MOJA AFRIKA (Uvod)

«I had a farm in Africa at the foot of the Ngong hills.», započinje tako Karen Blixen svoju priču o Africi. Ja farmu, naravno, nemam, ali «Moja Afrika» je bila udica, a ja uspješno upecana riba. Onog trenutka kada se preko cijelog ekrana pojavio «The End», znao sam da jedna od mojih sljedećih pustolovina mora biti u Africi. U onoj pravoj Africi slonova, lavova, žirafa, zebri... U Africi Masaja, Kikujua, Hutua, Tutsija... U Africi koja stoljećima očarava prirodoslovce, geografe, povjesničare, obične ljude...
I long had a dream of Africa. Tako bih ja mogao započeti svoju priču o ovom kontinentu. Gotovo dvije godine čitanja, gledanja, slušanja, sanjarenja. I sada kada me trenuci dijele od moje Afrike, sve mi se čini pomalo nestvarno. I dok ne ugledam svog prvog lava, svog prvog slona, svoju prvu žirafu, neću vjerovati da se moj san napokon ostvaruje.
Moja pustolovina započinje u Južnoj Africi, u Cape Townu, i vodi me istočnom stranom Afrike prema sjeveru. Gdje ću i kada završiti ni sam Bog zna. Plan je da konkretnog plana nema. Sve se određuje u hodu. Tijekom puta dozvoljena su sva prijevozna sredstva osim aviona, a kako nema aviona, nema ni «ganjanja vremena». Negdje ću se zadržavati duže, negdje kraće - leggiere. O mojim dogodovštinama moći ćete čitati ovdje na blogu. A da ne zaspite čitajući, u planu je ovaj put i interakcija s čitateljima pa ćete ponekad i vi moći odlučiti koji je moj sljedeći korak. Da ne dužim, zaželite mi mirno more i neka igra počne!

15.10.2008. u 23:59 • 7 KomentaraPrint#^

DAN 1, 17.10.2008. - Avioni i zračne luke

Zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano?! Do Cape Towna bi se moglo iz Lijepe naše doći u dva koraka, ali ne bih se ja zvao Vedran kada ne bih "malo" zakomplicirao stvar. Od Cape Towna me ne dijele dva leta, ni tri, ali ni četiri, već njih čak šest! Ipak je cijena tu bila presudna. Iz Zagreba Germanwings me vodi u Dortmund, a potom iz Dortmunda u Munchen. U Munchenu se stavljam u ruke TUIFly-u do Kaira gdje provodim jedan dan razgledavajući egipatsku metropolu, a iz Kaira nastavljam s Emirates preko Dubaija do Johannesburga. Posljednja etapa moje avionske pustolovine je let South African Airwaysa, južnoafričkog nacionalnog avio prijevoznika, iz Johannesburga u Cape Town gdje zapravo započinje moja pravo druženje s Afrikom. Jednostavno, zar ne?
Od Germanwingsa ne očekujem puno. Ipak je riječ o niskobudžetnom avio prijevozniku. Važno je samo da me preveze sigurno i na vrijeme do Dortmunda, odnosno Munchena, što na kraju i uspijeva. Misija izvršena. Dortmundska zračna luka je prvo iznenađenje ovog putovanja, ali nažalost u negativnom smislu. Zračna luka je mala i nema popratnih sadržaja gdje bi putnik mogao "ubiti" sate čekanja drugog leta, a u mom slučaju to nije malo. Četiri sata u ovoj zračnoj luci počela su se polako pretvarati u vječnost. Najgore od svega je što u zračnoj luci uopće ne postoje klupe za sjedenje, osim par njih koji su vidljivo označeni za invalide (a nije mi ni jasno što će invalidima klupe kad imaju svoja kolica?!), tako da si prisiljen sjesti u restoran ili kafić gdje će ti papreno naplatiti klopu ili cugu. Mislim da ona "Vodu iz pipe molim!" ovdje ne prolazi. Dodajmo ovome gore navedenome jednu malu suvenirnicu/kiosk i to je to. Više nema...
Sav sretan dočekao sam odlazak u Munchen čija je zračna luka puno puno veća i organiziranija i iskorištavam tri sata tranzita u Munchenu da se malo prošećem po zračnoj luci. Toliko sam puta ovdje prolazio u tranzitu, ali nikada nisam izašao iz tranzitne zone i prošetao okolo. Do danas...i uživao sam u šetnji jednom od najboljih i najzaposlenijih zračnih luka na svijetu.
Čekiram se na let za Kairo. Letio sam već TUIFly-om. Bilo je to prije par godina iz Rijeke u Koln i nisam ostao baš nešto impresioniran. Danas posve drugačija priča. TUIFly je niskobudžetna avio kompanija, što dokazuje cijena, ali usluga na letu za Kairo je izvrsna: film na monitorima, nekoliko glazbenih kanala preko slušalica, a na pola puta ljubazno osoblje čak i servira obrok koji bi mogao potuči onaj nekih nacionalnih avio prijevoznika.
Let od tri sata i 20 minuta prolazi u najboljem redu, a paradoksalno je da sam morao ići u Dortmund da bih se vratio u Munchen, a zatim na kraju preletio Split i Dubrovnik na putu prema sjevernoj Africi. Najspektakularniji je let preko Sredozemnog mora. Ne vidi se ništa - crnilo. A onda iznenada milijuni svjetala sjeverne Afrike, odnosno Egipta. Zaključujem da to mora biti Aleksandrija.
Kairo me dočekuje s 19°C i kaosom gotovo od trenutka izlaska iz aviona. Svi se naguravaju, posebice na šalteru za kontrolu putovnica. Gledam prema šalteru za izdavanje viza. Ne bih u ovih 02:15 ujutro htio biti na njihovom mjestu, u koloni. Bolje izvući vizu u Zagrebu iako malo više košta.
Uzimam taksi ravno do hotela u Gizi koji sam ranije rezervirao i platio preko interneta. Htio sam biti blizu piramida. Taksist ne ide ispod 100km/h po ulicama Kaira, a pritom truba ne miruje. Čak i u ove ranojutarnje sate moj taksist, poput svih vozača na cesti, uporno trubi kao da želi razbježati čitavo stado ovaca na cesti. Malo se muči s pronalaženjem hotela Husa Pyramids, ali na kraju ga pronalazi. Pozdravljam se s mojim Schumacherom i napokon mogu odahnuti... Zaboravljam ga pitati da li je u rodu sa Schumijem...


Germanwings Zagreb-Dortmund EUR 55,96 (jedan smjer)
Germanwings Dortmund-Munchen EUR 45,96 (jedan smjer)
TUIFly Munchen-Kairo EUR 117,29 (jedan smjer)
Egipatska viza u veleposlanstvu u Zagrebu HRK 160,00 (jedan ulaz)
Taxi od zračne luke Kairo do Gize EPG 100,00
Hotel Husa Pyramids 4**** EUR 30,50 (noćenje+doručak) (www.octopustravel.com)
EGP 1=HRK 0,96
EUR 1=HRK 7,15

15.10.2008. u 23:58 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 2, 18.10.2008. - Piramide su još uvijek tu (Kairo, Egipat)

Još sam pod dojmom ranojutarnje taksi/formula 1 vožnje za veliku nagradu Kaira. I umoran sam. Nisam se baš nešto pretjerano naspavao. U 04:00 sam legao u krevet, oko 04:30 počeli su mujezini pozivati na molitvu s minareta okolnih džamija. Tek sam tada napokon uvjerio samog sebe da sam u Egiptu gdje je islam vjera nad vjerama. Zaspao sam osluškujući stihove Kurana, ali samo do 08:00 sati. Sami zaključite koliko sam se naspavao!
Spuštam se doručkovati uz bazen koji sam registrirao da postoji u hotelu, ali za više od toga, vremena nemam. Već u 09:00 kupim stvari i odlazim u razgled Kaira. Let za Južnu Afriku polazi u 18:30, u zračnoj luci bih trebao biti neka dva sata ranije tako da imam, na grubo izračunano, oko šest i pol sati za razgledavanje grada koji ima povijest koja bi posjetitelja mogla zabavljati danima i tjednima. Da ne bih gubio vrijeme na nepotrebne sitnice, već sam ranije preko interneta rezervirao i platio cjelodnevni razgled Kaira. U 09:00 sati Mahdy, moj osobni vodič, vozač (ima ime, ali ga nisam upamtio) i osobni kombi dolaze pred hotel. Ubrzo saznajem da je Mahdy diplomirani egiptolog što mi ubrzo dokazuje savršenim znanjem egipatske povijesti i kulture. Nakon uvodnog izlaganja o tome kako je Egipat velika zemlja (sa 75 milijuna stanovnika), a Kairo veliki grad (s oko 11 milijuna stanovnika), zaustavljamo se u Egipatskom muzeju, najvažnijoj kulturnoj instituciji Egipta. Iako sam inzistirao da prvo pogledamo piramide, Mahdy se odlučio prvo za ovaj muzej što, na kraju moram priznati, je bio odličan potez. Najprije me treba uvesti u egipatsku povijest, a tek onda piramide. Izgleda kao da je svaki turist koji je danas u Kairu baš ovdje u muzeju u ovom trenutku. Gužva, gužva i gužva, Da bi se približio nekim eksponentima, treba se laktariti što ja objeručke prihvaćam. Ipak sam je dijete Balkana. Muzej ima oko 125.000 eksponenta i naravno da se u ovih dva-dva i pol sata ne mogu vidjeti sve. Zaustavljamo se pred onim najvažnijima, a vrhunac je blago faraona Tutankamona. Toliko sam čuo i čitao o njemu, ali kada se nađeš lice u lice s njegovom čuvenom pogrebnom maskom, misliš svejedno da ovo nije istina i da sanjaš. “Uštipni me!”, viče nešto u tebi.
Ali ništa te ne može pripremiti ni za piramide, jedino sačuvano čudo antičkog svijeta. Jednu je sagradio Keops, jednu Kefren, a jednu Mikerina i to prije više od 4000 godina. Sve ih nadgleda čuvena sfinga, figura s tijelom lava i ljudskom (faraonovom) glavom. Piramide i sfinga nalaze se na samom rubu Kaira, na malo povišenom mjestu, što Egipćani nazivaju plato Gize, i otuda se pruža prekrasan pogled na Gizu i Kairu. Mahdy nastavlja s odličnim objašnjenjima i stvarno imam sreću biti u društvu jednog egiptologa. Bez njega, teško da bi mi neka knjiga toliko “oživjela” piramide. Malo se pentram po Keopsovoj i čekam 13:00 sati kada ulazim unutra. Nema Bog zna što unutra, osim sparine i nedostatka kisika. I skučenih tunela. Zapravo nema ništa unutra. Ali provlačenje poput štakora po tunelima piramide ne propušta se za ništa na svijetu. To je kao da dođeš do kineskog zida i odustaneš od uspinjanja. Ili dođeš u Machu Picchu i zadovoljiš se samo pogledom na njega s planine preko puta. Piramide su ipak čudo antičkog svijeta i ništa me neće odvratiti od ulasku u jednu od njih. Prema Mahdyju, Keopsova je najljepša, ali karte su ograničene na 150 ujutro i 150 popodne pa treba uvijek biti oprezan.
Vani sunce sija, nebo plavo. Ugodnih je 30 stupnjeva. Sreću s vremenom sam danas imao. Oko 15:30 pozdravljam se Mahdyjem, zahvaljujem mu na odličnom vođenju grada i odlazim prema zračnoj luci. Putem bacam pogled i fotografiram na brzinu rijeku Nil, okosnicu Egipta.
Vrijeme je za povratak u avion. Iz Kaira prema Johannesburgu preko Dubaija letim s Emirates, jednom od najboljih avio kompanija na svijetu, “5 star airline”. I to u prvoj klasi! Kupio sam kartu prije neka tri mjeseca na nekoj VEOMA čudnoj akciji i do trenutka kada mi je teta na šalteru u ruke gurnula dva boarding passa za prvu klasu i sjedalo 2K, te pozivnice za first class lounge u Kairu i Dubaiju, mislio sam da će se ovo pretvoriti u jednu veoma lošu šalu. Misteriozni su putevi Emiratesa i tako ja u prvoj klasi naposljetku napuštam Kairo...


Jednodnevni razgled Kaira i piramida EUR 40,00 (Touring Club Egypt, www.octopustravel.com)
Vodič u Kairu: Mahdy Ashour Hemmeida (mahdy_ashour @ yahoo.com)
Ulaznica u Keopsovu piramidu EGP 100 (studenti uz ISIC iskaznicu EGP 50)
Emirates Kairo-Dubai-Johannesburg HRK 1900,00 (jedan smjer, prva klasa)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:58 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 3, 19.10.2008. - Dolazak na kraj svijeta (Cape Town, Južna Afrika)

Perverzija! Tako bih najkraće opisao let u prvoj klasi Emiratesa. Ukupno je 12 sjedala u prvoj klasi, a sjedala su zapravo kožne fotelje koje se mogu razvući u pravi pravcati krevet i svako sjedalo ima masažu u obliku vibracije na određenom mjestu. Ljubazne (i zgodne) stjuardese donijet će ti ne deku već poplun, jastuka koliko želiš, ručnike, papuče da ti bude udobnije za vrijeme trajanja leta... Možeš podignuti pregradu i tako se potpuno odvojiti u neku vrstu svog vlastitog mini suitea. Svako sjedalo ima svoj vlastiti televizor, ali ne onako mali kao u ekonomskoj klasi, nego veliki tako da se ne moraš naprezati s čitanjem. Tu je i za svakoga vlastiti minibar, a kada želiš jesti, samo pozvoniš i stjuardesa će ti pripremiti stol sa stolnjakom i cvijećem. Naručuješ prema popisu što želiš jesti i kroz nekih pola sata kuhar prve klase će ti to i skuhati. Ja tako probavam velike marinirane škampe, janjetinu na arapski način, miješano grilano meso i razne druge delicije bogatih, a naravno sve to uz potoke pića, alkoholnog i bezalkoholnog, poput vina iz Južne Afrike, Italije ili Burgundije. Bojim se da ću sada, kada sam se naučio na let u prvoj klasi, htjeli letjeti samo u njoj, a da me ona ekonomska više neće zadovoljavati.
Tranzit u Dubaiju posve je bezbolan. Zračna luka je velika i uredna s velikim izborom kafića i restorana te trgovina s dosta sniženom cijenom robe, posebice one elektronske. A nakon kratke šetnje po trgovinama, odlučujem malo predahnuti u first class loungeu: luksuz nad luksuzom – kožne fotelje, besplatni internet, hrana i piće u obliku švedskog stola... I otvoreni pogled na pistu...
Let do Johannesburga gotovo da nisam ni osjetio. Cijelo sam vrijeme spavao kao beba u svom krevetu, a probudio se tek pred slijetanje, ali na vrijeme da od kuhara naručim topli doručak te da se potom obrijem u avionskoj kupaonici.
U Johannesburgu sam očekivao kaos i rupu od zračne luke, a kad tamo jedna od najljepših zračnih luka koju sam u životu vidio – čista, pregledna, s puno sadržaja... Na imigracijskom šalteru me ništa ne pitaju pa čak ni povratnu avio kartu. Tu se napokon susrećem s Vesnom, mojom sister, koja je do Johannesburga također promijenila čitav niz aviona i zračnih luka: Zagreb-Munchen-Bremen-Amsterdam-Nairobi-Johannesburg. Nažalost, ne može biti sve bajno pa nam tako u restorančiću u zračnoj luci jedan sasvim običan ručak naplaćuju 122 randa, a kako još uvijek nismo promijenili rande, naplaćuju nam u američkim dolarima. Njih čak 25! Dvostruko više nego što je po službenom tečaju pa ti samo reci da su naši ugostitelji na Jadranu jedini koji pokradaju jadne turiste! Nemamo vremena prepirati se s konobaricom jer ćemo zakasniti na sljedeći let. Bacamo novac na stol, jurimo na gate i zadnji se ukrcavamo na avion South African Airwaysa za Cape Town. Avion – ništa posebno. Poput onih naših Croatije Airlines na liniji Zagreb-Dubrovnik. Cijelo vrijeme nas prate poprilično bezlične planine, ali zato je slijetanje spektakularno. Iznenada izbijamo na Atlantski ocean. U daljini čuveni Table Mountain. Okrećemo se i slijećemo, a da bi zatim došli do zgrade terminala, ovdje nema autobusa, već se sam moraš prošetati preko pola aerodromske piste. Prtljagu nam zatim daju na kapaljku i svakih pet minuta puštaju po desetak kofera tako da moja stiže tek nakon nekih pola sata čekanja. A zla kob mojih kofera u zračnim lukama i dalje me prati jer kofer dolazi bez lokota i posve ispreturan. Na prvi pogled ništa ne nedostaje. Reklamiram na šalteru South Africana i sređuju mi da o njihovom trošku u gradu podignem novi Samsoniteov lokot.
Uzimamo taksi i taksist bez naših instrukcija sam od sebe uključuje taksimetar. Malo smo zbunjeni. Je li ovo Afrika ili nije? Ne bismo li ovdje trebalo nagovarati taksiste da nam uključe taksimetar i pregovarati s njima. Na putu do grada najprije prolazimo kroz tzv. townships, naselja straćara siromašnih crnaca, a potom preko centra dolazimo do naselja bogatih bijelaca. Tu se nalazi i naš hotel – u četvrti Seapoint. Hotel Ritz je neboderčina od 21 kata, a nas “bacaju” na 16. s prekrasnim pogledom na Atlantik i Cape Town te s gradilištem novog nogometnog stadiona u blizini, za Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. godine. Soba je velika i čista, krevet udoban i više ni ne tražimo. Stigli smo u Cape Town, grad na kraju svijeta!


South African Airways Johannesburg-Cape Town ZAR 920,00 (jedan smjer, economy)
Taxi zračna luka Cape Town-Seapoint ZAR 280,00
Hotel Ritz 3*** USD 31,60 (po noćenju s doručkom, po osobi u dvokrevetnoj sobi)
ZAR 1 (rand)=HRK 0,57
USD 1=HRK 5,20


Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:57 • 5 KomentaraPrint#^

DAN 4, 20.10.2008. - Dok crnci crnče, bijelci uživaju (Cape Town, Južna Afrika)

Svanuo je novi dan. Pravi početak jedne pustolovine. Teško nam se dići iz kreveta jer, iako nema jet-laga zbog iste vremenske zone kao u Hrvatskoj, ipak smo se naputovali preko pola kugle zemaljske da bismo stigli na ovaj “kraj svijeta”, kako kaže stanovnici Cape Towna. A i u krevetu je tako lijepo i udobno...
Prisiljavamo se i konačno se dižemo u strahu da će nam zatvoriti restoran s doručkom. Mislim da smo posljednji koji u zadnji čas odlučuju danas doručkovati. Kada je već doručak plaćen, zašto ga propustiti?! I izbor je hrane stvarno velik tako da odlučujemo utrpati u sebe koliko možemo da izdržimo do večere.
Kao što sam već spomenuo, hotel se nalazi u bjelačkoj četvrti Seapoint, 40-tak minuta lagana hoda od luke i malo više od toga do centra grada. Ne želeći poprilično platiti taksi, ne preostaje nam ništa drugo, nego uposliti još jednom (i vjerovatno ne posljednji put) naše nožice. Kroz Seapoint i Greenpoint, dvije četvrti bijelaca s ekskluzivnim vilama, hotelima, ponekim restoranom, kafićem i trgovinom, ubrzo dolazimo u centar, mjesto visokih staklenih nebodera i tu i tamo pokojom kolonijalnom kućicom stisnutom među njima.
A vidjeti grad s Table Mountaina koji se diže u pozadini Cape Towna je dobar za početak naše pustolovine. Prije nego li se uputimo u istraživanje samog grada. Stoga ovaj put uzimamo taksi do žičare (pješice bi se poprilično nahodali i to naravno uzbrdo) koja vodi na planinu. Iako već s donje stranice žičare puca prekrasan pogled na grad, pogled s njene gornje stanice je nezaboravan. Table Mountain, ili Hoerikwagga na jeziku lokalnog Khoisan plemena, simbol je Cape Towna. Planina je dobila ime po tome što iz daljine izgleda “odrezana”, poput ravnog stola, a često se na vrhu skupi i magla što ovdašnji stanovnici nazivaju stolnjak, odnosno tzv. tablecloth. Imamo sreće jer kada nas žičara s rotirajućim kabinama (prva žičara otvorena je 1929. godine) konačno dovozi na vrh, magla je svuda oko nas što pojačava mističnost ove planine. No već nakon pola sata i ispijanja čaja u lokalnom kafiću, magla se polako počinje podizati i pred nama se otvara Cape Town i Atlantik i Robben Island pred gradom. Nalazimo se na 1067 metara nadmorske visine. Najviša točka planine je Maclear's Beacon na 1085 metara. Na planini se nalazi nekoliko pješačkih staza i, iako je službeno zabranjeno izlaziti izvan staza jer je riječ o nacionalnom parku pod zaštitom UNESCO-a, poput drugih na trenutke se približavamo samom rubu i liticama koje se strmoglavo spuštaju prema Cape Townu. A s obzirom da postoji popriličan broj staza i površina nacionalnog parka nije zanemariva, ostali ljudi se vide tek na trenutke tako da je fenomenalan osjećaj da si sam na planini i da imaš Table Mountain samo za sebe. U šetnji parkom nailazimo na razne biljke, od kojih su neke još u cvatu. Ukupno ih je ovdje preko 1460 različitih vrsta. Najljepše su euryops abrotanifolius (žuta margerita) i leucadendrom strobilinum (eng. conebush) koje su upravo u cvatu. Njihovi žuti cvijetovi daju planini posebno boju. Ipak, životinje su one koje nas zaokupljaju još i više – razni gušteri, mali i veliki, crni, sivi i žuti; razne ptice, od kojih je jednoglasno najljepša anthobaphes violacea sa žutim prsima, crnim krilima i glavom u gotovo duginim bojama. I ono što je nevjerovatno je da se ove životinje ne plaše ljudi pa se nerjetko približavaju i na 20-tak centimetara od čovjeka.
Teška srca napuštamo Table Mountain i spuštamo se u centar. Najstarija građevina u čitavoj Južnoj Africi nalazi se upravo u Cape Townu – Dvorac dobre nade. Njega su u drugoj polovici 17. stoljeća izgradili Nizozemci, prvi gospodari Capea, a potom preuzeli Britanci. Nažalost, ući ne uspijevamo s obzirom da smo zakasnili svega minutu-dvije i blagajnica nam ne želi više prodati ulaznicu. Malo se šećemo oko dvorca po lijepo uređenim vrtovima, maloj oazi mira u centru Cape Towna. Bilo bi ugodno sjesti ovdje na travu i čitati neku knjigu.
No, vremena nažalost nemamo tako da preko gradske kolonijalne vijećnice s početka 20. stoljeća, nastavljamo prema Company's Garden, vrtovima koje su Nizozemci uredili za uzgoj povrća, a danas je veliki park s mnogo stabala, travnjaka, fontana, spomenika – još jedna oaza mira u Cape Townu. Oko parka se nalazi i nekoliko muzeja te parlament Južnoafričke Republike. Pretoria je administrativni glavni grad JAR-a, Bloemfontein sudski, a Cape Town zakonodavni glavni grad JAR-a. Malo komplicirano – kod nas je sve u Zagrebu.
Kroz Long Street s kolonijalnim kućama i njihovim dekoriranim željeznim balkonima (koji me podsjećaju na fotografije New Orleansa), spuštamo se konačno do luke. Ovo je, nakon planine i Robben Islanda, najposjećeniji dio Cape Towna. Tu se nalazi čitav niz suvenirnica, moderni shopping centri, ali i mnoštvo restorana. I svugdje gdje dolazimo očigledne su razlike između bogatih bijelaca i siromašnih crnaca. Dok crnci crnče kao zaposlenici u trgovinama, restoranima, kao čistači i slično, a voze automobile u poluraspadnom stanju, bijelci se uokolo vozikaju u najmodernijim skupocjenim automobilima, šeću, kupuju i uživaju u životu. Južnoafrikanci vole reći da je ovo “rainbow nation” zbog suživota raznih rasa, ali istina je drugačija. Prevelike su razlike i imam dojam da srednja klasa u Južnoj Africi uopće ne postoji. Nešto slično Hrvatskoj u 90-tim godinama prošlog stoljeća. Ili si bogat ili si siromašan. Sredine nema. A u Južnoj Africi se zna tko je bogat, a tko siromašan. Najupečatljiviji dojam ostavili su mi radnici javnih radova na ulicama gdje crnci naporno rade, a bijeli nadglednik ih samo nadgleda i naređuje.
Iznenađen sam dolaskom u restoran gdje shvaćam da je valjda ovo jedno od rjetkih mjesta gdje gotovo isključivo rade bijelci. Quay Four preporučuju vodiči - “odlična riba i morski plodovi sa savršenim pogledom na luku”. Odlučujemo se za riblju hranu i, kao čeljad koja je odrasla na ribi, naručujemo dagnje kuhane u umaku od koromača te 12 velikih king size škampa s grilovanim povrćem, pomfritom i umacima za umakanje. Uz domaći kruh. Vesna naručuje tri soka od jabuke, a ja dvije čaše odličnog južnoafričkog shiraza. Dugo nisam pio tako dobro vino... A kada napokon dolazi račun, skoro da ne padamo sa stolice! Zanima nas koliko bi nas sve ovo ispalo kod nas na moru. Vjerovatno dvostruko ili trostruko više... I 99.9% bilo bi iz Leda. Bolje ne razmišljati! S trbuhom punih škampa odlazimo na spavanac...


TAXI centar-žičara na Table Mountainu ZAR 60,00
Povratna karta za žičaru ZAR 145,00 (studenti ZAR 98,00)
Večera u Quay Four restoranu (V&A Waterfront) ZAR 375,00 sveukupno


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:56 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 5, 21.10.2008. - Život nije uvijek lijep (Cape Town, Južna Afrika)

Vesna ostaje u krevetu. Ne razumijem kako može proći pola kugle zemaljske i onda ostati u hotelskoj sobi. Kaže da je umorna i da se želi odmoriti. Ja nakon doručka odlazim do luke ne bih li uhvatio brod za Robben, zloglasni otok zatvor smješten u Atlantiku, 11 km udaljen od Cape Towna. I na moje iznenađenje, karte za danas su rasprodane! Epizoda prošlogodišnje Slobodanke, odnosno kipa slobode u New Yorku, se ponavlja. Broj karata za svaki dan je ograničen, a trenutno su karte rasprodane do subote, 25.10. Treba ih se ranije rezervirati putem interneta ili telefona. Naravno da to ne piše u niti jednom vodiču, a imam ih dva: Lonely Planet i DK Eyewitness. “Stanite tamo u red i čekajte. Možda bude otkazivanja u zadnji tren.”, pokazuje mi službenik. I stanem tako ja u red oko 11:20 i čekam i čekam i čekam. Brodovi izlaze prema otoku svaki puni sat i za onaj u 12:00 sati svi su na broju. Približava se 13:00 sati i svi u redu postajemo nervozni. Nećemo valjda trebati čekati još sljedećih sat vremena?! Preda mnom je nekih osmero ljudi. I red se počinje pomicati. Netko je otkazao. U glavi mi samo prolaze slike New Yorka i čekanje u redu za ulaznice za brod prema kipu slobode kada su mi zalupili vratima točno pred nosom nakon nekoliko sati čekanja. I konačno dolazim na red. I očekujem da će službenica baš meni reći: “Žao nam je, ali to je sve. Karata više nema.” Ali ona na moju radost kaže: “Ostala je još samo jedna. Ok?” Naravno da je ok, vadim novac i sav sretan plaćam i uzimam kartu. Ovo je bilo blizu. Žao mi je onih koji nastavljaju čekati iza mene, ali takav je život – nije uvijek lijep.
Brod je zapravo katamaran koji u pola sata prijeđe razdaljinu između luke u Cape Townu i otoka Robben. Ima nešto valova i dosta puše. Malo je prohladno. Dokaz da nismo baš tako daleko od Antartike. Izlazimo na otoku na mjestu gdje su zatvorenici izlazili do 1996. godine kada je čitav otok bio zatvor i off-limits za obične ljude. Mnogi su bili politički zatvorenici, poput Nelsona Mandele, koji su u zatvoru završili samo zato jer su željeli demokraciju i slobodu i kraj apartejda, razdvajanja bijelaca od ostalih, odnosno rasizma. Danas je otok pretvoren u muzej i nalazi se na listi UNESCO-a. Ukrcavamo se u poseban otočki autobus i u sljedećih 40 minuta vodič nam na humorističan način opisuje život na otoku u vrijeme dok je ovdje postojao južnoafrički Alcatraz. Na putu nam se tu i tamo isprječe otočke kornjače (slične našim čančarama), kunići koji slobodno trčkaraju po otoku, nojevi, pa čak i nekoliko afričkih pingvina. Stjenovita obala s velikim atlantskim valovima i puno ptica, a u daljini pogled na Cape Town i famozni Table Mountain. Razgled završavamo u onome što je nekad bio strogo čuvani zatvor, mjesto gdje je između ostalih bio zatočen i Nelson Mandela, prvi demokratski predsjednik Južne Afrike. Bacam pogled na njegovu ćeliju, dva sa dva. I zamišljam. I na kraju teško je zamisliti kako je bilo tu u ono vrijeme. Vodič nam je čovjek koji je u 80-tim i sam bio politički zatvorenik na otoku Robben. Pokušavam razaznati kako se osjeća dok iz dana u dan priča o svojim teškim godinama na Robbenu gomili poluzainteresiranih turista sa škljocajućim fotoaparatima. Ne znam. Teško je razaznati, ali sigurno mu nije lako prisjećati se svih nedaća.
Napuštam otok i vraćam se na kopno uz iste one atlantske valove, uz isti onaj prohladni vjetar, ali s mislima na Robben i strahotama koje su se ondje desetljećima dešavale. Po povratku u luku, vidim usidrene brodove i odmah se sjetim Michaela Palina i njegovu “Od pola do pola”. On je upravo u Cape Townu trebao otići za Antartiku brodom Agulhas. I tada u daljini ugledam isti crveni brod, isti Agulhas, koji će isploviti za Antartiku. Na pamet mi je palo nešto, ali bolje ne...
Pješice se vraćam u hotel i sister i ja zajedno odlazimo na našu posljednju večeru u Cape Townu. Na 21. katu našeg hotela je rotirajući restoran. Odlučujemo proviriti. Isplati se uspesti do restorana samo zbog pogleda na osvjetljeni grad sa svih strana. A još više od toga zbog kuhinje. Naručujemo za predjelo nevjerovatno dobru riblju juhu sa cijelim škampom, svježom ribom, dagnjom i kozicama unutra i oboje se slažemo da je ovo vjerovatno najbolja riblja juha koju smo u životu probali. Za glavno jelo Vesna se odlučuje za piletinu, a ja na jelovniku pronalazim 'gemsbok' i 'kudu'. Znam da su to neke divlje životinje tu u Africi i pitam konobaricu za preporuku. “Gemsbok je nešto poput antilope, a kudu je bambi.”, odgovara mi ona. “Onda uzimam bambija”, kažem ja. Izbor nije nimalo loš, a meso ima okus teletine. Vesna još uzima i sladoled s čokoladom. Iskreno, ne znam gdje joj to sve stane jer su porcije obilne. Naravno, Vesna uz coca colu i juice od naranče (ne mogu je nagovoriti na alkohol), a ja uz dva mala vrča odličnog bijelog južnoafričkog vina. Što sve Južna Afrika radi od mene?! Pretvorit ću se u stokilaša i alkoholičara...


Brod V&A Waterfront-Robben Island ZAR 150,00 (povratna)
Večera u rotirajućem restoranu u Hotelu Ritz ZAR 405,00 sveukupno


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:55 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 6, 22.10.2008. - Kitovi, pingvini, babuni, kormorani... (Poluotok Cape, Južna Afrika)

Baš kad se privikneš na neko mjesto, moraš već krenuti dalje. Tako i mi danas napuštamo Cape Town i krećemo u prostranstva Južne Afrike. Dobro, ne možemo baš prostranstvom nazvati poluotok Cape koji je tu malo na jug od Cape Towna ili Stellenbosch, gdje ćemo danas spavati, svega 46 kilometara od njega. Znam da ponekad malo pretjerujem...
Malo iza 10:00 sati na recepciji nas čeka autić (odnosno mi čekamo njega budući da usluga u Africi uvijek kasni i ovdje vrijeme i točnost baš nisu na cijeni). Odlučili smo unajmiti auto za ostatak našeg boravka u Južnoj Africi. Vesna će naravno voziti. I to lijevom stranom pa se nadam da ćemo živi i zdravi prijeći Južnu Afriku. Ili barem doći večeras do Stellenboscha...
S natrpanim stvarima u gepeku otisnuli smo iz Cape Towna u našoj Opel Corsici (druga opcija je bila stari golf koji smo ljubazno – odbili). Vozimo se zapadnom obalom poluotoka Cape prema jugu i prolazimo kroz mjesta koja bi se bez puno razmišljanja mogla pojaviti u Engleskoj, kako zbog svojih naziva, tako i zbog izgleda – Camps Bay, Hout Bay, Llandudno... Sve su ovo poznata ljetovališta Južnoafrikanaca koji nahrle na njihove bijele, pješčane, oceanske plaže u mjesecima sunca i vrućine (iako temperature ovdje rijetko dosežu 30 stupnjeva) – siječnju i veljači. Mjesta i obala između njih prepuna su velikih, uređenih vila – naravno bijelaca. Crnce u ovim područjima gotovo i ne viđamo. Cijelo vrijeme nas s jedne strane prati Atlantik, njegove čas plaže čas stijene o koje se razbijaju pobješnjeli valovi, a s druge visoke i strme planine šaljivih naziva poput Dvanaest Apostola ili Chapmanov Vrh. Upravo kod Chapman's Peaka nailazimo na zatvorenu cestu zbog radova. Dalje prema jugu ovim putem ne možemo i jedina nam je opcija prijeći ove iste planine zavojitom cestom kroz vinogradno područje Constantia, danas gotovo predgrađe Cape Towna, i drugom, istočnom stranom polutoka Cape nastaviti prema jugu. Naravno, ne bez novih problema. I ovdje su radovi pa smo osuđeni na čekanje u koloni na jedinoj cesti koja vodi prema rtu Dobre Nade.
I dalje nas prati Atlantik, ali ovaj put s lijeve strane. Na jednom proširenju ljudi nešto gledaju u moru. Znatiželjno stajemo i mi. I vidimo kitove! Brzo uzimam svoj mali dalekozor i promatram ove nevjerovatne životinje kako uživaju u hladnim vodama južnog Atlantika. Jedini jer ovdje se ljudi zbog niske temperature mora i opasnih morskih struja nikada ne kupaju. Kitovi se ovdje pojavljuju od rujna do studenog pa zaista imamo sreću da smo se u ovom trenutku našli u Južnoj Africi. Nastavljamo dalje i ubrzo stajemo nedaleko Simon's Towna, na plaži Boulders. Ovdje se nalazi najpoznatija kolonija afričkih pingvina, spheniscus demersus. Njih na stotine uživaju na zubatom suncu i ne ometa ih neprestano škljocanje fotoaparata mnogobrojnih turista koji ih dolaze uznemiravati. Moram priznati da sam još jučer na otoku Robben ostao iznenađen kada sam vidio koliko su pingvini zapravo mali. Uvijek na televiziji izgledaju nekako puno veće. Neki od njih stoje sami, neki u paru, a zanimljivo je da su pingvini monogami, odnosno da imaju samo jednog partnera od rođenja do smrti. Nažalost, ljudi su u prošlosti uzimali njihova jaja za konzumaciju tako da je broj afričkih pingvina poprilično opao u odnosu na stanje od prije stotinjak godina.
Pozdravljamo se s pingvinima i zavojitom obalnom cestom nastavljamo dalje prema jugu. I kad smo se već privikli na nekakve normalne uvjete, na cestu nam iskaču zločesti chacma babuni, njih popriličan broj. Ovi babuni su autohtoni u ovim područjima i zaštićeni su zakonom. Odmah od straha zatvaramo prozore. Puštamo ih otvorenima tek onoliko koliko je potrebno za objektiv fotoaparata da uslikamo ove neobične majmune. Zabranjeno ih je hraniti jer postaju veoma agresivni tako da se zadovoljavamo samo fotografiranjem i pogledom na babune kroz automobilsko staklo.
Ubrzo ulazimo u nacionalni park Table Mountain koji uključuje i rt Dobre Nade. Pejzaž se ovdje naglo mijenja. Zbog jakih južnoatlantskih vjetrova ovdje nema visoke vegetacije, već samo makija i mnogo, mnogo kamenja. Podsjeća me na našu stjenovitu jadransku obalu. Krajnja južna točka poluotoka je rt Dobre Nade, a da bi se vidio ovaj poznati i zloglasni rt, potrebno se uspeti na vrh brežuljka sa starim svjetionikom. Može se ići i novom uspinjačom, ali mi radije planinarimo i nakon 15-tak minuta pred nama se otvara panorama rt Dobre Nade i nepregledivo plavetnilo Atlantika. Odavdje do Antartike dijeli nas jako malo i put nam je posve otvoren. Odavdje do Južnog pola samo je 8360 kilometara. Južnije u Africi ne možemo. Zaista se nalazimo na kraju svijeta. Bartolomeu Dias je nazvao ovaj rt rt Nevremena, ali kako je to ime izazivalo strah kod moreplovaca, kralj Ivan II od Portugala preimenovao ga je u rt Dobre Nade. Ipak, mnogi brodovi koji su s puno nade krenuli oko rta, završili su oko njega na dnu Atlantika. Poput Lusitanije, broda koji se nasukao 1911. godine na obližnjim stijenama u Atlantiku, i koja se vidi u daljini. Pjeni li se pjeni tamo more. Gledam dalekozorom. Ne vidim gotovo ništa, ali znam da je Lusitania tamo.
Malo bliže, na rtu Dobre Nade, gnijezde se crni kormorani. Vjetar ih šiba, ali neobično je da njihova gnijezda opstaju. Kroz dalekozor promatram njih nekoliko kako sjede na gnjezdima, drugi hrane svoje mlade povraćajući sadržaj svog želuca u kljun svojih mladih i potom odmah odlaze u potragu za novom hranom. Priroda je, bez dvojbe, neobična na ovome poluotoku.
Autom se vraćamo prema sjeveru pokraj babuna, pingvina i kitova. Na putu za Stellenbosch, gradiću smještenom u brežuljcima u pozadini Cape Towna, poznatom po vinogradima, prolazimo kroz slumove, odnosno 'townships' kako ih ovdje nazivaju. Kao u košnici, straćare s limenim krovovima natisnute se jedna do druge. I tako u nepregled... Dok bijelci žive u lijepim vilama na obali, crnci žive ovdje. Od 3,1 milijun stanovnika koliko ih živi u Cape Townu, ovdje ih je sigurnih 2,5 milijuna.


Sixt Opel Corsa rent-a-car 22 dana (USD 20 po danu)
Ulaznica za pingvine na Boulders Beach ZAR 25,00
Ulaznica u Table Mountain National Park (rt Dobre Nade) ZAR 55,00
Stumble Inn Backpackers Lodge, Stellenbosch ZAR 200,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:54 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 7, 23.10.2008. - In vino veritas (Stellenbosch, Južna Afrika)

Južna Afrika proizvodi jedna od najboljih vina na svijetu. I malo ljudi to zna. Znao sam u Billi, Konzumu, Mercatoru i sličnima nabasati na pokoju bocu južnoafričkog vina. Naravno, s bijesnim cijenama. I nikada nisam kupio jednu da probam to isto vino jer nisam htio trošiti novac na bocu koja ima takvu cijenu isključivo zbog visoke marže.
Stellenbosch je jedno od tih mjesta gdje se u Južnoj Africi proizvode vina. Nedaleko su i Paarl i Franschhoek. Ovo područje kolektivno nazivaju “The Cape Winelands”. Samo sat vremena vožnje udaljeni od Cape Town, šteta je bila ne zaustaviti se na noć dvije u ovom području vinograda na našem putu dalje prema istoku.
Stellenbosch je tipičan nizozemski kolonijalni grad bijelih fasada, nešto malo veći od naše Rijeke, s nizozemskom protestantskom crkvom na glavnom trgu i nekoliko zanimljivih zgrada s kolonijalnim balkonima. Ovo je drugo najstarije naselje europskih doseljenika u Južnoj Africi, osnovano davne 1685. godine. Najstarije je Cape Town. Kratko se šećemo centrom grada, ali nismo ovdje zbog arhitekture Stellenboscha koliko zbog onoga što je u njegovoj okolici, a to su vinogradi, njih na stotine, koje drže, naravno, bijelci. U svakom od tih vinograda moguće je pojaviti se posve nenajavljen i degustirati lokalna vina. U nekima je moguće i nešto pojesti u domaćim restoranima. Nismo u mogućnosti u jednom poslijepodnevu posjetiti sve vinograde – nemamo vremena, a nismo ni takvi kapaciteti za vino. Odlučujemo se za dva s najboljim kritikama u naša dva vodiča.
Blaauwklippen je rustično imanje staro više od 300 godina, na samom izlazu iz Stellenboscha. Okružen vinogradima sa svih stana, Blaauwklippen je jako idiličan i počinjem polako zamišljati kako je sve to izgledalo tamo pred kraj 17. stoljeća kada su Nizozemci ovdje zasadili prvi vinograd. Kočije, stare bačve, ručna proizvodnja... Gospoda i gospođe u odijelima, odnosno elegantnim haljinama sjede na trijemovima i promatraju svoje crne sluge kako rade za njih.
Ljubazna domaćica, uz jedan ugodan chit-chat, kako bi rekli Englezi, daje mi na degustaciju pet vina ove vinarije – dva bijela i tri crna. Znam da bih trebao malo mirisati, pa mućkati pa pljuvati, ali žao mi je vina. Vino je tu da se pije tako da ja, dok Vesna samo gleda jer mora voziti, ulijevam u sebe sad ovo sad ono vino. Bijela su sasvim po mom ukusu dok su crna nešto jača, ali još uvijek puno bolja od svakog našeg crnog vina koje sam probao. Možda griješim i volio bih jednog dana kod nas pronaći tako dobro vino. A znam da ga po ovim smješno niskim cijenama kod nas sigurno neću naći. Naći zaista dobro vino u Hrvatskoj za 30-tak kuna, nemoguća je misija. Odmah kupujem tri boce bijeloga, a na poklon dobivam i jedan rose.
Nastavljamo, ja mrvicu pripit, prema Delaireu. Ovaj se vinograd nalazi na pola puta između Stellenboscha i Franschhoeka, mjesta gdje večeras spavamo. Trenutno je u radovima tako da nam je prvi dojam malo pokvaren neprestanom bukom i lošom cestom. Ovaj vinograd nazivaju “nebeski vinograd” jer je smješten na vrhu brežuljka s kojega se pruža prekrasan pogled na okolne brežuljke prekrivene vinogradima, ali i maslinicima (iako mi nije jasno kako masline ovdje uspijevaju, ali dobivamo na degustaciju s vinom i lokalne masline koje su zaista odlične). Ako ništa drugo, onda se ovdje isplatilo popentrati samo zbog pogleda. Ovdje degustiram “samo” tri vina. Vesna i dalje samo gleda. U Blaauwklippenu su bila puno bolja tako da odlučujem ne kupovati više boca. Dosta je bilo shoppinga za danas. Ionako ne znam kada ću popiti sva ta vina koja sam kupio. Želimo platiti degustaciju. Domaćin odbija: “Oprostite zbog spore usluge. Inače sam puno brži, ali sam trenutno u poslu. U znak isprike ne želim vam naplatiti degustaciju.” Vesna čak dobija i cvijet. Ovdje se zaista trude oko gostiju. Ja sam već bio spreman na jadranski sindrom - “Naplatit će mi i degustaciju i masline i krekere i pogled...”, mislio sam. Tako bi to bilo kod nas. Bez obzira da li je usluga brza ili spora.
Zadovoljni nastavljamo vožnju prema Franschhoeku, malenom mjestašcu od samo 13,000 stanovnika. U prijevodu njegovo ime znači 'francuski kutak'. Kada su francuski hugenoti krajem 17. stoljeća istjerani iz Francuske, Nizozemci su ih široke ruke ovdje prihvatili. Stoga, se francuski utjecaj vidi ne samo u imenu mjesta, već i u mnogobrojnim restoranima, većina također francuskog imena, s odličnom hranom među kojom dominira ona francuska. Franschhoek nazivaju gastronomskom prijestolnicom Južne Afrike. Mi se šećemo dražesnim mjestom. Opet je tu kolonijalna arhitektura s kolonadama, trijemovima, a svaka je kuća bijele boje. Ima nešto intimno u ovome gradiću i dok sjedimo u restoranu Kalfi's i čekamo hranu, promatramo ostale posjetitelje i vlasnike. Restoran ima osobni touch i vlasnici sa svakim svojim gostom osobno popričaju. Vidim da se svi međusobno poznaju. Za predjelo uzimam peri peri pileća jetrica. To je jedno od tradicionalnijih afričkih jela, a sastoji se od pilećih jetrica kuhanih u umaku od rajčica i komadića feferona. Ljuto li je ljuto, ali uopće nije loše. Nastavljam s janjećim odrescima na Karoo način i očekujem jedno ili dva, a dobivam na kraju pun tanjur ukusne janjetine s kuhanim povrćem i pireom od krumpira, sve preliveno umakom kojeg ne uspijevam do kraju dešifrirati, ali glavni je sastojak karamela. Vina mi je za danas dosta tako da se prebacujem na vrlo dobro namibijsko Windhoek pivo. Sa samo 4% alkohola poprilično je lagano. Desert – sladoled preliven belgijskom čokoladom. Za oblizati prste. Vesnu je teško nagovoriti da riskira s hranom tako naručuje mješanu pizzu, isti sladoled te ledeni čaj. Ma kad tad će ona početi jesti štakore i šišmiše...
Smješteni smo večeras na farmi, u malenoj kućici uz rijeku. Tonem u san osluškujući zvuk vode i šibanje vjetra kroz krošnje stabala...


Blaauwklippen degustacija pet vina ZAR 25,00
Večera u Kalfi'su, Franschhoek ZAR 241,50 sveukupno
Otters Bend Lodge, Franschhoek ZAR 188,00 (noćenje u dvokrevetnoj sobi)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:53 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 8, 24.10.2008. - “Autocestom” na istok (Franschhoek, Južna Afrika)

Franschhoek je jedan od onih tipičnih provincijskih gradića. Jedna ulica s trgovinama poput supermarketa, mesnice, ljekarne, malo veći broj restorana i antikvarnica nego li je uobičajeno za ovako maleni grad u slučaju da zaluta poneki turist. Većina njegovih stanovnika živi na farmama u okolici grada i dolaze se opskrbiti u Ulici. Svi poznaju sve i neki osjećaj zajedništva obuzima grad – ljudi se pozdravljaju po Ulici, ljekarnik u lokalnoj ljekarni poznaje kupce po imenu. Opuštena i intimna atmosfera. Ovo bi moglo biti mjesto za provesti nekoliko dana i zaista se odmoriti.
Ali nas put tjera naprijed... Autocestom N2, jednom od onih koje presijecaju gotovo cijelu Južnoafričku Republiku. S jednog od planinskih prijevoja bacamo pogled na Franschhoek i vinograde. Autocesta je daleko od europskih autocesta. Zapravo, ne znam da li se i može nazvati autocestom s obzirom da ima samo jednu traku u svakom smjeru (Vesna i dalje uspješno vozi lijevom), nema zaštitne ograde, a stajališta su rijetka proširenja s nekoliko klupica, benzinske postaje još i rjeđe. Na današnjih gotovo 400 kilometara nailazimo svega na dvije-tri. Pravilo u Africi je da natankaš auto onda kada imaš priliku jer nikada ne znaš kada će ti se ukazati prilika sljedeći put. Tako i mi tankamo. A cijena litre benzina je svega nešto malo više od 5 kuna.
Dobra stvar “autoceste”, ali uostalom i većine sporednih cesta u Južnoj Africi, jest da je zaista u jako dobrom stanju. Rupa nema, zakrpa nema i užitak je voziti. Jedino malo jednolično jer cijelo nas vrijeme prate nepregledni zeleni pašnjaci i mnogobrojna stada ovaca (i janjadi s obzirom da je ovdje proljeće pa su se ovce okotile), krava, konja i nojeva. U početku je sve to lijepo, ali nakon nekog vremena pejzaž postaje toliko jednoličnim da nam je pun kurac ovčica i kravica i konjića i drugih raznolikih stvorenja.
Malo pred Wildernessom pejzaž se mijenja i pred nama se iznenada otvara Indijski ocean i njegove plaže. Ovo je zapravo mjesto gdje se spajaju Atlantski i Indijski ocean pa je voda uvijek hladna, morske su struje poprilično jake i ne preporuča se kupanje, a i vjetar nije za zanemariti. Nešto sjevernije uz obalu je puno bolje i nadamo se kupanju u Indiku kroz nekoliko dana.
Konačno stižemo u Wilderness i smještamo se na staru farmu iz 1874. godine. Drveni podovi i stropovi, drvena vrata, kuhinja sa starim ognjištem u kojem je danas smješten moderan šparet, soba sa starim krevetom i ogledalom koje bi lako moglo proći kao antikvitet... I pogled s prozora sobe na rijeku Touw...


