UVOD - 26. listopada 2006.

Image Hosted by ImageShack.us "En ten tini sava raka tini", svima je poznat početak najdraže dječje brojalice. Koristio sam je i ja prilikom odabira moje ovogodišnje backpacking destinacije jer je bilo teško odlučiti se - previše želja, a premalo novaca i vremena za sve. Želim li se vratiti u južnu Ameriku? Ponovno "skoknuti" do Afrike? Ili istražiti nešto novo? Odlučio sam se za ovo posljednje. Prva pomisao bio je Novi Zeland, ali ubrzo je uslijedio hladan tuš. Novozelandsko veleposlanstvo u Den Haagu nadležno je za hrvatske državljane, a proces izdavanja vize traje nekoliko mjeseci, uz mnogo potrebnih papira, novaca i još više živaca. I tako je Novi Zeland otpao s mojeg ovogodišnjeg popisa istom brzinom kojom se na njemu i isprva našao.
Azija? Hmm... Hmmm... i još jednom hmmmm... Nakon dugog razmišljanja, odluka je pala. Asia shall be. A onda je uslijedio još jedan veliki hmmm... Koji dio Azije želim posjetiti? Jedna od dugogodišnjih želja bila je otići u Indokinu. A s druge strane tu je i Japan. Već dvije godine intenzivno radim kao turistički vodič za japanske grupe po Hrvatskoj i došao sam do jednog jedinog zaključka - shvatio sam da Japance jednostavno ne shvaćam. Ovo putovanje moglo bi mi pomoći u razumijevanju ove, po mnogim stvarima, posebne nacije. A zašto ne bih obuhvatio sve ove azijske zemlje koje imam želju posjetiti?
I tako sam odlučio. Prva postaja na mojoj azijskoj turneji bit će Japan. Nakon mnogo malih Japanaca i Japanki, iz zemlje izlazećeg sunca avionom ću se prebaciti na azijski kontinent. Hong Kong i Makao, Kina s Tibetom, Vijetnam, Kambodža, Laos, Tajland, Burma, Malezija i Singapur. Tim redom. Ukupno pet mjeseci na putu po azijskim prostranstvima. Tokijski tehnološki centar Akihabara, stara japanska carska prijestolnica Kyoto, Hong Kong-nekadašnja veličanstvena britanska kolonija na Kineskom moru i Makao-biser portugalske kolonijalne arhitekture samo su neki od lokaliteta koje imam u planu posjetiti. A tu su i Zabranjeni grad u Pekingu, Veliki kineski zid, rijeka Yangze, čuvena Dalaj-lamina palača Potala u misterioznom Tibetu, Ho Chi Minh City iliti stari Sajgon, kompleks hramova Angkor Wat u Kambodži, Luang Prabang i rijeka Mekong u Laosu, Bangkok-"prijestolnica Azije" kako ga mnogi nazivaju, zaboravljena Burma sa svojim gradovima Yangonom i Mandalayem, plaže Malezije... I još puno toga...
Ne sumnjam da ću se lijepo provesti na ovom putovanju. Uostalom, kao i uvijek. Putovanje počinje u petak 27. listopada, a svakog dana na ovim stranicama očekuje vas putopis. Da i vi putujete sa mnom...

26.10.2006. u 17:20 • 5 KomentaraPrint#^

DAN 1 - 27. listopada 2006.

Put pod noge. I to kakav put... Jadne moje noge... Čim sam započeo svoju ovogodišnju backpacking avanturu shvatio sam da ću u Aziji provesti jaaako puno vremena. Prije nisam o tome puno razmišljao. Vjerojatno jer, uz sav posao, nisam ni imao vremena puno razmišljati. A sada... Uz toliko "praznih" sati u autobusima, vlakovima i avionima teško je ne razmišljati o ovom putovanju. Hoću li izdržati? Hoće li zaista biti pet mjeseci putovanja po Aziji? Vidjet ćemo. Još uvijek ne mogu proricati budućnost.
Počelo je počelo. Na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Umjesto da letim iz Zagreba, odlučio sam ove godine "poletjeti" iz Graza. Jeftinije je. Avio karta Graz-Frankfurt-Tokio i povratno Kuala Lumpur-Frankfurt-Graz s Lufthansom došla me EUR 1203. Iz Zagreba ponuđena mi je bila nekoliko puta veća cijena. A ovako, ukrcao sam se u autobus Croatiabusa za Graz, iskrcao u Grazu, uhvatio aerodromski vlak i nekoliko sati prije polaska aviona već bio na aerodromu. Prvi let u 10:25 za Frankfurt bio je poluprazan. Avion tipa BAe 146 (British Aerospace) je bio u najmanju ruku neobičan: mali zdepasti, s krilima malo više postavljenima nego kod Airbusa i Boeinga. Ali ipak bez propelera. I za gotovo sat i pol doveo me u Frankfurt. Kad vas avion dovede na jedan kraj terminala, a sljedeći odlazi s potpuno suprotnog kraja, nema problema na zagrebačkom, splitskom ili dubrovačkom aerodromu. Ali u Frankfurtu, jednom od najprometnijih i najvećih aerodroma na svijetu... Jedan hodnik, drugi hodnik, stepenice dolje, lift gore, treći hodnik i još nekoliko njih. I nakon gotovo pola sata "razgledavanja" frankfurtskog aerodroma bio sam pred ulazom u avion za Tokio. Ove godine sam imao sreće. Uspio sam se ukrcati na let u 13:35 i krenuti put Japana, moje prve azijske stepenice.
Skoro zaboravih. Nisam sam. U Japanu pratit će me Orhideja, moja draga. Ni sama još uvijek ne zna u što se uvalila...

26.10.2006. u 17:19 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 2 - 28. listopada 2006.

Yokoso! Ili ti 'dobrodošli!'. Sa svih strana dočekali su nas promo plakati Japanske nacionalne turističke zajednice (JNTO). I evo nas u zemlji izlazećeg sunca. Let je bio manje više udoban, možda s malo više turbulencija nego inače, ali ok. Deset sati leta činilo nam se poput vječnosti. Na trenutke smo pomislili da smo već danima u avionu te da nikada nećemo iz njega ni izaći. Veći dio leta bio je iznad Rusije: Sankt Petersburg, Ural, Yakutsk, Khabarovsk, dok konačno nismo ugledali Japan. Dočekalo nas je izlazeće sunce: najprije tamno crveno, zatim nijanse roze boje, a potom sve svjetlije i svjetlije.
Jutro je. Tek je 07:30 po lokalnom vremenu. Sedam sati razlike između Hrvatske i Japana. Imigracijska kontrola na novom, 65km udaljenom od grada, aerodromu Narita bila je brza i efikasna. Još u avionu ispunili smo formular, odgovorili na par kratkih pitanja i ubrzo se već našli u aerodromskom vlaku Keisei Limited Express koji nas je za cca 75 minuta i 1060 jena (YEN 100=HRK 4,90) doveo do četvrti Asakusa gdje se nalazi naš hotel, Khaosan Tokyo Smile. Za 2100 jena po osobi po noćenju u dvokrevetnoj sobi našli smo prilično ekonomičan smještaj gotovo u samom centru Tokija, uz rijeku Sumida. Istina, soba je toliko mala da se osobe "europskih dimenzija" na jedvite jade mogu u njoj okrenuti, s jednim krevetom na kat, uskom policom i ničim drugim (kupaonice su zajedničke na hodniku). Ali sve je čisto i osoblje ljubazno. Nije ni čudo da je ovaj hotel bio proglašen jednim od najboljih hotela za mlade u čitavoj Aziji.
Prvi dojam o Japanu je da ima jaaako puno ljudi. A kako li će tek biti u Kini? U vlaku, na ulici, hramovima i trgovinama - teško je "ne očešati se" o druge ljude. Puno brzih malih Japanaca i Japanki. Ali dojam je pozitivan. Uvijek s osmjehom na licima i spremni pomoći u bilo kojoj situaciji. Izgubio si se? Nema problema. Netko će ti pomoći. U vlaku za Asakusu, četvrt u kojoj se nalazi naš hotel, porazgovarao sam s jednim tipičnim Japancem: mali, simpatičan, s mnogo elektroničkih igračaka oko sebe, slabim engleskim. Kad je čuo da smo iz "Kuroachiye", osmijeh od uha do uha, još jedan "yokoso" i odmah spomen Mirka Filipovića Crocopa, našeg najjačeg ambasadora u Japanu. Od 127 milijuna Japanca, oko 12 milijuna njih živi u Tokiju. Gotovo tri Hrvatske stane u japanski glavni grad...
Popodne smo odlučili provesti u istraživanju Asakuse, a potom i obližnje četvrti Ueno. Vrijeme nas služi: sunčano je i toplo, oko 22°C. Asakusa je ostala jednom od tradicionalnijih četvrti Tokija, usprkos velikoj šteti počinjenoj za vrijeme savezničkog bombardiranja krajem 2. svjetskog rata. Prošetali smo trgovačkom ulicom Nakamise s oko 90 trgovina različite namjene: jedne prodaju tipične japanske suvenire poput lepeza, kimona, raznoraznih kipića, slika, druge prodaju odjeću i obuću, treće razne slane i slatke poslastice... Mnogo potrebnog i nepotrebnog, originala i kopija... Većina trgovina utemeljena je u vrijeme Edo (1600.-1868.) kada je Edo (današnji Tokio) postao centrom Japana, iako su car i vlada još uvijek službeno obitavali u Kyotu, staroj prijestolnici. Kasnije (1868.) Edo (Tokio) postat će i službeno glavnim gradom Japana. Kraj ulice Nakamise označava hram Sensoji, osnovan 628. godine, obnovljen 1950. nakon oštećenja u 2. svjetskom ratu, što ga čini najstarijim i najpoznatijim budističkim hramom u Tokiju. Blizu je šintoistički hram Asakusajinja. U Japanu postoji međuživot različitih religija: budizam, šinto, katoličanstvo, vjerovanje u razne prirodne sile, čak postoje i japanski židovi i muslimani (naravno u jako malom broju). Ispred svakog budističkog hrama nalazi se mali zdenac s vodom kako bi se vjernici "očistili" te mjesto u kojem se pale mali papirići i štapići, kako bi vjernici na sebe privukli sreću. Preko stepenica ulazi se u hram koji je prepun kipova i slika. Vjernici bacaju kovanice za sreću u za to predviđen prostor, pomole se visoko sklopljenih ruku i na kraju molitve dva puta tiho zaplješću. Nema velike razlike između budističkog i šintoističkog hrama, osim što u neke dijelove šintoističkog hrama može ući samo šinto svećenik te dok su ulaz u budistički hram velika dekorirana vrata, u šintoistički hram ulazi se kroz tori (dva vertikalno postavljena stupa koja na vrhu drže jedan horizontalni stup blago nakrivljen). Šinto je prastara religija japanskog otočja usko povezana s prirodom. Vjeruje se da svaki dio prirode poput sunca, mjeseca, kamenja itd ima svoje božanstvo (kami). Kada je budizam stigao do Japana u 6. stoljeću, šinto vjernici su ga prihvatili i unijeli neke njegove komponente u šinto religiju. Buda je postao jedan od kamija, božanstva. Danas se često događa da je jedno te ista osoba i budist, i šinto vjernik, pa čak i katolik. Jer se religije u Japanu duboku isprepliću.
Nakon Asakuse, i Ueno je prozor u stari Tokio kakav je bio prije ekonomskog čuda 1970.-tih i 80.-tih godina. Ova četvrt ima najveću koncentraciju muzeja u Tokiju. U jednom od najvećih tokijskih parkova nalaze se Nacionalni muzej Tokija, Prirodoslovni muzej, Tokyo Metropolitan Museum of Art i mnogi drugi. Odlučili smo danas posjetiti Nacionalni muzej Tokija (400 jena) koji u pet zgrada udomljuje oko 87000 izložaka iz cijele Azije ili, kako kažu u muzeju, istočno od Egipta. Ovo nije samo najveći muzej u Japanu, nego i muzej s najvećom kolekcijom japanske umjetnosti na svijetu. Nažalost, umor nas je brzo svladao pa smo uspjeli razgledati samo jednu od pet zgrada muzeja, onu u kojoj se nalazila umjetnost cijele Azije, osim Japana. Zaista impresivno. Vrijedi posjetiti. Morat ćemo se vratiti sutra da dovršimo razgled.
Do hotela vratili smo se metroom. Ukupno 13 metro linija s preko stotinu stanica. Na karti izgleda veoma komplicirano, ali u praksi puno jednostavnije. Svaka linija ima svoju boju i svoje ime, posvuda jednostavni putokazi, na svakoj stanici i u svakom metro vlaku karta metroa za lakše snalaženje - na japanskom i na engleskom jeziku. Karta u jednom smjeru dođe 160-300 jena, ovisno o broju prijeđenih stanica. Nakon prvog dana Japan mi se ne čini toliko skup kao što sam mislio...

