busu iz snova.
Pravi je mrak kada smo se dočepali napokon Floresa. Zapravo nas bus pušta u Santa Eleni na obali jezera Peten Itza te uz cjenkanje uzimamo taksi do kilometar udaljenog Floresa. Flores je malo uspavano mjesto s tek nekoliko tisuća stanovnika koje se nalazi na malom otoku na jezeru Peten Itza koji je nasipom, i dvotračnom cestom koja preko njega prolazi, povezan s kopnom. Mjesto se čini zanimljivo i, što je najvažnije, čisto. No, sve se u mraku doima čisto. Treba ga vidjeti po danu. Kućice su ponovno niske gradnje, urednih fasada, a ulice, iako mnoge trenutno u radovima, lijepo popločane. Dvije bakice su se susrele na obalnom šetalištu i prepričavaju dogodovštine. Pogled u neke od kućica pokazuje nam još bakica i djedica koji provode vrijeme u ležernim razgovorima. Čini se da su bijelije puti nego u ostatku Gvatemale. Indijanskih crta lica je ovdje puno manje. Atmosfera je potpuno mediteranska. Kao da se nalazim u nekom malo većem seocetu na našoj obali.
Hotel Mirador del Lago, sam naziv govori, ima pogled na jezero. Najbolji do sada na našem putovanju s udobnim krevetima, čistom kupaonicom s toplom vodom, a po prvi put imamo i vlastiti balkon s koje se pruža prekrasan pogled na jezero Peten Itza.
Unatoč sveprisutnom umoru, skupljamo zadnje snage i odlazimo na brzu večeru u jedan od lokalnih restorana. McDonaldsa, Burger Kinga, Pizza Huta i sličnih fastfood “majstorija” u Floresu nema. Svi su pravi restorani sa zapadnjačkim interijerom (odmah se vidi na koga ovo mjesto cilja), ali hrana je unatoč tome jeftina. U Lamili naručujem bistru pileću juhu (ma doma bolju ne bih mogao dobiti) i panirane škampe. Iako sam daleko od mora, odlučujem riskirati jer mi je piletine već pun kurac. Pun pogodak. Škampi su toliko slasni da sam umalo naručio još jednu porciju. No, otkriće dana je piće koje zovu Rosa de Jamaica. U prijevodu, Jamajkanska ruža. Riječ je o cvijetu koji raste u ovoj pokrajini Peten, a kojeg ubiru i potom suše. I od njega zatim naprave crveni sirup koji razrijede malo u vodi i posluže ga sa samljevenim ledom. Okusa je slična našem soku ili sladoledu od šumskog voća. Delicious!


Kombi Copan Ruinas-El Florido HNL 30,00
Bus El Florido-Chiquimula GTQ 25,00
Bus Chiquimula-Santa Elena Flores GTQ 100,00
Smještaj u Hotel Mirador del Lago, Flores GTQ 120,00 (dvokrevetna soba s vlastitiom kupaonicom i balkonom s pogledom na jezero)
Večera u Restoranu Lamila, Flores GTQ 50,00 (po osobi, juha+škampi sa salatom i pomfritom+Jamajkanska ruža)

07.10.2009. u 15:41 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 13, 20.10.2009. - Flores i Tikal

Tipičan gvatemalski doručak sastoji se od jaja, bilo na oko ili kajgana, pire od frijolesa tj. fažola, par tortilla i banana. Iako se na prvu doima kao nejestiva mješavina, u stvarnosti i nije toliko loše. Nije uopće loše. A u slatkome malom comedoresu u centru Floresa dođe svega 25 quetzala. Jedino loše je kava, koja je i ovdje u Floresu, unatoč tome što se Gvatemala hvali da proizvodi jednu od najboljih kava na svijetu, zapravo odvratan filtrat a la norteamericana. Da stvar bude još ozbiljnija, serviraju je uvijek bez mlijeka pa da ubijem taj okus filtrata, dodajem toliko šećera da me već pomalo strah da će me uhvatiti dijabetes. Hvala Bogu da sutra odlazimo iz Gvatemale jer tko zna...
U sedam ujutro nalazimo se pred uredom prijevozničke kompanije San Juan koja vozi do 70-tak kilometara udaljenog Tikala. Kažu nam da im je žao i da kombi neće krenuti u sedam jer nema dovoljno ljudi. Toliko o garantiranim polascima svakih sat vremena! Ali već sam naučen na ovakvo “funkcioniranje” stvari pa se uopće ne zamaram, za razliku od Kaje koja je brucošica u putovanjima po zemljama trećeg svijeta.
“Radije otiđite na doručak i vratite se za sat vremena.”, savjetuje nam zaposlenik San Juana i dodaje: “Polazak u osam je siguran.”
I tako mi odlazimo na gore navedeni gvatemalski doručak.
Sat kasnije još uvijek nema kombija. Naposljetku nam se iznenada ukazuje poput čuda gospe od Guadalupea i mi, umjesto u sedam, put Tikala krećemo u osam i pol. I putem po običaju ponovno skupljamo domoroce jer, iako je ovaj kombi namijenjen isključivo turistima koji iz Floresa i Santa Elene žele doći do Tikala, vozač je usput odlučio nešto malo zaraditi i prevesti i nekoliko domorodaca kad su mu već na ruti.
Tikal je daleko najvažniji arheološki lokalitet u Gvatemali. I ovo je još jedno djelo drevnih Maja, ali za razliku od Copana, građevine su razmještene na puno većoj površini. Parque Nacional Tikal pokriva preko 550 km2 površine na kojoj se nalazi na tisuće građevina. Čitav je prostor od 1979. godine pod zaštitom UNESCO-a. Plaćamo ulaznicu, dakako kao turisti puno skuplju od one koju plaća lokalno stanovništvo. Da nije riječ o Tikalu, samo bih se okrenuo i otišao jer mi se uopće ne sviđa da netko na ovakav način muze novac iz mene. Dok stranci (ili 'lova koja hoda', kako razmišlja ovdašnje stanovništvo) plaćaju 150 quetzala, lokalno stanovništvo plaća svega 25.
Tikal je sakriven u prašumi i do mnogih građevina nema drugog načina nego pješačiti po puteljcima u prašumi dok se po granama iznad glava vješaju majmuni glasno dajući do znanja da su oni ovdje šefovi te krešte raznolike prašumske ptice. Šarolike makave nažalost ovdje ne primjećujem.
Sam Bog zna koliko je uopće ovdje građevina sakriveno u prašumi s obzirom da je mnoge progutala prašuma prije mnogo stoljeća i do danas nisu otkrivene. A na nekima su arheolozi tek počeli raditi i počeli uklanjati drveće i trave kojima su obrasle. A sam Bog zna i na koliko sam se tikalskih piramida popentrao. Jer ja sam se nakon druge pogubio u brojanju. Za razliku od Copana gdje nema piramida i gdje se naglasak stavlja na reljefe i kipove, u Tikalu su najvažnije piramide, a reljefa, kipova ili slikarija gotovo da i nema. Zapravo, i ono malo reljefa, kipova i slikarija što ima u tako su lošem stanju da ne vrijede spomena nakon onih u Copanu. Jedino što mi u oči upada su premnogobrojni grafiti kojima su uneređeni zidovi mnogih tikalskih građevina. 'Adolfo estuvo aqui', ili 'Adolfo je bio ovdje', jedan je od mnogih urezanih grafita. Kada je dragi Adolfo baš htio ovjekovječiti svoje ime, mogao je barem i napisati svoje prezime ako je toliko hrabar jer Adolfa u hispanskom svijetu ima na milijune. Stvar je očito toliko problematična da svako malo nailazim na znakove upozorenja o zabrani urezivanja grafita. Jedino što zabranu nema tko provoditi jer u svoja preko četiri sata na lokalitetu vidio sam svega šačicu čuvara.
Tikalske piramide su zaista impresivne, posebice nakon uspona na jednu od njih ili neki od brežuljaka odakle se pruža prekrasan pogled na prašumu i ostale piramide čiji vrhovi poput svjećica vire iz, u ovom slučaju, zelene rođendanske torte. Građevine u Tikalu su uglavnom označene samo brojevima i slovima, uz izuzetak onih glavnih na tzv. Glavnom trgu koje imaju i svoja imena. Na trgu se nalazi tzv. Piramida Velikog Jaguara, najslikanija građevina Tikala. Međutim, moja najdraža građevina je tzv. Piramida 5, 58 metara visoka građevina sakrivena u prašumi, izgrađena oko 700. godine naše ere. Spomenimo da je Tikal na svom vrhuncu bio od 6. do kraja 9. stoljeća i u tom razdoblju izgrađena je većina građevina. Piramida 5 je također bila prekrivena zemljom i raslinjem sve do prije 20-tak godina kada su je arheolozi očistili i otvorili za javnost. Budući da je glavno stepenište u jako lošem stanju, za uspon koristim sporedne drvene stepenice koje su toliko strme da bih prije rekao da su 58 metara visoke ljestve nego stepenice. Za uspon je potrebna nešto bolja kondicija i bolje ne gledati prema dolje, posebice ako te strah visine, ali kad jednom dođeš na vrh, pogled je fenomenalan i lako je zamisliti, stojeći ispred svetišta na vrhu piramide, kako su se nekad niz ove iste stepenice bacala tijela žrtvovanih. Iako baš i nije vjerodostojan, na pamet mi padaju scene iz Gibsonova Apocalypta.
Tikal zaista vrijedi posjetiti iako moram priznati da meni osobno nije jedan od onih lokaliteta koji su mi stvorili wow-efekt. Daleko je od Taj Mahala ili Angkor Wata. Ipak, vrijedilo je provesti nekoliko sati u prašumi i istraživati izgubljeni svijet Maja. Posebice jer nas je vrijeme danas napokon poslužilo, a turista, iako ih je bilo puno više nego u Copanu, i dalje su u malenom broju. Tek nekoliko grupica s kojima smo se sudarali cijeli dan.
Natrag u Floresu, nakon ugodnog toplog tuša, vrijeme je za ponovno pakiranje. Taman se navikneš na neko mjesto i već moraš otići. A da su Hrvati bili tu, ostavljam ja znak. Ne u obliku grafita jer to nije moj način. Već puno inventivnije. Iznenada me uhvatilo sranje i u onoj velikoj brzini uletio ja na wc u našoj sobi, posrao se i potegnuo tonu papira (koji je ovdje isključivo jednoslojan pa ti doslovno treba tona). E sad, potegnem ja vodu. I istog trena se sjetim da su kanalizacijske cijevi u ovom dijelu svijeta super uske i da se wc papir baca ne u wc, nego u koš uz njega. No, već je kasno i voda je povukla papir. Odnosno, jedan mali dio one tone papira. Ostatak je toliko zaštropao naš wc da se voda počela prelijevati iz njega najprije po kupaonici, a onda i po sobi. U brzini sam se poslužio navlakom za krevet ne bi li nekako pokupio svu tu vodu barem iz sobe. Stvar je na kraju ipak stavljena pod kontrolu. Wc je i dalje ostao zaštropan, miomiris se počeo širiti kupaonicom i sobom, a mi se cijelu večeru moramo tiho išuljavati u zajednički wc na hodniku kako nas ne bi netko otkrio i počeo postavljati neugodna pitanja tipa zašto koristimo ovaj kad imamo vlastiti wc u sobi. Sutra ujutro morat ćemo se isto tako diskretno išuljati iz hotela na stražnja vrata.


Kombi Grupo San Juan Flores-Tikal GTQ 60,00 (povratna)
Ulaznica u Tikal GTQ 150,00

07.10.2009. u 15:40 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 14, 21.10.2009. - Iz Floresa za Palenque (Meksiko)

Vrijeme je da se nakon deset ugodnih dana u Gvatemali krene dalje put Meksika. Gvatemala je zaista prekrasna, posebice priroda. Jezero Atitlan s krunom od tri vulkana te uspon na Pacayu u okolici Antigve ostat će mi u stalnom pamćenju. Ljudi su dragi i unatoč sve većem broju turista još uvijek neiskvareni, a uglavnom se drže tradicionalnog načina života što se posebice primjećuje u mjestima tzv. Guatemalan Highlandsa poput Chichicastenanga gdje većinu stanovništva čine potomci Maja. Hrana nije baš za preporučiti, osim ako volite varijaciju na temu piletine. Najpozitivnije otkriće Gvatemale uz nezaboravnu prirodu jesu i ceste koje su u jako dobrom stanju pa vožnja famoznim chicken busevima i nije bila neudobna, suprotno očekivanjima i poučen iskustvom iz Mozambika. I, naravno, sve je jeftino pa ne treba cijelo vrijeme razbijati glavu brigom o novcu.
Jutros dajemo drugu šansu San Juanu i preko istog prijevoznika uzimamo organizirani prijevoz za Palenque. Koristeći javne autobuse vjerovatno bi nas izašlo nešto jeftinije, ali bi se dobrano namučili preskačući iz autobusa u autobus. San Juan ni danas ne polazi na vrijeme, ali u konačnici kasni svega pola sata. Nekoliko nas je turista u busu: dva Nijemca, jedan Englez, jedan Skandinavac (do kraja putovanja nisam otkrio iz koje je točno skandinavske zemlje) te Kaja i ja.
Dva sata vožnje po asfaltiranoj cesti i već sam pomislio da će takva biti sve do granice. Prevario sam se. Ipak je ovo prašumska pokrajina i nerealno je očekivati da će posvuda biti lijepe asfaltirane ceste. Odjednom silazimo s asfalta i kreće makadam. Ošto kamenje viri sa svih strana ceste, rupa do rupe, a s prolaskom svakog vozila diže se tolika prašina da je bolje držati prozore zatvoreninma iako minibus naravno nema klime. Na pamet mi pada moja kambodžanska pustolovina iz Siem Reapa do granice u Poipetu od prije nekoliko godina. Samo što je ona trajala puno duže od ove gvatemalske. Gotovo cijeli dan. I ovoj gvatemalskoj fali samo da nam još pukne guma na minibusu pa da bude zaokružena priča. Usprkos dvosatnom tandrkanju po makadamu u gvatemalskoj zabiti, uspjevam donekle uživati u krajoliku koji se naglo mijenja. Pred mojim očima sad se nalaze prostrani pašnjaci s toliko goveda da se ne sjećam da sam igdje drugdje ih vidio toliko na jednom mjestu. I u pozadini mnoštvo čudnih brežuljaka u obliku piramida. E sad, da je ovo Bosna bilo bi tu iskopina na svakom koraku! Uz cestu neki je pas lutalica zajahao jadnu kujicu. Krava zbunjeno žvače odbačenu krpu. Salvu smijeha u minibusu.
Četiri sata od polaska iz Floresa makadam se naglo sužava. Očekujem da će svakog trena prestati i makadam, a mi u polje kukuruza i preko polja do granice. Nisam daleko od istine. Usred ničega iznenada se pojavljuje gvatemalska imigracijska kućica. Pečatiraju nam putovnice. U minibusu nastavljamo još malo naprijed, a onda halt. Pred nama je rijeka. Kopnom ne možemo dalje. Rio Usumacinta označava granicu između Gvatemale i meksičkog Chiapasa. U malenoj brodici tzv. lanchi voze nas desetak minuta od Bethela na gvatemalskoj strani do Frontere Corozal na meksičkoj strani granice. Rijeka je brza, ali toliko je prljava da nema čega nema. Otpalih grana, plastičnih boca i vrećica, krpa... Blato. Vjerovatno jedino nema riba koliko je prljava.
Meksikanci nam pečatiraju putovnicu, ali nam i daju uplatnicu u iznosu od 262 pesa koju moramo platiti prije odlaska iz Meksika. Nije to malo. Skoro 100 kuna.
“Što je ovo?”, pitamo imigracijskog čiču.
“Taksa za turiste.”, kaže on. Ja bih je radije nazvao 'taksa za budale koje dolaze u Meksiko potrošiti svoj novac'. Čini se da se plaća jedino ako se u Meksiko ulazi kopnenim putem. I naravno, Meksikanci ju ne plaćaju.
Malo naprijed ulazi neki tip u minibus i traži od svakog turista 15 pesosa. Čini se da smo u nekom nacionalnom parku i svaki turist mora platiti prolaz ili kaže on, nakon što je Kaja poludjela: “Ostajete ovdje.” I naravno, Meksikanci ne plaćaju.
Sve ovo samo jasno daje do znanja što znači turist za Meksikance. Svetinja sigurno nije. Kao radnik u turizmu moram reći da se Hrvatska može ponositi jer ni kod nas turist nažalost nije svetinja, ali se bome prema njemu niti ponašamo ovako i tako očito muzemo novac.
Na meksičkoj strani cesta je lijepo asfaltirana i trebali bismo relativno brzo proći tih manje od 200 kilometara koji nas djele do Palenquea. No, vozač sad odlučuje svako malo stajati i skupljati nove putnike po selendarama. Onda su tu i brojni vojni punktovi na cesti, budući da je Chiapas još uvijek koliko toliko nestabilna regija, na kojima svi moramo izaći i slijedi potpuni pretres u potrazi za oružjem i drogom.
U Palenque konačno stižemo u rano poslijepodne. Mjesto nije ništa posebno: jedna glavna i nekoliko sporednih ulica pune kafića i restorana, trgovina i posebice turističkih agencija budući da se samo 7 kilometara od mjesta nalazi poznati majanski lokalitet Palenque te još nekoliko manjih. Smještamo se u hotel Chablis, jedan od boljih u mjestu. Vrijeme je da se malo nagradimo nakon dva tjedna truckanja po središnjoj Americi. I poslijepodne provodimo u odmoru. Vani je pretoplo da bi se išta radilo.
By the way, hotel iz Floresa nas nije zvao.


Bus Grupo San Juan Flores-Palenque GTQ 220,00
Smještaj u hotel Chablis 3*** MXP 432,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom, klimom i balkonom, www.hostelworld.com)

07.10.2009. u 15:39 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 15, 22.10.2009. - Palenque

Dok je Kaja danas išla razgledavati neke slapove, ja sam odlučio malo stati na loptu i nakon dva tjedna jurnjave provesti dan odmarajući se. Spavanje do deset, gledanje televizije, čitanje knjige, surfanje po internetu. Razmišljao sam otići do bazena, ali samo provirivanje na balkon i val vrućine koji me je zapuhnuo, odvratio me od namjere. Bolje ostati u klimatiziranoj sobi i skupiti snage za sljedeće dane.
Navečer odlazimo do lokalnog restorana kojeg preporučuju u Lonely Planetu. Rekao sam još na početku ovog putovanja da imam velika očekivanja od meksičke kuhinje. I, ako je sudeći po ovom prvom restoranu, ta očekivanja bi mogla biti i premašena. Ogromne porcije superukusne hrane. Naručujem odličnu krem juhu od bundeve te fajitas od govedine, koji ne mogu biti bolji. Fajitas su na usko narezani govedina, luk i paprika i sve to pečeno na roštilju, a servira se uz pire od fažola, rižu i salatu. Sve se to miješa motajući u tanko napravljene tortille. U zagrebačkoj MexCantini sam nekoliko puta jeo fajitas i ostao oduševljen. Ovi meksički nisu nimalo lošiji. A hranu zalijevam rosom de jamaica, ili sokom od cvijetova hibiskusa. Toliko sam se prežderao da moram otkopčati gumb svojih hlača.
Ono što me još uvijek iznenađuje u ovom dijelu svijeta, a vezano je za hranu, što nema nigdje juhe od kukuruza. Ona je u Peruu, Boliviji i Argentini vječito bila na jelovnicima. Ovdje, kukuruza ima na svakom koraku u svim oblicima, ali nema one ukusne krem juhe od kukuruza. Nastavljam s potragom...
Kukuruz je inače bio glavna namirnica starih Maja. U majanskoj mitologiji kukuruz je dio priče o postanku. Prema svetoj majanskoj knjizi Popol Vuhu i dešifriranim hijeroglifima na hramovima, Prva Majka (Tepeu) i Prvi Otac (Gucumatz), poznati kao Bogovi Kukuruza, stvorili su čovjeka iz kukuruza. Stoga ne čudi učestalost ove namirnice među kako starim, tako i današnjim Majama.


Večera u restoranu Las Tajinas GTQ 110,00 po osobi (kukuruzna krem juha+fajitas od govedine+rosa de jamaica)

07.10.2009. u 15:38 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 16, 23.10.2009. - Palenque i odlazak za Tulum

Još jedan dan, još jedna ruševina. Palenque je moj prozor u svijet Maja u Meksiku. I kao što sam i očekivao, prepuno je turista unatoč tome što je trenutno niska sezona. Miljama je daleko od Tikala, a da uopće ne spominjem Copan. Putem do Palenquea morali smo proći kroz još jedan zaštićeni rezervat prirode gdje su, bez obzira na to što ne namjeravamo u njemu ostati, morali platiti 22 pesosa. Dobro je Kaja primjetila – ovo je kao da za prolaz državnom cestom kroz Plitvice plaćaš ulaznicu u nacionalni park. Sve više mi ih je pun kurac!
Na ulazu u kompleks ruševina u Palenqueu na nas se sjatila gomila vodiča, kako onih pravih licenciranih tako i mnogo onih koji su postali vodiči na svoju ruku. Redom odbijamo ponude i jednih i drugih iako su mnogi uporni i pokušavaju nam se uvaliti govoreći da ćemo se bez njih izgubiti u prašumi. Yeah, right. Prodajte tu foru nekome drugome! Ako se nismo izgubili u Copanu, a još manje u Tikalu koji se oboje nalaze na puno većoj površini od Palenquea, onda se sigurno nećemo pogubiti ni ovdje. Naime, građevine Palenquea se nalaze raštrkane na svega 15 km2 površine, ali mnoge su još uvijek sakrivene u prašumi i potpuno nepristupačne turistima. A od onih pristupačnih, mnoge su građevine trenutno zatvorene za posjetitelje zbog arheoloških iskapanja ili restauracije. Posjetitelju praktički ostaju samo građevine na tzv. Glavnom trgu i još nekoliko drugih u neposrednoj blizini. Palenque je ponovno različit. Drugačiji je i od Copana i od Tikala. Iako je i Palenque bio na vrhuncu u približno istom razdoblju kao i prva dva lokaliteta (cca 600. do 800. godine) te napušten i prepušten prašumi tek nekoliko desetljeća prije ostalih (oko 900. godine), Palenque mi je mrvicu više prirastao srcu od Tikala, ali još uvijek ispred svih prednjači Copan. Copan je imao nevjerovatne reljefe i skulpture i još nevjerovatniju pustoš kada je riječ o posjetiteljima. Tikal je imao zanimljive piramide i još zanimljivije uspone na njih, ali je djelovao posve golo. Poput gole žene. Lijepo, ali nekad nešto fali. Nema tamo ni reljefa ni skulptura ni zidnih slika. Za Palenque bih se usudio reći da je lagana sinteza jednog i drugog. Dok su piramide puno manje monumentalnije od onih tikalskih, opet su savršeno uklopljene u prašumu i čovjek može satima gledati ih i čuditi se arhitektonskoj nadmoći i domišljatosti ovog naroda dok je Europa cupkala u mraku srednjeg vijeka. A piramide i ostale građevine u Palenqueu su i ukrašene reljefima, skulpturama i zidnim slikama iako ni približno onoliko koliko u Copanu.
Dvije su najvažnije građevine u Palenqueu i nalaze se na svakoj razglednici. Jedna je Hram natpisa, a zapravo mauzolej Pakala II, najvećeg vladara Palenquea. U njegovom razdoblju od 615. do 683. godine grad je bio na vrhuncu svoje moći. Pakal je izgradio većinu najvažnijih građevina, a nadgledao je izgradnju i svog mauzoleja, veličanstvene piramide, na Glavnom trgu. Kada je umro, imao je čak 80 godina (tada je životni vijek bio između 30 i 35 godina), a na prijestolju je proveo 68 godina. Grobnica koja je pronađena u srcu Hrama natpisa prije pedesetak godina krila je njegov kameni sarkofag, prekrasno ukrašen majanskim hijeroglifima te mnoštvo stucco dekoracija, zidnih slikarija, predmeta od zlata i dragog kamenja, te Pakalovu pogrebnu masku unutar sarkofaga. Nažalost, ulaz u mauzolej je danas strogo zabranjen kako bi se spriječilo njegovo daljnje uništavanje, ali je zato u njegovoj blizini otvoren zanimljiv muzej s realnom rekonstrukcijom grobnice i posebice sarkofaga. Inače, sav je grobni inventar otišao u Antropološki muzej u Ciudad de Mexicu, najvažniji u zemlji, kojeg mi je namjera posjetiti pri kraju ovog putovanja po Meksiku i središnjoj Americi.
Druga važna građevina u Palenqueu je kraljevska palača koju je također počeo graditi Pakal II, ali su je mnogi kasniji vladari nadograđivali. Riječ je o velikoj građevini postavljenoj na deset metara visokoj platformi do koje se sa svih strana dolazi stepenicama. Građevina je otvorena mnogobrojnim unutrašnjim dvorištima, a sve je dekorirano, nekad više, danas puno manje, reljefima, skulpturama i zidnim slikama. Najvažniji dio palače je trokatni toranj koji je vjerovatno služio kao astronomska promatračnica i kao takav danas je jedinstveni u svijetu Maja.
Iako bi se Kaja još pentrala po ruševinama, ja kapituliram i odlučujem se vratiti u grad. Dosta mi je već kamenja. Malo sam se predozirao ovih posljednjih dana. Ali najgora je vrućina i tolika vlaga u zraku da je jednostavno nepodnošljivo. Cijeli dan majica i hlače su mi zalijepljeni za tijelo. Znoj se lijeva s mene i mogao bi se poput kišnice skupljati u neku kanticu. Dovoljno je samo sjediti u hladu i svejedno se znojiš. Ma odvratno! Ovaj Chiapas ću jako dobro zapamtiti i nikad se više vratiti. Dosta je bilo i Tapachule i Palenquea. Jedva čekam plažu da sperem sa sebe sav taj znoj i prašinu.
Natrag u Palenqueu, ponovno odlazimo u Las Tinajas na kasni ručak ili ranu večeru. Kako god se uzme žderanje u četiri popodne. I potraga za krem juhom od kukuruza konačno je završena! Las Tinajas je ima, ali umjesto pod imenom sopa de maiz, imaju ju na jelovniku pod sopa de elote. Kao hispanist riječ elote prvi put čujem. Maiz je španjolska riječ za kukuruz i svi je koriste od Španjolske do Patagonije. Bilo kako bilo, juha je premašila očekivanja i znam da će odsada biti puno više elotea u mom tanjuru. Uz juhu naručujem i chimichangas, još jedno od mojih omiljenih jela u zagrebačkoj MexCantini. Riječ je o tortillama punjenim u ovom slučaju komadićima piletine, paprikama i rajčicom te pečenima i potom prelivenima umakom od rajčice s vrhnjem i svježim sirom. Porcija je ponovno bila toliko velika da su se komotno mogle nahraniti dvije osobe. Ja sam je, nakon juhe koja me već dosta zasitila, jedva utrpao u sebe.
Naša želja, zapravo više Kajina, je bila da se posve izbjegnu noćni autobusi. Nažalost, prvo duže putovanje u Meksiku i to nam nije pošlo za rukom. Suprotno očekivanjima, nema dnevnog autobusa za poluotok Yucatan, točnije Tulum. Samo su četiri noćna autobusa. Nema druge. Uzimamo onaj u osam navečer. Prijevoznička kompanija je ADO, jedna od najboljih u Meksiku. Ulaskom u autobus, jasno mi je zašto. Autobus je čist, sjedala udobna i mogu se nasloniti više od onih u našim autobusima, autobuski wc je super moderan i, za razliku od onih naših, posve normalno radi. Jedino i ovdje deru po klimi pa ubrzo oblačimo majice dugačkih rukava i jakne koje nismo koristili još od jezera Atitlan.
U meksičkim autobusima postoje tri razreda. Najbolji je deluxe ili de lujo ili ejecutivo, a riječ je o autobusu normalne dužine s 30 do 35 sjedala koji se mogu nasloniti gotovo u krevet i ima puno mjesta za noge, postoji stjuard ili stjuardesa koji donose piće te nekoliko tv ekrana za filmove. La primera je prvi razred i naš današnji bus, više nego prihvatljiv i za noćne vožnje. Bez stjuarda ili stjuardese i bez pića, ali oni mi ni nisu potrebni. La segunda je nešto malo gore od naših hrvatskih buseva – bus nakrcan do skoro 50 sjedala s malo mjesta za noge, wc kojeg nema ili koji ne radi, što isto najčešće vrijedi i za klimu.
Sada mi na pamet padaju samo svi oni chicken busevi po Gvatemali, El Salvadoru i Hondurasu, a posebice onaj maravilloso za Flores. No, i oni imaju svoju čar. Doduše, malo teže ju je pronaći...