Fairy Knowe Backpackers Lodge, Wilderness ZAR 300,00 (po noćenju, dvokrevetna soba)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:52 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 9, 25.10.2008. - Postoje prečaci i “prečaci” (Wilderness, Južna Afrika)

Lijepo je duže odspavati. Bez budilice, bez žurbe... Danas imamo vremena.
I odlučujemo malo planinariti po okolnim planinama. Odnosno, mala ispravka, ja odlučujem planinariti, a Vesna me prati. Druga opcija je vožnja kanua po rijeci Touw, onu koju vidimo s prozora naše sobe, ali Vesna ju je odbila. A selu poput Wildernessa treće opcije nema. Plaćamo ulaznicu u nacionalni park i pratimo put uz rijeku. Poprilično je to dosadan put, moram priznati. Djelomično je od utabane zemlje, djelomično drveni, a prolazi kroz jednu od posljednjih netaknutih šuma Južne Afrike. I u početku je možda mrvicu zanimljivo hodati po šumi, posebice kada na improviziranoj splavi trebamo prijeći rijeku jer se put nastavlja na njenoj drugoj strani, ali nakon nekog vremena samo se želimo što prije uspesti do fuckin' slapa na kraju puta i izaći iz šume. Oboje se slažemo – žali Bože vremena i novaca.
A ni slap nije Bog zna što. Kao da je netko pustio malo vode iz slavine na nekoliko posve jednoličnih stijena. Par koji je pješačio par metara ispred nas, došao je, vidio i okrenuo se. Ne sumnjam da su i oni očekivali više.
Vraćamo se istim putem prema Wildernessu. I opet preko splavi na drugu stranu rijeke. I umjesto da nastavimo uz rijeku, ne da mi vrag mira, odlučujem povesti nas prečacem. Barem je tako ucrtan na karti. U stvarnosti, put vodi na vrh planine pa se onda malo spušta, pa opet diže i tako nekoliko puta. Djelomično je skoro potpuno obrastao u šiblje tako da se moramo provlačiti kroz razne otvore u puteljku, preskakati stabla, izbjegavati paučinu (i neku vrstu kaktusa koji rastu ovdje u izobilju)... I uz to ne znajući da li idemo dobrim putem i gdje nas vodi i kada ćemo stići konačno tamo gdje ovaj put završava. Enigma. Vesna me želi zadaviti. Ne zamjeram joj. I ja bih zadavio samog sebe. I ja želim više izaći iz ove šume.
S vrha se pruža nevjerovatan pogled na planine, vijugavu rijeku Touw u dolini, jezera u daljini (ipak ovo područje Južnoafrikanci nazivaju južnoafričkim Lake Districtom) i još malo dalje valovi koji se razbijaju o dugačku oceansku pješčanu plažu. Vjetar nam je na vrhu jedino društvo. Konačno nas rashlađuje nakon toliko uspona i spuštanja. Daje nam zraka.
Ubrzo se spuštamo na početak staze. “Prečac” je uspješno svladan. I ne pada nam na pamet više uzimati nikakve “prečace”.
Kasni ručak u lokalnom restoranu u centru Wildernessa. Eksperimentiram s nojetinom... BTW Kaže li se uopće 'nojetina'?!
Prije spavanja čitam knjigu koju sam kupio u Cape Townu. Amerikanac Paul Theroux putovao je overland od Caira do Cape Towna i opisao svoje putovanje u knjizi “Dark star safari”. Na pamet mi samo pada pitanje iz njegove knjige: “Što radim ovdje?”


Ulaznica u nacionalni park Wilderness ZAR 60,00
Ručak u restoranu Pom'Doro, Wilderness ZAR 260,00


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:51 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 10, 26.10.2008. - Velika prostranstva (Graaff-Reinet, Južna Afrika)

Otisnuli smo se iz Wildernessa. “Autocestom” N9 prema sjeveroistoku. Ostavljamo šume, rijeke, jezera i ocean iza nas. Pejzaž koji nas prati je drugačiji. Gole planine neke neobične sivozelene boje. Među planinama pašnjaci, manje zeleni od onih prekjučerašnjih, ali ponovno s nemalim brojem ovčica, kozica i kravica... A nakon pašnjaka gola zemlja opaljena jakim suncem. A sunce je ovdje zaista jako. I mi osjećamo promjenu. U samo sat vremena temperatura je skočila s 20 na približno 35°C. Nema drveća. Samo nisko raslinje. Drugo ovdje ne uspjeva. Odjednom nema više vinograda ni maslinika ni zelenih pašnjaka. Samo krš i nisko raslinje. I ta sivozelena boja. Tek mjestimice tu sivozelenu boju razbijaju žuti cvijetovi koji iz daljine izgledaju poput onih naše brnistre, ali kada se približimo, uočavamo da je ipak riječ o nekoj posve drugoj biljci.
U vodiču stoji da se nalazimo u polupustinji Karoo, jednom od najsuših i najtoplijih područja Južne Afrike gdje temperatura u ljetnim mjesecima nerijetko doseže i 45°C. Prelazimo preko isušenih korita rijeka. Na to da je nekad tu bilo rijeka samo nas putem upozoravaju tabele s njihovim imenima. Ali vode nema. Ni kapi. Nailazimo na branu. Na karti su ovdje ucrtane neke rijeke i akumulacijsko jezero. Nema ni jednog ni drugog. Sve je suho. A tek je proljeće! Kako li je onda ovdje nakon ljeta?!
I naselja je neobično malo. Nailazimo tek na nekoliko osamljenih kućica s primitivnim vjetrenjačama za dobivanje struje u dvorištu. Tko li može ovdje živjeti? Tko želi uopće živjeti ovdje osamljen u pustinji gdje se najbliže naselje nalazi stotinu kilometara daleko?, pitamo se. A i ta naselja su gotovo puste prašnjave rupčage usred pustinje. Bez mogućnosti zaposlenja. Bez mogućnosti dobrog života. Prolazimo pokraj Willowmorea. Na tabli čitamo – sljedeće naselje Aberdeen je za okruglih 100 kilometara. Gledamo koliko imamo benzina. Nema ga puno. Okrećemo se i ipak ulazimo u Willowmore. Crnci nas promatraju. Imam osjećaj da nema baš puno bijelaca koji ulaze u ovaj grad. Dajemo piti našem autiću, plaćamo i brzo nestajemo. I 100 kilometara ne vidimo žive duše. Osim onih par autiju koji su prošli pokraj nas jureći, vjerovatno u želji da što prije izađu iz ove pustinje koju je Bog zaboravio da ju je stvorio. Ni Aberdeen nije ništa bolji. Hvata nas paranoja. Mislimo da nas prati neka bijela Toyota i ulazimo u centar. Bolje je biti među ljudima, razmišljamo na glas. Ali ljudi nema. Centar je pust. Samo vjetar koji okreće nešto smeća i pustinjski pijesak po ulicama Aberdeena. Bijela Toyota je nastavila dalje. Odahnuli smo. Nastavljamo prema Graaff-Reinetu. Samo još 50-tak kilometara. I ne očekujemo puno. Mora da izgleda kao sva ova naselja kroz koja smo prošli. Ulazimo u grad. I pitamo se: Kako li je uopće Nizozemcima palo na pamet ovdje osnivati grad?! Što li rade ovi ljudi po cijele dane?! Cijeli život?! Od čega žive?! Ulice su puste. Razumijemo – nedjelja je i užasno sparno, ali... Na kraju glavne ulice ogromna nizozemska protestantska crkva. I još jedna malo dalje. I niz kolonijalnih kuća. I dalje je pusto. Tu i tamo neki čovjek i neki automobil.
Nailazimo naš smještaj. Camdeboo Cottages su male restaurirane kolonijalne kolibice iz 19. stoljeća smještene oko zatvorenog zajedničkog dvorišta. Vlasnici su Nizozemci. Odnosno Buri, kako se ovdje nazivaju. Koliba ima kuhinju, zasebnu blagavaonicu, kupaonu sa starinskom kadom, hodnik i dvije sobe. Zamišljam kako su ovdje živjeli doseljenici krajem 19. stoljeća... Pred vratima nam je bazen. Njega oni nisu imali...


Camdeboo Cottages, Graaff-Reinet ZAR 420,00 (po noćenju, cijela koliba)

15.10.2008. u 23:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11, 27.10.2008. - Kako ući u Lesoto bez vize (Malealea, Lesoto)

Vesnu i dalje drži paranoja. “Vedrane, probudi se! Netko nam je pred vratima!”, probudila me negdje oko 2 ujutro. Pa ponovno u 3. Pa u 4.... Nije da sam se naspavao. Lokalni pijanci su, čini se, cijelu noć hodali gore dolje našom ulicom, vjerovatno i spavali na našem pragu, ali zatvoreni u kolibici, mi smo bili u nekom drugom svijetu. Šteta što Vesna to nije shvatila... Paranoja je drži već danima i mislim da je se neće tako brzo riješiti... Barem ne u Africi...
Opskrbljujemo se u lokalnom Sparu (gotovo svako mjesto ima jedan). Ne znamo kada ćemo imati sljedeću priliku za opskrbu. Idemo u Lesoto, a tamo je stanje...nešto malo drugačije...
Pustinja nas i dalje prati. Nikako da više izađemo iz nje. Već smo umorni od te sivozelene boje, pa i žute boje opaljene trave koja nakon nekog vremena zamjenjuje onu sivozelenu. Gradovi su i dalje veoma rijetki, jedan od drugog udaljeni po stotinjak kilometara. U međuprostoru samo par farmi ljudi koji, zaključujemo, moraju biti mentalno retardirani da tamo žive. Zaustavljamo se u jednom od gradova. Middelburg mu je ime. I to zvučno ime je jedino što taj grad ima za ponuditi. Prašnjave, prljave ulice, neugledne zgrade, besposleni ljudi koji nemaju što raditi, nego samo negdje neodređeno gledaju u daljinu i fokusiraju pogled tek kada kroz grad prođe neki stranac. Poput nas. Stajemo na benzinskoj da natankamo naš autić. Tko zna kada ćemo sljedeći put imati priliku. Oko nas se odmah okuplja nekoliko lokalaca koji nam pokušavaju uvaliti limene životinje, male vjetrenjače i razne druge skulpture napravljene od lima. Moraju biti od praznih limenaka piva ili coca cole, razmišljam. To je ovim ljudima jedina zanimacija – ispijanje piva ili coca cole i pravljenje skulptura od praznih limenki. I gledanje u daljinu...
U Middelburgu napuštamo dobru cestu i koristimo sporednu. Ovdje se još više prorjeđuju naselja, ali su zato učestalije rupe na cesti. Moramo biti oprezniji. Vozimo slalom. Većina rupa se pokušalo pokrpati nabijenom zemljom, ali bezuspješno. A uz rupe putem izbjegavamo i veliku kornjaču, ovce, krave, neke ptice lešinarke koje se nasred ceste gozbe na nekoj lešini nalik na povećeg štakora...
Kako se približavamo granici, sve smo nemirniji. Službeno bi nam trebala viza jer Hrvatska nije ni na listi onih zemalja čiji građani ne trebaju vizu, kao ni na listi onih koji trebaju vizu, ali koju je moguće dobiti na granici. Znači, trebali smo je unaprijed nabaviti u nekom veleposlanstvu Lesota. Ili u britanskom veleposlanstvu u Zagrebu koje je za jednu običnu vizu za Lesoto tražilo 480kn i hrpu papirologije. I tako se mi približavamo granici bez vize u putovnici. S nadom...
Van Rooyen's Gate je ime graničnog prijelaza između Južne Afrike i Lesota, smješten u potpunoj zabiti i jedne i druge zemlje. “Bit će lakše proći granicu u zabiti.”, zaključujemo i razmišljamo već o “additional fee” (dodatnoj pristojbi) koju smo spremni platiti za vizu. I kako to formulirati da ne ispadne kao da nudimo mito... Južnoafrikanci nam pečatiraju putovnice i bez problema nas puštaju naprijed. Sada slijedi teži dio. Oboje stavljamo putovnice u tamnocrvene korice za putovnice Europske Unije koje sam uspio naći u zračnoj luci u Dubaiju. “Možda ih zafrknemo.”, nadamo se. Na šalteru dajemo putovnice. Mlada službenica gleda samo korice i daje svakome po jedan formular za ispuniti. Brzo ga popunjavamo jer osjećamo da nam se sreća smiješi i bolje nestati odavdje prije nego li se predomisli. Vraćamo formulare, službenica otvara putovnice i udara pečat u svaku. Dobrodošli u Lesoto! Tražili smo 5 dana boravka i 5 dana boravka nam je odobreno. Pitam za plaćanje. “Samo trebate u sljedećoj kućici platiti ZAR 4,00 cestarine.”, kaže službenica. Zahvaljujemo, pozdravljamo je, plaćamo cestarinu i nestajemo s granice. I tako smo mi ušli u Lesoto bez vize. Besplatno. I uštedjeli 480 kuna!
Lesoto je kraljevina omeđena sa svih strana teritorijem Južne Afrike. Veličine je malo veće od Slovenije i sa Slovenijom ima još jednu dodirnu točku – kao i Sloveniju, tako i Lesoto traje pun kurac sati za proći. Ceste su loše. Doduše, asfaltirane jesu, ali loše. I kilometri se prolaze jako jako sporo. Lesoto je puno siromašniji od svog velikog brata i nezaposlenost je ovdje oko 45%. Ali zato je, za razliku od Južne Afrike, u potpunosti neiskomercijaliziran. I upravo to tražim! Tražim pravu Afriku! Promatram polja i pašnjake i mnogo krava, koza i ovaca s pastirima, mnogi umotani u tradicionalne pokrivače Lesota. Mašu nam. Mi mašemo njima. I gestikulirajući od nas traže hranu. Međunarodne organizacije procjenjuju da je 26% stanovništva Lesota, od ukupno 2.1 miljun, neishranjeno. Primitivne kuće, zapravo straćare, tzv. shared taxi (kombi prijevoz) umjesto međugradskih autobusa, nepostojanje semafora i rijetki prometni znakovi samo su nam dokaz da smo zaista u pravoj Africi...
Pokušat ćemo naći smještaj u Malealea Lodge u središnjim planinama Lesota. Lesoto je planinsko kraljevstvo i promovira se pod sloganom “Kingdom in the Sky”. U kraljevstvu nema točke niže od 1000 metara, a mnoge su planine i preko 3000 metara nadmorske visine. Najviša točka Lesota je Thabana-Ntlenyana s 3482 metara visine i najviša je planina u Africi južno od Kilimandžara.
Malealea je malo selo u planinama gdje su Britanci u vrijeme dok je Lesoto bio njihova kolonija (1884.-1966.) izgradili svoju trgovačku postaju. Mnogo kasnije je tu postaju kupila obitelj Jones i pretvorila je u dražestan lodge sa spektakularnim pogledom prema planinama. Lodge je poznat po jahanju ponija u trajanju od nekoliko sati do nekoliko dana. I zbog toga ćemo se pokušati pojaviti na njegovim vratima bez rezervacije, iako je ovdje visoka sezona. Nakon malo više od sat vremena asfaltirani put prestaje i počinje vijugavi makadam kroz planine. Zaustavljamo se nakratko na Vratima Raja, planinskog prijevoja s kojeg se pruža nevjerovatan pogled na polja i pašnjake, sela i planine u daljini. I kiša će. Već neko vrijeme se sprema. Čujemo grmljavinu. Zatamnilo se poprilično. Ubrzavamo da nas kiša ne uhvati usred ničega. Moglo bi biti i odrona ako krene pljusak. I upravo po našem dolasku u Malealeu počinje padati kao iz kabla. Promatram kišu i planine koje dobivaju na magiji. Grmi.
Imamo sreće i nalazimo sobu s kupaonicom. Nakon prijeđenih 550 kilometara prvo što trebamo je jedan dobar, topao tuš. Jer oboje smrdimo kao tvorovi.
U 8 smo već u krevetu. Za dva sata će isključiti i generator za struju. Padamo u san osluškujući kišu...


Malealea Lodge ZAR 350,00 (po noćenju u dvokrevetnoj sobi s kupaonicom)
Večera u Malealea Lodge ZAR 75,00 (po osobi)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 12, 28.10.2008. - Dumela! (Malealea, Lesoto)

Budim se s prvim zrakama sunca. Gledam na sat – tek je 6. Okrećem se da još malo odspavam. Čujem samo glasanje mnogobrojnih paunova koji slobodno šeću lodgeom. Oko 8 izlazim van da malo protegnem noge. Kiša je padala cijelu noć i očistila nebo. Ostavila je tek par oblačaka na nebeskom plavetnilu. Pogled s trijema glavne zgrade jutros je još nevjerovatniji: visoke planine dogle god seže pogled. Malo bliže polja i pašnjaci. I pastiri sa svojom stokom odlaze na ispašu. Vidim ih u daljini. Daju pejzažu poseban kolorit. Osluškujem zvonca krava, koza i ovaca negdje tamo u daljini. Nešto bliže, čuveni Basotho poniji strpljivo čekaju svoju današnju rundu turista da ih odvedu u planine. Tamo negdje u daljini...
Auto danas miruje. Jučer se dosta naradio. U 11:00 nas sati vodič čeka na recepciji. Joseph mu je ime. Doduše, rekao nam je i svoje pravo Basotho ime, ali teško ga je zapamtiti pa ga zovemo po njegovoj engleskoj varijanti. Joseph će nam pokazati selo i objasniti kako ljudi žive. Malealea ima 400-tinjak ljudi koji uglavnom žive od poljoprivrede i stočarstva, a otkako se otvorio Malealea Lodge, mnogi rade i kao vodiči, čistači, sobarice i slično. Žive u okruglim jednosobnim kolibama izgrađenima od nabijene zemlje i prekrivenima slamnatim krovom. Ta koliba je i kuhinja i blagavaonica i soba za spavanje. Jedino se WC nalazi izvan kolibe.
Provirujemo u lokalnu trgovinu. Police su poluprazne – nekoliko pari već nošenih cipela poslagane su uz limenke konzervirane hrane, par kutija keksiju, nekoliko tetrapaka nekog soka i higijenski ulošci za žene. Da, higijenski ulošci za žene nalaze se na polici male trgovine u zabiti Lesota! Prodavačica nezainteresirano u polusnu preko tezge promatra nas, bijele turiste s fotoaparatima koji nikad ništa ne kupe. U kafiću, vrata do, slična priča. Samo što ovdje konobara ni nema. Vjerovatno je zaključio da mu se ne isplati doći na posao.
“Ovdje imamo samo flaširano pivo.”, kaže mi Joseph čitajući misli i dodaje: “Ali u nekoliko kuća u selu ljudi proizvode svoje vlastito pivo.”
“Mogu li ga probati?”, pitam.
“Naravno. Vidiš li one žute zastave pokraj nekih kuća? To je oznaka da imaju pivo.”, pokazuje mi Joseph nekoliko žutih najlonskih vrećica koje se vijore visoko na štapovima: “A ako imaju dvije zastave različite boje, znači da u kući proizvode dvije različite vrste piva.”
I dalje Joseph inzistira na zastavama... I dalje ja vidim samo najlonske vrećice...
Ulazimo u jednu “pivovaru”, zapravo kućicu dva sa dva. Nekoliko žena sjedi na podu dok nekoliko gostiju na niskoj klupici ispijaju njihovo pivo. “Dumela!”, ili dobar dan na sesotho jeziku. Pred kućom su dvije “zastave”. Znači, imaju dvije vrste piva. Jedno je od grožđica koje kupuju u obližnjem gradu, a drugo je od lokalne žitarice. Oba trebaju tri dana za fermentaciju, a imaju svega 2% alkohola. U prljavoj čaši odvažno probavam ono od grožđica. Čudna je to tekućina, ni gusta ni rijetka, neobično žute boje, okusa poput malo jačeg soka. I pokušavam ne razmišljati o onim sitnicama koje vidim da plivaju u čaši u toj žutoj tekućini... Vesna odlučuje ne eksperimentirati. Čak ni gutljaj.
Seoskog starješine nema kod kuće. Negdje je okolo. Svako selo ima jednog. Uvijek je riječ o muškarcu kojeg nasljeđuje sin, a ako sin nije dovoljno zreo, samo onda do njegove zrelosti ulogu starješine može preuzeti i njegova žena, odnosno majka budućeg seoskog starješine. Starješina brine o selu i saziva sastanke, rješava nesuglasice, a ako ima siromašnih seljana ili nekih gostiju u selu, onda im je dozvoljeno prespavati u njegovoj kući.
Na groblju nam Joseph priča priču o smrti i pokopu: “U Lesotu se mrtvi uvijek pokapaju u subotu. Ako netko umre, na primjer, u četvrtak, tijelo treba čekati pokop do subote.”
“Lijepo je to, ali što ako čovjek umre u nedjelju?! Kako u zemlji gdje se hladnjaci mogu izbrojiti na prste jedne ruke, održati tijelo do sljedeće subote?!”, razmišljam ja, ali odlučujem ništa ne reći.
“Večer prije pokopa poznanici se skupe u kući pokojnika na bdijenju. Zakolju jednu ovcu i jednu kravu i pojedu ih. Kao što, kad se rodi dijete, zakolju ovcu, a isto čine i kada se par ženi. Tada muškarac mora i dati miraz obitelji svoje buduće žene. U subotu je dakle pokop, a dan nakon toga žena pokojnika odlazi na grob i stavlja na njega jedan kamen u znak poštovanja. Nakon nje to isto čine i ostali članovi obitelji te poznanici. Ako je riječ o blizancima, a umro je jedan blizanac, onda pravog pokopa i rituala nema. Jer blizance smatramo jednim čovjekom i jedan je još uvijek živ. Tek kada i drugi umre, imamo bdijenje, kolinje i stavljanje kamenja na grob.”, objašnjava Joseph tradiciju pokopa u Basotho selu.
Nakon malog seoskog muzeja, kojeg je uredio jedan zaljubljenik u lokalnu povijest, pješačimo do škole koja je većim dijelom izgrađena od donacija Malealea Lodgea. Od jednog od osam učitelja saznajemo da u školi trenutno ima oko 350 učenika, ne samo iz Malealee, već i iz okolnih sela, a neki ujutro pješače u školu i do četiri sata. Ukupno je sedam razreda osnovne škole, a u svakom razredu je 60-tak učenika. Nemaju dovoljno učionica pa po dva razreda imaju nastavu u istoj učionici, u isto vrijeme, s dvije ploče na različitim krajevima učionice. Školska godina započinje u siječnu i traje do listopada. Svaki dan počinje u 8 ujutro i traje do 3 popodne s pauzom za ručak u 11 sati. Deset je predmeta, a svaki od nastavnika predaje svaki od tih deset predmeta poput matematike, znanosti, engleskog, sesotho jezika, poljoprivrede, ekonomije, umjetnosti, tjelesnog... Gotovo sva nastava izvodi se na engleskom jeziku. Pozdravljamo se s učiteljem i žao nam je što nemamo sa sobom pribor za podijeliti, ali jednostavno nije stao u ruksak kada smo se doma pakirali.
“Joseph, živiš u selu?”, pitam ga dok preko polja koračamo natrag prema lodgeu.
“Da. U Malealei.”
“Jesi kada bio u inozemstvu?”
“Ne. Nisam nikada bio izvan Lesota. Ali volio bih... Volio bih otići u Južnu Afriku.”
“Puno ljudi ide u Južnu Afriku?”, pitam ga razmišljajući ne zapitkujem li možda previše.
“Da. Puno. Tamo ima posla. Neki se vrate brzo, neki nakon mnogo vremena.”, objašnjava mi Joseph zašto je Južna Afrika obećana zemlja za Lesoćane.
Ne mogu se otrgnuti od misli da li će ovaj čovjek ikada napustiti Lesoto. Da li će napustiti svoje malo selo u planinama...

“Vaše zdravlje je jako jako dobro. I pratit će vas dobro zdravlje. Imati ćete ženu i troje djece, a najstarije će biti žensko. Imate puno posla i biti ćete uspješni. Ne vidim nikakvo zlo tamo odakle dolazite, ni vašoj obitelji ni vašim prijateljima, a imate ih puno.”, seoski sangoma mi govori preko prevoditelja dok se Vesna, kojoj je maločas rekao gotovo isto, nevjerno smješka.
“A hoću li ikada završiti faks?”, pitam ga ja da provjerim kako li će se izvući iz tog pitanja.
“Faks će završiti onako kako vi želite. Budete li učili, proći ćete ispite. Ovisi samo o vama.”, i Vesni je maločas vrač isto to rekao.
Zahvaljujemo i pozdravljamo se sa sangomom. Naša poslijepodnevna seansa s vračem kratko je trajala. Nije da ne vjerujemo, ali... Sami zaključite...

“Idete sutra jahati? Odlično. Prekrasno. Ja sam bio četiri dana na jahanju. Četiri dana! Bez normalne hrane. Samo iz konzerve. Jedva sam dočekao nešto kuhano.”, za istim stolom na večeri sjedi uz nas Australac. I Nijemica koja s nama sutra ide na jahanje.
“Četiri dana u sedlu. Četiri dana spavanja po seoskim kolibama u planinama.”, nastavlja Australac. Govori da je bilo fenomenalno, ali između redaka čitam da bi radije da je ostao spavati u toplom krevetu ovdje u lodgeu.
“Znači , vas troje idete sutra?”, ponovno pita.
“Da. Na cijeli dan.”, odgovaramo.
“Ma bit će vam odlično!”, i dodaje: “Ja sam bio četiri dana u sedlu...”
Da. Znamo.


Malealea Lodge ZAR 240,00 (po noćenju u dvokrevetnoj Basotho kolibi od nabijene zemlje sa zajedničkim kupatilom u dvorištu)
Vodič po selu, Malealea ZAR 10,00 (po osobi, po satu) (ukupno 3 sata)
Donacija za seosku školu ZAR 5,00 (po osobi)
Ulaznica u seoski muzej ZAR 8,00 (po osobi)
Seansa sa seoskim vračem ZAR 20,00 (po osobi)
Večera u Malealea Lodge ZAR 75,00 (po osobi)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:48 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 13, 29.10.2008. - Na konju (Malealea, Lesoto)

Razmišljao sam toliko puta kako li je to jahati. Sjećam se da sam jednom čak razmišljao o školi jahanja na zagrebačkom hipodromu. I uvijek se sve svodilo samo na razmišljanje... Nikad u životu nisam uistinu sjeo na konja... I vrijeme je da to promijenim.
Lesoto se promovira kao najnovija eko-destinacija, a Basotho poniji, koji su puno više nalik na konje nego na ponije, su najnovija turistička atrakcija. Ako nešto morate učiniti u Lesotu, to je jahanje ponija. Malealea je odlično mjesto za jahanje, a Malealea Lodge je bio pionir u ponudi te aktivnosti turistima. Kasnije su to kopirali razni drugi lodgeovi pa se danas jahati Basotho ponije može na nekoliko mjesta u Lesotu.
Mi izabiremo jahanje od pet do šest sati. Valjda je očito da kao početnici duže ne bi izdržali. A i ovih pet-šest sati je upitno. Pred recepcijom nas čekaju tri ponija i meni dodijeljuju najvećeg – svjetlosmeđeg ljepotana. Piše u vodiču: “Provjerite da su konji u dobrom fizičkom stanju. Da su dobro uhranjeni i da nemaju rana.” I kao poslušan turist kojemu je Lonely Planet gotovo poput Biblije, čekiram svog ponija. Nalazi su pozitivni. O ovim konjima se dobro brinu. Za razliku od onih neishranjenih koji pasu na pašnjacima u okolici sela ono malo trave što je ostalo nakon što su je pokosile koze, ovce, krave i razne druge živine.
Početak nije lak. Sjediti uspravno u tvrdom sedlu nije lagan posao, posebice kada teren kojim prolazimo nije ravan, već se cijelo vrijeme spuštamo pa dižemo pa spuštamo i opet dižemo. Ipak je Lesoto planinsko kraljevstvo i mi smo u potpunosti okruženi planinama od kojih neke prelaze i 2400 metara nadmorske visine. Poprilično je puno stijena i na trenutke me malo strah da se konj ne posklizne, a ja za njim u provaliju. Među planinama smjestili su se zeleni pašnjaci i tu nailazim ponovno na pastire, odjevene u raznobojne vunene Basotho pokrivače, i njihova stada.
“Kako li mogu biti tako zagrnuti? Pa vruće je!”, komentira Vesna.
Uistinu je malo vruće. Sunce je na ovim visinama dosta jako i, da ne znam, nikada ne bih rekao da sam na gotovo 2000 metara nadmorske visine. Krema za sunčanje je ovdje prijeko potrebna. Sjećam se Anda i jezera Titicaca u Peruu kada sam opasno pocrvenio od sunca koje mi se na prvi pogled činilo bezopasnim. Ovaj put ništa ne prepuštam slučaju i mažem se Niveom koju smo kupili negdje putem u onim južnoafričkim pustopoljinama.
Nakon sat vremena tijelo se mrvicu privikne na sedlo i postaje lakše biti na konju. Osim kada konj malo potrči, a ti počneš poskakivati u sedlu. Tada osjetiš svaki milimetar svojeg međunožja. I samo razmišljaš o kajgani.
Brzo hvatam konce i na trenutke se odvajam iz grupe i puštam svog svjetlosmeđeg konja da trči dok ja uživam u vjetru koji barem nakratko ubija vrućinu i ono sunce visoko gore na nebu. Nije tako teško upravljati konjem. Jedino se čovjek treba priviknuti na sedlo, a to nije mala stvar. Treba puno vježbe.
Zaustavljamo se kod Botsoela slapa. Nema puno vode. Samo jedan malo veći mlaz i razočaranje sviju prisutnih je očito. I upravo tamo, pred tim “slapom”, obećajem samom sebi da razgledavanje nikakvih slapova više ne dolazi u obzir. Osim Viktorijinih, naravno.
Još veće razočaranje su pretpovijesne pećinske slike bušmana, odnosno naroda San. Spuštamo se s lokalnom vodičkom po kamenjaru do pećine. Sunce nas i dalje nemilosrdno tuče.
I vodička nam ponosno nakon desetak minuta pješačenja pokazuje prstom prema stijeni: “Ta-taa. Bushman painting!”
“Aha. Ok.”, bila je naša reakcija koja ona očito nije očekivala.
Nekoliko jednostavnih crteža ljudi nacrtanih crvenom bojom na stijeni. Mnogi teško prepoznatljivi. Istina je da je nešto načrčkano na stijeni, ali tih par crteža je moglo nacrtati i bilo koje dijete. Nismo očekivali Altamiru ili Lascaux, ali ovo što smo vidjeli, dovoljno je samo da ostatak dana provedemo u šalama na račun “čuvenih” i “prekrasnih” pretpovijesnih crteža u okolici Malealee.
Natrag u lodge stižemo nakon malo manje od pet sati jahanja. S bolovima u dijelovima tijela koje smo mislili da ne mogu boljeti. Sada razumijem onog Australca od sinoć. Ono njegovo “Proveo sam četiri dana u sedlu.” bio je izraz ponosa zbog vlastitog postignuća. Jer biti u sedlu pet sati je puno. I bolno. Ali biti u sedlu četiri dana je...nezamislivo.


Jahanje Basotho ponija (s vodičem) ZAR 180,00 po osobi


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:47 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 14, 30.10.2008. - Netipičan afrički glavni grad (Maseru, Lesoto)

Ako se uzme u obzir da je Lesoto jedna od najsiromašnijih zemalja u ovom dijelu svijeta, ceste i nisu tako loše. Uz izuzetak prvih sedam kilometara neasfaltirane ceste, ostatak našeg puta do Maserua, glavnog grada Lesota, je pristojno asfaltiran. Lagao bih kad bih napisao da nema rupa na cesti. Ima ih tu i tamo i Vesna ih vješto obilazi, ali vidjeli smo puno gore ceste u Južnoj Africi.
I tako mi puštamo Malealeu, gdje smo proveli jako ugodne dane, iza sebe. Nakon tri dana vrijeme je da upoznamo i glavni grad. Zapravo jedini grad u ovoj zemlji jer sva ostala mjesta koja sebe nazivaju gradovima, neslikovita su i prljava naselja zbrda-zdola izgrađenih kuća uz dužinu prometnice. Takva su sva mjesta kroz koja prolazimo putem do Maserua: uz A1 glavnu državnu cestu u svakom od tih naselja smjestilo se po nekoliko limenih “kuća”, njih nekoliko zidanih (ali svejedno izgrađenih Bože sačuvaj), čak ima i kuća od blata u centru naselja, te pokoja improvizirana trgovina, javni telefon u kiosku, niz štandova na kojima se banane i naranče prodaju uz čarape i cipele, a ove pak uz automobilske akumulatore... A ako je naselje bolje rangirano u izmišljenoj hijerarhiji naselja Lesota, u centru se nalazi i benzinska postaja, najčešće u poluderutnom stanju. Zapravo sva ta naselja izgledaju kao da je bomba pala na njih pred tjedan, dva ili tri, a ljudi su nakon toga nastavili živjeti tamo gdje se živjeti moglo, bez ikakve obnove, a tamo gdje se nije moglo ostavljeno je na milost i nemilost vremenu da ga dokrajči.
Isprva sam mislio napisati da je Maseru tipičan afrički grad, ali nakon par trenutaka razmišljanja, odlučio sam napisati posve suprotno – Maseru NIJE tipičan afrički grad. Tipičan afrički grad imao bi na stotine tisuća, a često i nekoliko milijuna stanovnika. Maseru ih ima samo 175,000 i jedan je od najmanjih glavnih gradova Afike. Centar tipičnog afričkog grada bio bi natrpan svakojakim improviziranim kioscima, uličnim prodavačima koji iz svog kaputa nude Rulex satove i Nekia mobitele, i smećem na svakom koraku. Centar Maserua je čist i uredan, s pokojom visokom poslovnom zgradom i nekoliko trgovina u kojima bi i najzagriženiji zapadnjak mogao pronaći nešto za sebe. U tipičnom afričkom gradu bijelac (čitaj, bogataš) ne može u miru prošetati glavnom gradskom ulicom bez potezanja za rukav od strane svakojakih siromaha tražeći novac, hranu ili pokušavajući naivnom bijelcu uvaliti neku posve nepotrebnu stvar. Šetati se Maseruom je gotovo užitak. Svi besramno zure u tebe jer bijelaca ovdje baš i nema, ali te ostavljaju na miru i sve se na kraju svodi samo na to uporno, ali bezopasno zurenje. Tipično afričko u Maseruu je promet: starih, smrdljivih automobila je ovdje na stotine, polurazbijenih taksija ima na svakom uglu i samo nekim čudom Božjim izbjegavaju odbacivanje u staro željezo, a vozači sviju prometala na ulici bešpoštedno, i čini mi se s popriličnom dozom veselja, udaraju po svojim trubama.
U jednoj od banaka na Kingswayu, glavnoj ulici Maserua, pokušavamo mijenjati novac. Kao bijelce i strance prebacuju nas preko dugačkog reda, ali to je jedino brzo što čine u ovoj banci. Za promijeniti 100 dolara i 200 eura, na šalteru vegetiramo preko sat vremena. Službenica uzima putovnicu i kopira ju pa ručno prepisuje na papir podatke koje je upravo fotokopirala. Odlazi u stražnji ured pa se vraća i zove nekoga preko telefona. Opet odlazi otraga i opet se vraća. Pa je ponovno otraga. I tako više od sat vremena... I kada napokon dobivamo novac, banka je već zatvorena, a mi među posljednjima izlazimo iz nje. Potvrda samo davno utvrđene činjenice – vrijeme u Africi nije važno.
Lancer's Inn je britanska ostavština: kolonijalna atmosfera, udobne kućice sređene do posljednjeg detalja i jedan od ljepših bazena koje smo vidjeli na ovom putovanju. Mala zapadnjačka oaza usred jednog afričkog grada pa bio on i netipičan poput Maserua. Dovoljno da ostatak dana provedemo na ležaljkama uz bazen.
Navečer odlučujem malo prošetati centrom. Ovo je vjerovatno moja posljednja noćna šetnja jednim afričkim gradom. Teško da ću se šetati danju, a kamoli noći, po Johannesburgu, Maputu ili Harareu. Trgovine su u 8 sati već gotovo sve zatvorene. Glavna ulica je gotovo pusta. Tek nailazim tu i tamo na kojeg usamljenog šetača poput mene. I bučni vozači skoro su posve iščezli s ulica Maserua.


Lancer's Inn, Maseru ZAR 725,00 (dvokrevetna soba s kupatilom, doručak uključen)


Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:46 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 15, 31.10.2008. - Apokaliptične Alpe (Oxbow, Lesoto)

Iskorištavamo priliku što smo u Maseruu da pošaljemo doma nekoliko razglednica. Nemaju baš Bog zna kakvog izbora i na kraju se sve svodi na slanje jedno te iste razglednice svima. Ulazimo u poštu na kriva vrata i, umjesto da nam objasne da su poštanski ured vrata do, šalju nas na drugi kat zgrade u upravu pošte Lesota, a otamo natrag na prvi kat gdje konačno dobivamo poštanske markice od pomalo zbunjene službenice. Po razglednici svega M2,10. Da barem kod nas slanje razglednica na drugi kraj svijeta dođe 1 kunu i 20 lipa! Valjda će jednog dana te razglednice stići do Hrvatske. Maloti je službena valuta Lesota i njena vrijednost je potpuno jednaka vrijednosti južnoafričkog randa. Jedina razlika je da je maloti nekonvertibilan izvan zemlje što se na kraju svodi da se u većini slučajeva za plaćanje u Lesotu koristi rand.
Napuštamo Maseru i krećemo prema “Alpama Lesota”. Sjevernoistočne planine su, prema Lonely Planetu, jedan od najljepših predjela ove zemlje. Ponovno prolazimo kroz potpuno identična i kaotična naselja. Ljudi nam mašu, a kako se udaljavamo od glavnog grada, primjećujemo sve veće siromaštvo. Kuće sad postaju sve derutnije i tradicionalnije. Sve je više okruglih kućica od blata s krovom od sijena. A djeca, od onih koji su tek nedavno prohodali pa do školaraca, ugledavši naš auto, odmah ispružuju ruke riječima: “Give me!”, “Money!”. Please nije u njihovom rječniku. Osjećam se kao da promatram robote kojima je usađena automatska reakcija da, kad vide bijelački auto, odmah ispruže ruke i traže novac.
Cesta kroz Alpe je asfaltirana, ali vrlo zavojita. Na trenutke se u mislima vraćam na serpentine u Crnoj Gori kad se iz Kotora starom cestom penješ u Njegoše i Cetinje. Ove su serpentine dosta slične. Jedino je cesta u Lesotu malo šira.
Pejzaž bi mogao biti alpski. Ovdašnje planine prelaze 3000 metara nadmorske visine. Prolazimo i preko planinskog prijevoja Moteng na 2820 metara nadmorske visine što je trenutno najviša točka našeg putovanja. Ali ove “Alpe” izgledaju apokaliptično. Planinske padine su strme i stjenovite. Šuma nema. Zapravo, nema ni jednog jedinog stabla. Tamo gdje nema stijena, samo je trava opaljene, žute boje. Kao da je poprilično veliki meteor pao u ove “Alpe” i uništio sav život.
Oxbow Lodge je najbolji dokaz apokalipse. Očekujemo nekakvo selo i lodge u njegovoj okolici s pogledom na planine, a dobivamo nekakav lodge, poprilično lošu imitaciju austrijskog skijaškog hotela, usred ničega. Nema nikakvog sela u blizini. Najbliže naselje nalazi se 60-tak kilometara na jednu i 100-tinjak kilometara na drugu stranu. Smješten u uskom procjepu između dvije planine, i od pogleda ništa. Ne da nam se vraćati natrag pa ipak odlučujemo prespavati.
“Imate li kakvih aktivnosti za ponuditi?”, pitam nadobudno recepcionerku.
“Kako mislite AKTIVNOSTI?”, čudi se ona smješkajući se.
“Pa jahanje ili nešto slično...”, nastavljam ja uporno.
“Konji dolaze sljedeći tjedan. Vjerovatno. Obično se može ići skijati jer je skijalište udaljeno 15-tak kilometara od lodgea, ali nije sezona. Može se i ribariti u rijeci, ali vodostaj je nizak pa nema riba. Vidiš ovu planinu iznad nas?”, humoristična je recepcionerka: “Može se planinariti, ali baš i nema uređene staze. Ma najbolje je ostati u krevetu i spavati!”, zaključuje ona čudeći se kako se uopće u ovakvom mjestu poput Oxbowa mi usuđujemo tražiti AKTIVNOSTI.
I tako ostatak poslijepodneva provodimo u krevetu dosađujući se. Jedina aktivnost koju nam je ponudio Oxbow Lodge. Slično se provodi i belgijski par koji je, uz nas jedini u lodgeu, odlučio vidjeti Alpe Lesota, a također poput nas zaglavio u apokalipsi danas.


Oxbow Lodge ZAR 950,00 (dvokrevetna soba s kupatilom, večera i doručak uključeni)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:45 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 16, 01.11.2008. - Natrag u Južnu Afriku (Drakensberg, Južna Afrika)

Na doručku nema nikoga. Pustoš. Kao i sinoć, kada smo uživali u “spektakularnoj večeri” (malo ironije nije na odmet), sami smo u sali koja je postavljena za 36 osoba. Noćas nas je u hotelu spavalo samo četvero. I kao sinoć, hranu je najbolje u Oxbow Lodgeu uopće ne spominjati. Čisti promašaj bio je ovdje uzimati večeru i doručak. Skup promašaj.
Usput kupimo onaj belgijski par i zajedno se vozimo prema Butha Buthe, pograničnom naselju. Danas napuštamo Lesoto i vraćamo se u Južnu Afriku. Putem izmjenjujemo priče. Saznajemo da imaju sličan itinerer, samo u obrnutom smjeru. Krenuli su iz Johannesburga i putuju prema Cape Townu. Pitamo ih za plaže na Indijskom oceanu. Htjeli bismo tamo provesti nekoliko dana, ali još uvijek ne znamo gdje. St Lucia trenutno visoko kotira, ali Belgijci su bili tamo i kažu da je lijepo i pusto i djevičansko, ali da je previše puhalo. I opet smo na početku. Sada još manje znamo gdje želimo ići...
S Belgijcima se opraštamo u Butha Butheu. Oni nastavljaju za Maseru, a mi krećemo prema desetak kilometara udaljenoj granici. Iako je ovo jedno od važnijih graničnih prijelaza, Caledonspoort je sablasno prazan. Gdje su svi oni Lesoćani koji, kako sam pročitao, u redovima čekaju ulazak u Južnu Afriku, ulazak u bolji život?! Na lesotanskoj strani nam opet samo pečatiraju putovnice i puštaju nas iz zemlje. Na južnoafričkoj službenik malo lista naše putovnice pa provjerava vize i nakon desetak minuta ipak nas pušta natrag u svoju zemlju.
Pejzaž se promijenio. Više nismo u pustinji. Više ne prevladava samo nisko raslinje i ona žuta boja trave opaljene suncem. Sada već ponovno, nakon mnogo dana, vidimo zelenilo: zelena trava, zeleno drveće. Zadnji put smo zelenu boju vidjeli na izlazu iz Wildernessa. Prolazimo kroz Golden Gate Highlands nacionalni park, poznat po spektakularnim formacijama stijena.
I ubrzo napuštamo Free State pokrajinu. Dosad smo prošli kroz tri južnoafričke pokrajine – Western Cape, Eastern Cape i Free State, ali čitam da se rijetko koja može uspoređivati s ovom u koju smo upravo ušli – KwaZulu Natal. Ova pokrajina zvučnog imena pokriva većim dijelom područje koje je nekad pripadalo poznatom Zulu kraljevstvu kojim je u jednom trenutku vladao čuveni Shaka Zulu. Ime Natal je pokrajini dao Vasco da Gama koji je na Božić 1497. godine prvi ugledao njezinu obalu. I do rušenja apartejda pokrajina se zvala samo Natal. Godine 1994. preimenovana je u KwaZulu Natal u znak potvrde da pokrajina obuhvaća velik dio nekadašnjeg Zulu kraljevstva. Ovdje se nalaze Durban, St Lucia nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a, dugačke pješčane plaže gdje je kupanje moguće kroz cijelu godinu, Hluhluwe-Imfolozi nacionalni park s jednom od najbogatijih fauna u ovom dijelu Afrike, ali i Ukhahlamba-Drakensberg nacionalni park koji je od 2000. godine također pod zaštitom UNESCO-a, a prema kojem mi upravo idemo.
Vruće je i sparno. Vani mora biti oko 35 stupnjeva. Potvrda da je slogan turističke zajednice ove pokrajine istinit - “KwaZulu Natal – tamo gdje ljeto zimuje”. Kako se približavamo Drakensbergu, pred nama se otvara sve ljepši pogled na planinski masiv koji se u dužini 250 kilometara pruža usporedno s granicom Lesota. Planinski vrhovi Drakensberga visoki su i preko 3000 metara. Stoga, s izuzetkom Sani Passa na jugu Drakensberga, graničnih prijelaza ovdje nema, a i cesta kroz Sani je neasfaltirana, puna kamenja i veoma opasna. To je razlog zbog kojeg smo danas trebali obilaziti ovaj planinski masiv, ali žao mi nije.
Kada dolazimo u Amphitheatre Backpackers Lodge, sunce i dalje prži. Ostavljamo stvari u sobi, koja je jedna od najlošijih, ali i najjeftinijih, na ovom putovanju, i odlazimo na bazen. Ne izgleda baš privlačno, ali uz ovu sparinu, bacio bih se u bilo kakvu vodu. Ovaj ima barem pogled na Drakensberg.
Navečer dok čitam o dogodovštinama Paula Therouxa koji je, na putu iz Kaira za Cape Town, već stigao do Malavija, počinje sijevati. Puštam knjigu i odlazim na livadu pred lodgeom promatrati formiranje afričkog nevremena. Čitao sam da su afrička nevremena posebna, a mi upravo ulazimo u kišno razdoblje. Vjerovatno će ih biti još mnogo. Dok ležim na travi, nadamnom munje paraju nebo. U daljini na trenutke osvjetljavaju planine. I onda kreće kiša - prvo laganija, a potom sve jača i jača.