FOTOGRAFIJE ASAKUSE (TOKIO, JAPAN)

26.10.2006. u 17:18 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 3 - 29. listopada 2006.

Prvotni plan bio je ponovno posjetiti Ueno, zatim carski park s palačom, četvrti Ginza i Akihabara. Ali Ueno je morao biti izbačen iz današnjeg programa zbog jednostavnog razloga - spavanja. Vremenska razlika još uvijek čini svoje. Zaspao sam tek u 04:00 ujutro, Orhideja nešto ranije, i prije 11:00 sati buđenje nije bilo moguće. Čak je i u 11:00 bilo teško otvoriti oči. Ali morali smo. U podne smo se dogovorili s Mikom, kolegicom vodičkom koju sam upoznao u Hrvatskoj, da nam pokaže drugačiji Tokio, moderan Tokio, Tokio za mlade.
Mika nas je dočekala s dečkom i prijateljem ispred metro stanice Hibuya, nadomak carskog parka i palače. Dok se carskim parkom može slobodno prošetati, carska palača ili Kokyo zatvorena je za javnost uvijek osim 2. siječnja i 23. prosinca (carev rođendan). Ovdje obitava japanski car Akihito sa svojom obitelji, 125. car u povijesti Japana i danas jedini car na svijetu. Na japanskom "Prijestolju krizantema" nalazi se od 1989. godine naslijedivši oca Hirohita nakon njegove smrti. Hirohito je čuveni car koji je odveo Japan u 2. svjetski rat i iz kojeg je Japan izvukao kraći kraj. Dok je japanski car nekad imao božanski status i vjerovalo se da su car i njegova obitelj izravni potomci božanstva sunca, nakon 2. svjestkog rata, najviše pod pritiskom Amerikanaca koji su držali Japan pod okupacijom do 1952. godine, poimanje carske ličnosti naglo se mijenja. Danas je uloga cara samo simbolična i smatra se običnim čovjekom. Car običan čovjek!? Neka bajke pričaju maloj djeci. Današnja carska palača ili Kokyo izgrađena je tek 1968. godine nakon godina i godina ozbiljne obnove i dogradnje nakon strahovita oštećenja izazvana savezničkim bombardiranjem potkraj 2. svjetskog rata. Iz parka se vidi tek malen dio palače, ali ugodno je prošetati carskim parkom, najcentralnijim parkom Tokija, sa svih strana okruženim visokim i modernim neboderima.
Noge su nas potom odvele do obližnje shopping četvrti Ginza. Ovdje se nalaze sjedišta svih najpoznatijih japanskih kompanija poput Sonyja, Panasonica, Canona, Toshibe... Dok je Orhideja s Mikom provodila vrijeme u parfumerijama isprobavajući nekakve japanske Shiseido i Kanebo šminke (navodno puno jeftinije nego kod nas, ali istinu za volju ja se u to baš i ne razumijem), ja sam s Mikinim dečkom i prijateljem otišao do nebodera Sonyja gdje smo razgledali najnovije Sonyjeve igračke, od kojih će većina u Hrvatsku doći tek možda 2010. godine. Ako.
Ručali smo u Ginzi u restoranu Zenkoji Soba. Rečeno nam je da je to poznati lanac tradicionalnih japanskih restorana, a cijene se kreću od 500 do 1000 jena po jelu. Probali smo tempure: Orhideja yasai tempuru ili povrtnu tempuru, gdje se raznovrsno povrće kuhano u putru umače u smeđi ten-tsuya umak sa samljevenim radičem, dok sam ja probao tenju tempuru sa škampima kuhanima u putru i rižom, miso bistrom juhom i na kraju japanskim zelenim čajem (koji se ovdje uvijek pije bez šećera - stavite li šećer izazvat ćete zgražanje svih prisutnih). Tempura nije loša. Zapravo je jako ukusna i razorila nam je stare stereotipe da Japanci jedu samo sirovo i neukusno. Mislim da bi čak i Hrvati bez problema mogli redovito jesti razne vrste tempura.
A što reći o Akihabari? Tri riječi: neobično, neobično i neobično. Sa svih strana bliješte neonska svijetla mnogobrojnih trgovina elektronike, a po ulicama hodaju čudno odjeveni ljudi (mislim, čudnije nego inače). Djevojke u uniformama sobarice s čudnim dodacima na glavi (dobro za ostvarenje neke seksualne fantazije, ali hodati tako po ulici!? šta ćeš, ima svakakvih ljudi i kod nas i u Japanu), dečki u tim istim uniformama sobarice (dobro ste pročitali), dečki i cure u neobičnoj odjeći iz 60.-tih i 70.-tih godina prošlog stoljeća, i s još neobičnijim frizurama (mnogima tate i mame vjerovatno još uvijek nisu rekle da se utičnice za struju ne smiju dirati prstima)... U Akihabari ima svačega. I ludih ljudi, ali i još luđih elektroničkih igračaka. Ovdje se dolazi shopingirati elektroniku. Zamisli neki mp3 player ili fotoaparat ili televizor i ovdje ćeš ga sigurno naći. I jeftinije nego u Hrvatskoj. Čak su i stvari koje do nas još nisu ni stigle ovdje već zastarjele i cijena im je znatno snižena. Digitalni Olympusov fotoaparat s 8 megapixela, 10x optičkim zumom, 30x digitalnim zumom za 200 eura! Gdje možeš ovo za ovakvu cijenu naći kod nas!? I naravno, ne zaboravimo cijenkanje koje još dodatno snizuje cijenu za cca 10-15%.
Vjerovatno ste čuli da Japanci obožavaju igrati kompjutorske igrice. To je istina. Većina su ovisnici o njima. Teško je ne postati ovisnik jer je Akihabara prepuna kompjutorskih igraonica koje su prepune ljudi, uglavnom mladih, koji se igraju i samo igraju. Uglavnom po cijele subote i nedjelje jer su im to slobodni dani - ostatak tjedna su u školama ili na poslu. Naši domaćini su nam rekli da se u Japanu često radi od 09:00-10:00 ujutro pa do kasne večeri. Cca 12 sati na dan. Nije ni čudo da im stanovništvo ubrzano stari jer nemaju vremena za onu stvar. Ono malo malene djece koja se vidi na ulici vjerovatno je napravljena neku subotu ili nedjelju. I to nabrzaka u predahu između dviju kompjutorskih igrica. Orhideja i ja smo probali jednu igricu gdje u ritmu muzike udaraš bubnjeve redoslijedom kako je prikazano na ekranu i za svaki dobar udarac dobivaš bodove. Tko je pobijedio, nećemo otkriti... Jasno nam je kako se brzo ove igrice mogu pretvoriti u ovisnost.
Druženje s našim japanskim domaćinima završili smo u još jednom tradicionalnom japanskom restoranu jednostavna imena "En". Riječ je o restoranu umjerenih cijena u Akihabari gdje se cijene jednog jela kreću od 1000 do 1500 jena. Ostali smo oduševljeni. Vjerovatno je ostalo još nešto od japanske kuhinje što nismo probali, ali većinu smo probali večeras. Naši domaćini su naručivali i naručivali nova jela (kod njih je večera puno važnija od ručka), a Orhideja i ja smo se cijelo vrijeme pogledavali i pitali tko će pojesti sve ovo. Krenuli smo s likerom shochu od riže, zatim umeshu od višnje koji imaju cca 20-25% alkohola (meni se osobno više dopao onaj od višnje koji je sladak i kod kojeg se alkohol toliko ne osjeti, dok je shochu puno bezukusniji, ali s više alkohola). Tu je i uvijek neizostavni tofu sir, svježi i onaj zapečeni (namafu). Doma ga nikada ne bih probao jer to obično jedu oni vegetarijanci koje je strah životinja, ali ovdje mi se čak čini ok. Posebno je dobar onaj svježi. Ubrzo se na stolu našao i sashimi ili u prijevodu sirova riba (uglavnom losos). Malo sirove ribe s malo soja umaka i wasabija (japanski zeleni spicy umak koji se radi od korijena wasabi biljke) i jesti sirovo više se ne čini tako lošom idejom. Zapravo, ni ne osjetiš da večeraš sirovu ribu. Ipak, mislim da kod kuće u vlastitom aranžmanu ovo ne bih isprobavao. Postoji i malo blaža varijanta sushija: konobar donese sirovu ribu, u drugoj posudi bistri umak s morskom travom koji se kuha ispred tebe, i ti umačeš svaki komad ribe u umak i kuhaš ga desetak sekundi. Ovo jelo zove se shabu shabu. Deserti su bili najčudniji od svega prethodnoga: slatki krumpir u miso umaku (miso je kuhana fermentirana riža, soja i još nekakva žitarica), kuhani kikiriki u ljusci, mochi walabi ili ljepljiva slatka masa od walabi praha okusom i izgledom slična lokumu, sladoled od zelenog čaja (macha). Najjednostavnije rečeno - prejeli smo se. Do večeras teško nam je bilo vjerovati da se od japanske hrane možeš prejesti, ali dame i gospode i to je moguće. Mi smo živi dokaz.