Kombi Palenque grad-ruševine MXP 10,00 (po smjeru)
Ulaznica u Palenque MXP 51,00
Ručak/večera u Las Tinajas MXP 90,00 (po osobi, juha od kukuruza+chimichangas+sok)
Bus ADO La Primera Palenque-Tulum MXP 478,00

07.10.2009. u 15:37 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 17, 24.10.2009. - Tulum

Nakon jedanaest sati vožnje konačno dolazimo u Tulum na karipskoj obali Meksika, točnije poluotoka Yucatana. Dug je put od Palenquea do Tuluma. Meksiko je velika zemlja. Prekriva gotovo dva milijuna km2 i podijeljen je poput SAD-a na savezne države. Ima ih ukupno 31 te federalni distrikt glavnog grada Ciudad de Mexica. Tulum je u saveznoj državi Quintana Roo. Autobus je cijelu noć bio ledara. I ovdje pate na klimatizaciju. No, dobra strana naše noćne pustolovine jest da se autobus zaustavio svega tri puta prije dolaska u Tulum pa se moglo koliko toliko naspavati bez da te neprestano bude ljudi koji ulaze i izlaze. Cestama se Meksiko do sada ne može pohvaliti jer s izuzetkom desetak minuta autoceste, svih naših jedanaest noćnih sati koristili smo neke uske sporedne cestice. Gvatemala, vjerovali ili ne, još uvijek prednjači kvalitetom cesta.
Cancun, Playa del Carmen, Isla Cozumel poznata su meksička ljetovališta i vjerovatno nema agencije u Hrvatskoj koja nudi Meksiko, a da nema neka od ovih ljetovališta u svojoj ponudi. Na njihov spomen na pamet mi padaju sljedeće riječi – Sodoma i Gomora, Gringolandia... Tulum je nova in-destinacija Yucatana. Nažalost, i ovdje je počela navala turista, ali još uvijek je riječ o malenom naselju smještenom nedaleko od mora. Uz more, nekoliko kilometara od centra naselja, nalaze se resorti. Plan mjesta kojeg uzimam na autobusnom kolodvoru dolazi mi kao hladan tuš. Tulum ima plažu do plaže, razdvojene uglavnom stijenama, ali kad bi se one maknule i postavile plaže jedna do druge bez ikakve prepreke bilo bi tu kilometara i kilometara dugih pješčanih plaža. Hladan tuš je što su ti kilometri plaža na planu mjesta toliko načičkani resortima da se čovjek zapita da li uopće ima više slobodnog prostora i da li ću se i ja morati gurati na pijesku s hrpetinom drugih turista poput sardina u konzervi?
Stvarnost je naravno puno drugačija. Iako je cesta koja vodi do resorta zaista prenatrpana reklamama za različite resorte, klubove i restorane, naš Papaya Playa Beach Resort zaista djeluje idilično. Mirno i zaboravljeno. Biti u Tulumu, a ne u Cancunu ili sličnim meganaseljima masivnog turizma, ima i svoju drugu stranu. Ovdje je sve nešto skuplje. Tako naša straćara, koja se nalazi na prvoj liniji uz more i koju bi lako jedan malo jači vjetar mogao otpuhnuti, dođe čak 42 američka dolara. Kupaonica nam je zajednička i do nje treba jahati minutu dvije. U Tajlandu ili Vijetnamu ovakav bi smještaj došao 10 do 15 američkih dolara i još bi kupaonica u većini slučajeva bila u sklopu bungalova. Ali zato je plaža u Tulumu jedna od najljepših koje sam vidio u životu. Pijesak je fin i bijele boje i savršeno kontrastira s tirkiznom bojom Karipskog mora i plavetnilom neba. Ljudi na njoj mogu izbrojati na prste jedne ruke. Zaista imaš plažu samo za sebe.
Tulum je poznat i po majanskim ruševinama koje se ne mogu mjeriti s onima koje smo dosad vidjeli. Riječ je o malom kompleksu, ali važnom zato jer je Tulum bio jedino naselje Maja smješteno uz samu morsku obalu. U resortu se informiram kako doći do njega:
“Koliko su ruševine udaljene od resorta?”, pitam 19-godišnjeg klinca koji konobari u restoranu resorta.
“Oko tri kilometara.”, kaže mi dječačkim glasom skoro pa pjevušeći.
Po glasu i pokretima zaključujem da je sigurno gay. I imam osjećaj kao da mi se upucava. Možda se varam...
Kalkuliram ja i zaključujem da tri kilometara nije puno i da bi se moglo ići pješke do ruševina jedan od sljedećih dana. Pitam klinca da li je moguće. Kaže da baš i nije jer na dijelovima nema plaže, već oštrog kamenja. I dodaje:
“Mejor no. Puedes lastimarte.”, 'Možeš se ozlijediti' je popraćeno pokretom rukom te snimanjem mene od glave do pete. Ne zaboravlja mi ni namignuti.
Stvari su mi sad jasne. Klinac je zaista hrabar, ali ja nisam za takvu zabavu. Odlazim.
Sjedeći na krevetu na plaži promatram ono malo ljudi kojih ima na njoj. Šanker u baru vidno se upucava nekoj strankinji, vjerovatno Amerikanki. Maser se upucava drugoj strankinji, plavuši za koju mislim da je iz Irske. Jedino na Kaju nitko ne trza. Sigurno jer misle da smo zajedno. Inače bi i ona nastradala od napaljenih Meksikanaca. Ovo je poput plaže jebodroma.
Provjereno da je maser straight, odlučujem se za masažu na obali mora. Ne sjećam se kad sam zadnji put imao masažu, a nakon više od dva tjedna putovanja zaista mi je potrebna. I uz sve je i jeftina jer gdje drugdje se sat vremena tajlandsko-sportske masaže može dobiti za 175 kuna?! Uživam i osluškujem šum morskih valova.
Večeramo u resortu iako su i ovdje cijene nešto više nego drugdje. Jedan od meksičkih specijaliteta je pescado a la verocruzana, riba na verakruški način. File bijele ribe kuha se zajedno s lukom, paprikom i paradajzom i servira uz salatu i kuhanu rižu. Porcija je velika, hrana ponovno odlična, ali u salati mi ne odgovara cilantro ili korijander, začin kojeg često koriste u Meksiku, a okusa je ekstra jakog peršina. Kod nas se u trgovinama nalazi u prahu, a ovdje ga koriste svježeg. On mi uništi jelo i moram ga početi izbjegavati.
Pivo u Meksiku je dosta lagano u usporedbi s našim iako također ima 4 do 4,5% alkohola, ali baš po mojem guštu. Corona, koja se lako može naći i kod nas, je moje omiljeno meksičko pivo, a probavam i Victoriju koja je nešto jača, ali također dobra.


Taksi Tulum centar-Papaya Playa Beach Resort MXP 40,00
Smještaj u Papaya Playa Beach Resortu USD 42,00 (noćenje za dvije osobe u bungalovu, kupaonica zajednička izvan bungalova, www.hostelbookers.com)
Večera u resortu MXP 150,00 (po osobi, pescado a la verocruzana+pivo Victoria)

07.10.2009. u 15:36 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18, 25.10.2009. - Tulum

Ugodno sam sinoć zaspao u našoj straćari na obali mora osluškujući razbijanje valova o plažu dok je lagano puhao karipski povjetarac. Straćara nema prozora, ali su drveni kolci od kojih su napravljeni zidovi toliko razmaknuti da se kroz njih savršeno vidi more, a povjetarac bez problema prolazi kroz “zidove” kao neka vrsta prirodne karipske klime.
Dok se pola resorta još ni nije probudilo, mi već odlazimo na plažu zauzeti koji od onih kreveta u hladu. Iako je tek osam sati, more je kao i uvijek toplo. Osjećaj je gotovo kao da se kupaš u kadi. Nema ovdje straha da će ti usnice poplaviti od hladnoće.
Pokušavam što više izbjegavati sunce jer je dosta jako, a ja se već počinjem crvenjeti. Radije više vremena provodim na krevetu u hladu i čitam, slušam, promatram...
U kasno poslijepodne zasivilo se nebo. Iznenada počinje pljusak. Poput svih ljetnih pljuskova, ni ovaj ne traje dugo. Tek toliko da smoči. Ubrzo ponovno proviruje sunce, ali nakratko jer već oko pet i sunce je u zalasku. Diže se vjetar s mora, što ne zaustavlja atak komaraca. Napadaju kao da se godinama nisu napili krvi. Grupica Meksikanaca u resortu slavi zaruke. I oni imaju problema s ovim napasnim živinama. Dok meksička muzika trešti svom snagom iz zvučnika, oni se pokušavaju obraniti. Kad smo pomislili da nema lijeka, jedan od Meksikanaca nam daje odličan, iako pomalo neobičan, savjet:
“Namažite se tekućim omekšivačem za robu. Ja ga uvijek imam u koferu i funkcionira.”
I tako se počinjemo mazati novim sredstvom protiv komaraca. Cocolino i Silan će ubuduće i kod kuće dobiti novu funkciju.

07.10.2009. u 15:35 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 19, 26.10.2009. - Tulum

Teško je ovdje duže spavati kad ti sunce doslovno kroz “zidove” ulazi u bungalov. A bungalov je točno okrenut prema istoku. Valovi se još većom žestinom razbijaju o plažu toliko bučeći da se u kombinaciji sa suncem budim već u sedam ujutro. Kaja kaže da od valova uopće ne može spavati po cijele noći i da jedva čeka da se maknemo s plaže. Meni je noćas jedino smetao vjetar koji je bio toliko jak da je sve letjelo po bungalovu, a u trenutko mi se učinilo da se bungalov od siline vjetra počeo i tresti.
Odlazimo do majanskih ruševina, udaljenih tri kilometara od resorta. Dio pješice po jakom suncu. Da protegnemo noge. Ljudi iz automobila gledali su nas kao zombije. Ili lude strance koje će kad tad strefiti sunčanica.
Majanske ruševine u Tulumu arhitektonski su najmanje impresivne u usporedbi s ostalima. Riječ je o nekoliko građevina u potpunim ruševinama i treba zaista jako jako puno mašte da ih se zamisli. Par građevina poput tzv. Castilla i Hrama fresaka je nešto sačuvanije, ali nažalost ni u jedan se može ući. Sve je off-limit i oko građevina se posjetitelj može prošetati samo po savršeno uređenim puteljcima pod budnim okom mnogih iguana. Ovi uređeni puteljci daju dojam kao da se šećeš po nekoj vrsti Disneylanda i sve se doima presređenim i preumjetnim. I Palenque je bio sličan. Jedino sam u Copanu i Tikalu šećući se gotovo neuređenim prašumskim stazama zaista imao dojam da se šećem među preko tisuću godina starim ruševinama.
Tulum je bio jedan od posljednjih gradova Maja. Na vrhuncu je bio od 1200. godine pa do dolaska Španjolaca početkom 16. stoljeća. Jedini je majanski grad na obali i po tome se odlikuje od ostalih. Također po tome što ga okružuju zidine s pet vratiju, a Tulum u prijevodu s majanskog znači 'zid'.
Kako se približavamo sredini dana, turista je sve više. Počinje navala kruzeraša jer je obližnji Cancun vrlo važna cruiser destinacija na Karibima i mnogi odlaze na jednodnevni izlet u Tulum. Zelene točkice nalijepljene na njihovim majicama i zelene narukvice na rukama, njihov znak raspoznavanja, iznenada su preplavile već ionako preturističke ruševine. Bježimo na plažu ispod ruševina i bacamo se u more u nadi da smo im pobjegli. No, i tamo nas pronalaze i ubrzo je prekrasna pješčana plaža s pogledom na tulumske ruševine također krcata kruzerašima. Neki ostaju na obali samo promatrajući, dok se drugi bacaju u vodu posve nepripremljeni za kupanje. Žene u toplesu i donjem vešu, muškarci u boksericama ili neki sramežljiviji čak u haljinama ili hlačama. Vani je zaista prevruće i potpuno ih razumijem. No, moram priznati da mi kruzeraši nikada nisu bili jasni. Razumijem gerijatriju koja više nije u stanju na neki drugi način putovati svijetom. Ali što reći o mnogim mladim parovima na cruiserima? Sigurno postoji bolji način da vide svijet od cruisera. Putovati na cruiseru je poput putovanja u staklenoj boci, a putnik je izletima ograničen vidjeti ono malo što se nudi i točno ono što osoblje cruisera želi da on vidi. Doći u neko mjesto cruiserom znači u par sati nabrzaka tek dotaknuti nešto od nove kulture. Pitanje je koliko uopće ovi kruzeraši mogu reći da su vidjeli i doživjeli na svom putovanju?
Iako krcato ljudima, kupati se s pogledom na majanske ruševine je zaista nezaboravno. Loša strana priče je što uopće nema hlada na plaži pa je izgoriti prelako. Ni moje dvosatno ostajanje u vodi nije mi pomoglo previše jer po izlasku iz vode crven sam ko rak. Osjećam kako mi je koža nategnuta na svim dijelovima tijela. Naposljetku bježimo natrag u resort. U hlad. Iako mi nikakav hlad sad više ne može pomoći.
Na terasi resorta pokušavam se skoncentrirati i posvetiti se pisanju. U malom sam zaostatku. Ne ide mi baš. S jedne strane me boli tijelo od crvenila, a s druge prekrasan pogled na plažu i more dekoncentrirao bi svakog pisca. Šteta što sutra već odlazimo iz Tuluma.


Taksi Papaya Playa Beach Resort-ruševine MXP 40,00
Ulaznica u ruševine u Tulumu MXP 51,00

07.10.2009. u 15:34 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20, 27.10.2009. - Iz Tuluma za Chichen Itzu

Bacam pogled na tulumsku plažu i put pod noge. Čovjek se lako nauči na ovu idilu, a još lakše da se nekoliko dana ne treba tramakati po raznoraznim autobusima. Zaista mi nakon Tuluma teško pada uzeti bus i krenuti naprijed.
Svega tri sata od Tuluma nalazi se Chichen Itza, sigurno najpoznatiji majanski lokalitet Meksika, nedavno proglašen jednim od sedam novih svjetskih čuda. Mnogi stranci u našem autobusu dolaze u Chichen Itzu na jednodnevni izlet iz Cancuna, Playe del Carmen ili Tuluma i nakon par sati provedenih na lokalitetu vratit će se poslijepodnevnim busom na obalu. Malo nas je koji iz autobusa u Chichen Itzi izlazimo s koferima.
A nas par odmah uočava oko sokolovo taksista i zaskaču nas nemilice. Iako je naš hotel Villas Arqueologicas jedan od dva najbliža lokalitetu, nalazi se kraj drugog ulaza u Chichen Itzu pa htjeli ili ne htjeli moramo uzeti jedan od tih taksija da nas odveze do hotela. Hodati dva-tri kilometara po ovoj vrućini i vlazi u zraku ne pada mi ni na kraj pameti. Zaista jedva čekam da se maknemo s juga Meksika jer ove vrućine su zaista neizdržive. Ma takvih nemamo ni kod nas na vrhuncu ljeta!
Villas Arqueologicas je meksički lanac državnih hotela od tri i četiri zvijezdice koji svoje hotele ima uz najvažnije meksičke arheološke lokalitete. Naš je u potpunosti uređen u majanskom stilu s posvuda postavljenim majanskim skulpturama i vazama te namještajem u živim meksičkim bojama. Tu je i restoran s tipičnom meksičkom hranom, besplatni wireless internet te, ono najvažnije u ovim ekstremnim vremenskim uvjetima, bazen tik pred vratima naše hotelske sobe. Čini se da smo jedni od rijetkih gostiju u hotelu. Iako nije visoka sezona, iznenađuje me tako malen broj gostiju. No, unatoč svemu, stolovi u restoranu uredno su postavljeni, osoblje strpljivo čeka, kao da će svakog časa naletjeti tsunami turista. Žale se da je sezona jako loše u ovdašnjim hotelima i da mnogi turisti dolaze tek na jednodnevne izlete u Chichen Itzu, a prenoći ih tek neznatan broj.
Iskorištavam priliku i šaljem nekoliko e-mailova te odrađujem nekoliko telefonskih poziva s ljudima doma. Internet je zaista čudesna stvar i mislim da mi uopće nismo ni svjesni koliko nam pomaže u svakodnevnom životu. A posebice putniku. Jer bez problema danas se možeš spojiti na internet, ulogirati na skype i pričati s jednog na drugi kraj svijeta za tridesetak lipa po minuti. Doma ništa novo. Još uvijek se krade, samo što se o tome sad otvorenije govori. Polančec Mr Vegeta je na tapeti. Kerum je našao mlađu koku i ostavio staru. A hrvatske stranke se ponovno prepiru oko Slovenije. Ah da, imamo i nove predsjedničke kandidate. Iskaču kao iz paštete. Prestao sam ih brojati, ali siguran sam da smo već preko trideset. Rekapitulacija – bolje se ne vraćati doma.
Poslijepodne provodimo u kilometar i pol udaljenom cenoteu. Cenote je velika krška jama ili špilja u koju se slijeva voda, ona se skluplja i formiraju se bazeni. Stare Maje koristile su cenote kao izvor pitke vode. Ono je također imalo i mitološko značenje jer su vjerovale da u njima obitava Chaac, majanski bog kiše, te da je to ulaz u Xibalbu, ili majanski podzemni svijet. Na Yucatanu ih ima na tisuće, točnije 7000. Cenote Ik-Kil je najpristupačniji, a prema tome i najposjećeniji. Jest da je vlasnik obližnjeg hotela uredio ovaj cenote betonirajući jedan njegov dio radi lakšeg pristupa i izgradio stepenice i platforme, a postavio je i umjetnu rasvjetu i štrcaljke vode, no ljudi unatoč djelomičnoj neprirodnosti ne nedostaje. Zbog pristupačnosti masa što individualaca što grupa dolazi ovdje svaki dan provesti nekoliko sati kupajući se u ugodnoj vodi cenotea. Meni treba dosta vremena da se nagovorim da skočim u vodu jer ipak je platforma za skakanje desetak metara visoka, a dno cenotea se na vidi. Navodno je Ik-Kil dubok oko 60 metara. Vide se samo crne ribice koje unatoč tolikom broju turista mirno plivaju uokolo i uredno izbjegavaju nekoga tko im se ispriječi na putu. Voda je zaista ugodna, nevjerovatno rashlađuje, ali nekako je preteška za plivanje pa se brzo umaraš.
Natrag u hotelu nastavljamo s plivanjem u bazenu. Kujemo plan za sutrašnji posjet Chichen Itze.


Bus ADO La Primera Tulum-Chichen Itza MXP 118,00
Smještaj u Villas Arqueologicas Chichen Itza USD 62,00 (po noćenju, dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom i uključenim kontinentalnim doručkom, www.villasarqueologicas.com)
Ulaznica u Cenote Ik-Kil MXP 70,00
Ručak buffet u restoranu Hotela Cenote Ik-Kil MXP 150,00 (po osobi, piće extra)

07.10.2009. u 15:33 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 21, 28.10.2009. - Chichen Itza

'Jedno od sedam novih svjetskih čuda', tako promoviraju Chichen Itzu otkad je prije godinu dvije ovaj lokalitet zajedno sa šest drugih diljem planete proglašen novim svjetskim čudom. Očekivanja su zaista velika jer Chichen Itza je, unatoč svemu, Chichen Itza. Malo je ljudi čulo za Tikal ili Copan, još manje za Palenque ili Tulum. No, vjerovatno nema osobe na planeti koja nije čula za Chichen Itzu.
Chichen Itza na jeziku Maja znači 'usta bazena naroda Itza'. Chi na majanskom su usta, chen je bazen, a Itza je ime majanskog plemena koji je živio u ovim prostorima. Chichen Itza je na vrhuncu svoje moći bila između 800. i 1200. godine kada je, vjeruju povjesničari i arheolozi, brojala i do 50000 stanovnika.
Ulazimo na sporedna vrata u kompleks time izbjegavajući sigurne gužve na glavnom ulazu. Jutro je i turističke grupe paket-aranžmana još nisu došle, kao ni individualci javnim autobusima iz Cancuna, Playe del Carmen, Tuluma i drugih ljetovališta na jukatanskoj obali. Oni će u masama Chichen Itzi u pohode od podna, jedan. Procjenjujem da imamo oko sat do dva prije nego li krenu gužve. Vrućina i vlaga su i dalje nesnosne i svakim danom se sve više pitam koji me je vrag natjerao na Yucatan. Prema sjeveru je hladnije. U Oaxaci je već trenutno za sedam osam celzijaca niža temperatura.
Dobro je ući na sporedna vrata u Chichen Itzu jer su manje poznate građevine koje se ondje nalaze dobar uvod u lokalitet kao i odskočna stepenica prema najpoznatijim i najposjećenijim građevinama poput velike piramide koje dolaze kasnije. U protivnom, ulazom na glavna vrata, odmah se dolazi na grandiozni tzv. Glavni trg i sve ostalo izgleda onda neinteresantno. Prvi dojam Chichen Itze je jako pozitivan. Naravno da su i ovdje lijepo sređeni puteljci, sve građevine uredno ograđene, čime je zabranjeno pentranje (Kaju je ova činjenica jako ražalostila), ali građevine koje se ovdje nalaze, od malih svetišta do velikih hramova, od tržnice do rezidencijalnih palača, prekrasna su sinteza Copana, Tikala i Palenquea. Poput Tikala postoje i ovdje piramide, a najvažnija je toliko puta fotografirana piramida Kukulcan. Poput Palenquea ima ovdje i rezidencijalnih palača te ostalih sačuvanih građevina svjetovne namjene poput zvjezdarnice. A poput Copana gotovo svaka od tih građevina ukrašena je neopisivo lijepim niskim i visokim reljefima koji uglavnom prikazuju majanska božanstva. Daleko najprepoznatljivija i najprisutnija je Pernata Zmija ili Quetzalcoatl, jedno od vrhovnih božanstava Indijanaca srednje Amerike, koja je kod ovdašnjih Maja poznata i pod imenom Kukulcan.Kipova Pernatih Zmija ima sa svake strane svakog ceremonijalnog stubišta svake piramide u Chichen Itzi. Pernate Zmije se u obliku reljefa nalaze i na zidovima mnogih građevina, a u vrijeme ekvinocija, dva puta godišnje, poseban položaj sunca stvari odraz Pernate Zmije koja kao da se penje po ceremonijalnim stepenicama piramide Kukulcan. Ova piramida je nažalost posljednje dvije godine također zatvorena za pentranje pa se moramo zadovoljiti pogledom odozdo. A taj pogled trenutno kvari pozornica koju postavljaju pred piramidom za Sarah Brightman koja ovdje ima koncert na Halloween 31. listopada.
Najpozitivnije otkriće Chichen Itze nije ni piramida ni zvjezdarnica, već igralište za pelotu, sa 135 metara dužine najveće u majanskom svijetu. Još uvijek nakon toliko stoljeća visoko na vrhu bočnih zidova stoje veliki kameni kolutovi s rupom u sredini kroz koju su igrači morali ubaciti loptu od kaučuka koja je bila veličine ljudske glave, a težila oko 2 kilograma. Pritom su mogli igrati samo ramenima i bokovima, a nipošto rukama i nogama. Pitam se kako su tako visoko na taj način mogli baciti loptu. Ubrzo dobivam odgovor.
“Uglavnom lopta nikada nije ni prolazila kroz kolutove. Teška je to igra. Bilo je i drugih načina da se osvoje bodovi.”, prisluškujem vodiča jedne grupe. Zaista je apsurdno vjerovati da su ovi patuljci od metar i pol mogli ubaciti loptu u pet metara visok kolut. Ramenima i bokovima.
Chichen Itza ima i lošu stranu priče. Unatoč sređenim puteljcima, sa strane je sve obraslo šibljem, a u šiblju se na puno mjesta nalazi hrpetina smeća: plastičnih boca, odbačenih letvica nečega što je mogao nekada biti neki komad namještaja, vrećica i papira. Ovo me čudi s obzirom da je Chichen Itza pod zaštitom UNESCO-a. Onda su tu turisti. Previše turista. Prepreviše turista. Čak i ujutro, s izuzetkom manje poznatih građevina, sve vrvi turistima. A krda koja se pojavljuju u rano poslijepodne su teško opisiva riječima. Svi se slikavaju, svi ti ulaze u kadar, svi se deru na hrpi razumljivih i nerazumljivih jezika, a najbrojniji su dakako gringosi s već uobičajenim ushitom pri pogledu na bilo kakvu građevinu koja je starija od dvjestotinjak godina: “Oh my God, this is fabulous!” ili “This is bloody magnificent!” ili, kod mlađe generacije, jednostavno “This is really cool!”. Chichen Itza je postala svjetska atrakcija. Zasluženo. Ali nastavi li s ovakvim masivnim turizmom, moglo bi je to i upropastiti.
Druga priča su prodavači suvenira. Njihovi improvizirani štandovi su posvuda. Uz svaki puteljak. Pred svakom građevinom. A ima i onih letećih pacijenata koji trče lijevo-desno, gore-dolje po lokalitetu i hvataju strance koji ih bezuspješno pokušavaju ignorirati.
“Nice souvenirs. 10 pesos. Almost free.”, dere se jedan. Naravo na engleskom. Ipak smo mi u Gringolandiji. Španjolski je ovdje sporedan i potpuno nepotreban.
“10 pesos. 1 dolar.”, dere se drugi.
“10 pesos sir. Cheap. 1 dolar”, evo i trećeg.
Deset pesosa, jedan dolar, deset pesosa, jedan dolar... - i tako u nedogled. Sa svih strana se nešto nudi. Svi te povlače za rukav. Uz ovoliko turista i ovoliko prodavača suvenira Chichen Itzu više doživljavam kao jednu veliku tržnicu, a ne kao lokalitet star tisuću godina. Ovo bi se trebalo srediti i ove parazite od prodavača ograničiti isključivo na prostor oko glavnog ulaza, a ne dopuštati im da se slobodno kreću po lokalitetu i gnjave posjetitelje. Zaista je teško uz njih uživati u starinama.
“Deset!”, viče mi još jedan.
“Pesos?”, zaustavljam se i pitam.
“No. Diez dolares. Muy bonito.”, odgovara mi s majanskom maskom u ruci. Mora mu se priznati inventivnost jer barem ne viče poput ostalih '10 pesos, 1 dolar'. Jer budimo realni, ništa nema ovdje po deset pesosa ili jedan dolar. To je samo finta da privuku turista do svog štanda.
Uzimam “ručno izrađenu” majansku masku za deset dolara. Bit će dobar ukras u mom, inače već prenatrpanom, stanu.
U hotelu jedva smo dočekali da speremo sav taj znoj i prašinu sa sebe. Bacamo se u albercu. Tako ovdje nazivaju bazen.