Amphitheatre Backpackers Lodge, Drakensberg ZAR 270,00 (dvokrevetna soba)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:44 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 17, 02.11.2008. - Nedjelja s Paulom i Agathom (Drakensberg, Južna Afrika)

Ukhahlamba-Drakensberg nacionalni park je pod zaštitom UNESCO-a i trebali bismo ga posjetiti. Svi ga hvale kao jednu od top destinacija Južne Afrike. Raspitujem se u hostelu: cjelodnevni trekking po planinama stoji 400 randa. Nažalost, nama je već puna kapa planina i trekkinga, a kako je trekking jedini način za vidjeti Drakensberg, odlučujemo ga preskočiti. Jednoglasna je odluka da provedemo jednu mirnu i neradnu nedjelju, ja u društvu Paula Therouxa, a Vesna u društvu Agathe Christie. Čitajući uz bazen. S pogledom na planine. Izdaleka. Uz južnoafrički Castle, pivo jako slično našoj Žuji...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:43 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18, 03.11.2008. - U potrazi za suncem (Sodwana Bay, Južna Afrika)

Prvi put od našeg dolaska u Južnu Afriku vozimo se pravom autocestom. Ova se i plaća, ali po šest, sedam randa, najviše dvadeset, što je za naše pojmove jeftino. Vozimo se prema Durbanu, ali umjesto da uđemo u Durban, nastavljamo obalom prema sjeveru. Durban je ipak uz Johannesburg poznat kao grad kriminala i u našim vodičima ne stoje baš lijepe priče. Stoga smo Durban odlučili preskočiti i radije pronaći neko lijepo mjesto na plaži za odmor. A to se pretvara u nemoguću misiju jer već kod Pietermaritzburga, glavnog grada KwaZulu Natala, vrijeme se naglo mijenja. Oblačno je, a počinje i padati kiša. Malo je i prohladno. Kiša i oblaci prate nas i na obali Indijskog oceana. A kako se promijenilo vrijeme, tako se promijenio i pejzaž. Napokon ponovno vidimo zelene pašnjake, ali i prave šume koje prekrivaju padine brežuljaka. Odmor za oči. Priroda izgleda tako svježa da bi čovjek sada izašao iz auta i počeo trčati okolo po tom zelenilu.
Prolazimo pokraj Umhlanga Rocks, Ballito, Richards Bay... Oblaci i kiša su još uvijek tu. Odlučujemo da idemo još dalje prema sjeveru, prema granici s Mozambikom. Možda se tamo razvedri. Putem stajemo u Mtubatubi, mjestu neobičnog i slikovitog imena, ali potpunog kaosa. Lonely Planet kaže da je Mtubatuba prometno čvorište i, kao takvo, kaotično. Nema u ovom mjestu ništa zanimljivo. Stajemo samo da se opskrbimo u lokalnom Sparu i pojedemo malo piletine u KFC-u. I odmah bježimo jer nas nakon sat vremena boli glava od kaosa.
Nemamo sreće. Nebo nikako da se razvedri. Na kraju pada odluka: idemo u Sodwana Bay, prespavat ćemo jednu noć i vidjeti sutra kako dalje. Sodwana Bay je još jedan od mnogobrojnih južnoafričkih nacionalnih parkova, poznat po djevičanskoj šumi, dugačkim netaknutim pješčanim plažama i koraljnom grebenu u Indijskom oceanu. Sodwana je udaljena svega stotinjak kilometara od mozambikanske granice.
Već je mrak kada dolazimo u Coral Divers Lodge, smješten na tri kilometra od plaže. Jedan je od plaži najbližih lodgeova jer, kako je Sodwana nacionalni park, zabranjena je gradnja na samoj obali. Uzimamo dvokrevetni bungalov s trijemom, a tuševi su vanjski, odmah iza bungalova. Nažalost, tuševi su dosta prljavi. Coral Divers se tu ograđuje: “O ovim tuševima brine se uprava nacionalnog parka stoga sve primjedbe uputite njima...” Lijepo, ali mislim da ako bungalovi Coral Diversa ovise o tuševima nacionalnog parka, da bi onda i Coral Divers trebao voditi računa o tuševima... Ili krivo mislim... Uglavnom, not impressed at all...
Čitam današnje novine: Amerika se priprema za izbore i Obama je favorit; Rupiah Banda je inauguriran kao novi predsjednik Zambije, njegov suparnik Michael Sata ne priznaje izbore pa su počeli neredi u Lusaki i na sjeveru Zambije... Ja bih kroz koji tjedan trebao proći kroz Zambiju...


Coral Divers Lodge, Sodwana Bay ZAR 550,00 (dvokrevetni bungalov s vanjskim, zajedničkim tuševima)
Ulaznica u Sodwana Bay Nacionalni Park ZAR 20,00

15.10.2008. u 23:42 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 19, 04.11.2008. - Crime Alert! Do not stop! (Sodwana Bay, Južna Afrika)

Budni smo od nekih 4 ujutro. Majmuni nam skaču po bungalovu i ne daju nam spavati. Okrećemo se i pokušavamo nastaviti spavati, ali svakih par minuta skoči majmun i opet nas nanovo razbudi. A i svijetlo! Južna Afrika ne pomiče sat tj. nema ljetno i zimsko računanje vremena tako da se dani već oko 05:00-05:30, a u 18:30 je već potpuni mrak.
Izlazimo iz bungalova i, surprise surprise, i dalje je oblačno. Trenutno ne pada kiša, ali nije baš za kupanje, a da o sunčanju ne govorimo. Razgovaramo i stavljamo karte na stol: 1) možemo ostati još koju noć u Sodwani i nadati se suncu ili 2) otići do plaže, prošetati se i krenuti prema sjeveru. Oboje se slažemo da je vrijeme poprilično deprimirajuće i da nam se ne da gubiti vrijeme. Idemo na plažu, a zatim prema sjeveru. I tako su se silom prilika naša četiri dana na plaži pretvorila u par sati šetnje tom istom plažom.
Ulaz na plažu Sodwane je razočaravajući: šatori i hrpetina motora, džipova i brodica koji turiste voze na aktivnosti poput ronjenja uz koraljni greben, ribarenje u dubokom moru, promatranje kornjača... Previše turistički za moj gušt. Previše buke. I čak pomalo kaotično. Tražio sam ranije nešto nalik na jednostavan bungalov na plaži poput onog kojeg sam lani imao u Vijetnamu ili Tajlandu. Ali ovdje u Južnoj Africi takve stvari ne postoje, a onih par bungalova na plaži koje sam uspio pronaći na internetu, dio su nekog velikog i skupocjenog resorta kojeg ne možemo ili ne želimo plaćati. Ostaje mi da se strpim do Mozambika.
Iako je vrijeme, da se kolokvijalno izrazim, šugavo, odlučujem se baciti u more. Valovi su i to ne mali. Gledam malo uokolo. Nema surfera. Čudno. Samo par ljudi zabavljeni ribarenjem, a u daljini nekoliko drugih upravo se iz gumenjaka bacaju u vodu spremni za svoju ronilačku pustolovinu. Pokoji usamljeni šetač. I džipovi koji prolaze plažom.
Indijski Ocean je topao. Doduše ne tako topao kao u Tajlandu, ali topliji nego naše Jadransko more na vrhuncu sezone. Bacam se malo na valove, brčkam u plićaku i već kujem planove o dugačkoj pješčanoj plaži u Mozambiku i bungalovu uz more i mirnom Indijskom oceanu i ronjenju i promatranju koralja i šarenih ribica i...

Gledam kartu. Listam vodiče. Idemo prema sjeveru i tražimo mjesto u kojem bismo se mogli večeras zaustaviti. Rezultati potrage nisu ohrabrujući: od Sodwane do Nelspruita nema niti jednog zanimljivog mjesta gdje bismo se mogli zaustaviti i provesti noć. A do Nelspruita je 600-tak kilometara i, s obzirom da smo kasno krenuli iz Sodwane, mogao bi nas putu uhvatiti mrak što baš i nije ugodna stvar. KwaZulu Natal, a zatim i Mpumalanga, pokrajina u koju smo upravo ušli, izrazito su zeleni. Nije ni čudo kada pada toliko kiše. Oblačno vrijeme, kiša i magla, koja je na trenutke toliko gusta da moramo iz sigurnosti na cesti upaliti sva četiri žmigavca, kvare nam doživljaj.
“Ovo me podsjeća na jedan tmuran zimski dan u Podravini.”, govorim Vesni promatrajući okolinu i razmišljajući usred Južne Afrike o Podravini kroz koju u zimskim mjesecima često prolazim sa svojim turistima na putu prema Budimpešti.
“Da. Bajno vrijeme.”, ironija nam je jedino oružje protiv ovakvog vremena.
Prolazimo kroz mjesta nizozemskih naziva koja mnoga završavaju riječju dorp, što na nizozemskom znači selo, naselje. U glavnoj ulici je nizozemska protestantska crkva, a često se ta ulica i zove Kerk Street – Crkvena ulica. A uz crkvu i nekoliko urednih kolonijalnih kuća, uvijek nabacano nekoliko ad hoc sagrađenih straćara i prljavština i kaos. Piet Retief je jedino mjesto putem koje odskače. Oboje smo složni u toj konstataciji. U Bogu zaboravljenom području Mpumalange, tik uz granicu sa Svazilandom, ovo je mjesto čak i mrvicu ugodno: čistije od ostalih, mirnije od ostalih, s glavnom ulicom omeđenom s jedne i druge strane drvoredom ljubičastih jacaranda (eng.), koje je upravo u cvatu.
Malo kasnije već se spušta mrak. Usred ničega smo. Na trenutke ne znamo da li uopće idemo dobrom cestom. Vidljivost nam se smanjuje, što zbog mraka, što zbog guste magle. Vidimo da se ponovno dižemo u planine jer se nakon dizanja ponovno spuštamo u dolinu. Na karti vidim nekakve planinske prijevoje. Sada je već potpuni mrak. U daljini u dolini svjetla nekog grada. Ako smo na dobrom putu, to bi trebao biti Bamberton, nekadašnji rudarski grad smješten na granici sa Svazilandom. Krajem 19. stoljeća ovdje je pronađeno zlato i velik broj pustolova došao je ovdje u potrazi za tim plemenitim metalom. Ali nakon što se zlatna groznica stišala, Bamberton je zaspao i danas je usnuli provincijski gradić.
Prvi put od dolaska u Južnu Afriku nailazimo na crvenoobrubljeni trokutasti znak s velikim crnim uskličnikom unutar obruba. Ispod njega velikim štampanim slovima stoji: CRIME ALERT! DO NOT STOP! Ipak se približavamo polako Johannesburgu...
Mobitelom nazivam Sun Lodge u Nelspruitu. Imaju sobu za nas.
Prvi dojam Nelspruita je izrazito pozitivan: grad sa shopping centrima (naravno, zatvorenima u ove kasne sate), hotelima, par visokih nebodera i širokim ulicama. Nije puno, ali nakon Cape Towna ovo je prvi veći grad na našem putovanju. A grad je nešto što nam, nakon kiše, magle, planinskih prijevoja, osjećaja da si izgubljen u vremenu i prostoru i znakova upozorenja na kriminal – baš treba!


Sun Lodge, Nelspruit ZAR 299,00 (dvokrevetna soba s kupaonicom)


Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:41 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20, 05.11.2008. - I crnci voze dobre aute (Nelspruit, Južna Afrika)

Malo je iza 7 sati kad izlazim iz sobe. Vesnu ostavljam spavati. Idem u lov na mozambikansku vizu. Navodno ju je najlakše dobiti u konzulatu ovdje u Nelspruitu. Jučer sam zvao i veleposlanstva Zimbabvea i Bocvane u Johannesburgu da se malo raspitam o proceduri za dobivanje njihovih viza. Zimbabve traži samo ispunjen formular za vizu, dvije fotografije i 360 randa, ali na vizu se čeka 10 dana! Toliko ne želim biti u Johannesburgu. Pokušat ću kroz koji dan otići osobno u veleposlanstvo i moliti da ubrzaju proceduru. Ili možda mi mogu brže dati tranzitnu vizu, ako ne već turističku, jer kroz Zimbabve želim proći na putu prema Zambiji. Službenica u veleposlanstvu Bocvane mi je počela objašnjavati da za turističku vizu trebam voucher turističke agencije u Bocvani i počela nabrajati niz potrebnih papira... Hvala Bogu da se prekinula linija jer sam ostao bez novca na mobitelu. Bocvana je definitivno prekrižena.
Dok šećem Nelspruitom, ne mogu pobjeći od osjećaja ugode. Paul Theroux je prošao kroz Nelspruit na putu iz Kaira za Cape Town i opisao ga kao veoma ugodno mjesto. I ja se moram s tim složiti. Atmosfera je opuštena, ugodna. I dok hodaš gradom, osjećaš se sigurno. Nelspruit ima 235,000 stanovnika i na ulici viđam i crnce i bijelce i Indijce i osjećam se sigurno. I za razliku od većeg dijela ostatka Južne Afrike, u Nelspruitu i crnci voze dobre aute. Starih autiju gotovo i nema. Ulice su čiste i s puno drveća. Ljudi pristojno odjeveni.
“Ima se novca. To je sigurno zato jer smo blizu granice sa Svazilandom i Mozambikom pa krijumčarenje cvate.”, govorim kasnije Vesni.
“Kao da crnci ne mogu završiti fakultet, naći dobar posao i imati novca.”, Vesnin odgovor me je pomalo zatekao. Ona je cijelim ovim putem vidjela u crncima opasnost, a sada staje u njihovu obranu.
“Da. Ali ipak smo blizu granice...”, nedam se. Čudno mi je da baš ovdje svi voze lijepe i nove aute.
Mozambikanska viza je piece of cake. Došao, ispunio formular kojeg sam platio 1 rand, platio vizu i za par sati je podigao. Navodno se bez problema može dobiti i na granici, ali ne da mi se čekati u redu pred šalterom za vize. Ovako je lakše.
Ostatak dana provodimo u šetnji gradom i laganom shoppingu jer sva je odjeća ovdje već ljetna, a po dolasku u Hrvatsku, dočekat će nas hladna zima. Odlazimo i do modernih shopping centara, prvih nakon Cape Towna. Konačno smo civilizaciji...
Navečer gledam televiziju. Udarna je vijest na svim kanalima da je Barack Obama postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Prvi crni predsjednik SAD-a. U Africi je ludilo...

15.10.2008. u 23:40 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 21, 06.11.2008. - U Limpopo (Phalaborwa, Južna Afrika)

Nelspruit je jedno jako ugodno iznenađenje ovog putovanja. Grad koji je “uskočio” sasvim slučajno u naš itinerer pretvorio se u jednu od najljepših postaja naše južnoafričke pustolovine. I moramo ga napustiti. Put nas vuče prema sjeveru. U Limpopo, jednu od najsiromašnmijih pokrajina Južne Afrike. Ali Limpopo je taj koji skriva dragulj Južne Afrike – nacionalni park Kruger, najpoznatiju safari destinaciju ove zemlje.
Pejzaž se mijenja. Zelenilo polako nestaje, a u igri je ponovno žuta boja. Trava, nisko raslinje i stabla poprilično oskudna lišćem. Dosta je suho. Nalazimo se u tzv. afričkom bushu. Tko zna kada je zadnji put ovdje padala kiša. Poluoblačno je, ali toplo, a kako ide jutro, tako se sunce sve više probija kroz oblake. Po mojoj slobodnoj procjeni, mora biti negdje oko 30°C.
Što se tiče smještaja, mogli smo birati između kampova unutar nacionalnog parka ili spavati u nekom od mnogobrojnih mjestašca na ulazu u Kruger i od tamo otići na safari izlet u Kruger. Odlučili smo se za ovu drugu opciju, a mjesto se zove Phalaborwa, odlična odskočna daska za središnji dio Krugera koji obiluje divljim životinjama, uključujući slonove, žirafe, zebre, lavove, nosoroge i razne vrste antilopa. Phalaborwa sama po sebi nije odviše elegantan grad. U centru je par trgovina, jedan veliki shopping centar i odličan steak restoran. Više od toga nema. Usudio bih se reći, grad koji ostavlja čovjeka ravnodušnim. Ok je, ali ništa posebno i da smo izabrali umjesto Phalaborwe neko drugo mjesto blizu Krugera, Phalaborwu ne bismo ni u najluđim planovima išli posjetiti. I ne bi nam falila. Ali Phalaborwa ima sreću što se nalazi samo kilometar od ulaza u Kruger i to u, po mnogima, najbolji dio nacionalnog parka.
Arimagham Guesthouse jedan je od mnogih u Phalaborwi. Ne spominje se po vodičima koje imamo. Slučajno smo ga našli preko interneta i malo smo isprva bili skeptični. Ali guesthouse je još jedno ugodno otkriće Južne Afrike: ugodna obiteljska atmosfera, prostrana, čista i ukusno uređena soba u afričkim smeđim tonovima s jako udobnim krevetima, a ispred prozora nam je prostrani vrt sa stolovima i stolicama te bazen. Vlasnik je Austrijanac. Helmuth mu je ime. A guesthouse je u ugodnim tonovima uredila njegova žena Lynette. Nakon večere i odličnog (i ogromnog) steaka za mene i pilećeg cordon bleaua za Vesnu u obližnjem (i jedinom) restoranu, pričamo uz čašu vina s Helmuthom.
“Iz Beča sam. Došao sam u Južnu Afriku 1965. godine. Imao sam dvadeset godina i tada su u Austriji plaćali ljudima avionsku kartu da dođu u Južnu Afriku. I ja sam otišao. Ako si se nakon godine dana htio vratiti doma, platili bi ti povratnu kartu. Ja sam ostao. Prošlo je pet pa deset pa dvadeset godina. I na kraju, nakon toliko godina, shvatiš da Austrija nije više tvoj dom, već je to Južna Afrika.”, priča nam Helmuth.
“Idete li kada u Austriju?”
“Da. Bio sam par puta. Ali tamo me ništa ne veže. Imao sam samo dvadeset godina kada sam otišao. Rodio sam se u Austriji i odrastao i živio do dvadesete godine, ali nakon toga, cijeli moj život, poveći dio mog života, me veže za Južnu Afriku.”, nastavlja Helmuth.
Helmuth je najbolji primjer Južne Afrike, jednog velikog tzv. melting pota, lonca u kojem su se izmješale razne kulture.


Arimagham Guesthouse ZAR 400,00 (dvokrevetna soba s vlastitim kupatilom te doručkom)
Večera u Buffalo Pub &b Grill, Phalaborwa ZAR 168,00 (sveukupno s pićem)

15.10.2008. u 23:39 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 22, 07.11.2008. - Ugroženi gepardi (Hoedspruit & Phalaborwa, Južna Afrika)

Vraćamo se stotinjak kilometara prema Nelspruitu. Jučer smo prošli ovim putem i primjetio sam uz rub Krugera velik broj privatnih rezervata. Nisam znao da je jedan posebniji od ostalih. Helmuth nam je sinoć rekao:
“Morate posjetiti rezervat s gepardima. Imaju i još neke druge ugrožene životinje. Cilj im je povećati njihovu populaciju. Zanimljivo. Nitko se ne vraća razočaran.”
I mi smo odlučili poslušati Helmuthov savjet. Ali umjesto stotinjak kilometara, navigacija (odnosno, drugim riječima – ja) je zadrijemala pa smo promašili skretanje i put okolo-naokolo trajao je dodatnih 30-tak kilometara.
“Hoedspruit Endangered Species Centre” krenuo je s radom krajem 1980-tih. Centar se isprva bavio samo gepardima, a s vremenom su im ljudi počeli dovoziti i druge ugrožene i ranjene životinje, tako da danas u centru ima i afričkih divljih pasa, lavova, nosoroga, zebri te ptica strvinarki. Cilj centra je pomoći ranjenim životinjama, te povećati populaciju onih ugroženih. Geparda je nekada bilo na stotine i tisuće u divljini, ali zbog čestih (i za ovce, koze i krave pogubnih) susreta, broj ove najbrže životinje na svijetu, koja može doseći brzinu veću od 100 km/h, zabrinjavajuće se smanjio. Razlog je čovjek. Zanimljivo je da gepard mora brzo uhvatiti svoj plijen jer je nakon 60 metara trke već iscrpljen. Ako nakon 60 metara ne uhvati plijen, lov je završio. Statistike kažu da od četiri lova, samo je jedan uspješan. Za razliku od lavova i leoparda, gepard je dnevna životinja i isključivo lovi danju. Zato ispod očiju ima po jednu crnu crtu kako mu sunce ne bi stvaralo odsjaj i odmagalo u lovu. Lavovi i leopardi oko očiju imaju bijele crte jer su noćne životinje i bijele crte im stvaraju mjesečev odsjaj i pomažu noću. Gepard, za razliku od leoparda, također ima pravilnije i okruglije točkice na tijelu.
Kako bi prikupili dodatna sredstva za daljnji rad, “Hoedspruit Endangered Species Centre” je od 1990. godine otvoren za posjetitelje i danas je svjetski poznat.
Plaćamo ulaznicu i nismo se ni okrenuli, a već smo s našim vodičem Andrewom i jednom nizozemskom obitelji u otvorenom džipu. Obilazimo staništa geparda, naravno iza ograde jer vjerujem da nitko ne bi želio doći u izravni kontakt s ovom prekrasnom, ali opasnom životinjom. S druge strane, afrički divlji psi nalaze se samo dva-tri metra od nas, a žice između nas i ovih stvorenja nema.
“U životu nisam vidjela ružnije pse!”, Vesnina je konstatacija.
Istina je da ovi psi nikada neće pobijediti na natjecanju ljepote. A i miris im također nije privlačan. Smrad se osjeća još metrima daleko dok nas Andrew džipom vozi u posjet strvinarkama, a zatim zebri Ziti i nosorogu. Dok će nosorog nakon ozdravljenja natrag u divljinu, zebra Zita je toliko naučena na ljude da više nije sposobna sama se brinuti za sebe u divljini.
Čitav ovaj projekt hvale je vrijedan i nije nam žao što smo morali voziti natrag toliko kilometara.
Navečer za odličnom večerom u guesthouseu (Helmuth i Linnette su zaista savršeni kuhari i domaćini), dogovaramo se za naš sutrašnji izlet u nacionalni park Kruger. Krećemo u 06:30. I nadamo se životinjama...


Ulaznica u “Hoedspruit Endangered Species Centre” ZAR 100,00
Arimagham Guesthouse specijal ZAR 1550,00 za dvije osobe (uključena dva noćenja s večerom i doručkom te cjelodnevni razgled NP Kruger)


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:38 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 23, 08.11.2008. - Moj prvi safari (Nacionalni park Kruger, Phalaborwa, Južna Afrika)

Noćas se otvorilo nebo. Lijevalo je kao iz kabla. Kada smo se probudili u 6 ujutro da bi krenuli u Kruger, i dalje je bilo oblačno. Kiša je prestala, ali oblaci su se zlokobno nadvili nad nama. I zahladilo je. Tko bi rekao da je jučer bilo oko 30°C?! Danas ih je svega 15-tak. I to baš dan kada trebamo ići na safari u Kruger! To se zove sreća! Baš onaj dan kada smo trebali ići na plažu, počela je kiša i loše vrijeme. I evo sada ponovno s Krugerom. Mislim da je Vesna ovdje pehist koji privlači loše vrijeme. Razmislit ću da li ću s njom ponovno na neko putovanje... Šala mala. Možda nas humor oraspoloži u ovaj tmuran dan.
Idemo s Helmuthom u njegovom kombiju iz 80-i-neke. Imam osjećaj da se ovaj kombi navozao svakojakih turista gore dolje po nacionalnom parku. Nažalost, baš onog trenutka kada prolazimo kroz vrata nacionalnog parka, počinje ponovno lijevati. Vesna... Životinja ni na vidiku. Helmuth ih uporno traži. Gleda on, gledam ja. Ali životinja nema. Sve su se sakrile od hladnoće i kiše.
“Ovo je ispod prosjeka! Ispod prosjeka!”, govori nam Hemuth. Vidim da mu je žao i što se pomalo osjeća kriv što nema životinja. Ali što on tu može?! Viša sila. Iako nam je na ulazu u park rekao da nam nikad ne može garantirati životinje, ne posustaje i pokušava svim silama pronaći koju. S glavne asfaltirane ceste skreće na makadame.
“Prošli tjedan je sve ovo bilo puno slonova.”, pokazuje nam Helmuth čistinu s pojilištima za životinje.
Danas je čistina naravno prazna.
Nakon 15-tak minuta nailazimo na malo krdo impala. Ove antilope, kasnije smo primjetili, najbrojnije su u parku. Helmuth mi objašnjava da se sve kote u prosincu i da okote samo po jedno mlado. Nikako mi nije jasno kako ih onda može biti na tisuće u parku ako se razmnožavaju tako sporo.
“Zovemo ih McDonalds. Pogledaj im guzicu. Imaju crte u obliku McDonaldsovog slova M.”, Helmuth mi skreće pozornost.
Ubrzo pronalazimo i jednog usamljenog slona koji pase uz cestu. Ove životinje obično idu u društvu, ali ovaj je sam. Mladi je mužjak. Bit će da su ga iz krda izbacili stariji alfa mužjaci. U Krugeru se procjenjuje da ima oko 1500 slonova raštrkanih po parku. Park nije mali. Veličine je gotovo dvije Slovenije, a dimenzije su mu cca 350 km dužine i 100 km širine. Nezamislivo! Na istočnom kraju parka je granica s Mozambikom koja već godinama nije ograđena pa životinje mogu slobodno šetati između Južne Afrike i Mozambika, odnosno između Krugera s jedne i Grand Limpopo Transfrontier Parka s druge strane.
Slonovi se ubrajaju u afričkih Velikih 5. Ovu grupu čine lavovi, slonovi, afrički bizoni, leopardi i crni nosorozi. Ako ih netko zaboravi točno nabrojati, dovoljno je pogledati novčanice južnoafričkih randa. Na desetki je nosorog, na dvadesetki je slon, na pedesetki lav, na stotki bizon, a na novčanici od 200 randa (koju još uvijek jedinu nisam imao u ruci) je leopard. Slon je najveći sisavac na zemlji (u vodi je to kit). Da bi preživio, potrebno je dnevno popiti oko 65 litara vode i pojesti oko 350 kg lišća i trave. U potrazi za hranom ruši stabla kako bi došao do krošnji. Po parku primjećujem hrpu srušenih stabla. Zbog slonova teško da će koje narasti preko 3 metra. Mužjaci slonova teže i preko 5 tona. Kasnije pronalazimo još nekoliko slonova. Neki su sami, neki u paru, a zanimljiva nam je slonica s mladim slonićem koji, prema Helmuthovoj procjeni, mora imati oko osam mjeseci.
Nailazimo i na nekoliko vodenkonja. Kako je vani poprilično hladno, svi se nažalost nalaze u vodi i mi vidimo samo par očiju koje sad ovdje sad ondje izviruju kako bi znatiželjno promotrili turiste s fotoaparatima. Dobra strana lošeg vremena je da je tih turista danas u zaista malenom broju.
Impale i dalje prevladavaju u parku. Svako malo nailazimo na njih. Ali tu i tamo pred nama se pojavi i pokoja druga vrsta antilope, poput kudua, waterbucka ili steenboka. Kudu je veoma nalik na jelena i napokon sad vidim životinju koju sam jeo u onom rotirajućem restoranu u Cape Townu. Waterbuck je također sličan jelenu, ali guzica mu ima nepravilan bijeli krug kao da je sjeo na svježe obojanu WC dasku. Lavovi rijetko napadaju waterbucka, a i čovjek ga nevoljko lovi, jer ova životinja dosta vremena provodi u vodi kako bi impregnirala krzno i zbog toga jako smrdi. Ulovi li lovac waterbucka, mora prilikom čišćenja paziti da meso nikako ne dođe u dodir s krznom jer je u protivnom meso uništeno. Steenbok je uz impalu najljepša antilopa koju smo danas vidjeli. Malena je, veličine je laneta i nikada ne naraste više. Za razliku od impala koje se uvijek kreću u krdu, steenbok je uvijek samac. Tako smo i mi par puta primjetili steenboka kako samostalno pase uz cestu.
Dva bizona vidimo samo u daljini preko dalekozora. Lavova, leoparda, nosoroga i zebri ni na vidiku. Kad smo se već pomirili da ćemo na listu ovih “nevidljivih” životinja upisati i žirafu, jedna nas je znatiželjno pogledala uz cestu, minutu prije izlaska iz parka. Gospodična (ili možda gospođa) žirafa ugledavši nas prestaje s gozbom i gleda nas i trepće svojim velikim trepavicama.
“Što misliš, koliko kralježaka ima žirafa u svom vratu?”, pita me Helmuth.
“Ne znam. Stvarno ne znam.”
“Sedam. Čovjek ih ima sedam. Slon ih ima sedam. Impala ih ima sedam. Samo što su kod žirafe oni puno veći.”
Zanimljiva informacija. Ovakvim informacijama Helmuth nas je obasipavao tijekom cijelog izleta u nacionalni park Kruger.
Fotografiram žirafu i posebno ptičice koje su joj se prikopčale za dugi vrat kako bi je očistile od nametnika. I pozdravljam je.
Nakon osam sati lutanja po parku u potrazi za životinjama, natrag smo u sobi. Nismo posve zadovoljni, ali ni posve razočarani. Loše nam je vrijeme potjeralo životinje. Vidjeli smo neke, ali na kraju dana imam dojam kao da je netko netom usisao skoro sve životinje iz parka i spasila se pokoja tu i tamo. Očekivao sam i više nizinski pejzaž, ali ovaj središnji dio Krugera je dosta brežuljkast što nam je otežavalo pronalaženje životinja. Lavove, leoparde, nosoroge i zebre ostavljam za safari u Zambiji. I nadam se boljem vremenu. Vesna za četiri dana ide doma...


Ulaznica u nacionalni park Kruger ZAR 140,00


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

15.10.2008. u 23:37 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 24, 09.11.2008. - Vožnja krivom stranom ceste (Pretoria, Južna Afrika)

Oblaci su još uvijek iznad nas. Malo je prohladno. Ali sve u svemu – svanuo je bolji dan nego jučer. Kiše nema. I to baš kada moramo krenuti dalje! Pozdravljamo se s Helmuthom i Linnette i zahvaljujemo im na gostoprimstvu. Teško da će neki drugi guesthouse biti na razini njihovog. Za Arimagham imam same riječi hvale. Zašto kod nas na moru nema takvih privatnih smještaja?! Nego se turist osjeća kao da je tu samo da ga se izmuze novac i auf wiedersehen.
Do Pretorije je dug put. Nekih gotovo 500 kilometara. Vozimo preko nezanimljivog Tzaneena i Polokwanea, glavnog grada Limpopa. Cesta ipak prolazi kroz zanimljivu prirodu. Opet se dižemo malo u planine. Pa spuštamo. Sve ima onu pravu zelenu boju. Vrhovi su u oblacima. Stajem da opalim nekoliko fotki.
Negdje na izlasku iz Polokwanea stajemo u McDonaldsu uz cestu da nešto prigrizemo. Zanimljivo je da nam je ovo valjda tek drugi-treći McDonalds na koji smo naišli u Južnoj Africi. Po gradovima ovdje imaju puno kopija McDonaldsa poput Steersa i Wimpyja te Kentucky Fried Chicken na svakom koraku. Kod sva tri lanca brze prehrane hrana je zadovoljavajuća osim u Kentuckyju gdje je pomfrit užas. Na Burger King nismo naišli.
I tako mi pojedemo malo “domaće hrane” i krenemo autom dalje. A na izlasku iz McDonaldsa maše nam tip na obližnjoj benzinskoj pa trube auti na cesti. I nakon 20-tak metara skužimo da vozimo krivom stranom. U jednosmjernoj smo ulici. Cesta je široka, ima četiri trake i mi smo pretpostavili da je prva lijevo naša. Brzo se okrećemo i nastavljamo našom Corsicom na pravoj strani ceste.
U Pretoriju ulazimo u poslijepodnevnim satima. Službeno Južna Afrika ima tri glavna grada: Pretorija je administrativni centar, u Cape Townu se nalazi parlament, a u Bloemfonteinu suci. U Pretoriji su i sve ambasade pa se često kaže da je Pretorija glavni grad JAR-a. Ima 1.65 milijuna stanovnika što se primjećuje po autima kojih ima podosta po gradu. Pretorija je smještena svega 50-tak kilometara sjeverno od Johannesburga i, kako oba grada rastu, pretpostavlja se da će se spojiti u jedan veliki grad kroz sljedećih 15-20 godina. Mi smo smješteni u Hatfieldu, jednoj od sigurnijih četvrti grada. Naš hostel nam ipak ne dopušta da se opustimo. Okružen je visokim zidom s elektrificiranom ogradom. Soba nam ima dvojna vrata od kojih su jedna željezne rešetke.
“Je li sigurno vani ostaviti auto?”, pitamo vlasnicu.
“Relativno sigurno.”, odgovara nam.
'Relativno sigurno' nam nije dovoljno sigurno pa auto parkiramo u hostelskom dvorištu.
Vesna ima frenda ovdje u Pretoriji. Vigor je živio u našoj ulici u Rijeci, ali otišao u Pretoriju kada mu je stari pred sedam godina bio imenovan hrvatskim veleposlanikom u Južnoj Africi. Stari se u međuvremenu vratio u Hrvatsku jer mu je istekao četverogodišnji mandat, a Vigor je ostao u Pretoriju da završi faks. Sam. Navečer dolazi po nas i odlazimo zajedno u Melvyn Park shopping centar. Saznajemo da je ovo treći-četvrti najveći shopping centar u južnoj hemisferi. A ovdje u Južnoj Africi, i to posebice u Pretoriji i Johannesburgu, bijelci žive u shopping centrima jer su gradski centri postali dosta opasni. Shopping centri su bjelačka oaza u gradovima. A Melvyn je zaista ogroman. Ima tu nebrojeno mnogo raznih trgovina, ali ponovno im nedostaju marke (mislim da sam jedino pronašao Diesel i Levi's). Tu su i kafići, restorani, multipleks kina... Večeramo u jednom od restorana.
Prije nego li nas Vigor odbaci u hostel, stajemo na jedno pićence u jednom pubu u istoj četvrti. Malo je pusto jer su dani za izlaske petak i subota. Danas je nedjelja. Zakasnili smo jedan dan.
S Vigorom dogovaramo sutrašnji susret. Obećao nam je pokazati malo Pretoriju.


1322 Backpackers, Pretoria ZAR 240,00 (dvokrevetna soba s vanjskim kupatilom)

15.10.2008. u 23:36 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 25, 10.11.2008. - Afrikanerski Jeruzalem bez bijelaca u centru (Pretoria, Južna Afrika)

Zovem ja danas zambijsku ambasadu. Kažem: “Idem provjeriti za vizu.” Na internetu na par mjesta piše da ju hrvatski državljani mogu dobiti na ulazu u zemlju dok na drugim stranicama piše da se treba tražiti unaprijed. U ambasadi mi kažu da je ipak moram vaditi ranije. Pitam koliko traje procedura. Kažu 1 dan. Brzo u auto i prema ambasadi. A kad tamo mi kažu da je Hrvatska na posebnoj listi zemalja kojima za dobivanje vize treba odobrenje iz Lusake i da procedura traje 21 do 30 dana. Hvala, ali ne hvala. Radije ću preskočiti Zambiju. Pokušat ću još u Maputu i Lilongweu, ali ako ne ide, onda ništa.
Odlazimo natrag do Melvyin Park shopping centra da malo pogledamo što se nudi po trgovinama. Jučer navečer je, osim kafića i restorana, sve ostalo bilo zatvoreno. Vjerovali ili ne, na kraju skoro pa ništa ne kupujemo jer nam se stvari ne tegle. Dovoljno nam je da teglimo četiri boce vine još iz Stellenboscha. Vesna će ih morati odtegliti doma kroz koji dan.
Vigor dolazi po nas u Melvyin. Odlazimo do hrvatske ambasade koja je smještena u četvrti u kojoj je i naš hostel i ostavljamo auto parkiran pred ambasadom. Ne obaziremo se na 'NO PARKING' znak pred ambasadom. Ipak smo mi Hrvati, a ovo je naša ambasada. Šalu na stranu, Vigor nam je sredio da parkiramo bez problema auto pred ambasadom na sat-dva. Ambasada je izvana lijepo sređena. Nalazi se u 1160 Church Street, glavnoj ulici Pretorije koja prolazi kroz grad u dužini od nekih 20 kilometara. Na zidu na ulazu velikim slovima stoji 'EMBASSY OF THE REPUBLIC OF CROATIA'... da se zna gdje su Hrvati... Ovo me malo podsjeća na našu ambasadu u Kopenhagenu koja je također smještena na ekskluzivnoj lokaciji – tik uz dansku kraljevsku palaču.
Pretoria je bila znana kao “Afrikanerski Jeruzalem”. Grad su izgradili Afrikaneri (Buri) i veoma podsjeća na Europu. U vrijeme apartejda odavdje su bijeli rasistički vlastodršci diktirali politiku. Danas je nekada bijela Pretoria sjedište južnoafričkog crnog predsjednika. Nakon Nelsona Mandele i Thaba Mbekija, koji je nedavno uslijed korupcijskog skandala dao ostavku, predsjednik Južne Afrike je Kgalema Motlanthe. Po imenu mi se nekako činilo da je riječ o predsjednici, ali kasnije sam saznao da je ipak muško.
Centar “Afrikanerskog Jeruzalema” danas vrvi crncima, a bijelaca nema. Tek na glavnom gradskom trgu, Church Square, vidim dva bijelca. Oko nas crnci nas gledaju jer im je očito neobično da bijelci šeću centrom grada i nisu isključivo zatvoreni u svojim shopping centrima. U sat i pol koliko smo u centru vidjeli smo samo ova dva bijelca na glavnom trgu. U središtu trga je spomenik Paulu Krugeru, posljednjem predsjedniku nizozemske Zuid-Afrikaanse Republiek (1883.-1900.), a oko trga nekoliko tipično europskih zgrada, od kojih je najreprezentativnija zgrada gradske vijećnice s tornjem sa satom. Na jednom od brežuljaka s prekrasnim pogledom na Pretoriju smješteni su Union Buildings, kompleks zgrada koji su bili i ostali sjedište južnoafričke vlade. Tek nam kasnije Vigor kaže da nije baš sigurno ovdje šetati, ali prolazimo bez ogrebotina...
Ne želeći da nas uhvati mrak prije dolaska u Johannesburg, pozdravljamo se s Vigorom i nadamo se da ćemo se vidjeti u Hrvatskoj.
Do Johannesburga je manje od sat vremena vožnje. Smješteni smo zapravo u jednom od naselja u okolici grada, ako se Muldersdift može nazvati naseljem. Vidimo samo cestu i uz nju Spar i par niskih zgrada i ništa više. Misty Hills Country Hotel je hotel s 4 zvijezdice. Okružuje ga visok zid, a unutar zida je prostor polovice površine zagrebačke Trešnjevke. Ogromno... I cijeli taj prostor je hotel. Površina je veoma zelena s potocima, slapovima i mostićima, a u zelenilu smješteni su bungalovi te dodatni sadržaji poput spa centra, tri-četiri što otvorena što natkrivena bazena, restorani... Fantazija! Vidim na recepciji da je ovaj hotel bio nekoliko puta proglašavan jednim od najboljih hotela u Južnoj Africi. Ne čudi me to.
U sklopu hotela je i Carnivore Restaurant. Platiš 175 randa i jedeš do mile molje. Naravno – meso. Konobari cijelo vrijeme hodaju oko stolova s roštiljanim mesom nataknutim na mačeve i stavljaju ti na tanjur dokle god možeš jesti. A kad si gotov, spustiš zastavicu na stolu i priznaš poraz. Od mesa, osim standardne janjetine, piletine, svinjetine i govedine, probava se i krokodil, kudu, afrička divlja svinja, zebra i druga safari stvorenja. Danas pobjedu odnosi krokodil. Nema puno mesa, ali ono malo što ima je jako ukusno, nešto između ribe i piletine.


Misty Hills Country Hotel, Muldersdirft USD 66,00 (dvokrevetna soba s vlastitim kupatilom i doručkom) (www.octopustravel.com)
Večera u Carnivore restoranu ZAR 175,00 (all you can eat, pića se plaćaju posebno)

15.10.2008. u 23:35 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 26, 11.11.2008. - Zebra odnosi pobjedu (Johannesburg, Južna Afrika)

Doručak je još jedno iznenađenje Misty Hilla. Obilan i jestiv švedski stol. Odlučio sam se jutros dobro najesti i preskočiti ručak kako bi napravio dovoljno mjesta za mesoždersku večeru u Carnivoreu.
Ovo je još jedan “laganini” dan. U centar grada ne idemo. Lonely Planet nas upozorava na kriminal u centru, čak i danju, tako da ostajemo na sigurnome u hotelu.
11:00 sati. Tretman u hotelskom welness centru. Švedska masaža cijelog tijela i afrička masaža glave. Nakon sat i dvadeset minuta osjećam se preporođeno. Nakon 26 dana na putu, 21 dana u Opel Corsi i prijeđenih cca 4500 kilometara, ovo je nešto što smo oboje trebali. A nakon masaže provodimo još sat vremena u bazenu s toplom vodom, rezerviranom ekskluzivno za klijente welness centra. Fantazija na kvadrat!
Poslijepodne provodim u sređivanju fotki i pisanju članka za sljedeći broj Croatia & World Travel časopisa. Tema je Lesoto. Internet linija je poprilično spora tako da svaku fotku preko e-maila šaljem po desetak minuta. I tako čitavo poslijepodne sjedim nagnut nad kompjuterom stišćući nebrojeno mnogo puta tipku 'send'...
Paul Theroux je već odavno završio svoje putovanje od Caira do Cape Towna. Nakon njegovog “Dark Star Safarija” kupio sam još jednu njegovu putopisnu knjigu: “The Great Railway Bazaar”. Ovaj put putuje vlakom od Londona na istok.
20:00 sati. Mjesto radnje: Carnivore Restaurant. Posljednji put iskorištavamo činjenicu da nam je ovaj neobičan restoran, o kojem nam je i Vigor govorio, u sklopu našeg hotela. Danas smo puno upućeniji u meso koje se ovdje nudi tako da preskačemo preslatka pileća krilca, pikantne kudu burske kubasice (boerewors) i kudu mesne okruglice kao i bezukusno meso afričke divlje svinje. Jučer je krokodil bio ugodno iznenađenje. Danas, pobjedu odnosi zebra... Malo ekskluzivnija govedina...


Švedska masaža čitavog tijela, Misty Hills Country Hotel (60min) ZAR 350,00
Afrička masaža glave, Misty Hills Country Hotel (20min) ZAR 150,00

15.10.2008. u 23:34 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 27, 12.11.2008. - Vesna odlazi doma (Johannesburg, Južna Afrika)

Teško se rastati od ovako dobrog hotela. Moram se danas rastati i od Vesne. Večeras odlazi doma. Dalje nastavljam sam. U hotelu nam dopuštaju da ostanemo malo dolje od uobičajenih 10:00 sati. U svakom hostelu i hotelu dosad u Južnoj Africi check-in je bio prerano. Najčešće je to 10:00 sati, a u najboljem slučaju u 11:00 sati. Iskorištavamo jutro da se posljednji put prošećemo po ovom ogromnom hotelskom kompleksu.
A potom Vesnino pakiranje... I to nije mala stvar! Uzela je stvari kao da je išla pola godine na put. Ah te ženske! Backpack je već prvog dana bio dupkom pun, a sad u njega trebamo ubaciti još nekoliko suvenira te tri velike boce južnoafričkog vina. I nadati se da te iste boce neće puknuti i vino se razliti po stvarima. Ono što se isprva činilo kao nemoguća misija, na kraju je ispalo 'mission acomplished'. Backpack samo što ne puca po šavovima, a Vesna ide doma s još jednim novim ruksakom na leđima.
Ja se prebacujem u novi hotel. Nalazi se u Randburgu, jednoj od sigurnijih četvrti Johannesburga. Bliže je centru gdje ću se ipak kroz koji dan morati spustiti taksijem do glavnog autobusnog kolodvora kako bih uhvatio autobus za Svaziland. Na par koraka od hotela je veliki shopping centar u kojem ću, već znajući sebe, kratiti vrijeme. Mercure Hotel Randburg pripada poznatom lancu hotela Accor. Soba je prostrana i udobna. Odlična za provesti par dana i napokon završiti onaj članak o Lesotu za Travel.
Na O.R. Tambo Johannesburg International aerodrom dolazimo kroz najveću popodnevnu gužvu. Vraćamo auto. Ne možemo vjerovati da je naša vožnja u ovoj Corsici došla kraju. Kao da smo ju jučer podigli u Cape Townu i krenuli u našu južnoafričku pustolovinu. Nekako nam je prirasla srcu. Večeramo posljednji put u Kentucky Fried Chickenu da zapečatimo našu pustolovinu. Pozdravljam se s Vesnom koja Air Franceom odlazi za Pariz. Ja uzimam taksi i vraćam se u hotel. Priznajem da mi je malo čudno biti sam... Nekako sam se naučio na Vesnu i njene mušice...


Mercure Hotel Randburg, Johannesburg USD 55,00 (samo noćenje) (www.mercure.com)
Taxi O.R.Tambo JHB International aerodrom-Randburg ZAR 410,00

15.10.2008. u 23:33 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 28, 13.11.2008. - Pale sam na svijetu (Johannesburg, Južna Afrika)

Dižem se kasnije nego inače. Odlučio sam sljedeća dva dana ništa ne raditi. Izležavati se u krevetu, surfati internetom, nešto čitati... Danas izlazim samo do obližnjeg Cresta shopping centra kako bi nešto pojeo i opskrbio se hranom i pićem. Shopping centar je poput svih drugih koje sam dosad vidio: ogroman labirint s tko zna koliko trgovina, kafića i restorana, ali one svjetskih marki može se izbrojati na prste jedne ruke. Već su postavljeni božićni ukrasi, ali malo mi je čudno sve to uz ljude u kratkim rukavima. Nemaš feeling da se približavaju blagdani...
U hotel se vraćam taksijem bez taksimetra. Takvi su ovdje rijetki i ovo je prvi put da nailazim na takav u Južnoj Africi. Ali tip je pošten i uzima mi 80 randa što je normalna cijena.
Osjećam se kao Pale sam na svijetu. Raspitujem se da u subotu napustim Južnu Afriku i jednim backpackerskim autobusom krenem za Svaziland...

15.10.2008. u 23:32 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 29, 14.11.2008. - Mrtav susjed (Johannesburg, Južna Afrika)

Odlučio sam ne micati se iz sobe i napokon dovršiti članak za Travel. Danas mi je rok i cijeli dan provodim pred laptopom ne bih li ga konačno dovršio. Negdje oko 5 popodne uspijevam u svojoj nakani i šaljem ga urednici. Puno je duži od onoga koliko je od mene zatraženo, ali valjda će naći mjesta za njega. A ako ne nađu, nadam se da će ga pristojno skratiti.
Dan bi bio posve nezanimljiv da nisam nazvao Vesnu koja se sretno vratila doma (s preživjelim bocama južnoafričkog vina):
“Danas ti je prava strka ovdje u zgradi.”, govori mi: “Izgleda da ti je nestao neki susjed.”
Više od toga mi nije znala reći. Zovem prvu susjedu.
“Da. Profesor je nestao.”, kaže ona. Profesor je bio susjed koji je živio na jednom od viših katova zgrade. Imao je problema s alkoholom i nemalo puta nas je usred noći znao buditi lupajući po vratima i zvonima: “Nismo ga vidjeli ni čuli danima. Došla je policija i ušla u stan. Našla ga je mrtvog. Vjerovatno je tamo ležao zadnjih pet dana. Ne znaju od čega je umro.”
Zašto se ovakve zanimljive stvari događaju uvijek kada nisam kod kuće?! Baš sam i ja pehist.
Ne mogu reći da mi je Profesor bio drag. Tu i tamo sam ga viđao. Ali istina je da me znao raspaliti ranojutarnjim buđenjima... Valjda ćemo sad mirnije spavati...