FOTOGRAFIJE CARSKOG VRTA, GINZE I AKIHABARE (TOKIO, JAPAN)

26.10.2006. u 17:17 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 4 - 30. listopada 2006.

Noćas se u Hrvatskoj pomicala kazaljka na satu. Prešlo se s ljetnog na zimsko računanje vremena. U Japanu se s ovime ne zamaraju jer bi zbog pretjerane zaposlenosti vjerovatno teško bilo pronaći malo slobodnog vremena za pomicanje kazaljke. Računanje vremena uvijek ostaje isto pa je tako sada vremenska razlika između Hrvatske i Japana "narasla" na 8 sati.
Jučer smo se odlično proveli s Mikom i ostalim društvom. Bili su jako dragi i pokazali su nam ono što bi sami teško vidjeli samo s vodičem u ruci. Uspjeli su nam barem malo približiti japansku kulturu. A kad kažem kultura, prije svega mislim na gastronomiju.
Kahori je naša današnja vodička. Orhidejina je poznanica pa se ponudila da nas provede kroz one dijelove Tokija koje u prethodna dva dana nismo posjetili. U našem hotelu pojavila se odjevena u tradicionalni kimono budući da njezina mama u Saitami, nekih pola sata vožnje vlakom od Tokija, ima kimono trgovinu. Kahori nas je danas odvela najprije u istraživanje Shibuye, a potom u Harajuku. I jedna i druga četvrt japanske metropole veoma su slične: mnoštvo visokih nebodera s trgovinama i uredima svjetski poznatih tvrtki, na ulicama ljudi kao u mravinjaku, a većina u poslovnim odijelima. U životu nisam vidio toliko ljudi u odijelima na jednom mjestu. U Japanu je neprihvatljivo da netko dođe na posao u bilo čemu osim u odijelu, a kad Japanci dolaze na "odmor" u Hrvatsku, prvo što posjećuju je trgovina "Croata" kako bi kupili kravate od nekoliko stotina eura i nosili ih uz svoja odijela. Tokio je čuven i po svojim tzv. zebrama križaljkama na raskršćima kad se raskršće na cca 2-3 minute zatvori za sav promet i ljudi prelaze u svim mogućim smjerovima. Naravno, treba paziti da se ne udari o druge ljude. Malen manjak koncentracije i to se može vrlo lako i dogoditi.
Ručali smo, kakvog li čuda, ponovno u japanskom restoranu. Današnji se zvao Hanamaru i smješten je u četvrti Harajuku. Japanski rezanci u umaku od curryja i tempura hobotnica za svega 630 jena. Dobra stvar u Japanu je da je obična voda u svim restoranima besplatna pa s curryjem nije bilo problema. Indijska kuhinja je dosta popularna u Japanu, a Japanci su se i dosjetili da razna indijska jela povežu s japanskima te tako stvore indijsko-japansku kuhinju. Čudne, ali ukusne li kombinacije!
Poslijepodne smo se Orhideja i ja razišli. Ona je s Kahori otišla u Saitamu da razgleda kimono trgovinu njene mame, a ja sam otišao do još jedne shoping četvrti Tokija - Shinjuku. I ponovno visoki neboderi i sve prepuno trgovina, kafića i restorana, i posvuda reklame. Ne znaš na koju stranu da se okreneš. Nakon nekog vremena i oči te počnu boljeti od tolikih slova na svakojakim reklamama: za donje rublje, odjeću i obuću, kompjutore, fotografske aparate, mobitele, hranu... Reklame su u Tokiju po mom mišljenju čisti promašaj jer su neboderi prenatrpani njima tako da ih nitko više ni ne čita.
Nakon Shinjuju vratio sam se u jučerašnju Akihabaru koja je danas bila mnogo mirnija i normalnija. Ponedjeljak je ipak radni dan. Ušao sam u nekoliko trgovina i ostao iznenađen cijenama: novi laptopi od cca 250-350 eura, nove videokamere od cca 200-300 eura, dobri digitalni fotografski aparati od 200 eura naviše. Ali naišao sam i na najnovija čuda tehnologije poput golemog plazma televizora za 5500 eura ili digitalni fotografski aparat s polumetarskim objektivom za preko 1000 eura.
Večeras možda Orhideja i ja otiđemo na karaoke ako ne budemo previše umorni. Ipak su karaoke nastale u zemlji izlazećeg sunca...

FOTOGRAFIJE SHIBUYE, HARAJUKU I SHINJUKU (TOKIO, JAPAN)

26.10.2006. u 17:16 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 5 - 31. listopada 2006.

Tokyo sayonara! Vrijeme je da se maknemo iz japanskog glavnog grada i upoznamo ostatak Japana. Nedostajat će nam ovaj grad jer smo se baš priviknuli na njega. Prije nego li smo napustili Tokio, na tokijskom autobusnom/željezničkom kolodvoru popili smo kavu s Akiko, još jednom kolegicom vodičkom koja je lani posjetila Hrvatsku, i njezine dvije prijateljice. Kava je u Japanu, najblaže rečeno, odvratna. Košta cca od 200 do 300 jena, a plaćaš nešto što samo približno izgleda poput kave. Bljutava je okusa, ali istina je da i nakon šalice japanske kave ne možeš spavati - ali zbog bolova u trbuhu! Drugi izbor pri ovakvim susretima je odabrati čaj, ali ni on nije puno bolji. Uglavnom je riječ o zelenom čaju, u najboljem slučaju crnom, bez šećera, limuna, meda i sličnih dodataka. Njih je u Japanu jako teško pronaći. Zatražiš li šećer, blijedo će te pogledati i ponuditi ti nekakav slatki sirup koji jednostavno ni približno ne može zamijeniti ovu nama svakodnevnu supstancu u kavi ili čaju. Stoga, između kave i čaja izabereš onu varijantu koja ti se čini manje pogibeljnom...
U 11:50 autobusom smo krenuli prema jezeru Yamanaka podno vulkana Fuji. Napokon smo vidjeli da u Japanu ima i planina i šuma i kuća niže gradnje, a ne samo visokih modernih nebodera, asfaltiranih ulica prepunih ljudi i jedinog zelenila u obliku gradskih parkova na koje smo bili naviknuti u Tokiju. Vožnja do Yamanake, koja je udaljena otprilike 130km od Tokija, traje gotovo dva i pol sata i košta 1700 jena. Postoji moderan autoput koji se naravno plaća i na kojima autobusi voze puno brže nego kod nas: 120-130 km/h, a u Japanu se vozi lijevom stranom što isprva nisam ni primijetio dok mi Orhideja prvog dana u Tokiju nije ukazala na to. Automobili su gotovo svi japanski, ali neki čudni modeli koji u Europi se ne mogu baš i vidjeti. Većina njih izgleda poput trkaćih kutija. Boja automobila koja uvelike prevladava u Japanu je bijela, zatim puno rjeđe crna, a boje poput plave, crvene ili žute predstavljaju egzotiku.
Yamanaka nas je dočekala vjetrovita i prohladna. Velika je temperaturna razlika između Yamanake i Tokija koji je uvijek bio sunčan i topao pa smo uokolo šetali u kratkim rukavima. S koferima smo ostavljeni na autobusnom ugibalištu (jer Yamanaka nema autobusni kolodvor), ispred nas jezero, a Fujiju ni traga. Prva pomisao bila je da je možda vulkan pod oblacima, ali ne bi li se onda vidio par jedan dijelić vulkana? Odlučili smo se malo raspitati, a ujedno potražiti i mjesto gdje bismo mogli ostaviti kofere do navečer kada imamo autobus za Kyoto. I evo li nam dvostrukog problema! Nitko ne govori engleski, znakovi su kad se makneš iz Tokija svi na japanskom, ali uspjeli smo nekako saznati da Yamanaka nema ured za ostavljanje kofera. I što sad? Ne možemo šetati oko jezera s koferima u ruci. I tada ugledasmo talijanski restoran. Odlučili smo tamo ručati, kako bismo malo stabilizirali probavu i zaustavili stanovite potoke koji su se malo po malo počeli pretvarati u rijeke, a ujedno i zamoliti da nam pričuvaju stvari. I tako smo učinili.
U restoranu su nam rukama i nogama objasnili da se Fuji nalazi odmah iza njega. I zaista. Kako ga nismo vidjeli ranije? Još uvijek mi nije jasno. Oslobođeni prtljaga odlučili smo prošetati oko jezera. Naravno, samo jedan mali dio jer je jezero Yamanaka dosta veliko i mislim da je nemoguće napraviti krug oko njega u jednom danu. Ovo područje pod Fujijem zove se Fuji go-ko ili u prijevodu s japanskog, Fuji pet jezera. Uistinu oko vulkana postoji pet jezera koja su prepuna hotela, privatnog smještaja, restorana i kafića, trgovina za najam čamaca, pedalina i bicikla. Ljeti su njihove obale prepune ljudi iz Tokija i ostalih obližnjih gradova koji se dolaze ovdje okupati, ali i iz onih malo daljih koji dolaze fotografirati Fuji, posebice školske grupe. Sada, izvan sezone, sve izgleda dosta otužno, poput naših otočnih gradova i sela koji nakon rujna prestanu živjeti.
Fuji je simbol Japana, njegova sveta planina, i vjerovatno na svijetu nema osobe koja za njega nije čula. Barem preko istoimenog poznatog japanskog proizvođača fotografske opreme. Visine 3776m najviša je točka Japana i ljeti je moguće uspesti na njega. Alpinistička sezona traje do početka rujna i uspon traje nekoliko dana. Putem se noći u jednostavnim planinskim kolibama. Izvan sezone, posjetioci se poput nas moraju zadovoljiti samo pogledom na udaljeni Fuji, sa snijegom okovanim vrhom. Japan je i zemlja velikih tektonskih aktivnosti i ovdje se događa najveći broj potresa na svijetu kao i vulkanskih aktivnosti, kako podzemnih tako i nadzemnih. Fuji je zadnji put eruptirao 1707. godine. Danas smo imali sreće...
U 21:00 sati napustili smo Yamanaku i krenuli put Kyota, stare japanske prijestolnice. Autobus je bio normalne dužine, ali u njemu svega 28 sjedala, raspoređena tako da ima dosta mjesta za noge, kao i za spuštanje naslona sjedala gotovo u razinu kreveta. Tijekom vožnje besplatna voda, čaj i kava. Cijena sitnica - 8000 jena ili cca 400kn...

FOTOGRAFIJE MT FUJI I JEZERO YAMANAKA (JAPAN)

26.10.2006. u 17:15 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 6 - 1. studeni 2006.