Ulaznica u Chichen Itzu MXP 111,00

07.10.2009. u 15:32 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 22, 29.10.2009. - Iz Chichen Itze za Meridu

Bus drugog razreda, udobna sjedala, vozač i ovdje dere klimom, tri sata vožnje – to je rekapitulacija današnje vožnje od Chichen Itze do Meride, sa 781,100 stanovnika najvećeg grada na Yucatanu. Hvala Bogu, napokon smo u jednom gradu! Već sam se predozirao selendarama i ruševinama. Još od San Salvadora prije gotovo dva tjedna nismo bili u velikom gradu.
Hotel Aventura, nedavno kupljen od strane Amerikanaca i u potpunosti obnovljen, zgodan je mali hotelčić čije sobe nalikuju na garaže, ali s kupaonicom u sklopu sobe, čistoćom i cijenom od samo 75 kuna po noćenju za dvije osobe, ne možemo se žaliti. I smješten je nekoliko blokova, odnosno desetak minuta hoda od glavnog gradskog trga.
Merida me odmah podsjetila na argentinsku Mendozu. Grad je po američkom običaju sagrađen po principu rastera, a u svakoj četvrti ulice se otvaraju u niz malih zelenih trgova na kojima se nalazi obavezno po jedna crkvica koja daje ime trgu i čitavoj četvrti. Zelen je i glavni trg Plaza Grande gdje se ljudi čitav dan skupljaju i sjede na klupicama ležerno promatrajući svijet kako prolazi, upuštaju se u razgovor s poznanicima i potpunim strancima, a posebno je živo kad padne mrak i spusti se ova nesnošljiva vrućina kada još više ljudi izlazi iz svojih kuća na trgove i počne plesati i pjevati. I ja sjedam na Plaza Grande i promatram ljude. Kaju sam negdje izgubio u procesu i nadam se da ću je negdje ponovno pronaći u mnoštvu. A mene pronalazi tip za kojeg se izdaleka odmah vidi da vreba na strance.
“Hola! De donde eres?”, pita me na španjolskom. Jedan od rijetkih koji kreće odmah na španjolskom, a ne na engleskom.
“Croacia.”, odgovaram i krećem s već standardnim objašnjavanjem: “En Europa, cerca de...”.
Nisam ni završio, a tip me prekida: “Ah Hrvatska! Daleko si od kuće. Imate super nogometnu ekipu.”
Jedan od rijetkih koji je barem čuo za Hrvatsku. I opet zbog nogometa. Nisam mu htio reći da od te dobre nogometne ekipe zapravo više nema ništa. Još od Francuske 1998. nije napravila ništa značajnije. Hej, pa nismo se ni kvalificirali na svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi sljedeće godine! Ekipa koja još uvijek živi na staroj slavi.
“Sabes, ovdje u Meridi smo poznati po proizvodnji njihaljki od sisala. Imamo trgovinu u kojoj se mogu kupiti one originalne, a ne ovo smeće koje se prodaje po trgu.”, moram priznati da sam zaintrigiran njegovom ponudom. Ali jedna ova njihaljka teži nekoliko kilograma, a i onako sklopljena je zaista glomazna. Da je Merida negdje pri kraju, a ne sredini mog puta, ozbiljno bih razmislio i možda čak i kupio jednu. Ovako, odlučujem propustiti priliku.
Tip me ljubazno pušta na miru i preporučuje mi da večeras odem na Trg sv. Lucije jer grad organizira noć serenade. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Odlazim do turističkog ureda na trgu raspitati se malo detaljnije o ovom događaju. Osoblje je i ovdje ljubazno. Zapravo svi koji rade u turizmu u Meksiku su zaista ekstra ljubazni i razumijem svoje Španjolce koji, kada dođu u Hrvatsku, žale se na neljubaznost naših turističkih radnika. Ovakve kritike slušam iz godine u godinu. Nažalost ništa se ne mijenja.
Tip u turističkom uredom mi čak preko powerpoint prezentacije cijelih pola sata objašnjava što vidjeti u Meridi pokazujući muzej za muzejem, građevinu za građevinom. Hej, pa ja sam samo došao pitati za noć serenade! No nije važno, ovakav entuzijazam rijetko se viđa i ja, oboružan mnoštvom informacijama, nastavljam s istraživanjem Meride. Kaje i dalje nema na vidiku.
Merida je zgodan kolonijalni grad s uglavnom kućama niske gradnje, a i ovdje dominiraju žarke boje. Merida je i grad kontrasta jer dok su jedne kuće prekrasno obnovljene i šepure se u svom novom šarolikom ruhu, odmah uz njih se nalaze isto tako zgodne zgrade, ali blijedih fasada, poput žene bez šminke. I sviđaju mi se i jedne i druge. Dok se u većem dijelu gradskog centra nalaze ovakve kolonijalne kućice, malo izvan njega u tzv. Paseo Montejo redaju se ogromne palače bivših veleposjednika. Merida je u 19. i početkom 20. stoljeća nevjerovatno prosperirala na proizvodnji sisala, proizvoda koji je čvrst poput plastike i od čijih niti se rade već spomenute njihaljke. Ovaj je grad u to vrijeme imao više milijunaša po glavi stanovnika, nego čitav Meksiko zajedno. Palače su zaista impresivne, pogotovo u ove večernje sate prekrasno osvijetljene. S jedne i druge strane Paseo de Montejo, jedne od najširih avenija u gradu, redaju se ogromna neoklasicistička zdanja s porticima i monumentalnim stubištima. Podsjećaju me na tzv. mansions na američkom Jugu. Avenijom prolaze kočije u kojima stranci udobno sjede i uživaju u prizorima te kao i ja pokušavaju si dočarati neko drugo vrijeme. Vrijeme kada su ovdje lagodno živjeli milijunaši, a njihove sluge tamo negdje u malim kućercima u predgrađu.
Hodajući malo dalje po aveniji dolazim do hotelske zone. Ovo je moderna Merida, Merida staklenih nebodera u kojima se nalaze poznati lanci hotela poput Intercontinentala, Hyatta ili Holiday Inna, Merida u kojoj radnici nose čisto bijela odijela i još bijelije rukavice, Merida u kojoj se strancu podilazi još više nego obično.
Jurim natrag prema Trgu sv. Lucije. Čeka me noć serenade. Gradski oci Meride već godinama organiziraju kulturne manifestacije na gradskim trgovima. I to svaki dan kroz cijelu godinu. Svaki od sedam najvažnijih gradskih trgova ima svoj dan za određenu kulturnu manifestaciju. S malenom roza crkvicom u pozadini s jedne strane i arkadama s druge strane trga, sv. Lucija organizira noć serenade, već negdje 2500. po redu. Na pozornici se najprije ukazuje revijalni orkestar gradske vijećnice Meride, potom nekoliko solista koji redom izvode poznate meksičke balade, pripovjedač starih meksičkih priča, a vrhunac, po mom mišljenju, je plesni ansambl koji izvodi nekoliko veselih jukatanskih plesova. Svi odjeveni u tradicionalne nošnje. Muškarci su odjeveni dosta jednostavno: bijela košulja tzv. guayamera koja je u 19. stoljeću došla s Kube i udomaćila se ovdje te postala dio muške narodne nošnje, bijele duge hlače s dugačkom crvenom maramom zataknutom za desni džep, bijele cipele te naravno panamski šešir na glavi. Narodna nošnja žena tzv. huipil je daleko šarolikija, ali ni izbliza tako šarolika poput primjerice narodnih nošnji u Gvatemali – bijela košulja kratkih rukava s izvezenim dekoracijama u raznim bojama na grudima, šareni pojas, bijela suknja, bijele cipele te kosa koja je skupljena u pundžu koristeći razne raznobojne vezice.
Ljudi u gledalištu je oko petstotinjak. Mnogo stranaca. I iako Lonely Planet kaže da su ovo predstave uglavnom drugorazrednih umjetnika, ja se ne žalim jer sam ugodno proveo jedan večernji sat.
Natrag u hotelu pronalazim Kaju. Kao i obično – spava. Iz dana u dan ide spavati u osam navečer. Tuširam se i, umjesto da idem spavati u pećnici od naše sobe, vraćam se na Plaza Grande. U 11:30 navečer ljudi je još uvijek puno: sjede, šeću, razgovaraju... Iz jednog kuta trga dopire glazba. Odlazim vidjeti što se događa. Pronalazim skupinu od desetak svirača koji sviraju tradicionalne jukatanske pjesme, a tridesetak ljudi, što lokalaca u narodnim nošnjama, što stranaca pleše i zabavlja se.
Pola je noći i zabava ne prestaje. I dalje sviraju i plešu. Zaista je veseo ovaj svijet. Da nije one dnevne vrućine, bez puno bih razmišljanja zaključio kako je Merida ugodan grad za živjeti.
U tom mnoštvu ljudi na trgu primjećujem iznenada kako me promatra neka žena. Pogledam ja nju direktno, ona mene. Mičem pogled. Krajičkom oka vidim da ona i dalje gleda mene. Pet minuta kasnije ista stvar. Odlučujem maknuti se s trga i krećem prema jednoj od sporednih ulica kada iza sebe čujem piskutanje. Okrećem se, a kad tamo ista ona žena s trga: četrdesetogodišnjakinja, puna bora i celulita, izblajhane kose, paradentičnih zuba, odjevena u ekstra usku minicu koja joj nipošto ne pristaje Ono piskutanje samo je potvrdilo moje prethodne sumnje: žena je kurva. Bježim niz ulicu u nadi da me više neće pratiti.
Uzimam taksi i odlučujem otići do diskokluba da vidim kako se mladi zabavljaju u Meridi. Disko se nalazi blizu aerodroma, a putem kroz prozor svog taksija promatram kurve koje se na aveniji skupljaju i čekaju svoje mušterije. Među ovima ima čak i zgodnih. Borim se sa sobom: da li da kažem taksistu da se zaustavi ili ne? Ne bih ništa imao s njima, naravno. Jedino me zaista zanima kakve su im tarife.
U diskoklubu je mrtvilo. Upad se najčešće plaća, ali cijena nije fiksna, već ovisi kako se dopadneš tipu na ulazu. Ja upadam besplatno. Ovdašnji diskači su potpuno različiti od onih europskih ili američkih. To sam pročitao negdje na netu i sada se uvjerio: postoji pozornica oko koje su postavljeni stolovi i stolice na kojima društvo sjedi i promatra ono malo ljudi koji plešu. Svi dolaze u zatvorenim grupicama i teško se individualcu negdje ubaciti. Diskoklub ovdje je više nalik na naše pubove gdje se dolazi uglavnom čavrljati, proslaviti neki rođendan, a manje plesati.
Nakon tri sata i tri Sol piva, odlazim na spavanje. U hotelu pronalazim Kaju koja još uvijek – spava.


Bus Oriente La segunda Chichen Itza-Merida MXP 59,00
Smještaj u Hotel Aventura MXP 200,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom, www.hostelworld.com)

07.10.2009. u 15:31 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 23, 30.10.2009. - Merida i odlazak za Oaxacu

Dok je Kaja po običaju od šest na nogama i razgledava grad, ja skupljam energiju i spavam nakon burno provedene noći. Ionako sam jučer popodne i sinoć vidio cijeli grad i danas mi se nigdje ne žuri. Sad, koliko je moguće spavati u pećnici na preko 30 celzijaca, i to čak uz ventilator, nije teško zaključiti.
U podne se vraća Kaja. Pakiramo stvari i ostavljamo ih na recepciji prije posljednje šetnje gradom koji mi se zaista svidio. Odlazimo na ručak u jednu od lokalnih prčvarnica, El Trapiche, nedaleko glavnog gradskog trga: vrlo prometna ulica što autima što neumornim prodavačima suvenira, a restoran je nekoliko običnih plastičnih stolica i stolova prekriveni onim industrijskim plastičnim stolnjacima. No, navodno je hrana ovdje ukusna i, ono još važnije, jeftina. “Molimo Vas operite ruke prije spravljanja hrane!”, stoji upozorenje napisano velikim slovima na zidu kuhinje. Koliko toliko daje nam utjehu da nas neće posjetiti gospođica salmonela i njene prijateljice.
Sopa de lima je juha od limete, lokalni specijalitet na Yucatanu. Riječ je o pilećoj juhi s komadićima piletine, luka, rajčice i ponekad kaktusa, začinjena s korijanderom (naravno!) i malo svježe iscjeđenog soka od limete. Lagano je gorka okusa, a ovdje na Yucatanu kažu da je dobra za rashlađivanje organizma, kao i za liječenje visoke temperature i gripe. Navodno nikada nećeš biti bolestan ako jedeš juhu od limete. Da bar! Vidjet ćemo!
Enchiladas suizas, moje glavno jelo, su tortille najprije namočene u umaku, da se omekšaju, prije nego li se nadjenu sirom i zapeku u pećnici. Serviraju se uz malo piletine ili govedine. U mom slučaju, umak je kričavo zelene boje od paprika, ali može biti i crven. I ove enchilade su pomalo gorke (ne bih se iznenadio da su i u njih ubacili nešto limete), ali osvježavajuće.
U sedam navečer ponovno smo na autobusnom kolodvoru. Vrijeme je za put pod noge. A ovo će biti itekakav put! Od Meride do Oaxace 21 sat je vožnje! Naravno da idemo busom prve klase, ali što je previše, previše je. Iako avion istu relaciju prođe za oko dva i pol sata i neznatno je skuplji od busa, Kaja se boji letenja i po njenim riječima: “...ne želim riskirati. I želim vidjeti pejzaž.” I nagledat će se pejzaža. Bez sumnje. 21 sat u autobusu!


Ručak u El Trapiche MXP 90,00 (po osobi, juha od limete + enchiladas suizas)
Bus ADO La Primera Merida-Oaxaca MXP 864,00

07.10.2009. u 15:30 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 24, 31.10.2009. - Oaxaca

I dalje se vozimo u busu. Lakše je nego li sam očekivao jer je autobus udoban i sati prolaze vrlo brzo. Cijelu noć bus je stao svega dva-tri puta pa se moglo bez prekida odspavati. Jedino što i ovaj vozač pati na klimu i ne ferma ni pet posto nas putnike koji smo se zabundali u jakne i deke. U jednom trenutku primjećujem da pokušava sniziti unutarnju temperaturu busa na deset stupnjeva!
Cesta je očajna. S izuzetkom jednog kratkog dijela moderne autoceste, ostatak su uske dvotračne ceste prepune rupa i neravnina, a točka na i su ležeći policajci koji su očito omiljeni ovdje u Meksiku jer ih ima posvuda: kako u selima i gradovima, tako i usred ničega pa svrhu ovih posljednjih baš i ne razumijem. Ne zaboravimo ni mnoge kontrolne punktove meksičke policije i vojske na cestama. U punoj vojnoj opremi s velikim kalašnjikovima nije ti baš svejedno kad zaustave tvoj autobus usred noći i usred ničega.
Pejzaž je većim dijelom šikara, nimalo zanimljiva. Tek pred Juchitanom, nedaleko pacifičke obale, i nekih šest-sedam sati vožnje od Oaxace, krajolik se mijenja i postaje zanimljiviji. Oko nas sve je naborano brežuljcima prekriveni gustim šumama. Tamno zelena boja djeluje smirujuće. Visokih planina ovdje nema na vidiku. Sve se doima kao da je netko zgužvao komad papira i bacio ga ovdje na površinu zemlje. Počinje lagana kišica i oblaci se spuštaju nešto niže. Vrhovi nekih od brežuljaka sada su u oblacima.
Bliže Oaxaci, počinju i kaktusi. Dok su neki ad-hoc izrasli, drugi su planski zasađeni i pred nama se sad otvaraju čitava polja kaktusa. Točnije, agava. Jer od agava u ovom dijelu Meksika proizvode mezcal, alkoholno piće s visokim postotkom alkohola (oko 40%), a čija svaka boca mora obavezno sadržavati crva koji inače obitava u mesnatim listovima agava. Mezcal je najpoznatiji izvozni proizvod Oaxace i treba ga probati. Jedan od sljedećih dana... Bus se nastavlja penjati prema Oaxaci. Grad se nalazi na preko 1500 metara nadmorske visine.
Nakon 22 sata vožnje, napokon ulazimo u Oaxacu. Bus malo kasni, ali jedan sat više-manje. Osjećam se nevjerovatno odmornim, unatoč činjenici da su nedostajala samo dva sata pa da možemo reći da smo bili cijeli dan u autobusu. Zvuči suludo, ali u stvarnosti je puno lakše. Temperatura je ugodnih 25 stupnjeva. Moja idealna temperatura. Sad mi se doima pomalo nestvarnim kad se sjetim da smo dva tjedna umirali na vlagi i temperaturi od 35 celzijaca. Oaxaca mi se već sviđa. Nadam se da više pred nama nema ekstremnih temperatura.
La Villada Inn je ime hostela u kojem ćemo provesti sljedeće tri noći. Malo je izvan grada, ali to mi ne smeta jer ću se barem moći odmoriti. Oaxaca je smještena u dolini između visokih planina sa svih strana, a hostel se nalazi na jednoj od tih planina. Pogled na planine i grad, posebice osvjetljen u noćnim satima, izgleda čarobno. Jest da za svaki kurac moramo koristiti taksi, ali to je cijena koju moramo platiti za malo mira. La Villadu drži jedna draga meksička obitelj koja je čitav niz godina provela u SAD-u i zatim se vratila doma u Oaxacu. Navodno se mnogi Meksikanci, nakon zarađene koje pare preko sjeverne grane, žele ipak vratiti u svoju domovinu. Oni koji su u Americi legalno, nemaju problema. Problem je vratiti se ilegalcima koji su ilegalno prešli preko Rio Grande u SAD, nemaju regulirani status i, ako se odluče, jedini način za vratiti se doma u Meksiko je preći granicu na isti ilegalni i opasan način.
Obitelj nas poziva na večeru. Baka obitelji je napravila odličan mole, još jedan od izvoznih proizvoda Oaxace. Riječ je o salsama od raznih vrsta čilija s raznim dodacima koje u Oaxaci prate gotovo svako jelo. Baka je malo pretjerala na čiliju tako da par žlica molea slijedi litra ispijene vode. Kad odlazim u krevet, još uvijek u ustima osjećam mole i čili.


Taksi Autobusni kolodvor-La Villada Inn MXP 50,00
Smještaj u La Villada Inn USD 28,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom u hodniku)
Večera u La Villada Inn MXP 65,00 (pileća juha + riža i mole + voda)

07.10.2009. u 15:29 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 25, 01.11.2009. - Oaxaca

Iako je savezna država Oaxaca s preko 3.5 milijuna stanovnika peta po veličini država Meksika, njen glavni grad ima svega 265,000 stanovnika. Ciudad de Oaxaca ili, kako se još naziva, Oaxaca de Juarez, s obzirom da je jedan od najvažniji meksičkih predsjednika i reformator Benito Juarez rođen u okolici grada, ima atmosferu malenog grada u kojem se lokalno bjelačko stanovništvo mješa s indijanskim Zapoteca i Mixteca iz okolnih sela te mnogobrojnim strancima, od kojih su mnogi otkrili ugodnu atmosferu i još ugodniju klimu Oaxace i preselili se na ovaj jug Meksika.
Danas je Dan mrtvih, jedna od najvažnijih fešta u Meksiku. Grad se polako sprema za večer jer kad padne mrak počinje ona prava fešta po ulicama i trgovima grada, crkvama i grobljima. Po šarolikim kolonijalnim kućicama Oaxace ili su već stavljeni ili se postavljaju ukrasi. Morbidni su to ukrasi: kostur u prirodnoj veličini sjedi u kafiću, drugi kostur maše s balkona jedne kuće, a simbol Oaxace u ove dane je La Catrina, kostur odjeven u žensku haljinu i s ogromnim pernatim šeširom na glavi. Catrina iskače iza svakog ugla, sa svakog prozora i balkona... Na glavnom gradskom trgu Plaza de Armas lokalni su umjetnici od pijeska raznih boja napravili tzv. tepihe, odnosno majstorije u obliku kostura i lubanja na podu trgu. Sličnih “kosturskih” suvenira ima na svakom koraku: privjesci za ključeve, magneti za frižider, figurice od gline, ukrasi za božićno drvce...
Oaxaca je poznata i po prekrasnim kolonijalnim crkvama. Bazilika Gospe od Samoće, crkva San Felipe Neri, katedrala, ali najvažnija je crkva sv. Dominika i obližnji dominikanski samostan. Dok sam u Meksiku i Gvatemali do sada uglavnom viđao crkve veoma jednostavnih interijera, ovdašnje crkve su pravi kontrast: prekrasnih glavnih fasada poput izrezbarenih oltara, a unutrašnjost svake je prekrasno ukrašena zidnim freskama, stucco dekoracijama, drvenim rezbarenim oltarima i kipovima. Dominikanska crkva je najbolji primjer oaxacanske kolonijalne raskoši. Neki bi rekli da je crkva kič kakvog nema pa čak bih se i ja na prvi pogled mogao složiti s ovom konstatacijom. Ali nakon još par koraka u unutrašnjost crkve, ukazuju se detalji koji oduzimaju dah poput polukipova svetaca od stucca koji vire sa stropa ili detaljno izrađena biljna stucco dekoracija.
Vraćam se na Plaza de Armas u kasnim poslijepodnevnim satima. Pronalazim praznu klupicu i odlučujem malo čitati malo promatrati ljude. Napokon sam nakon tjedana potrage našao dvije nove knjige Paula Theoruxa, vjerovatno u ovom trenutku mog omiljenog autora: Mosquito Coast, roman koja govori o američkoj obitelji koja odlučuje iz temelja promijeniti svoj život i preseliti se u Honduras, te Old Patagonian Express, putopis u kojem autor opisuje svoje dogodovštine na svom overland putovanju od Bostona do Patagonije.
Atmosfera glavnog gradskog trga ometa me u čitanju. Naposljetku ostavljam knjigu sa strane i odlučujem samo promatrati svijet. Ljudi sjede u hladu na klupicama i razgovaraju. Djeca se igraju šarenim balonima. Drugi prodaju na svojim pokretnim štandovima hotdogove i hamburgere te razna osvježavajuća pića. Tip preda mnom na visokoj stolici poput prijestolja čisti cipele svojim mušterijama dok one čitaju lokalne novine. I mušterije se izmjenjuju jedna za drugom. Postoji čak i red za ovog čistača cipela. Mora da dobro zaradi jer praznog hoda nema.
Kaja završava s dominikanskim muzejem i zajedno odlazimo do hostela da se obučemo u toplo i spremimo za noćnu feštu na groblju. Ovdje kad padne mrak zna biti itekako prohladno. Ljudi iz hostela ljubazno su predložili da im se mi i nekolicina ostalih gostiju u Villadi pridružimo u fešti na grobu njihovih predaka. Prvi korak je sveta misa u jednoj od gradskih crkvica. Dok čekamo da zavši, šećemo se ulicama oko crkvice koje su ukrašene kosturima, obješenim ljudima, lažnom krvlju i mnoštvom svijeća. Ljudi, posebice djeca, maskirani su u razne morbidne likove i potpuno su se uživjeli u svoje uloge. Dok Sjevernoamerikanci slave Halloween u noći s 31.10. na 01.11., ovdje u Meksiku sve se dešava dan kasnije, odnosno u noći s 01.11. na 02.11.
Slijedi procesija maskiranih ljudi, vatromet, a potom i odlazak do središnjeg gradskog groblja. Groblje je posvuda ukrašeno svijećama i cvijećem poput naših na Svi svete. Ali razlika između naših i meksičkih groblja je velika. Ovdje osim što se grobovi ukrašavaju cvijećem i svijećama, ljudi dolaze feštati na grobove svojih najmilijih. Svaka meksička kuća ima na ove dane uređen oltar sa cvijećem, svijećama i slikama svojih najmilijih kao i predmetima koji su najmiliji voljeli za života. Potom na groblje Meksikanci 01.11. dolaze s kutijama prepunim mezcala, tequile, piva, vina i razne druge alkoholne pijače. I opijaju se. I proliju malo po grobovima svojih najmilijih da se i oni napiju. Puše. Razgovaraju. Plešu i pjevaju. Groblje odzvanja u tonovima meksičkih narodnih pjesama koje uživo izvode čitavi orkestri ili mariachi. Par koraka od mene, posjednut na jednom od grobova, jedan par se žvali. Nikoga očito ovo ne zabrinjava previše. Nitko se ne sablažnjava. Mnogi dolaze na groblje sa stolovima i stolicama i večeraju uz svoje najmilije. Bit ove večeri jest vjerovanje da mrtvi imaju jednom godišnje dozvolu da se vrate na ovaj svijet u obliku duša i zabaviti se sa svojim najmilijima koji još uvijek žive. Ovo nije ništa morbidno, već fešta mira i sreće.
U ponoć nas tjeraju s groblja. Mnogi bi htjeli ostati još malo, ali groblje se zatvara. Neki će feštu nastaviti po lokalnim birtijama, a mnogi će se pozdraviti sa svojim mrtvima i zaželjeti da se ponovno susretnu dogodine.

07.10.2009. u 15:28 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 26, 02.11.2009. - Oaxaca i Cuilapan de Guerrero

Probudio sam se s užasnom grloboljom i lagano povišenom temperaturom. Ne znam da li je to od cijelovečernje fešte na hladnom groblju ili više od onog odvratnog mezcala, okusa na benzin, koji smo tamo ispijali. Vjerovatno oboje.
Kaja je rano izašla. Pentra se po nekakvim ruševinama u okolici grada. Ja se ranije odlučujem za jedno laganini jutro: malo duže spavanje, tuširanje, pisanje... A onda ruksak na leđa i u centar naći se s Kajom na dogovorenom mjestu pred dominikanskim samostanom.
Ništa u gradu ne daje naslutiti ludilo koje je sinoć vladalo po gradskim ulicama i grobljima. Ostalo je samo još nekoliko ukrasa i nekoliko oltara. Ljudi u rano poslijepodne je malo na ulicama Oaxace. Mnogi ili još uvijek spavaju ili ne spavaju, ali su u svojim kućama, i odmaraju se od sinoćnjih prekomjernih količina alkohola. Nema ni puno turista. Mnogi su vjerovatno nakon onoga sinoć prvom jutarnjom prilikom dali petama vjetra. Uporni su jedino prodavači suvenira. Oni, čini se, nikada ne spavaju.
Kaja dolazi na dogovoreno mjesto i zajedno odlazimo do još jednog dominikanskog samostana. Riječ je o Cuilapan de Guerreru, mjestašcu koje se nalazi pola sata vožnje lokalnim busom od Oaxace. Dominikanci su ovdje u 16. stoljeću izgradili velebni samostan i obitavali u njemo sljedećih 200 godina. Većem dijelu samostana nedostaje krov, ali samostanski klaustar je zaista impresivan sa stupovima i lukovima s isklesanim detaljima te zidovima prekrivenim višestoljetnim freskama. Biljaka u klaustru uopće nema pa djeluje pomalo hladno i sterilno. S krova samostana pruža se impresivan pogled na zelene brežuljke koji okružuju ovu dolinu.
Natrag u Oaxaci, provodimo posljednju večer na Zocalu, glavnom gradskom trgu. U šest sati već je pao mrak, a ljudi ovdje, veoma španjolski mentalitet, izlaze iz svojih kuća na trgove poput vampira s prvim mrakom. Trg i ulice se pune ljudima, mladima i starima. Mi večeramo u La Primaveri, jednom od lokalnih kafića skrivenom u arkadama jedne od kolonijalnih građevina koje okružuju trg. Savršeno mjesto za promatranje, a da tebe malo tko primjeti. Ljudi šeću, razgovaraju, neki su odlučili nešto prigristi na nekom od pokretnih snack štandova, djeca se igraju svojim balonima, a tu su i ulični svirači i pjevači te razni drugi performeri. Jedan svirač i pjevač nam posebice upada u oči. Pokušava se dodvoriti turistima koji sjede za stolovima u restoranima pjevajući zapadnjačke pjesme. No, nitko ga ne doživljava i na kraju završava sam sebi pljeskajući.
Hrana u “Proljeću” je jedna od najboljih koje sam probao u Meksiku, a cijena jedna od najnižih. Zvuči nerealno s obzirom da se nalazimo na samom glavnom gradskom trgu. Indijanska juha od piletine, riže i povrća, odlični tacosi (tortille) punjeni govedinom i pola litre soka od papaje – sve za 30-tak kuna! A ove tacose bih mogao nastaviti jesti i jesti...
Na povratku u hotel bacamo još jedan pogled na fasade crkvica u tipično meksičkom baroknom tzv. churigueresknom stilu. Detaljno su isklesane poput oltara. Oaxaca ih je puna.
Vani postaje prohladno. Na licu osjećam i par kapi kiše. Temperatura mi se spustila nakon jednog paracetamola, ali grlo me i dalje grebe. Najbolje se vratiti u Villadu i ne igrati se s vragom.