15.10.2008. u 23:31 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 30, 15.11.2008. - Pedeseta je pala! (Ezulwini, Svaziland)

Gledam na sat. Tek je šest. Budilica je namještena na 06:15. Sunce se već probija kroz zavjese na prozorima. Ove su puno deblje od bilo kojih dosad, ali ipak ne uspijevaju zaustaviti žarko jutarnje afričko sunce. Na kraju se dižem prije budilice. Pakiram stvari. Svaki put mi se čini da sve stvari neće stati u torbu i ruksak koje nosim sa sobom, ali uvijek ipak nekako misteriozno stanu. Zovem recepciju i naručujem taksi u 07:00 sati. Znam da me neće čekati taksi, već privatni automobil kojeg hotel unajmljuje za prijevoze. I znam da će me oderati.
U 07:00, kao što je pretpostavljeno, privatni automobil je pred hotelskim ulazom. Vozač je ljubazan i automobil moderan, ali za vožnju od pet minuta s jedne na drugu stranu iste četvrti uzima mi 100 randa! Taksi bi uzeo upola manje. Zanima me koliko od toga odlazi u džep one recepcionerke u Mercureu koja ga je pozvala. Sad sam zadovoljan samim sobom što joj nisam ostavio napojnicu.
45 minuta kasnije napuštam Johannesburg. Zapravo, napuštam i Južnu Afriku. Dosta je bilo. Već mi Južna Afrika pomalo izlazi na uši. Vrijeme je za promjenu. U minibusu Baz Busa, prijevozničke kompanije koja isključivo prevozi backpackere po Južnoj Africi po principu 'door to door', s još jednim dečkom i djevojkom idem na istok. Još smo svi pospani pa se držimo nekako rezervirano. Na kraju ne saznajem odakle su, ali po engleskom naglasku moraju biti iz Amerike ili Kanade. Oni izlaze u Nelspruitu, a ja ostajem i uskoro dobivam nove, razgovorljivije suputnike. Jedna je Kanađanka, a dvojica su Nijemaca. I Nijemci od valjda pete minute u minibusu već deru po pivima. Nude i meni jedno, ali zahvaljujem i odbijam. Danas nisam pošteno doručkovao, a i ručak ću, kako stvari stoje, preskočiti. Pivo mi sada ne bi dobro leglo.
Ubrzo stajemo uz cestu. Nijemci moraju na WC. U grmlje naravno. Jer tko zna za koliko je sljedeća benzinska postaja. Cesta je ista ona koju smo Vesna i ja prošli prije desetak dana na putu iz Sodwane u Nelspruit – zavojita i s puno radova. Sjećam se kako nas je tada uhvatila gusta magla i pala noć pa nismo vidjeli ni prst pred nosom. Znali smo samo da smo negdje u planinama. Danas nije noć, a nema ni magle. Prekrasan je sunčan dan i moje slutnje su se obistinile. Svuda uokolo su planine, ali ne ogoljene i suncem opaljene poput onih koje smo vidjeli po Lesotu i većem dijelu Južne Afrike. Planine na granici Južne Afrike i Svazilanda su zelene i prekrivene šumama. Kako se dižemo sve više, šume su sve brojnije. Tu ima borova i eukaliptusa. U podnožju planina smjestila su se obrađena polja i voćnjaci. Stoke je ovdje malo i zaključujem da ovaj narod živi gotovo isključivo od poljoprivrede. Sela su dosta raštrkana, a kako se približavamo Svazilandu i sve siromašnija i tradicionalnija s okruglim kolibama od blata i krovom od slame.
Tko zna da li uopće trebam vizu za Svaziland! Jedni kažu da, drugi kažu ne, a ja se odlučujem ponovno pojaviti na granici bez nje i riskirati. Tko ne riskira, ne profitira. Nadam se reprizi Lesota. Stoga je moja putovnica ponovno odjevena u tamno crveno.
“Ako imate putovnice neke južnoameričke ili istočnoeuropske zemlje, nećete moći ući u Svaziland. Trebate vizu i nju vam je neće dati na granici.”, govori nam Jesse, naš vozač.
To je nešto što nisam htio čuti. Ali da li Hrvatska uopće spada u istočnu Europu?! Tko zna... Nismo ni tu ni tamo.
Južnoafrikanci me puštaju iz zemlje. Na imigracijskom šalteru Svazilanda je mala gužva. Ispred mene je jedan od Nijemaca i bez problema ga puštaju u Svaziland. Dolazim ja također s tamnocrvenom putovnicom. Službenik upisuje neke moje podatke u kompjuter i, kada sam mislio da će mu kompjuter zatuliti da trebam vizu, ovaj mi udara pečat u putovnicu i rukom mi pokazuje da mogu proći. Čini se da me na ovim afričkim granama prati sreća. Da ne ureknem...
I tada mi je sinulo. Pa Svaziland je pedeseta zemlja koju posjećujem! Pedeseta je pala! Lagani osmijeh zadovoljstva razvukao mi se preko lica. Još mi ih ostaje “samo” nekih 150.
Svaziland je jedna od najmanjih afričkih država. Ima svega 17,364 km2 površine i 1.1 milijun stanovnika. Nažalost i najveći postotak HIV zaraženih osoba u Africi – čak 39%! Procjenjuje se da će do 2010. godine Svaziland izgubiti četvrtinu svojeg stanovništa. Zanimljivo je da je do početka 20. stoljeća glavni grad Svazilanda bio Manzini. Tada su Britanci odlučili preseliti glavni grad u nešto hladniji i klimatski povoljniji Mbabane, koji je i danas, sa svojih oko 60.000 stanovnika, službeno glavni grad ove zemlje. No, kraljevska palača, parlament i vladini uredi nalaze se u Lobambi, gradiću u dolini Ezulwini (ili u prijevodu sa Svazija, nebeska dolina), na pola puta između Mbabanea i Manzinija.
Svaziland je poput Lesota kraljevina, ali svazilandski kralj ima apsolutističku vlast i jedini je takav u Africi. U Africi su samo tri kraljevine – Maroko, Lesoto i Svaziland. A svazilandski kralj Mswati III, koji je na prijestolju od 1986. godine, ima 13 žena i oko 200 djece. Poligamija je u Svazilandu dozvoljena.
Očekivao sam od Svazilanda nešto slično Lesotu. A dobio sam šumovite planine koje su me odmah podsjetile na naš Gorski kotar. Cesta nije loša, a ni kuće koje su puno sređenije od onih u Lesotu. Rekao bih – Južna Afrika u malom.
Osam sati nakon polaska iz Johannesburga Baz Bus me ostavlja ravno na pragu Lidwala Backpackers Lodgea u Ezulwiniju. Smješten na padini jednog brežuljka i okružen prekrasnim vrtom, Lidwala je zelena oaza mira za umornog putnika koji je od šest ujutro na nogama. Pokušavam ne obazirati se na mnogobrojne bučne engleske volonterke. Komarce ne mogu zanemariti jer me uporno napadaju dok na trijemu pokušavam čitati “The Grand Railway Bazaar” Paula Therouxa.


Baz Bus Johannesburg-Ezulwini jedan smjer ZAR 410,00 (studenti s ISIC iskaznicom ZAR 389,50) (www.bazbus.com)
Lidwala Backpackers Lodge, Ezulwini ZAR 90,00 (krevet u 6-krevetnoj spavaonici)

15.10.2008. u 23:30 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 31, 16.11.2008. - Vedran u zemlji čudesa (Mbabane, Lobamba & Malkerns, Svaziland)

Jesam li ostario? Gledam ove volontere u hostelu: imaju 18-20 godina, bili su sinoć vani, došli negdje oko dva-tri ujutro i u sedam su već na nogama, ulaze, izlaze iz sobe, lupaju vratima i nedaju drugima spavati. Odakle im toliko energije nakon samo četiri-pet sati sna?! Da li me stvarno sustižu godine?!
Lidwala Backpackers Lodge je više volonterski kamp, nego backpackerski hostel. Svi se ovdje poznaju i imam osjećaj kao da sam ja uljez i kao da sam neki čudak zato jer samo putujem, a ne posvećujem se nekom društveno korisnom radu poput volontiranja. Znam da će ovo zazvučati loše, ali dosta se naradim gore dolje po Hrvatskoj u onim toplim ljetnim mjesecima da mi rad trenutno ne pada ni na kraj pameti. Potreban mi je odmor. Zar je to nešto loše?! Ostat ću još jednu noć, ali sutra nastavljam za Mozambik.
Nedjelja je i prometa je malo dok na glavnoj cesti između Mbabanea i Manzinija čekam kombi da me odveze u pola sata udaljen glavni grad Svazilanda. Zemlja je tako mala da se uzduž i poprijeko može proći u dan-dva pa odlučujem krenuti danas s Mbabaneom, a onda gdje me put odnese. Postoji čitav sistem znakova za zaustavljanje ovih kombija. Meni je rečeno da, kad ugledam kombi, visoko dignem ruku s upravno podignutim kažiprstom. To bi trebalo značiti da idem ravno do kraja tj., u mom slučaju, do Mbabanea. I uspijevam zaustaviti jedan.
Pola sata kasnije sam u jednom od najmanjih glavnih gradova na svijetu. I moram reći – jednom od najdosadnijih. I najčudnijih. Mbabane ima svega 60,000 stanovnika i uopće ne izgleda kao glavni grad. Zapravo, ne izgleda uopće kao jedan grad. Prije bih rekao da je Mbabane jedno malo veće selo. U samom centru grada je veliki otvoreni prostor gdje dolaze i odakle odlaze mnogobrojni kombiji koji svakodnevno od jutra do mraka povezuju Mbabane s ostatkom zemlje. Kaos. Svi se ovdje deru glasno obznanjujući destinaciju svakog kombija iako sve lijepo piše na samom kombiju. Svi se guraju. A nedjelja je. Zanima me kako li je ovdje radnim danom...
Ovaj veliki trg s dvije strane zatvaraju moderni shopping centri: The Mall i Swazi Plaza. Dok šećem kroz njih, nailazim na ulazu i u jedan i u drugi veliku ploču na kojoj stoji da je oba otvorio kralj Mswati III (to je onaj s 13 žena i 200 djece), prvi 1990., a drugi 2001. godine, iako ovaj drugi izgleda starije i zapuštenije od prvog. Oba su umanjene kopije onih velikih shopping centara na koje sam nailazio po Južnoj Africi, a i trgovine su slične poput Mr Price, CNA, Clicks, Identity, PEP itd. Uvijek se roba prelijeva iz bogatijih u siromašnije. Kao što kod nas slovenske i hrvatske robe ima posvuda po Srbiji, BiH i Crnoj Gori, tako ovdje južnoafričkih stvari ima posvuda po Lesotu i Svazilandu. Pola trgovina je danas zatvoreno, pola otvoreno, ali odupirem se nagonu da provedem jutro po trgovinama. Umjesto toga šećem trenutak uz rijeku Mbabane, zapravo potok koji teče kroz centar grada. Na jednom potezu je uređena lijepa šetnica, ali to je jedino lijepo što se tiče ove rijeke. Bolje ne gledati dolje jer će vam doživljaj pokvariti sve one mnogobrojne plastične vrećice koje plutaju po površini, ako se već nisu zaplele u granje.
Glavna ulica Mbabanea, Gwamile Street, vjerovatno je najružnija i najdosadnija glavna ulica nekog grada. 99% zgrada su ili prizemnice ili jednokatnice. Tek dvije-tri imaju više od jednog kata, a to su banka i neka zgrada državne uprave. Trgovine u glavnoj ulici su ad-hoc mjesta natrpana raznom robom. Kao da si ušao u seosku trgovinu nekog zabitog sela u najzabitijem predjelu Afrike, a ne u trgovinu u glavnoj ulici jednog glavnog grada.
Na obližnjoj gradskoj tržnici u nedjelju vlada potpuno mrtvilo. Tek nekoliko tezgi s voćem i povrćem. I puno sumnjivih tipova. Nakon dva sata više stvarno nemam što raditi u Mbabaneu. Uzimam kombi i put Lobambe.
“Tamo je parlament, kraljevska palača, nacionalni muzej... Pa mora biti neko ok mjesto...”, razmišljam ja.
Nekih četrdesetak minuta kasnije kombi me izbacuje u nekoj prljavoj selendari.
“Ovo je Lobamba?!”, pitam ja u nevjerici.
“Da. Lobamba.”, odgovaraju mi ljudi iz kombija.
Gledam okolo. Sve neke prljave zidane prizemnice jedna do druge. Smeće. Prašina.
“Gdje je parlament?”, pitam.
“Parlament? Dođi.”, kaže mi vozač.
I odbacuje me nekih 500-tinjak metara niz ulicu.
“Tamo dolje!”, pokazuje mi prstom i objašnjava da moram malo hodati jer on ide u drugom smjeru.
Nastavljam ulicom i nailazim konačno svazilandski parlament za koji, da ne znam, nikada ne bih rekao da je parlament. Nacionalni muzej je uz njega, ali ulaziti mi se neda. Tu je i memorijalni centar nekog kralja koji je Svazilandu 1968. omogućio nezavisnost od Britanaca. Na kraju niza nogometni stadion i livada na kojoj je nekoliko budućih zvijezda svazilandskog nogometa zaokupljeno ovom igrom.
Gledam na sat. Tek je prošlo podne. Bilo bi bez veze sad se vraćati u hostel. Što ću raditi tamo? Družiti se s volonterima? Odlučujem otići na jahanje u Malkerns, obližnju dolinu. Obližnju pod navodnicima jer, iako na karti stoji da bi dolina trebala biti za nekih desetak kilometara, a ja krenuo pješke, u stvarnosti je ona mnogo dalje. Nekih 30 kilometara. U Mahlanyji odustajem od pješačenja i uzimam kombi. Nije mi žao desetak kilometara pješačenja jer sam uspio doći u lagani dodir s ruralnim Svazilandom. Prošao sam kroz par sela. Ljudi na koje sam putem naišao, vidio sam im na licima, mislili su da je ovaj bijelac vjerovatno posve šenuo kad ide pješke. Ali dobio sam prekrasni pogled na zelene planine koje sa svih strana okružuju Svaziland i označavaju njegove prirodne granice. I između planina doline sa zelenim pašnjacima (iako je stoke u Svazilandu, čini se, puno manje nego u Južnoj Africi ili Lesotu) te obrađena polja. U jednoj blatnjavoj rijeci žene su prale odjeću i još jednom sam se zapitao kako li im samo ta odjeća na kraju ispadne čisto bijela?!
U Malkernsu odlučujem jahati i na konju vidjeti dolinu. Mislim da je to bilo u Pretoriji da sam uzeo letak o jahanju na farmi Nyanza. Nakon jednog dugog pješačenja i dva promijenjena kombija uspijevam pronaći farmu. Odlučujem se za dva sata jahanja i nisam ni trepnuo, a već sam na velikom crnom konju i s čak dva vodiča krećem u dvosatno istraživanje Malkernsa. Nažalost zabranjuju mi da na jahanje nosim fotoaparat pa ostajem uskraćen za fotografije ove zaista prekrasne doline. Jašemo kroz polja ananasa i šećerne trske, prolazimo pokraj nekoliko vila, uključujući i jednu samog kralja. Ovdje u Svazilandu, poput nekada Tita u Jugoslaviji, kralj ima nekoliko kuća po raznim dijelovima zemlje. Tko zna da li je danas Mswati sa svojim ženama i dijecom u ovoj. Nismo htjeli istraživati. Dajem malu napojnicu vodičima koji mi zahvaljuju. Ovdje u Svazilandu, kao i u Južnoj Africi i Lesotu, ljudi su zahvalni na ikakvoj napojnici i nikada ti neće nešto prigovoriti. S druge strane, Egipćanin će, bez obzira koliko mu daš, uvijek glumiti da je premalo i tražiti više.
Kad završavam s jahanjem, hvata me panika. Već počinje padati mrak i strah me da ne ostanem ovdje u Malkernsu. Kombiji navodno voze do 7 navečer. Čekam na ulici, ali kombi ne dolazi. Pješačim tri kilometra do raskršća za Mahlanyu i Ezulwini i napokon hvatam kombi. Ovo je bilo blizu.
Hostel pronalazim prazan. Ostale su samo dvije starije Engleskinje. Čini se da su ostali otišli negdje na večeru. Jedna od Engleskinja je sa mnom u sobi i komentiramo naše cimere.
“Ovo je svinjac! Oni su svinje! Pogledaj ovo!”, pokazuje mi Paulinne.
Posvuda je pobacan prljav donji veš, blatnjave čarape, odjeća. Za doći do kreveta najviše bi mi pomogla jedna motka da sve to jednostavno preskočim. Ali u nedostatku motke, gazim po svinjcu i smirujem samog sebe:
“Još samo jednu noć...”


Kombi Ezulwini-Mbabane ZAR 5,80
Kombi Mbabane-Lobamba ZAR 7,60
Kombi Malkerns-Ezulwini ZAR 8,00
Jahanje na Nyanza Farm, Malkerns ZAR 170,00 (2 sata)

15.10.2008. u 23:29 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 32, 17.11.2008. - U Africi vrijeme nije važno! (Maputo, Mozambik)

Pokušavam platiti krevet za zadnje dvije noći. Ono popodne kad sam došao, na recepciji je bila samo neka volonterka koja mi je pokazala krevet i rekla da će u ponedjeljak netko biti na recepciji da platim.
Danas je ponedjeljak i recepcija je ponovno prazna. Odlazim do volonterskog ureda, a tamo se premišljaju da li da mi uzmu novac ili ne. Polako sam na kraju živaca i već pomišljam da se okrenem i odem sa 180 randa u džepu. Na kraju ipak uzimaju novac, ali nemaju sitnog za vratiti. Ajde opet čekaj! Nakon desetak minuta vraćaju se sa šakom punom kovanica. Valjda su ih išli skupljati od jedne do druge osobe. U Svazilandu je valuta lilangeni čiji je tečaj, poput malotija u Lesotu, jednak tečaju južnoafričkog randa. I tu se javlja paradoks. Bankomati izbacuju isključivo lilangenije koji nisu konvertabilni izvan Svazilanda. Random se može bez problema plaćati po Svazilandu, ali samo onim papirnatim dok kovanice ne primaju. Gledam svoje netom dobivene kovanice: mješavina randa i lilangenija. Pokušavam njima platiti kombi za Manzini, ali ne prolazi. U KFC-u u Manziniju ista stvar. Ne ide. Na kraju ipak nalazim nekakav market koji drži neki Indijac i uvaljujem posljednje kovane lilangenije i rande.
Manzini je do početka 20. stoljeća bio glavni grad Svazilanda i, iako je veći i dinamičniji od Mbabanea i liči koliko-toliko na grad, danas je samo važno prometno čvorište u centru Svazilanda.
Po vrućini koja je baš danas morala udariti vučem svoje stvari i pronalazim stajalište minibuseva za Maputo. I ovi rade po principu 'kreće se kad se napuni'. Minibus je krntija iz 70-i-neke, ali sreća u nesreći je ta da ne moram puno čekati i već nakon sat vremena napuštamo Manzini, smjer Mozambik. Minibus ima mjesta za 25 osoba. Ima nas stisnutih sigurno preko 30. A tu je i jadna kokoš koju vlasnik starac uporno pokušava zatvoriti u plastičnu vrećicu, a ova uporno pokušava iz nje izaći razderavajući nogama vrećicu. Toliko smo stisnuti da ni milimetar ne mogu pomaknuti noge i nakon dva sata noge, posebice koljena, toliko me bole da imam osjećaj da će mi se koljeno raspuknuti onog trenutka kada budem konačno ispružio noge i stao na njih.
Pola sata nakon Manzinija zaustavlja nas svazi policija i utvrđuje već odavno utvrđeno stanje – minibus je prenatrpan. Puca po šavovima. Vozač razgovara s policajkom i uvjerava je (lilangenijima) da nas pusti. Sat vremena kasnije stajemo na uzbrdici. Preteški smo i minibus ne ide naprijed. Vozač ga uspijeva ponovno upaliti i puževim korakom nastavljamo naprijed.
Na granici čekanje. Svaziji nas puštaju van, ali Mozambikanci traže ispunjavanje formulara pa plaćanje neke granične takse pa provjeravaju minibus i na kraju, nakon sat vremena, puštaju nas. Mislim, zapravo siguran sam, da je vozač nešto metnuo u džep policajaca i carinika. Odmah po prelasku mozambikanske granice, vozač skida pojas za vezivanje i uzima pivo u ruku. I nastavlja voziti. Čini se da u Mozambiku vrijede neki drugi prometni zakoni.
Okoliš je dosta suh. Zelenilo je zamijenila žuta boja spaljene trave i crvena boja zemlje i prašine koje ima posvuda. A na ulasku u Maputo počinje smeće. Jako puno smeća. A vozač baca pivske boce uz cestu. Toliko o ekologiji u Mozambiku! Gledam na tabli. Piše: Maputo 2km. I, tih dva kilometara prelazimo čitavih sat vremena jer je narod u minibusu odlučio da neće do centra, nego će putem izlaziti. I tako mi stajemo svakih 200 metara kroz sljedeća dva kilometara da bi izašao netko te iz prikolice izvukao svoju prtljagu. Po dolasku u centru, u minibusu nas je ostalo možda pet. Put koji je trebao trajati tri i pol sata, trajao je punih pet! Vrijeme u Africi nije važno. Ali meni se nigdje ne žuri.
Čitam u vodiču: taksi po gradu dođe 2-3 dolara. Tip me na stajalištu minibusa pokušava oderati za 200 meticaisa (oko 8 dolara) do hotela. Ljutito se okrećem, a on odmah spušta na 150. Želi pregovarati. Ja ne želim i odlazim niz ulicu. Drugi mi dolazi pomoći. Ovaj mi se čini pošteniji. Pronalazi mi kombi za 5 meticaisa do hotela i pomaže mi nositi torbu. Dajem mu malu napojnicu i svi zadovoljni.
Jedva sam dočekao tuš. Vani je sparno da sparnije ne može biti.
Ubrzo izlazim van u potrazi za internetom. Počelo je nešto puhati. Kad sat vremena kasnije izlazim iz internet cafea, vani je mrak i pljušti kao iz kabla. Čudnog li vremena u Africi! Nemam kišobran. Odlučujem izaći na kišu. Briga me za kišu. Želim se smočiti. Želim osjetiti kišu. Na putu do hotela prolazim pokraj katoličke katedrale koja izgleda poput velike svadbene torte u sredini trga kojeg okružuju komunističke grdosije. Zamislite Novi Zagreb i one komunističke stambene blokove, ali u tako jadnom stanju, da novozagrebački blokovi izgledaju luksuzno u usporedbi s ovima. Ipak, vidi se napredak jer ima građevne aktivnosti i tu i tamo postoji pokoja modernija zgrada. Prvi dojam Maputa je pozitivan, ali još jedan dokaz loše završene igre sa socijalizmom u 70-tim i 80-tim godinama 20. stoljeća. Dokaz mozambikanske socijalističke prošlosti jesu i imena avenija poput Lenjinove, Ho Chi Minhove ili Karl Marxove.
Neobično mi je biti u zemlji koja, za razliku od Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, nije bila engleska, već portugalska kolonija. Sve je na portugalskom, a kako govorim španjolski, ne bi trebalo biti previše problema...


Kombi Ezulwini-Manzini ZAR 12,00
Minibus Manzini-Maputo ZAR 80,00
Viza za Mozambik u Konzulatu u Nelspruitu ZAR 290,00
Granična taksa u Mozambiku ZAR 17,00
M1,00 (meticais)=HRK 0,23
Hotel Tivoli 3***, Maputo USD 65,00 (soba s vlastitim kupatilom i uključenim doručkom)

15.10.2008. u 23:28 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 33, 18.11.2008. - Čuvaj se policijske ruke (Maputo, Mozambik)

Lagao bih kada bih vam rekao da je Maputo jedan od najljepših gradova koje sam posjetio, Nije čak ni lijep. Prljav je i vruć, s vrlo visokim postotkom vlage u zraku. Po cijelom gradu strše komunistički stambeni i poslovni blokovi, a između njih skrivena koja kolonijalna zgrada, oboje u jako jadnom stanju. Ono što me se dojmilo u Maputu i što će me zadržati vjerovatno još dvije noći jest njegova pozitivna i, unatoč činjenici da je riječ o gradu s gotovo milijun stanovnika, usporena atmosfera. Obični ljudi na cesti su dobronamjerni i u niti jednom trenutku se ne osjećam ugroženo. A možda na kraju krajeva mi se sviđa ovaj grad zbog portugalskog jezika. Uvijek sam bio slab na romanske jezike i nekako sam se uvijek u romanskim zemljama osjećao gotovo kao kod kuće pa bila to Španjolska, Portugal, Rumunjska ili Mozambik. Španjolski mi je poput materinjeg jezika. Ponekad uhvatim sebe čak razmišljajući na španjolskom. A portugalski sam učio jedan semestar u školi za strane jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bilo je to pred 7-8 godina i mislio sam da sam već zaboravio ono što sam naučio taj semestar. Mozambikanci, poput ostalih naroda romanskog govornog područja, jako loše govore strane jezike. Razlog tome djelomično leži i u činjenici da su strane serije i filmovi na televiziji sinkronizirani pa zapravo Mozambikanci rijetko dolaze u kontakt s izvornim jezikom. Zaključak – engleski jezik ovdje baš i puno ne pomaže. Hvala Bogu, portugalski nisam zaboravio i bez problema se sporazumijevam s taksistom pred hotelom. Taksija je u Maputu jako jako malo i obično samo stoje pred dva-tri bolja hotela u gradu i na još možda dva-tri druga mjesta. Čovjek se dosta nahoda ne bi li našao jednog.
“Preciso ir na embaixada da Sambia. Cuanto costa isso?”, pitam taksistu.
“200 meticais.”
Zaključujem da je cijena razumna. Stvar je u tome da taksiji u Maputu nemaju taksimetar pa je poželjno uvijek unaprijed pitati i dogovoriti se za cijenu. Ja nakon dva puta zaključujem da su ovdašnji taksisti među najpoštenijim taksistima na koje sam naišao na svojim putovanjima pa više ni ne pitam. Problema nema.
Zambijsko veleposlanstvo smješteno je u, što bismo mogli nazvati, gornjem gradu. Taj gornji grad zove se Polana i udaljen je nekih desetak minuta vožnje od donjeg grada, odnosno tzv. Baixe. Polana je četvrt dugačkih i širokih avenija, omeđenih drvoredima i palmama. Tu se nalaze sva veleposlanstva koja postoje u Mozambiku u najčešće ogromnim vilama, a uz veleposlaničke vile smještene su vile bogatijih Mozambikanaca. Tu je i najskuplji hotel u gradu – Polana Hotel. Ukratko – pet zvijezdica i nekih 250 dolara po noćenju. Par koraka od hotela je Polana shopping centar, najpoznatiji u gradu, ali mali i nezanimljiv nakon onih shopping grdosija po Južnoj Africi. Shopping centar je samo mjesto za naići na rijetke bijelce koji su nakon mozambikanske nezavisnosti 1975. godine odlučili ostati u Mozambiku. Bijelaca je danas samo 1% od ukupnog stanovništva Mozambika čija brojka prelazi 17 milijuna. Toliko je veliki natalitet da se procjenjuje da će Mozambik do 2020. godine imati već 30 milijuna stanovnika.
“Teta, ja bih htio vizu za Zambiju.”, kažem ja, dobro, ne baš tim riječima, teti na šalteru zambijskog veleposlanstva.
“Čiju putovnicu imaš?”, pita ona mene.
“Hrvatsku.”
“Hrvatska, Hrvatska...”, traži ona po papirima i pronalazi Hrvatsku na jednom: “Hrvatska ne treba vizu za Zambiju. Ovdje piše.”
“Aha. Ali u Pretoriji su mi rekli da treba i da bih trebao čekati podosta dana.”, razmišljam ja, ali ništa ne govorim. Ne želim spominjati Pretoriju i navodnu potrebu za odobrenjem iz Lusake.
“Ma pitat ću ja konzulicu.”, kaže mi ona na moje inzistiranje da bih ja radije imao vizu u putovnici.
Konzulica je na sastanku i dogovaram s tetom na šalteru da se vratim za sat vremena. U međuvremenu će ona sve istražiti.
Iskorištavam priliku da otiđem do još dva veleposlanstva – malavijsko i zimbabveansko. Niz istu aveniju spuštam se do malavijskog. Traže 100 dolara za vizu i bila bi gotova za 48 sati, “...osim ako se 'dogovoriš' s mojim šefom. Onda može i ranije.”, kaže mi službenik na malavijskom šalteru.
Hvala, ali malavijska se viza bez problema može dobiti na granici za nekih 20-30 dolara pa mi ne pada na pamet plaćati 100 i više dolara ovdje u Maputu.
Zimbabveansko veleposlantsvo teže pronalazim. Lutam po avenijama od kojih svaka druga ima ime nekog diktatora: Avenija Mao Tse Tunga, Avenija Kim Il Sunga, Avenija Juliusa Nyererea (tanzanijskog diktatora), Avenija Salvadora Allendea, Avenija Vladimira Lenjina... Dodajmo tome i one Karla Marxa i Friedricha Engelsa u donjem gradu ili Trg Roberta Mugabea i moj dojam je da su Mozambikanci slabi na svjetske diktatore. U niti jednom gradu još nisam naišao na toliko ulica i trgova upitna imena.
No, vratimo se na Zimbabve. Veleposlanstvo je u jednoj posve sporednoj ulici. Nalazim ga, ali samo da bi mi rekli da bi mi vizu mogli izdati, ali da se dugo čeka. Koliko, ni sami ne znaju. Kažem da mi samo treba za tranzit prema Livingstoneu u Zambiji.
“Onda traži na granici. Objasni policajcu i nešto mu daj i moći ćeš proći preko Zimbabvea!”, kažu mi u veleposlanstvu. Moram dobro razmisliti što napraviti.
Vraćam se u zambijsko veleposlanstvo.
“Da. Treba ti viza.”, kaže mi sad ista ona teta i daje mi dva formulara da ih ispunim: “Dođi po vizu sutra.”
Sjetim se ja da je sutra neradni dan ovdje u Mozambiku jer imaju neku vrstu općinskih izbora pa je zamolim da li može nekako ubrzati.
“Hrvatska je u Europskoj Uniji.”, kaže teta i u rukama okreće moju putovnicu u koricama Europske Unije: “Može onda i danas popodne. Dođi u tri sata. Čekaj, ne znam koja je cijena za Hrvatsku. Ovdje piše da Portugal plaća 25 dolara. Portugal je isto u Europskoj Uniji. Onda i za Hrvatsku valjda košta 25 dolara.”
Plaćam i odlazim osjećajući da mi se ponovno sreća smješi. Bog blagoslovio ove korice Europske Unije!
Vraćam se u hotel ne bi se još jednom otuširao. Vani po cijeli dan pada kiša, a vlaga je nepodnošljiva. Cijelo vrijeme mi je odjeća priljepljena za tijelo. Jedva čekam plažu.
Malo iza tri natrag sam u “Zambiji”.
“Izvoli.”, daje mi teta putovnicu sa zambijskom vizom na 30 dana u njoj: “Sretan put!”
Iznenađuje me kako ova zambijska veleposlanstva imaju različite uvjete. Jer četiri sata u Maputu nije ni približno isto kao 21 do 30 dana u Pretoriji.
Ponovno natrag u hotel na još jedno tuširanje. Ovo već postaje frustrirajuće. A nemam više ni suhe robe. Sva je mokra bilo od koše bilo od znoja.
“Vedrane, što radiš u Africi?!”, pitam se. Ipak ja više volim hladnoću i snijeg. Oduvijek sam volio.
Oko osam izlazim jesti. Mozambik je poznat po dobroj kuhinji, a posebice ribi. Ručao sam danas u Cafe Continental, jednoj od institucija Maputa, koja je smještena nedaleko mog hotela Tivoli. Tu je već preko 100 godina. Ručao sam riblji file s kuhanim krumpirom i povrćem, gdje je prevladavao kupus. Druga institucija ovoga grada je Feira Popular, također nekih 300 metara od hotela. Ovo je ogroman prostor omeđen zidom unutar kojeg se smjestio zabavni park (nažalost danas skoro pa zatvoren) te čitav niz restorana razne kuhinje. Odlučujem se za “O Escorpiao” koji se spominje u oba moja vodiča. I dobro i obilno jedem. Nakon odlične guste juhe od škampa (s pravim škampima u njoj) te velikih komada grilovanih lignji i pečenih krumpira te lokalnog piva 2M i boce vode, više u mene ne staje i tražim račun. Jedina loša strana Mozambika jesu njegove cijene koje su dosta visoke ako se uzme u obzir da je riječ o jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu gdje je nezaposlenost oko 40%. Sada se ja pitam isto kao i moji Španjolci kada dođu na odmor u Hrvatsku: “Pa kako uz ovakve cijene, a niske plaće i visoku nezaposlenost, ovi preživljavaju?” Za informaciju, ručak ili večera će uvijek biti barem 12 eura, šalica kave dođe oko 2.
Na izlazu iz restorana zaustavlja me policajac: “Putovnicu molim.”
“Nemam putovnicu. U hotelu mi je. Tamo dolje. 300 metara.”, pokazujem mu hotel i dajem mu osobnu. Nisam htio po noći nositi putovnicu ni previše novaca u slučaju da naletim na neke kriminalce. A čini se da su najveći kriminalci u ovoj zemlji policajci. Lonely Planet upozorava na njih. Imaju niske plaće pa često zaustavljaju turiste po ulici i traže novac u zamjenu da ih puste na miru.
“Ovo ne valja.”, kaže mi policajac mašući osobnom pred nosom: “Idemo u policiju!”
“Idemo.”, i krenemo mi polako niz ulicu, u suprotnom smjeru od hotela. Očekujem ja da će me iza ugla tražiti da mu nešto dam. Ali ni u ludilu. Spreman sam ne pokleknuti. Ovaj od mene neće dobiti ni cent. Tražit ću da pričam s njegovim šefom. Vidjet će on.
Ali taj scenarij se nije ostvario. Ljudi pred restoranom, svi lokalci, što konobari, što taksisti, što perači autiju, njih desetak, počelo se derati na korumpiranog policajca:
“Pa kako možeš biti takav. Čovjek je tu u hotelu. Išao je samo večerati. Baš si đubre.”, počeli su vrijeđati ga: “Ovakvi kao ti samo stvaraju lošu impresiju o našoj zemlji. Što li će on reći doma o Mozambiku! Sram te bilo!”
Obični Mozambikanci zaista žele da Mozambik uspije. Dosta je bilo skoro 20 godina rata i bijede. Mozambiku je napokon krenulo i obični ljudi to ne žele uništiti.
Počinju tražiti njegovo ime i ime njegovog šefa. Mislim da će ga linčovati. Možda ga kasnije i jesu, ali nisam saznao kako je završilo jer me policajac pustio s osobnom dok su ljudi i dalje navaljivali na njega, a ja ubrzanim korakom krenuo put hotela.


Ručak u Cafe Continental, Maputo MT 155,00
Večera u O Escorpiao, Maputo MT 390,00

15.10.2008. u 23:27 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 34, 19.11.2008. - “Prostitutke” grade katedralu (Maputo, Mozambik)

Ovdje u Mozambiku danas imaju nekakve općinske izboru. I zato nitko ne radi. Sve je zatvoreno. Zbog općinskih izbora odlučili su proglasiti ovu srijedu neradnim danom. Dvije (i jedine) stranke koje se bore za glasove građana su Frelimo i Renamo, nekada dvije zaraćene frakcije u građanskom ratu koji je trajao od 1970-tih do 1992. godine, a koje su se potom transformirale u političke stranke. U Mozambiku je na snazi nevjerovatna bipolarizacija političke scene.
Gledam s prozora moje hotelske sobe jednu od glavnih gradskih avenija. Devet je ujutro i gotovo je prazna. Pusta poput zagrebačkih ulica u ljetnu nedjelju. Tek pokoji automobil prođe, vjerovatno na putu prema biralištu. Preko puta avenije stajalište taksija također je gotovo prazno. Obično tamo stoji po pet-šest taksija. Danas samo jedan do dva. I taksisti glasuju. Prolazim pokraj recepcije na putu prema vani. I recepcionera je malo. I oni glasuju. Sve je danas nekako “razvodnjeno”.
Ali zato imam grad za sebe. Ne moram se gurati s drugim ljudima, ne moram paziti da li će me prilikom prelaska ulice pregaziti luđački jureći automobil ili chapa (lokalni kombi prijevoz) i mala je mogućnost da će mi danas netko cijelo vrijeme uletavati u kadar kada budem htio okinuti okidač na svom fotoaparatu.
U hotelu mi nisu znali reći da li je Mercado Central danas otvoren. Odlučujem protegnuti noge do njega. Nalazi se svega tristotinjak metara od hotela. Sreća me i dalje prati jer je središnja gradska tržnica otvorena. Izgradili su je Portugalci 1901. godine i ovo je najživlja tržnica Maputa. Natkrivena je i unutar nje nalaze se najprije štandovi s voćem i povrćem, potom je tu riba i meso, a na kraju dolaze i razne rukotvorine, uglavnom od drva. Kupujem ručno izrađen drveni magnet za frižider za svoju kolekciju. Cijenkanjem (koje moram priznati nije bilo teško jer je dečko odmah snizio cijenu) dobio sam ga za samo 50 meticaisa. Tržnica me podsjeća malo na onu u Lisabonu. Slične je konstrukcije.
Još par koraka i nalazim se pred vjerovatno najljepšom zgradom Maputa – glavnim željezničkim kolodvorom. Ovu monumentalnu zelenobijelu građevinu izgradio je čuveni Gustave Eiffel. Da, isti onaj Eiffel koji je izgradio pariški toranj! Veliki sat na tornju željezničkog kolodvora i dalje radi, i dalje uspješno odbrojava sate, minute i sekunde. Ali to je skoro pa jedino što još funkcionira na ovom kolodvoru. Ulazim u kolodvor i nalazim ga gotovo napuštenog. Nije u lošem stanju. Vidi se da je nedavno renoviran. Ali ljudi je jako jako malo. Dobro, praznik je – vjerovatno ćete pomisliti. Da, praznik je. Ali i da nije, sigurno ne bi bilo puno više ljudi.
“Mogu li fotografirati?”, pitam policajca na kolodvoru ne želeći probleme.
Pospano mi odmahuje rukom dajući do znanja da mogu. Koliko uopće turista dolazi na maputski kolodvor? Ja sam mu sigurno atrakcija dana, a možda i tjedna, a možda i...
Ovaj kolodvor je nekada bio završna postaja najvažnije željezničke trase u južnoj Africi – one koja je povezivala industrijska područja i zlatom bogate prostore Witwatersranda i Johannesburga te južnog Zimbabvea s najbližom izvoznom lukom – Maputom. Nažalost, luka je danas u očajnom stanju. Primat je preuzeo Durban i teško da će se Maputo ikada oporaviti. Ni “zlatna željeznica” danas ne funkcionira. Mozambik je nekada u potpunosti bio ovisan o željeznici. Dobru željezničku mrežu izgradili su Portugalci, ali oni su otišli, došao je rat i željeznica je preko noći nestala. Mozambikanci, toliko ovisni o njoj, morali su se prilagoditi novonastaloj situaciji i prebaciti se na ceste koje nikada nisu bile u dobrom stanju. Počeo je cvasti posao machibomba (minibusa s 30 mjesta) i chapa (kombija). Danas postoji samo jedan jedini vlak koji prometuje s maputskog željezničkog kolodvora. Taj povezuje Maputo s Johannesburgom. I trebaju mu i do 24 sata! Autobusom se ista relacija prođe za sedam i pol tako da se većina stranaca uopće ne zamara s vlakom. Vlak je skoro pa upola jeftiniji od autobusa pa ga stoga često koriste siromašniji Mozambikanci.
Rua de Bagamoio glavna je ulica staroga grada. Nekada su je zvali “Ulicom problema” zbog mnoštva kafića i bordela koje su obilazili pomorci. Ja danas ovdje nailazim na mirnu ulicu s kućama jednokatnicama željeznih balkona, nalik na one iz New Orleansa. Kafići i bordeli su otišli, ali njih nije ništa zamijenilo. S izuzetkom trgovine ili dvije i gradske biblioteke, kuće se doimaju praznima.
Na kraju ulice izlazim na Praca dos 25 de Junho, jedan od glavnih gradskih trgova. Ima tu par banaka, ulaz u ribarsku luku, a kaže moja knjiga i zanimljiva tržnica subotom. Najstarija građevina Maputa je također ovdje – Fortalezada Nossa Senhora da Conceicao. Ovu su tvrđavu od 1851. do 1867. godine izgradili Portugalci na mjestu ranije, ali manje, tvrđave iz 18. stoljeća. Ova današnja zauzima oko 3000 m2 površine, a izgrađena je od crvenog pješčenika. U dosta je dobrom stanju i čudi me što je tvrđava preživjela s obzirom da je izgrađena od poprilično nekvalitetnog materijala. Unutra nema Bog zna što zanimljivog. Par skulptura, starih topova na zidinama, ali je dobro mjesto sa zidina promatrati svijet na ulici. Pa bilo njega i tako malo na ovaj dan.
Na putu prema hotelu slučajno pronalazim nekakav shopping centar. Izvana se vidi da je nov. Još ga zub vremena nije uspio nagristi. Ploča na ulazu kaže da je otvoren 2001. godine. Nema puno u njemu: par trgovina (danas zatvorene) i par kafića i restorana. I da zaokružimo sliku shopping centara u ovom dijelu Afrike – nekoliko bijelaca mirno ispija svoju jutarnju kavu u oazi shopping centra.
Poslijepodne, uslijed dosađivanja u svojoj hotelskoj sobi, odlučujem još malo prošvrljati gradom. Na aveniji pod prozorom postaje mrvicu življe. Čini se da su mnogi već obavili svoju građansku dužnost i glasovali. Dva land rovera stoje nasred avenije. Njihovi se vozači glasno prepiru zbog neznatne prometne nesreće koju je jedan od njih prouzročio. Postaju ulična atrakcija. Svi se okreću prema njima, gledaju i slušaju – taksisti s obližnjeg taksi stajališta, zaštitari banaka i trgovina, šetači na ulici, ali i vozači ostalih automobila koji su se u tom trenutku zatekli na aveniji. Pet minuta svi paralizirano zure u čovjeka i ženu koji dreče jedan na drugoga nasred Avenije 25. rujna. Mediteranski mentalitet u afričkom okruženju. I nakon pet minuta život i promet se nastavlja kao da se ništa nije događalo. Samo jedna zanimljiva petominutna predstava.
Jardim Tunduru je botanički vrt Maputa. I on je na par koraka od mog hotela tako da zaista bolji smještaj u ovome gradu nisam ni mogao odabrati. Nažalost, vrt je u zaista žalosnom stanju. Obrastao je i prepun smeća, a po njegovim klupama leže beskućnici. Ne osjećam se nesigurno, ali nelagodno da – zbog toliko smeća oko mene. I kad sam već krenuo prema izlazu, spreman da brzinom svjetlosti pobjegnem iz ovog smetlišta, nailazim na teniske terene u srcu botaničkog vrta. I to lijepo uređene. Pravi kontrast onome što ih okružuje. Sjedam na jednu od klupica. Pokraj mene s lijeve strane beskućnik zgrčeno spava, glava naslonjena na japanku. S desne strane spava drugi beskućnik. A ja odlučujem predahnuti uz tenis i gledam nekoliko bijelaca i boljestojećih crnaca kako igraju tenis. Dugo nije potrajalo jer kroz desetak minuta počinje sipiti kiša i prisiljava mene i one beskućnike da nađemo zaklon. Ne znam gdje su ga pronašli oni, ali ja se odlučujem skloniti u kafić Hotela Pestana Rovuma, jednog od najboljih hotela u gradu. Piše da imaju dobar domaći sladoled. Pitam konobaricu. Kaže da ima samo sorbet od vanilije. Ograničen izborom, uzimam sorbet i jedan bitter lemon. I moram se složiti s Bradtom i Lonely Planetom – sladoled je zaista dobar. Dok uživam u njemu, gledam predamnom vjerovatno najružniju katedralu koju sam u životu vidio. Ogromna, bijela i, zanimljivo, uvijek zatvorena. Sagradili su je 1944. godine i, čitam, na veoma neobičan način. Portugalcima je nedostajalo radne snage pa su vlasti kupile djevojke s ulice koje su zatim pregledavali da li su djevice ili ne. U slučaju da nisu bile (a neudate su), pretpostavljeno je da su bile prostitutke. Mogle su platiti novčanu kaznu, a kako je kazna uvijek bila jako visoka i djevojke nisu imale novca da ju plate, dopušteno im je da odrade kaznu gradeći katedralu. Crkva... Bez komentara...