U 06:00 sati, nakon devet sati poprilično ugodne vožnje, stigli smo u Kyoto, staru japansku prijestolnicu. Prvi dodir s ovim gradom od cca 1.4 milijuna stanovnika bio je ogroman Kyoto Eki-mae ili Kolodvor Kyoto, otvoren 1997. godine, gdje se na jednom mjestu nalaze autobusni te željeznički kolodvor za sve vlakove svih japanskih željezničkih kompanija, uključujući i superbrzi shinkansen vlak, metro, stanice lokalnih autobusa, shopping centar Porta, niz kafića i restorana... Spojite nekoliko desetaka zagrebačkog željezničkog kolodvora i to bi otprilike bilo to. Naš hotel nalazi se u četvrti Uzumasa, nekoliko kilometara od centra Kyota, pa je bilo neophodno da uzmemo prigradski vlak do istoimene stanice (cijena 190 jena za cca 20 minuta vožnje). Bola Bola Guesthouse tradicionalni je japanski ryokan, hotel u kojem su sobe uređene u japanskom stilu sa zidnim slikama, kliznim vratima i prozorima, tankim (gotovo kartonskim) zidovima, te tatami podom od trstike. Na tatami se stavi tanki madrac i na njemu se spava. Nema kreveta na koje smo mi na Zapadu naučeni. Sve je jako tradicionalno, čisto, vlasnici izuzetno ljubazni (uostalom kao i svi u Japanu), korištenje kuhinje, interneta te veš mašine je besplatno. Cijena - 2500 jena po osobi u dvokrevetnoj sobi. Jedini nedostatak je poprilična udaljenost od centra grada. Gradski prijevoz u Kyotu postoji, ali on je, ako se usporedi s Tokijom, jako loše organiziran. Tu su prigradski vlakovi, metro, tramvaji i gradski autobusi, ali da bi došao od jedne do druge točke, odnosno od jednog lokaliteta do drugog (a oni su jako raštrkani po čitavom gradu), trebaš gotovo uvijek mijenjati način prijevoza jednom, a nekad i dva puta, jer tramvaji imaju samo 2-3 linije i voze samo u određenom dijelu grada, metro isto tako, autobusi posvuda, ali opet loše organizirani pa moraš presjedati. A za svako presjedanje moraš kupovati novu kartu od cca 190-220 jena. Dnevnih karata nema pa tako se dnevno najviše troši na javni prijevoz.
Kyoto je osnovan u 7. stoljeću, a japanskim glavnim gradom postao je krajem 8. stoljeća i takvim ostao do 1868. godine kada je novim glavnim gradom postao Tokio. Kroz stoljeća vojne uprave shoguna (vrsta vojne diktature u Japanu), zemljom se zapravo upravljalo iz drugih središta, a ne Kyota, ali u Kyoto je bio carska rezidencija (iako je car do 1868. godine bio samo figura) i u skladu s time službeno glavni grad. U 2. svjetskom ratu saveznici nisu dirali Kyoto pa ga nije snašla sudbina Tokija koji je bio gotovo potpuno sravnjen sa zemljom. U Kyotu također postoje visoki moderni neboderi, ali njih je daleko manje nego u Tokiju. Kyoto je više slika tradicionalnog Japana sa starim hramovima i palačama, lijepo uređenim vrtovima, a po ulicama viđaju se žene u kimonima. Ukupno u Kyotu ima oko 2000 različitih hramova, tri dvorca te na desetke vrtova i čak 24 muzeja. Ukupno 17 lokaliteta nalazi se pod UNESCO-vom zaštitom. Čovjek bi ovdje mogao biti tjednima i mjesecima i opet ne vidjeti sve. A ono što Kyotu definitivno nedostaje jesu znakovi na engleskom na koje smo bili naučeni u Tokiju. Dok je Tokio u potpunosti dvojezičan, u Kyotu se engleski znakovi vide tek ponegdje, a ljudi govore engleski čak manje nego u Tokiju.
Naše upoznavanje s Kyotom započeli smo u prekrasnom malom vrtu s jezerom i nekoliko manjih svetišta Shinsen-en nedaleko Nijo-jo dvorca, a nastavili sa spomenutim dvorcem. Nijo-jo je izgrađen 1603. godine za Tokugawa shogune (vojne diktatore) i danas je pod UNESCO zaštitom. Riječ je o kompleksu dvije palače (Ninomaru i Honmaru), nekoliko vrtova i manjih sporednih građevina. Posebno je impresivna Ninomaru palača čiji je pod napravljen od drva koji škripi pod najmanjim pritiskom (a zbog posebnog ptičjeg zvuka koji proizvodi zove se 'pod slavuja') što je bila mjera predostrožnosti. Nitko nije mogao ući u palaču, prisluškivati i ostati nezamijećen. Škripa se postiže tako da čavli nisu do kraja zabijeni u drvo već postoji malo prostora pa letvice "plešu". Doista neobično i maštovito! Cijela je unutrašnjost palače prekrasno oslikana zidnim slikarijama iz 17. stoljeća, a ne smiju se zaboraviti i odlično izvedene drvene rezbarije, posebice na stropu palače. Nažalost fotografiranje unutrašnjosti nije dozvoljena. Ulaznica - 600 jena.
Kratka šetnja od Nijo-jo i našli smo se u carskom parku, najvećoj zelenoj površini u Kyotu. Iako Akihito sa svojom obitelji živi u Tokiju, u Kyotu također posjeduje dvorac u carskom parku koji japanski car koristi samo za neke protokolarne događaje poput krunidbe. Dok je moguće slobodno prošetati po parku, u dvorac je moguće ući samo uz ranije predanu molbu i odobrenje. Next...

FOTOGRAFIJE SHINSEN-EN, NIJO-JO I CARSKI VRT (KYOTO, JAPAN)

26.10.2006. u 17:14 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 7 - 2. studeni 2006.

Spavanje na podu, buđenje s bolovima u leđima... Svatko tko dođe u Japan obavezno mora jednu noć provesti na podu. Onako kako to rade mali Japanci i Japanke. Ali četiri za redom? Tko će to izdržati? Nisam o tome razmišljao kad sam rezervirao smještaj.
Probudili smo se nešto kasnije (zapravo prespavali smo cijelo jutro) i "šetnja" po Kyotu započela je tek oko 13:00 sati. Ono "šetnja" podrazumijeva trčanje gore dolje po brežuljcima u sjevernim četvrtima Kyota, čisti alpinizam, a sve kako ne bi potrošili brdo para na prijevoz u Kyotu, a ipak vidjeli najpoznatiji hram u Kyotu i jedan od simbola Japana - Kinkaku ji ili Zlatni hram. Ime je dobio po pozlati koja prekriva čitavi hram i posebno je impresivan po suncu kada bliješti na sve strane. Smješten je uz umjetno jezerce na čijoj površini se primjećuje njegov zlatni odraz. Hram je izgrađen 1397. godine, najprije kao umirovljenička vila jednog od japanskih shoguna, a kasnije preuređen u Zen hram. Nažalost, 1950. godine jedan mladi redovnik, opsjednut Kinkaku jijem, zapalio ga je do temelja pa je morao biti obnovljen po originalnim planovima i ponovno otvoren 1955. godine. Danas je jedan od mnogobrojnih lokaliteta u Kyotu pod zaštitom UNESCO-a. I definitivno vrhunac "šetnje" po Kyotu.
Nismo danas puno razgledavali, ali našetali se jesmo. Ono što na karti izgleda vrlo blizu, u stvarnosti je zapravo puno dalje od očekivanog. Vjerovatno smo se ravnali po nekim japanskim kartama napravljenima u nekim njihovim mjernim jedinicama. Ali u Japanu se ne smijemo čuditi jer ćemo se samo umoriti. Japan je pun čudnih stvari... A najveći čudaci danas smo bili mi šetajući se satima i satima, kilometrima i kilometrima po Kyotu, a sve kako ne bismo platili nekoliko autobusnih karata...

FOTOGRAFIJE KINKAKU-JI (KYOTO, JAPAN)

26.10.2006. u 17:13 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 8 - 3. studeni 2006.

Spakirali smo se i napustili Bola Bola Guesthouse iako zapravo ostajemo još dvije noći u Kyotu. Ne, nećemo spavati na autobusnom ili željezničkom kolodvoru ili u metrou ako ste to pomislili! Kraj listopada i početak studenog jedno je od najposjećenijih razdoblja u godini u Kyotu kada mase japanskih turista odlaze u Kyoto kako bi posjetili njegove stare hramove i pomno uređene vrtove te uživali u promjeni godišnjih doba. Priroda mijenja svoje ruho – od zelenog ono postaje žuto, narančasto, smeđe, ali najljepše je ono tamno crveno. Japanci su jako vezani za prirodu i provode dosta vremena u prirodi, osobito vikendom kada ih velika većina ne radi. Promatraju prirodu... I upravo zbog ove navale Japanaca na Kyoto, slobodan smještaj je jako teško pronaći. Bola Bola je imala slobodnu sobu samo za prve dvije noći. Ostale dvije noći spavat ćemo nešto bliže centru, točnije 10 minuta hoda od kolodvora Kyoto, odnosno prekoputa hrama Higashi Honganji. Dobili smo jednu od najboljih soba, s pogledom na hram. Naravno, zbog centralnog položaja i smještaj je nešto skuplji. Ryokan se zove Chita Guest Inn, a noćenje nas košta 3520 jena po osobi u dvokrevetnoj sobi. Puno je jednostavniji od Bole Bole, bez zidnih slika i drugih pojedinosti, gotovo soc-izgleda. Dok je Bola Bola djelovala jako toplo i gostoljubivo poput vlastitog doma, Chita Guest Inn djeluje hladno. Izdržat ćemo dvije noći...
Popodne smo po pravilu proveli u razgledu Kyota. A razgled Kyota svodi se 99% na razgled hramova. Njih je na stotine u ovome gradu. Tri hrama Higashi Honganji, Nishi Hongwanji i Toji bili su na našem današnjem «jelovniku». Od prva dva smo jako malo vidjeli budući da su oba u renovaciji do cca 2010.-2011. godine, a kad smo došli do trećeg, poljubili smo vrata. Bilo je prošlo 16:30, vrijeme kada gotovo svi hramovi u Kyotu stavljaju ključ u bravu.
Higashi Honganji je glavni hram Shishu Otani-ha, najveće budističke sekte u Japanu. Jedna je od najvećih drvenih građevina na svijetu, izgrađen 1885. godine. Koliko je velik ovaj hram govore i brojke: 76m dužine, 58m širine, 38m visine, a u njegovoj gradnji korišteno je 175.967 krovnih crijepova (tzv. kawara) te 927 tatamija. Uz ovu glavnu zgradu hrama, postoji još nekoliko manjih. Međutim, najzanimljivija stvar nije sam hram nego način na koji se ovaj hram gradio. Gradili su ga obični ljudi koji su ogromne drvene trupce na saonicama dovozili iz šuma na planinskim obroncima. Mnogo ih je pritom i poginulo. No kad su trupci došli do Kyota pojavio se drugi problem – kako poslagati te trupce, posebice one krovne? Običan konop bio je preslab za podizanje trupaca i gradnja hrama tekla je vrlo sporo. Ali tada se dogodio preokret. Čim su diljem Japana pobožne žene saznale za nastali problem, svaka je odrezala svoju kosu, skupile su je i od vlastite kose napravile čvrst konop, tzv. kezuna. Ukupno 53 konopa, a najduži je imao 110m i težio čak 1000kg! I problem je bio rješen.
Nishi Hongwanji je puno stariji od Higashija. Izgrađen je krajem 16. stoljeća i po njegovom uzoru puno kasnije je građen Higashi Hongwanji. Manjih je dimenzija, ali opet veoma monumentalan kada se usporedi s ostalim hramovima, i danas se nalazi na listi zaštite UNESCO-a.
Toji smo nažalost vidjeli samo izvana jer su ga zatvorili kada smo došli do njega. Jedan je od najstarijih hramova Kyota jer je utemeljen još krajem 8. stoljeća, ali zbog mnogobrojnih požara nekoliko je puta u povijesti bio renoviran (hramovi se isključivo grade od drva) i većina današnjeg kompleksa Toji hrama potječe iz 17. stoljeća. Najimpresivnija je velika pagoda visine 57m što je čini najvišom pagodom u Japanu. I ovaj lokalitet se nalazi pod zaštitom UNESCO-a.
Dan smo odlučili završiti nečim drugačijim. Za danas je dosta bilo hramova. Odlučili smo prošetati do centra Kyota, modernog dijela grada, i ondje večerati. Prošli smo ulicom Shijo s mnogobrojnim neonskim reklamama (od kojih smo se tek uspjeli oporaviti nakon Tokija, a sada su nas opet počele proganjati), dokaz da Kyoto ima i svoje drugo lice. Shijo ulicu je najlakše opisati sljedećim riječima: puno svjetla s lijeva, puno svjetla s desna, naprijed i nazad, te se na trenutak čini da i sami Japanci svjetle u mraku. Možda doista i svjetle kada se uzme u obzir što sve jedu. Posjetili smo Nishiki-koji tržnicu gdje se prodaje puno ribe, manje poznate, više nepoznate, još više različitog voća i povrća, a sve užasna izgleda i još užasnijeg mirisa. A tek boje... Ima i kričavih... Kako je sve na japanskom, nismo razumjeli što se sve točno prodaje, ali, ruka na srce, nismo htjeli ni znati. Nije ni čudo da je javni WC u Japanu na svakom koraku: ono što brzo uđe, još brže izađe. A kad smo kod WC-a, u Japanu ih ima tri vrste (a svi javni WC-i u Japanu su potpuno besplatni): obična rupa u podu (pitam se da li je koji Japančić ikada slučajno upao u nju), moderan WC u zapadnjačkom stilu (to je onaj koji svi imamo kod kuće, valjda) i konačno ultramoderan WC s puno japanskih digitalnih gumbića, a na svakom natpisi naravno na – japanskom. Tako u Japanu ne trebaš pomoć samo pri snalaženju na ulici nego i u javnom WC-u... Zapadni turist se ovdje ne može sam ni posrati... Pa vi recite...