Bus Oaxaca-Cuilapan de Guerrero MXP 5,00
Ulaznica u dominikanski samostan u Cuilapanu MXP 31,00
Večera u Cafeteria La Primavera MXP 100,00 (po osobi)

07.10.2009. u 15:27 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 27, 03.11.2009. - Iz Oaxace za Puerto Escondido

Još jedna. I još jedna. I još... Jesmo li stigli? Ne! Iza zavoja ih ima još. I još... Rupama na cesti nema kraja. Dan nije počeo dobro. Prvo nismo našli jeftiniji bus za Puerto Escondido pa smo morali malo lutati po gradu ne bismo li našli moderni klimatizirani minibus za isto mjesto na oaxacanskoj pacifičkoj obali. I našli smo ga, ali od klime ni k, a minibus bi se mogao smatrati modernim da živimo u kasnim 80-ima ili ranim 90-ima prošlog stoljeća. Neki od prozora se ne mogu ni otvoriti, sjedala su toliko izlizana da me strah da s jednom od onih rupa ne iskoči i feder i zabije mi se ravno u šupak.
No, najočajnija je cesta. Proklinjem dan kad me Kaja nagovorila na putovanje u Meksiko. Jebeš zemlju koja nema dobre ceste! Zavoj za zavojem, rupa za rupom. Ovo je u rangu s Mozambikom. A mislio sam da se Mozambik ne može ponoviti. I gore dolje po planinama. Veoma jednoličnim planinama. Prvo malo šikare, pa onda nešto borove šume, a onda opet šikara. Ništa impresivno. Nema tunela, nema vijadukata, već se cesta na starinski način penje i spušta po vrhovima planina ili zavojito poput zmije obavija njihove padine. A vozač je pravi senor kamikaza. Vozi kao da je riječ o nepregledno ravnoj cesti. Spavanje u busu? Nemoguće. Čitanje u busu? Još manje. Povraćanje u busu? Vrlo vjerovatno.
Gotovo sedam sati kasnije dolazimo u “Sakrivenu Luku”. Nakon one planinske havarije Puerto Escondido se zaista čini kao sakrivena luka. Senor kamikaza nam daje nogom u guzicu usred neke neidentificirane ulice. Čini se da mu se ne da dalje do kolodvora. Nema nam druge nego u taksi i do hostela.
Zvonimo na vrata kuće na kraju neasfaltirane blatnjave ulice. S druge strane čuje se lavež psa. Vrata se lagano otvaraju. Proviruje neki mladac. Isprva nam se doima kao da je spavao pa smo ga probudili svojom bezobzirnom zvonjavom. Onda shvaćamo da je totalno napušen i vjerovatno pripit. Ime mu je Aaron i pomaže oko hostela. Oprostit ćemo mu slabe reflekse jer nam na prvom katu daje sobu veću od mog stana.
Ne ostajemo dugo u hostelu. Takva je sparina da nam ne preostaje ništa drugo nego pronaći Pacifik i baciti se u vodu. Baš kad sam mislio da sam zbrisao od jukatanskih vrućina, evo me ponovno u paklu. Hvala Bogu da je plaža svega desetak minuta hoda nizbrdo od hostela jer u protivnom bi netko platio glavom. Sav sam sljepljen, smrdljiv, želudac mi se još uvijek nije smirio i još osjećam one cjelojutarnje zavoje i rupe (i pun kurac ležećih policajaca usred ničega), živčan sam...
Ali plaža je savršena da zaboravim na sve te jutrošnje muke. Playa Carizalillo malena je pješčana plaža sakrivena među stijenama na samom rubu Puerto Escondida. Biti na rubu znači ne imati puno turista poput glavne plaže Zicatele u centru mjesta. Što baš po mom guštu. Playa Carizalillo je prekrasna da prekrasnija ne može biti. Podno klifova, sakrivena od očiju voajera, lagano zaklonjena od inače snažnih pacifičkih valova. S prvom pogledom znam samo jedno: ovo je jedna od najljepših plaža koje sam vidio u životu. Dakako, moru ovdje fali ona tirkizna boja Kariba, ali ovdašnja zelenkasta boja mora djeluje puno stvarnija od one karipske.
Spuštamo se niz 180 stepenica usječenih u stijenu, znajući da po onome po čemu smo se spustili, trebat ćemo se u povratku i popentrati. Pijesak je nešto grublji od karipskog, ali zato je voda i ovdje savršeno prozirna sa savršenih 30-tak stupnjeva. Toplija nego u doma u kadi. Satima ostajemo u vodi dok nam se nisu posve smežurale ruke, noge i...ostali dijelovi tijela. Gori smo od žaba. Prekidamo uživanciju samo da nešto prigrizemo u jednoj od onih jednostavnih zalogajnica na plaži. Biti na moru, a ne probati ribu bio bi grijeh. Zato uzimam pescadillas, zapečene tortille punjene ribom, okusa poput našeg šaruna.
U hostelu upoznajemo četvoricu Australaca, dvije Kanađanke i jedan malo stariji engleski par. Svi odreda zajebanti. Atmosfera je opuštena da opuštenija ne može biti. Proglašavam ovaj hostel jednim od najboljih u kojima sam bio od kada putujem svijetom. Planirali smo u Puerto Escondidu ostati samo jednu noć na putu prema sjeveru, ali očarani ljepotom Carizalilla i atmosferom u Tower Bridgeu, odlučujemo dodati još jednu noć.


Bus Oaxaca-Puerto Escondido MXP 150,00
Smještaj u Tower Bridge Backpackers USD 20,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Ručak na plaži MXP 50,00 (tri pescadille i coca cola)

07.10.2009. u 15:26 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 28, 04.11.2009. - Puerto Escondido

Ostao sam bez para. Točnije, bez pesosa. Imam dolare, ali čini se da ih ovdje nitko ne prima. A mjenjačnice ni na vidiku. Kaja i ja po sparini hodamo ulicama Puerto Escondida u potrazi za mjenjačnicom. Vani je tek deset sati, ali sparina očito ovdje ne poznaje vrijeme. Napokon nalazimo jednu, ali tečaj je tako očajan da iz inata ne želim mijenjati, nego radije nastavljam s potragom. Pronalazimo banku, ali red je toliki da mislim da ni ne stanem u malu prostoriju dva sa dva. Spuštamo se tako pješke u centar mjesta. Putem prolazimo pokraj još nekoliko banaka, ali sve odreda pune ljudi da do sutra ne bih došao na red. Ne razumijem kako jedno mjesto poput Puerto Escondida, gdje ne samo da ima turista, već i puno stranaca (čitaj, gringosa) koji su odlučili ovdje živjeti, nema puno više mjenjačnica. Grad me počinje lagano frustrirati. Naposljetku u centru pronalazim mjenjačnicu u kojoj je tečaj nešto povoljniji, iako još uvijek nepovoljan. Mijenjam nešto sitno tek toliko da imam za danas i sutra do Acapulca gdje bi trebalo biti lakše promijeniti novac. 'Trebalo' – ključna riječ...
Očekivao sam piktoreskno ribarsko mjesto. Ispalo je da je Puerto Escondido zaista ribarsko mjesto, ali daleko od piktoresknog. Navrat nanos izgrađene zgradurine od betona, prljavština, smrad što smeća što usmrdljene ribe, ljudi pomalo sumnjiva karaktera, povlače za rukav sa svih strana pokušavajući te nagovoriti da jedeš baš u njihovom restoranu ili uzmeš baš njihov čamac za neku od ekskurzija. A Zicatela? Pa, kilometrima dugačka pješčana plaža, nekakav čudan mix žutog i crnog pijeska, nešto mekši nego na Carizalillu, ali zato je voda neprozirna. Veliki valovi. Do pojasa ulazimo u vodu i odustajemo. Ipak smo mi pronašli našu savršenu plažu. Vraćamo se na Carizalillo.
Australci, Britanci i Kanađanke su već tamo. Bez puno razmišljanja ostavljamo stvari na pijesku i bacamo se u vodu. Joj, kakvo osvježenje! Pridružujemo se veseloj ekipi. Sean, jedan od Aussieja, već je četiri mjeseca u Meksiku, prvo kao učitelj engleskog jezika, a sad kao turist. Ne zna kada će doma. Vjerovatno kada nestane novca. Ako prije toga ne nađe ovdje nekakav posao. Josh, Doug i Anthony, ostali Australci, na proputovanju su po sjevernoj i južnoj Americi. Sljedeća destinacija im je Peru i planinarenje po putu Inka. A Englezi? Za par dana idu za Oaxacu. Planiraju ići istim onim putem kojim smo mi jučer došli. Sretno. A mi? Trebali bi sutra za Acapulco. Nažalost.
Na plaži smo cijeli dan. Gotovo ne izlazimo iz vode koliko je dobro. Ručamo na plaži. Uzimam encamaronadu, zapečene tortille punjene kozicama, sirom i rajčicom. Delicioso. Odlazimo tek sa zalaskom sunca, prekrasnim crvenilom tamo negdje za pacifičkim horizontom.
Australci u hostelu spremaju večeru. Ponudili su se da kuhaju. Svatko od nas im je dao nešto para. Kupili su mesa i ribe i riže i povrća. Prava mala gozba. I popraćeno s nekoliko Corona piva, najboljeg piva na svijetu. Kod nas je tridesetak kuna. Ovdje deset pesosa, jeftinije od vode. Četiri Corone i nekoliko dimova hierbe kasnije osjećam da malo lebdim negdje pripit i lagano napušen. Ipak svi izlazimo van u lokalni birc na još malo opijanja i plesanja uz zvukove latino glazbe. Ja oko dva i pol ujutro odlučujem stati na loptu i vraćam se u hostel. Kaja ostaje s dečkima. Svaka čast. Napokon je probila magičnu granicu od osam sati navečer kao vremenu za spavanje.


Ručak na Playa Carizalillo MXP 105,00 (tri encamaronade i limunada)

07.10.2009. u 15:25 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 29, 05.11.2009. - Iz Puerto Escondida za Acapulco

Dok društvo iz hostela nakon cijelonoćnog ludovanja još spava u pola osam ujutro, mi se iskradamo van. Iako želim ostati još dan dva u Puerto Escondidu, Kaja je odlučila da krenemo dalje. I tako mi sa svojim koferima ponovno cupkamo prema autobusnom kolodvoru i hvatamo bus, ovaj put za Acapulco. Iako nam na karti piše da je riječ o busu prve klase, zapravo je više riječ o drugoj nego prvoj klasi: sjedala su ofucana, tv ekrani zrače čudnim bojama, a vozač (Kamikaza II) staje svakih par minuta i prima nove putnike kao da je riječ o chicken busu, a ne busu prve klase.
S obzirom da na karti cesta do Acapulca prati obalu Pacifika, očekujemo prekrasne pejzaže Tihog oceana. Nažalost, brzo shvaćamo da pogled na ocean nećemo danas dobiti. Cesta prolazi par kilometara od obale oceana, ali između nas i Pacifika neprestano stoje brežuljci koji nam blokiraju pogled. Tek devet sati, mnogo brežuljaka, palmi i šikara kasnije, pred nama se iznenada ukazuje Tihi ocean. Stigli smo u Acapulco.
Radije bih da nismo i da je bus nastavio dalje prema sjeveru i posve preskočio Acapulco. Po izlasku iz busa, orkanski me zapuhnula sparina pomiješana sa visokom razinom smoga. Kapljice se brzinom svjetlosti počinju formirati na mojoj koži. Dok sam rekao keks, majica i hlače su mi već mokri i priljepljeni uz tijelo. Fuj! Fuj! Fuj! Ova količina smoga, smrada, buke i sparine me dosta iznenađuje jer Acapulco nije baš veliki grad. Ima samo 616,400 stanovnika. Kad vidim kakav je, počinje me pomalo hvatati panika. Kakav je onda Ciudad de Mexico s preko 19 milijuna stanovnika?
Na kolodvoru nas odmah zaustavljaju službeni kolodvorski taksisti.
“Cuanto cuesta do La Quebrade?”, La Quebrada je četvrt u kojem je naš hotel, malo izvan kaosa gradskog centra.
“70 pesosa.”, i pokazuje mi nekakav cjenik. Cjenik za glupe turiste. Kao da će cijena biti točnija i prihvatljivija ako turistu pokažu nekakav fake papir.
Ljutito se okrećem i odlazim. Na cesti hvatam jednu od onih starih taksi buba kojih na ulicama Acapulca ima na tisuće. Znajući da je normalna cijena između 35 i 50 pesosa, pitam sad ovoga:
“La Quebrada? Cuanto?”
“40 pesos senor.”, odgovara.
Smatramo da je to poštena cijena i ubacujemo svoje kofere i nekako jedva jedvice uguravamo sebe u plavo-bijelu taksi bubu.
Iako je vožnja do La Torre Eiffela, našeg hotela, svega desetak minuta, dovoljno je da dobijemo još koju blic sliku ovoga grada. Negativnu. Sparina, smrad i smog već su me na kolodvoru odgovorili od dužeg zadržavanja u Acapulcu. Kroz prozor taksi bube promatram mnoštvo sirotinje: neki a la Indija spavaju ispruženi na ulicama, licem u lice s prljavim pločnikom; drugi prosjače i nadobudno hvataju one za koje smatraju da bi mogli imati novca. Žalosno je na što je spao slavni Acapulco kojeg su nekad pohodile velike zvijezde poput John Waynea, Elisabeth Taylor i slični. Grad je rupetina. I to bi bila možda čak i preblaga riječ.
Vrata u La Torre Eiffelu otvara nam polugoli srednjovječni dlakavi recepcionist. Pokazuje nam sobu, a s obzirom da ostajemo samo jednu noć, mora nam zaračunati 350 pesosa. Ako se odlučimo za duže, spustit će nam cijenu. O ne, hvala lijepa na ponudi, ali ja što prije želim vidjeti Acapulco za svojim leđima. Nije baš zadovoljan. Pokušava nam uvaliti neku od ekskurzija ili restorana kako bi pobrao proviziju. Ipak treba negdje drugdje zaraditi. Mi ga na lijep način šaljemo u tri pičke materine. Ne treba nam ovo nakon devet sati vožnje u busu “prve klase”.
U sobi je sauna. Sa sparinom kakva vlada vani i u večernjim satima, ne iznenađuje me. Ni ventilator ne pomaže. Treba se otuširati. Tople vode naravno nema.
Zadnje atome snage, koje bus ili Acapulco još nisu uspjeli isisati iz nas, skupljamo za jednu šetnju po čuvenoj akapulskoj La Costeri, promenadi koja uz ocean prati 12 kilometara dugački zaljev Bahia de Acapulco uz kojeg se razvio grad. Deset minuta kasnije uzimamo lokalni bus. Sparina i smog ne dopuštaju ovdje čovjeku da se šeće.
Izlazimo na dijelu La Costere koji je bio izgrađen da nalikuje Miamiju i Las Vegasu zajedno. Danas ne nalikuje niti jednom. Daleko je od Miamija, a još dalje od Las Vegasa. Visoki neboderi hotela dižu se uzduž promenade. jedan shopping centar i čitav niz malenih trećerazrednih trgovina svega i svačega, dosta drugorazrednih noćnih klubova i kafića. I sirotinja. Iako gradski oci pokušavaju revitalizirati Acapulco, teško da će u tome uspjeti. Acapulco živi na staroj slavi, zaglibio je negdje u prošlosti. Najveći meksički izvozni proizvod, telenovele ili sapunice, često prikazuju Acapulco kao ekskluzivno mjesto lude zabave. Vjerovatno je i to dio onog plana revitalizacije Acapulca. Jer stranih turista gotovo da i nema. Svi ovi ljudi su uglavnom bolje stojeći razmaženi Meksikanci, uglavnom mlađa populacija, kojima netko prstom treba pokazati da postoji nešto bolje. Puno bolje.
Nakon večere u Pizza Hutu (da, zaželio sam se pizze jer meksička hrana, koliko god da je odlična, već mi pomalo izlazi na uši), Kaja odlazi u hotel, a ja odlučujem još malo prošetati gradom. Svijetla blješte sa svih strana. Na obali pokušavam vidjeti osvjetljenu drugu obalu zaljeva. Ne uspijevam u nakani. Nekakva sumaglica, sigurno od smoga, prisutna je i po noći. Kafići i diskoklubovi zjape skoro pa prazni. U nekima prosjek popravlja ona razmažena meksička dječurlija. Užas. Ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali strava i užas španjolskog Lloret de Mara je mila majka prema stravi i užasu Acapulca.
“Chicas o chicos, senor? Escort?”, nudi mi tip na pločniku dok prolazim ispred jednog od diskoklubova.
“No, gracias.”
Eto na što je spao slavni Acapulco.


Bus Puerto Escondido-Acapulco MXP 303,00
Taksi Ejido terminal-La Quebrada MXP 40,00
Lokalni bus po La Costeri MXP 6,00
Večera u Pizza Hutu MXP 200,00 (obiteljska pizza + dva pića)
Smještaj u La Torre Eiffel MXP 350,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)

07.10.2009. u 15:24 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 30, 06.11.2009. - Acapulco i odlazak za Cuyutlan

“Znaš li da nam tip s recepcije ne želi pričuvati stvari do popodneva?”, upada Kaja u sobu. Ja taman jedva jedvice zatvaram svoj kofer koji je iz dana u dan sve veći i sve teži.
“Kaže da nema mjesta za naše kofere!”, Kaja je ljuta ko ris. Gledam malo po hotelu. Pola soba je prazno. Ma kojih pola soba?! Skoro sve su prazne. Osim nas, vidio sam sinoć još samo dvije djevojke. Tip je jednostavno kreten kojemu je bilo najvažnije pokupiti pare, a onda se slikajte. Mother fucker! Još jedna slika Acapulca.
Bacamo ključ na recepciju i odlazimo bez pozdrava. Još pomalo pospani jer se ni naspavli nismo pretjerano. Sinoć je neka latino glazba treštala iz obližnjeg diskokluba do sigurnih dva-tri ujutro, a kad je konačno završila, oglasio se pijetao. Još u podne ga čujem kako kukuriče tamo negdje među kućama Acapulca. Zaista će teško biti revitalizirati ovaj grad.
S koferima odlazimo na autobusni kolodvor. Bus za Cuyutlan, turističko mjesto s navodno prekrasnom plažom još nešto malo prema sjeveru, ide u četiri popodne. Plan B je ostaviti kofere u garderobi na kolodvoru, uzeti taksi i okupati se sat-dva na jednoj od manjih acapulskih plaža.
“4 pesos por maleta y por hora.”, Indijanka na šalteru garderobe objašnjava da je cijena 4 pesosa po koferu po satu. Nije to skupo. Oko kunu i pol. Dajem joj kofer.
“No, senor. Usted tiene tres maletas. 12 pesos por hora.”, kaže mi, a ja je zbunjeno gledam. Kako to misliš tri kofera kad imam jedan jedini?! Pokazuje mi na tenisice svezane s jedne strane kofera i sandale s druge. Ja je gledam i ne vjerujem svojim očima i ušima. Hoćeš mi još naplatiti i za svaku sandalu i tenisicu posebno?!
“Que robo! Picka ti materina! Nasla si mene zajebavati! Que mierda es Acapulco!”, uzimam svoja “tri” kofera i iz principa joj ne dam pare. Plaža je prekrižena i umjesto nje, odlazimo do nekakvog chicken fast fooda na ručak i gubljenje vremena.
I tu je ista slika Acapulca. Konobarice nas jedva doživljavaju. Osmijeha na njihovim licima nema. Hranu čekamo čitavu vječnost, a račun još duže. Danas sam naučio da postoji nešto duže od vječnosti. Na kraju im ostavljam napojnicu. Jedan mizeran novčić od jednog pesa. Oko 40 lipa. A trebali smo ostaviti 10% ili preko 20 pesosa. Neka zbroje dva i dva.
Teško je opisati kakav je fenomenalan osjećaj kada napokon u četiri popodne napuštamo Acapulco. I nema šanse da se u njega ikada više vratim. Ne želim to ni drugima. Pa ni svojim najgorim neprijateljima.


Bus Acapulco-Tecoman MXP 418,00

07.10.2009. u 15:22 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 31, 07.11.2009. - Cuyutlan

Ni ovdje cijelim putem nema mora na vidiku. Samo brežuljci, palme, kaktusi i šikara koji nas dijele od mora. Nema cijelim putem ni autoceste. Već samo ona ista uska neravna rupičasta dvotračna cestica. Jedanestsatnu noćnu vožnju vozač nam pokušava skratiti preglasnim filmovima. Uglavnom drugorazrednim holivudskim. Barem ovaj nije retardiran kao onaj od prije koji dan koji je stavio hardcore horor, nešto a la “Krvavo Valentinovo 3D”. Ja želim spavati.
Oko jedan ujutro filmovi napokon prestaju. Uspijevam sklopiti oči. Ali ne zadugo. Od brige se budim u tri. Ne želim propustiti našu stanicu. No, stanice nema. I nema. I nema. U Tecoman dolazimo tek u pet. Jedanaestsatna vožnja je zapravo bila trinaestsatna. Na meksički način...
Kolodvor u Tecomanu je skupljalište probisvijeta: žena skitnica spava u nekim prljavim krpama izvaljena pred zatvorenom trgovinom, tip zamazan od glave do pete šeće po kolodvoru... Kaja i ja gledamo jedan u drugog.
Cuyutlan nije daleko. Trebali bismo uzeti bus do Armerije i potom drugi do Cuyutlana. Ukupno možda pola sata vožnje. No, prerano je. Vani je još uvijek mrak. Odlučujemo sačekati da se barem razdani.
U 07:15 upadamo u bus za Armeriju. Vozač nam gleda karte. Sve ok. Desetak minuta kasnije nekakav kontrolor ulazi u bus i traži ponovno karte. Opet je sve ok. I vozimo se mi. Nakon pola sata postaje nam pomalo sumnjivo. Ne vozimo li se mi već malo predugo? Malo naprijed pred nama se ukazuje ulaz u Manzanillo, smrdljiv lučki grad. Gledamo na karti. Manzanillo je pedesetak kilometara sjevernije od Tecomana. Armeria je otprilike desetak kilometara od Tecomana. Zbrajamo dva i dva. Otišli smo predaleko. U Manzanillu vozač se čudi kako nismo izašli ranije.
“Kako misliš kretenu zašto nismo izašli ranije?!”, postajem ogorčen i kreteniram svih: “Trebao si nam reći! Jesmo li stranci ili ne? Koliko ima stranaca koji ovdje žive i poznaju put?”
On odlučuje samo slegnuti ramenima. Na meksički način...
Ne preostaje nam drugo nego se vratiti prema Armeriji. Ovaj put osigurali smo se kod vozača da nam točno kaže gdje moramo izaći. Ili ode mu glava. Sve u svemu izgubili smo sat i pol vozikajući se amo tamo.
Ovaj put zaista izlazimo u Armeriji usred neke prašnjave ulice i par blokova dalje hvatamo lokalni bus za Cuyutlan. Bus je krntija kakvu ni u Gvatemali nismo vidjeli. Valjda će izdržati do Kuractlana.
Cuyutlan je gradić, zapravo više selo, sa svega 926 stanovnika. Ima jedan glavni, ali posve pusti trg, jednu jedinu asfaltiranu ulicu, nekoliko malih trgovina, kafića i restorana te četiri-pet malih obiteljskih hotela od kojih, kako nije visoka sezona, dva-tri su zatvorena. Stranaca ovdje skoro da i nema i sve se svodi na meksičke turiste. Ovo je ljetovalište za meksičke obitelji.
Uzimamo sobu u najjeftinijem mogućem hotelu i odmah odlazimo na more. Pacifička plaža je ovdje posve drugačija od one u Puerto Escondidu. Riječ je posve crnoj plaži jer nam je pod nogama crni vulkanski pijesak. Djeluje nestvarno. Ovako crnu plažu još nikada nisam vidio. A nisam vidio ni dvometarske valove koji se nevjerovatnom silinom razbijaju o plažu i o malobrojne kupače.
Plaža je obrubljena malim jednostavnim zaloganicama. Ima ih na stotine. Svaka sa svojim drvenim ležaljkama i stolovima. Mnoge zjape prazne. Ručam pulpo al ajo, hobotnicu kuhanu u umaku od češnjaka i rižu kuhanu u kokosovom mlijeku. Lagao bih kada bih rekao da je slasna. Zapravo više nego slasna je. Fenomenalna je. Pitam konobaricu kako to da nema nigdje liganja na jelovniku jer ih zaista u Meksiku još nisam vidio u ponudi. Kaže da ih ima, ali da ih baš i ne jedu previše. Omiljene su im hobotnice.
Jedan dosadnjikavi sredovječni američki par nalazi se na ležaljkama do nas. U Cuyutlanu ima možda desetak stranaca i mi baš nabasamo na dva i to najgora. Čude se svemu, glasno razgovaraju s prodavačima suvenira koji ih oblijeću poput muha i ženska kupuje sve odreda. Radije odlazim u more. Plivati je nemoguće. Valovi su prejaki. Svaki pokušaj završava time da se nađem poklopljen od vala, a crnog sitnog pijeska nađem i u nosu i ustima i u ušima pa i očima. Ali ovo je život. Jesti, piti i uživati na crnoj plaži Cuyutlana.
U sobi se pokušavam otuširati. Okrećem ručicu za vodu. Na glavu mi pada metalna tušilica i pola cijevi iz zida. Trebali su biti uzidani. Mijenjam sobu. Da stvar bude gora, u suton na pozornicu izlaze i komarci. Rojevi komaraca. Ovoliko ih nisam vidio ni u Vukovaru prije par godina u kasno proljeće, rano ljeto. Kupamo se u autanu. Ali skoro da ne pomaže. Ovi leteći vampiri nas tjeraju u krevet.


Bus Tecoman-Armeria MXP 10,00
Bus Armeria-Cuyutlan MXP 10,50
Smještaj u Hotel San Miguel MXP 300,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Ručak na plaži MXP 90,00 (hobotnica u češnjaku + riža u kokosovom mlijeku)

07.10.2009. u 15:21 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 32, 08.11.2009. - Cuyutlan

Iznenađen sam raznolikošću meksičkih plaža: bijeli mekan pijesak Tuluma i tirkizna boja Karipskog mora, malo grublji pijesak na skrivenoj plažici Puerto Escondida i zelenkasta boja vode Tihog oceana i sada potpuno crna plaža Cuyutlana i višemetarski valovi. Imam dojam da se na meksičkoj obali, bila ona karipska ili pacifička, sve svodi na plažu. Nemojte me krivo shvatiti. Tu su plaže, prekrasne plaže, ali tu sve staje. Ono što nedostaje meksičkim mjestima na obali jest šarm. Betonizacija, zapuštenost. Takav je bio Tulum, takav je bio Puerto Escondido, a skoro takav je i Cuyutlan. On međutim mrvicu odskače od ove obalne norme. Jedino je glavna ulica popločena nekakvim kamenim pločama. Ostale su neasfaltirane, prašnjave. Glavnu ulicu popod scenske pozadine prate jednokatnice od betona i nešto malo nabacane boje. Mnoge se doimaju kao da se u njih ništo nije ulagalo otkad su izgrađene prije tridesetak godina. I najveći cuyutlanski hotel Maria Victoria je takav. S puno betona i malo boje sličan je onim našim hotelima na Jadranu s dvije zvijezdice izgrađenih tamo u 70-tim godinama prošlog stoljeća kada je bivšu Jugu zahvatila nagla gradnja turističke infrastrukture, a do danas nisu obnovljeni i modernizirani. Sporedne ulice pune su ruševnih kuća. Cuyutlan, barem sad izvan sezone, djeluje uspavano. Mirno.
Zbog malo stanovnika, u Cuyutlanu te svi poznaju nakon već jednog dana. Ljudi te veselo pozdravljaju i žele svako dobro. “Que le vaya bien!”, “Neka vam je sa srećom!”, česta je fraza u Meksiku, a posebice u Cuyutlanu. Kada se samo sjetim neljubaznosti ljudi u Acapulcu... Ne želim si kvariti raspoloženje...
Danas je nešto više svijeta u Cuyutlanu. I više je trgovina i restorana otvoreno. Gotovo isključivo je riječ o meksičkim obiteljima koje su 'dia de descanso' ili 'dan odmora', kako oni nazivaju nedjelju, odlučili provesti zajedno na plaži. Nedjeljni je odmor vrlo važan za ljude u Meksiku. Mnoge su trgovine tada zatvorene. Još važnija je obitelj. Meksikanci su poput nas Hrvata jako vezani za obitelj. Ovdje na cuyutlanskoj plaži promatram nekoliko generacija mnogih meksičkih obitelji kako se zabavljaju. Stariji pričaju i čitaju ili točaju noge u plićaku, mlađi se hrabro bacaju u valove. Danas su oni puno veći od jučerašnjih. Daleko mi prelaze preko glave. Neki imaju i do pet metara. Bez pretjerivanja.
Kaja i ja sjedimo na istom mjestu na plaži. Kao i jučer, utrpavam u sebe što više hobotnice. Treba iskoristiti pristupačnost svježe hobotnice jer, kad se jednom maknemo s plaže, tko zna kada ću je ponovno jesti. A i cijeli tanjur hobotnice s prilozima dođe svega tridesetak kuna. Malo čitam, puno gledam more i visoke valove koji se razbijaju o plažu. U daljini netko surfa. Ne baš isuviše spretno. Ali svaka mu čast na hrabrosti. Ja se nikada ne bih usudio plesati na daski tako daleko i uz tako visoke valove.
Uočavam dvije točke razbijanja valova. Jedna je pedesetak metara od obale, druga desetak metara pred obalom, gotovo na samoj plaži. Kujem plan kako da malo otplivam u oceanu, a bez da me svakih pet sekundi poklopi val. Bacam se u vodu i probijam se kroz prvi red valova. Uspijevam doći im za leđima. I to je to. Treba biti između te dvije točke razbijanja valova i može se čak i plivati. Prekrasno. Gledam u leđa valu kako dobiva na visini i snazi, ubrzo njegov vrh poprima blago tirkiznu boju što znači da će se ubrzo razbiti. I koju sekundu kasnije to se i događa – val se svom žestinom razbija o crnu plažu.
Na plaži ostajemo cijeli dan. Suton je prekrasan: sve nijanse crvene, žute i narančaste boje na horizontu, odsjaji na crnom vulkanskom pijesku plaže. Mrak nas na kraju ipak tjera u sobu. Komarci počinju gristi. Upravo čitam knjigu “The Mosquito Coast” od Paula Therouxa. Iako je radnja knjige smještena na Obali komaraca u Hondurasu, ova cuyutlanska bi se jednako mogla zvati. Autan više ne pomaže.