15.10.2008. u 23:26 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 35, 20.11.2008. - Vegetiranje na autobusnom kolodvoru (Inhambane, Mozambik)

Vrijeme je da napustim Maputo i krenem prema plaži. Pravih autobusa u Mozambiku nema, već se sve svodi na tzv. machibombo, tj. razdrmane minibuseve s 30 mjesta, i tzv. chapa, tj. još razdrmanije kombije koji obično imaju 15 mjesta, a primaju i do dvostruko toliko ljudi. Trebao bih na autobusnom kolodvoru biti što ranije jer Mozambikanci obično putuju u jutarnjim satima pa je veća mogućnost da će se tada brže napuniti machibombo ili chapa. A ni jedan ni drugi ne kreću dok se ne napuni i posljednje mjesto. Pravog voznog reda nema. Na pokret se može čekati od par minuta do nekoliko sati.
Budilicu sam navio na 4:50, računajući da ću do 06:00 biti na kolodvoru. No, jučer popodne sam napravio kapitalnu pogrešku – odlučio sam na sat dva ubiti oko i, kada je kasnije došlo zaista vrijeme spavanja, nisam mogao zaspati do 2 ujutro. Budilica je uporno zvonila u 04:50, pa 05:00 pa ponovno u 05:10. Uspješna je bila tek u 06:00 kada sam konačno shvatio da je krajnje vrijeme da krenem iz Maputa. Oblačim se brzinom svjetlosti, još se brže odjavljujem iz hotela i uzimam taksi preko puta.
Maputski autobusni kolodvor zapravo nije autobusni kolodvor. Nema ovdje nikakve zgrade, nikakvog šaltera za kupiti karte, već na blatnjavoj površini veličine nogometnog igrališta stoje na stotine machibomba i chapa i čekaju polazak. Ime krajnje destinacije napisano je na malenoj tabeli na prednjem staklu, a karta se kupuje kod vozača ili njegovih kolega koji neumorno patroliraju po “autobusnom kolodvoru” i, ako ti ne nađeš njih, oni će sigurno naći tebe.
Nisam ni izašao iz taksija, a jedan je već provirio kroz moj prozor.
“Vilankulo mister?”, uljudno me pita u nadi da će mi prodati kartu.
“Ne. Hvala. Inhambane.”, odgovaram.
“No problem. Come.”, i već mi vadi torbu iz gepeka.
Sedam je sati i znam da je, za mozambikanske pojmove, kasno. Machibombo za Inhambane je tu, ali u njemu sjedi samo petero ljudi. Ostalih 25 sjedala je prazno. Jasno mi je kao dan da se tako brzo iz Maputa neću maknuti. Sreća u nesreći je da dobijam suvozačko sjedalo koje se smatra najudobnijim. No, nije sve tako bajno. Isto to sjedalo je i najopasnije zbog luđačkih vožnji tzv. vozača i čestih prometnih nesreća. U vožnji je najbolje zatvoriti oči i ne gledati pred sebe.
U 09:30 u machibombu nas je desetak. Polako napredujemo. Ali puževim korakom. Nedostaje još “samo” 20 putnika. Doma bih već svisnuo od muke od ovolikog čekanja. Ovdje u Africi mogu samo slegnuti ramenima, uzeti knjigu u ruke ili promatrati ljude na “kolodvoru” i tješiti samog sebe:
“Ovo je Afrika. U Africi vrijeme nije važno.”
Nije da mi se negdje žuri, ali baš je danas, nakon nekoliko dana igre skrivača s kišom, sunce udarilo svom snagom. Na nebu nema ni oblačka, a na “kolodvoru” nema mjesta gdje bi se putnik koji čeka polazak svog machibomba mogao skloniti u hlad. Može ili čekati na otvorenom pred svojim machibombom i prepustiti se sunčevom bičevanju ili sjediti unutar machibomba (riječ klimatizacija ne postoji u rječnicima ovdašnjih jezika) i kupati se u vlastitom znoju.
Ljudi na maputskom “kolodvoru” čudna su mješavina. Vozači machibomba i chapa koji nikako ne izgledaju poput vozača, već više poput nekog prolaznika u ležernoj odjeći koji je danas odlučio malo voziti do Xai Xaija, Inhambanea, Vilankula ili Beire. Prodavači karata još su zanimljiviji – prodaju karte, uzimaju novac, ali prava papirnata karta ovdje ne postoji, već se sve bilježi u malu bilježnicu koju ima svaki machibombo ili chapa: ime i prezima, plaćena cijena, mjesto polaska, kao i konačno odredište. Puno je onih čije zanimanje nema imena, a ti se dreče po “kolodvoru” izgovarajući imena destinacija raznih machibomba i chapa i pokušavaju utrpati u njih svakoga, pa čak i onoga koji u stanovitu destinaciju ne želi ni ići. Dodajmo ovoj kolodvorskoj skupini i razne ulične prodavače. Ne prođe ni minuta da se netko od njih ne zaustavi pred mojim prozorom i pokuša mi uvaliti, u većini slučajeva, posve nepotrebne stvari. Ovi ulični prodavači nemaju svoj štand, nego se sav posao odvija na nogama – na improviziranom panou od stiropora zakvačene su različite stvarčice, od četkica za zube i češljeva za kosu preko donjeg veša i čarapa do dezodoransa i sapuna. I s tim panoom od stiropora parodiraju okolo po “kolodvoru”. Ponekad uspješno, najčešće neuspješno. Dok gledam žene s velikim košarama s kruhom francuzom na glavi pitam se kako ih uspijevaju držati na glavi, ne koristeći ruke, i hodati, a da im nikada ništa ne padne. Mnogobrojni prodavači osvježavajućih pića imaju svoju svrhu u ovako vruć dan. Ali zato ne vidim svrhovitost prodaje termosica ili traper jakni. Afrikanci će pokušati sve prodati pa čak i frižider Eskimu. Ako ide, ide. Ako ne ide, ne ide. Važno je pokušati.
Moj machibombo se polako puni. U 12:30 primamo tri časne sestre. Ostalo je samo još jedno mjesto za popuniti. Vozaču ni ne pada na pamet krenuti. Jedno mjesto je jedno mjesto. Jedno prodano mjesto manje znači manja zarada. A nigdje se ne primjećuje više važnost novca i obrtanje kapitala nego kod ovih prijevoznika.
U 13:25 mislim da sanjam. Moj machibombo konačno kreće. Posljednja žrtva je uhvaćena. Nakon gotovo šest i pol sati čekanja na maputskom “autobusnom kolodvoru” kotači machibomba se okreću i mislim da niti jedan od putnika ne može vjerovati. Nakon šest i pol sati čekanja na mjestu, nakon šest i pol sati kupanja u vlastitom znoju osjećam se kao nafiksan. Doma ovo ne bih izdržao. Odustao bih nakon prvog sata. Ali ovdje u Africi pronašao sam u sebi neku dosad duboko skrivenu dozu strpljenja. Paciencia.
Pitam vozača koliko traje put do Inhambanea. Govori mi pet sati. U vodiču stoji sedam. Znam da će na kraju biti još koji sat više. Iako idemo prema sjeveru i usporedno s obalom, cesta ne ide uz samu obalu pa prvi pogled na mozambikanski Indijski ocean bacam tek nakon Xai-Xaija, nekih 250 kilometara sjeverno od Maputa. Mjesto je smješteno na ušću rijeke Limpopo u Indijski ocean. Prelazimo preko rijeke preko mosta na kojem teško da se mogu mimoići dva vozila. Rijeka nije jako široka. Polovica naše Save u Zagrebu. I poput Save, nedovoljno iskorištena kao plovni put. Limpopo bi odlično mogao povezati unutrašnjost južnog Mozambika s obalom i dati poticaj gospodarskom razvoju unutrašnjosti. No, sve stoji i nitko se ne bi sjetio mrdnuti prstom. Možda dok ne dođe neki stranac i uzme stvar u svoje ruke. Nedaleko Xai-Xaija nalaze se prve bolje plaže sjeverno od Maputa i ovdje bi se lako moglo potrošiti nekoliko dana. Ipak, one malo sjevernije su bolje pa većina ljudi se upućuje prema njima.
Krajolik je ravan. Tu i tamo koji brežuljak, ali cijeli put od Maputa do Inhambanea je jedna velika ravnica. Cesta do Xai-Xaija nije loša. Vidi se da je nedavno asfaltirana. Rupa nema i na trenutke mi je teško zamisliti da se vozim po Mozambiku po cesti kojom čak i mnoge europske zemlje teško da bi se mogle pohvaliti. Rat je uništio ne samo željezničke pruge, već i ceste i mostove. Potom je tu bila velika poplava 2000. godina koja je dodatno destabilizirala željeznički i cestovni promet Mozambika. Nasreću, sve se malo po malo vraća u normalu. Ožiljci rata i dalje su vidljivi u naseljima – svako ima barem po jednu do temelja razrušenu kuću. Potom su tu polja na kojima, za razliku od Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, vidim jako malo stoke, a obradivih površina je još manje. Vidim tek nešto polja šećerne trske. Problem su mine koje su postavljene u gotovo 20 godina rata i nitko točno ne zna gdje se nalaze. Zapravo, ima ih po svuda i Mozambik je jedna od najminiranijih zemalja svijeta. Ako je netko i otprilike znao gdje su se nalazile mine, velika poplava pred osam godina ih je pomaknula i danas se mogu nalaziti u svakom kutku zemlje. Stoga je i preporuka u Mozambiku ne izlaziti van označenih staza.
Cesta nakon Xai-Xaija naglo se mijenja i poprima konture jedne tipične afričke ceste – bezbroj rupetina, neke od njih polupokrpane, većina ostavljena bez zakrpa. A vozač juri sto na sat i ravno po rupama i pretječe preko pune crte i u zavoju dok iz drugog smjera dolazi drugo vozilo. Srce u petama. Ma što govorim, srce je već odavno izašlo iz peta i nalazi se tamo negdje na prvom zavoju nakon Xai-Xaija.
Stajemo samo jednom i to tek toliko da kroz prozor kupimo od uličnih prodavača nešto za pojesti i popiti. Nitko ne izlazi iz machibomba jer je toliko natrpan da se nitko ne može pomaknuti. Uz mene se na suvozačko mjesto stisnuo još jedan klinac pa je prostora toliko malo da noge ne mogu pomaknuti ni milimetar. U Inhambaneu ću morati ponovno učiti hodati.
Mrkli je mrak kada konačno dolazimo u Inhambane, 450 kilometara sjeverno od Maputa. Trebalo nam je gotovo osam sati. Pokušavam naći Pensao Pachica no teško se snalazim u gradu koji nema tabele s imenima ulica, a ulice su jedan pravi labirint. Lutam okolo po mraku. Pitam za smjer neke vojnike ili policajce. Nakon pola sata lutanja nalazim mjesto. Uzimam sobu sa zajedničkim kupatilom na hodniku. Čini mi se malo preskupa, ali sve je u Mozambiku preskupa pa samo sliježem ramenima. Dok večeram lignje kuhane u umaku od rajčice s malim dodatkom češnjaka, slušam vlasnicu hostela, inače Talijanku, za stolom do. Došla joj je prijateljica u posjetu i odlučuje pokazati tko je šef. Zove kuharicu i pred prijateljicom joj daje jezikovu juhu i objašnjava da nije dobro skuhala večeru. Daje joj upute za dobru kuhanje. Moje lignje su savršene. Kuharica može samo šutjeti i – slegnuti ramenima.


Taxi od centra do “autobusnog kolodvora” u Maputu MT 300,00
Machibombo Maputo-Inhambane MT 400,00
Pensao Pachica, Inhambane MT 600,00 (soba sa zajedničkim kupatilom u hodniku)

15.10.2008. u 23:25 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 36, 21.11.2008. - Zemlja dobrih ljudi (Barra, Mozambik)

Inhambane je jedno od mozambikanskih najstarijih naselja. Još i prije nego li su ovdje stigli Portugalci, Inhambane je bilo mjesto gdje su se muslimanske brodice zaustavljale na putovanju po istočnoj obali Afrike u potrazi za svime i svačime što su kasnije mogli preprodati. Godine 1560. Portugalci su ovdje podignuli isusovačku misiju, prvu takvu u istočnoj Africi, a s vremenom se ovdje doseljavalo sve više običnih Portugalaca. Od 18. stoljeća naselje je postalo važna trgovačka luka za slonovaču i robove. Nizozemci su pokušali također trgovati ovdje, ali Portugalci Bernado Soares i Domingos Rebello obračunali su se s njima i Nizozemci se više nikada nisu usudili stupiti na tlo Mozambika. No, u 20. stoljeću interes trgovaca se prebacio na jug i, u prvom redu, Maputo pa je značaj Inhambanea kao važne luke naglo pao.
Jedan od posjetitelja ovog mjesta bio je Vasco da Gama, veliki portugalski istraživač 15. stoljeća. Po dolasku bio je toliko oduševljen dobroćudnosti njegovih stanovnika da je mjestu dao ime 'terra da boa gente' ili, u prijevodu, zemlja dobrih ljudi. Vodiči hvale Inhambane kao jedan od mozambikanskih, a vjerovatno i afričkih, gradova s najopuštenijom atmosferom. Sinoć je bio mrak kada sam stigao u Inhambane i nisam baš uspio vidjeti puno od grada s obzirom da su noću ulice slabo osvjetljene. Stoga sam današnje jutro odlučio provesti na nogama, šetajući po ulicama Inhambanea. Grad nije velik, nekoliko je to samo ulica, ali raspoređenih u labirint da se čovjek lako izgubi. Pokušavam pronaći koliko ima stanovnika, ali ne polazi mi to za rukom. Ni u Lonely Planetu ni u Bradtu stoji koliko duša ovdje živi. Jedino pronalazim podatak da u cijeloj pokrajini, kojoj je Inhambane glavni grad, živi 1.256.139 stanovnika, što među deset mozambikanskih pokrajina stavlja Inhambane po broju stanovnika na šesto mjesto.
Inhambane ima malenu zračnu luku no nju uglavnom koriste charter prijevoznici kako bi, posebice u vrijeme Božića i Nove godine te srpnju i kolovozu kada je najviša sezona, prebacili na tisuće južnoafričkih turista iz Cape Towna, Durbana ili Johannesburga na topao pijesak Mozambika. Većina ljudi ipak dolazi machibombom, poput mene, ili malenim jedrenjacima (tzv. dhow) koji povezuju Inhambane s Maxixeom, naseljom na drugoj strani zaljeva. Dhow namjeravam uzeti na odlasku iz Inhambanea za par dana. Gradska lučica, ako se uopće tako može nazvati nekoliko usidrenih brodica, na samo je tristo metara od Pachice, mog prenočišta. Stoga odlučujem protegnuti noge do lučice i vidjeti što se ondje dešava. Nema puno akcije: gore na šetalištu sjede i pričaju dečki i cure, ne imajući vjerovatno pametnijeg posla; jedan, ne znam da li htijući impresionirati svoju drugove ili iz nekog drugog razloga, podiže svoje tijelo gore dolje pridržavajući se rukama za granu nekog jadnog stabla; dvoje na improviziranoj šahovskoj ploči na pločniku igraju neku vrstu šaha, a figure su im metalni čepovi pivskih boca. Dolje u luci na plaži sjedi nekoliko žena sa svojim zavežljajima, nekoliko drugih osoba strpljivo sjedi u jednoj od brodica – svi očekuju da krene prema, pretpostavljam, Maxixeu. Kad se napuni do posljednjeg mjesta... Morska površina je mirna. Ipak je ovo zaljev i Inhambane ne gleda na otvoreno more. Par ribiča stoji do koljena u vodi i ribari. Vidim da bez puno muke hvataju malene ribice koje će kasnije preprodati za ješku ozbiljnijim ribarima. Svatko nešto radi, ali atmosfera je zaista umirujuća.
Doručkujem u Pastelaria Mocambicana. Nema puno izbora. Ipak je Inhambane jedan provincijski gradić i izbor ove slastičarnice se svodi na četiri vrste kolača: tri slatka i jedan slani. Odlučujem se za, nazvao bih, kokosove šape i muffin također od kokosa. Nalazimo se u zemlji kokosovih palmi pa nije ni čudo da u kolačima Pastelarie Mocambicane prevladava kokos. Kava je, ni sam ne mogu vjerovati, jedna od najboljih koje sam probao u životu. Zaslađena baš po mojoj mjeri, ni puno ni malo, ne trebam tražiti dodatni šećer. Kao da mi netko čita misli.
Opskrbljujem se meticaisima jer pretpostavljam da na plaži nema banaka ni bankomata. Prije polaska prema tržnici odakle kreću chape za plaže u okolici Inhambanea, bacam pogled na staru i novu katoličku crkvu koje su podigli Portugalci. Prva je tipična portugalska kolonijalna crkva, poput onih koje sam vidio u El Jadidi u Maroku, nova je ružna moderna grdosija na samoj obali koja samo baca ružnu sjenu na onu staru.
Izbor plaža nije malen. Tu je Tofo, najpoznatija i najposjećenija i stoga najživlja. Potom je tu Tofinho, malo mirnija. Barra je još mirnija, ali u Barri ne postoji selo nego par kuća tu i tamo izgrađenih uz prometnicu. Najizoliranije su Jangamo, Paindane i Coconut Bay, gdje sela uopće ne postoje, već samo resorti, a do kojih je moguće doći isključivo džipom. Kocka je pala na Barru, zlatna sredina. Chapa, koju sam uzeo u Inhambaneu, dvadeset minuta kasnije ostavlja me pred Barom Babalaza, na raskršću gdje jedna cesta nastavlja za Tofo, a druga za Barru. Nazivam smještaj koji obećaje da će poslati auto po mene jer javni prijevoz za Barru ne postoji. U međuvremenu, vrijeme je ručka, pa u Baru Babalaza u usta stavljam odličan prego od piletine s pomfritom. Prego je u Mozambiku snack koji se sastoji od kruha francuza razrezanog po sredini i napunjenog ili piletinom ili govedinom ili ribom s lukom i raznim začinima. Odličan snack koji bi i kod nas mogao postati hit u onim mnogim zalogajnicama koje niču kao gljive poslije kiše.
Ronelle, vlasnica Makolo Bay Lodgea, dolazi po mene u svom džipu. Južnoafrikanka je, rođena u Namibiji, ali živi ovdje u Mozambiku već godinama. Koliko sam shvatio, gotovo sve ove lodgeove na plažama u okolici Inhambanea, ako i ne i sve, drže Južnoafrikanci.
“Koliko stoji bungalov?”, pitam Ronelle dok koračamo preko pijeska prema bungalovu.
“Tristo meticaisa.”
Gledam bungalov, kombinacija cementa i trstike: jedna prostorija s kuhinjom i stolom i dva mala kreveta, druga prostorija s velikim bračnim krevetom, treća prostorija je prostrana kupaona. Pred ulazom trijem s pogledom na Indijski ocean.
“Tristo ili tri tisuće meticaisa?”, pitam ponovno u nevjerici.
“Tristo meticaisa. Bungalov je za četiri osobe, ali niska je sezona i radimo po 'per person' principu. Ako je netko sam, plaća bungalov samo za jednu osobu. Ako ih je četvero, svako plaća svoj krevet. Mislim da je to pametnije, nego naplaćivati cijeli bungalov preko tisuću meticaisa, a spava samo jedna osoba.”
Razmišljam o sreći koja me, da pokucam u drvo, neprestano prati na ovom putovanju. Dobio sam jedan od najboljih smještaja dosada za jednu od najnižih cijena. Ovakav bungalov po ovakvoj cijeni ne bih dobio ni u Tajlandu ili Vijetnamu.
Dok u suton koračam po kilometrima dugoj pješčanoj plaži, kojoj se ni na jednoj ni na drugoj strani ne nazire kraj, zadovoljno se smješkam jer sam u Mozambiku ipak uspio naći iglu u plastu sijena – uspio sam naći nešto jeftino.


Doručak u Pastelaria Mocambicana MT 45,00 (tri kolača i kava)
Chapa Inhambane-Bar Babalaza MT 50,00
Ručak u Baru Babalaza MT 200,00 (prego od piletine s pomfritom i jedno 2M pivo)
Makolo Bay Lodge, Barra MT 300,00 (bungalov s kuhinjom i kupatilom)

15.10.2008. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 37, 22.11.2008. - Pijesku nikad kraja (Barra, Mozambik)

Svanuo je takav dan da teško da bih ga uopće mogao zamisliti. Plavo nebo iznad mene s tek pokojim oblakom tamo negdje u daljini, tirkizno plavo more preda mnom, dugačka pjeskovita plaža za mojim leđima. Sunce, ali i lagani oceanski povjetarac da vrućinu učini podnošljivijom. Da ne bude sve tako bajno pobrinuli su se veliki valovi. Istina je da sam očekivao nešto 'a la Tajland ili Vijetnam' – malenu skrivenu pješčanu plažu s kokosovim palmama koje se njišu opasno nisko nad morskom površinom i mirno more. Istina je da sam bio potpuno nerealan jer su se Phu Quoc u Vijetnamu i Ko Jum u Tajlandu nalazili ili zatvoreni u zaljevu ili iza niza drugih otoka pa valovi do njih nisu dopirali. Ovdje u Barri je sve otvoreno. Preda mnom je veliki Indijski ocean, malo tamo još dalje bi trebao biti Madagaskar (kojeg naravno odavdje ne vidim), a još tamo dalje otvoreni ocean do Azije. No, voda je savršeno topla da bi čovjek satima mogao biti u njoj, drugih ljudi najčešće nema ni vidiku. Tek netko prođe svakih sat-dva. Već prvi dan mi je jasno zašto je Mozambik čuven po svojim plažama. S razlogom. Samo se budala ovdje ne bi mogla opustiti i odmoriti.
Večeram u restoranu Makolo Bay Lodgea. Izbor hrane nije zanemariv, a većina se naravno svodi na ribu i morske plodove. Pitam koja je riba dana. Barakuda, dobijam odgovor. Odmah se sjećam Paulinninih hvalospjeva u Svazilandu na račun barakude u Mozambiku. Uzimam i sada i ja moram napisati koji hvalospjev na račun ove ribe: meso savršenog okusa, gotovo bez kostiju, koje se topi u ustima, a uz sve to, odlično skuhano u nekakvom žutom umaku koje me okusom podsjeća na našu vegetu. Moram priznati da ne znam kako barakuda zapravo izgleda, ali znam da joj je okus božanstven.


Večera u restoranu Makolo Bay Lodgea MT 175,00 (file od barakude s pomfritom)

15.10.2008. u 23:23 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 38, 23.11.2008. - Plivanje s morskim psima...bez morskih pasa (Barra, Mozambik)

Sinoć sam primio poziv iz Barra Lodgea koji se nalazi kilometar dva niz plažu. Obavjestili su me da za danas imaju formiranu grupu ljudi koji bi išli na ocean safari. Još sam se jučer raspitivao, ali nije bilo zainteresiranih pa sam ostavio broj mobitela. Prilika se danas ukazala i naravno da idem. Plivanje s morskim psima BILJOJEDIMA ne propušta se. Paulinne iz Svazilanda je navela plivanje s morskim psima kao jednu od najboljih stvari koje je napravila u životu.
U 09:30 gazim po već užarenom pijesku prema Barra Lodgeu. Putem promatram domoroce na plaži: neki ribare, neki pokušavaju uvaliti turistima koji suvenir, ali ljubazno se udalje kad im lijepo objasniš da nisi zainteresiran, drugi hodaju plažom sa svojim zavežljajima bilo na leđima bilo na glavi i zamišljeno se kreću prema nekom meni nepoznatom odredištu. Na pučini, ali ne jako daleko od plaže, male muslimanske brodice ribare. Ovakvi prizori, koliko sam primjetio, susreću se samo rano ujutro i kasno navečer. U vrijeme najveće vrućine, između 11 i 16 sati, svi se zavuku u svoje rupe i čekaju da vrućina malo popusti.
Kada dolazim u Barra Lodge, moja stopala su već dobrano crvena i žuljevita od vrućeg pijeska. Jedva čekam da se bacim u vodu. Plaćam, iako mi se čini dobrano skupo, ocean safari. Plan je sljedeći: gliserom se ide na pučinu u potragu za morskim psima i kad ih se jednom nađe, stavljaju se peraje na noge, maska na lice i baca se u vodu među psine. Nakon toga gliserom se nastavlja prema koraljnom grebenu gdje se roni među koraljima i šarenim tropskim ribicama. Safari traje oko dva sata.
U stvarnosti: morske pse, iako mogu narasti i do 14 metara, ne nalazimo. Vozimo se po pučini u krug i jedino što nalazimo su pacifički dupini koji najprije sramežljivo izviruju van sa svojim njuškama, a potom se zaigrano počinju bacati uz naš gliser. Ronjenje na koraljnom grebenu pretvara se u jedva jedvice petnaestominutnu avanturu s nešto koralja i nekoliko šarenih ribica (ruku na srce, puno sam ih više i ljepših vidio u Tajlandu). Uz sve to, more je danas dosta nemirno pa sam cijelo jutro na rubu da se izpovraćam na moje suputnike, njih devet. Sve u svemu, najskuplje petominutno gledanje dupina i petnaestominutno ronjenje s tropskim ribicama koje sam napravio u životu. U nekim drugim zemljama bi, u slučaju neuspjeha, darovali sljedeće ronjenje ili barem dali određeni popust na njega. Ono što mi danas dobijamo je samo “Tough luck. Better luck next time!” Jednom od mojih suputnika je ovo već drugi neuspješan ocean safari, ali i dalje je je dobro raspoložen pa dodaje da “polako postaje već ekspert u neviđanju morskih pasa”.
Poslijepodne provodim na verandi restorana s knjigom u ruci i pogledom na plažu i morsko plavetnilo. Nikako da prebolim jutrošnji skupi debakl.
Večerom se pokušavam oraspoložiti pa naručujem popečke od krumpira i rakova za predjelo, lignje s roštilja te sladoled s odličnim južnoafričkim likerom koji se zove amarula ili amarila. Kaže mi Ronelle da dobro paše s kavom i sa svakim desertom. Na amarulu na sladoledu primjedaba nemam. Volio bih ponijeti jednu bocu ovog likera doma, ali tko će to tegliti preko pola Afrike...


Ocean safari, Barra Lodge MT 1150,00

15.10.2008. u 23:22 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 39, 24.11.2008. - Šo! (Barra, Mozambik)

Namjeravao sam danas ništa ne raditi, nego se samo izležavati na plaži s kojom bocom cole ili mozambikanskog piva u ruci. Just chilling, kako bi rekli Južnoafrikanci.
No, oko osam sati na vratima mog bungalova pojavila se Ronelle:
“Formirana je grupa za danas za ronjenje na koraljnom grebenu, a potom se ide za Pansy Shells otok u Inhambane zaljevu. Ako želiš ići, budi u restoranu u 09:30.”
Vrag mi neda mira i, nakon što sam se jučer dobro opekao, odlučujem ponovno riskirati. Današnji safari ne uključuje morske pse, a i jeftiniji je pa postoji mogućnost da prođem bolje. Grupa je, u prijevodu, šesteročlana obitelj Afrikanera (Bura) koja zapravo živi u Kasaneu u Bocvani, blizu Viktorijinih slapova, a ovdje su na odmoru.
“Odakle si?”, pita me glava obitelji.
“Iz Hrvatske.”
“Šo. Iz Hrvatske?! Daleko si od doma! Na odmoru si ili poslom?”, raspituje se.
“Odmor. Samo putujem okolo. Krenuo sam iz Cape Towna prije četrdesetak dana i idem polako prema sjeveru. Zambija, Malavi i tko zna gdje...”, odgovaram.
“Šo. To je lijepo putovanje.”, ustvrđuje on.
Ne znam što znači, ali Afrikaneri često koriste poštapalicu 'šo' u znak čuđenja. Naišao sam na nju u Južnoj Africi, naišao sam na istu kod Ronelle, a sada i kod njega. Može biti da je to afrikanerska varijanta engleskog 'so'.
“Odakle si?”, malo kasnije me pita i starija žena u obitelji koja bi mogla biti majka jednog od roditelja.
“Iz Hrvatske.”
“Šo.”, uzvikne ona s čuđenjem.
Na koraljnom grebenu samo nakratko provirujem u more. Sve sam već jučer vidio – malo šarenih ribica, malo šarenih koralja... Danas me više zanima Pansy Shells otok. Ne znam da li se uopće ova nakupina pijeska na sredini Inhambane zaljeva može nazvati otokom jer osim pijeska, nešto rakova i školjaka, nema ništa više. Dužina mu je trenutno nekih 500 s 300 metara, ali kažem trenutno jer mu se površina mijenja s plimom i osekom koja ovdje baš i nije zanemariva kao kod nas. Tome sam svjedok – u gotovo sat vremena mog boravka na otoku, isti se smanjio grubo računajući za četvrtinu. Razlog zbog kojeg sam došao na Pansy Shells jesu školjke koje otoku daju ime. Oklope ovih školjaka more izbacuje na ovaj otok u velikim količinama i saznajem da se ovi školjkaši mogu pronaći jedino na tri mjesta u svijetu. Pansy Shells otok pred Inhambaneom je jedno. Imena druga dva ne uspijevam saznati. Ovi školjkaši imaju oklop poput bijelog tanjura s pravilno nacrtanim cvijetom po sredini i dvije praznine u obliku nepravilnih linija iznad tog cvijeta. Nešto neobično i jedinstveno. U životu još nisam vidio ništa slično. Priroda je zaista čudesna. Skupljam nekoliko oklopa za odnijeti doma, ali mislim da do Hrvatske neće doći. Oklopi su prekrhki i pucaju na malo jači stisak.
U suton ponovno, sada već ritualno, šećem plažom. Nailazim na mnoštvo malih rakova koji svaku večer izlaze na plažu, ali čim vide čovjeka, odmah se ponovno skrivaju u pijesak. Nekoliko malenih ptica koje vjerovatno čekaju da ocean izbaci na plažu nešto jestivo. Tu su i nakupine u obliku transparentnog želea za koje saznajem da su uginule meduze. Poput jutros školjkaša tako i mrtve meduze ocean izbacuje na plažu.
Restoran je u Makolo Bayu danas zatvoren. Osoblje ima slobodan dan. Stoga za večeru moram potegnuti skroz do Barra Lodgea. Nije daleko, ali znam da će me u povratku uhvatiti mrak. Frižider u bungalovu je prazan. U naletu gladi otišle su čak i pomalo bezukusne banane koje sam pred dolazak u Barru nabavio na tržnici u Inhambaneu. Hrana u Barra Lodge, kao uostalom nidgje u Mozambiku, nije nimalo loša. Kako nisam danas ručao, a i doručak je bio oskudan, odlučujem se počastiti ribljom platom za dvije osobe. Tu su četiri velika škampa kakve ćemo teško naći na našim ribarnicama, dva velika barakudina odreska, nekoliko friganih liganja, a sve uz salatu, pomfrit i rižu. Plata je toliko velika da se kasnije jedva mogu pomaknuti. Ali moram jer me komarci na terasi restorana počinju opasno napadati.
“Kako to da nas crnce komarci ne grizu?”, čudi se konobar.
“Ne znam. Ali nas bijelce grizu pa račun molim.”, brzo ću ja.
Ne sjećam se kada su me zadnji put toliko izgrizli komarci. Sjećam se da sam u Bamaku prije par godina imao problema s njima. I nikako da se priviknem na vražje komarce. Svaku se noć u Makolo Bayu gozbe na meni iako imam postavljenu mrežu protiv tih štetočina. Neku sam se noć probudio u dva ujutro i krenuo u inspekciju mreže jer mi nije bilo jasno kako prolaze. Rupu nisam našao. Još uvijek mi nije jasno. Ukratko, malarija je možda na vidiku...


Ocean safari, Makolo Bay Lodge MT 700,00
Večera u Barra Lodge MT 350,00 (riblja plata za dvoje)

15.10.2008. u 23:21 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 40, 25.11.2008. - Ležerni razgovori (Barra, Mozambik)

Nebo je plavo bez ijednog oblaka. Sunce danas još nemilosrdnije prži. Onog oceanskog povjetarca, koji je bio tu svaki dan, gotovo da danas nema.
“Razmišljam da prodam ovo mjesto, kupim negdje drugdje u Mozambiku zemlju i krenem ispočetka.”, susrećem Ronelle na svom putu prema plaži i jutarnjem kupanju: “Bilo je ok, ali sada ovo mjesto zahtjeva sve više i više popravaka. Nisam sama. Imam partnere, ali nitko da mrdne prstom i da novca za popravke. Samo ja! Uvijek ja! Već mi je dosta! Možda je najboljem da otiđem u Južnu Afriku i zaradim nešto novca i zatim se vratim.”
Zar je tako lako zaraditi novac u Južnoj Africi?! Nisam dobio takvu impresiju. Pogotovo u ovo vrijeme kada je cijeli svijet u recesiji i Južnoafrikanci se također žale da nema novca, nema posla i inflacija raste.
“No vratila bih se u Mozambik. Ovdje je sve smirenije. Ljudi su dobri. Nije kao u Južnoj Africi.”, dodaje i tu se ja s njom moram složiti. Mozambik je zaista još uvijek uspavani kutak naše planete gdje stvari idu nekim drugačijim polaganijim tokom. Ali koliko dugo?, pitam se ja. Južnoafrikanskih turista sve je više. Sve je više i onih Južnoafrikanaca koji po Mozambiku kupuju terene i grade vikendice i resorte. Ovdje u Barri su, saznajem, do prije par godina postojala samo dva resorta. Sada ih je desetak, ne ubrajajući privatne kuće. I još se namjerava graditi. Nadam se da Mozambik neće krenuti putem masivnog turizma i uništiti obalu. Španjolska je to dobro učinila. Lijepo je uništila svoju obalu. Ni Hrvatska nije na lošem putu kada gledam svako ljeto koliko je novoga niknulo od ljeta prije. I bez glave i repa. Ljudi su u Mozambiku još uvijek nepokvareni i čovjek se osjeća sigurnim. No, do kada će i to trajati?
Poslijepodne na verandi restorana o istome razgovaram s Cliftonom, Južnoafrikancem iz Johannesburga koji već godinama dolazi na odmor u Barru. Mnogo se promijenilo, i on primjećuje, ali uvjeren je da Mozambik ide dobrim putem:
“Pogledaj ovu plažu! Veliko prostranstvo pijeska. Gdje drugdje na svijetu možeš naći ovakvu plažu da tek tu i tamo vidiš kojeg čovjeka?! Da, gradi se dosta. Istina. I ja sam razmišljam kupiti jednu kućicu tu dolje na plaži. Tražili su 750,000 randa, ali na kraju sam odustao. Za toliko se u Johannesburgu ne može kupiti ni pristojan stan. Ali ovdje u Mozambiku se još uvijek može kupiti pristojna kućica na samoj plaži. S ovim pogledom.”, oduševljeno mi pokazuje Clifton.
“Da, ali ako se puno gradi, bit će i puno više ljudi.”, zapažam.
“Ne, ako ostane sve na malim bungalovima i kućicama. Ako se krene s velikim hotelima, onda je to druga priča. Ali to se neće dogoditi.”, uvjeren je Clifton.
Volio bih se vratiti ovdje kroz desetak godina i vidjeti promjenu.
Usput, ni Clifton ne propušta požaliti se na stanje u Južnoj Africi:
“Radim u automobilskoj industriji. Prodaja je pala. Ljudi nemaju novca. Nema posla. Rand je skoro pa bezvrijedan. Za sve je kriva ova crnačka vlada koja ne zna što radi. Nemam ništa protiv crnaca, da budemo na čisto. Glasovao sam protiv apartejda. Mandela je odlično napravio tranziciju u demokraciju. Ali trenutna vlada ne zna ništa o ekonomiji, a strah ju je prepustiti stvar u ruke bijelaca i stručnjaka koji bi zemlju mogli dovesti u red. Ovako, uvijek će crnci glasovati za ANC, a Zuma će plesati i pjevati dok naše gospodarstvo propada jer ništa drugo nije u stanju napraviti. Umjesto da crnci glasuju za onoga tko ima bolju ekonomsku politiku. Crnci su u većini, mi u manjini. I teško da mi sami možemo nešto promijeniti. Ono što mi nije jasno je kako zemlja koja leži na tolikom zlatu je istovremeno u tolikom kaosu?!”
Par sati raspravljamo na verandi restorana o politici, ekonomiji, Mozambiku... Sve ovo mi je poznato iz nama bliže perspektive. Uzmimo BiH: Hrvati će uvijek glasovati za hrvatske stranke, Srbi za srpske, a Bosanci za bosanske... i teško da će se u Bosni ikada nešto promijeniti. Dok ljudi ne počnu surađivati...

15.10.2008. u 23:20 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 41, 26.11.2008. - Dan kada je sve krenulo nizbrdo... (iz Barre za Chimoio, Mozambik)

Došlo je i vrijeme da se malo pomaknem s mjesta i krenem dalje. Volio bih se jednog dana vratiti u Barru i to posebice Makolo Bay gdje sam se osjećao vrlo ugodno. No, svemu lijepome brzo dođe kraj.
Ronelle jutros ide za Maxixe, gradić udaljen 60-tak kilometara od Inhambanea. Gradić nije ništa posebno: prljava, prašnjava i vruća rupetina bez ičega što bi moglo putnika na duže zadržati u njemu. Razlog zbog kojeg putnik dolazi u Maxixe jest da uhvati chapu ili machibombo prema sjeveru ili jugu jer je Maxixe važno prometno čvorište i sva prijevozna sredstva koja putuju s juga prema sjeveru Mozambika i obratno, ovdje se zaustavljaju.
U Maxixeu se pozdravljam s Ronelle i zahvaljujem joj se na gostoprimstvu. 10:30 je sati. Razmišljam da li da ovdje uhvatim bus za Vilanculos, nekih tri i pol sata prema sjeveru, ili da preskočim plažu u Vilanculosu, za koju ruku na srce baš i nisam čuo riječi hvale, i odmah potegnem prema sjeveru. Raspitujem se na autobusnom kolodvoru koji, za razliku od onog u Maputu, zaista izgleda poput autobusnog kolodvora. Čak je i natkriven. Ubrzo saznajem da postoji bus za Vilanculos koji bi trebao stići za koji tren, ali i za Chimoio koji bi kroz Maxixe trebao proći oko 11:00 sati. Sjedam na klupicu i čekam sa švedskim parom i Amerikankom koji su naumili uhvatiti bus za Vilanculos. Ja još uvijek nikako da se odlučim.
Krntija za Vilanculos zaista dolazi za par minuta, ali bus je u tako jadnom stanju da se u njemu nemam volje voziti. Još više kada vidim Šveđane i Amerikanku kako u busu moraju stajati cijelim putem do Vilanculosa jer su sva sjedeća mjesta zauzeta. No thanks! Next please!
U 11:00 sati busa za Chimoio nema. Sada mi govore da će doći oko podneva. Ne preostaje mi drugo nego sjediti i čekati. Salijeću me poput muha lokalci i pokušavaju mi uvaliti pića, hranu, toaletni papir (ne znam zašto, ali toaletni papir se ovdje poprilično nudi kod ovih uličnih prodavača), razne narukvice i ogrlice. Ja sam mašem glavom i zahvaljujem se. Nao, obrigado! Dok nema autobusa, ovi ulični prodavači svi odreda sjede nezainteresirano posvuda po kolodvoru. No, čim im oko u daljini registrira dolazak neke chape ili machibomba, odmah skaču i guraju se, dreče i svatko se nada da će nešto prodati i biti uspješniji od svojih kolega. Svi na kraju prodaju isto po istim cijenama i svakom putniku je zaista svejedno kod koga kupuju. Stoga biti prvi na vratima ili prozorima chape i machibomba je najvažnija stvar. Zabavljam se promatrajući njihovo laktarenje iz daljine. Pokraj mene djevojčica od koje dvije tri godine plače punim plućima. Majka je pokušava umiriti i zabaviti igračkom, ali u tome baš i ne uspijeva. Blizu je još nekoliko majki s malom djecom koju najčešće nose na leđima u improviziranim nosiljkama od tkanine. Neke od tih majki su jako mlade. Neke mi se čini jedva punoljetne.
U podne busa za Chimoio još uvijek nema. Nova informacija je da će stići u 14:00 sati. Odlučujem iskoristiti vrijeme i nešto prigristi jer mi opako kruli u želucu. Pečena piletina s krumpirom, rižom i povrćem na kolodvorskom štandu mi se čini sigurna pa je uzimam. Ispada me svega 20-tak kuna. Probavnih tegoba na ovom putovanju, da pokucam u drvo, još nisam imao i nadam se da ni neću.
Malo prije 14:00 sati čini mi se da dolazi bus za Chimoio. Možda je fatamorgana?! Kako se približava, bolje vidim na prednjem staklu tabelu s velikim slovima napisanim CHIMOIO. Bus je zaista tu. Oops, ispravka netočnog navoda – KRNTIJA je zaista tu! U Mozambiku sva prijevozna sredstva su u jako lošem stanju. Naši stari će bolje znati, ali mislim da se ovakve krntije opasne po život kod nas nisu vozile ni prije pedeset godina. U Mozambiku ne postoji kao u drugim zemljama opcija boljeg i skupljeg autobusa te onog lošijeg i jeftinijeg. U Mozambiku su sve chape i machibombi loši i skupi. Krntija za Chimoio koja sad stoji preda mnom je najbolji dokaz. Iskreno, nisam siguran da li će izdržati sve do Chimoija do kojeg, prema mojoj računici, ima desetak sati vožnje. Ulazim u bus i odmah me omamljuju ispušni plinovi. Hvala Bogu, barem dobivam prvo i najbolje mjesto u busu pa se ne moram gurati s onima pozadi gdje u redu u kojem ima sjedala za pet-šest ljudi, stisnuto ih sjedi njih skoro pa dvostruko više. Loša strana moje priče o sjedalu jest da je sjedalo razbijeno pa čim je bus krenuo, shvatio sam da ću ga morati pridržavati cijelim putem i manevrirati sa svakim trzajem da ne završim na podu. Vozača ni ne pitam koliko ima točno vožnje. Zašto ga uostalom i pitati?! Odgovorit će nešto tek toliko da nešto odgovori, ali taj odgovor neće biti točan. Nikad nije. Meni je samo važno da se krećem. Da je Maxixe iza mene...
Pristojna cesta iz Maxixea nakon sat vremena pretvara se u takvu razderotinu kakvu još u ovoj afričkoj odiseji nisam vidio. Rupe, neke duboke i do 10-15 centimetara, su doslovce posvuda. Vozač pokušava voziti slalom. Neke rupe uspijeva zaobiće, neke ne, a ja se sa svakom rupom skoro pa uvijek nađem na podu. Nakon dva sata vožnje oblijeva me hladan znoj pri spoznaji da će ovo putovanje trajati cijelu vječnost: prolazimo pokraj tabele s imenima gradova pred nama i kilometražom do njih i računam – prošli smo svega 90 kilometara!
Pala je noć, a mi smo ni sam Bog zna gdje. Tabela s gradovima i kilometrima nema odavno. Moja karta Mozambika baš mi i ne pomaže previše jer gotovo sve ove selendare kroz koje prolazimo nisu ucrtane na karti. Računam, da ako sve bude išlo po planu, u Chimoio bi trebao biti oko ponoći ili jedan sat. Ne volim dolaziti u nova mjesta po mraku, ali što je, tu je. Ne mogu se odlučiti da li da preko mobitela nazovem neki od hotela u gradu i najavim se. Ali ne znam ni gdje smo sada ni koliko nam još treba. S vozačem se i dalje ne trudim. Neka hotel još malo sačeka.
Negdje oko osam stajemo u jednoj od selendara uz cestu. Piš-pauza. Ovakve pauze su veoma rijetke u Mozambiku pa iskorištavam priliku i izlazim van protegnuti noge. Pokušavam pronaći nešto za jesti, ali jedno što imaju u ovome selu jesu paketi indijskih oraščića. Uzimam jedan jer ne znam kada će mi se sljedeći put ukazati prilika. I da li će se uopće ukazati...
Čujem da iza mene raspravljaju da je najbolje stati i prespavati negdje putem, a onda nastaviti sutra s danjim svijetlom prema Chimoiju. Vozač se ne osvrće na komentare, nego samo nastavlja naprijed. Prelazimo preko mosta preko rijeke Save, čini se dosta široke rijeke jer je mosta dugačak. Save je bilo posljednje mjesto gdje smo mogli prespavati. No vozač samo nastavlja naprijed.
Nakon mosta cesta se naglo popravlja. Rupe su ostale iza nas, a ispred nas je novoasfaltirana cesta. Nažalost nekvalitetno asfaltirana jer se već osjećaju neravnine pa je moja pretpostavka da će kroz godinu dvije i ova biti puna rupa. Kada sam pomislio da nam se sreća napokon osmjehnula i da možemo ići brže, motor počinje ispuštati čudne zvukove. Sve više gubi na snazi pa se naša brzina spušta na, po mojoj procjeni, jadnih 20 km/h. Kažem, po mojoj procjeni, jer gledam preko ramena vozača i vidim da je brzinomjer pokvaren. Drveće sporo prolazi pokraj nas. Teren postaje sve brežuljkastiji pa se bus sve više muči. Bus ide poput puža. Zapravo, da se utrkuju puž i ovaj jadničak od busa, puž bi već odavno bio u Chimoiju.
Pola noći. Napokon tabela s kilometrima: do Inchopea, koji prema karti nije daleko od Chimoija, ima još 100 kilometara. Gotovo dva sata kasnije ostaje ih još 50. A onda autobus staje. Skoro je pa dva ujutro. Mi smo usred ničega, u mraku, na cesti koja vodi za Chimoiju koji nitko ne zna kada će ugledati. Vozač i njegov pomoćnik se igraju mehaničara i pokušavaju popraviti autobus. U međuvremenu gledam prekrasno nebo posuto zvijezdama. Vidim zvijezdu padalicu. Trebao bih zaželjeti neku želju. U ovom trenutku samo je jedna želja moguća – da više fuckin' stignemo u Chimoio.
Nakon pola sata stajanja ponovno se krećemo. Brzina je zadovoljavajuća – prvih pet minuta. Potom ista priča i bus jedva ide. U 03:45 smo u Inchopeu – to je onaj gradić do kojeg nam je u ponoć falilo 100 kilometara. I bus je opet stao. Neki dižu ruke i odlučuju pronaći neko prenočište. Ja ostajem. Kamo ću u ovo ludo doba noći?! Ubrzo se počinje daniti. Vozač uspijeva nekako osposobiti bus do Chimoio.
U 06:00 sati smo konačno na cilju. Prešli smo 450 kilometara – za 16 sati!


Bus Maxixe-Chimoio MT 900,00

15.10.2008. u 23:19 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 42, 27.11.2008. - ...a onda još nizbrdije (Chimoio, Mozambik)

Hotel sada definitivno otpada. U 06:00 ujutro vani je već dosta ljudi. Sunce je tu negdje. Idem ravno za Zimbabve! Granica se nalazi u mjestu Machipanda, otprilike sat i pol vožnje od Chimoija. Lako pronalazim oronulu chapu – u kombi u kojem ima mjesta za petnaestero, izbrojao sam nas 24. Sardine imaju više mjesta u konzervi. Vani je sve toplije, a ja stisnut u chapi, jedva dolazim do zraka.
Granica je kaotična. Odmah po izlasku iz chape na tebe skaču sa svih strana ulični mijenjači novca. Odlučujem se riješiti zadnjih meticaisa prije prelaska u Zimbabve. Ostalo mi ih je još 1000. Za njih dobivam 30 milijuna zimbabveanskih dolara. Inflacija je prema, zadnjim informacijama koje imam, 1300% pa je nula sve više i više na novčanicama. Kako mu se prohtije, Mugabe tiska novac.
Mozambikanci mi samo pečatiraju putovnicu. Prelazim ničiju zemlju prema Zimbabveu. Pronalazim imigracijski ured no na šalteru crno mi je pred očima.
“No visa? Onda ne možeš u Zimbabve.”, oštro će službenica: “Pogledaj, ovdje je lista. Tu je tablica zemalja koje ne trebaju vizu za Zimbabve, zatim tablica onih koji trebaju, ali je mogu dobiti na granici i na kraju tablica zemalja čiji državljani vizu trebaju tražiti unaprijed. Hrvatska je u trećoj tablici. Nema vize na granici.”
“Molim vas! Bio sam 16 sata u autobusu, neispavan sam. Želim proći kroz Zimbabve u tranzitu. Idem u Livingstone u Zambiji. Vidite, imam vizu za Zambiju.”, otvaram putovnicu i pokazujem: “Samo trebam proći kroz Mutare, zatim Harare i onda Zambija.”
“Žao mi je, ali nema vize.”, ostaje ona pri svome. Stav joj je veoma grub i osjećam kao da ima nešto protiv bijelaca.
“Samo tranzit. Bio sam u vašoj ambasadi u Maputu i rekli su mi da objasnim na granici da idem u Zambiju i da mi onda mogu dati dozvolu za tranzit. Spreman sam platiti dodatnu pristojbu.”, i dalje pokušavam, ali bezuspješno. Ona ostaje pri svome. Čak je nije omekšala ni “dodatna pristojba”.
Nakon petnaest minuta natezanja dižem ruke i slomljen izlazim iz imigracijskog ureda. Natrag u Mozambik. Razmišljam da će mi vjerovatno Mozambikanci sada naplatiti novu vizu. No, oni samo prekrižuju izlazni pečat i puštaju me natrag u zemlju.
Moram se riješiti i onih zimbabveanskih dolara. Neugodno iznenađenje. Kada stvari krenu nizbrdo, mogu krenuti samo još nizbrdije. Saznajem da sam prevaren za tečaj. 1000 meticaisa je trebalo biti 100 milijuna zim dolara! Da skratimo: izgubio sam 700 meticaisa ili 160 kuna. Ostavljam si za uspomenu novčanicu od milijun zim dolara – 2,40 kuna. Danas. Sutra tko zna.
Vraćam se u chapi u kojoj ima još manje mjesta od one u kojoj sam došao na granicu. Do mene sjedi nekakav kriminalac s lisičinama na rukama. Nekoliko policajaca u civilu vode ga u zatvor u Chimoiju. Prljav je, smrdljiv, u prnjama, bez ikakve obuće na nogama. I čini mi se bolestan jer se cijelim putem do Chimoija izvija uz mene. Želim izaći, ali znam da je to nemoguće ovako stisnut u desnom uglu zadnjeg sjedala kombija s licem priljepljenim za staklo.
Chimoio je najveća rupetina u kojoj sam bio na ovom putovanju. Iako je peti grad Mozambika s nekih 80,000 stanovnika, ovo se gradom ne može nazvati. Smrdljiva i prljava rupetina prema kojoj i jedan Maxixe izgleda zanosno. Par oronulih zgrada u centru, gotovo sve niskogradnja, a blizu tih zgrada, skoro pa u samom centru, limene straćare. Posvuda netko nešto traži od tebe. Prosjaci kojih u Mozambiku do sada nisam viđao. I to napasni. Ne prihvaćaju ne za odgovor i neki te prate po ulici. Moja pretpostavka je da su ovo Zimbabveanci koji su izbjegli iz Mugabelanda. Vjerovatno su i oni na granici. Jer potpuno su drugačiji od svih ljudi na koje sam nailazio u Mozambiku. Do sada sam nailazio samo na ljubaznost. Službeno u Zimbabveu ima 13 milijuna ljudi, a neslužbeno je njih 3 milijuna posljednjih godina izbjeglo u okolne zemlje i na glasu su kao problematični.
Velika je vrućina. Ja sam prljav, neispavan, gladan i krajnje depresivan. Već mi je dosta svega i spreman sam dignuti ruke od svega i ne vidjeti ni Malavi ni Zambiju i vratiti se istog trena doma. Zovem Zagreb da mi pokušaju naći kartu za doma. Znam da će biti teško iz ove rupetine. Zračna luka postoji, ali prometa je jako malo. Beira nije daleko. Zračna luka je prometnija, ali letjeti iz Beire bi značilo još četiri sata truckanja u prenatrpanim krntijama po razderanim cestama. Odlazim do jedine turističke agencije u Chimoiju. Pokušavam možda pronaći za sutra ili preksutra let za Zambiju. Ako uspijem, možda ipak ne odem doma. No, nude mi jedan za preksutra s dva presjedanja i to vremenski vrlo uska. Daju mi cijenu od preko 22000 meticaisa za jedan smjer. Odustajem. Razmišljam da letim natrag za Maputo odakle će se lakše naći nešto za doma. Ipak je Maputo glavni grad. Djevojka u agenciji mi kaže da sutra nema letova iz Chimoija za Maputo. Ja joj kažem da ima jedan u 08:55 ujutro jer sam vidio na internetu. Sada i ona kaže da ima i nudi mi ga po 8000 meticaisa. 1800 kuna za jednosmjerni domaći let?! Tko je tu lud?! Na internetu stoji da košta 3800 meticaisa, ali kod LAM-a, mozambikanskog nacionalnog avio prijevoznika, ne postoji mogućnost online kupovine. Ona ne želi ni pogledati u kompjuter, već stoji pri svome da je najjeftinija karta za Maputa 8000 meticaisa. Djevojka je totalno nesposobna. Odlazim iz turističke agencije. Iz Zagreba još nema vijesti.
Ovako ljut i depresivan odlučujem se počastiti najboljim hotelom u Chimoiju. Executive Manica Hotel stoji kao najbolji hotel u oba vodiča: bazen, internet, klimatizacija i satelitska televizija u sobama... I skupih 1800 meticaisa. I kao sve u Mozambiku – daleko precijenjeno. Soba je krletka, doduše s udobnim krevetom. Struje po dolasku nema tako da ništa od televizije i klime, a kad je napokon došla, klima je proradila, ali “satelitska” televizija se sastoji od par mozambikanskih kanala na portugalskom i CNN. Bazen u hotelu postoji, ali trenutno nema vode. Internet također postoji, ali ne radi. A kako imam jako malo meticaisa, odlučujem platiti sobu u dolarima. Dajem 100 dolara i dobivam kusur od 500 meticaisa. 100 manje jer je 100 dolara po službenom tečaju 2400 meticaisa. No, recepcioner ima svoj tečaj i tu se ništa ne može.
Nakon tuša i malo razmišljanja odlučujem se ipak za posljednju soluciju prije nego otiđem do krajnosti i odem doma – krenuti za Tete još malo prema sjeveru i odandje pokušati ući u Malavi. Kupujem kartu.