FOTOGRAFIJE KYOTA (JAPAN)

26.10.2006. u 17:12 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 9 - 4. studeni 2006.

Izgleda kao da se danas cijeli Japan slio u Kyoto. Puno ljudi na ulicama, puno ljudi u hramovima, puno ljudi u autobusima. Mravinjak. Moto Japana je red i disciplina i u to smo se uvjerili puno puta za našeg boravka u ovoj zemlji pa tako i danas dok smo čekali autobus za Kiyomizu-dera, naš prvi današnji hram. Nigdje drugdje u svijetu, a najmanje u Hrvatskoj, ljudi čekaju u redu da uđu u gradski autobus. Red zna biti dug i do stotinu metara, ali svi u miru čekaju i nitko se ne pokušava ubaciti preko reda. Kod nas bi se, kad bi i uveli red, vjerovatno ovdje našli svakakvi invalidi, kako oni pravi tako i oni nepravi koji zbog raznih nedostataka ne mogu čekati u redu, ili poslovni ljudi koji bi zakasnili na posao ako ne uđu u baš taj autobus, a ne onaj za 5-10 minuta, ili bakice pune zelenjave s placa koja bi se uništila ako one u roku od pola sata ne počnu kuhati... Na sličan red naišli smo i u metrou te vlakovima: na podu pred vlakom nalazi se broj vagona i kad stigne vlak, točno određeni vagon se zaustavi pred svojim brojem na podu. A na svakom broju ljudi čekaju u redu da uđu u vlak. Mogu zamisliti kako im se kaotičnom čini Lijepa naša kada kod nas dođu na odmor. Jadni Japanci...
Platili smo autobus (220 jena, u Japanu se u gradski autobus ulazi na stražnja vrata, a izlazi na prednja i plaća se vozaču tek na izlazu) koji nas je ostavio u podnožju brežuljka na čijem vrhu se nalazi Kiyomizu-dera. Malo alpinizma nikome nikad nije škodilo. Prema hramu se uspinje ulicom koja je krcata svakojakim japanskim suvenirima i hranom, okolo šeću gejše... Oni koji su čitali ili, još bolje, gledali «Sjećanja jedne gejše» znaju tko je ona. Ostalima odmah kažem: «Ne, ona nije japanska prostitutka». Više je nekakva vrsta zabavljačice za one Japance koji su prezaposleni i preumorni da redovito odlaze u barove i ondje upoznaju nove ljude. Ovako plate gejši određenu svotu i ona s njima priča, karta, jede i pije... Nažalost, danas je ostalo jako malo pravih gejši. Većina se pretvara da su gejše samo radi turista.
Kiyomizu-dera (300 jena) je jedan od najpoznatijih i najposjećenijih hramova Kyota. Smješten je gotovo na samom vrhu jednog brežuljka iznad Kyota s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad i okružen s mnogo zelenila što vikendom privlači horde Japanaca koji dolaze uživati u prirodi. Prvi hram na ovom mjestu izgrađen je krajem 8. stoljeća, a današnji je iz 1633. godine. Najljepši dio hrama je veranda izgrađena na litici, a s prekrasnim pogledom na Kyoto. U kompleksu hrama je još i nekoliko građevina narančasto bijele boje te jedna pagoda. Kiyomizu-dera je još jedan od UNESCO lokaliteta Kyota.
Nakon dva sata šetnje po kompleksu Kiyomizu-dera, nastavili smo tradicionalnim ulicama Kyota, prepunim turista, do parka Maruyama s prekrasnim vrtom u japanskom stilu s pticama, patkama, labudovima i kornjačama. Uokolo drveće koje mijenja svoju boju. Nezaboravljiv prizor... I naravno, puno ljudi. Još uvijek se ne prestajemo čuditi koliko Japanaca vikendom izađe u parkove i ondje provodi po cijele subote i nedjelje promatrajući prirodu dok u pozadini svira glazba uličnih zabavljača. A naš Maksimir uvijek pust. To govori nešto o nama.
Nabrzak sam prigrizao poznati japanski snack – takoyaki. Riječ je o okruglicama punjenima hobotnicom koje se peku u posebnom plehu na vatri. Jednu mogu pojesti, ali više od toga ne.
Putem do šintoističkog hrama Heian-jingu, zaustavili smo se nakratko (jer su nas doslovno izbacili zbog zatvaranja) u hramu Chion-in. Ovaj hram ima dva kata (što želi reći prizemlje i jedan kat jer u Japanu se prizemlje računa kao prvi kat, a naš prvi kat je zapravo njihov drugi itd.) i jedini je do sada gdje je moguće uspesti se na gornji kat. Obično je dozvoljeno prošetati samo prizemljem. Ali odlučili smo ne ući jer je ulaznica čak 800 jena. Naš posljednji današnji hram je šintoistički Heian-jingu (svi ostali bili su budistički), sav dekoriran u narančastoj i tamno zelenoj boji. Ovdje smo dočekali sumrak te se zatim uputili u ryokan. Stanica gradskog autobusa je ispred samog hrama, a kako je hram jako popularan, red za ulazak u autobus bio je duuugačak. Odlučili smo čekati. I čekali smo i čekali. Uz sve veći red za autobus, stvorio se polako i red za taksi (slika neviđena u nas). Prvo autobusa dugo vremena nije bilo (toliko da čak zagrebački ZET sada gledamo drugačijim očima), a onda ih je odjednom došlo nekoliko. Ali naša sreća bila je kratkog vijeka. Jer čim smo ušli u autobus, shvatili smo da je užasna gužva te da nam je bilo pametnije da idemo pješke. Vožnja koja inače traje nekih 15-20 minuta, večeras je trajala sat vremena! Premoreni jedva smo se dočepali sobe.

FOTOGRAFIJE KYOTA (JAPAN)

26.10.2006. u 17:11 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 10 - 5. studeni 2006.