07.10.2009. u 15:20 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 33, 09.11.2009. - Iz Cuyutlana za Los Mochis

Vani je mrkli mrak dok mi kradomice izlazimo iz hotela. Svi još uvijek spavaju. Pola šest je ujutro. Glavna ulica je pusta i mirna. Jedino se čuje rondanje kotača naših kofera po kamenim pločama. Na glavnom trgu čistač ulice i njegov kompanjon jedine su budne duše. I komarci. Oni nikada ne spavaju.
Autobus za Guadalajaru po planu dolazi u šest sati. U njemu već ima ljudi jer mu je Cuyutlan samo usputna stanica. Upadamo mi, mlađi francuski par i jedna domorotkinja. Dok autobus gazi kroz mrak iz Cuyutlana u smjeru Tecomana, pridružuje nam se još putnika. Djeca spremna za školu, odrasli za posao ili da obave važne poslove u većim gradovima poput Tecomana, Colime, Ciudad Guzmana ili Guadalajare. Djeluju poput prispodoba usred noći.
Polako se dani i dan počinje dobivati svoje konture. Nakon Tecomana konačno ostavljamo iza sebe loše seoske ceste i cestice i po prvi put, ako ne računamo onih par kilometara oko Chetumala i Campechea na Yucatanu, dižemo se na pravu autocestu. Između Tecomana i Guadalajare u punom je profilu autocesta iznenađujuće dobre kvalitete. Dok se njome penjemo iz Tecomana, koji je gotovo na razini mora, prema Guadalajari, na 1540 metara nadmorske visine, različiti pejzaži se izmjenjuju nevjerovatnom brzinom. Najprije prašuma na nižim nadmorskim visinama gdje vladaju visoke temperature i vlaga, Potom se iznad nje sramežljivo počinje pojavljivati sve više i više borova, ispresijecani drugim višim drvećem. Pola sata pred Guadalajarom krajolik oduzima dah. Nepregledna obradiva polja i pašnjaci puni konja i goveda dokle pogled seže. Tek u daljini, tamo negdje u maglici, naziru se konture nekakvih brežuljaka. Pet minuta kasnije prolazimo kroz pravu pustinju. Nema ni žive duše. Ni ljudi ni životinja ni biljaka. Prevladava samo jednolično sivo-smeđa boja tla. Kao da je netko upravo ovdje bacio atomsku bombu. Pet minuta kasnije vraćamo se na žutu boju suncem opaljene trave i ponovo nepregledne pašnjake i polja. Poseban kolorit krajoliku daju polja agava koji se bez prestanka pružaju s lijeve i desne strane autoceste prema Guadalajari. Guadalajara je glavni grad meksičke savezne države Jalisco, države poznate po proizvodnji tekile. A tekila se proizvodi od agave. Iako se ovo meksičko piće proizvodi i u nekim okolnim meksičkim državama, kažu da je jedina prava tekila ona iz Jalisca. Ovdje nedaleko Guadalajare čak i postoji mjesto koje se zove Tequila.
Ubrzo ulazimo u grad. Autocesta prelazi u široke avenije i nadvožnjake. Kao što je to kod svih velikih gradova u svijetu, prvo nam se ukazuje periferija s modernim shopping centrima, koji su načičkani jedan do drugoga toliko da se čini kao da više nema mjesta za nove, zatim udaljenije rezidencijalne četvrti, betonske majstorije, a potom nešto uređeniji centar, iako mi u njega ne ulazimo, već samo dotičemo njegov rubni dio. Puno ljudi, još više automobila i gradskih autobusa. Guadalajara je drugi po veličini grad u Meksiku. Ima 4.1 milijun stanovnika. Gotovo kao cijela Hrvatska.
I ona je samo naša tranzitna točka prema sjeveru. Guadalajarski autobusni kolodvor više nalikuje na aerodrom, nego na autobusni kolodvor. Izgrađen je u obliku velikog slova V i svaka prijevoznička kuća ima svoj poseban dio, tzv. modul, što uvelike otežava nama turistima pronalaženje prijevoznika koji baš vozi u našem smjeru ili, u slučaju više prijevoznika prema istoj destinaciji, uspoređivanje cijena. Mi imamo sreće jer tamo gdje nas pušta nas Sur de Jalisco bus iz Cuyutlana nalazi se šalter prijevoznika za Los Mochis na sjeveru Meksika. Transportes y autobuses del Pacifico (TAP) mi na prvi pogled na izgleda obećavajuće iako se teta na šalteru kune majkom, ocem i svim mrtvim precima (ok, ne baš toliko) da je riječ o autobusu prve klase. Za četrnaest sati vožnje ne bih uzeo ništa drugo nego prvu klasu. Nema nam druge – uzimamo kartu. Ali tek za četiri sata, iako ima i ranijih polazaka. Ali u Los Mochisu ne želimo biti prerano ujutro. Ručamo, čitamo i surfamo bežičnim internetom na kolodvoru. Iako smo na kolodvoru, imamo mir. Nitko nam ne dosađuje, nitko nam ne želi uvaliti suvenire ili slične nepotrebne stvari. Vrijeme brzo prolazi.
TAP suprotno mojim očekivanjima ima najbolje buseve do sada u Meksiku. Bolje čak i od jukatanskog ADO-a. Tridesetak sjedala smješteno je u bus uobičajene dužine, a svako sjedalo ima toliko mjesta za noge i njegov naslon se skoro može spustiti u horizontalu da proklinjem sve naše hrvatske prijevoznike i njihove autobuse koji natrpavaju toliko sjedala da se vozimo ne kao gospoda, već kao kokoši u kokošinjcu. A mi smo prema malim Meksikancima pravi divovi s velikim krakovima.
Po izlasku iz Guadalajare ponovno nas pozdravljaju polja agava. Svuda oko nas obavija nas njihova plavkasto-zelenkasta boja. Potom zalazak sunca i putovanje kroz noć prema sjeveru. Od mraka ne vidim ništa kroz prozor autobusa. Tek povremeno svjetla većih gradova. Nižu se Tepic, Mazatlan, Culiacan i naposljetku Los Mochis. Cijelim putem je autocesta, melem na ranu umornog putnika.
“Veinte minutos para el descanso y para comer.”, malo prije ponoći vozač nam u Mazatlanu daje dvadeset minuta za odmor i snack. Želudac mi suptilno daje do znanja da bi zaista bilo dobro nešto prigristi. Silazim iz autobusa. Mazatlanski kolodvor, zapravo malo veća betonska bezlična kutija, djeluje pusto. Trgovine su zatvorene. Kafići i restorani također. Hodam okolo ne bi li ipak pronašao nešto otvoreno. Sve je zatvoreno. Udaljavam se od kolodvora u sporedne ulice razmišljajući kako mi baš to i nije pametno jer bi autobus mogao svakog trenutka krenuti. Kao naručeno, u jednoj od ulica pronalazim štand s tacosima i quesadillama. Za pet kuna uzimam jednu quesadillu, preklopljenu tortillu s bijelim topljivim meksičkim sirom, punjenu mesom od govedine. Vraćam se trkom na kolodvor i uživam u savršenoj quesadilli. Htio bih se vratiti po još jednu ili dvije, ali znam da nemam vremena. Autobus će krenuti svakog trenutka. Vraćam se u sjedalo. Mazatlan će mi ostati u odličnom sjećanju – kao mjesto gdje sam skoro u ponoć jeo najbolju quesadillu u Meksiku.


Bus El Sur de Jalisco (La segunda) Cuyutlan-Guadalajara MXP 201,00
Bus TAP (La primera) Guadalajara-Los Mochis MXP 605,00

07.10.2009. u 15:19 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 34, 10.11.2009. - Iz Los Mochisa za Posadu Barrancas (Barranca del Cobre)

Šest je sati ujutro kada vozač preko razglasa obznanjuje da smo stigli u Los Mochis. Nikako mi ne dolazi do glave da se nalazimo skoro pa na krajnjem sjeveru Meksika. Osim po hladnoći koja se probija do kostiju. Sigurno je ispod deset celzijaca i vrijeme je da se ponovno obuku duge hlače, duga majica i tople tenisice.
Vraćamo jedan sat unazad. Ipak je sada pet ujutro, a ne šest. Pet sjevernih i sjeverozapadnih meksičkih saveznih država Nayarit, Sinaloa, Sonora, Chihuahua i Baja California Sur nalaze se u drugoj vremenskoj zoni od ostatka Meksika, GMT -7, odnosno osam sati razlike od vremena u Hrvatskoj. Jedino se još zapadnije, država Baja California, nalazi u GMT -8 vremenskoj zoni. Većina Meksika je u GMT -6 vremenskoj zoni, odnosno sedam sati razlike od Hrvatske. Zemlja se prostire kroz tri vremenske zone. Meksiko je zaista velik.
Čitam Lonely Planet i kaže da taksi do željezničkog kolodvora dođe oko pedeset pesosa. Uspavana teta na šalteru TAP-a potvrđuje isto. Taksisti traže osamdeset. Naravno. Mi smo glupi stranci puni novca koji će pristati na sve. Svi taksisti, njih pet, pred kolodvorom se udružuje i ne žele spustiti cijenu. Ali ne znaju oni koga su našli za zajebavati. Pa bilo i pet ujutro i bili mi umorni, iz principa im ne želimo platiti ovo što je čista iznuda. Znaju da je pet ujutro, znaju da gradski busevi ne voze, znaju da ne smijemo zakasniti na vlak. Ali ne znaju da mi nismo priglupi gringosi koji jedva barataju ili uopće ne barataju španjolskim jezikom i koji će pristati na sve. Šaljemo taksiste a la mierda ili, po hrvaški, u kurac, i vraćamo se onoj uspavanoj teti na šalteru. Kaže nam da izađemo iz kolodvora i krenemo iza njega nekih pet minuta i da tamo možemo sačekati bus kada počne voziti ili pronaći drugi taksi. U trenutku kada zaokrećemo iza kolodvorskog ugla, iza sebe čujemo povike onih istih pokvarenih taksista: “50 pesos! Oye, 50 pesos!”. Još jednom ih sočno šaljemo u onu stvar i nastavljamo hodati. Pronalazimo stanicu lokalnog busa, ali čini se da nikakav bus neće ubrzo proći ovim putem. Približava nam se taksist sa stajališta udaljenog pedesetak metara.
“Cuanto do željezničkog kolodvora?”, pitamo ga pripremljeni da ćemo i njega morati odjebati.
“50 pesos.”, začudo je tip pošten i dodaje: “Oni tamo su vas sigurno pokušali opelješiti. Glupi su. Rade to svima.”
Nastavlja glasno prepričavati našu dogodovštinu svojim kolegama. Tip nam se sviđa. Uzimamo ga. I na kraju mu za poštenje dajemo 60 pesosa. Treba ove naučiti da se poštenje isplati. Osjećam se nekako poput misionara.
Željeznički kolodvor u Los Mochisu je još jedna betonska bezlična kutija s jednom čekaonicom od stotinjak četvornih metara, šalterom za kupnju karata, dva ne baš jako čista WC-a i dvojicom policajaca koji su tu da uspostavljaju red. S obzirom da su ljudi u čekaonici civilizirani ljudi, uglavnom stranci no ima i dosta meksičkih turista, danas baš i nemaju posla. Da li ga uopće ikada imaju?
Ferrocarril Chihuahua Pacifico, ili skraćeno Chepe, jedini je pravi vlak u Meksiku. Ostali vlakovi u Meksiku prestali su funkcionirati u ranim devedesetima, što je pomalo iznenađujuće za zemlju poput Meksika. Chepeova pruga je postavljena 1961. godine i dugačka je 653 kilometara. Povezuje Los Mochis, svega 24 kilometara od pacifičke obale odnosno Cortezovog mora, preko visokih vrhova planinskog lanca Sierra Madre Occidental s Chihuahuom, s druge strane lanca. Teren je jako nepristupačan i stoga pruga ide preko 37 mostova i kroz 86 tunela. Putem prolazi kroz tzv. Barranca del Cobre, Bakreni kanjon, koji je nekoliko puta veći od puno poznatijeg Grand Canyona u Sjedinjenim Američkim Državama. Nažalost, za Barrancu del Cobre čulo je jako malo ljudi. Pa moram priznati da ni ja za nju nisam čuo dok se nisam počeo pripremati za ovo putovanje u Meksiko. S druge strane, dobro je što je Bakreni kanjon relativno nepoznat ljudima izvan Meksika jer to znači da nije preplavljen stranim turistima, posebice gringosima, i da se u njemu još uvijek može nesmetano uživati.
Dva Chepeova vlaka dnevno, s izuzetkom srijede, putuju između Los Mochisa i Chihuahue. U šest kreće vlak prve klase, tzv. Primera Express, koji je brži jer staje putem na manje postaja, ali i skuplji pa ga propuštamo. Clase economica polazi u sedam i posve je udobna opcija za putovanje čak cijelim putem od Mochisa do Chihue. Mi odlučujemo prekidati putovanje i izlaziti na usputnim postajama i dati si time više vremena da uživamo u spektakularnom pejzažu. Sjedamo na desnu stranu vlaka, jer je s te strane navodno najbolji pogled, i krećemo u novu pustolovinu. Do naše prve stanice Posada Barrancas ima oko devet sati vožnje.
Početni dio našeg prvog putovanja željeznicom u Meksiku je jednoličan. Šikara i visoka suncem opaljena trava iznad koje se ponosno uzdižu visoki kaktusi, meksički cereus i saguaro. Ima i dosta sukulenata. U daljini se naziru brežuljci. Bliže, uz tračnice, tu i tamo podignute su nestabilne drveno-limene straćare, meksička varijanta slumova. Izgledaju jadno. Kao da će se srušiti s prvim sljedećim naletom vlaka. Ali i nakon našeg vlaka ostaju stajati. Kao i ono rublje koje je izvješano uz željezničke tračnice ili kokoši koje nesmetano nastavljaju trčkarati oko straćara i po tračnicama.
Nakon El Fuertea, prvog većeg mjesta na pruzi i backpacking meke gdje nam se pridružuje čitav vagon putnika s ruksacima, krajolik se počinje polako mijenjati. I dalje je vani vrućina i sparina jer se nalazimo dosta nisko što se osjeća s otvorenih platforma za razgledavanje na mjestu gdje su spojeni vagoni. Sami vagoni su klimatizirani pa se većina putnika ni ne zamara odlazeći do otvorenih platformi i gurajući se s mnogobrojnim turistima i njihovim škljocajućim fotoaparatima. Primjećujem da su mnogi ljudi u vlaku obični putnici koji su odabrali ovaj način da putuju između Los Mochisa i Chihuahue umjesto da se tandrkaju u autobusu po planinskim zavojitim cestama. Nakon El Fuertea vlak se počinje polako penjati i, unatoč svim očekivanjima, ubrzavati. No, i dalje je spor. Otprilike nekih 30-40 kilometara na sat. Oko nas ukazuju se brežuljci i stijene čudnih oblika. Jedan me svojim izgledom čak podsjeća na Uluru u Australiji. Odjednom prelazimo preko visokog i najdužeg mosta na pruzi, iznad rijeke Rio Fuerte. Rijeka nekoliko stotina metara u provaliji ispod nas je blatnjava i ne baš prebogata vodom. Kako nastavljamo naprijed, stijena oko nas je sve više, a tuneli se počinju nizati jedan za drugim. S naše desne strane je skoro cijelo vrijeme velika provalija prema rijeci Rio Fuerte koja, kako se penjemo u planine, postaje sve uža i uža dok se naposljetku ne pretvara u običan potok. Ali sada je potok bistre vode. Teško je zamisliti da pedesetak ili stotinjak kilometara nizvodno taj isti bistri potok postaje ona blatnjava rijeka. S visinom počinju i borove šume, najprije rijetke, a potom sve gušće i gušće. I temperatura se mijenja. Iako je i dalje nebo savršeno plavo, a sunce sija, počinje biti sve hladnije.
U Bahuichivu, dvije stanice prije naše, u vlak ulazi nekoliko Tarahumara Indijanaca. Sebe nazivaju Raramurima, što znači Trkači. Odlični su atletičari na duge staze i česta su njihova međusobna natjecanja u trčanju koja znaju potrajati i do nekoliko dana. Tarahumare su se prije četiristo godina pred Španjolcima sklonile u planine Sierra Madre Occidental i do nedavno izbjegavale svaki kontakt s civilizacijom. Prepoznatljive su po pletenoj odjeći živih boja i huarache, posebnim sandalama koje se dugim vezicama vezivaju oko gležnja. No, i Tarahumare se prilagođavaju modernim tekovinama i sve više, iako još u manjini, se mogu vidjeti u hlačama i T-shirtovima, kao prodavači suvenira.
Izlazimo na stanici Posada Barrancas koja se nalazi uz mjesto Areponapuchi, jedino mjesto uz prugu koje se nalazi na samom rubu Barrance del Cobre ili Bakrenog kanjona. Riječ je o nekoliko jednostavnih kuća izgrađenih uz prugu i jednu jedinu ulicu. Mnoge kuće su kamene ili drvene, najčešće s malim trijemovima, okružene borovima. Jedna kućica od možda tridesetak kvadrata je lokalni vrtić, malo dalje je malo veća osnovna škola. Po njihovoj veličini zaključujem da u selu vjerovatno nema puno djece. Sijeda bakica u jednoj od prizemnica s trijemom drži malu trgovinu. Uz nju je i kamena župna crkvica Naše Gospe od Guadalupe, zaštitnice Meksika. Tu i tamo ulicom prođe poneki džip. Manjih automobila baš i nema. Svi ovdje voze grdosije od džipova što je i razumljivo jer osim glavne ceste sve druge su neasfaltirane, strme i zavojite, a problem u zimskim mjesecima predstavlja snijeg. Selo djeluje idilično i podsjeća me na planinska sela u Americi. Samo nedostaje da padne snijeg. Don Armando, naš domaćin, kaže da sa sjevera dolazi hladna fronta. Ubrzo bi moglo biti snijega. Vani je u predvečer ispod deset stupnjeva. Po noći se temperatura približava nuli. Ipak se nalazimo na 2220 metara nadmorske visine. U sobi nam pripremaju kamin da se ugrijemo. Umorni, nakon 35 sati vožnje od Cuyutlana do Posade Barrancas, tonemo u san uz pucketanje drva u kaminu.


Vlak Clase economica Los Mochis-Posada Barrancas MXP 413,00
Smještaj u Cabanas Diaz MXP 400,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom i kaminom)

07.10.2009. u 15:18 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 35, 11.11.2009. - Iz Posade Barrancas za Creel (Barranca del Cobre)

Osvanulo je hladno jutro. Dugo mi treba da se prisilim da izađem iz toplog kreveta. Vani već čujem ljude kako obavljaju svakodnevne poslove. Danas je srijeda i vozi samo Primera Express. Kroz Posadu Barrancas prolazi u 14:30 što znači da imamo cijelo jutro za istraživanje okolice.
Areponapuchi je jedino mjesto uz prugu koje se nalazi na samom rubu Bakrenog kanjona. Na svježem jutarnjem zraku šećemo do vidikovca. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka. Sunce sija. Penjemo se stazicom kroz borovu šumu do hotela Mirador, uz kojeg se nalazi vidikovac. Pogled na hotel s balkonima na rubu provalije s jedne strane i spektakularan Barranca del Cobre, Bakreni kanjon, s druge istovremeno tjera strah u kosti i oduzima dah. Kanjon je ogroman, a odavdje se vidi samo jedan dio. Koliko ga još ima u nastavku?! Kraj mu se ni ne nazire. Čudotvorno djelo prirode – kiše i vjetra. Stojim na vrhu nekoliko stotina metara visoke provalije i promatram kućice raštrkane po kanjonu. Pitam se kako su ti ljudi odlučili živjeti na tako nepristupačnom terenu. Čovjek mora zaista biti hrabar i živjeti tako daleko od najbliže civilizacije. Ne vidim ceste, čak ni makadam. Samo uski puteljci koji se vijugavo spuštaju uz kućice prema dnu kanjona. Na licu osjećam zrake sunca. Osluškujem zvuk vjetra koji dopire iz kanjona. Iznenada čujem dječji plač. Dolazi od tamo negdje ispod. I kako je iznenada došao taj dječji plač, tako iznenada i nestaje.
Vraćam se u kolibu još uvijek pod snažnim impresijama Barrance del Cobre. Pitam se kako li je ovaj prekrasan kutak planete uspio izbjeći hordama turista? Dok čekam vlak, kradem još pokoju zraku sunca. Ugodnih je dvadesetak stupnjeva.
Vlak dolazi na vrijeme. Nevjerovatna stvar u Meksiku. Nešto ipak u ovoj zemlji dolazi na vrijeme. Ulazimo u vlak koji se malo razlikuje od onog ekonomske klase kojim smo došli jučer. Jedina vidljiva razlika je cijena. Za dva sata današnje vožnje u prvoj klasi plaćamo gotovo kao za devet sati vožnje jučer u ekonomskoj klasi.
U Creelu izlazimo iz vlaka. Nalazimo se još više u planinama Sierra Madre Occidental. Na 2338 metara nadmorske visine. Već na kolodvoru oko nas se okuplja masa domorodaca od kojih nam svaki želi uvaliti svoj hotel ili hostel i tako pobrati proviziju. Većine se uspjevamo otarasiti. Dva klinca nas odlučuju pratiti. Pokušavamo biti grubi, ali ni to ih ne zaustavlja. Plan nam je otići do sedam kilometara udaljenog jezera Arareco i ondje na dvije noći iznajmiti kolibu na obali jezera. Nažalost, ured za iznajmljivanje je zatvoren. Nema izvješenog radnog vremena. Ulazimo u jednu od turističkih agencija u glavnoj ulici i saznajemo da kolibe baš i nisu nešto i da su dosta nepristupačne bez vlastitog automobila. Ne znam da li im je za vjerovati, ali nema drugog načina da provjerimo priču. Mijenjamo plan i odlučujemo ostati u Creelu. Dajemo šansu onim klincima koji nas i dalje uporno prate. Pokazuju nam dva mjesta, ali niti jedno nije nešto posebno. Nastavljamo sami potragu. Klinci ne odustaju. Vani polako počinje padati mrak. Naposljetku pronalazimo Cabanas Bertis i ugodnu, u drvu uređenu, sobu. Obitelj je veoma ljubazna. Klinci ostaju bez provizije. Baš mi je drago jer mi se ne sviđa da nas netko toliko maltretira samo zato jer smo turisti i vjerovatno imamo para na bacanje.
U večernjoj šetnji mjestom dobivam nešto potpuniju sliku Creela. Za razliku od Arepa, Creel je puno turističkiji. Uz glavnu ulicu nižu se suvenirnice, hoteli, hosteli, kafići i restorani. Ali sve se doima nekako skladno. Nepretenciozno za razliku od nekih drugih turističkih mjesta. Ulica je čista, kuće su prizemnice ili jednokatnice izgrađene u drvu i kamenu, ali nažalost i betonu. No, sve djeluje poput nekog idiličnog planinskog američkog mjestašca. Ponovno nedostaje samo da padne snijeg da idila bude potpuna. I skijalište u blizini.
Hladno je. Kako dišemo, iz ustiju nam izlazi para. Temperatura se spušta prema nuli. Na sebi imam jednu jedinu majicu dugih rukava koju sam sa sobom ponio u Meksiko. Nisam očekivao ovakvu hladnoću. Ali uvijek sam radije za ovu temperaturu, nego za one vrućine i vlagu Yucatana i Acapulca.
Na glavnoj ulici svjež planinski zrak miješa se s mirisom izgorjelog drva iz dimnjaka. Većina se ovdje grije na drva.
Večera u jednom od restorana koji nam je preporučio Lonely Planet ne završava dobro. Osim odlične juhe od kukuruza, ostatak je čista splačina. Steak kao da je njime netko oprao pod i onda stavio na tanjur. Bljutava okusa, tanak i žilav. Nikada ne bih rekao da se nalazimo u stočarskom kraju Meksika. Možda sutra budem imao više sreće u nekom drugom restoranu. Hrana u ovom večerašnjem je daleko najgora od dolaska u Meksiko.


Vlak Primera Express Posada Barrancas-Creel MXP 336,00
Smještaj u Cabanas Bertis MXP 250,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Večera u Restaurante Los Valles MXP 165,00 (po osobi, juha od kukuruza+steak s pomfritom i grahom+pivo)

07.10.2009. u 15:17 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 36, 12.11.2009. - Creel (Barranca del Cobre)

05:55 Kaja se po običaju probudila i počela rondati po sobi. Probudila je i mene, ali nekako sam uspio nastaviti spavati do pola devet. Kaja je u međuvremenu otišla na izlet po okolici Creela. Svatko danas ide na svoju stranu što i nije toliko loše. Odmorit ćemo se jedan od drugoga.
Tuširam se, malo pišem, a potom odlazim na ručak u Restaurante Veronica, restoran kojeg preporučuju na dva mjesta. Još uvijek pod lošim dojmovima sinoćnjeg steaka odlučujem danas meksičkom steaku dati još jednu priliku. Jesam li ili nisam u stočarskom kraju? Veronikin, iako daleko bolji i ukusniji od sinoćnje splačine za pranje poda, nažalost daleko je od onog sočnog argentinskog steaka kojeg sam jeo u Mendozi prije par godina. Moja se potraga nastavlja...
Unajmljujem skuter i odlučujem istražiti okolicu. Od Nepala prije pola godine ga nisam vozio pa mi baš i nije svejedno. Ali uvijek je tako. Znam da će nakon početnih desetak minuta strah nestati i da ću se posve prepustiti uživanciji jurnjave po ovim planinskim cestama. Samo da me murija ne uhvati jer vozačke nemam. Ali u Meksiku se čak i to može navodno riješiti – kaže Lonely Planet da se prometnom policajcu u tom slučaju tutne u ruku 50 pesosa. Manje od dvadeset kuna.
Oko sedam kilometara od Creela nalazi se jezero Arareco. Cesta do jezera lijepo je asfaltirana i uglavnom ravna. Užitak je voziti dok pluća puniš svježim planinskim zrakom, a na licu osjećaš zrake sunca. No, iako je cesta ravna, skuter može potegnuti do maksimalnih 75 km/h. Toliko o mojoj jurnjavi po planinama Sierra Madre Occidental. Krajolik je prekrasan. S lijeve i desne strane ceste pružaju se prostrani pašnjaci. Posvuda dominira žuta boja jer je trava opaljena suncem nakon dugog ljeta. Mnogo je krava i konja. U daljini žutu boju pašnjaka prekidaju tek tamnozeleni brežuljci prekriveni borovima. Tu i tamo se vidi pokoja kućica sklepana navrat nanos od drva.
Iznenada sam na jezeru. Koliko god je prije prevladavala žuta boja, tako sada prevladava plava. Arareco je umjetno jezero stvoreno pedesetih godina prošlog stoljeća radi bolje opskrbe kraja vodom. Površina mu je 40 hektara i gledajući s obale mirnu plavu površinu ovog u obliku slova V jezera zakleo bih se, da ne znam, da je riječ o prirodnom jezeru. Uz jezero postoji nekoliko kućica, mogu se unajmiti čamci po satu, no ja radije nastavljam svojim Yamaha skuterom dalje prema mirnijem kutku jezera. Mučim se po makadamu s obzirom da je cesta oko jezera neasfaltirana, ali vrijedilo je. Parkiram skuter na jednoj uzvisini i spuštam se prema vodi. Konji slobodno prolaze pokraj mene. U malenom zaljevu sam, skriven od znatiželjnih pogleda. Ali znatiželjnih pogleda uopće nema na Ararecu. Ranije sam susreo grupicu američkih motorista i dva meksička turista koji su unajmili jedan od onih čamaca. I naravno Tarahumara Indijanci s obzirom da žive po selima u okolici Arareca. Mir i tišina. Uzimam Paula Therouxa i ne treba mi puno da se skoncentriram i počnem čitati njegovu “Obalu komaraca”. Polako se približavam kraju. Na trenutak dižem pogled s knjige i promatram zaljev kojeg na kraju omeđuju grote neobičnih oblika. Površina vode je i dalje mirna i plave boje, isprekidana tek tu i tamo pokojim ovećim virećim kamenom ili vlatima trave koja raste u plićaku. Udišem svjež zrak prepun arome borova.
Ostavljam Arareco iza sebe i nastavljam još malo prema jugu. Cesta je sada drugačija – zavojita je, penje se i spušta. Ravnine skoro da više i nema. I krajolik je drugačiji – pašnjaci polako nestaju, a pojavljuju se sve gušće i gušće borove šume. Miris borova je sve intenzivniji. Uživam. No, nikada ne bih rekao da se nalazim u Meksiku. Ovakav Meksiko nisam očekivao ni u najluđim snovima. Prije bih rekao da sam negdje u planinama SAD-a. Lake Placid mi neprestano pada na pamet.
Pola sata vožnje i nema ni žive duše. Nema više pašnjaka s kravama i konjima. Nema kuća. Nema vozila u prometu. Nema ljudi. Pustoš. Borove šume, cesta i ja. Mogao bih tko zna do kada nastaviti ovako. Ipak, okrećem se i vraćam prema jezeru. S uzvisine bacam još jedan pogled na prekrasan i miran Arareco i malo dalje nastavljam makadamom prema San Ignaciju, selu Tarahumara Indijanaca. Borove šume ponovno nestaju i pojavljuju se žuti pašnjaci dokle pogled seže. Krave posvuda. Jedna je zalutala izvan ograđenog prostora na moju cestu. Od straha se ne miče i gleda me. Gledam ja nju i ne mičem se. Naposljetku ju odlučujem potjerati i proći jer bih ovako oči u oči s kravom mogao nastaviti do beskonačnosti. Malo dalje se ponovno zaustavljam. U videokrug mi upada svježe oprani veš koji se vijori na povjetarcu. Usred žutog pašnjaka. Daleko od bilo koje od onih drvenih straćara koje imam na vidiku. Na drugom kraju, žena Tarahumarka u žarko crvenoj odjeći s djetetom na leđima i psom u pratnji penje se na jedan od rijetkih brežuljaka prema svojoj drvenoj kućici.
U San Ignaciju zaustavljam se najprije pred crkvicom isusovačke misije Svetog Ignacija, koju su isusovci podigli u 18. stoljeću u selu Tarahumara Indijanaca s namjerom da ih pokrste. Isusovci su odavno otišli, a od misije je ostala samo malena crkvica, sagrađena vrlo jednostavnim nizanjem kamenja različite veličine. Crkvica izgleda veoma rustično, ali piktoreskno, a njena unutrašnjost je isto tako piktoreskna, unatoč tome što osim glavnog oltara nema puno u njoj.
Tarahumara Indijanci žive u betonskim kućama u okolici crkvice. Kako je poslijepodne, škola je gotova pa se mnogo djece igra na suncu i svježem zraku. Jedni igraju odbojku, drugi košarku, treći samo sjede na zidiću i promatraju ližući sladoled. Vidim malo starijih Tarahumara. Tek tu i tamo pokoju stariju ženu koja prodaje suvenire. Pretpostavljam da u kućama ili u polju obavljaju svakodnevne poslove. Jer sunce je još dosta visoko i dan treba iskoristiti. Zapanjuje me šarenilo boja odjeće Tarahumara.
Napuštam Tarahumara Indijance i prepuštam ih njihovoj idili. Nastavljam makadamom prema Creelu. Putem se mimoilazim s konjskom zapregom i par starijih Tarahumaraca i Tarahumarki na njoj. Vraćaju se iz polja. Pejzažem sada dominiraju visoke stijene neobičnih oblika.
U Creelu vraćam skuter i odlučujem se još malo prošetati mjestom. Glavna ulica, glavni trg s dražesnim paviljonom poput onog našeg zagrebačkog na Zrinjevcu, dvije crkvice. Sjedam na klupicu pred jednom od crkvica kada pred mene iskače Kaja. Vratila se s izleta. Dobre je volje. Napokon. I ja sam dobre volje. Napokon. Čini se da je bila dobra odluka da se malo rastanemo. Barem na par sati.
Sunce je zašlo. Polako počinje padati mrak u Creelu. Temperatura se naglo spušta. Iz dimnjaka kuća počinje izlaziti dim. Miris dima ponovno se širi mjestom.