Chapa Chimoio-Machipanda (granica) MT 100,00
Executive Manica Hotel, Chimoio MT 1800,00 (soba s kupatilom)

15.10.2008. u 23:18 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 43, 28.11.2008. - Malavijsko svijetlo na kraju tunela (Blantyre, Malavi)

Noćas nisam dobro spavao. Sanjao sam da sam negdje i da se nikako ne mogu od tamo izvući i vratiti kući. Pokušavam i pokušavam, ali svugdje nailazim na zid. San me je prilično iscrpio.
San nije daleko od stvarnosti. Kada u 04:15 taksi dolazi po mene da me odveze do autobusa za Tete, nisam siguran da li radim pravu stvar. Imam osjećaj da se sve više zapetljavam i da ću se teže izvući iz ove neugodne situacije u kojoj sam se našao. No, sagledajmo stvari: natrag prema jugu ne mogu jer ne želim ponovno prolaziti kroz kalvariju loših cesta; na sjeverozapad prema tanzanijskoj granici bi bila ludost ići jer su ceste još lošije i putovanje do Tanzanije bi trajalo danima; na zapad u Zimbabve ne mogu; na sjeveroistok u Zambiju bi mogao jer imam vizu, ali granica je dosta izolirana i nema javnog prijevoza ni na jednoj ni na drugoj strani, a prostor sa zambijske strane je i opasan zbog kriminala; Malavi na sjeveru bi mogao biti rješenje. Ali vizu za Malavi nemam i, kao sve u Africi, sve je rekla-kazala i nitko 100% ne zna da li ju je moguće uopće dobiti na granici. Navodno da je. Ne uspijem li s Malavijem, crno mi se piše. U Teteu je jučer bilo 44 stupnjeva Celzijusa. Na uđem li u Malavi, morat ću skupo letjeti negdje, vjerovatno doma.
Nelagoda je prisutna cijelim putem do Tetea. Još više zbog stanja autobusa. Pokušavam otvoriti prozor i pada mi okvir u krilo. Prednje staklo je potpuno smrskano, a dijelovi povezani ljepilom. Autobus je kineske proizvodnje pa su sjedala tako uska da dvoje odraslih teško može sjediti na njima. Ali ovdje su ih nagurali po troje u svaki red. Neki stoje cijelim putem do Tetea. Autobus je ponovno dupkom pun. Ali ovaj barem ide.
Cesta je smijurija. Rekao sam da lošiju “asfaltiranu” cestu u životu nisam vidio. Cesta iz Chimoija za Tete još je gora. Rupe su posvuda i asfalta gotovo nema. Slalomski bi se jedva na motoru nekako prošlo po ovoj cesti jer asfaltiranih dijelova je zaista malo. Autobus se polako muči. Često vozi i sa strane po neasfaltiranom proširenju.
Gradova ovdje nema. Samo su sela i to jako siromašna. Kuće su ili posve od slame ili od nabijene zemlje sa slamnatim krovovima. Ljudi sjede uz cestu i zure negdje. Neki nam nude žive kokoše na prodaju. Nekoliko pravih zidanih kuća je potpuno razrušeno. Ostatak rata. Ova pokrajina je bila teško pogođena ratom i nije se oporavila. Danas je jedan od najizoliranijih i najsiromašnijih pokrajina Mozambika.
Gotovo 400 kilometara do Tetea prošli smo za sedam i pol sati i u doba najveće vrućine ušli u Tete. Žao mi je što nemam termometar, ali danas u Teteu je sigurno iznad 40 Celzijaca. I užasna vlaga u zraka. S ruksakom i torbom vučem se po ulicama u potrazi za chapom koja bi me odvezla do malavijske granice. Znojim se ko svinja, odjeća mi je sljepljenja uz tijelo. Kupujem skroz zaleđenu bocu vode. Skroz se odledila za 15 minuta. Nesnosno je kao u Mostaru ljeti. Bio dvaput i nikad više u ljeto me Mostar neće vidjeti. Ali unatoč vrućini Tete se čini kao pristojan grad. Chimoio je veći, ali rupetina. Tete ima oko 55,000 stanovnika, ali ljepše ulice, uređenije trgovine, izvana pristojan hotel u samom centru (gdje razmišljam da bih mogao prespavati ako me ne puste u Malavi). Ono što je u Teteu najvažnije je rijeka Zambezi koja prolazi kroz grad na svom putu iz Zambije prema ušću u Indijskom oceanu. U chapi prelazim preko dugačkog mosta preko Zambezija. Moram priznati da je Zambezi zaista veličanstven: širok i s puno vode, za razliku od svih onih rijeka na koje sam dosad naišao koje su bila ili polusuhe ili potpuno suhe.
Skroz do malavijske granice cesta je tipično mozambikanska. Vozimo se po njoj dva sata. Zobue-Mwanza je ime graničnog prijelaza. Manji je i mirniji od onog zimbabveanskog, ali i tu su oni mijenjači novca. Danas se ne dam preveslati i ne obazirem se na njih. Mozambikanci mi pečatiraju ponovno putovnicu. Ničija zemlja je ovdje dosta dugačka, nekih 7 kilometara, pa pješačenje do Malavija ne dolazi u obzir. Mijenjači novca me i dalje pokušavaju preveslati s novcem, ali mi i nude taksi do Mwanze na malavijskoj strani. Meni je već pun kufer svega i odlazim do mozambikanskih policajaca. I nakon tri dana kalvarije nailazim ovdje na ugodno iznenađenje. Policajci prisiljavaju jednog od mijenjača novca da mi zamijene preostale meticaise u malavijske kwache po službenom tečaju. On mora pristati iako glasno negoduje. Htio me preveslati za 70 kuna. A ovi policajci čak mi pronalaze i besplatan prijevoz do malavijske granice. Jedan stariji bijelac pristaje povesti me na drugu stranu. Kanađanin je koji od 1962. godine živi u Malaviju. Bio je u Harareu i vraća se kući. Tečno govori chichewa jezik, uz engleski službeni u Malaviju, pa mi pomaže s malavijskom imigracijom.
“Mzungu nema vizu? Kako to?”, pita me imigracijski službenik.
“Bio sam u ambasadi u Pretoriji i Maputu i u obje su mi rekli da kod njih proces izdavanja vize dugo traje i da ju je brže dobiti na granici.”, u laži su kratke noge, ali treba se snaći: “Ja inače pišem za jedan časopis o putovanjima pa putujem po Africi u potrazi za materijalom. Stvarno bih htio pisati o Malaviju pa da upoznam Hrvate s vašom zemljom.”
Razmišljam da li da mu pred nosom zamašem s Travelovom press iskaznicom. U Zimbabveu mi ni pamet ne bi palo spominjati da sam novinar. Mugabe ne voli press.
“Ja ovdje nemam vize. Što ćemo sada? Trebaš ići natrag. No, mogao bih ti dati dozvolu ulaska koju onda moraš u Blantyreu zamijeniti za vizu. Ali to je usluga...”, vidim da želi da mu nešto dam. Tražim novčanik što on primjećuje i brže bolje već ispunjava formular za privremenu dozvolu ulaska u zemlju.
Diskretno pitam Kanađanina da li je dovoljno dati 2000 kwacha. Diskretno mi odgovara da je i pola dosta.
Potpisujem formular, službenik ga pečatira, a ja mu u ruke mečem tisućicu (40 kuna). Zadovoljan, zaželjuje mi dobrodošlicu u Malavi. Živjelo mito i korupcija! Nikada nisam dao mito do sada, ali za sve postoji prvi put. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere. Zaista ne znam što bih da sam se morao vraćati u Tete.
Kanađanin me pristaje odvesti do pola puta do Blantyrea gdje ću trebati pronaći kombi. Mozambikanska chapa se ovdje zove matola. Cesta je savršena. Gledam, ali cijelim putem do Blantyrea ne vidim niti jednu rupu. A i matola je u puno boljem stanju od mozambikanske chape. Ljudi su jako susretljivi, spremni pomoći i svi s osmjehom na licu od ušiju do ušiju. Kao da im ga je netko zalijepio za lice.
Mrak je i ne želim hodati po gradu. Prvi hotel koji pronalazim je 100 dolara, ali pristajem. I već vidim da je odnos cijene i kvalitete puno puno bolji u Malaviju. Mozambik je preskup za ono što dobiješ i to će im se kad tad odbiti o glavu.


Bus Chimoio-Tete MT 300,00
Chapa Tete-Zobue (granica) MT 100,00
Dorvic Hotel, Blantyre USD 100,00 (soba s kupatilom, doručak uključen)

15.10.2008. u 23:17 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 44, 29.11.2008. - Dvadeset kuna je najveća novčanica u Malaviju (Blantyre, Malavi)

Blantyre je najstarija europska naseobina u Malaviju iako na prvi pogled tako ne izgleda. Škotska je crkva ovdje osnovala svoju misiju 1876. godine, a nazvala ju je prema malom selu u Škotskoj u kojem je rođen David Livingstone. Iz misije se s vremenom razvio grad. Blantyre je danas najvažniji grad Malavija s oko 550,000 stanovnika, ali nije i glavni grad ove zemlje. Tu titulu nosi Lilongwe koji namjeravam posjetiti pri kraju mog putovanja po Malaviju. U cijeloj zemlji živi oko 13 milijuna stanovnika. Površina Malavija je 118,484 km2 što čini Malavi jednom od najgušće naseljenih zemalja Afrike. To sam primjetio još jučer, ali i danas šetajući po Blantyreu. Posvuda su ljudi, a mnoge žene s malom djecom u improviziranim nosiljkama na leđima samo su dokaz da u Malaviju ne postoji natalitetna politika i da broj stanovnika raste nezamislivom brzinom.
Rekao sam da Blantyre ne izgleda poput najstarijeg grada u Malaviju. Centar grada je Viktorijina Avenija, ne baš jako dugačka, ali veoma uredna. Ovdje se nalazi nekoliko nebodera u kojima se uglavnom nalaze sjedišta malavijskih banaka ili nekih kompanija. Tu je i nekoliko jednostavnih trgovina poput supermarketa, knjižara, kafića, a ono što mi odmah upada u oči jest to da većinu drže doseljeni Indijci. U vrijeme diktature Hastingsa Bande, koja je trajala od proglašenja tadašnjeg Nyassalanda neovisnim od britanske krune 1964. godine pa do 1994. godine kada su održani prvi demokratski parlamentarni i predsjednički izbori u povijesti Malavija, Indijci su bili progonjeni i mnogi su bili prisiljeni prodati svoje trgovine i vratiti se u Indiju. Danas su se očito vratili. Dok čekam vizu u imigracijskom uredu u Blantyreu, par Indijaca također pokušava rješiti svoju radnu dozvolu. Dok oni trebaju čekati nekoliko dana, moja je gotova u sat vremena. Ugodno sam pročavrljao s imigracijskim službenikom i odlazim još malo protegnuti noge po Blantyreu. Nema se ovdje Bog zna što raditi. U gradu je nekoliko kolonijalnih zgrada, ali većina je moderna gradnja. No, za mene je najvažnije da se napokon nalazim u kakvoj takvoj civilizaciji. Uzimam matolu i odlazim do Chichiri shopping centra, udaljenog desetak minuta od centra Blantyrea uz cestu koja vodi za Limbe. Limbe je nekad bio poseban grad, ruka na srce s još manje stvari za zabaviti se u njemu od Blantyrea, ali brzorastući Blantyre je progutao Limbe i danas se Blantyre i Limbe nalaze pod istom administracijom.
Chichiri je najveći, i zapravo jedini moderan, shopping centar u Blantyreu, ali malen, s tek nekoliko trgovina, restorana i Shoprite supermarketom. Nakon pola sata već sam natrag u Blantyreu.
Opskrbljujem se malavijskim kwachama jer ne znam gdje ću sljedeći put imati priliku naići na bankomat. Ovdje u Malaviju bankomat dnevno može po kartici izbaciti maksimalno 20,000 kwacha što i nije loša stvar jer je najveća novčanica ona od 500 kwacha (20 kuna). Imati 20,000 kwacha znači imati 40 novčanica od 500 kwacha! A te su petstotice i malo većih dimenzija!


Viza za Malavi u Imigracijskom uredu u Blantyreu USD 70,00
Doogles, Blantyre MKW 2200,00 (soba sa zajedničkim kupatilom)
MKW 1=HRK 0,04

15.10.2008. u 23:16 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 45, 30.11.2008. - Zar opet u planine?! (Likhubula, Malavi)

Zar opet u planine?!, pitam samog sebe. Očito mi vrag ne da mira. Ali šteta bi bilo doći u Malavi i ne pokušati popesti se na Mount Mulanje, s 3002 metra najvišu planinu ove zemlje. Postoji nekoliko ruta za planinarenje, a dok idem prema Mulanjeu još uvijek ne znam koju ću rutu uzeti ni koliko dana ni gdje ću spavati. I to mi se sviđa. Totalna improvizacija...
Iz Blantyrea ne postoji transport direktno do Mulanjea, a uz to još je i nedjelja. Stoga uzimam matolu do Limbea i od tamo direktno za Mulanje. Imam sreću da na stajalištu minibuseva u Limbeu nailazim na tri Južnoafrikanca koji također razmišljaju uspesti se na Mount Mulanje. Odlučujem im se pridružiti. Svo troje su tridesetogodišnjaci: Marcin je Poljak koji je kao mali došao u Južnu Afriku i od tada živi u Cape Townu; Paulo i Doogle žive u Johannesburgu. Došli su prije dva dana avionom iz Južne Afrike u Blantyre i namjeravaju provesti dva tjedna putujući po Malaviju.
Cesta od Limbea do Mulanjea prolazi kroz prekrano brežuljkasto područje plantaža čaja u čijoj se pozadini uzdižu visoki Thyolo Mountain i Mount Mulanje. Thyolo se naziva glavnim gradom čaja u Malaviju. I s pravom. Jer ovdje se nalazi nekoliko poznatih plantaža poput Satemwe. Zelene plantaže čaja su posvuda. Dokle god pogled seže. Kako je nedjelja, danas nema berača čaja, ali nadam se da ću na povratku s planine imati priliku malo prošvrljati po nekoj od plantaža i vidjeti uživo kako se ubire čaj. Osim plantaža čaja, ovo je područje poznato i po šumama, posebice mahagonija i cedra, ali nažalost lokalnom stanovništvu treba drvo za ogrijev, a neki ga koriste i za izrezbariti suvenire, pa je mahagonija i cedra sve manje i manje. Uz cestu vidim mnoštvo velikih vreća s drvenim ugljenom koje lokalno stanovništvo vjerovatno proizvodi od – mahagonija i cedra.
Izlazimo iz minibusa u Chitakaleu, malenom i krajnje nezanimljivom mjestu s nekoliko trgovina i prašnjavom glavnom ulicom, dva kilometra prije Mulanjea. Ovdje bi trebali pronaći matolu do Likhubule, sela koji se naziva vratima u Mount Mulanje. Matolu nije teško pronaći, ali teško ju je napuniti. Likhubula je maleno selo od nekih 400-tinjak stanovnika u podnožju Mount Mulanjea i malo je ljudi koji putuju između Chitakalea i Likhubule, posebice u nedjelju. Ni nakon sat vremena čekanja i znojenja u matoli, nije ni napola puna. Na kraju vozač ipak pristaje povesti nas prema Likhubuli, ali samo do pola puta. Više mu se ne isplati. Likhubula je udaljena svega 11 kilometara od Chitakalea, ali cesta je neasfaltirana i vrlo loša. S prvim kišama za slabija vozila postaje i neprohodna. No, radnici rade na njoj i popravljaju ju. Glavno da se pomaklo s mrtve točke.
Zelene plantaže čaja i dalje su posvuda oko nas. Usred ničega vozač matole izbacuje nas na cestu. Dalje ne ide. Par lokalaca, željnih zaraditi koju kwachu kao vodiči i nosači na našem sutrašnjem usponu na Mulanje, pokazuju nam prečicu prema CCAP Guesthouse. Zapravo ne znam da li se ona može uopće nazvati prečicom. Cesta je duža, ali prohodnija za nas, gradsku čeljad s teškim ruksacima na leđima. Puteljak kojim nas oni vode je uzak, malo se diže pa spušta, prolazi kroz šumu pa preko potoka. Kada nakon gotovo sat vremena konačno dolazimo do CCAP-a, želim samo tuš i nikakvo više hodanje za danas. Caput. Fin.
CCAP Guesthouse drži crkva (koja točno, nisam saznao). Struja radi na generator, ali generator je u kvaru već mjesec dana i čekaju zamjenu koja nikako da dođe. Voda dolazi iz obližnjeg potoka, ali na kapaljku (predvečer čak i posve ostajemo bez vode jer je rezervar presušio pa ga moraju ponovno napuniti). Ali unatoč svim tim nedostacima, zidane kućice koje CCAP nudi turistima su jako udobne. Usudio bih se reći – dašak luksuza u malavijskoj zabiti.
Dok su Južnoafrikanci otišli planinariti do obližnjeg slapa, udaljenog nekih sat vremena hoda od CCAP-a, ja ipak odlučujem ostati u Likhubuli. Slapova sam se na ovom putovanju nagledao i, osim ako to nisu Viktorijini slapovi, drugi me više neće vidjeti. A i desno oko me počelo nešto zezati. Dosta se zacrvenilo i malo iritira. Bolje ne ići danas na duge pruge. Umjesto toga, s fotoaparatom u ruci mislim da bi moglo biti zanimljivo prošetati malo po Likhubuli i vidjeti kako živi lokalno stanovništvo. Također bih se mogao opskrbiti hranom i pićem za sutrašnji uspon na Mount Mulanje jer na planini postoje samo planinarske kućice i nikakva hrana ili piće.
U CCAP kućici se može čuti žuborenje obližnjeg potoka i dreka sretne djece koja se kupaju u njemu. Spuštam se do potoka i okidam par fotografija klinaca u vodi. Malavijci su jako siromašni, ali čini se sretni ljudi. Neprestano se smiju, osmijeh im je od uha do uha, tako da 'Usukurere!' ('Nasmješite se!') zapravo uopće nije potreban pri fotografiranju. A fotografirati se zaista vole. I za razliku od ljudi u nekim drugim zemljama svijeta, Malavijci ne traže novac za fotografiranje.
“Dobar dan! Kako je?”, pitam seljaka koji radi u polju i priprema zemlju za sjetvu.
“Dobro sam. Ti?”, odgovara mi. Ovdje u Malaviju običaj je odmah uz pozdrav raspitati se o sugovornikovom zdravlju.
“Ide ide. Hoće li kiša?”, pitam ga pokazujući prstom na tmurne oblake koji se polako iz smjera sjevera-sjeverozapada približavaju Likhubuli.
“Ne vjerujem. Možda malo. Kišna sezona obično počinje ovdje u rujnu. Ali već je skoro prosinac i još nismo imali kišu.”, žali se on. Klimatske promjene pogađaju svih na ovoj planeti, ali najviše ljude poput njega čije preživljavanje u potpunosti ovisi o zemlji, a zemlja o kiši.
Malo niže niz cestu prema centru sela pridružuje mi se Mitwe, dečko od možda dvadeset godina. Želi mi pokazati selo i pomoći kupiti namirnice.
“Selo je siromašno pa nećeš pronaći mnogo. U Chitakaleu i Mulanjeu je supermarket i tamo ima više stvari za kupiti.”, upozorava me. Ja sam posve zaboravio na hranu i piće. To je kad idem okolo bez glave.
U jednoj od trgovina pronalazim coca colu i to hladnu. Rjetko se po ovim selima pronalazi hladna coca cola. Zanimljivo je da je u ovim zemljama trećeg svijeta do boce vode teško doći, ali coca cole, koja uopće nije zdrava, ima na svakom koraku. Iskreno, coca cola mi je već navrh glave. Što se tiče hrane, nemam puno izbora. Jedna žena na malenoj lokalnoj tržnici prodaje svoja odlična peciva za svega 10 kwacha (40 lipa) po komadu. Uzimam i vrećicu sirovih, neprženih kikirikija, par manga te par kutija keksiju od kokosa. Više od toga u Likhubuli nema. Na povratku u CCAP ostajem bez jednog manga i kutije keksiju. Zažalio sam se nad seoskom djecom i dao im ih.
Predvečer se nebo otvorilo. Kiša kasni od rujna, ali dolazi baš dan prije nego li se trebamo uspeti na planinu. Peh?


Matola Blantyre-Limbe MKW 100,00
Minibus Limbe-Chitakale MKW 550,00
Matola Chitakale-Likhubula MKW 750,00
CCAP Guesthouse MKW 8200,00 (kuća za četiri osobe s kuhinjom i kupatilom)

15.10.2008. u 23:15 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 46, 01.12.2008. - Ispuštanje duše (Mount Mulanje, Malavi)

Šest je sati. Došao je Jona, naš vodič za alpinističku avanturu na Mount Mulanje. Nepotrebne stvari ostavljamo u Likhubuli i na planinu odlazimo samo s malenim ruksacima na leđima. Toplo je. U zraku je velika vlaga. A tek je rano jutro. Ne želim ni razmišljati kako li će tek biti kasnije. Možda smo trebali krenuti sat ranije s obzirom da se ovdje dani već oko 04:30. Ali Jona je rekao da nije potrebno. Sada, nisam siguran da li je bio u pravu.
Mount Mulanje je planinski masiv površine 650 km2. Litice su mu veoma strme (i stoga jako teške za uspesti se), a na vrhu se nalaze visoravni prekrivene travom, sukulentima i raznim niskim raslinjem, a nailazim i na biljku koja je nalik na našu kadulju. U prosjeku je visina masiva 2000 metara, ali postoji dvadeset vrhova koji prelaze 2500 metara nadmorske visine, a Sapitwa, najviši vrh Mulanjea i čitavog Malavija, ima 3002 metra nadmorske visine.
Sinoć je kišilo poprilično. Puteljak koji vodi na vrh je samo djelomično puteljak. Više je to kanal koji je urezala voda koja se s planine spušta u dolinu. Prvi dio puta vodi nas kroz šumu koja nažalost nije više djevičanska. Ovdje nailazim na ljudsku aktivnost: žena s visokim štapom kida granje u krošnjama ne bi li ih potom prodala na tržnici za ogrijev i zaradila koju kwachu; odrezana debla na svakom koraku, kao i ostaci paljevine, vjerovatno u procesu izrade drvenog ugljena. Jučer sam u Likhubuli vidio razne rezbarije od cedra, ali nisam ih htio kupiti. Cedar postaje ugrožena biljna vrsta u ovim krajevima i bit će tako dokle god postoji potražnja. Bolje ne poticati lokalno stanovništvo da uništava ovo veličanstveno drvo. Putem ih vidimo samo nekoliko.
Uspon je veoma težak i cijelim putem proklinjem samog sebe: “Što li mi je ovo trebalo?!” Vrućina i vlaga su nesnošljivi. Sunce cijelim putem neumorno prži. Sinoć sam uspio u CCAP-u pronaći par boca vode i hvala Bogu na one dvije kutije cedevite koje već 46 dana teglim od doma. Znao sam da će mi kad tad zatrebati. Već godinama bez cedevite ne idem na put.
Nakon četiri sata uspona preko strmih litica nalazimo se na visoravni. Pejzaž se ovdje promijenio: šuma više nema i prevladava samo trava i nisko raslinje. I za razliku od doline, gdje uz zelenu ima i poprilično žute boje, ovdje je gotovo isključivo zelena. Vidi se da je ovdje kišilo puno više nego u dolini. Mislim da je pejzaž jako alpski iako moram priznati da sam Alpe vidio samo pod snijegom, a bez snijega samo na fotografijama. I kad sam pomislio da neću izdržati, preda mnom je nizbrdica i planinarska kućica. Djeluje kao fatamorgana. Nakon šest sati mukotrpnog hoda konačno mogu odmoriti umorne noge. Ne želim razmišljati o sutrašnjem povratku. No, spust je uvijek lakši. Kad nema kiše. A nepunih pola sata nakon dolaska u CCAP planinarsku kućicu počinje lijevati kao iz kabla. Magla je obavila planinu. Ne vidi se ni prst pred nosom. Ne ostaje nam drugo nego li sjediti zamotan u deki na verandi i čitati. Nalazimo se na 1995 metara nadmorske visine i s kišom vani postaje hladno. Paula Therouxa sam odavno završio i sada mi ostaje Agatha Christie: “Smrt na Nilu”. I razmišljam o svom ispuštanju duše danas na Mulanjeu...


Ulaznica u Mount Mulanje MKW 100,00
Vodič za Mount Mulanje MKW 1300,00 po grupi po danu
Krevet u CCAP planinarskoj kućici, Mount Mulanje MKW 850,00

15.10.2008. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 47, 02.12.2008. - Niz planinu (Mulanje, Malavi)

Cijelu noć je padala kiša. Temperatura se noćas spustila na nekih 5 do 10 stupnjeva. Kamin u kojem smo sinoć zapalili vatru nije puno pomogao. Dvostruka deka također. Cijelu sam noć osjećao hladnoću u kostima. Kada je ujutro ipak izašlo sunce i malo ugrijalo, ne da mi se s Južnoafrikancima planinariti pola sata do vidikovca. Vidio sam sasvim dovoljno. Radije ostajem još sat vremena spavati u krevetu.
Malo prije osam pozdravljamo se s čuvarem planinarske kućice i počinjemo se spuštati u dolinu. Danas je puno ugodnije. Ne zato jer je spust, već zato jer se sunce cijelo vrijeme nekako sramežljivo skriva iza oblaka. Tek tu i tamo malo izviruje. Nema tolike vrućine i vlage kao jučer. Na jednom potezu je čak i gusta magla pa se teško mogu uživjeti da sam negdje u Africi. No, da ne bude sve savršeno pobrinula se noćašnja kiša koja je teren učinila skliskim. Oprezno trebamo koračati ne želimo li se kotrljajući spustiti niz padinu. Sjećam se planinarenja na Putukusi u peruanskim Andama kada me je u povratku uhvatila takva kiša, a teren je bio jako sklizak i opasan. Danas je malo bolji, ali prilikom spuštanja ne smijemo se opustiti.
Spust je ipak puno kraći od uspona. Trebalo nam je otprilike četiri sata da se vratimo u Likhubulu. Uzimamo stvari, a Jona nam pronalazi kamion koji će nas prebaciti do Mulanjea.
Gradić je dosta izdužen uz cestu. Tu je nekoliko jednostavnih trgovina, jedan internet cafe koji radi na dial-up principu pa je bolje ne gubiti živce i zaobići ga, nekoliko jednostavnih i jeftinih hotela... I još plantaža čaja... Dogovaram s čuvarem jedne moj sutrašnji posjet.


Mulanje View Motel, Mulanje MKW 900,00 (po osobi u dvokrevetnoj sobi sa zajedničkim kupatilom u hodniku)

15.10.2008. u 23:13 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 48, 03.12.2008. - Akvarijska ribica na tanjuru (Cape Maclear, Malavi)

Prvi grmovi čaja u Malaviju došli su iz Indije. Posađeni su u prvim kolonijalnim danima Nyassalanda početkom 20. stoljeća i ubrzo je proizvodnja čaja postala, uz duhan i šećer, najvažnija gospodarska grana tadašnjeg Nyassalanda i današnjeg Malavija.
Odlazim nakratko na Chitakale Tea Estate da vidim izbliza berače čaja. Na ulazu me čuvar traži 5000 kwacha za upad. Dajem mu 500. Zadovoljno me pušta na posjed. Rano je. Još nije ni osam sati, a berači, muškarci i žene, stari i mladi, već su oko grmova i beru čaj. Svaki ima veliku košaru na leđima u koju baca ubrani čaj, a u ruci dugačak štap koji polaže na vrh grma i pretpostavljam da im koristi za mjerenje. Ubiru se samo svježezeleni mladi listovi čaja, a oni stari se ostavljaju. Na kraju dana svaka košara se važe i na temelju težine svoje košare ovi berači dobivaju nadnicu. Listovi čaja nakon toga se selektiraju, suše i na kraju pakiraju u vrećice čaja koje se onda izvoze po čitavom svijetu. Jako malo čaja na kraju ostane u Malaviju, a i ono malo što ostane, lošije je kvalitete. Okidam par fotografija berača u grmovima čaja, u pozadini se uzdiže Mount Mulanje. Traže me novac, nešto što nije baš uobičajeno u Malaviju, ali vjerovatno zato jer su im nadnice jako male. Par njih dajem nekoliko kwacha.
U povratku u hotel uz cestu pronalazim dječaka koji prodaje odlične fritule za doručak. Veće su od naših i skoro su poput krafni. I jako su ukusne. A svaka dođe svega 10 kwacha (40 lipa)!
Dug je put preda mnom. Htio bih danas stići do Cape Macleara na jezeru Malavi. Potrebna mi je plaža nakon tjedan dana putovanja i mijenjanja hotela svaku noć. Potrebno mi je malo se stacionirati negdje. Prvi korak je najlakši – natrag istim putem u Limbe. Opskrba kwachama na bankomatu jer do Lilongwea bankomata nema, a ne želim ostati bez lokalne valute, iako još imam i dolare i eure. U Limbeu nalazim matolu do Mangochija, koji je na otprilike pola puta do Cape Macleara. Treba samo sačekati da se napuni, a to u podne je već pomalo nemoguća misija. Vani počinje lijevati kao iz kabla. Blato i lokve su posvuda. Gledam ljude kako u japankama gacaju po tom blatu i smeću, mnogi mokri do kože jer nemaju kišobran. Neka samo pada. Nadam se da će kiša potjerati neke od njih u matolu pa da napokon krenemo. Zločeste misli.
Kad napokon krećemo, razvedrilo se i sunce se ponovno probija kroz oblake. Malo izvan Limbea izgleda kao da nikad nije ni padalo. Sve je suho. Pejzaž je tipično afrički: brežuljci prekriveni niskim raslinjem, a uz cestu naselja kućica od blata i slame i tu i tamo polja koja čekaju kišu. Prolazimo kroz Zombu, do 1975. godine glavni grad Malavija. Zomba nipošto ne izgleda kao jedan od važnijih gradova Malavija. Nema ovdje višekatnica. Jedino je glavna ulica asfaltirana. No, okolica Zombe je prekrasna i po prvi put danas vidim guste šume. Uz Mount Mulanje i Nyika i Viphya visoravni nešto sjevernije u Malaviju, Zomba je jedno od najposjećenijih trekking destinacija u Malaviju.
Piše da matola ide za Mangochi. Vozač nas izbacuje u Liwondeu, na pola puta za Mangochi. Kaže da nema dovoljno ljudi i ne želi dalje. Pronalazi nam drugu matolu prema sjeveru. Ova je dupkom puna i tamo gdje ima mjesta za tri osobe, nalazi ih se po četiri ili pet. Jedna osoba čak napola viri van. Matola je opasno prekrcana, ali moram s njom. Jedina mi je šansa da do večeras dođem do jezera. Ne smijem gubiti ni minutu.
U Ulongweu se opraštam s Južnoafrikancima koji odlaze na par dana u Nacionalni park Liwonde. Malavi nije na glasu kao safari destinacija jer zapravo baš i nema puno velikih živina. NP Liwonde je jedno od rjetkih mjesta u zemlji gdje ljubitelji safarija mogu uživati. Ima nešto vodenkonja, nosoroga i slonova no, kako idem za Zambiju i nacionalni park Južna Luangwa, Liwonde mene osobno previše ne privlači.
U matoli se ne mogu ni pomaknuti. Zraka nema. A vozač svako malo još i staje ne bi li ubacio još koju osobu unutra. Lud je. Ma svi su ovdje ludi. A ponajviše ja što se uopće vozim u njoj. Nije ni čudo da nakon AIDS-a, prometne nesreće u Malaviju uzimaju najviše žrtava. Ali nemam druge opcije...
Mangochi je nekada bio važno trgovište robovima u Malaviju. Sve dok britanski kolonizatori nisu stali na kraju trgovanju robovima. Glavni trgovci bili su doseljeni Arapi, uglavnom iz obalnog područja današnje Tanzanije, posebice Dar es Salaama i Zanzibara. Tamo su Arapi još ranije došli iz prostora današnjeg Omana na Arapskom poluotoku. Ti Arapi su u Mangochiju paktirali s najjačim poglavicama koji su hvatali pripadnike neprijateljskih plemena i prodavali ih Arapima koji su ih kasnije u najtežim uvjetima gonili preko Malavija i Mozambika na obalu Tanzanije odakle su ih brodovima kasnije vozili tamo gdje su bili potrebni. Danas, kada gledam stanovnike Mangochija, vidim da neki od njih nisu toliko crni, a u licima im čak i primjećujem arapske crte lica.
Nemam puno vremena za istraživanje Mangochija. Moram nastaviti prema jezeru. Tu mi se nude dvije opcije. Jedna je nastaviti minibusom za Monkey Bay koji je petnaestak kilometara udaljen od Cape Macleara. Međutim, navečer ću teško iz Monkey Baya pronaći prijevoz dalje za Cape Maclear, a ne bih baš želio spavati u Monkey Bayu koji nije ništa više od obične luke odakle parobrod Ilala jednom tjedno kreće na svoje putovanje po jezeru Malavi prema sjeveru. Druga opcija je kamion. Dečki obećaju da ću stići puno brže od minibusa, koji je uz to trenutno tek napola pun, te će me dovesti ravno do vrata Chembe Eagle Nest Lodgea u Cape Maclearu.
Suvozačko mjesto u kamionskoj kabini je samo za mene. Takav je dogovor. Ako već papreno plaćam, želim cijelim putem kakav takav komfort. Dosta je bilo gužvanja za danas. Vozač je dečko od svega devetnaest godina koji izgleda toliko djetinjasto da me strah uopće pitati da li ima vozačku dozvolu.
Vani pada mrak, a meni se čini da neću tako brzo stići do toliko priželjkivanog jezera. Kamion staje svako malo da pokupi ili ostavi putnike koji se guraju iza u kamionu. A kad sam pomislio da stvari ne mogu biti gore i sporije, kamion odjednom staje. Pokvario se. I tako stojimo usred nekog sela kojeg nema ucrtanog na karti. Mrkli mrak. Ulica je neosvjetljena. Osvjetljene su tek neke trgovine i kafići. Iz jednog dopire glasna malavijska glazba. U daljini sijeva i priprema se kiša. Moram priznati da me malo trta. Kako li sam mogao biti toliko glup da krenem s potpuno nepoznatim ljudima u kamionu po mraku?! Skrivam nešto novca u čarapu u slučaju da me zaskoče negdje u ovoj divljini. A da stvar bude još gora, nakon četrdesetak minuta pokraj nas prolazi onaj minibus iz Mangochija. I odlazi. A ja se pitam da li ću uopće stići igdje?
Oko osam navečer smo u okolici Monkey Baya i ponovno stajemo ne bi li vozač natankao kamion dizelom s crnog tržišta. Sada postajem krajnje iziritiran ovakvim ponašanjem. Mrak je, a pred nama je najgori dio ceste – posljednjih petnaestak kilometara iz Monkey Baya do Cape Macleara je neasfaltirano. Cesta je užasna. Nevjerovatno neravna. Podsjeća me na one naborane metalne daske za pranje rublja koje su naši stari imali po kućama, a mnogi ih još uvijek vjerovatno imaju po udaljenim selima po Hrvatskoj. U devet sati sam napokon na svom jezeru. Potpuno sam raskliman i ne želim se micati odavdje sljedeća dva tri dana. Žicam čuvara da nagovori glavnog kuhara da mi nešto spremi za večeru. Cijeli dan od žurbe nisam stigao ništa pojesti. Jedino što sam danas pojeo bile su one fritule za doručak u Mulanjeu. Gladan sam kao vuk. Pojest ću bilo što. Kuhar dolazi iz svoje kućice samo zbog mene i otvara kuhinju. Na roštilju mi sprema chambo ribu iz jezera. Riječ je o ribi iz porodice ciklida. Dok jedem, razmišljam o tome da velik broj akvarijskih ribica koje se mogu kupiti kod nas dolaze upravo iz jezera Malavi. Mnoge su iz porodice ciklida. Chambo je bljutav čak i zasoljen pa mislim da je moje eksperimentiranje s akvarijskim ribicama završeno.


Matola Mulanje-Limbe MKW 400,00
Matola Limbe-Mangochi MKW 1100,00
Kamion Mangochi-Cape Maclear MKW 7000,00
Chembe Eagles Nest, Cape Maclear USD 60,00 (bungalov s kupatilom, polupansion)

15.10.2008. u 23:11 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 49, 04.12.2008. - Jezero ili more? (Cape Maclear, Malavi)

Dobro sam se naspavao uz zvukove valova koji udaraju o pješčanu plažu. Sinoć je bilo toliko mračno da plažu i jezero nisam ni vidio.
Jezero Malavi je treće najveće jezero u Africi, nakon jezera Viktorija i Tanganyika. Malavi ima površinu od 118,484 km2, a petina toga otpada na jezero. Malavi jezero dijeli s Mozambikom i Tanzanijom, a u Tanzaniji ono još uvijek nosi staro kolonijalno ime Nyassa. Voda iz jezera Malavi otječe na krajnjem jugu u rijeku Shire koja teče u Mozambik gdje se ulijeva u moćnu rijeku Zambezi, a ona pak u Indijski ocean. Jezero Malavi obiluje slatkovodnim ribama. Procjenjuje se da je u jezeru prisutno preko 500 različitih vrsta riba. Točan broj se ne zna jer se gotovo svaki dan pronađe neka nova vrsta. Također nije poznato koje od tri velikih afričkih jezera ima više ribljih vrsta, ali zna se da toliko ribljih vrsta nema u niti jednom drugom jezeru na Zemlji.
Chembe Eagles Nest ima privatnu plažu. Nije velika, ali je čista. I pješčana. Jezero je veliko i svako malo uhvatim sebe razmišljajući kako li je lijepo ovdje na moru. Jer zaista me jezero Malavi i ova plaža podsjećaju na more. U daljini vidim obrise zapadne obale jezera. Nešto bliže preda mnom su otoci Domwe i Thumbi koje je moguće posjetiti. Malo dalje još nekoliko manjih otoka. Nije pretoplo. Kiša je padala noćas i malo je ohladila. A tu je i lagani povjetarac.
Odlučujem prošetati selom Chembe, jedinim selom na poluotoku. Nekada je Cape Maclear bio veliko hipijevsko okupljalište, uz Kathmandu i Marakeš jedno od najpoznatijih na svijetu. Danas je atmosfera puno mirnije, posebice u ovo doba godine kada je niža sezona. Pretpostavljam da je u srpnju i kolovozu sve puno. U Cape Maclearu ima nekih desetak lodgeova, neki su jeftiniji, neki skuplji. U Chembe Eaglesu trenutno smo samo ja i Pattersonovi – on čini se Englez, ona čini se Indijka, i dijete križanac od nekih 4-5 godina.
Chembe je nažalost najsmrdljivije i najprljavije selo koje sam u životu vidio. Same kuće još i nisu toliko loše. Većina je zidana sa slamnatim krovovima. Ali posvuda uokolo leže pobacane plastične i staklene boce, najlonske vrećice... Koze i kokoši šetaju okolo po selu, čak i nesmetano pasu po derutnom lokalnom groblju. Životinjskih govana je posvuda – po ulici, po grobovima, po plaži... Smrad je neizdržljiv. Smrad govana i osušene smrdljive ribe. Diže mi se želudac. A domoroci leže u tom smetlištu. Što bržim korakom vraćam se u Chembe Eagles Nest, moju malenu oazu.

15.10.2008. u 23:09 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 50, 05.12.2008. - Sve četiri u zrak (Cape Maclear, Malavi)

Namjeravao sam danas otići na kratko jedrenje po jezeru s ronjenjem, ali nekako sam umoran. Zadnjih sam tjedan dana bio samo u pokretu. U svakom hotelu noćio sam samo po jednu noć i to me je dosta iscrpilo. Danas želim biti u ležaljci na plaži pod slamnatim suncobranom sa sve četiri u zraku. Agatha Christie u ruci. Kupanje u toplom jezeru. I bez razmišljanja o ičemu.
Pokušavam malo gledati televiziju i pohvatati što se događa u svijetu. Posvuda samo pričaju o financijskoj krizi. Ako nije kriza na tapeti, onda je epidemija kolere u Zimbabveu. Država se raspada, vodovodni sustav više ne postoji pa ljudi skupljaju vodu po cesti. Od kolere je već umrlo preko 500 ljudi, a bolnice su također u jako lošem stanju jer nemaju lijekova. Bolesnike šalju preko grane u Južnu Afriku i Zambiju, ali broj mrtvih raste. Gasim televiziju. Previše crnih vijesti za današnji dan.
Predvečer uživam u prekrasnom zalasku sunca na jezeru Malavi. Večeram kozetinu. Vjerovatno su male šanse da to nije jedna od onih koza koje su jučer brstile travu oko groblja u Chembeu.

15.10.2008. u 23:08 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 51, 06.12.2008. - Zar je ovo glavni grad? (Lilongwe, Malavi)

Sinoć je najprije opasno sijevalo nad jezerom, a zatim je ponovno počela kiša. Kišna sezona je uistinu počela u Malaviju, ali dobra stvar ovih afričkih kiša jest da gotovo uvijek padaju samo noću, a dani su uvijek lijepi i sunčani.
Tako i jutros kad sam se probudio, kiše više nije bilo. U 05:30 već se dobrano razdanilo i sunce se već pripremalo izaći. Mene je već čekao kamion da me odveze natrag u Monkey Bay. Ovaj se put vozim odostraga, kao pravi Afrikanac.
Današnji dan rano je počeo s iznenađenjima, ali ne žalim se dok god su ona ugodna. Očekivao sam ponovno neku prekrcanu matolu ili minibus. Došao je pravi pravcati autobus kakvim se još na ovom putovanju nisam vozio. AXA je trenutno najbolja autobusna firma u Malaviju. Kažem 'trenutno' zato jer je ovo Afrika, a u Africi novi autobusni prijevoznici ili niču iz dana u dan kao gljive poslije kiše ili nestaju s pozornice brzinom svijetlosti najčešće bankrotirajući. Tako je donedavno najbolji malavijski autobusni prijevoznik Shire bankrotirao, ali njegovo se ime još uvijek vidi po autobusima i autobusnim kolodvorima po Malaviju koje su kupili neki drugi ljudi. Moj današnji autobus ima za svaku osobu sjedalo, a ne kao dosada da se na jednom sjedalu guraju po dvije osobe. Po prvi put nema guranja, stiskanja, bliskih susreta sa suputnikovim miomirisima... Napokon se vozim kao čovjek, a ne kao životinja! Skoro – iznimno glasna malavijska glazba preko zvučnika kvari osjećaj ugode. I u diskoklubu je manje decibela.
Iznenađenjima danas nema kraja. Bio sam pripremljen na lošu cestu do Lilongwea i čak do 10 sati vožnje. Tako stoji u oba moja vodiča: “Putovanje od Monkey Baya do Lilongwea je noćna mora.” No, cesta je odlična i čini se nova. Ubrzo uz cestu vidim i tabelu s objašnjenjem: “Financirano od strane Europske Unije”. Saznajem da se i trajanje vožnje poprilično smanjilo – umjesto do 10 sati truckanja po kakvoj takvoj cesti, danas treba svega oko četiri sata na novoj cesti da se iz Monkey Baya stigne u malavijski glavni grad.
Iz daljine gledam zapadnu obalu jezera: visoke planine poput bedema odvajaju jezero od zapadnog Malavija i Lilongwea. Te planine i jezero uopće su dio velikog afričkog Rifta koji se proteže od Crvenog mora na sjeveru pa do Mozambika na jugu. Nastao je tektonskim pomicanjem zemljine kore u dalekoj prošlosti. Prelazimo preko planina da stignemo do Lilongwea. Pozdravljam se s malavijskim jezerom.
Vožnja do Lilongwea nije baš trajala četiri sata kako mi je rečeno. Više je bilo pet i pol sati. Ali još uvijek je to puno kraće od prvotno očekivanih deset sati. Koje olakšanje kad na glavnom autobusnom kolodvoru u Lilongweu izlazim iz autobusa i ne moram više slušati malavijsku glazbu. Ima sličnosti s jamajkanskom reggae glazbom, ali nakon pet i pol sati glazbenog teroriziranja ne želim čuti više ni jednu jedinu notu!
“Glavni grad... ok. Ovo je glavni grad.”, gledam kroz prozor taksija dok me vozi prema hotelu. Lilongwe liči na malo veće selo. Grad je novijeg datuma. Prije 1975. godine kada ga je Banda proglasio novim glavnim gradom Malavija, ovdje nije puno toga bila. Tih godina počelo se graditi, u prvom redu zahvaljujući južnoafričkom novcu. Naime, u vrijeme južnoafričkog apartejda Hastings Banda je održavao, unatoč embargu, dobre gospodarske veze s Južnom Afrikom. I Južnoafrikanci su mu se zahvalili izgradivši novi glavni grad. Nema ovdje nebodera. Zapravo, najviša zgrada je jednokatnica. “Rijeka” Lilongwe dijeli grad na stari i novi dio, tj. onaj dio prije i onaj nakon 1975. godine. Blatnjava je, posvuda je smeće, ali ni ovdje to očito previše ne zabrinjava ljude koji se kupaju u rijeci i peru robu. Odlazim do glavne tržnice u potrazi za magnetom za frižider. Tržnica je pravo ogledalo Lilongwea: prljava i smrdljiva, limene straćare nagomilane jedna do druge u kojima se prodaje sve, od mesa i ribe (s puno muha) do najčešće raznih automobilskih dijelova. Magnet za frižider ovdje ne pronalazim. Pronalazim ga na kraju u hotelskoj suvenirnici!
U Mozambiku se ne sjećam da sam naišao na prosjake. Ovdje u Malaviju naišao sam na njih već u Blantyreu, a sada i u Lilongweu. Čim vide stranca, odmah krene jedno te ista spika:
“Mzungu! Boss! Money!, i ispružene ruke, molećljive oči.
Navečer, dok pišem ove retke, do mene dopire poziv mujezina na molitvu s minareta obližnje đamije. Malo me to iznenadilo. Zaboravio sam da je u Malaviju 12% stanovništva muslimanske vjere. Većina su ipak kršćani.