Došao je dan da napustimo Kyoto i nastavimo našu japansku pustolovinu. Na putu prema Osaki zaustavili smo se u Nari, još jednom japanskom carskom gradu. Nara, smještena sat vremena vožnje vlakom od Kyota (690 jena) i 45 minuta vožnje od Osake (540 jena), prvi je japanski glavni grad. Glavnim gradom postala je 710. godine i ostala prijestolnicom Japana sljedećih cca 75 godina kada je njezinu ulogu preuzeo Kyoto. Razlog promjene glavnog grada bila je prevelika snaga lokalnog svećenstva, a kap koja je prelila čašu bila je kad je svećenik po imenu Dokyo zaveo caricu i gotovo uzurpirao prijestolje. Tada je odlučeno da se Dvor premijesti na područje izvan utjecaja svećenstva Nare. I tako je izabran Kyoto. Danas je Nara, nakon Kyota, grad s najvećim brojem kulturnih znamenitosti u Japanu. Čak osam lokaliteta nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. A jesen je doba najveće turističke sezone. Uz to je i nedjelja pa je Nara bila krcata ljudima. Toliko nam je teško bilo naći slobodan pretinac na željezničkom kolodvoru da ostavimo prtljagu da smo morali otići do drugog kolodvora u potrazi za slobodnim pretincem te smo ga ondje konačno i našli (u japanskim gradovima u pravilu različite željezničke kompanije imaju različite kolodvore).
Gotovo svi lokaliteti u Nari smješteni su unutar parka Nara-koen, neke vrste nacionalnog parka od preko 500 hektara podno planine Wakakuse, uređen 1880. godine na zapuštenoj zemlji. Po parku slobodno šeće oko 1200 srna i jelena (na što je, kad ih je vidjela, Orhideja glasno uzviknula «Vidi koze!»), a koji su u pred-budističko doba smatrani božjim glasnicima i danas uživaju status nacionalnog blaga. Srna i jelena ima posvuda: po livadama, po šumi, po hramovima, čak izvan parka po gradskim ulicama, autobusnim stanicama, gdje god se okreneš tamo su oni. I toliko su pitomi da ih se može podragati te slikati se s njima. I naravno nahraniti ih s shika-sembei keksima, napravljenima posebno za njih (i koji im vjerovatno izlaze na uši jer ih svi svaki dan s njima hrane), a mogu se za 150 jena kupiti na svakom koraku unutar parka. Park djeluje veoma spokojno, smirujuće sa srnama i jelenima. Ali ovakav park je vjerovatno moguć samo u Japanu. Kod nas bi se vjerovatno među hramovima našla i zgrada lovačkog društva.
U parku smo prošetali kroz komplekse tri hrama: budistički Kofuku-ji i Todai-ji, te šintoistički Kasuga Taisha, svo troje na listi zaštite UNESCO-a. Dok smo prvi i treći vidjeli samo izvana, Kofuku-ji s visokom pagodom (samo par centimetara nižom od To-ji pagode u Kyotu), drugi smo razgledali iznutra. Todai-ji je jedan od najpoznatijih budističkih hramova u Japanu, te jedna od najvećih drvenih građevina na svijetu. Hram je ogroman jer u sebi skriva najveći kip Bude u Japanu, visok 16 metara, a napravljen od 437 tona bronce i 130 kg zlata. Prvi hram s Budom na ovom mjestu dao je izgraditi car Shomu u 8. stoljeću kada su Japanom harali boginje i suša, a današnji su kopije s kraja 18. stoljeća. Na izlazu iz hrama Todai-ji izvlačio sam štapiće za proricanje budućnosti tj. po budističkom običaju zatresao sam jednu zatvorenu kutijicu punu štapića i prema prvom štapiću koji ispadne proreknu ti budućnost. Izgleda da mi je budućnost dosta dobra jer je iz kutijice «izletio» drugi najbolji štapić.
Prvi dojam po dolasku u Osaku bio je loš: čudni ljudi, zamazan grad, loša atmosfera. Sušta suprotnost od Tokija ili Kyota. Naš Hotel Mikado nalazi se u ne tako dobroj četvrti, ali blizu jednog od željezničkih kolodvora, metroa, te košta svega 2100 jena po osobi po noćenju u dvokrevetnoj sobi. Soba je srednjih dimenzija, s klimom, televizorom s japanskim kanalima i dva normalna kreveta. Nema više spavanja na podu!!! Odmah se pojavio osmjeh na našim licima. Nažuljali smo se zadnje četiri noći na tatamiju...
U hotelu nas je dočekala još jedna moja kolegica vodička koja je u lipnju bila u Hrvatskoj, Junko i njen muž Ryosuke. Počastili su nas večerom u Okinawa restoranu u Osaki. Okinawa je otočni arhipelag u Istočnokineskom moru, na pola puta između Japana i Tajvana. Poznat je po bitki u 2. svjetskom ratu između Japanaca i saveznika te je nakon rata bio dugo pod upravom Amerikanaca. Pod Japan vraćen je tek 1972. godine. Okinawa ima nešto drugačiju kulturu od ostatka Japana: drugačiju glazbu, tradiciju, jezik, hranu. A mi smo, dok je u pozadini grupa glazbenika iz Okinawe svirala tradicionalnu glazbu, probavali Okinawa specijalitete: sukuragasu & tofu (kockice sirovog tofua s malim sirovim ribicama na vrhu, potpuno bezukusno), pečeni fu (neka vrsta cvijeća okusa na govedinu s povrćem, jestivo), mozuku tempura (u jaju pohane žitarice, ukusno), a vrhunac večere bilo je jelo po imenu mimiga (ni manje ni više nego naribane svinjske uši u octu, bez komentara). Još jedan dokaz da Japanci svašta jedu. A Japanci se znaju i veseliti. Istina, na jedan jako jako čudan način. Kad malo više popiju, počnu stavljati na glavu razne maske konja i krava, koza i ovaca, i paradirati po restoranu. Teško opisivo... Treba to doživjeti.

FOTOGRAFIJE NARE (JAPAN)

26.10.2006. u 17:10 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11 - 6. studeni 2006.

Jest Japan, ali i nije Japan – ovim riječima bi se najjednostavnije mogla okarakterizirati Osaka. Puno je malih kosookih Japanaca sa svih strana, čudnh japanskih restorana, kompjutorskih igraonica pa nema sumnje da smo još uvijek u Japanu. Ali za razliku od Tokija ili Kyota, Osaka je užasno prljav grad s velikim brojem beskućnika iza svakog ugla. Ljudi su lošije odjeveni, djevojke čak i vulgarno. Kad smo kod djevojaka, trenutno je u Japanu modni hit što kraća minica, crne dokoljenke i cipele sa što većom petom, bez obzira na izgled nogu (a sve Japanke imaju križaljku na nogama) kao ni na to da li znaju hodati u petama ili ne. Stoga većina Japanki kad hoda nabada u petama te izgleda kao da hodaju po ledu. U Tokiju su djevojke još donekle vodile brigu o modnom ukusu, dok ovdje u Osaki nose što kraću suknju i što veću petu što graniči s degutantnosti. I Orhideja i ja smo zaključili da nam se Osaka najmanje sviđa od svih japanskih gradova koje smo posjetili na ovom putovanju.
Jedini spomenik koji vrijedi posjetiti u Osaki je dvorac Osaka-jo, smješten u parku okružen dvama kanalima. Dvorac je izgrađen u drugoj polovici 16. stoljeća za Toyotomi Hideyoshija, onovremenog vojskovođu tj. vojnog diktatora u Japanu, ali dok izvana dvorac izgleda veoma impresivno, iznutra je posve moderniziran i uređen kao muzej. Dvorac ima osam katova (odnosno prizemlje i sedam katova) i na svakom katu je uređena izložba na drugu temu. Najzanimljivija je ona koja na high-tech način govori o životu Toyotomi Hideyoshija. Uspon na posljednji, osmi kat vrijedi truda jer se s vrha Osaka-jo pruža prekrasan pogled na cijelu Osaku. Osaka danas ima gotovo 2.5 milijuna stanovnika i drugi je po veličini grad Japana. Riječ je o, poput Tokija, veoma modernom gradu jer su ga krajem 2. svjetskog rata saveznici bombardiranjem razrušili gotovo do temelja. Stoga je kasnije bila potrebna potpuna obnova i danas se s vrha dvorca Osaka-jo vide samo moderni, visoki, stakleni neboderi, simboli svakog velegrada današnjice. Osaka je uz Tokijo najveći ekonomski centar Japana: tu su razne tvornice, ali i jedna od najvećih pomorskih luka ove zemlje, pa je vjerovatno zato u tako lošem stanju u usporedbi s ostalim gradovima Japana.
Nakon dvorca prošetali smo i modernim sjevernim centrom Osake. Naime, za Osaku kažu da ima dva centra – sjeverni ili Kita (Umeda) i južni ili Namba (Minami), oba prepuna luksuznih hotela poput Sheratona i Hiltona, skupih trgovina s Gucci, Armani, Versace i sličnim artiklima, visokih nebodera poznatih japanskih tvrtki poput Toshibe, Panasonica, raznih restorana, ali ono što u Osaki najviše upada u oči jesu McDonaldsi. Njih ima na svakom koraku i u niti jednom drugom gradu na svijetu nema ih toliko koliko u Osaki. U jednom od njih probao sam i hamburger koji se prodaje samo u Japanu te ga se ne može naći u ostalim krajevima svijeta – teriyaki burger (običan hamburger s piletinom u teriyaki umaku od soje). Koliko je Osaka nažalost amerikanizirana svjedoči i četvrt Amerika-Mura gdje su sve samo američke trgovine s uvoznim originalnim američkim proizvodima. Osaka i Japan su vjerovatno ostala jedinim mjestima na kugli zemaljskoj gdje Amerika još uvijek dobro kotira.

FOTOGRAFIJE OSAKE (JAPAN)

26.10.2006. u 17:09 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 12 - 7. studeni 2006.

Iako je prvotni plan danas bio posjetiti dvorac Himeji, otprilike sat i pol vremena vožnje vlakom od Osake, odlučili smo ga preskočiti i radije ostati odmarati se u Osaki. Ovo nam je zadnji dan u Japanu i želimo ga provesti u miru, u laganoj šetnji, a ne u luđačkoj jurnjavi po jednom od japanskih dvoraca, pa bio on i pod zaštitom UNESCO-a. Sutra iz Osaka Kansai International Airport, drugog po veličini aerodroma u Japanu (nakon tokijske Narite), Orhideja leti doma, a ja nastavljam svoju avanturu po Hong Kongu i Makau, Kini, Vijetnamu... Sutra ujutro letim za Hong Kong i ondje ću provesti dvije noći. Bit će mi teško oprostiti se od Orhideje. Već sam se naučio da mi netko nosi okolo fotografsku opremu i vodiče... Zezam se...
Jutro smo proveli u hotelu, izležavajući se u krevetu i surfajući na internetu, a poslijepodne smo odlučili malo prošetati po južnom centru Osake, Nambi (Minami). I opet sve isto: shopping centri, hoteli, restorani i naravno McDonaldsi. Ali zato banke ni na vidiku. Odnosno, banke koja mijenja stranu valutu. Ostao sam bez para i trebao sam promijeniti dolare u jene, ali to se pretvorilo u gotovo nemoguću misiju. U Japanu velika većina banaka ne mijenja stranu valutu, mjenjačnica nema (osim na aerodromima), a pronaći baš onu poslovnicu koja ima i mjenjačnicu strane valute je u Japanu kao tražiti iglu u plastu sijena. Ulice su slabo označene, a od Japanaca uglavnom nitko ne govori engleski (putujem godinama i još nikada nisam upoznao narod koji je toliko nesposoban ili nezainteresiran naučiti strane jezike) i lako se može dogoditi da se, kao mi danas, vrtiš okolo naokolo dva sata po Osaki. I deset puta prođeš pokraj iste stvari, a nikako pokraj banke. Kad sam konačno pronašao banku, htio sam do besvijesti izljubiti bankovnu službenicu. Ali nisam. Orhideja bi mogla biti ljubomorna.
I tako, Japan je gotov. Na redu su nove bitke s novim pobjedama i porazima. Kada sada sagledam prethodnih 12 dana u Japanu, zadovoljan sam. Ali 12 dana je točno onoliko koliko bih izdržao u ovoj zemlji. Već su i Orhideji i meni Japanci pomalo postali preteški, užasno su svi ljubazni, uvijek spremni pomoći, ali nakon toliko dana reda i mira, fali ti da ti netko na ulici opsuje mater i pošalje te u onu stvar. Bilo je lijepo upoznati se s novom kulturom (koja je potpuno drugačija od naše) i vidjeti zemlju svih onih Japanaca koji su ove godine navalili na Hrvatsku. Slobodno mogu reći da ih sada puno bolje razumijem. Još uvijek ne posve, ali na dobrom sam putu. Ostavimo nešto i za sljedeći put...

26.10.2006. u 17:08 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 13 - 8. studeni 2006.