Ručak u Restaurante Veronica MXP 90,00 (steak+piće)
Najam skutera u The 3 Amigos MXP 100,00 po satu, MXP 550,00 za cijeli dan
Ulaznica u kompleks Arareco i San Ignacio MXP 20,00

07.10.2009. u 15:16 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 37, 13.11.2009. - Iz Creela za Chihuahuu

“Mogao bi brzo pasti snijeg.”, govori mi vlasnik cybercafea u koji svraćam već danima: “Obično počne padati u prosincu i onda još malo u siječnju i veljači. Ali padne sve u svemu samo par puta tokom zime. I napadne ga do ovoliko.”
Pokazuje mi rukama desetak centimetara. Jutros je vani zaista hladno. Puše nekakav hladan vjetar. Čak je hladno i na suncu. Moja jedina majica dugih rukava ne pomaže puno. Vraćam se na toplo u sobu. Moram se ponovno spakirati. A taman sam se opustio u ovom mjestu i zaboravio na kofer i vlakove i autobuse. No, naprijed se mora krenuti. Put Chihuahue.
Dvije su opcije na raspolaganju: ići ponovno vlakom ili uzeti jedan od buseva druge klase. Odlučimo li se za vlak, trebamo čekati do pola sedam navečer (naravno uz uvjet da ovaj meksički vlak dođe na vrijeme) što znači da bismo u Chihuahui bili kasno, negdje oko ponoći, ako ne i kasnije. A lutati po gradu od 749,000 stanovnika u mrkloj noći u potrazi za smještajem nije baš pametno. Na kraju se odlučujemo za drugu varijantu. Bus je druge klase, ali ide već u 11:15, što znači da ćemo, s obzirom da mu trebaju oko četiri i pol sata do Chihuahue, u Chihuahui biti oko četiri popodne, vjerovatno pet, poznavajući meksičku sklonost prema točnosti. Bus je krntija, čudna mirisa, a nismo ni krenuli, a već nas je klinka u sjedalu ispred nas počastila jednom poštenom rigotinom. Zavoja je puno. Ipak se spuštamo s preko 2300 metara nadmorske visine na kojoj je Creel prema 1455 metara na kojoj se nalazi Chihuahua. Vrlo brzo šume nestaju, a pojavljuju se ponovno oni žuti nepregledni pašnjaci s toliko krava koliko ih u čitavom svom životu nisam vidio. I polja, čini se žita. Žetva je pri kraju. Tamo u daljini vidim kombajnove kako pobiru posljednje žito. Ima nešto i kukuruza. Jesenja žetva.
Moderna četverotračna autocesta “reže” žute polje i pašnjake. Kako se sve više spuštamo prema Chihuahui, poljima i pašnjacima se počinje pridruživati sve više brežuljaka. Suhih, golih brežuljaka bordo-ljubičaste boje. Ovaj sjever Meksika je izrazito suh i to polako sad dolazi do izražaja. Pejzaž me podsjeća na stočarske krajeve SAD-a. I sela uz koje prolazi autocesta: nekoliko nabacanih kućica od drva i lima, obavezno s vodotornjem i visokim vjetrokazom.
Pred Chihuahuom teren je već jako suh, a bordo-ljubičasta boja pustinje je trenutno jedina boja. I kuće. Sve više i više njih. Chihuahua se otvara pred nama. Grad u pustinji. Djeluje dosta američki. Možda zbog svih ovih džipova na četiri pogonska kotača po cestama. Dok se taksijem vozimo prema centru grada, primjećujemo paradoks. Sjever Meksika je najsuše, najneugodnije mjesto za živjeti u Meksiku, a opet je najbogatije. Vidi se bogatstvo po terencima, vidi se po modernim autocestama, po modernoj odjeći stanovnika, a i grad je čišći i sređeniji. A odakle novac? Stočarstvo, rudnici, a i mnogi “sjevernjaci” žive u SAD-u i od tamo šalju ogromne količine novca. Gledam kartu. Nalazimo se blizu američke granice. El Paso je svega pet sati vožnje udaljen od Chihuahue.
Uzimamo sobu kod jedne drage bakice, svega pet minuta hoda od glavnog gradskog trga Plaza de Armas. Malo smo pali na guzicu kada nam ju je naplatila svega 80 pesosa! 29,60 kuna za dvije osobe! Soba je čista, kupaonica je u sklopu sobe i začudo ima toplu vodu. Nešto mi je tu mutno.
Ostavljamo stvari i odlazimo se prošetati gradom. Temperatura je savršena za šetnju – oko 25 stupnjeva. Centar nije velik: Plaza de Armas, glavni trg, s katedralom iz 18. stoljeća, nekoliko paviljona, palmi i spomenikom Ulloi, Španjolcu koji je točno prije 300 godina utemeljio Chihuahuu; Calle Libertad, jednim dijelom pješačka zona a la Amerika s nizom različitih trgovina; i na kraju još nekoliko manjih trgova s državnim neoklasicističkim zgradama oko njih. Chihuahua zaista izgleda jako američki i sređeno i čisto i iz prve mi se svidjela. I arhitektura je zanimljiva: kombinacija baroka, neoklasike i moderne arhitekture stakla.
Nastavljam svoju potragu za pravim steakom. Preporuka Lonely Planeta je La Casa de los Milagros, restoran smješten u zgradi s kraja 19. stoljeća s autentičnim interijerom. Navodno je i Pancho Villa, meksički revolucionar rodom iz ovog kraja, volio jesti u ovoj “Kući čudesa”. Ovo je pravi restoran s karakterom, a da hrana lakše klizne niz grlo, brinu se i svirači i pjevači uživo. Atmosfera je savršena za jedan dobar steak. Gledam cijene. Malo su više od uobičajenih. 120 pesosa za steak?! Obično košta oko 80! Naručujem ga u nadi da se stvarno isplati toliko platiti ga. Treća sreća.
Da skratim priču, moj čudesni steak je zaista jako ukusan, ali opet toliko tanak da se prije može nazvati šniclom nego steakom. Naposljetku odustajem od potrage. Očito je da u ovom stočarskom kraju ipak neću dobiti onaj pravi debeli sočni steak. Ove Čiuvave škrtare na mesu.
S mrakom i u Chihuahui naglo pada temperatura. Vraćamo se prema sobi. S mrakom na vidjelo izlaze i sva čudesa naše ulice. Sada mi je potpuno jasno zašto naša dvokrevetna soba stoji svega 80 pesosa, kao i svi drugi hoteli u ulici. Naša Calle Libertad je crvena četvrt Chihuahue! Kurve mlađe i stare, zgodne i rugobe, sređene i nesređene, transvestiti... Nema čega nema. U našoj ulici. Pred prozorom naše sobe.


Bus Estrella Blanca (La Segunda) Creel-Chihuahua MXP 226,00
Taksi autobusni kolodvor-centar Chihuahue MXP 70,00
Smještaj u Casa de Huespedes, Calle Libertad MXP 80,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Večera u La Casa de los Milagors MXP 250,00 (pečeni krumpir u kori sa sirom+steak+piće)

07.10.2009. u 15:15 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 38, 14.11.2009. - Chihuahua i odlazak za Zacatecas

Tko nije čuo za one male živčane džukele štakore koji navodno dolaze iz ovog kraja? Čiuvava bi ovdje trebalo biti puno. Dajem se u potragu za čiuvavama, ali jedina koju pronalazim je ona na logu lokalne prijevozničke kuće Transportes Chiuahuenses. Ako malo uposliš maštu. Čudno, ali na ulici ih nema. Vidim pudlice, vidim neke mješance, ali čiuvava nema. Malo ljudi zna da čiuvave zapravo nisu porijeklom iz Chiuhuahue. Prvotno se mislilo da je to slučaj jer su se na slikama starih Indijanaca pojavljivale male životinje za koje se dugo smatralo da su čiuvave. Na kraju se došlo do zaključka da je vjerovatno bilo riječ o nekakvim glodavcima koji su davno izumrli, ili neposredno prije ili neposredno nakon dolaska Španjolaca u Novi svijet. A Čiuvava? Španjolci su je donijeli iz Europe u 19. stoljeću, udomaćila se u Chiuhuahui, uzela ime po gradu i otišla u svijet kao meksička pasmina. Bilo kako bilo, ovo živčanog štakora nikada ne bih imao za kućnog ljubimca.
Chiuhuahua baš i nije muzejski grad. Hvala Bogu. Inače Kaju ne bih vidio cijeli dan. Što, kad bolje razmislim, i ne bi bilo tako loše. Nije da grad nema muzeja. Ima ih nekoliko. I nekoliko galerija. Ali ne baš prezanimljivih. Jedini koji vrijedi posjetiti je Museo de la Revolucion. Muzej revolucije smješten je u nekadašnjoj kući Francisca Pancha Ville, najpoznatijeg protagonista meksičke revolucije 1910.-1920. godine. Pancho Villa je rođen u ovome kraju 1878. godine, ovdje na sjeveru započeo je 1910. godine s revolucijom protiv diktature Porfirija Diaza i za poboljšanje uvjeta života običnih ljudi, nastavio živjeti u Chiuhuahui i u Hidalgo de Parralu, istočno od Chiuhuahue, bio ubijen u atentatu 1923. godine. Njegovom pogrebu prisustvovalo je oko 30,000 ljudi što je bio najveći pogreb u povijesti Chiuhuahue. U njegovoj kući, danas muzeju, živjela je njegova udovica Luz Corral de Villa do svoje smrti 1982. godine, a nakon smrti oporučno ju je ostavila vojsci koja je u njoj uredila muzej. Muzej revolucije na zanimljiv način prezentira život i smrt Pancha Ville uz mnoge njegove osobne stvari.
Još malo šećem gradom prije nego uhvatim bus prema jugu. Na jednom od trgova bacam pogled na spomenik Pancha Ville na konju. Pada već mrak kada Kaja i ja hvatamo gradski bus za autobusni kolodvor. S koferima se uspijevamo popentrati u njega, plaćamo kartu par pesosa i krećemo prema kolodvoru. Ili barem mislimo da krećemo prema kolodvoru. Vozimo se i vozimo. Vani je već potpuni mrak. Bus se sve više udaljava od centra i ulazi u neka čudna predgrađa. Nama je sve čudnije jer smo već trebali biti na kolodvoru. Na periferiji grada ukazuju se shopping centri. Napokon odlazim do vozača.
“No, senor. Ovaj bus ne ide prema autobusnom kolodvoru.”, izgleda da postoje dvije slične linije, Circunvalacion Dos Norte i Circunvalacion Dos Sur, a mi smo na krivoj.
Izlazimo iz busa gotovo usred ničega. Gledamo na sat. Fali manje od pola sata do polaska našeg busa za Zacatecas. Propustimo li ga, nema povrata novca. A cifra nije baš mala. Pokušavamo pronaći taksi, ali taksija nema. Čekamo. Panika. Iznenada, kao dar s neba, prolazi taksi. Zaustavljamo ga. Tip je s obitelji, ali bez beda stavlja ženu i svoje dvoje male djece na suvozačko sjedalo, a nas utrpava otraga. Može li do kolodvora za dvadeset minuta? Može za 15, kaže. I počinje jurnjava po ulicama Chiuhuahue, prolasci kroz crvena svijetla i čitav niz drugih prekršaja. Očito je da smo bili na potpuno suprotnom kraju grada.
I tip uspijeva. Pet minuta prije polaska našeg busa, nalazimo se na kolodvoru. Istina je da nas tip uspijeva opelješiti za dvostruku cijenu, ali barem smo na vrijeme na kolodvoru.
Napuštamo Chiuhuahuu, najsjeverniju točku našeg putovanja, i vraćamo se natrag prema jugu. Prema Zacatecasu.


Ulaznica u Museo de revolucion MXP 10,00
Bus Transportes Chiuhuahuenses (La Primera) Chiuhuahua-Zacatecas MXP 632,00

07.10.2009. u 15:14 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 39, 15.11.2009. - Zacatecas

Zacatecas je jedan od tzv. kolonijalnih gradova Meksika. Rudarski grad. Španjolci su ga osnovali 1546. godine nakon otkrića velikih količina srebra i nešto manje zlata u ovom području. Zacatecas ubrzo počinje slati velike količine srebra i drugih metala španjolskoj kruni. U rudnicima u izrazito lošim uvjetima radi domorodačko stanovništvo, a bogate se Španjolci, tzv. srebrni baruni. Tim novcem grade prekrasne barokne crkve i palače po cijelom gradu.
Oboje smo mrtvi umorni. Najprije se preksinoć nismo naspavali jer je krevet kod one bakice u Chiuhuahui bio preloš, a potom nas je noćna vožnja od Chiuhuahue do Zacatecasa još više umorila. Autobusi Transportes Chiuhuahuenses imaju jako malo mjesta za noge tako da smo 13-14 sati proveli skvrčeni u sjedalima. Čiuvavci prvo škrtare na mesu, potom na pomfritu u Burger Kingu, a na kraju i na udobnosti u svojim autobusima. Ali sjever je bogat. A opće poznato je da se škrtareći jedino može obogatiti. Onaj koji dijeli šakom i kapom nikada se neće obogatiti. Ovo je isto u čitavom svijetu. U Hrvatskoj, u Švedskoj, u SAD-u, u Japanu, u Meksiku...
U hostel ne možemo ući prije jedan popodne. Vadim prljavi veš za oprati u nekoj od lavanderias. Danima odgađam i sad sam ostao na jednim čarapama, jednim boksama, jednoj majici i jednim hlačama. Nadam se samo da neka od lavanderia u nedjelju radi u ovom gradu. Trpam prljavi veš u svoj ruksak, a ostatak ostavljam u hostelu. No, potraga za praonicom ne ide dobro. Sve su odreda zatvorene. Informiram se u turističkom info centru, ali i oni potvrđuju moj zaključak – u nedjelju u Zacatecasu nema otvorene praonice rublja. Ne preostaje mi drugo nego kupiti jedne nove čarape, jedne bokserice i novu majicu u Milanu, meksičkoj varijanti H&M-a. Hvala Bogu da je roba u Meksiku superjeftina pa ne moram iskeširati čitavo bogatstvo. Prljavi veš nosim na leđima u ruksaku po gradu jer mi se ne da uspinjati natrag do hostela i gubiti vrijeme. Samo se nadam da mi nitko neće provjeravati ruksak.
Zacatecas je zaista čaroban grad. Za razliku od mnogih koje smo vidjeli na ovom putovanju, Zacatecas je grad s dušom i tijelom. Ne prevelik, ne premalen. Ima oko 124,000 stanovnika. Stranaca gotovo da i nema jer im se ne da toliko potezati prema sjeveru s Yucatana, Acapulca ili drugih ljetovališta na pacifičkoj obali. Ima meksičkih turista jer je u Meksiku sutra nekakav praznik, a kako je sutra ponedjeljak, Meksikanci su odlučili iskoristiti tri dana da sa svojom obitelji pobjegnu negdje na put. Zacatecas je odličan izbor. Grad izgleda čarobno, poput neke kućice za lutke. Šaren, sređen. Pokušavam pronaći neku betonsku grdosiju koja se ne bi ovdje uklapala, ali to mi ne polazi za rukom. Sve je skladno. Kućice su šareno ofarbane. Tu su i barokne palače onih srebrnih baruna. Te katedrala s najljepšom churigueresknom fasadom koju sam vidio u Meksiku. Mnogo je i kafića i restorana sa stilom. Šteta što imamo samo današnji dan za uživanje u ovom gradu.
Uzimamo žičaru do jednog od brežuljaka iznad grada. Izgradili su je Švicarci 1979. godine i podsjeća na one žičare po europskim sklijalištima. Dužine je 650 metara koje prođe u otprilike osam minuta. Pogled s vrha na grad je prekrasan. Zacatecas je u dolini između brežuljaka s ponekim šarenim kućicama koje se penju uz padine istih. Ne tako daleko, kao gradska kulisa, vidi se bordo-ljubičasta boja pustinje. Odavdje vidim i malo betona na kućicama u gradu. Šečući ulicama nemoguće ga je vidjeti jer je savršeno sakriven. Ali odavdje tu i tamo vidim da strši beton u unutrašnjim dvorištima kuća ili na gornjim katovima. Ali gotovo neprimjetno.
Na vrhu Cerro de la Bufa nalazi se i malena kapelica. Ispred nje časne sestre prodaju kolače i liker od jaja. Ostajem malo zapanjen. Bez beda prodaju liker i djeci dok njihove majke to s odobravanjem promatraju. Kupujem i ja čašicu likera. Dobar je, sladak, ali alkohol se odmah osjeti. Gdje je otišao ovaj svijet kada časne prodaju alkohol maloljetnicima?! Šala mala.
U rano poslijepodne gužve se pojačavaju. Treba nam skoro sat vremena da se sa Cerro de la Bufa žičarom spustimo do rudnika. Iz Zacatecasa se ne može otići bez da se posjeti rudnik koji je dao toliko života ovom gradu. El Eden je radio preko 300 godina, sve do 1966. godine kada su ga zatvorili iako još ima 20% srebrnih zaliha. Vodič nam priča mnoge zanimljive stvari. Za rad u rudniku iskorištavali su se domoroci koji su počinjali raditi već s 12 godina. Plaćalo ih se hranom, a kako hrane nije nikada bilo dovoljno da se prehrani rudar i čitava njegova obitelj, rudar je morao uzimati kredit od vlasnika rudnika da kupi ekstra hrane. Zaduživanje je vodilo ka još većem zaduživanju. Zbog loših uvjeta rada i života, životni vijek rudara bio je oko 35 godina, nedovoljno da se otplate svi dugovi. Stoga su sinovi rudara već s 12 godina morali ulaziti u rudnik da bi otplaćivali očeve dugove. I sami ih napravili još više. S druge strane, vlasnici rudnika su lagodno živjeli na tuđoj grbači i živjeli do lijepe starosti.
Nakon još šetnje ulicama, uličicama i trgovima grada i uživancije u ugodnoj atmosferi, vraćam se u hostel. Vani s mrakom počinje biti hladno. Ipak smo na visokoj nadmorskoj visini. Ni u sobi nije puno bolje. Nema grijanja.


Ulaznica za žičaru MXP 27,00 (jedan smjer)
Ulaznica i polusatna tura u rudniku El Eden MXP 70,00
Smještaj u Hostal Las Margaritas MXP 160,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom u hodniku)

07.10.2009. u 15:13 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 40, 16.11.2009. - Iz Zacatecasa za Guanajuato

Nastavljamo prema jugu. Šteta što u Zacatecasu nismo imali više vremena, ali što je tu je. Imamo još dosta mjesta za posjetiti, a vremena je sve manje. Za devet dana idemo doma.
Jutros, poučeni iskustvom iz Chiuhuahue, uzimamo taksi do autobusnog kolodvora. Dosta je bilo stresa neki dan kada smo, zbog želje da se malo provozimo gradskim autobusom, skoro promašili bus za Zacatecas. Danas komotno dolazimo na kolodvor, a autobus naravno ne kreće u dogovoreno vrijeme. Ali nema nervoze, u Meksiku smo. Naučeni smo već da se vrijeme ovdje ne poštuje. U 99% slučajeva.
Direktnog busa za Guanajuato na središnjoj visoravni nema, već moramo presjedati u Leonu, ekonomskom i prometnom središtu meksičke savezne države Guanajuato. Leon je od grada Guanajuata udaljen svega sat vremena vožnje. Ubrzo nakon izlaska iz Zacatecasa krajolik postaje zeleniji. Nisu to šume, nego zelenilo niskog raslinja, voćaka i drugih nižih stabala. Napokon se pozdravljamo s onom bordo-ljubičastom bojom sjeverne pustinje. I malo se spuštamo. Zacatecas se nalazi na 2445 metara nadmorske visine, a Guanajuato na 2017. U Zacatecasu je bilo za očekivati puno neravniji i nepristupačniji teren tamo gdje je izgrađen grad, ali s izuzetkom par strmih ulica i uličica, grad je više ravan, nego strm. Izgrađen je u dolini i okružen mnogim brežuljcima. U Guanajuatu, s obzirom da se nalazi na manjoj nadmorskoj visini, očekujemo suprotno – da će grad biti ravniji. I dobivamo suprotno našim očekivanjima. Grad je izgrađen na tako nepristupačnom terenu da se čovjek ne mora dugo pitati jesu li ovi Španjolci bili ludi ili ne. Strma ulica do strme ulice, pregršt tunela i podzemnih ulica – imam dojam s jedne strane kao da sam u Monaku, a s druge kao da sam u Veneciji. Uske i strme ulice i uličice omeđuju tako šarene zgrade da bi ih čovjek poželio pojesti, a tuneli i podzemne ulice su nekadašnja podzemna korita rijeka koje su prolazile kroz Guanajuato, a zbog opasnosti od poplava preusmjerene, te prolazi koji su rudari stvorili u rudnicima u potrazi za srebrom i zlatom. Da bi više nalikovao Monaku, potrebno je da Guanajuato bude malo moderniji i izgradi na primjer pokretne stepenice i liftove u stijenama, a da bi više nalikovao Veneciji, potrebna je voda jer mostova već itekako ima dovoljno, kao i šarenih kućica. No, ne želim ni da Guanajuato više nalikuje Monako ni da više nalikuje Veneciji. Savršen je ovakav kakav je. Pravi bonbon i ne samo moj najljepši grad u Meksiku, nego i jedan od najljepših gradova koje sam vidio u svom životu. Zaista visoko kotira na ljestvici.
Nakon smještaja u hostel i pogleda s terase hostela na grad i katedralu Naše Gospe od Guanajuata u njegovom središtu, spuštamo se jednom od onih strmih i šarenih uličica prema centru. Guanajuato je poput Zacatecasa ili San Luisa Potosija bio rudarski grad. Obližnji rudnik La Valenciana 250 godina je davao 20% svjetskog srebra. Naravno, da su se na tom srebru i ovdje bogatili srebrni baruni i tim novcem izgradili pregršt prekrasnih, uglavnom baroknih, palača. Tu je i mnogo crkava, od kojih dominira katedrala također “od glave do pete” ofarbana u žarku žuto-crvenu boju, kazališta, a gotovo svaka kuća, veća ili manja, na svojim prozorima i balkonima ima mnoštvo šarenih vaza s cvijećem i kaktusima, kao da se natječu tko će ih imati više, što pojačava slikovitost ovog prekrasnog grada. Meni su najdraži gradski trgovi, neki manji, drugi veći, ali toliko ih je da bi se ovdje mogli provesti dani i dani i opet na kraju ne posjetiti sve. A svi odreda lijepo uređeni s klupicama, sređenim drvećem, cvijećem i fontanama. Neki imaju i paviljone. Moglo bi se ovdje živjeti. I uživati.
A u usporedbi s ostalim gradovima u Meksiku, Guanajuato je i jeftiniji. To je zbog velike studentske populacije jer je Guanajuato važan sveučilišni grad. Ima oko 70,800 stanovnika plus oko 20,000 studenata. Mladi se vide na svakom koraku i njima su podređeni fast-foodovi, restorani i kafići, zapravo čitav grad u potpunosti. I mladi su ovdje jako moderno odjeveni. Vrlo zapadnjački. Cure i dečki su sređeni. I svi su puno bijelije puti od onih na jugu ili na obali. Neki su pravi bijelci. To je zato što je ovdje u središnjem dijelu Meksika mješanje između Španjolaca i Indijanaca i stvaranje tzv. mestizo rase bilo intenzivnije. A Meksikanke i Meksikanci ovdje u Guanajuatu, kao i ranije, ali u manjoj mjeri, u Chiuhuahui i Zacatecasu, su jako zgodni, ali jedina zamjerka je da su puno niži od nas Slavena. Prema njima smo poput divova, a dokaz je da već danima pokušavam pronaći nove tenisice u trgovinama (jer su moje stare na izdahu), a na spomen broja 45 mojih stopala, svi se prodavači počinju smijati i klimati glavom. Više od broja 40 ne postoji. A i 40 se ovdje već smatra divovskim!
S osmjehom na licu razmišljam o sutrašnjem cijelom danu u Guanajuatu.