Kamion Cape Maclear-Monkey Bay MKW 300,00
Bus AXA Monkey Bay-Lilongwe MKW 850,00
Kiboko Town Hotel, Lilongwe USD 45,00 (soba s vlastitim kupatilom, doručak uključen)

15.10.2008. u 23:07 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 52, 07.12.2008. - Mister, vizu ste mogli dobiti i na granici! (Nacionalni park Južna Luangwa, Zambija)

Samo pola sata! Toliko je trajalo čekanje jutros da se popuni matola i krene iz Lilongwea prema zambijskoj granici. Rekord nad rekordima u Africi! Čak nije bila ni skroz popunjena pa je dvosatna vožnja do Mchinjia na zambijskoj granici bila neobično ugodna.
Malavijski imigracijski službenik me nezainteresirano pušta iz zemlje, a zambijski uzima moju putovnicu i s širokim osmjehom na licu konstatira da još nikada nije ovdje imao čovjeka iz Hrvatske. I dodaje:
“Vizu ste dobili u Maputu? Ali mister, istu ste bez problema mogli dobiti i ovdje na granici! Hrvatska je u Europi, a s Europom nemamo problema. Indija i Pakistan je druga priča... Oni dolaze u Zambiju i ostaju ovdje živjeti i raditi. Za njih treba posebno odobrenje iz Lusake.”
No, to je Afrika. A u Africi je malo sigurnih stvari i, kada se sve zbroji i oduzme, bolje je unaprijed pribaviti vizu. Barem se jednom ne trebam brinuti hoće li me pustiti ili ne u zemlju.
Cesta se na zambijskoj strani naglo pogoršava. To me iznenađuje jer Zambija je puno bogatija od Malavija ili Mozambika. Asfaltirana je, ali uska i već su je naveliko počele “nagrizati” rupe. Taksi od granice do Chipate, prvog mjesta na zambijskoj strani, dosta se muči s desetak kilometara ceste. Imam osjećaj da na ovom putovanju samo pišem o lošim cestama i još lošijim autobusima i da sam i dragom Bogu dosadan, ali zaista je teško ne primjećivati u kakvom jadnom stanju su ovdašnje ceste i prijevozna sredstva koja se kreću po njima. Možeš zatvoriti oči i staviti slušalice na uši i slušati glazbu s iPoda, ali još uvijek ćeš poskakivajući osjećati svaku rupu i rupicu na cesti.
Chipata je prašnjava. Ništa novo. Jedan od tipičnih provincijskih afričkih gradića bez asfaltiranih ulica. Prašina i smeće posvuda. Autobusni kolodvor je barem ograđen prostor, ali osim toga i velikog natpisa na glavnoj zgradi 'Chipata Municipal Bus Station', teško bi se moglo dokučiti da se radi o autobusnom kolodvoru. Nalazim kombi za Mfuwe, vrata u nacionalni park Južna Luangwa, ali kako u ostatku Afrike, tako i u Zambiji, stvari se sporo kreću. Gotovo četiri sata je potrebno da se kombi, koji službeno prima jedanaestero ljudi, napuni s njih 17. Sjedala su razderana, iz mnogih vire željezne opruge, ali nitko se na to uopće na obazire. Ovdašnji ljudi su se naučili na ovakvo stanje prijevoznih sredstava i samo sliježu ramenima i ne protestiraju. A oni su ti koji bi trebali protestirati. Ne stranci, ne turisti koji dođu i odu, već oni koji iz dana u dan se voze u ovim krntijama opasnim po život. I ja samo sliježem ramenima i šutim.
Cesta do Mfuwea je posve neasfaltirana (iako sam gotovo siguran da postoji i druga asfaltirana, no vozač čini se radije ide makadamom da bi prošao kroz sela i nagurao u kombi još ponekog putnika). Nema puno kilometara između Chipate i Mfuwea – njih oko 120. Ali vožnja traje čak tri i pol sata! Makadam je jako loš jer je u Zambiji uvelike počela kišna sezona (čak i sada sipi kišica) pa su blato i lokve posvuda. Na nekim dijelovima kombi se muči i čak naginje toliko da me strah neće li se u jednom trenutku i prevrnuti. Malo jača i duža kiša i mislim da će ova “cesta” (čitaj, kozji put) postati posve neprohodna. Dobra strana priče je da je sve uokolo lijepo zeleno i upravo zelena boja daje ovoj niskoj turističkoj sezoni i posebno ime – zelena sezona. Da mi netko baci ovdje bez da mi kaže gdje sam, nikada ne bih zaključio da sam u Africi. Zaustavljamo se na pola puta ne bismo li se opskrbili mangom čijih stabala ovdje ima na stotine.
Flatdogs Camp smješten je na samom ulazu u Nacionalni park Južna Luangwa, jednu od najboljih safari destinacija u Africi, na samoj obali rijeke Luangwa. Samo rijeka dijeli kamp od nacionalnog parka gdje obitavaju slonovi i žirafe, impale i zebre, lavovi i leopardi... Da ne ispadne da bezveze već 52 dana teglim šator po Africi, odlučujem kampirati. Flatdogs ima platforme u drveću, dvadesetak metara iznad zemlje, gdje je moguće postaviti šator. Pronalazim jednu tik uz Luangwu. Podižem šator, Kineza kojeg sam kupio prije koju godinu u Konzumu za 50 kuna. I čuda li neviđenog – s Kinezom sve štima! Šator je malen, jedva bi se dvije odrasle osobe mogle u njega ugurati, ali lagan i jednostavan za postaviti. Više ni ne trebam.
Pogled s platforme je nezaboravan - rijeka Luangwa i u njoj vodenkonji nalaze mi se na dlanu. Tonem u rani san osluškujući zvukove afričke divljine: negdje po drveću skaču babuni, blisko glasanje zrikavaca i ptica, malo dalje vodenkonji, a tamo negdje u daljini u nacionalnom parku, dok sve više tonem u san, razabirem i zvuk slonova.


Matola Lilongwe-Mchinji MKW 700,00
Taksi Mchinji-zambijska granica MKW 300,00
Zambijska viza u veleposlanstvu u Maputu USD 25,00
Taksi zambijska granica-Chipata ZKW 20,000
Kombi Chipata-Mfuwe ZKW 60,000
Flatdogs Camp, Nacionalni park Južna Luangwa USD 7,50 (camping)
ZKW 1=HRK 0,0012

15.10.2008. u 23:06 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 53, 08.12.2008. - Pazi se vodenkonja, slonova, kobri i raznih drugih živina! (Nacionalni park Južna Luangwa, Zambija)

Već oko četiri ujutro počeli su se glasno glasati vodenkonji u rijeci Luangwi. Pokušao sam se okrenuti i nastaviti spavati, ali bezuspješno. Moja mala idila u krošnji drveća baš i nije posve idilična.
Gledam okolo dok se spuštam po ljestvama do wc-a. Na nekoliko mjesta u kampu piše da Flatdogs nije ograđen i ima sreće da divlje životinje nesmetano ulaze u kamp i šetuckaju uokolo. Najčešći posjetioci su vodenkonji i slonovi, ali zna se naići i na lavove, iako puno puno rjeđe. Iskreno, ne znam da li je sreća ili ne, znati da dok spavaš oko tvog šatora šetaju divlje životinje. Hvala Bogu, nalazim se dvadesetak metara iznad zemlje pa sam siguran od slonova, vodenkonja i sličnih živina. No, čujem da ima i kobra te da izlaze iz rupa kad počnu kiše i najčešće u večernjim satima. Čini se da je upravo danas jedna opasno ugrizla čuvara u susjednom kampu. Tražio se doktor.
“Don't worry! Kobre se ne penju na drveće.”, umiruju me, a ja se nadam da je uistinu tako. Bliski susret s kobrom nije na listi mojih afričkih želja.
Na kraju mi valjda ostaju samo babuni koji neumorno skaču po drveću i oko mog šatora. Saznajem da se drvo na kojem se nalazi moj šator, a i mnogi drugi, zove drvo kobasica jer su mu plodovi u obliku velikih kobasica koje su, kad padnu, omiljeno jelo vodenkonja i babuna. Neki su babuni veći, neki manji, a neki male bebe koje se drže za trbuhe svojih mama dok se one pentraju okolo po drveću. I bezopasni su dok god ih se ne hrani. Navodno...
Noćas nas je bilo svega troje u čitavom kampu tako da danas bilo kakva vrsta safarija otpada jer nema minimalnog broja zainteresiranih. Popodne dolazi neka grupica pa odlazak na safari sutra već dogovoren. Meni ne preostaje ništa drugo nego uživati uz rijeku ili uz bazen ili jednostavno se prežderavati u restoranu (iako cijene od 10 dolara naviše po jelu nisu nimalo niske).

15.10.2008. u 23:05 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 54, 09.12.2008. - Safari i opet...kiša (Nacionalni park Južna Luangwa, Zambija)

Bez problema se dižem na vrijeme za jutarnji safari. Počinje u 06:00 sati. Ja sam već budan od malo iza 04:00 jer su jutros vodenkonji još glasniji nego inače. No, jako sam lijepo noćas spavao u šatoru. Nije bilo ni toplo ni hladno – savršena temperatura. Vani je na trenutke tijekom noći sipila kišica tako da je zaista bilo ugodno spavati u šatoru.
Samo nas je dvoje na safariju. Očekivao sam više ljudi, ali na kraju idemo samo Berlinčanka Barbara i ja. I možda je bolje tako. Bez gužve.
Nacionalni park Južna Luangwa je, uz Kruger, Serengeti, Amboseli, Etoshu i Ngorongoro, jedan od najboljih nacionalnih parkova Afrike. Ima čitavu paletu životinja koju imaju i parkovi poput gore navedenih, ali čar Južne Luangwe leži u činjenici da je još uvijek poprilično nepoznata širokim masama safari turista tako da nema gužve kao što je to slučaj s tanzanijskim ili kenijskim nacionalnim parkovima. U Južnoj Luangwi posjetitelj zaista ima osjećaj da je on tu radi nacionalnog parka i divljih životinja, a ne obratno, da je nacionalni park uređen kako bi se gotovo isključivo privukle što veće mase safari turista.
Nacionalni park Južna Luangwa prekriva oko 9050 km2 površine i ime parka dolazi od jednostavne činjenice – nalazi se u južnom toku rijeke Luangwa. Uz ovu rijeku smještena su još tri nacionalna parka, svaki sa zavidnim brojem životinja – Sjeverna Luangwa, Luambe i Lukusuzi, ali za njih nažalost tijekom ovog mog posjeta Zambiji nemam vremena. Južna Luangwa je najbolji od četiri nacionalnih parkova i, iako je ujedno i jedan od najizoliranijih nacionalnih parkova Zambije, što sam imao prilike vidjeti prekjučer kada sam putovao do njega, nije mi žao truda.
Sama rijeka Luangwa obiluje životinjama – osim već spomenutih vodenkonja i krokodila, u rijeci živi dvadesetak vrsta riba i dok prolazimo preko mosta preko rijeke koji označava ulaz u park, vidim nekoliko ribara koji ribare na Luangwi u svojim kanuima, tzv. makoro, svaki izdubljen od jednog komada debla. I nije to jednostavan posao. Ribariti na Luangwi je veoma opasno. Tu su krokodili, ali još opasniji su vodenkonji koji, ako ih naljutiš, mogu kao iz šale prevrnuti kanu i pogostiti se ribarima.
Prostor današnjeg nacionalnog parka od davnine je bilo jedno veliko lovište gdje su bogati zapadnjaci dolazili loviti divlje životinje kako bi se kasnije doma mogli hvaliti slonovkim kljovama, rogovima antilopa ili tepihom od lavlje ili leopardove kože. Lovilo se ovdje sve do sredine 20. stoljeća kada se započelo s prvim znakovima zaštite životinjskog svijeta. Najprije je ovdje ustanovljen zaštićeni privatni rezervat, a 1972. godine rezervat je proglašen i nacionalnim parkom. No, unatoč velikom izlovu u prošlosti, ovaj nacionalni park obiluje životinjama. Jedine prave žrtve su nosorozi kojih ne samo da više nema u Južnoj Luangwi, nego u čitavoj ih je Zambiji ostalo samo četvero i to u nacionalnom parku Mosi-Oa-Tunya, kod Viktorijinih slapova.
Nismo ni ušli u nacionalni park, a već su nas “zaskočile” žirafe. Da budemo precizniji – Thornicroft žirafe, endemične vrste u nacionalnom parku Južna Luangwa. One se razlikuju od žirafa u Južnoj Africi po izrazitijoj pigmentaciji. Malo dalje nailazimo na slonove. Pa još slonova. I opet slonovi. Južna Luangwa ima zavidnu populaciju afričkih slonova, a u ovo vrijeme vidimo i puno malih slonića od kojih neki imaju tek koji mjesec. Od antilopa najčešće su ponovno impale (ili McDonalds antilope) te puku, koje nisam vidio u južnoafričkom Krugeru, a izgledom i ponašanjem veoma su slične impalama, no na guzici nemaju McDonalds znak. U Južnoj Luangwi su i posebne zebre, tzv. Crawshay zebre, koje se razlikuju od uobičajenih zebra koje se pronalaze po čitavoj Africi jer nemaju smeđe linije između onih crnih. Tu je i waterbuck i divlja svinja (warthog), ali ono što me posebno impresionira u Južnoj Luangwi je velika populacija raznih vrsta ptica, od kojih neke imaju prekrasno obojeno perje. U Južnoj Luangwi ima preko 400 različitih vrsta ptičjeg svijeta. Pobjedu po meni odnosi tzv. crowned crane, nazvana tako jer na glavi ima perjanicu, inače nacionalna ptica Ugande i nalazi se na ugandskoj zastavi. Fisheagle, vrstu orla, inače nacionalnu pticu Zambije koja se nalazi na zambijskoj zastavi, također ovdje pronalazimo. Tu su i razne vrste roda te ptica strvinarki, nalik na naše bjeloglave supove. Slučajno pronalazimo lešinu vodenkonja oko kojeg se sjatilo mnoštvo strvinarki. No, vodenkonj ima jako debelu kož pa dok ne omekša s vremenom, strvinarke se hrane vodenkonjevim najmekšim dijelovima – očima. A kad koža dovoljno omekša, počet će se hraniti iznutricama. Ako ih ranije, tj. u večernjim satima, ne preteknu drugi pretendenti na prijestolje strvinara – hijene.
A onda nalazimo lavove. Grupa od njih osam, tata lav s velikom grivom, nekoliko lavica i mladunčadi od nekoliko mjeseci, lijeno leže u hladu nekoliko grmova. Oni su noćne životinje i nakon ranojutarnjeg lova, miruju sve do večeri. I lavovi, iako sada djeluju pospano, zaista s pravom nose titulu kralja životinja. Veličanstvene su to životinje! A naš vodič Erik u otvorenom džipu dovozi nas na dva metra od jednih od najopasnijih afričkih predatora. Srce jako kuca, skoro pa osjećamo dah ovih životinja. Adrenalin. Tada se jedan mladi lav naglo diže i mi mislimo da kreće na nas. No on se samo premješta iz hladovine jednog grma u hladovinu drugog.
Na večernjem safariju malo nas je više – ukupno šest. Tu smo opet Nijemica i ja, zatim stariji Englez i Engleskinja koji su prije četiri tjedna krenuli na putovanje iz Ugande, te dvije Nizozemke. Očekujemo pronaći lavove i leoparde u lovu. Ali nakon dva sata dobivamo pravo afričko nevrijeme. Od životinja puno navečer ne viđamo – nekoliko slonova, vodenkonja koje je kiša izmamila iz rijeke, naravno impale i pukui na stotine (čini se jedine lude životinje poput nas da po ovoj kiši hodaju okolo), dva afrička bizona koji se valjaju u blatu kako bi se ohladili (iako uz kišu koja nemilice pada ne znam od čega se hlade – vjerovatno su samo lijeni), jedan baby krokodil... A kiša pada i pada u velikim kapima. Grmi i sijeva. Iako imamo kabanice, one nam ne pomažu previše i ubrzo smo posve mokri. A tada naš džip staje u blatu i mi moramo izaći ne bismo li ga malo pogurali. Uspijevamo. No, ubrzo je potrebna još jedna intervencija i puno ozbiljnija i svi na kraju završavamo u blatu. Kiša ne prestaje. Na kraju složno odustajemo od safarija i vraćamo se u kamp kojim šeću (i ovaj put zaista) – vodenkonji. Vidimo ih nekoliko i nije nam svejedno.
Noćni čuvar s reflektorom me prati u šator. I tamo neugodno iznenađenje. Kada sam odlazio na safari, zaboravio sam povući patent na vanjskim vratima! Kiša je dobro namočila polovicu šatora. Ja mokar do kože. Blatnjav. Gore ne može biti...


Ulaznica u Nacionalni park Južna Luangwa USD 25,00
Jutarnji safari (4 sata, 06:00-10:00) USD 40,00
Večernji safari (4 sata, 16:00-20:00) USD 40,00

15.10.2008. u 23:04 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 55, 10.12.2008. - Vodenkonj na večeri (Nacionalni park Južna Luangwa, Zambija)

Kiša je padala cijelu noć. Sijevalo je i grmilo. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidio tako velike kapi. A šator nije posve izdržao. Cijelu se noć voda skupljala oko ulaza, a ja proklinjao i sebe i Južnu Luangwu i Zambiju. Sa zorom noćna mora je napokon završila. I ja odlučio da sklopim šator.
Ali iz Južne Luangwe danas ne mogu. Noćašnja je kiša toliko natopila cestu da bi bilo suludno danas krenuti na put. Tko zna koliko bi sati danas trebalo da se prijeđe onih 120 kilometara iz Južne Luangwe do Chipate. I tko zna da li bih se do kraja dana uopće dočepao Chipate. Na kraju odlučujem ostati u Flatdogs još jednu noć. Atmosfera je više nego ugodna, hrana skupa, ali slasna, a ne zaboravimo ni bazen koji je odličan lijek za ovu vrućinu i vlagu koja je uslijedila nakon kiše. Ovu posljednju noć spavat ću u safari šatoru. Flatdogs ih ima nekoliko, smješteni tik uz rijeku, sa strujom, ventilatorom, kupaonicom.
Razmišljam da li da odem na još jedan safari, ali ipak mi se ne plaća ponovno upad u nacionalni park. A i Južna Luangwa je danas sigurno pod vodom. Jučer navečer je bilo problema. Prije velike kiše. A nakon nje...
Navečer lijepo večeram s Barbarom kad nam odjednom na večeru došeće vodenkonj. Godi im mokro vrijeme i ove sramežljive životinje danas su se čini se okuražile i izašle iz rijeke. Moram priznati da mi nije svejedno dok okolo šeće vodenkonj od 4.5 tona. I vjerovatno nije jedini. Kad padne mrak, mnogo ih izlazi iz Luangwe kako bi pobrstili svježezelenu travu u kampu. A onda se pred zoru vrate natrag u rijeku na spavanje.
Kako sutra odlazim rano ujutro, večeras sređujem račun u Flatdogsu. Udarila me skoro kap kada mi na naplatu dolazi 290,50 američkih dolara! Safari nije jeftina stvar. S druge strane, Južna Luangwa je zaista posebna i iako je svota visoka, ne mogu reći da račun plaćam teška srca. Usluga u Flatdogsu je zaista bila vrhunska.


Flatdogs Camp, Nacionalni park Južna Luangwa USD 30,00 (safari tent)

15.10.2008. u 23:03 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 56, 11.12.2008. - Kod Nene (Lusaka, Zambija)

Babuni se kolju negdje oko mog šatora. Ni vodenkonji nisu premirni. Oko 02:00 budi me sve jača buka vodenkonja. Gledam van i imam što vidjeti – nekih 20 do 30 metara pred mojim šatorom čitavo krdo vodenkonja mirno pase travu. Ne mogu zanijekati da me nije malo strah. Ipak između mene i njih se nalazi samo mreža za komarce i 20-30 metara. Ove grdosije bi bez problema mogle preći preko mog šatora ili, u najboljem slučaju, ući u moj šator.
Prisiljavam se da ponovno zaspim, ali već u 04:00 zvoni budilica. Za pola sata čeka me prijevoz za Mfwue koji se nalazi pet minuta vožnje od kampa. Vani se tek počinje daniti. Kiše nije noćas bilo i nadam se da je cesta do Chipate prohodna.
Čuda se događaju i u Africi! Kombi iz Mfuwea za Chipatu kreće iako nije pun. Unutra nas je svega petero, a ja uspijevam uloviti prednje, suvozačko mjesto što mi omogućava da još malo slopim oči. Tu i tamo se budim da primjetim da se kombi polako puni kako prolazimo kroz sela. Cesta je loša, ali ne onoliko koliko sam očekivao. Na mjestima skoro da se ne prevrćemo. Na drugima skoro da ne stajemo u blatu. Između svojih etapa spavanja uspijevam vidjeti ljude kako rade u poljima. Pokušavaju iskoristiti početak kišne sezone da zasade nešto što će ih prehraniti u mjesecima suše. Na nekim poljima već nešto raste. Primjećujem da prevladava kukuruz. Pretpostavljam da je to bijeli kukuruz koji Zambijci, ali i Malavijci, Mozambikanci i Južnoafrikanci, koriste za pripravljanje nsime, nešto nalik na pire od kukuruza. Nsima je tradicionalno jelo ovih zemalja (u Južnoj Africi je poznata kao pap) koji obično ide uz malo piletine ili ovčetine ili kozetine ili, u najgorem slučaju, samo povrće.
Tik pred Chipatom stajemo na policijskoj blokadi. Takvih ima na svakom koraku po ovim zemljama. Policajac pregledava kombi i čini mi se da pronalazi defekt sa žmigavcima. Ostavlja nas da čekamo. Gledam na sat. Promašit ću bus za Lusaku u 09:00 sati. Vidim da vozač priprema “poklon” za policajca. Ubrzo krećemo, ali policajac svejedno ide s nama do Chipate. Konačno odredište nije nam autobusni kolodvor, nego policijska stanica u Chipati. Ostavljam vozača da se dalje nateže s vlastima, a ja hitam prema kolodvoru u nadi da ću ipak uhvatiti bus za Lusaku. I dok silazim cestom prema kolodvoru, jedan bus ide mi u susret. I sreća mi se ponovno osmjehnula – to je bus za Lusaku!
Do Lusake je malo više od 600 kilometara. Bus je udoban, koliko može biti udoban jedan autobus u Africi. No, nije to ni minibus ni kombi, već pravi pravcati bus, a svaki putnik ima svoje sjedalo. Da bih malo razjasnio stvari, bus je malo gori od našeg Čazmatransa što je, u usporedbi s mnogim drugim busevima po Africi, dovoljno da se ovaj zove luksuznim. Ni cesta nije loša. Čini se da je nedavno obnovljena i do Lusake preko mnogih brežuljaka (ovaj dio Zambije je nevjerovatno brežuljkast) treba nam osam sati.
Smještam se u Kuomboka Backpackers. Nedavno obnovljen, hostel je čist i udoban i – pristojne cijene. Danas dok sam se vozio prema Lusaki razmišljao sam kako ću, istog trena kad dođem doma, na jedne dobre čevape. A i na sarmu se ne bih žalio. Ne mogu reći da u Africi ne jedem dobro. Zapravo, imam osjećaj kao da jedem i jedem i ne radim ništa drugo osim žderanja. Ali fali mi domaća hrana. I čitam ja tako Bradtov vodič kroz Zambiju kad ono naiđem na Nena's Guesthouse & Restaurant i piše da ga drži Jugoslavenka, čitaj Srpkinja. Trebalo bi ovima u Bradtu pisati da Jugoslavija odavno ne postoji. I odmah mi je sinula jedna ideja: mogao bih skočiti do Nene na domaću klopu!
I tako ja odbacivši stvari u Kuomboki, odlazim pješke do Nene. Nije čak ni daleko – nekih desetak minuta hoda. Nažalost, na Nenu, ili punim imenom Nevenku Mičić, ne nailazim, ali tu je Barbara, Berlinčanka koju sam upoznao u Južnoj Luangwi. Zajedno večeramo. Naručujem odlične (i velike) čevape te šopsku salatu i, za promjenu, pravi juice od naranče. Tko bi rekao da ću u dalekoj Lusaki naći domaću hranu?!


Kombi Mfuwe-Chipata ZKW 50,000
Bus Chipata-Lusaka ZKW 115,000
Kuomboka Backpackers, Lusaka ZKW 100,000 (dvokrevetna soba sa zajedničkim kupatilom u hodniku)
Večera u Nena's Guesthouse & Restaurant, Lusaka ZKW 70,500

15.10.2008. u 23:02 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 57, 12.12.2008. - Čim zinu, lažu (Livingstone, Zambija)

Lusaka je grad novijeg datuma. Počinje postojati tek krajem 19. stoljeća kao jedno od naselja uz željezničku prugu koju je Cecil Rhodes počeo graditi s namjerom da poveže Cape Town s Kairom. Cecil Rhodes nije uspio u svom naumu da izgradi afričku transkontinentalnu prugu, ali “rođena” je Lusaka koja 1935. godine zamjenjuje Livingstone kao glavni grad Sjeverne Rodezije, tada britanske kolonije. Malo je toga danas u Lusaki iz kolonijalnog doba. Većina građevina je tipična soc-arhitektura koju smo toliko naučeni viđati po našim većim gradovima, kao i onima okolnih zemalja. Dok šećem gradom imam osjećaj kao da sam zapeo u 1970-tima. No, za razliku od nekih drugih glavnih gradova kroz koje sam prošao na ovom putovanju koji uopće nisu nalikovali na gradove, a kamoli na glavne gradove, Lusaka izgleda kao dostojna metropola Zambije. Glavna ulica je Cairo Road, široka avenija omeđena drvoredima i s nekoliko visokih nebodera (u koje nitko nije uložio ni cent od njihove izgradnje u 70-tima). Tu su banke, trgovine, restorani i kafići. Znam da će ovo zvučati čudno, ali neka je posebna atmosfera i sviđa mi se ovaj štih 70-tih. Sjedam u jednu pekarnicu na Cairo Roadu i doručkujem krafne. Poput domaćih su. Uzimam ih nekoliko i za put.
Nakon Zambije moja sljedeća destinacija je Tanzanija i, iako se viza bez problema može dobiti na granici, uzimam taksi i put tanzanijskog veleposlanstva. Dosta sam hodao po rubu s imigracijskim službenicima i vizama na granici i iskreno dosta mi je toga. Ovu želim imati unaprijed. Taksi me vozi kroz Tito Road prema četvrti s veleposlanstvima. Tito je imao odlične veze s državnicima zemalja Trećeg svijeta i posebice s ovim afričkim zemljama. Zanimljivo je da je danas nama Hrvatima potrebna viza za svaku rupu u Africi. Hvala Bogu da je Tanzanija razumna zemlja pa je njihova viza samo čista formalnost. Ispunjavam formular, prilažem dvije slike i dva sata kasnije tanzanijska je viza naljepljena u moju putovnicu. Prije nego li krenem za Livingstone, odlazim do sjedišta Tazare i kupujem kartu za vlak koji će me u utorak odvesti iz Zambije u Dar-Es-Salaam u Tanzaniji. Do utorka fale četiri dana, ali karata za krevet u prvoj klasi više nema. Na kraju odlučujem uzeti krevet u drugoj klasi i nadam se da ću kartu moći zamijeniti za prvu klasu na dan putovanja. Ponekad ljudi odustanu u posljednji tren. U nadi je spas...
Već sam skoro dva mjeseca u Africi i, vjerovali ili ne, još uvijek me fascinira kako ovi Afrikanci s lakoćom lažu. Čim zinu, lažu. I sve ove crkve koje viđam na svakom koraku po Africi, a neke od njih imaju veoma maštovita imena poput Crkva kruha Gospodnjega, očito im nisu uspjele pomoći. Dolazim ja tako na intercity autobusni kolodvor u Lusaki i pitam za bus za Livingstone.
“Boss, ovaj ide u 13:00 sati.”, pokazuje mi Afrikanac na autobus. Pitam ga da li trebam čekati da se čitav autobus od tko zna koliko mjesta napuni ili zaista ide u 13:00 sati, bio on pun ili ne.
“Sigurno ide u 13:00 sati. To je time-bus. Don't worry.”, odgovara mi.
Kupujem kartu i pitam ga koliko ima vožnje do Livingstonea.
“Šest sati.”, odgovara kao iz topa.
Krećemo u 13:30. Raspitujem se kod suputnika i saznajem da je ovaj bus i trebao krenuti u 13:30, a ne u 13:00 sati. Znam da pola sata nije puno, ali zaista me nervira ovakvo ponašanje. Do Livingstonea je cca 480 kilometara i, s izuzetkom posljednjih 70-tak kilometara rupičaste ceste, cesta je zadovoljavajuća. No, uz sva stajanja putem da se sad netko iskrca, a netko ukrca, do Livingstonea nam je trebalo osam sati. Šest i osam sati nije ni približno isto. A vozač i njegovi kompanjoni dobro su od početka znali koliko je sati potrebno da se iz Lusake dođe u Livingstone. Kao da je istinu teško reći?! Danas sam zaista indigniran. Valjda je kap prelila čašu. Afrika se nikada neće promijeniti na bolje. Afrika nikada neće krenuti naprijed jer velika većina ovih Afrikanaca je potpuno nesposobna. Znam kako sve ovo zvuči...
Uzimam hotel u centru grada. New Fairmount Hotel, nedavno restauriran, odličan je omjer cijene i kvalitete što me u Africi, u kojoj su hoteli precijenjeni, zaista iznenađuje. Soba je prostrana, čista i udobna, klima radi kao urica, a imam čak i besplatan wireless internet. Osoblje ljubaznije ne može biti. Prvo sam namjeravao ostati samo jednu noć u centru, a onda se prebaciti negdje na obalu Zambezija, ali na kraju odlučujem produžiti svoj boravak u Fairmountu na tri dana.


Bus Lusaka-Livingstone ZKW 90,000
New Fairmount Hotel, Livingstone ZKW 198,000 (dvokrevetna soba s kupatilom, doručak uključen)

15.10.2008. u 23:01 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 58, 13.12.2008. - Pada kiša, trava raste (Livingstone, Zambija)

Razmičem zavjese. Vani pljušti kiša. Neke stvari se u Zambiji nikako ne mijenjaju. Navlačim zavjese. Vraćam se u krevet. Zaista nemam volje po ovoj kiši hodati okolo. Na ovom putovanju smočio sam se i previše puta. Viktorijini slapovi će morati sačekati do sutra. A sutra moram do njih, padala kiša ili ne.
Poslijepodne iskorištavam trenutak kada je kiša na dopustu da provirim iz hotela i istražim malo Livingstone. Grad je dobio ime po prvom Europljaninu koji je ugledao Viktorijine slapove – Dr Davidu Livingstoneu. Isprva je grad bio niže uz obalu Zambezija, ali zbog čestih poplava i pojava malarije, brzo su grad “prebacili” na više mjesto, na jedan od brežuljaka. Livingstone danas ima oko 2000 stanovnika i jedna je od najturističkijih destinacija Zambije zbog blizine Viktorijinih slapova koji su udaljeni 11 kilometara od centra grada. Glavna ulica je Mosi-Oa-Tunya Road, napola asfaltirana, napola prekrivena blatom. Tu se nalaze banke i trgovine, mnoštvo hotela i hostela te turističkih agencija koje turistima nude svakojake aktivnosti na Viktorijinim slapovima i okolici. Ostale ulice spomena nisu vrijedne. Neke su loše asfaltirane, a većina prava kaljuža. Mučim se dok preskačem preko blata i gledam svoje tenisice koje su prije dva mjeseca bile lijepo bijele. Danas su narančaste, smeđe, crne... Ma svakakve samo ne bijele.
Livingstone je posve nezanimljiv grad. Victoria Falls u Zimbabveu je uvijek bio “prijestolnica” Viktorijinih slapova. Tamo se sve dešavalo. No, zbog trenutnih problema u Zimbabveu turisti sve više izbjegavaju Zimbabve i turizam se prebacuje u Zambiju. Ali Livingstone još uvijek nije prodisao punim plućima. Trebalo bi se ovdje puno uložiti, poslagati neke kockice. I trebalo bi nekako kontrolirati ove taksiste i prodavače suvenira u gradu. Prenapasni i to mi se uopće ne sviđa. Zamorni su. Ne možeš napraviti ni dva tri koraka u Livingstonea, a da ti ne potrubi ili se prodere neki taksist nudeći ti prijevoz. Njima se na svakom koraku pridružuju napasni prodavači suvenira, svaki s posve istim frazama:
“Mister, come here. Nice souvenirs. Just look. Don't need to buy.”, možda neki naivni turist padne na tu foru. Samo razgledavanje?! Baš! Uđeš u suvenirnicu, prodavač se postavi na vrata i doslovno ga moraš odgurnuti da izađeš van nakon samo “razgledavanja”. Imao sam već takva iskustva po Africi.
Sat vremena šetnje Livingstoneom zaista iscrpi čovjeka. Odustajem od izbjegavanja taksista i prodavača suvenira i vraćam se u sobu. Bezuvjetna kapitulacija.

15.10.2008. u 23:00 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 59, 14.12.2008. - Dim koji grmi (Livingstone & Viktorijini slapovi, Zambija)

Držim fige da vani nema kiše. Razvlačim zavjese. Osmjeh izviruje na mom licu. Kiše nema. Barem ovog trenutka. Ali oblačno je i moglo bi svakog trena početi padati. Bolje ne zazivati vraga. Brzo se oblačim, doručkujem i uskačem u taksi. Jurim na Viktorijine slapove.
Škotski istraživač Dr David Livingstone je 1855. godine bio prvi Europljanin koji je ugledao slapove. Saznao je za njih od domorodačkih plemena i došao do njih na kraju svog mukotrpnog istraživačkog putovanja po gornjem toku rijeke Zambezi. Zambezi je četvrta najduža rijeka u Africi. Njena ukupna dužina je 2574 km2. Izvire u Zambiji, potom teče kroz Angolu, formira zatim prirodnu granicu između Zambije, Namibije, Bocvane i Zimbabvea i na kraju prelazi u Mozambik gdje se ulijeva u Indijski ocean. Upravo na granici Zambije, Namibije, Bocvane i Zimbabvea gornji se Zambezi strmoglavo ruši niz liticu i potom se sva voda skuplja u donjem Zambeziju. To strmoglavo rušenje Zambezija Livingstone je nazvao Viktorijinim slapovima, u čast tadašnje britanske kraljice Viktorije. No, do danas se sačuvao i naziv lokalnog Kololo plemena – Mosi-Oa-Tunya, ili u prijevodu – Dim koji grmi.
Viktorijini slapovi danas su pod zaštitom UNESCO-a i zaista su nešto veličanstveno, spektakularno i zaista teško opisivo riječima! Ukupna dužina slapova je 1.7 kilometara, visina 108 metara, formirajući tako najdužu vodenu zavjesu na svijetu. Viktorijine slapove dijele najvećim dijelom Zambija i Zimbabve. Zapravo, u Zambiji se nalazi tek trećina Viktorijinih slapova, a ostatak je u Zimbabveu, dok Namibija i posebice Bocvana imaju tek dijelić rijeke Zambezi, ali ne i Viktorijinih slapova. Dodirna točka Bocvane i Zambije je svega 750 metara na rijeci Zambezi što čini ovu granicu najkraćom na svijetu.
Gdje god pogled seže, nalaze se slapovi. Ruše se niz liticu tako naglo da se vodena prašina diže ponovno natrag gore s druge strane kanjona. Snaga je toliko velika da, dok promatraš slapove, ima osjećaj kao da pada kiša. Ne iznenađuje me da je moguće iznajmiti kabanicu. Sada je mokro, a kako li je tek u siječnju i veljači u jeku najvećih kiša kada rijeka još više nabuja! Neka mi oprosti Niagara, neka mi oproste Plitvice i mnogi drugi, ali Viktorijini slapovi su nešto najljepše što je stvorila priroda. Zambija i Zimbabve zaštitili su i područje koje okružuje slapove pa se tako na zambijskoj strani nalazi nacionalni park Mosi-Oa-Tunya, a na zimbabveanskoj strani nacionalni park Victoria Falls. U Mosi-Oa-Tunya uređeno je nekoliko pješačkih staza, a moguće je čak otići i na safari budući da se u parku nalazi dvjestotinjak slonova, dosta žirafa, bizona, raznih antilopa te četiri nosoroga, jedini preživjeli u čitavoj Zambiji.
Ostavljam malo slapove iza sebe i odlučujem prošetati mostom Victoria Falls. Izgrađen je 1905. godine kako bi preko kanjona Zambezija povezao Zambiju i Zimbabve i dao je tada snažan poticaj turističkom razvoju ove regije. Zambijska pogranična kontrola je na jednoj strani mosta, a zimbabveanska na drugoj. Most je u ničijoj zemlji. Zaustavlja me Zimbabveanac:
“Big Man, nice souvenirs. Jeftino.”, pokazuje mi narukvice od bakra. Čak im ni na mostu ne možeš pobjeći.
“Hvala, ali ne zanima me.”, pokušavam ga se otarasiti.
“Not interested? Onda možda zimbabveanski dolari. Pogledaj ovu. 100 milijardi dolara! Toga nema drugdje. Samo u Zimbabveu. Nice souvenir.”, uporan je. Par koraka naprijed još mi ih nekoliko nudi milijarde i milijarde zimbabveanskih dolara kao suvenire. Žalosno je da ih trenutna situacija u Zimbabveu zabavlja i da mi je zanimljivo imati novčanice s bezbroj nula. Žalosno je da Zimbabveanci spavaju i dopuštaju Mugabeu da se igra njihovim životima.
“Ali nije tako loše kao što pišu novine. Novine su sve prenapuhale.”, mnogi mi Zimbabveanci govore. I ne samo danas, ovdje na granici, već sam se susreo s ovim frazama i ranije.
Ako nije tako loše, zašto su novčanice u milijardama, a nova nula se dodaje sa svakim tjednom?! Ako nije tako loše, zašto toliko kamiona s humanitarnom pomoći prelazi granicu iz Zambije u Zimbabve?! Čitava ih je kolona. Epidemija kolere u Zimbabveu ne jenjava. Procjenjuje se da je umrlo već preko 800 ljudi. Gledam Zimbabveance kako s punim vrećicama namirnica iz Shoprite supermarketa prelaze granicu iz Zambije natrag u Zimbabve. Ako nije tako loše, zašto Zimbabveanci kupuju hranu u Livingstoneu?! U Zimbabveu nema hrane, nema čiste vode, nema benzina... Ne znam da li oni zavaravaju svijet ili sebe. Žalosno. A često znam čuti da je Zimbabve bio jedna od najljepših zemalja Afrike prije nego li je Mugabe prolupao.
Šećem se Victoria Falls mostom. On se i danas turistički eksploatira, ali na nešto drugačiji način – na mostu se organizira bungee jumping. Promatram luđake kako se bacaju i vrište. Hvala, ali meni to ne treba. Oko Viktorijinih slapova ima i drugih aktivnosti poput leta lakom letjelicom ili helikopterom iznad slapova, kanuing na Zambeziju, penjanje po stijenama u kanjonu Zambezija i slično. Namjeravao sam preletjeti lakom letjelicom preko slapova, ali dok na mostu još uvijek promatram bacanje i drečanje, počinje pljusak. Moje istraživanje Viktorijinih slapova naglo se završava. Pljusak je sve jači. Trčim do prvog taksija da me odvede natrag u Livingstone. Mokar sam do kože. Ali unatoč kiši, Viktorijini slapovi su se pretvorili u vrhunac ovog putovanja. Zapravo, Zambija se pretvorila u vrhunac putovanja jer nakon fenomenalno provedenog vremena u nacionalnom parku Južna Luangwa, ni Viktorijini slapovi nisu razočarali. A kad se sjetim da sam skoro odustao od Zambije nakon što su mi zabranili ulazak u Zimbabve jer sam trebao obilaziti Zimbabve da bih došao do Zambije. No, trud se isplatio.
Spomenuo bih samo još riječi Dr Davida Livingstonea: “Najveličanstveniji prizor kojem sam svjedočio u Africi. Nitko ne može usporediti ljepotu ovog prizora s ičime u Engleskoj. Nikada ga dosada europske oči nisu gledale, ali tako lijep prizor mora da su promatrali anđeli u svom letu.”


Taxi Livingstone-Viktorijini slapovi ZKW 25,000
Ulaznica u Nacionalni park Mosi-Oa-Tunya (Viktorijini slapovi) USD 10,00

15.10.2008. u 22:59 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 60, 15.12.2008. - Ah ta sarma (Lusaka, Zambija)

Sjedala široka i udobna poput fotelja, klima, stjuard s besplatnim pićem i snackom, sve čisto da takoreć možeš pod lizati – Mazhandu Family Bus želja je svakog putnika. Usred Afrike Mazhandu se doima nestvarno, ali istinito. Zašto svi autobusi nisu bili ovakvi?! Ovim se autobusom ja vraćam u Lusaku. I nevjerovatno, ali jeftiniji je od onog kojim sam došao u Livingstone. Čak mu treba i sat vremena manje da prijeđe put od Livingstonea do Lusake.
Spavam noćas kod Nene. Iako sam odlučio vratiti se doma za tjedan dana, sada mi treba malo domaće hrane. Na Nenu nikako da naletim. Baš me zanima njena priča. Kako se to našla u dalekoj Zambiji? Nadam se da ću dobiti odgovor.
Poslijepodne provodim u shopping centrima. Dva su u Lusaki: Manda Hill i Arcades. Oba su izgrađena po uzoru na južnoafričke shopping centre i, čini se, južnoafričkim kapitalom. Gotovo sve su trgovine, kafići i restorani isti oni na koje sam nailazio po Južnoj Africi. Čini se da je Južna Afrika za Zambiju, Malavi i druge zemlje u okruženju, ono što je Austrija za Hrvatsku, Sloveniju, Češku... Opskrbljujem se namirnicima i dobrom knjigom za sutrašnji vlak. Moja pretposljednja dionica ovog afričkog overland putovanja je u Tazara vlaku koji će me odvesti iz Kapiri Mposhija u Zambiji 1852 kilometara do Dar-Es-Salaama u Tanzaniji. Ovo je jedno od najpoznatijih i najljepših afričkih željezničkih putovanja jer vlak putem prolazi kroz nekoliko nacionalnih parkova i često se kroz prozor vlaka mogu vani vidjeti divlje životinje. Službeno, putovanje traje 42 do 45 sati. Realno – i do 72. Kašnjenja su normalna pojava.
Večeram kod Nene odličnu domaću juhu od gljiva i još bolje sarme. Kuharica je Zambijka, ali sarme su poput onih kod kuće. Čista desetka!


Mazhandu Bus Livingstone-Lusaka ZKW 80,000
Nena's Guesthouse & Restaurant, Lusaka ZKW 200,000 (dvokrevetna soba s kupatilom, doručak uključen)
Večera u Nena's Guesthouse & Restaurant ZKW 71,500

15.10.2008. u 22:58 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 61, 16.12.2008. - Željeznička hijerarhija (iz Lusake za Dar Es Salaam, Zambija-Tanzanija)

Grah za doručak. Čini se da je u Malaviju i Zambiji uobičajeno imati grah za doručak. Naravno, uz dobar komad slanine i jaja i tost. Ovo drugo je manje više normalno, ali grah za doručak?! Ni Nena me nije razočarala. Grah je na tanjuru. Onaj grah iz limenke, samo malo podgrijan. I prija mi. I dana i prije. Uvijek mi prija grah za doručak. Samo spominjem da je malo neobično za nas imati grah na tanjuru za doručak...
U Kapiri Mposhiju ostavljam prekrcani autobus koji sam ulovio brzinom svjetlosti u Lusaki (i čiji ga je vozač gotovo i vozio brzinom svjetlosti sve do Kapirija) i prebacujem se na vlak. Već mi je pun kurac autobusa i nisam dvaput razmišljao kada sam saznao da do Tanzanije mogu vlakom.
Kapiri Mposhi je nezanimljiv gradić u tzv. Copperbeltu, Bakrenom pojasu. Zambija je bogata rudama, posebice bakrom, kobaltom i ugljenom. Bakar je od svih najvažniji i mnogo rudnika bakra nalazi se upravo u Bakrenom pojasu. Otuda uostalom ovoj pokrajini i ime. Rudnici čine u Zambiji 15% BDP-a i 80% sveukupne zarade od izvoza je od izvoza ruda. Bakreni pojas je i gusto naseljen. Zapravo, nakon Lusake, područje je s najvećom gustoćom naseljenosti u Zambiji. Sve u svemu, Zambija je ipak jedna od najslabije naseljenih zemalja u ovom dijelu Afrike. Ukupna joj je površina 752,610 km2, a ima svega 10.5 milijuna stanovnika. U Lusaki ih živi oko milijun, u Bakrenom pojasu oko milijun i pol, ostatak raštrkan uglavnom po selima po Zambiji. Jer prije svega, Zambija je ruralna zemlja.
No, iako je Kapiri u Bakrenom pojasu, ničime to ne pokazuje. Nema onog zagađenja koje se inače očekuje ondje gdje se radi s rudama, posebice bakrom i ugljenom. A mjesto je nezanimljivo. Puno ljudi, puno straćara, puno prašine i puno smeća. Odmah produžujem do željezničkog kolodvora.
“Bolje je biti na kolodvoru što ranije i pokušati promijeniti drugu za prvu klasu.”, razmišljam. Gledam na sat. Podne je. Do vlaka imam još puna četiri sata. Trebalo bi biti dovoljno.
Željeznički kolodvor je moderan, za afričke pojmove. Ako ništa drugo, barem izgleda kao željeznički kolodvor. Njega, kao i željezničku prugu koja povezuje Kapiri Mposhi u Zambiji s Dar Es Salaamom u Tanzaniji, izgradili su Kinezi 1976. godine, kada su Kenneth Kaunda, tadašnji predsjednik/diktator Zambije, i Julius Nyerere, njegova verzija u Tanzaniji, flirtovali sa socijalizmom i oslonac pronalazili kod malih kosookih Kineza. Ukupna dužina željezničke pruge je 1860 kilometara i uopće je nevjerovatno za Afriku da kakav-takav vlak postoji. Crni je kontinent gotovo u potpunosti ovisan o lošim cestama i još lošijim autobusima, minibusevima i kombijima. Osjetio sam to toliko puta na svojoj vlastitoj koži u posljednja dva mjeseca.
Spavaća kola prve klase su poluprazna. Ukupno ih je troje, svaka s po sedam kupea, a u svakom kupeu po četiri kreveta. Toliko o izjavi na Tazarinom šalteru u Lusaki da je prva klasa posve rasprodana! Bez problema nadoplaćujem 40,000 kwacha (48 kuna) za krevet u prvoj klasi.
Dok čekam vlak, promatram ljude i kolodvorsku hijerarhiju koju ne sjećam se da sam primjetio na ikojem drugom željezničkom kolodvoru. Na malo podignutoj terasi udobne su fotelje za putnike prve klase. Točno ispod njih, nasuprot ulaza na peron (postoji samo jedan jedini peron jer samo je i jedan jedini vlak koji dvaput tjedno koristi ovaj željeznički kolodvor) nalaze se plastična i tvrda sjedala za putnike druge klase, a uz sam ulaz na peron, sjedi treća klasa koja je i najbrojnija. Mnogi od njih sjede ili leže na podu. Vlak može primiti nekoliko stotina ljudi, većina njih je u trećoj klasi, i jednostavno ovdje u čekaonici nema sjedala za sve.
Kažu da je dobar znak kad Tazara krene na vrijeme. Točno u 16:00 sati lokomotiva daje znak i napuštamo Kapiri. Vlak je tipično kineski, ali tipično kineski za 1970-te. U Kini današnjice vidio sam puno bolje i modernije vlakove. Ovaj se nije promijenio od onog dana u 1976. kada su ga postavili na tračnice. Nitko od tada u njega nije uložio ni cent, odnosno kwachu, odnosno šiling. Računam da mora biti sveukupno 15 vagona. I tu je prisutna željeznička hijerarhija Tazare: odmah iza lokomotive nalaze se vagoni s tvrdim sjedalima (zapravo, klupama) treće klase; nakon njih dolaze vagoni s nešto udobnijim sjedalima treće klase, nalik na one u avionima; potom restoran vagon za putnike treće klase s plastičnim tvrdim stolicama i stolovima prekrivenim plastičnim stolnjacima; spavaći vagoni druge klase s po šest kreveta u kupeu slijede odmah iza restorana; još jedan restoran, ali za putnike prve i druge klase (iako nema prevelike razlike; jedina razlika je cvijeće, naravno plastično, na svakom stolu); i na kraju tri spavaća vagona prve klase i posljednji je lounge vagon s foteljama za one koji su platili “luksuz” vožnje u prvoj klasi. Tazara je samo još jedan dokaz davno utvrđene činjenice: ljudski život u Africi malo vrijedi, a najmanje vrijedi život onih jadnih siromašnih putnika u trećoj klasi jer ako vlak iskoči iz tračnica, a to ovdje nije rijetka pojava, treća klasa je prva na odstrijelu.
Vrlo brzo nakon polaska, kondukter kuca na vrata kupea. Donosi nam plahte. Na zeleno-bijele pruge su, s velikim ustisnutim TZR znakovljem na svakom komadu.
Oko ponoći stajemo negdje. Ne znam gdje smo, ali znam da smo stali. Teško je ne osjetiti da je vlak stao jer više nema naglih trzaja naprijed-nazad, više nema škripe sve u šesnaest kada imaš osjećaj da te samo sekunda ili minuta dijeli od trenutka kada će se vlak početi raspadati. Stali smo. Negdje.