Pozdrav iz Hong Konga! Na kantonskom, najzastupljenijem jeziku u Hong Kongu, ne znam kako se ovo kaže, a ne bih ni pokušavao. Kantonski i mandarinski jezik su potpuno drugačiji i puno teži od japanskog. Japanski je u usporedbi s njima «piece of cake». U kantonskom jeziku je dovoljno izgovoriti riječ s krivim nazalom i značenje se mijenja. Umjesto dobrodošlice možeš lako nekome zaželjeti da ode u tri p..... m.......
U Osaki sam «izgubio» Orhideju. Zbog raznih obaveza morala je kući dok sam ja nastavio svoju avanturu po Aziji. Oboje smo imali let u 10:40 ujutro iz Osaka Kansai aerodroma: ona s Lufthansom za Frankfurt, a ja s All Nippon Airways (ANA) za Hong Kong. Let je trajao četiri sata, a karta me došla cca EUR 400. Jako će mi faliti moja mala jer smo zadnjih 12 dana bili potpuno nerazdvojni. Šmrc...
Hong Kong me dočekao s toplih 25°C, a osim što je toplo, užasno je i sparno. Nema zraka. Proživljavam drugo ovogodišnje ljeto. U Japanu je bilo sunčano, ali ugodno. A ovdje... Moj prvi dojam Hong Konga je i pozitivan i negativan. Na putu od aerodroma do Kowloona, četvrti u kojoj se nalazi moj hostel, vidjeli su se visoki poslovni neboderi izmješani s još višim i ogromnijim stambenim blokovima (takvih komunističkih «ljepotana» nema ni u našim gradovima), a između njih ubacili su se nešto niže potpuno derutne zgrade u kojima su smještene raznovrsne trgovine i hosteli. Na cesti i na ulicama nema reda kao u Japanu. «Tko prvi, njegovo», glavni je moto Hong Konga, a pretpostavljam i cijele Kine. Svi se naguravaju, viču... Već mi pomalo fali red i mir Japana. Ne vjerujem da sam to napisao... A ono što me najviše živcira jest neprestano potezanje za rukav na ulici od strane raznih prodavača, uglavnom Pakistanaca i Indijaca (ima ih na stotine, ako ne i tisuće) koji mi, kada vide mene stranca, žele prodati sve i svašta: od Rolexa preko razne fotografske opreme do poslovnih odjela šivanih po mjeri. Na ovo sam nailazio po Maroku, Maliju, Peruu, Boliviji i ostalim zemljama trećeg svijeta. Ali da ne ispadne da se samo žalim, Hong Kong ima i dobrih strana. Što si bliži centru, grad više izgleda europski. Tu su moderne trgovine poznatih svjetskih modnih kuća s astronomskih cijenama, McDonaldsi, poznati lanci hotela poput Sheratona ili Intercontinentala, a po ulicama voze doubledeckeri, doduše ne samo crveni kao u Londonu, nego ih ima svih boja. I najvažnije, puno je lakše snalaziti se po ulicama Hong Konga jer je cijeli Hong Kong dvojezičan. Svi natpisi su na engleskom i kantonskom, a ljudi govore engleski, iako većina toliko loše da ih je teško razumjeti. Čovjek bi pomislio da su Britanci stanovnike svoje bivše kolonije u 155 godina britanske vladavine bolje naučili svoj materinji jezik.
New Kowloon Hostel smješten je na samom južnom kraju poluotoka Kowloon, pet minuta hoda od poznate luke Victoria s čuvenim ekstravisokim modernim poslovnim neboderima. Nažalost, sam hostel je smješten u jednoj od onih derutnih zgrada i to na 13. katu. Izvana izgleda dosta loše, ali iznutra nešto bolje. Ipak, ovo je do sada najgori smještaj. Krevet u sedmerokrevetnoj spavaonici stoji me HKD 70 po noćenju (valuta je hongkonški dolar, HKD 1=HRK 0,74). Kupaonica je metar i pol sa metar i pol i u njoj je WC, umivaonik i tuš (tuširaš se iznad WC-a, a voda ide na sve strane). Internet je dostupan, ali se plaća HKD 10 po satu. Klime nema, ali umjesto nje rade ventilatori. Nema zajedničke prostorije, kuhinje, a lift do 13. kata radi samo do 22:00 sata. U sobi sam s Britancem, Ircem i nekim drugim ljudima koje nisam ni vidio, a kamoli upoznao. Ne znam kako je ovaj hostel mogao dobiti ocjenu 90% na www.hostelworld.com gdje sam rezervirao smještaj.
Nakon što sam se smjestio, brzo sam izletio van ne bih li se malo smirio. Otišao sam do Hong Kong Museum of History gdje je danas, srijedom, besplatni ulaz. U ovom muzeju u koji su uložene milijarde i milijarde hongkonških dolara, na interaktivan način se prati povijest Hong Konga od prapovijesti do 1997. godine. Ulazi se u hongkonški autobus doubledecker od poslije 2. svjetskog rata, staru poštu i ljekarnu s kineskim lijekovima iz kraja 19. stoljeća, tipičnu kuću običnih stanovnika Hong Konga u 19. stoljeću i slično. Uvijek sam mislio da Hong Kong ima malu površinu, nešto nalik Monaku, ali jako sam se prevario. Površina mu je čak 1090 km2 i tu živi 6.8 milijuna stanovnika. Sastoji se od četiri dijela: poluotok Kowloon, otok Hong Kong (glavna poslovna zona), New Territories (Novi Teritoriji) i Udaljeni Otoci (ukupno njih oko 260). Još u pretpovijesno doba ovdje su postojala razna sela, ali pravi razvoj Hong Konga započinje u 16. stoljeću kada su u ovo područje došli strani trgovci u prvom redu Portugalci i Englezi. U početku su stranci bili u deficitu jer su kupovali kineske proizvode jako tražene na Zapadu poput bisera i svile, a istovremeno Kinezi nisu bili zainteresirani da kupuju europske proizvode. Ali tada su Britanci otkrili da bi Kinezima mogli prodavati opijum. I tako su ih navukli na drogu. Kineska vlast je pokušala stati tome na kraj što je dovelo do prvog i drugog opijumskog rata između Kine i Velike Britanije, 1841. i 1860. godine. Iz oba rata Kinezi su izvukli kraći kraj: nakon prvog morali su Britancima odstupiti otok Hong Konga, a nakon drugog i poluotok Kowloon. Godine 1898. Britancima su u najam na 99 godina dani i Novi Teritoriji. Pod Britancima se Hong Kong nastavio ubrzano razvijati u svjetsku metropolu, spoj Istoka i Zapada, Azije i Europe. Ekonomski, a prije svega high-tech centar Azije. Sređeni su odnosi i s novom, komunističkom Kinom pa je određeno da se Hong Kong 1. srpnja 1997. godine pripoji matici zemlji Kini, ali bez nametanja komunizma. I nakon pripojenja Hong Konga Kini nastavilo se razvijati slobodno tržište, a ostali su i stari zakoni i propisi. S Britancima je dogovoreno da se ništa ne smije mijenjati sljedećih 50 godina. Iako je sada ovdje kineska uprava, Hong Kong se nastavlja razvijati drugačijim putem. Kapitalizam još uvijek ovdje diše punim plućima. Kinezi vole to propagirati sljedećim riječima «Jedna zemlja, dva sistema». Ova parola često se čuje po novinama, radiju, televiziji... Službeni naziv je Posebno administrativno područje Hong Kong Kina i Hongkonžani imaju zasebne putovnice, zasebnu valutu, u strane putovnice se udaraju hongkonški, a ne kineski pečati (nama ne trebaju vize do 14 dana boravka). Hong Kong jest država, ali i nije država. Komplicirano.
Nakon povijesnog muzeja, brzo sam razgledao i obližnji Prirodoslovni muzej u koji je također danas bio slobodni ulaz. I ovaj je muzej interaktivan: npr. mjeri se krvni tlak, otkucaji srca, dioptrija oka, gledaju se kroz mikroskop razne stanice, stvaraju se optičke iluzije, promatra se nastajanje plaže radom valova ili nastajanje tornada. Današnju šetnju Kowloonom završio sam na njegovom krajnjem jugu s Alejom slavnih glumaca hongkonške kinematografije (uključujući i Jackie Chana) te prekrasnim noćnim pogledom na visoke osvjetljene nebodere otoka Hong Konga prekoputa luke Victoria. Sada mi je jasno zašto se Hong Kong zove «gradom svijetlosti»...

FOTOGRAFIJE HONG KONGA NOCU (HONG KONG)

26.10.2006. u 17:07 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 14 - 9. studeni 2006.