Bus Omnibus de Mexico (La Primera) Zacatecas-Leon MXP 167,00
Bus Primera Plus (La Primera) Leon-Guanajuato MXP 39,00
Taksi autobusni kolodvor Guanajuato-centar MXP 45,00
Smještaj u Casa Bertha MXP 360,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)

07.10.2009. u 15:12 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 41, 17.11.2009. - Guanajuato

Nije čudo da je Guanajuato od 1988. godine pod zaštitom UNESCO-a. Što više istražujem grad, to mi se više sviđa. Njegove neobične zavojite ulice, posve drugačije od principa rastera po kojem je građena velika većina američkih gradova. Njegove palače i obične kuće. Njegovi kafići i restorani, super pristupačni svačijem džepu. Njegovo šarenilo. Njegova pozitivna i mladenačka atmosfera. Guanajuato ima sve.
Danas napokon pronalazim praonu i dajem robu na pranje. Cijeli kofer robe. Već sam danima u stisci s čistom robom. Bijela majica koju imam već par dana na sebi više nije ni približno bijela i čisto sumnjam da će joj kuhanje ikada povratiti bjelinu. O njenom miomirisu neću ni govoriti. Teta u praoni uzima robu i kaže mi da se vratim večeras po nju.
Jučer me se dojmio način na koji su u Guanajuatu riješili problem prometa. Iskoristili su nekadašnja podzemna korita rijeka i tunele koje su rudari napravili u nekadašnjim rudnicima i pretvorili ih u zapanjujuću mrežu podzemnih cesta i ulica. Pravi labirint. Promatram i ne mogu shvatiti kako se vozači ovdje uspjevaju snaći jer prometnih znakova je vrlo malo, a podzemnih raskršća ima svakih deset-dvadeset metara. Ljudi koji ovdje žive već su sigurno naučeni, ali baš bih volio vidjeti kako bi se ovdje snašao neki stranac u rent-a-caru. Ovaj nadzemno-podzemni sistem mi se zaista sviđa jer dok gotovo sav promet, buka i smrad ispušnih plinova idu ispod zemlje, iznad zemlje moguće je u miru uživati u ljepoti grada i njegovom čistom zraku. To ne znači da gore nema prometa. Naravno da ga ima, ali u pristojnoj količini i prometni kolapsi su neznatni.
Poslijepodne uzimam gradski bus (zapravo kombi) do par kilometara udaljene bivše hacijende San Gabriel de la Barrera. Danas se nalazi na rubu grada dok je nekada bila usred ničega i okružena samo netaknutom prirodom. Ova hacijenda izgrađena je potkraj 17. stoljeća kao obiteljsko ladanjsko imanje i centar proizvodnje ruda. Šećući kroz šesnaest različito uređenih vrtova (rimski vrt, japanski vrt, engleski vrt...), pokušavam zamisliti kako je nekada bilo ovdje živjeti. Zasigurno mirno. Na rubu imanja su kućice u kojima je živjela posluga ili su bile gospodarske namjene. Na drugom kraju diže se glavna obiteljska kuća na dva kata s trijemovima otvorenim lukovima, ali unutrašnjost je, unatoč mnogim prozorima, dosta mračna. Hodajući po kući imam dojam kao da sam u nekoj od onih meksičkih telenovela kojima nas bombardiraju na televiziji, a čija je radnja smještena na tim ladanjskim imanjima daleko od velikih gradova.
Natrag u Guanajuatu, sav sretan odlazim po svoju čistu robu. Napokon ću imati nešto čisto. Ali teta u praoni brzo gasi moju sreću kao što najbolji vatrogasac gasi vatru. Robu mi nije stigla ni oprati. Imala je skoro čitav dan, a kaže da nije stigla! Nema mi druge, nego nastaviti u onoj “bijeloj” majici i “zelenim” trapericama i nadati se da će sutra sve biti sređeno. Mora biti sređeno jer sutra odlazimo iz Guanajuata.
Večeras dolazim na ideju da, umjesto večeranja u restoranu i čekanja i čekanja da nas posluže, večeram po lokalnim fast foodovima. Tako nizom kod prodavača po gradskim trgovima pronalazim odličan komad pizze od ananasa, potom savršen sendvič (ovdje za sendvič kažu torta) od nasjeckanog mesa, sira i luka, zatim jednu gringu i naposljetku još jednu onu odličnu tortu. A cijena sitnica? 25 kuna za sve! U restoranu bi me izašlo barem dvostruko skuplje, a ovako sam jeo kako jedu ovdašnji studenti za male pare. Znam da nije baš zdravo, ali htio sam se ponašati poput guanajuatskih studenata. Njima je ovdje podređen čitav grad.


Gradski bus Guanajuato centar-Hacijenda San Gabriel MXP 4,50 (po smjeru)

07.10.2009. u 15:11 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 42, 18.11.2009. - Iz Guanajuata za Moreliju

Napokon! Čista roba! Teta u praoni napokon ju je oprala iako sam u dogovorenih 11:00 sati još uvijek morao sačekati pola sata da ju osuši u sušilici. Ovdje se sve radi u zadnji čas. Ali nije me briga. Napokon sam u čistoj odjeći iako crvene fleke od sosa na bijeloj majici i bijelim tričetvrt hlačama koje vučem još iz Gvatemale ni ovaj put nisu otišle. Ne znaju ovi prati robu. I u Gvatemali i u Hondurasu i u Meksiku svi peru na hladno. Ne daj Bože da se netko sjeti malo prokuhati robu. Ma u prljavoj Indiji su mi bolje prali robu! Barem je pranje uvijek jeftino.
Vraćamo se u Leon ne bismo li ondje uhvatili bus za Moreliju. Prema Lonely Planetu nema direktnih buseva, već je potrebno ići okolo naokolo preko Guadalajare što znači ukupno sedam do devet sati vožnje. Priznajem da sam već pomalo umoran za još jednu dugu vožnju. Pada mi kamen sa srca kada saznajem da postoje direktni busevi iz Leona za Moreliju po nekakvom prečacu i da vožnja traje svega četiri sata!
Prvi put nakon tko zna koliko vremena vidim zelena polja. Sve se zeleni oko ceste po kojoj prolazi naš bus. Nije to ona tamnozelena boja borova Sierra Madre Occidental, već normalna zelena boja svježe trave i zasađenih kultura. Mislim da ovakva zelena polja nisam vidio još od Chiapasa. I voda. Tu i tamo kroz polja prolaze potoci. Onda se iznenada s lijeve strane ukazuje jezero. Neko vrijeme prati nas s naše lijeve strane i onda ostaje za nama. Ubrzo se drugo jezero ukazuje točno ispred nas. Velike je površine. Vozač se spušta ovaj put ravno prema njemu. I odjednom se nalazimo na obali jezera i sječemo ga napola vozeći se preko nasipa čija je površina gotovo u razini s jezerom. Površina jezera je mirna i idilična. Pogledom pratim njegovu mirnu površinu do u daljinu. U daljini se naziru brežuljci.
Nalazimo se u meksičkoj saveznoj državi Michoacan, po mnogima jednoj od najljepših država Meksika. Po mnogima najmeksičkoj državi Meksika. Već razumijem zašto, a tek sam kročio u nju. Morelia nas dočekuje u sumrak. Neobično mi je ponovno biti u velikom gradu. Automobili posvuda. Buka. Smrad. Previše ljudi. Morelia ima 620,000 stanovnika.
I ovdje je kolodvor Bogu iza nogu. Ovo je malo frustrirajuće jer svaki put moraš plaćati taksi. Naravno, ako se u velikom kaotičnom gradu ne želiš čitavu vječnost voziti u gradskom autobusu. Morelijski kolodvor više nalikuje aerodromu nego autobusnom kolodvoru, a svaki od njegova tri dijela namijenjen je autobusima različite klase. Sala A je za autobuse prve klase, Sala B za autobuse druge, a Sala C za autobuse treće klase. Meksička pedantnost na djelu. Da barem te pedantnosti ima malo više i u drugim sferama meksičkog života! Kolodvor je na jednom od brežuljaka iznad grada i, kako se smračuje, polako se pale svijetla velegrada.
Taksist bez problema pronalazi hostel. Kako je udaljen svega desetak minuta hoda od glavnog trga, odlazimo u večernju šetnju. Vani je ugodno. Kada se samo sjetim temperature i vlage Yucatana, Chiapasa i Acapulca! Ovdje je po danu ugodnih 25, a po noći 10-12 stupnjeva. Bolje nisam mogao tražiti.
Prvi dojam Morelije nije posve pozitivan. Nažalost, Guanajuato je visoko postavio letvicu i sada su preostali gradovi nahebali. Morelia je prva na redu. Nema onog šarenila. Nema one ugodne mladenačke atmosfere. Nema jeftinih kafića i restorana. Ali ima užasnog smoga, buke i gustog prometa. Dođe mi da vrištim. U ovom gradu jedva možeš disati od smrada, a još manje čuti svoje misli od buke. Pokušavam večerati u restoranu smještenom u arkadama oko glavnog trga. Iako je katedrala prekrasno osvjetljena i pogled je zaista za pamćenje, teško se skoncentrirati. A onda još moje enchilade dolaze s avokadom, cilantrom (korijanderom) i čili papričicama – upravo tri jedine stvari koje ne podnosim u meksičkoj kuhinji! I sve tri odjednom! I sve to u Moreliji! Loše je počelo...


Bus Primera Plus (La Primera) Guanajuato-Leon MXP 39,00
Bus Primera Plus (La Primera) Leon-Morelia MXP 167,00
Taksi autobusni kolodvor-Morelia centar MXP 35,00
Smještaj u Hostal Allende MXP 440,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom)
Večera u Restaurante Catedral MXP 134,00 (juha od šampinjona+enchilade od piletine u zelenom umaku+coca cola)

07.10.2009. u 15:10 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 43, 19.11.2009. - Patzcuaro

Sat vremena udaljen od Morelije, Patzcuaro je još jedan od kolonijalnih gradova središnjeg Meksika. Za razliku od Morelije, Patzcuaro je malen grad. Naime, ima svega oko 48,000 stanovnika pa predstavlja odličan bijeg od smrada, buke i kaosa velike Morelije. No, nije sve tako sjajno. Tek što sam izašao iz busa, i u Patzcuaru me zapljusnula buka i kaos. S izuzetkom par gradskih trgova, grad nema pješačkih zona pa se na kraju sve svodi na laktarenje ne s ljudima, već s mnogobrojnim automobilima. A zna se da mi pješaci uvijek izvučemo deblji kraj. Automobila zaista ima posvuda po gradu. Pa onda onih kombija gradskog prijevoza. I kamiona. Nema ni najmanje ulice u Patzcuaru da se u nju nije uvuklo neko prijevozničko sredstvo. Naći mir u ovom gradu nemoguća je misija.
Patzcuaro je grad Purepecha Indijanaca. Patzcuaro je i grad niskih kućica. Nema ovdje višekatnica. Nema ovdje nebodera. Nema ovdje moderne arhitekture. A kod kućica primjećujem samo dvije boje. I to redom kod svih. Bijela boja fasada te crvena boja kojom se farbaju prozori i vrata i njihovi obrubi te metar-metar i pol visine fasade od poda na gore. Patzcuaro je grad bijelo-crvenih kućica. Fasade kuća su mrvicu oronule što daje poseban čar ovome gradu. Jedino su crkve i samostani u boji kamena i neofarbane u bijelu i crvenu boju. Ali i njihove fasade su oronule. Crkve i samostani, nemali broj njih jer su u vrijeme španjolske kolonijalne vlasti skoro svi katolički crkveni redovi ovdje izgradili svoje crkve i samostane, su redom svi zatvoreni. Poput svjedoka nekog drugog vremena. Na jednom od dva glavna gradska trga divim se meksičkoj inventivnosti da pojedinim od ovih crkava i samostana daju drugačiju namjenu – nekadašnja crkva i samostan sv. Augustina danas su gradska biblioteka i gradsko kazalište. Ovom gradu s 48,000 stanovnika zaista ne treba više toliko crkava i samostana! Zapravo nikad im toliko ih nije ni trebalo.
Rastajem se s Kajom u pola dana. Kao osoba koja samo dijeli kritike i savjete, teško joj je prihvatiti jedan od nekog drugog. Ipak je ona najpametnija. Pa je digla nos i otišla. Tko zna gdje. Vjerovatno liječiti u samoći svoje komplekse.
“Prekrasno plavo jezero Patzcuaro udaljeno je tri kilometara od centra mjesta.”, tako čitam u vodiču. Uzimam kombi do obale jezera. Po dolasku malo sam zbunjen. U nečemu je Lonely Planet točan – jesu otprilike tri kilometara i zaista je riječ o jezeru. Ali da je riječ o plavom jezeru, e tu se Lonely Planet nije mogao više zajebati. I sebe i mene. S doka gledam jezero i vidim samo smeđu boju vode dokle pogled mi seže. Plave boje nema nigdje. Ovo je kao kad je Strauss nazvao svoj valcer “Na lijepom plavom Dunavu”. Ja plavi Dunav još nigdje nisam vidio. Osim ako i Strauss i autor Lonely Planeta nisu bili neki čudni daltonisti.
Uzimam brod (zapravo malo izduženiji natkriveni čamac) prema otoku Janitzio, jednom od šest otoka jezera Patzcuaro. Ovo je najposjećeniji i najpristupačniji od šest jezerskih otoka. Možda tamo negdje na otvorenom ima ipak plave boje. Čekam i čekam i gledam. I ništa. Kako uz obalu, tako i na otvorenom, boja jezera je prljavo smeđa. Ali ne bih se iznenadio da netko napiše valcer ili nekakvo drugo muzičko djelo naziva “Na lijepom plavom Patzcuaru”. Pokušavam idealizirati ovo jezero, ali jednostavno to mi nikako ne polazi za rukom.
Otok Janitzio je zapravo jedna velika strma stijena koja strši iz jezera. I cijeli je otok jedno naselje. Praznog hoda nema. Kućice su izgrađene oko strmih padina. Ulice su strme da strmije ne mogu biti, a dok se penjem prema vidikovcu na vrhu po mama mia stepenicama, svako malo ostajem bez daha jer nije lako penjati se po ovoj strmini po ovoliko stepenica na preko 2000 metara nadmorske visine gdje je zrak puno rijeđi. A ulice su obrubljene bez prestanka štandovima sa suvenirima, kafićima i restoranima. Neprestano te netko povlači za rukav i nešto ti nudi. Ovo naselje nema ni trunčicu šarma.
Na vrhu otoka je bizaran spomenik Jose Mariji Morelosu, borcu za nezavisnost Meksika od Španjolske početkom 19. stoljeća. Izvana izgleda kao kamena debela grdosija visine 40 metara s veoma jednostavnim crtama lica i tijela, a iznutra je posve šupalj i ukrašen muralima i doma se kao da se penješ unutar piramide. S vrha, iz Morelosove glave, pruža se prekrasan pogled na jezero. Ali nema nigdje plave boje. Gdje god da se okrenem samo je smeđa boja vode. Ispod spomenika vidim kućice koje se strmo spuštaju prema obali. Kućice su bez boje. Posvuda strši beton ili opeka. Bez imalo žbuke. I željezne šipke. Izduženi natkriveni čamci, poput onog koji me je doveo do otoka, plove po jezeru. Boju daju samo blijedo zeleni brežuljci u daljini te plava boja neba s pokojim bijelim oblačkom. Ne mogu se otrgnuti od misli da me ovo jako podsjeća na Kinu. Kina je, zbog prebrzog industrijskog razvoja i ekološke neosvještenosti, zagadila svoje rijeke i jezera i svi sada imaju ovu smeđu boju poput jezera Patzcuaro. Jedino što se u Patzcuaru može još uvijek vidjeti plava boja neba. U Kini ni to.
Odlučujem po šetnici napraviti krug oko otoka. Jad i bijeda. S jedne strane su neprestano one ružne nedovršene kućice. Beton, opeka, željezne šipke. Mnoge nemaju ni stakla na prozorima, već su umjesto njih prozori zatvoreni prozirnim najlonskim vrećicama. Smeće posvuda. U zraku je miris paljevine smeća. Ali sve ne mogu zapaliti. Uvijek ostane nešto plastike, stakla i metala. Taj ostatak bacaju u jezero. A jezero to pametno vrati njima. S druge strane gledam obalu jezera. Prepuna je svakojakog smeća među šašom i plutajućim biljkama. A među smećem, šašom i tim plutajućim biljkama gnijezde se ptice nalik na čaplje. Na obali pronalazim i pravi pravcati odbačeni torpedo. Tko zna koju bi priču on mogao ispričati. I smrad. Sva kanalizacija iz ovih kuća ide u jezero. Nije ni čudo da je tako smeđe, prljavo i smrdljivo. Purepecha Indijanci vjeruju da je jezero Patzcuaro mjesto koje bogovi koriste da siđu s neba i vrate se na nebo, neka vrsta rajskih vratiju. Ovakva smeđa, prljava i smrdljiva rajska vrata ne obećavaju mnogo. Kakav li je onda raj?!
Po povratku u Moreliju, upadam u večernji 'rush hour'. Bus se vuče po ulicama Morelije prema autobusnom kolodvoru. Kao da se svih 620,000 stanovnika Morelije odlučilo večeras malo provoziti. Zar nitko više ne hoda?! Zar se svi moraju voziti?! Postajem nestrpljiv i živčan. Jutros sam dao na pranje traperice i jednu majicu. One komade odjeće koje sam imao na sebi dok sam čekao da mi operu ostalo u Guanajuatu. Teta u praoni je rekla da se vratim po njih do šest. Sada je već pola sedam. U sedam zatvara. A sutra je neradni dan, Dan revolucije. I sutra odlazim iz Morelije. Što znači da ako danas ne uspijem podignuti svoje traperice i majicu, mogu se s njima pozdraviti.
18:35 dolazim na kolodvor. Nedostaje još par kilometara do centra. Uzimam taksi. I on se vuče čitavu vječnost kroz gužvu. Nevjerovatno. Ovakav krkljanac ne viđam ni u Zagrebu.
18:58 ulijećem teti u praonu. Kaže da sam jedva stigao. Upravo zatvara. Uzimam svoje traperice i majicu. I napokon mogu odahnuti.


Bus Purepechas (La segunda) Morelia-Patzcuaro MXP 30,00 (jedan smjer)
Brod do otoka Janitzio MXP 40,00 (povratna)
Ulaznica na vidikovac na otoku Janitzio MXP 6,00

07.10.2009. u 15:09 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 44, 20.11.2009. - Morelia i odlazak za Ciudad de Mexico

Tišina. Provirujem iz hostela na ulicu. Tišina i pustoš. Ulica koja je inače prometna i bučna, danas je tiha i pusta. Što se događa? Jesam li se probudio u nekom drugom paralelnom svijetu gdje postoji Morelia s pješačkim zonama i malo automobila? Ništa mi nije jasno.
Provirujem iza ugla u sljedeću ulicu. Također pusta. Pa tu bi trebao biti prometni krkljanac! Što se događa?! Iako mi se sviđa ova mirna i tiha varijanta Morelije, želim odgovor. Malo dalje mnoštvo je ljudi. Idem prema njima. Oni bi mi mogli dati odgovor. Dolazim do njih na jednoj od glavnih gradskih ulica. I ona je zatvorena za promet. Jedino parada. Različite grupe paradiraju u raznim, uglavnom smiješnim, kostimima. Sad mi je jasno. Danas je Dan revolucije i očito su za paradu zatvorili čitav povijesni centar Morelije. Parada je zaista bizarna: članovi nekog fitness društva u majicama i uskim tajicama, zaposlenici neke banke u zeleno-bijelim trenirkama sa zelenim pomponovima u rukama...
Odlazim do turističkog info centra. Zanima me koju to revoluciju slave. Ovdje u Meksiku ovakva stvar nije baš očita jer su Meksikanci kroz svoju povijest imali ne tako malen broj revolucija. Danas je riječ o revoluciji Pancha Ville koja je trajala od 1910. do 1920. godine.
Odlučujem iskoristiti dan i prazne ulice povijesnog centra da se bolje upoznam s Morelijom. Prekjučerašnji prvi dojam grada noću nije baš bio lijep. Danju Morelia dobiva na čari. Njena arhitektura je zaista impresivna – kombinacija baroka i neoklasike na svakom koraku na mnoštvu njenih palača i crkava. Većina građevina ima unutrašnja dvorišta i klaustre i ona me posebno oduševljavaju. U većini tih zgrada danas se nalaze muzeji, galerije, škole i vladine zgrade. Neznatan je broj takvih građevina koje su do danas zadržale svoju prvotnu funkciju, a to znači da su samostani raznih crkvenih redova. Većina ima tako danas neku drugu namjenu. Odmaram noge na klupici u prekrasno zelenom klaustru Conservatorio de las Rosas, nekadašnjem samostanu sestara dominikanki, a danas muzičkom konzervatoriju. Osluškujem zvukove klavira, gitara, muške i ženske glasove kako uvježbavaju pojedine dionice.
Izvana, Morelia danju ipak ima boju. Nije naravno tako žarko ofarbana kao Guanajuato, ali kamene fasade njenih zgrada, od crkava i palača do jednostavnih kuća, imaju blago rozu boju budući da se u njihovoj konstrukciji koristio roza kamen vapnenac. Od istog kamena je i čuveni morelijski akvedukt koji se nalazi na novčanici od 20 pesosa. Izgrađen je u 18. stoljeću, koristio se do početka 20. stoljeća i, iako je od prvotnih osam kilometara dužine do danas ostalo sačuvano samo oko kilometar i pol, zaista je impresivan. Cesta danas prolazi ispod njegovih lukova. Od 1991. godine povijesni centar Morelije pod zaštitom je UNESCO-a.
Prvi put u Meksiku vozimo se doubledeckerom. Kaja i ja opet smo prisiljeni da se pomirimo. Naš odnos u Meksiku je pun uspona i padova. Do Ciudad de Mexica su četiri sata vožnje. S prvog sjedala na gornjem katu pruža se prekrasan pogled na okolinu. Moderna četverotračna autocesta prolazi preko zelenih brežuljaka, uz obradiva polja i jezera. I onda odjednom u sumrak ukazuje nam se Ciudad de Mexico, meksički glavni grad. Upadamo u večernju gužvu. Pao je mrak. Ispred sebe vidim kilometarsku kolonu svijetala automobila i drugih prometala. U dolini dokle pogled seže svijetla velegrada. Svjetlosno zagađenje je ovdje na vrhuncu. Ciudad de Mexico službeno ima 19 milijuna stanovnika, neslužbeno do 25 milijuna, i nakon Tokija, najveći je grad na kugli zemaljskoj.
Napokon se uspijevamo dočepati Zapadnog autobusnog kolodvora ili Observatorija. Ciudad de Mexico ima četiri autobusna kolodvora, a svaki odgovara drugoj strani svijeta. Nije preteško se organizirati jer u pravilu autobusi sa zapada zemlje dolaze na zapadni, sa sjevera na sjeverni autobusni kolodvor i tako redom. A svaki je autobusni kolodvor metroom dobro povezan s bilo kojim dijelom grada. Kako je vani već mrkli mrak, odlučujemo ne riskirati s metroom i radije uzimamo taksi. Ciudad de Mexico je na glasu kao opasan grad.
Iako se na karti čini da četvrt u kojoj je smješten naš hotel relativno blizu kolodvora, upadamo ponovno u gužvu i naše putovanje do hotela nikako da se približi kraju. Naposljetku, nakon četrdesetak minuta vožnje i trideset kuna koliko smo platili taksistu, dolazimo u Zona Rosu ili Rozu četvrt. Hotel Del Principado svi hvale i s razlogom. Moderan, uredan, prostrane sobe s velikim udobnim krevetima, ljubazno osoblje i jeftin. Također, vrlo blizu svih važnijih lokacija u gradu. Pun pogodak.
Ostavljamo kofere i odlazimo u potragu za hranom. Kako dublje ulazimo u Zona Rosu, četvrt nam postaje sve čudnija. Dečki se drže za ruke, svaki drugi par se žvali, cure ne zaostaju s akcijom, kafići i klubovi imena poput Boy Bar, sex shopovi... Ljudi, pa mi spavamo u gay-lezbo četvrti!
A kakve li četvrti! Ovakvu slobodu i smjelost nisam primjetio ni u Amsterdamu!
Pronalazimo nekakav normalni restoran koji ima gotove menije po vrlo pristupačnim cijenama. Iako u našem restoranu ima i straight parova, i ovdje mnogi dečki uživaju s dečima, cure s curama.
Kaja odlazi na spavanje. Ja pokušavam pronaći neku zabavu. Ipak je petak navečer. No, izbacivanjem gay klubova i kafića s liste poželjnih mjesta za zabavu, lista u Zona Rosi je naglo postala kratka. Ulazim u jedan normalni klub. Prazan je. Ulazim u drugi. Na prvom katu pleše tek jedan par. Očito ako nisi gay, nemaš u ovoj četvrti što raditi. I šećem tako ulicama ove četvrti i prilaze me razni tipovi s ponudama. Nema čega se nisam naslušao: “Gay club, sir?”, “Casa de chicas?”, “Casa de masajes?”... Osjećam kako me mnogi tipovi skidaju pogledom. Osjećam se droljasto... Run for your life. My life.
Preskačem i gay clubove i djevojke i masažu, sjedam u običan birc na koju Coronu i odlazim ubrzo na spavanac. Čudnog li dana i još čudnije četvrti!


Bus Autovias (La Primera) Morelia-Ciudad de Mexico MXP 280,00
Taksi Zapadni kolodvor Observatorio-Zona Rosa MXP 80,00
Smještaj u Hotel Del Principado, Zona Rosa USD 30,40 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom, www.agoda.com)
Večera u La Ventura MXP 64,00 (menu-bistra juha od piletine, piletina na žaru s krumpir pireom, sok)

07.10.2009. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 45, 21.11.2009. - Ciudad de Mexico

Paseo de la Reforma vjerovatno je najpoznatija ulica Ciudad de Mexica. Zapravo avenija jer ima u-hu-hu traka u oba smjera i omeđena je visokim drvoredima. To je ona avenija koju vječito iz zraka pokazuju na meksičkim sapunicama. I uvijek pokazuju onog zlatnog anđela. I mi počinjemo upoznavanje s meksičkim glavnim gradom podno zlatnog anđela na vrhu visokog stupa, zapravo službenog naziva Monumento a la Independencia ili Spomenik nezavisnosti. Podignut je 1910. godine kako bi se komemorirali heroji borbe protiv španjolske kolonijalne vlasti.
Paseo de la Reforma 3.5 kilometara dugačka je avenija Ciudad de Mexica. Povezuje gradski centar s najvećim gradskim parkom Bosque de Chapultepec. Nekada su se po njenoj dužini redale bogataške kuće. Danas tu i tamo proviruje koja među modernim betonsko-stakleno-limenim neboderima hotela i raznih ureda. Ima tu i nešto manje modernih nebodera. Ali i koja navrat nanos sklepana kuća. Paseo de la Reforma danas je pravi bućkuriš stilova.
Danas Meksikanci nastavljaju slaviti revoluciju. Zapravo je slave već tjedan dana, a vjerovatno će ju slaviti i cijeli naredni tjedan. Paseo de la Reforma je zatvorena za promet i moguće je prošetati cijelom njenom dužinom u miru. Nema buke, nema smrada koji sam očekivao u ovakvom velegradu (Michael Palin u svom putopisu “Puni krug” napisao je: “Grad ima 19 milijuna stanovnika, a smrdi kao da su svih tih 19 milijuna istovremeno prdnuli.”), ali smog je sveprisutan. Sto metara udaljeni neboderi na Paseo de la Reforma jedva da se vide.
Prolazimo pokraj impresivne Art Nouveau zgrade nekadašnjeg kazališta, danas Palacio de Bellas Artes. Vjerovatno najljepše zgrade u čitavom gradu. Malo dalje uzdižu se monumentalne neoklasicističke zgrade raznih muzeja. Da ne znam, rekao bih da sam u Madridu. Sliku kvari jedino Torre Latinoamericana, sa 44 katova i 182 metara visine najviši neboder u Latinskoj Americi. Strahota stakla i lima iz pedesetih godina prošlog stoljeća, veoma nalik na naš neboder na zagrebačkom Jelačićevom trgu prije obnove.
Šećem ulicama i promatram ostale građevine. Fotografiram. Fotografija mi ispada koso. Slikam drugu. I ona je kosa. Que cońo está pasando?! Pobliže promatram građevine. Tek sada primjećujem da nije problem u mom fotiću ili nemirnoj ruci, već da su sve odreda naherene. Veći dio centra Ciudad de Mexica izgrađen je na nasipanom nekadašnjem jezeru Texcoco. I sada grad tone. Nema zgrade u centru grada koja nije naherena. I sve je to dosta komično. Jer jedna je naherena na desno, ona zgrada do nje nalijevo, pa treća opet nadesno... Izgleda kao da su se kuće napile. Na glavnom gradskom trgu Zocalo, jednom od najvećih na svijetu (u čijem središtu se vijori jedna od najvećih zastava na svijetu, naravno meksička) bacam pogled na okolne zgrade. Sliku mi pomalo kvare vojnici sa svojim kamionima koji vjerovatno pripremaju trg za još jednu paradu. Nacionalna palača, bivša vijećnica, hoteli i ostale građevine na Zocalu također su naherene. Vrhunac je ipak katedrala La Metropolitana, najveća crkva u Latinskoj Americi. Iako je arhitektonski impresivna budući da je građena gotovo tri stoljeća od 1525. do 1813. godine i stoga je zanimljiv primjer mješavine arhitektonskih stilova od klasičnog preko baroknog i churigueresknog do neoklasičnog stila, više se zadržavam na njenoj naherenosti. Jedan dio njene fasade naheren je nalijevo, drugi nadesno, s gornjim dijelom prema naprijed kao da će se urušiti nad svakime tko ulazi u katedralu. Unutrašnjost je još čudnija. Pod je naheren u svim smjerovima, visoki stupovi također. Hodam po katedrali i osjećam se kao da sam pijan. Nema šanse ovdje ravno hodati.
Čitav je grad konkavno-konveksno naheren.
Uzimam metro do hotela. Metro mreža Ciudad de Mexica čini jedanaest linija, 163 stanica, s ukupno 451 kilometar tračnica. Ovdašnji metro vlakovi imaju gumene kotače umjesto željeznih budući da je tako lakše prometovati na nestabilnom tj. mekanom terenu Ciudad de Mexica. Metro je otvoren 1969. godine. Pregledan je, uredan i siguran s nadzornim kamerama na svakoj stanici te policijom. Ono da je Ciudad de Mexico opasan grad, za sada pada u vodu. S 2 pesosa ili 74 lipe koliko dođe karta za jednu vožnju bilo gdje u mreži metroa, metro u Ciudad de Mexicu vjerovatno je najjeftiniji na svijetu.
Navečer Kaja i ja vraćamo se na Zocalo. Zgrade na trgu noću su prekrasno osvijetljene. I to samo birani određeni detalji na gotovo svakoj zgradi oko trga. Netko se zaista potrudio. Trg mi je puno ljepši noću, nego danju iako i po noći ima na njemu mnoštvo ljudi koji šeću ili razgovaraju ili se igraju ili preko improviziranog teleskopa gledaju zvijezde. Gledam i ja gore u nebo. Ali kroz smog ne vidim ni mjesec, a kamoli zvijezde. Drugi jedu. Tako i mi večeramo na trgu. Bacamo se na kukuruzni meni. Na jednom od improviziranih štandova ispred katedrale La Metropolitane uzimamo slatki tamales (nalik na slatki griz kuhan u kukuruznim listovima) i atole, staro aztečko piće od kukuruza s dodatkom čokolade. Slatko je, kalorično, gusto, teško opisivo. Možda bi najbliži opis bio malo bljutavija topla čokolada. Čudan spoj čokolade i kukuruza. Ne znam da li bih to mogao piti i jesti svaki dan poput Meksikanaca, ali probati se sve mora.