Euro-Africa bus Lusaka-Kapiri Mposhi ZKW 55,000
Vlak Tazara ZKW 198,000 (druga klasa) + ZKW 40,000 (nadoplata za prvu klasu)

15.10.2008. u 22:57 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 62, 17.12.2008. - Tazara “Express” (iz Zambije u Tanzaniju)

U 06:30 još uvijek stojimo. Istina je da se bolje spava kada vlak stoji na mjestu, ali nitko od putnika nije imao na umu stajati na mjestu. Gledam kroz prozor. Na kolodvorskoj zgradi velikim slovima stoji 'Mpika'. Gledam na karti Zambije koju, hvala Bogu, još nisam bacio kroz prozor. Nalazimo se svega nekih 200 kilometara od Kapirija. Prvo nevjerica, a zatim slegnuće ramenima i prihvaćanje trenutnog stanja.
Čini se da je negdje ispred nas neki vlak s guskama i ostalom perutninom iskočio iz tračnica. Više informacija do nas ne dopire. U 07:30 ipak se pokrećemo i raspoloženje svih putnika naglo se poboljšava. Gotovo su svi putnici Zambijci i Tanzanijci, ali ima i nešto stranaca. Ti stranci, poput mene, za ove domoroce su ludi što uopće koriste Tazaru. Kao novac koji hoda na dvije noge, kako nas crnci ovdje u Africi percipiraju, mogli smo lako platiti avio kartu. Ali letjeti nije isto kao ići kopnom. Kako je napisao Paul Theroux u svojoj najnovijoj knjizi “The Ghost Train to the Eastern Star”, koju imam u rukama na ovom vlaku: “...(letjeti) znači promatrati kroz staklo.” Dvije su tu Amerikanke, jedna Nizozemka, zatim engleski par, tri Južnoafrikanca (Afrikanera), tri Slovenke i jedna bijelkinja koja se od početka drži rezervirano – ne govori, ne kreće se puno po vlaku. Nitko ne zna odakle je.
I iako stojimo pa se krećemo nevjerovatno sporo (u Zambiji se i puž kreće brže od vlaka), uspijevam uživati u ovom vlaku, ma koliko to mazohistički zvučalo.
U 10:30 stajemo u Kasami. I čini se da vlak nema namjeru danas krenuti naprijed. Vlak koji je iskočio iz tračnica još uvijek je tamo, neka dva kilometara nakon Kasame. Čak ni tri sata nakon našeg dolaska u Kasamu, nisu ga počeli ni micati. Kiša otežava posao. Zatim su tu česte stanke za jelo, koje je u Africi poput rituala. I na kraju informacija koju svi primamo kao da nas je netko toljagom udario u glavu – u Kasami ne postoji dizalica i sve se mora napraviti ručno. Svima nam je jasno da se brzo iz Kasame nećemo pomaknuti.
Da stvar bude još zanimljivija, vlak koji nam je krenuo u susret iz Dar Es Salaama naletio je putem na slona tako da je i on izvan funkcija. A ukupno su samo dva putnička vlaka...
Kratim vrijeme uz knjigu. Pročitao sam već Hemingwayeve “Snijegove Kilimandžara” (iako u ovoj kolekciji kratkih priča samo prva ima veze s Afrikom i Kilimandžarom, a ostale su smještene u ruralnu Ameriku, Europu u 1. svjetskom ratu, te dok su neke priče posve izmišljene, u drugima se nalaze autobiografske crte Hemingwaya). Kao što sam rekao, na red je došao “Ghost Train” Paula Therouxa, podebela knjiga od gotovo 500 stranica. Ali kako je krenulo, čini se da ću cijelu ovu knjigu uspijeti pročitati do Dar Es Salaama. U knjizi Paul Theroux opisuje svoje putovanje iz Europe u Aziju i natrag koristeći uglavnom vlakove. Ponavlja putovanje koje je napravio u 1970-tim godinama, a koje je opisao u knjizi “The Railway Bazaar” koju sam također pročitao pred koji tjedan. Paul ne spominje kašnjenja vlakova. Možda zato jer ih nije bilo (što je malo vjerovatno). Vjerovatnije je da ne želi zamarati čitaoca tim besmislicama.
No, kada je pao mrak, a mi smo još u Kasami, Tazarino kašnjenje je sve nego besmislica. Barem još ima hrane u vlaku. Istina je da bilo što da naručiš, na tanjuru će ti donijeti nešto hladno, tvrdo i posve bezukusno, ali barem je jeftino. Za dolar-dva možeš smiriti želudac. Tako je i s piletinom za ručak i goveđim steakom za večeru. I pića još uvijek ima u velikim količinama – najčešće coca cola, fanta i sprite, a od alkohola isključivo pivo.
Tijekom dana WC-i su ostali bez vode. Nema više pranja ruku, nema više potezanja vode nakon sranja ili pišanja. A iako stojimo na mjestu, u kolodvoru nema javnog WC-a, te smo prisiljeni korisiti ove u vlaku. Smrad urina počinje se silovitom brzinom širiti po vlaku. Kakav li će samo smrad i smetlište ostati na ovom kolodvoru u Kasami kada jednog dana ovaj vlak napokon krene prema Dar Es Salaamu...

15.10.2008. u 22:56 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 63, 18.12.2008. - Anytime now... (iz Zambije u Tanzaniju)

Kakvog li iznenađenja kada smo sa zorom – još uvijek u Kasami! Osjećam da sarkazam pomaže u ovakvim situacijama. Izlazim van da protegnem noge. Promatram one jadne ljude u trećoj klasi koji provode već evo treći dan na tvrdim klupama. Ne bih im bio u koži. Čini se da situaciju najlakše podnose djeca. U jednom od spavaćih kola druge klase nalazi se, čini se, cijeli razred osnovne škole s učiteljima. Neki se igraju vani na peronu (zapravo trče uokolo kao muhe bez glave, ali barem se zabavljaju), drugi pjevaju u afričkom ritmu u kupeima. Tu je i dosta lokalaca iz Kasame, uglavnom djeca, poprilično dosadna. Za ove lokalce, prolazak Tazare dva puta tjedno velika je stvar. Malo se zanimljivih stvari događa u Kasami. A vlak koji je zapeo u ovom Bogu iza nogu mjestu i to već drugi dan, atrakcija je koja se nipošto ne propušta.
“Give me money!”, odmah molećljivo ispružuju ruke čim im u vidokrug upadne koji bijelac.
“Give me book!”, ako slučajno imaš knjigu, i nju će htjeti (pa bila ona i na nekom njima posve nerazumljivom jeziku).
“Give me pen!”, i tako u nedogled. Što god da ovi muzgavci vide u bijelačkim rukama, odmah to žele. I 'please' naravno ne postoji, kao ni toliko puta prije, u njihovom rječniku.
Sinoć smo bili upozoreni da Kasama nije baš posve sigurno mjesto. Ne zato jer će te netko zaskočiti s pištoljem u ruci. Ne, to bi za ove priproste ljude bilo malo 'too much'. Više zbog sitne krađe. Ne preporuča se ostavljanje prozora i vrata kupea otvorenima. I praćen nekim osjećajem nelagode zbog stvari koje sam ostavio u kupeu, odlazim samo do lokomotive ne bih li vidio svojim očima da li su se stvari napokon pokrenule.
“Mister voli kišu?”, pita me crnac koji, zaključujem, mora biti nekakav predvodnik operacije “Makni više ovaj vlak iz Kasame!” ili skraćeno - Operacija MVOVIK.
“Ne baš. Samo sam došao vidjeti kako stoje stvari...”, odgovaram.
“Not good. Još nismo ni počeli. Upravo sada idemo tamo. Lošije je nego smo očekivali. Nije samo vlak iskočio iz tračnica, nego je uzrokovao i odron pa moramo popravljati i željezničku prugu.”, ovo nisam želio čuti. A i lokomotiva je još uvijek odvojena od vlaka.
“Kada bismo mogli krenuti?”, ne znam zašto uopće pitam jer pravi odgovor vjerovatno neću dobiti.
“Procjena je oko 13:00 sati.”, odgovara mi.
13:00 sati je ubrzo promijenjeno u 16:00 sati. Kada je sat otkucao 16:00, rečeno nam je za sat vremena. A onda opet za sat vremena. Na kraju je uobičajena fraza postala – anytime now... Da, krećemo bilo kada. Ikada?
U vlaku se pokušavam zabaviti. Nije to laka misija s obzirom da već skoro dva dana stojimo na mjestu. Svaki se oblik zabave nakon određenog vremena pretvara u dosadu. Najčešće imam knjigu u ruci, ali danas mi je teško čitati. Sinoć me uhvatila neka temperatura, užasna glavobolja, bolovi u zglobovima, posebice koljenima. Zatim mi je nateknula desna strana lica i gotovo posve otrnula. Zaista se nadam da nemam pravo, ali simptomi ukazuju na malariju. Toliko sam puta na ovom putovanju bio jastučić za igle za komarce da se ne bih uopće začudio da me uhvati malarija. Jedino mi nije jasno to otrnuće desne strane lica... Tijekom dana stanje se promijenilo. Nakon nekoliko aspirina i poprilične količine cedevite, temperaturu sam uspio pobijediti no glavobolja, bolovi u zglobovima i otrnuće i dalje su prisutni. Kao da se dosta sranja nije već dogodilo u ova zadnja dva dana!
Pokušavam se zabaviti promatrajući lokalce na vlaku. Tu je jedna misteriozna žena. Prekrasan je to primjerak. I elegantan. A ruku na srce, na eleganciju u Africi baš i nisam tako često nailazio. Odjevena u haljinu, čini se, kućne radinosti u kombinaciji različitih afričkih boja među kojima prevladava smeđa, kosa savršeno sređena, malo podignuta, lice ukusno našminkano. Mora biti u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Iako u Africi nikada ne znaš točno koliko tko ima godina. Doduše, s malim dijetetom je u improviziranoj nosiljci na leđima, ali to joj daje još posebniji kolorit. Mogla bi biti mlada žena nekog bogataša. Tanzanijka možda. One su na glasu kao lijepe žene. Ili možda dadilja nekog bogataškog derišta. Ali zašto bi dadilja bila tako lijepo sređena? I otkuda joj uopće novca za šminku ako je samo dadilja? Zabavljam se takvim pitanjima. Ona, međutim, nikada nije progovorila i ja sam se morao zadovoljiti promatranjem. Mogao sam je pitati, istina, ali time bi zabava bila gotova, a misteriozna žena na Tazarinom vlaku više ne bi bila toliko misteriozna.
“Prvi put putujem vlakom u životu i vidi ti to. Novo iskustvo, ali nikada više. Već sam bila nekoliko puta u Dar Es Salaamu. Imam tamo sestru. Ali uvijek sam išla ili autobusom ili avionom. Prvi put sam se odlučila za vlak i ovo se moralo dogoditi”, govori mi Zambijka koja je bila u istom onom autobusu iz Lusake za Kapiri Mposhi prije dva dana. Sjedila je pokraj mene. I sada smo u istom vlaku. Po mojoj procjeni, u četrdesetima je. Putuje s mužem i troje djece – svi odreda sinovi.
“Ovo je Afrika. Takve se stvari događaju.”, doduše češće nego li bi se trebale događati, ali prvi put pronalazim sebe u ulozi tješitelja nekoga tko se rodio i cijeli svoj život proveo u Zambiji.
“Dugo si u Zambiji? Sviđa ti se?”, pita me s iskrenim zanimanjem.
“Jako. Posebice Južna Luangwa i Viktorijini slapovi. Volio bih da sam imao više vremena.”
“Moraš se vratiti. I onda posjetiti i Copperbelt. Ja sam iz Copperbelta i pokrajina je prekrasna. Malo turista dolazi ondje jer misli da nema tamo ništa osim rudnika, ali ne znaju da se rudnici mogu posjetiti.”, priznajem da ovo nisam znao. I ja sam mislio da nema u Bakrenom pojasu ništa zanimljivog.
“Ali rudnici loše stoje.”, nastavlja ona: “Zambijska ekonomija je na lošim nogama. Svi krive novog predsjednika.”
Zambija je pred samo koji mjesec izabrala Rupiaha Bandu za novog, četvrtog, predsjednika od samostalnosti 1964. godine. Prethodni je umro od infarkta za vrijeme trajanja predsjedničkog mandata. I jedna od prvih stvari koje je izjavio novi predsjednik bila je da je Zambija u recesiji, da ekonomija loše stoji i da netko mora proraditi na tome da se stvari promijene. On, možda?!
“Zambija ovisi o rudama. A cijena ruda je jako pala. Onda je tu i problem Indijaca koji masovno dolaze u Zambiju i spremni su raditi u rudnicima za male pare. Zambijci na kraju ostaju bez posla. Ja imam sreće. Radim u najvećem rudniku u Copperbeltu, ali u odjelu prodaje. Nema nas mnogo kvalificiranih pa nam je posao za sada siguran. Ali ostali... Vlada strah.”, govori mi. Istina je da u Zambiji nisam vidio puno Indijaca. Puno ih je bilo u Malaviju, nešto i u Mozambiku, ali u Zambiji ih nisam baš viđao.
“Zatim inflacija! Pogledaj odnos dolara i kwache. To je najbolji pokazatelj stanja zambijske ekonomije. Prije mjesec dana 1 američki dolar vrijedio je 3900 zambijskih kwacha. Prije dva tjedna 4700. A danas se za 1 američki dolar dobiva čak 5300 kwacha! Smiješno!”, nastavlja i nastavlja sa žalopojkama. A ja razmišljam da Zambija nije Europa ili SAD, ali nije ni Malavi ili Mozambik koji su na još klimavijim nogama.

21:50 je vrijeme koje će svi putnici Tazarina vlaka zapamiti. Vrijeme je to kada napokon napuštamo Kasamu. Polako se krećemo preko improviziranih tračnica. Putnici znatiželjno s glavama kroz prozore promatraju tračnice. I ja sam među njima. Čuje se škripa drvenih dasaka koje su stavili pod prugu improvizirajući ne bi li vlak napokon napustio Kasamu. Samo jedan pogrešan trzaj je dovoljan da i mi izletimo iz tračnica. Ali uspijevamo. Vlak nastavlja ubrzano u noć i napušta Kasamu. 'Anytime now' napokon je došao...

15.10.2008. u 22:55 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 64, 19.12.2008. - Granica na kojoj kondukter pečatira putovnice (iz Zambije u Tanzaniju)

U 04:30 probudilo me bockanje u leđa. Granica. Napokon izlazimo iz Zambije i ulazimo u Tanzaniju. Jedna od najčudnijih je to granica koje sam u životu vidio. Zambijski imigracijski službenik uopće se ne pojavljuje, već putovnicu pečatira kondukter. Tanzanijski imigracijski službenik dolazi, ali samo toliko da na brzaka pečatira putovnicu, bez da uopće otvara prvu stranicu putovnice na kojoj se nalaze osobni podaci putnika. Okrećem se i nastavljam spavati. Nije lako jer se vlak ljulja kao da će svakog trena iskočiti iz tračnica. Brod na nemirnom moru manje se ljulja od Tazarina vlaka. Onda su tu ona izrazito nagla kočenja i zatim kretanja. Čak i u ležećem položaju u krevetu potrebni su manevri da ne padneš na pod kupea (koji nije nimalo čist jer moja dva zambijska suputnika gotovo sve bacaju na pod, a ono što nije na podu, završilo je kroz prozor).
Doručak napokon nakon dva dana serviraju na Tazari. U Kasami su jučer ujutro ostali najprije bez plina za kuhanje, a zatim i bez hrane. No, do navečer uspijeli su se nekako opskrbiti i večeru su nam servirali o Tazarinom trošku. Ni današnji doručak ne plaćam. Kao ni niti jedno jelo do onog trenutka kada vlak se vlak zaustavi na željezničkom kolodvoru u Dar Es Salaamu. Barem se ovdje Tazara lijepo ponijela.
Za doručkom promatram tanzanijski pejzaž. Potpuno je drugačiji od zambijskog. Dok je u Zambiji teren bio brežuljkast, s tek ponekim otvorenim prostorom, Tanzanija je većinom otvorena dokle podgled seže. Visoke planine su u daljini i poput čuvara stoje nad afričkom nizinom. Puno je tu i mostova preko uglavnom isušenih rijeka. Poneki tunel. Ni mostova ni tunela u Zambiji nije bilo.
A zatim ljudi. Teško koji putnik neće primjetiti da je Tanzanija gusto naseljena zemlja. Sela su na svakom koraku. Ljudi su posvuda. Većina kuća izgrađena je ili od cigle ili, češće, od nabijene zemlje s limenim krovom. Promatram Mbeyu, prvi veći grad na tanzanijskoj strani, u kojoj se vlak zaustavlja na sat vremena radi opskrbe. Dokle pogled seže, na jutarnjem suncu svjetlucaju limeni krovovi. Tanzanija je za trećinu veća od Zambije, ali ima gotovo četiri puta više stanovnika. Ili u slovima – u Zambiji na 752,610 km2 živi oko 10.5 milijuna stanovnika; u Tanzaniji na 943,000 km2 živi njih oko 38 milijuna. Priznajem da ostajem zatečen količinom ljudi na poljima, u selima, na kolodvorima. Većina je toliko siromašna da gdje god stajemo, u Mbeyi, u Makambaku, svugdje nas dočekuju ispružene molećljive ruke. Oni poduzetniji, prodaju na kolodvorima hranu i piće, novine i suvenire. No dok vlak prolazi kroz sela svi nam i mašu. To sam masovno zadnji put vidio u Lesotu i djelomice u Svazilandu. Čini se to kao dobroćudan narod.
Sutra bismo trebali napokon biti u Dar Es Salaamu. Ako Bog da. I ako koji slon ili neka druga živina ne iskoči pred nas jer putem prolazimo kroz nekoliko nacionalnin parkova s mnoštvom divljih životinja.


Viza za Tanzaniju u veleposlanstvu u Lusaki USD 50,00

15.10.2008. u 22:54 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 65, 20.12.2008. - Spoj Arabije i crne Afrike (Dar Es Salaam & Zanzibar, Tanzanija)

“Pogledaj! Lav!”, naglo me budi jedan od mojih zambijskih suputnika. Upravo prolazimo kroz nacionalni park Mikumi gdje su putnici na Tazarinom vlaku počašćeni prizorima divljih životinja. Dok sam se uspio pribrati i pronaći naočale, lav je već odavno prošao. Ostalo je samo nekoliko impala. Ovih životinja, iako su dražesne i meni iskreno najljepše od antilopa, zaista ima posvuda po Africi. I afričkih divljih svinja.
Doručkujem crni čaj u restoran vagonu. Hrana je nestala. Zapravo, ostala je samo riža, ali nekako se ne mogu prisiliti da doručkujem rižu. Nema ni jaja, ni kruha, ni slanine. Ničega. Stvari u vlaku postaju sve ozbiljnije. Trebali bismo do podneva stići u Dar Es Salaam. Nadam se.
Što se tiče mog zdravstvenog stanja, temperatura, glavobolja i bolovi u zglobovima nestali su pa je zaključak, uz veliko olakšanje, da me malarija ipak na kraju nije zakačila. Mora da je bila nekakva viroza. No, još uvijek me brine nateknuta i ukočena desna strana lica.
Kojeg li oduševljenja u vlaku kada malo prije 11 sati počinjemo ulaziti u Dar Es Salaam. Kao i svaki drugi prenapučeni i naglo izrasli grad Trećeg svijeta, i Dar Es Salaam (ili najčešće samo skraćeno 'Dar') ima najprije svoje sirotinjske četvrti gdje ljudi žive u nestabilnim straćarama od zemlje ili šiblja ili lima s najčešće limenim krovom. Limenih krovova vidim u Tanzaniji puno više nego u susjednim zemljama. Vidio sam ih u Mbeyi, vidio sam ih u Makambaku, vidim ih ponovno sada u Daru. Puno ih je. Previše. Ali u Africi gdje novac ne pada s neba, u Africi gdje se svađa neminovna ne vrati li prodavač kusur od 50 lipa, u toj Africi limeni krov je najekonomičnije pokrivalo za kuću. Bit će veoma toplo unutra za ovih toplih afričkih dana, ali taj će limeni krov odolijevati kiši čak i tada kada poprimi onu tamnocrvenu boju hrđe i odolijevati će duže od slamnatog krova koji se mora svaku godinu ili dvije obnavljati. A obnova, bila ona i mikroskopska, košta.
Prenapučenost Tanzanije ne silazi mi s uma. Toliko ljudi. Većina tih 38 milijuna Tanzanijaca živi daleko ispod linije siromaštva i preživljava s možda jednim dolarom na dan. Mnogi hodaju bosi, posebice djeca, većina je ipak u plastičnim japankama 'Made in China' tipa, a samo najveći sretnici hodat će okolo u tenisicama ili cipelama. Ovi posljednji su gotovo nepostojeća vrsta. A oni koji i imaju par cipela, čuvat će ih brižljivo za neku posebnu situaciju poput odlaska u crkvu, na neku zabavu ili za putovanje na duže staze.
Ne mogu reći da se Tanzanijci unifromirano odijevaju jer to zaista nije istina. Većina je “europeizirana” ili “amerikanizirana” i odijevena u hlače i majice kratkih rukava s raznim logotipovima na poprsjima. Očito je da je riječ o second-hand odjeći. Siguran sam da su to iste one hlače i iste one majice koje mi, jednom kad ih prerastemo ili kad izađu iz mode, darujemo Caritasu i sličnim dobrotvornim organizacijama da ih dalje proslijede onima koji ih zaista trebaju. A ovi ljudi ih trebaju bez obzira kroz koliko su ruka oni prije toga prošli.
Ima i ljudi odijevenih u tradicionalnu odjeću. Vidim i žene i muškarce u kikoyima, tkanini nalik na plahtu koja se obavija oko donjeg dijela tijela poput haljine. No, pod dojmom sam da je ovo vrsta pred izumiranjem i da će ih biti sve manje i manje, a onda će možda za pet, možda deset, možda dvadeset godina posve nestati.
Kako se približavamo centru grada, slika kućeraka s limenim krovovima ostaje ista – dokaz da je Dar naglo i neplanski izraslo selo. Selo s dva i pol milijuna stanovnika! Najveća aglomeracija ljudi koju vidim od Cape Towna i Johannesburga tamo prije više od mjesec dana. Izaći iz željezničkog kolodvora je pravi mali poduhvat – laktarenje, preskakivanje preko reda; onako kako to rade Afrikanci. Nema pravila. Drugačije se ne može.
Ideja je bila ostati jednu noć u Daru, pokušati “uhvatiti” dušu ovog prenapučenog grada, a zatim se katamaranom uputiti na Zanzibar i par dana sunce i plaže i ljenčarenja prije povratka kući u ponedjeljak. No, čudni su putevi Božji, a još čudniji Tazarini pa sam zbog kašnjenja, ne od sat-dva, ne od pet sati, ne od deset, već puna dva dana (konačna računica je 1860km prijeđenih u 91 sat i 15 minuta), prisiljen promijeniti planove, preskočiti Dar i odmah uskočiti na katamaran za Zanzibar. Ostao mi je svega jedan dan i taj jedan jedini dan želim iskoristiti za plažu prije nego li se vratim u europsku hladovinu.
Dar nije nimalo simpatičan grad. Barem ne na prvi pogled. Za drugi pogled trebat ću se vratiti. Čudna je to mješavina Arabije i crne Afrike: kolekcija oronulih kuća kakva se viđa po arapskim zemljama poput Egipta ili Maroka, prljavština, nesnosna vrućina i vlaga u zraku (samo mozambikanski Tete mi sada pada na pamet), i promet. Ah taj promet. Svi se guraju, svi lako posežu za trubama kao što gangster poseže za revolverom, ali svi na kraju provode više vremena na mjestu, nego u pokretu. Dar ima previše ljudi i još više automobila i rezultat je posvemašnji prometni kaos.
Prevaren za gotovo stotinjak dolara prilikom mijenjanja novca (iako mi nikako nije jasno kako su to uspjeli učiniti jer sam cijelo vrijeme oči imao prikovane na novčanicama) drago mi je dok s zanzibarskog katamarana okrećem leđa Dar Es Salaamu. Katamaran je posljednja etapa moje overland pustolovine po Africi koja je počela prije više od dva mjeseca u Cape Townu i nakon mnogo automobila, kombija, minibuseva, autobusa, kamiona, vlaka i sada katamarana završava u Zanzibaru, otoku začina, otoku bijelih plaža i tirkiznog mora.
Malo sam zatečen kad na izlasku iz katamarana trebam ponovno proći kroz imigracijsku kontrolu:
“Zar to nisam već učinio u Tundumi u vlaku?!”
“Ovo je Zanzibar, a ne Tanzanija. Imamo autonomiju i posebnu imigracijsku politiku.”, odgovara službenik dok mi skenira putovnicu na digitalnom čitaču putovnica. Bio Zanzibar ili ne Tanzanija, mora se priznati da je puno moderniji od imigracijske procedure u Tundumi u 04:30 ujutro na Tazarinom vlaku.
Kasnije saznajem da Zanzibar zaista ima veliku autonomiju i da je Tanzanija službeno Ujedinjena Republika Tanzanija koju čine dva dijela; Tanzanija, odnosno kopno, i Zanzibar, otok. Svaki od tih dijelova ima svog predsjednika (ne postoji jedan jedinstveni predsjednik Ujedinjene Republike), postoje dva parlamenta i ne postoji onaj zajednički, već kada se odlučuje o nekom nacionalnom pitanju, svaki od dva parlamenta šalje nekoliko zastupnika da se dogovore. Novac je isti, tanzanijski šiling; zastave su različite (ali postoji zastava Ujedinjene Republike), a zajedničko Tanzaniji i Zanzibaru je i par ministarstava poput onog vanjskih poslova. Ovo me sve malo podsjeća na Austro-Ugarsku.
Još jedna stvar koje me iznenađuje, ali ugodno, jest turistički ured Zanzibara odlično opremljen i s ljubaznim osobljem odmah uz imigracijski ured. Ne sjećam se da sam vidio turistički ured na ovom putovanju. Turizam je glavni izvor prihoda na Zanzibaru i lokalno stanovništvo se jako trudi da se posjetitelj osjeća kao kod kuće.
Osoblje turističkog ureda pronalazi mi taksi do mog resorta na suprotnoj, istočnoj, strani otoka.
“Dat ću mu koji dolar više i zamoliti ga da mi malo pokaže Stone Town, glavni grad Zanzibara.”, razmišljam. Normalna cijena je 30 dolara i mislim da će desetak dolara na to biti sasvim dovoljno.
Stone Town je Dar Es Salaam u malom. Drugim riječima, spoj Arabije i Afrike. Kuće u veoma lošem stanju, neke doduše renovirane i te su prekrasne s prekrasnim izrezbarenim drvenim vratima i balkonima, ali većina samo što se ne sruši. Uske uličice s malo svijetla koje me podsjećaju na ulice starih gradova po Maroku. Poprilično prljave.
Tanzanija je 35-40% muslimanska zemlja, a 40-45% kršćanska. No, Zanzibar je čak 85% oaza islama. Žene su pokrivene, ali ne pokrivene na iranski ili saudijski način. Takve sam vidio svega jednu-dvije. Većina je odjevenea u žive boje, a najživlje su pomno izabrane marame koje daju tim ženama dozu elegancije. Sjećam se da sam slično primijetio i u Maleziji prije gotovo dvije godine. Mnogi muškarci šeću odjeveni u duge haljine do gležnjeva i s muslimanskim kapicama na glavama.
Ali koliko god sam dobio dojam da je Stone Town prljav grad, toliko je dojam prirode, odmah po izlasku iz grada, potpuno suprotan. Nigdje, i ponavljam, nigdje, u Africi nakon Južne Afrike nisam vidio tako čist okoliš uz prometnicu. Naprežem oči ne bih li ugledao koju plastičnu vrećicu, bocu ili limenku i dokazao sebi suprotno, ali bezuspješno. Uz cestu je samo puno palmi. Ne sjećam se da li sam ikada u životu vidio toliko gustoću palmi. Istina, u Mozambiku ih je bilo dosta. I u Vijetnamu i u Tajlandu. Ali ne ovoliko. Prekrasan je to prizor kako se mnoštvo visokih palmi njišu na vjetru. Tamo gdje nisu palme, visoko drveće gustih krošnji nadvilo se zaštitnički nad cestu stvarajući dojam prirodnog tunela. Mnoga od tih stabala imaju preko sto godina.
Paje se nalazi na istočnoj obali Zanzibara. Nekoliko je tu resorta, mnogi u rukama stranaca. Beach Paradise Bungalows drži simpatična Japanka koja mi za večeru sprema odličnu fuziju japanske i tanzanijske kuhinje: miso juha, škampi kuhani u umaku od češnjaka s pire krumpirom, špinat kuhan u kokosovom mlijeku i sashimi. Malo sam se zaželio sirove ribe.
More mi je pred vratima.


Katamaran Dar Es Salaam-Zanzibar USD 35,00
Taksi Stone Town-Paje USD 30,00
Beach Paradise Bungalows, Paje USD 40,00 (dvokrevetni bungalov s vlastitim kupatilom, doručak uključen)
Večera u Beach Paradise Bungalow TZS 36,500
TZS 1=HRK 0,004

15.10.2008. u 22:53 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 66, 21.12.2008. - Plaža-turisti (Zanzibar, Tanzanija)

Jedan jedini dan na plaži! Zahvaljujući Tazari. Nikako da prežalim što nisam uspio zaključiti ovo putovanje s više dana na plaži. Ali s druge strane, Tazara je, moram priznati, bila zanimljivo iskustvo i na neki veoma čudan način svidio mi se taj vlak čiji sam i posljednji milimetar upoznao u ona četiri dana koliko sam bio u njemu. Ali ne bih ponovno prolazio kroz sve to. Ne. Jednom je bilo dovoljno.
Plaža u Pajeu nije takva da bi se doma pisalo o njoj s velikim epitetima. Slušao sam puno o Zanzibaru i njegovim plažama, očekivao puno i na kraju sam ostao razočaran. Pijesak je bijel i gladak doslovno poput brašna. Takav još nigdje nisam vidio. Ali plaža je prekrivena i s mnogo morske trave, zatim nešto smeća koje je more tko zna odakle donijelo, a nitko nije očistio, a tu je i trilijun sitnih školjaka koje se lome pod nogama što nije posve ugodno. Po plaži tu i tamo projuri koji lokalac na motoru, a ostali su turisti, siguran sam oni koji su došli avionom (najčešće iz Njemačke) u paket aranžmanu i koji osim plaže u Zanzibaru i možda Stone Towna nisu vidjeli ništa. Možda su posjetili neko od sela napravljenih za turiste gdje šeću Masaii u svojoj šarenoj odjeći, iako se niti jedan Masai nije rodio, nije živio i nije umro na ovom otoku. Ima nekoliko “Masaija” i u mom resortu. Sve je preturistički i to nije ono što tražim. Jučer sam u Stone Townu primjetio dosta plaža-turista. Danas ih viđam ovdje na plaži. Prezirem ih. Otvoreno priznajem. Mogu ih nazvati i turistima pod staklenim zvonom. Što su oni saznali o pravoj Africi?! Ništa. Ali vratit će se doma i reći da su vidjeli Afriku. I hvalit će se time. I pričati da je Afrika prekrasna i da je Zanzibar prekrasan. Afrika jest prekrasna, ali ne zanzibarsko viđenje Afrike. Stavio bih ruku u vatru da se nitko od njih nije vozio satima zguran u kombi s dvadesetak drugih putnika i s nečijim laktom u bubrezima. Ili čekao satima na prijevoz. Ili jeo hranu na uličnim štandovima.
“Bio sam u Africi. Toplo je, prljavo i siromašno.”, već vidim riječi jednog takvog zanzibarskog plaža-turista po povratku kući.
Do sada nisam vidio preveliku razliku između putnika i turista. Uvijek sam bio mišljenja da je svaki putnik turist, a svaki turist putnik. Ali nakon mojih 10000 kilometara kroz Afriku i njihovih desetak kilometara od zračne luke do resorta u Zanzibaru, te stvari vidim danas kristalno jasno. Putnik putuje da bi upoznao, a turist da bi se zabavio, da bi potrošio višak novca, da bi ubio negdje vrijeme. Bilo gdje.

Bacam se u vodu nekoliko puta tijekom jutra iako i u vodi ima dosta trave. Potom je nastupila oseka u ranim poslijepodnevnim satima i kupanje više nije bilo moguće. More se toliko povuklo da je ostao plićak, puno mulja i još više trave...

15.10.2008. u 22:52 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 67, 22.12.2008. - Sve što ima početak, mora imati i svoj kraj (odlazak iz Afrike)

Budilica mi zvoni u 06:30. Iako i danas ima vjetra, vani je u ovim ranojutarnjim satima upeklo sunce. Još uvijek je oseka i more je daleko od mog praga. Maleni lokalni čamac napravljen od izdubljena debla usidren pred plažom gotovo je na suhom. Pozdravlja me jedan od “Masaija” i poziva recepcionera da mi pripremi improvizirani doručak: bijela kava i nešto keksa na tanjuriću. Točno po dogovoru, u minutu, pojavljuje se Harry, taksist koji me je prekjučer dovezao u Beach Paradise Bungalows i koji mi se učinio poštenim i pouzdanim da ga naručim za danas da me odveze na aerodrom.
Čovjek bi pomislio da u ove rane sate otok još spava. No, mnogo je svijeta već na ulici. Neki hodaju, neki su na biciklama, neki na motorima, a neki u automobilima, iako ovih posljednjih je na Zanzibaru začuđujuće malo. Blizu aerodroma prolazimo pokraj lokalne zelene tržnice gdje su ljudi već u punom zanosu kupnje i prodaje.
Zanzibarski aerodrom je priča za sebe. Uredan je, ali malen. Toliko malen da su check-in šalteri doslovno na ulici. I putnici sa svojim torbama čekaju u redu na ulici. Da sam zamišljao neformalniji check-in, zamisliti ga ne bih mogao. Letim Condorom, njemačkim avio prijevoznikom koji prevaža čitave mase njemačkih plaža-turista iz njemačkog snijega i leda u tople destinacija širom svijeta. Aparat za skeniranje chekirane prtljage ne radi pa jedna djelatnica, žena zamotana od glave do pete, ali naravno s prekrasnim dodatkom u obliku marame na glavi, ručno prolazi kroz prtljagu. Traži 'small tip'. Dajem joj sve što mi je ostalo od šilinga, nekih dva dolara, i zauzvrat odlučuje moju prtljagu ne otvarati. Skener ručne prtljage radi, ali druga djelatnica, očito po uzoru na svoju prethodnicu i želeći zaraditi koji šiling više, također sramežljivo traži 'small tip'. 'Small tip' je tražio i djelatnik turističkog ureda koji mi je prekjučer u zanzibarskoj luci našao taksi. 'Small tip' je tražio i Zanzibarac koji mi se prikrpao prekjučer dok sam šetao Stone Townom u potrazi za magnetom za frižider koje skupljam, a koje je u ovim zemljama zaista teško pronaći. Plaža-turisti su naučili lokalno stanovništvo na 'small tip' i samo je pitanje vremena kada će 'small tip' prerasti u 'big tip' i kada nikakav tip neće biti dovoljno dobar. Kao u Egiptu. I tamo su plaža-turisti. Napojnica se nikada nije otvoreno tražila ni u Južnoj Africi, ni u Lesotu, ni Svazilandu, Mozambiku, Malaviju ili Zambiji. Uvjerenja sam da svaki čovjek sam može procijeniti kada i da li će dati napojnicu i kakva će ona biti, umjesto da se napojnica očekuje kao gotov čin bez obzira na uslugu.
Službenica ne dobija 'small tip' od mene. Neka otvara ručnu prtljagu, što i čini, ali odustaje od detaljnije pretrage nakon par sekundi. Nijemica do mene meče joj 5 eura u ruke da joj ne bi sada otvarala prtljagu i poremetila uredno poslagane stvari u njoj. Ja se okrećem i odlazim bez napojnice. Dok hodam naprijed, osjećam oči Tanzanijke na mojim leđima.
Čekaonica je malena, prenatrpana, zagušljiva. Nekoliko je tu suvenirnica u kojima kupujem posljednje poklone dok čekam na avion koji će me odvesti u Frankfurt, a potom drugi u Graz. I tek mi je tada sinulo – moje putovanje je došlo kraju. Kao da sam jučer krenuo prema Kairu i Cape Townu gdje je počela moja 67-dnevna overland pustolovina koja me odvela kroz sedam zemalja i 11100 kilometara. Osjećam se kao da je sve to bilo jučer. Lagao bih vam kad bih rekao da mi se ide doma. Lagao bih vam kad bih rekao da mi se ne ide doma. Bez obzira na neke negativnosti kojih je bilo, uživao sam u Africi, uživao sam na ovom overland putovanju. I mogao bih nastaviti. Ali isto tako znam da ću uživati i u svojoj drugoj ljubavi koju sam otkrio na svojoj američkoj turneji – skijanju. A biti malo više od dva mjeseca na putovanju i potom isto toliko na snijegu u Europi mislim da je dobar kompromis između dvije ljubavi. Iako je i odlazak na skijanje svojevrsno putovanje...
Držite mi fige da se ne polomim negdje u nebeskim visinama jer mislim nastaviti putovati po ovom našem trećem kamenčiću od Sunca. Puno je destinacija koje još želim vidjeti i puno je godina preda mnom za posjetiti ih. I nadam se da ćemo ponovno zajedno putovati. A do tada, ovaj vječni lutalica vam šalje mah-mah, hug-hug i kiss-kiss i na svidanye!


Taksi Beach Paradise Bungalow-Aerodrom USD 30,00
Izlazna taksa iz Tanzanije USD 30,00 (nije uključena u cijenu avio karte)
Avion Condor/Lufthansa Zanzibar-Frakfurt-Graz EUR 325,00 (jedan smjer)

15.10.2008. u 22:45 • 4 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 122 zemlje. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Kuba
61. Laos
62. Latvija
63. Lesoto
64. Libanon
65. Lihtenštajn
66. Litva
67. Luksemburg
68. Mađarska
69. Makao
70. Makedonija
71. Malavi
72. Malezija
73. Mali
74. Malta
75. Maroko
76. Meksiko
77. Monako
78. Mozambik
79. Nepal
80. Nizozemska
81. Norveška
82. Novi Zeland
83. Njemačka
84. Oman
85. Palau
86. Paragvaj
87. Peru
88. Poljska
89. Portugal
90. Ruanda
91. Rumunjska
92. Rusija
93. San Marino
94. Sejšeli
95. Senegal
96. Singapur
97. Sirija
98. Sjedinjene Američke Države
99. Sjeverna Koreja
100. Slovačka
101. Slovenija
102. Srbija
103. Svaziland
104. Sveti Vincent & Grenadini
105. Španjolska
106. Šri Lanka
107. Švedska
108. Švicarska
109. Tajland
110. Tajvan
111. Tanzanija
112. Tunis
113. Turska
114. Uganda
115. Ujedinjeni Arapski Emirati
116. Ukrajina
117. Urugvaj
118. Uzbekistan
119. Vatikan
120. Velika Britanija
121. Vijetnam
122. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Catania Fontanarossa (ITA)
043. Cebu Mactan (PHI)
044. Chengdu Shuangliu (CHN)
045. Chicago O'Hare (USA)
046. Christchurch (NZL)
047. Cochin (IND)
048. Colombo Bandaranaike (LKA)
049. Copenhagen Kastrup (DEN)
050. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
051. Cork (IRL)
052. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
053. Danang (VIE)
054. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
055. Denver (USA)
056. Doha (QAT)
057. Dortmund (GER)
058. Dubai International (UAE)
059. Dubai Al Maktoum (UAE)
060. Dublin (IRL)
061. Dubrovnik Čilipi (CRO)
062. Dusseldorf (GER)
063. Fort Lauderdale (USA)
064. Frankfurt (GER)
065. Girona Costa Brava (ESP)
066. Graz Thalerhof (AUT)
067. Grimsey (ISL)
068. Hahn (GER)
069. Hanoi Noi Bai (VIE)
070. Havana Jose Marti (CUB)
071. Herat (AFG)
072. Ho Chi Minh City (VIE)
073. Hong Kong (HKG)
074. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
075. Ibiza (ESP)
076. Istanbul Ataturk (TUR)
077. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
078. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
079. Johannesburg O Tambo (RSA)
080. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
081. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
082. Kerry (IRL)
083. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
084. Kijev Boryspil (UKR)
085. Kiruna (SWE)
086. Kingstown ET Joshua (VCT)
087. Koln/Bonn (GER)
088. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
089. Krabi (THA)
090. Krakow Ivan Pavao II (POL)
091. Kuala Lumpur (MYS)
092. Kutaisi (GEO)
093. Laoag (PHI)
094. Larnaka (CYP)
095. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
096. Lima Jorge Chavez (PER)
097. Lisbon (POR)
098. Liverpool John Lennon (GBR)
099. London Gatwick (GBR)
100. London Heathrow (GBR)
101. London Luton (GBR)
102. London Stansted (GBR)
103. Los Angeles International (USA)
104. Ljubljana Brnik (SLO)
105. Madrid Barajas (ESP)
106. Madurai (IND)
107. Mahe (SYC)
108. Malta Luqa (MAL)
109. Manama (BAH)
110. Manchester (GBR)
111. Manila NAIA (PHI)
112. Marakesh Menara (MRC)
113. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
114. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
115. Melbourne Tullamarine (AUS)
116. Mexico City Benito Juarez (MEX)
117. Miami (USA)
118. Milano Malpensa (ITA)
119. Minsk 2 (BLR)
120. Miri (MYS)
121. Montevideo (URG)
122. Montreal Trudeau (CAN)
123. Moskva Sheremetyevo (RUS)
124. Moskva Domodedovo (RUS)
125. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
126. Munchen (GER)
127. Muscat (OMN)
128. Nadi (FIJ)
129. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
130. Napoli Capodichino (ITA)
131. New Delhi Indira Gandhi (IND)
132. Newark Liberty (USA)
133. New York JFK (USA)
134. New York La Guardia (USA)
135. Osaka Kansai (JPN)
136. Osh (KGS)
137. Osijek (CRO)
138. Oslo Rygge (NOR)
139. Peleliu (PLW)
140. Penang (MYS)
141. Pereira Maltecańa (COL)
142. Perth (AUS)
143. Phu Quoc (VIE)
144. Praia Nelson Mandela (CPV)
145. Priština (KOS)
146. Puerto Montt (CHI)
147. Puerto Princesa (PHI)
148. Punta Arenas (CHI)
149. Rarotonga (COK)
150. Reykjavik Domestic (ISL)
151. Reykjavik Keflavik (ISL)
152. Riga (LAT)
153. Rijeka (CRO)
154. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
155. Rotterdam (NED)
156. Sal Amilcar Cabral (CPV)
157. San Francisco (USA)
158. Santander (ESP)
159. Santiago de Chile (CHI)
160. Santorini Thira (GRE)
161. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
162. Sapporo New Chitose (JPN)
163. Sarajevo Butmir (BIH)
164. Seoul Incheon (KOR)
165. Shanghai Pudong (CHN)
166. Shannon (IRL)
167. Sharjah (UAE)
168. Shiraz (IRN)
169. Shymkent (KAZ)
170. Simferopol (UKR)
171. Singapur Changi (SIN)
172. Sofia (BUL)
173. Solo Adi Sumarmo (IDN)
174. Southend on Sea (GBR)
175. Split (CRO)
176. Stockholm Arlanda (SWE)
177. St Petersburg Pulkovo (RUS)
178. Stuttgart Echterdingen (GER)
179. Sydney Kingsford Smith (AUS)
180. Tabriz (IRN)
181. Tagbilaran (PHI)
182. Taipei Taoyuan (TWN)
183. Tallinn (EST)
184. Tanger Ibn Battouta (MRC)
185. Tapachula (MEX)
186. Tashkent (UZB)
187. Tehran Mehrabad (IRN)
188. Tehran Imam Khomeini (IRN)
189. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
190. Tijuana (MEX)
191. Timimoun (ALG)
192. Tokyo Narita (JPN)
193. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
194. Tunis Carthage (TUN)
195. Udon Thani (THA)
196. Urgench (UZB)
197. Valencia (ESP)
198. Venezia Marco Polo (ITA)
199. Venezia Treviso (ITA)
200. Wien Schwechat (AUT)
201. Yangon (MYN)
202. Zadar (CRO)
203. Zagreb Pleso (CRO)
204. Zakynthos Dyonysios Solomos (GRE)
205. Zanzibar (TAN)
206. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se