Jedna vožnja u metrou Ciudad de Mexica MXP 2,00
Večera na Zocalu MXP 25,00 (slatki tamales i atole)

07.10.2009. u 15:06 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 46, 22.11.2009. - Ciudad de Mexico

Nedjelja je. Ulice su pune ne automobila, već pješaka. Čitave obitelji šeću i uživaju u lijepom danu. I metro je dupkom pun. Jedva se uspijevam nekako stisnuti u jedan od vlakova. Vraćam se na Zocalu da nastavim tamo gdje sam jučer stao. Na moju žalost, vlak samo prolazi kroz stanicu i ne zaustavlja se. Malo sam zbunjen. Što se događa?! Izlazim na sljedećoj stanici, Bogu iza nogu, i pješke se pokušavam probiti do Zocala. U centru su ulice još prenatrpanije ljudima. Napokon dolazim do Zocala i imam što vidjeti. Cijeli je trg, a ne lažem kada kažem da je riječ o velikom trgu, poprište nekakvih demonstracija. Drugi pak Meksikanci, radoznali u duši, promatraju kaos demonstracija. Treći pokušavaju nešto ušečeriti pa su se izborili za metar kvadratni praznog prostora i postavili improvizirane štandove bilo hrane bilo svakojakih drangulija. Četvrti, odjeveni u indijanske nošnje i namazani kao da su ovog trena pobjegli iz Gibsonovog Apocalypta, plešu uz zvukove indijanskih narodnih pjesama i pale copal. Što i nije loše jer copalom prikrivaju smrad ispušnih plinova.
Kaos. Treba mi skoro pa pola sata da pređem preko trga, put za koji bi mi u normalnim okolnostima trebalo možda pet minuta.
Dobra stvar nedjelje jest da su mnogi muzeji u Ciudad de Mexicu potpuno besplatni. Za Kaju kao naručeno budući da od ranog jutra skakuće po raznim muzejima i galerijama. Ja sam umjerenija muzejska duša i šansu dajem Templo Mayor, nekadašnjem najvažnijem hramu Azteka. Kao što sam već spominjao, na mjestu današnjeg Ciudad de Mexica nalazilo se jezero Texcoco. Tenochtitlan, prijestolnica Azteka, bio je sagrađen na otoku usred jezera i povezan s kopnom preko nekoliko nasipa. Centar grada bio je otprilike današnji Zocalo i neposredna okolica. Kada su došli Španjolci i osvojili Tenochtitlan 1521. godine, nasipali su jezero i počeli graditi i širiti novi grad. No, od starog aztečkog grada ostalo je gotovo ništa jer su vrlo katolički nastrojeni Španjolci odlučili svršiti s poganstvom Azteka i tako razrušili cijeli njihov grad. Kamenje starih aztečkih građevina koristili su za gradnju svojih kuća. Tako je i Templo Mayor, najvažniji hram Azteka, dijelio sudbinu većine aztečkih građevina. Veliki Hram Španjolci su razmontirali do razine zemlje, a onda ostatke prekrili zemljom i nad njima podigli svoje crkve, samostane i palače. Tek su se u drugoj polovici 20. stoljeća otkrili ostaci Velikog Hrama pod zemljom i započelo se s intenzivnim arheološkim iskapanjima. Iako je malo sačuvano od prvotne arhitekture hrama, zanimljivo je prošetati među ruševinama i pokušati se uživjeti u vrijeme Azteka. Gleda me nekoliko kamenih pernatih zmija. Quetzalcoatl. Kamen od kojeg je građen hram (kao i kasnije pola povijesnog centra Ciudad de Mexica) crveni je vulkanski tezontle kamen. Zanimljivo je promotriti kako i Veliki Hram tone u mulj jezera Texcoco. Kao i cijeli povijesni centar Ciudad de Mexica.
Metroom napuštam Zocalo (da, napokon su završile demonstracije i otvorili stanicu na trgu) i put najvećeg parka Ciudad de Mexica, Bosque de Chapultepec. Ono što je Bulonjska šuma za Pariz, to je Chapultepečka šuma za Ciudad de Mexico. Ogromna zelena površina sa stazama uz koje je danas smješteno nebrojeno mnogo štandova, a po kojima je u ostalim danima moguće bezbrižno joggirati. Umjetna jezerca guste algastozelene boje na kojima je moguče unajmiti pedoline. Jedan dvorac na najvišoj točki parka i nekoliko muzeja. I ljudi ljudi ljudi... Nedjelja je i park je krcat. Čini se kao da se svih onih 19 milijuna stanovnika Ciudad de Mexica upravo danas slilo u 6.5 km2 Chapultepečke šume. Površinom je ovaj park dvostruko veći od njujorškog Central Parka ili pet puta veći od zagrebačkog Maksimira.
U Chapultepečkoj šumi sam iz dva razloga – prošetati se i vidjeti kako ovdašnji ljudi uživaju u nedjeljno poslijepodne te posjetiti vjerovatno najvažniji muzej čitavog Meksika – Museo Nacional de Antropologia. Većina najvažnijih arheoloških predmeta raznih meksičkih predkolumbovskih naroda nalaze se u ovom muzeju. Impresivne su rekonstrukcije hramova i palača. Muzej je s razlogom must-see destinacija u Ciudad de Mexicu.
Navečer Kaja i ja, iako nam noge otpadaju od hodanja, odlučujemo otići na rundu tekile u neki od tradicionalnih pubova u gradu. Surfam po netu i nalazim preporuke za tri puba u povijesnom centru. Uzimamo metro i u devet navečer nalazimo se usred gotovo puste i mračne ulice. Čini nam se da ovdje tekilu nećemo okusiti. Dolazimo do kućnog broja kojeg sam zapisao na papiriću. Rešetke su preko ulaza, a od tekila bara nema ni T. Tu je inače nekakav dućan. Odlazimo do druge ulice s papirića. I ovdje ista priča. Sve zatvoreno. Nema tekila bara. Nisam siguran da ga je ikada ovdje i bilo. Mene u to počinju hvatati grčevi u želucu. Ide mi se na WC. Hitno. Sve je zatvoreno. Kao muha bez glave počinjem ubrzanim korakom prolaziti ulicama u potrazi za nečim otvorenim. Briga me sada i za tekilu i za arhitekturu. Trebam samo WC! Kaja me prati tamo negdje iza. Kod Palacio de Bellas Artes pronalazim otvoreni Sandborns, lanac robnih kuća. Ulazim bez pitanja i odmah na WC. Prva kabina je sva zasrana od vrha do dna. Ulazim u drugu. Čišća je, ali daleko od idealne. Na podu se sve lijepi. Ali tko traži idealno?! Glavno da se mogu posrati!
I tako je prošla naša tekila večer. S proljevom i u potrazi za WC-om. No, da izgladimo situaciju, prije odlaska u krpe, skrećemo prema centru naše gay-lezbo četvrti i pronalazimo otvoren birc.
“Tiene tequila?”, pitamo konobaricu.
“Naravno.”, nismo uopće trebali odlaziti do centra. Trebali smo samo ostati u našoj lijepoj četvrti. I popiti tekilu. Konobarica nam pruža listu s petnaestak različitih vrsta tekila...


Ulaznica u Templo Mayor MXP 51,00, nedjeljom besplatno
Ulaznica u Museo Nacional de Antropologia MXP 51,00
Cijena jedne čašice tekile MXP 40,00-70,00

07.10.2009. u 15:05 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 47, 23.11.2009. - Teotihuacan i Ciudad de Mexico

“Mjesto gdje ljudi postaju bogovima” prijevod je s aztečkog Nahuatl jezika ime antičkog grada Teotihuacana. Udaljen gotovo pedeset kilometara od Ciudad de Mexica, Teotihuacan odličan je jednodnevni izlet i bijeg iz kaosa velegrada.
Veliki je misterij tko je i kada izgradio ovaj grad. Zna se da je naseljen već oko 600. godine prije Krista, ali na vrhuncu moći bio je između 200. i 700. godine naše ere. Tada je, vjeruje se, brojao oko 200,000 stanovnika što ga je ubrajalo među najveće gradove na svijetu. No, oko 650. godine Teotihuacan je naglo počeo propadati zbog ratova, ali još više zbog unutrašnjih razmirica. Stanovništvo se iselilo, a grad je progutala zaborav. Stoljećima kasnije Azteci su iznenada nabasali na velebne ruševine Teotihuacana i smatrali da je to rad divova ili bogova. Mnogo o Teotihuacanu se nije znalo tada kao ni danas. Tajanstvena civilizacija nije ostavila knjige ni pismo. Danas čak ne znamo kako su se zvali, kojim su jezikom govorili, pa čak ni gdje su im sahranjeni vladari. Postoje mnogi mitovi. Azteci su vjerovali da su se na kraju prethodnog razdoblja bogovi u tami okupili u Teotihuacanu i odlučili koji će od njih postati novo sunce što obasjava svijet. Prema jednom od mitova, drski bog Tecuciztecatl se dobrovoljno javio, dok su ostali bogovi odabrali skromnog, starijeg Nanahuatzina kao drugog takmaca. Izgrađena je velika pogrebna lomača i Tecuciztecatl je pozvan da u nju skoči. Prvi kandidat nije smogao hrabrosti za osobnu žrtvu pa su bogovi zamolili Nanahuatzina da učini isto. On je odmah potrčao i skočio u vatru. Vidjevši to Tecuciztecatl je smogao hrabrosti i također se bacio na lomaču, osramoćen jer ga je pretekao njegov skromni protivnik. No, to nije bio kraj – obojica su se ponovno rodili poput ptice feniks. Nanahuatzin je postao novi bog Sunca, Tonatiuh, a Tecuciztecatl je postao Mjesec. Nažalost, Sunce se nije kretalo nebom, već je stajalo nepokretno na istočnom horizontu. Tonatiuh je zatražio podaničku vjernost i krv ostalih bogova prije nego krene na svoj put nebeskim svodom. Nakon vijećanja bogovi su pristali i jedan po jedan dozvolili da im Quetzalcoatl izvadi srca. Ojačan ovom krvavom žrtvom Tonatiuh je postao Nahui Ollin, Sunce Kretanja.
Teotihuacan je jedan od vrhunaca ovog putovanja. Bez puno razmišljanja, najimpresivniji arheološki lokalitet koji sam posjetio u Meksiku. Piramida Sunca i Piramida Mjeseca jedinstveni su i oduzimaju dah. Kako li su ovo izgradili? Tko li je ovo izgradio? I meni na pamet padaju pitanja i pitanja. Dok se penjem na Piramidu Sunca i jedva dolazim do daha od ovog napora na 2270 metara nadmorske visine, brojim stepenice do vrha. Ukupno ih je 245, ali podijeljene na pet platformi. Piramide nisu strme poput egipatskih, nego zdepaste, razbijene platformama, i krnje, bez pravog šiljastog kraja. No, za mene daleko su impresivnije od egipatskih. Piramida Sunca najveća je piramida na svijetu nakon Keopsove u Gizi. Obje imaju istu površinu baze, ali ova teotihuakanska zbog svojeg zdepastog oblika, ima samo polovicu visine Keopsove. Piramida Sunca visoka je 65 metara, Keopsova 144 metara. U gradnji Piramide Sunca utrošeno je 2.5 milijuna tona kamena, dok je za Keopsovu utrošeno 6.5 milijuna tona. Kamen je ovdje ponovno uglavnom onaj lijep crveni vulkanski tezontle kamen, od kojeg je izgrađeno i pola povijesnog centra Ciudad de Mexica. Ali ponavljam – ovdašnje piramide su mi čak impresivnije od egipatskih. I još se pitam – kako to da Teotihuacan nije proglašen jednim od novih svjetskih čuda, a Chichen Itza jest, preplavljena hordom turista, prodavača suvenira i smećem?!
Na vrhu Piramide Sunca lagani povjetarac hladi alpiniste. Pogled je prekrasan na čitav kompleks – Hram Quetzalcoatla ili Pernate Zmije, Avenija mrtvih, Piramida Mjeseca... Stojeći na samom vrhu Piramide Sunca osjećam se kao na vrhu svijeta. Mjesto gdje ljudi postaju bogovima.
Piramida Mjeseca gotovo je upola niža od Piramide Sunca i do njenog vrha se ne može uspeti. Dozvoljen je uspinjanje samo do prve od četiriju njenih platforma. Ali pogled s prve platforme je još ljepši! Ovo je definitivno najljepši pogled na neke ruševine koji sam imao u životu. Ispred mene trg s malim hramovima i početak Avenije mrtvih uz čiju dužinu se nalaze drugi hramovi i palače. U daljini visoko se uzdiže veličanstvena Piramida Sunca. Nekoliko fotki i uživam u pogledu.
Iako je Teotihuacan od 1987. godine pod zaštitom UNESCO-a, turista i nema previše. Naravno, skoro svi se nalaze u Cancunu, Playi del Carmen, Cozumelu i sličnim resortima na Yucatanu i nahrupe u masama na obližnju Chichen Itzu. U Ciudad de Mexicu proći će samo u tranzitu kroz njegov aerodrom. Ako i to. Oko tri popodne dolazi par turističkih autobusa puni bučnih meksičkih turista. Meksičke babe/kokoši kokodaču iz sveg grla međusobno te cijenkajući se s mnogobrojnim prodavačima suvenira. Ovih prodavača ima ovdje manje nego u Chichen Itzi, ali još uvijek previše. Neprestano ti prilaze i nude ti gluposti i ometaju te u uživanju u ovom magičnom mjestu. “Mira senor, muy barato. Opsidiana.” ili “Senor, solo un peso!” ili “Un dolar! Mira!”... Ovako jure prodavači suvenira za turistima. Da se mene pita, svi bi ovi nametnici ostali pred ulazom u Teotihuacan!
Prije odlaska iz Teotihuacana bacam pogled na prekrasne i dobro sačuvane murale jaguara i papiga u Palači Quetzalpapalotl. Najljepše koje sam vidio na ijednim ruševinama.
Teotihuacan je toliko lijep, impresivan, magičan, da mi je teško rastati se od njega i vratiti se u modernizam Ciudad de Mexica. Ostaju mi lijepe uspomene.
Navečer u Ciudad de Mexico, Kaja i ja odlazimo do Plaza Garibaldi. Nadamo se da ovo neće biti još jedan fijasko poput onog sinoćnjeg. Plaza Garibaldi je trg mariachija. Iako je smješten u širem gradskom centru, četvrt baš i nije savršena – skitnice i prosjaci na svakom uglu, spavaju po podu, neki čak nad rešetkama kroz koje izlaze ispušni plinovi iz metroa. Ni trg nije Bog zna što. Sav je u radovima, prašnjav... Ali mariachije to nije potjeralo. Oni su još uvijek tu. Večeramo u jednom od tipičnih cantina na trgu dok različite grupe mariachija ulaze u cantinu, sviraju i pjevaju. Naravno, o neuzvraćenoj ljubavi. Iako su cijene u ovoj mariachi cantini daleko više nego uobičajeno, isplati se platiti barem zbog mariachija. Hrana? Tako tako. Prisiljavam se da napokon probam nešto ekstra pikantno, a la mexicana. Naručujem costilla con chilaquiles, šnicla s tortillama punjenim sirom i zelenim čili umakom. Dva zalogaja i usta mi gore. S trećim postaje već nesnošljivo. Tko je rekao da se usta naviknu nakon nekoliko zalogaja? Laž. Čista laž. Na kraju, meso nestaje brzinom svjetlosti s tanjura, ali chilaquiles ostaju gotovo netaknuti. Meksikanci se uče od malih nogu na pikantnu hranu. Ja ne.


Bus Teotihuacana (La segunda) Ciudad de Mexico-Teotihuacan MXP 33,00 (po smjeru)
Ulaznica u Teotihuacan MXP 51,00
Večera u Salon Tenampa, Plaza Garibaldi MXP 154,00 (juha od šampinjona+costilla con chilaquiles+sok)

07.10.2009. u 15:04 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 48, 24.11.2009. - Ciudad de Mexico

Navodno jedna od najvećih tržnica u latinskoj Americi, Mercado La Merced ima 5514 štandova. Nalazi se na mjestu gdje je bila aztečka tržnica prije dolaska Španjolaca. Tržnica je podijeljena na sedam dijelova, od kojih je šest specijalizirano svaki za različitu robu, a sedmi dio je tradicionalna tržnica hrane i pića.
Izlazim iz metroa ravno u srce tržnice sa štandovima prepunima hrane. Posve je neobično da je izlaz iz metroa točno u središtu hale tržnice. Svaki njen dio ima svoju halu nadsvođenu bačvastim svodom. Svaka je dužine 100 do 200 metara, a dužine sigurnih 500 metara, ako ne i više. Hodam i hodam među štandovima hrane. Nema čega nema. Jabuke, banane, manga, limete – no, sve izgleda nekako preumjetno, ispolirano. Zakleo bih se da je ovo umjetno uzgojeno voće. Zatim avokada, kukuruz, luk, rajčice, krumpiri – i oni su umjetni. Ali daleko je najviše čili papričica. Uživam šetati tržnicama jer su odličan prozor u gastronomske navike svakog mjesta. A ovdje u Meksiku očito čili caruje. Mnogi štandovi ih imaju nekoliko vrsta. A čuo sam da postoji čak 250 različitih vrsta čili papričica. Potom razno nepoznato voće i povrće neobičnih oblika. A onda čitav niz štandova isključivo s kaktusima – zapravo mesnatim listovima kaktusa tzv. nopalesima, koji se ovdje kuhaju u umacima. Prodavači iza tezge ih čiste od bodlji, a neki i režu njihovo mekano meso na komadiće. Jedna bakica prodaje trave za razne boljke. Kod drugog djedice kupujem četvrt kile osušene jamaice tj. hibiskusa. Jedna žena Indijanka i njena kći prodaju chapulinese tj. skakavce – naravno, sušene. Probao sam kaktuse u Tajlandu i ovdje mi se baš ne probavaju. Htio bih samo okinuti koju fotku, ali do mene dolazi glas: “No senor! Fotografiranje nije dozvoljeno!”.
Nakon deset minuta hoda napokon dolazim do suprotnog kraja hale. Vraćam se natrag prema metrou. Ali metro sada ne mogu naći u ovom labirintu štandova. Pitam jednog djedicu.
“Ahi. Drugi prolaz lijevo i onda prvi desno.”, daje mi upute.
Ja skrećem u drugi prolaz lijevo i zatim u prvi desno. No, metroa ni na vidiku. Pitam bakicu sakrivenu iza piramide avokada.
“Odmah tu iza ugla.”, odgovara mi pokazujući naprijed lijevo.
Naravno da iza ugla ne pronalazim metro. Nekoliko pitanja i nekoliko odgovora 'iza ugla' kasnije, ipak pronalazim ulaz u metro. Uspijevam se izvući iz La Merceda.
Metro me vodi na potpuno suprotni kraj grada. U San Angel i Coyoacan. Ovo su u aztečko doba bila dva odvojena naselja na obali jezera Texcoco, nasuprot otoka na kojem je bio izgrađen Tenochtitlan. Danas, petstotinjak godina kasnije, rastući Ciudad de Mexico u potpunosti je progutao ova dva naselja. No, i San Angel i Coyoacan uspjeli su sačuvati intimnost i mir, kojeg je u Ciudad de Mexicu zaista teško pronaći. Dražesni mirni trgovi okruženi šarenim kolonijalnim kućicama, uske šarene ulice s još kolonijalnih kućica... Potpuni kontrast ostatku Ciudad de Mexica i zaista imam dojam kao da se nalazim u nekom drugom gradu. Nije čudo da su dva velika meksička umjetnika Diego Rivera i Frida Kahlo izabrali upravo San Angel i Coyoacan za svoj život i rad.
Vraćam se u centar. Večer Kaja i ja provodimo u posljednjoj šetnji prekrasno osvjetljenim Zocalom. Upravo u tom trenutku dvadesetak vojnika spuštaju onu ogromnu meksičku zastavu sa stijega na Zocalu. To da je potrebno čak dvadeset vojnika da ju spusti, samo govori koliko je velika. Građevine oko trga ukrašene su božićnim ukrasima. I mnoge ulice i trgovine. Danas je točno mjesec dana od Badnjaka pa je cijeli grad osvanuo u novom ruhu.

07.10.2009. u 15:03 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 49, 25.11.2009. - Xochimilco

Cijelo jutro provodim u pakiranju. Danas je naš posljednji dan u Meksiku. Večeras hvatamo onaj kokošinjac od Lufthansina aviona za doma. Zvuči nevjerovatno da smo već skoro 50 dana na putu. Prvih dva tjedna je prošlo veoma sporo, kao da smo bili već tada dva mjeseca na putu, ali otkad smo ušli u Meksiko, vrijeme je stalo teći sve brže i brže.
Problemi u pakiranju. Toliko sam se u Ciudad de Mexicu nakupovao suvenira i ostalih stvarčica da jedva uspijevam natrpati sve u kofer i ruksak. Očito će biti još ručne prtljage.
Posljednji dan u Meksiku odlučujemo provesti u miru. Vjerovatno se pitate: “Da li je moguće naći mir u gradu od 19 milijuna stanovnika?”. Jučer sam vidio da je moguće. San Angel i Coyoacan su prave male oaze mira. Ima li takvih oaza još?
Vozimo se polovicom dužine jedne linije metroa, polovicom druge, a onda cijelom dužinom (gotovo 15 stanica) lake željeznice. Dvadeset kilometara od centra i sat vremena kasnije nalazimo se u Xochimilcu. Xochimilco na jeziku Nahuatl, kojim su govorili Azteci, znači 'mjesto cvjetnih polja'. Nekada je Xochimilco bilo poput San Angela i Coyoacana selo na obali jezera Texcoco povezan nasipom s Tenochtitlanom. Danas je jedini dio Ciudad de Mexica koji je sačuvao kanale i poluplutajuće vrtove s cvijećem i povrćem, poznate pod imenom chinampas, izgrađene još od Azteka. Ovi vrtovi i danas su važan izvor cvijeća i povrća za Ciudad de Mexico.
Najbolji način za uživati u kanalima i vrtovima je unajmiti jedan od šarenih natkrivenih čamaca. To su oni šareni čamci na kanalima koji se vječito vrte po meksičkim telenovelama. Uz mariachije. Odlazimo do prvog embarcadera tj. pristaništa. Na ulazu velikim slovima piše da je cijena čamca po satu, bez obzira na veličinu grupe, 140 pesosa. Više od sat vremena nemamo. Malo dalje jedan od vlasnika čamaca počinje nam objašnjavati put plovidbe.
“140 pesosa za jedan sat za čamac za dvije osobe?”, pitamo ga da budemo sigurni.
“Si, senor.”, odgovara nam. I tako mi jednom nogom smo već u čamcu kad nam mladi vlasnik traži novac unaprijed: “140 pesos por persona, por favor.”
Kako 140 pesosa po osobi?! Nismo li rekli toliko ukupno za čamac?! Osjećamo da nas mladac želi preveslati, ali nije baš još vičan u tome. Pokazuje nam drugu tablu s cijenama pokraj čamaca. Na ovoj piše gotovo nevjerovatno: '140 pesosa por lancha o persona.' 140 pesosa za čamac ili osobu. Što li to znači? To znači da je cijena ona koja njima više odgovara.
Vučem Kaju od čamca jer znam da će nas kad tad preklinjati da se vratimo. Nismo se ni okrenuli kada je cijena već pala na 100 pesosa po osobi. Ne želimo ni to. Želimo službenih 140 pesosa za čamac! Dvadeset metara naprijed mladac trči oko nas: “Si, amigo. 140 pesos za čamac.”. Nisam ti ja nikakav amigo kretenu! Odi u pičku materinu! Nađi drugoga za zajebavati! Sada mu za inat ne želim napraviti posao.
Odlazimo do drugog pristaništa. Pitamo tamo nekog starca.
“250 pesos por hora.”, kaže nam vidjevši da smo stranci i da ćemo vjerovatno pristati na sve jer plivamo u lovi. Mi se samo okrećemo.
“Koliko nudite? Koliko nudite?”, viče on za nama. Ponašaju se poput djece.
Malo dalje zaustavlja nas neki treći. S ovim iz prve uspijevamo dogovoriti 140 pesosa za sat vremena vožnje za dvije osobe. Da nas ne prevesla, dajemo mu polovicu sada, polovicu na kraju vožnje.
Voda u kanalima nije baš prečista. Osim uobičajenog otpalog lišća i granja, njenom površinom plutaju i plastične boce te pokoja vrećica. No ne previše. A i smrada nema. Uz neke kanale izgrađene su kućice, neke skoro pa straćare, a druge prave vile s lijepo uređenim fasadama i još ljepše uređenim zelenim travnjacima. Druge kanale nadvisuje visoko drveće. Sve ima odraz u vodi. Uz nas plove i drugi čamci s drugim turistima, čamci s “plutajućim” mariachijima i “plutajućim” snackovima. Uzimamo odličan kuhani elote (kukuruz) premazan majonezom i posipan naribanim sirom. Zašto se ovoga nitko ne sjeti kod nas?! Znam da majonezu baš i nije pametno ovdje jesti, ali what the heck. Ionako večeras idem doma, a ako me uhvati sraćka, srati ću u Lufthansinom kokošinjcu.
Umjesto sat vremena, dobivamo vožnju od 45 minuta. Ne svađa nam se. Ipak plaćamo svih 140 pesosa.
Istim putem vraćamo se u hotel. Sat vremena. Kaja i ja se putem uspjevamo opet poriječkati. Stvarno smo poput mačke i miša. Tko je tko sami prosudite.
Umjesto da se s koferima i ručnom prtljagom (s puno lomljive keramike) guramo kroz rush hour u metrou, radije uzimamo taksi do aerodroma. Upadamo u rush hour i vožnja traje nešto duže od planiranog, ali nema veze. Kroz prozor taksija hvatam posljednje slike Meksika. I razmišljam da sad do doma moram preživjeti tri leta i četiri vlaka...


Vožnja 1 sat u Xochimilcu MXP 140,00 (po čamcu)
Taksi Zona Rosa-aerodrom MXP 150,00
Taksa FMT na izlazu iz Meksika MXP 262,00


...................................................FIN...............................................................

07.10.2009. u 15:02 • 6 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se