Spavao sam dosta loše noćas. Krevet je klimav i sa svakim okretom se zaljulja poput ljuljačke tako da me cijelu noć bilo strah da ne propadnem u naručje susjedu ispod mene. A kad smo već kod tog susjeda, cijelu noć je hrkao, a ujutro se probudio puno ranije od svih ostalih i u sobi palio cigaretu za cigaretom. Jedva sam dočekao da odjurim u razgledavanje.
Dan sam započeo laganim doručkom. Kupio sam u marketu komad nekakvog kolača od limuna i mali tetrapak mlijeka te otišao na Promenadu Tsim Sha Tsui, na krajnjem jugu poluotoka Kowloon, gdje je uređeno odmorište s klupama i ondje doručkovao s pogledom na nebodere Hong Konga. Vrućina me brzo potjerala, a danas je, čini mi se, čak nešto toplije od jučerašnjih 25°C. Cijeli današnji dan rezerviran je za razgledavanje otoka Hong Konga, koji nije samo poslovna zona, već među mnogobrojnim staklenim grdosijama skriva i neke starije bisere arhitekture. Između Kowloona i Hong Konga nema mostova već je komunikacija između njih preko jednog podvodnog tunela za motorna vozila, metroa (karta za jednosmjernu vožnju u Hong Kongu košta između HKD 4 i HKD 20, ovisno o broju prijeđenih stanica), ali najtradicionalniji način je prijeći luku Victoria u čuvenom Star Ferry trajektu (vožnja na gornjoj palubi košta HKD 2.20, a na donjoj samo HKD 1.70). Trajekti idu svakih 10 do 15 minuta, a prijelaz traje ukupno 7 minuta. Star Ferry je krenuo s radom daleke 1888. godine i jedan je od simbola ovoga grada. Do 1978. godine kada je otvoren tunel i dvije godine kasnije metro, Star Ferry je bio jedini način putovanja iz Kowloona u Hong Kong. Trajekti su tradicionalno zelene boje te imaju dvije palube: gornja ima individualna sjedala za svakog putnika, dok donja ima samo tvrde drvene klupe. Oko podneva sam Star Ferry trajektom stigao na otok Hong Kong.
Šetnja kroz šumu staklenih nebodera i gomilu ljudi dovela me do skrivenog taoističkog hrama Man Mo. Taoizam je jedna od najvažnijih religija u Kini, a u Hong Kongu čak ima prvenstvo nad drugim religijama. Riječ je o politeističkoj vjeri jer njeni štovatelji štuju nekoliko božanstava. Vjeruju da svaka kuća, kuhinja pa čak i ulazna vrata imaju svoja božanstva. Trgovina i posao imaju svoja božanstva, studenti svoja. Tako npr. vlasnici trgovina štuju Kwan Yua, a studenti Man Cheunga. Sam hram Man Mo sušta je suprotnost budističkim i šintoističkim hramovima koje smo viđali po Japanu. Unutar hrama ima puno više skulptura i slika različitih božanstava, podno njih razna hrana i piće koje su im donijeli vjernici, a posvuda miris zapaljenih mirišljavih štapića te puno dima.
Napustio sam hram i uputio se kroz Li Yuen East i Li Yuen West ulice prepune štandova s različitim artiklima, od odjeće i obuće, preko raznih suvenira i bižuterije, do kofera i elektronike, i došao do Central Escalator, pokretnih stepenica koje povezuju luku s brežuljkom iznad nje. Stepenice su dugačke 800 metara, na trenutke veoma strme, i najduže su pokretne stepenice na svijetu. Naravno, nije svih 800 metara u jednom komadu, već postoje terase svakih stotinjak metara. Vožnja je besplatna. Ubrzo sam ponovno shvatio da Hong Kong nije sve med i mlijeko. Čim se makneš nekoliko minuta hoda od centra, pojavljuju se zgrade u derutnom stanju i prljavština. Jedina dobra stvar Hong Konga je da nema svih onih napornih Pakistanaca i Indijaca kao u Kowloonu koji te neprestano potežu za rukav želeći ti prodati svakojake proizvode. Central Escalator završava u četvrti visokih stambenih nebodera, neki po mojoj procjeni imaju 20 i više katova, visoko iznad luke Victoria, četvrti koja je izgrađena za nešto bogatije. Neke zgrade čak imaju i svog vlastitog portira kao u američkim filmovima. A u ovoj četvrti nalazi se i hongkonški Botanički i Zoološki vrt, zelena oaza skrivena u šumi betona i stakla. Ulaz je besplatan. Nažalost, vrt me nije nimalo impresionirao. Puno je zelenila, ima nekoliko ugodnih kutaka gdje je moguće sjesti među bambuse i malo se odmoriti, ali Zoološki vrt je malen i usredotočen uglavnom samo na ptice i majmune. Osim njih puno drugih životinja nema: tu je samo jedan leopard te jedna ili dvije zmije. Nema ni slonova, ni lavova, ni žirafa, ni zebra... Naš zagrebački Zoološki vrt je puno bolji.
Polako sam se ponovno spustio niz brežuljak. Nakon kraćeg zaustavljanja u anglikanskoj katedrali Sv. Ivana iz 1847. godine te Muzeju čaja u Flagstaff House iz 1846. godine, dvije najstarije kolonijalne građevine u Hong Kongu, a u koje je ulaz također besplatan, prošetao sam se Hong Kong parkom do čuvene uspinjače Peak Tram koja svakodnevno od jutra do mraka vozi turiste gore dolje po Victoria Peaku, najvišem vrhu otoka Hong Kong s 552 metara visine. Povratna karta košta HKD 33. Na Victoria Peaku sve do nakon 2. svjetskog rata živjeli su samo bogati Zapadnjaci u svojim velebnim vilama. Običnim ljudima, osim ako nisu radili kao sluge u kućama bogataša, bio je zabranjen pristup ovoj zoni. Do puštanja u promet Peak Trama 1888. godine, bogataši su išli gore dolje po Victoria Peaku u posebnim nosiljkama koje su nosili njihovi sluge. S puštanjem u promet ove žičare, ona je zamijenila nosiljke, ali još uvijek nije svima bilo dopušteno da se uspnu na Victoria Peak. Danas je ova žičara svojevrsna hongkonška turistička atrakcija i nema posjetitelja Hong Konga koji iz njega otiđe, a da se barem jednom nije provozao ovom žičarom. Uspon traje oko 10 minuta i dosta je strm, ali ono što je još gore je silazak jer se po strmini spuštaš posjednut u suprotnom smjeru (gledaš prema nazad, a ne prema naprijed) pa si prikovan za sjedalo i moliš da se strmina ne poveća i tako ispadneš iz sjedala. Ali to se nikada ne događa.
Pogled s vrha je fantastičan. Na dlanu imaš luku Victoria, jednu od najpoznatijih na svijetu, sve nebodere uokolo nje, i stječeš dojam da je cijeli Hong Kong tvoja igračka. Mislim da nisam daleko od istine. A pogled postaje još čarobnijim kada padne mrak i upale se sva svjetla velegrada. Kao što sam rekao jučer, u životu nisam vidio toliko svjetla. Toliko ga je da se ne vidi niti jedna zvijezda na nebu. Cijeli grad bliješti. S druge strane brežuljka, južna obala Hong Konga djeluje mnogo mirnije – nekoliko brežuljaka, zaljeva, na moru par brodova. Nema ni nebodera ni blještavila. Večerao sam na terasi Burger Kinga s pogledom na noćni Hong Kong. Vjerovatno se pitate zašto Burger King? Jednostavno. McDonaldsa mi je bilo dosta u Japanu, a mogao sam po cijeni birati samo između McDonaldsa i Burger Kinga. Na Victoria Peaku ima i nekoliko restorana, ali astronomskih cijena – cca 100-150 kuna po jelu što je 2 do 3 puta više nego u restoranima u centru Hong Konga. U Burger Kingu veliki menu stoji svega HKD 42.
Sutra napuštam Hong Kong. Grad mi se jako dopao. Ima dušu, ali svejedno ne bih mogao u njemu živjeti duže vrijeme. Koliko je od svih azijskih gradova najbliže Europi, toliko je i daleko od nje. A ja sam ipak Europljanin. Lijepo ga je posjetiti. Ali samo to.
Na ulicama su me jako smetali neumorni Pakistanci i Indijci. Iako sam ih sve ignorirao, postaješ umoran od svega. A hostel... To je druga priča. Priča koja se nastavlja i ovu noć. Dobra ili loša? Znat ćemo sutra ujutro... Laku noć!

FOTOGRAFIJE HONG KONGA DANJU (HONG KONG)

26.10.2006. u 17:06 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 15 - 10. studeni 2006.

Doručkujem na svom uobičajenom mjestu, Tsim Sha Tsui promenadi, gledam Hong Kong i ne prestajem se diviti slici koja se pruža predamnom: mnoštvo ribarskih i trgovačkih brodova, Star Ferry trajekti – svi užurbano idu svojim poslom. U pozadini neboderi paraju nebo. I pitam se: Kako li će izgledati Hong Kong za nešto više od 40 godina kada se u potpunosti vrati Kini? Komunizam ili kapitalizam – na koju stranu će prevagnuti ideološka vaga? Samo će vrijeme pokazati...
Danas ga napuštam. Odlazim iz Hong Konga. Možda se pitate zašto mi se toliko dopao ovaj grad. Ni sam ne znam. Vjerovatno zbog visine i svjetla. Oboje daju gradu drugačije ruho. Otmjenije ruho. Vika na ulici, gužva na cesti samo su dokaz da grad živi. A Hong Kong zaista živi. Diše punim plućima. Međutim, zrak koji izdiše jako je zagađen, do te mjere da mnogi njegovi stanovnici hodaju ulicama s maskama na glavi. A sam je grad danju obavijen sumaglicom koju stvaraju, ne industrija, već mnogobrojna motorna vozila na njegovim ulicama, mnoga i starije životne dobi.
U 13:00 sati odlazim iz Hong Konga put Makaa, još jednog bivšeg uporišta stranaca na kineskom tlu. Odlazim na način kako se u prošlosti dolazilo i odlazilo iz Hong Konga – preko mora. Naravno ne u starim karavelama, nego u supermodernom hidrogliseru s kožnatim foteljama koji svakih pola sata povezuje ova dva mjesta u delti Biserne rijeke. Za HKD 132 i 65 minuta vožnje stiže se u nekad portugalski Makao, a danas, poput Hong Konga, uređen kao Posebno administrativno područje Narodne Republike Kine. Još jedan pečat u putovnici s dozvolom boravka u Makau 90 dana. Naravno, napustit ću Makao puno prije tog roka, za tri dana. U tih nekoliko sljedećih dana Makao će se morati potruditi da me osvoji. A nekako sumnjam da će to biti teško ostvarivo. Povijesna jezgra grada nalazi se od 2005. godine pod zaštitom UNESCO-a. Kažu da je Makao savršena simbioza Europe i Azije.
Još je sparnije. Moguće je da se temperatura digla i do 30°C. A možda mi je toliko vruće zbog ogromnog kofera kojeg vučem za sobom i u kojem se nalazi garnitura za četiri godišnja doba. Taxi je relativno jeftin u Makau. Iako je trajektni terminal prilično blizu hostela, uzimam taksi i za pet minuta nalazim se pred vratima hostela Augusters Lodge, jedinog hostela u Makau. Došlo me svega MOP 22. Valuta u Makau je pataka (MOP 1=HRK 0,73) i tu se javlja veliki paradoks. Iako Makao ima svoju vlastitu valutu, sve cijene su izražene u hongkonškim dolarima koji se, za razliku od patake, mogu mijenjati po cijeloj Aziji, čak i mnogo šire. Pataka je «ograničena» samo na Makao te na mjenjačnice u Hong Kongu te obližnjem kineskom graničnom području. Odnos MOP-a i HKD-a je 1:1 pa se u trgovinama može platiti i dolarima i patakama pojedinačno ili kombinirano, ali koliko primjećujem, gotovo svi plaćaju u dolarima. Na bankomatima te pitaju želiš li dolare ili patake. Odlučujem se za patake. Ipak je ona službena valuta Makaa.
Augusters Lodge se nalazi na trećem katu u, izvana ne tako primamljivoj, zgradi bez lifta. Dušu sam ispustio dok sam poput najvećeg magarca doteglio svoj veliki teški kofer do trećeg kata. A onda slijedi iznenađenje, razočaranje i olakšanje. Djevojka koja radi na recepciji je, vjerovatno zbog svog lošeg engleskog, krivo iz e-maila prepisala moj datum dolaska. Umjesto danas, očekuje me tek u ponedjeljak, dan kada prema planu napuštam Makao za Kinu. Odmah mi pada mrak na oči i već vidim sebe kako po užarenim ulicama ovog grada tražim jeftini smještaj. A naći jeftini smještaj u Makau ravno je jackpotu. Grad je pun hotela od 50-60 eura pa naviše po noćenju, a hostela osim ovog nema. Ali brzo dolazimo do rješenja. Prvu noć spavati ću u peterokrevetnoj spavaonici i to besplatno zbog njihove greške, a ostale dvije noći u jednokrevetnoj sobi za MOP 100 po noćenju. Prihvaćam. Iako je spavaonica poput krletke, tu je čisti krevet i klima. Hostel ima svega tri sobe: jednu spavaonicu i dvije dvokrevetne sobe, a zajednička je kupaonica te kuhinja. Gostima je na raspolaganju i kompjuter s besplatnim internetom.
Predvečer odlučujem otići u laganu šetnju gradom. Glavni gradski trg Praca do Senado nalazi se na samo pet minuta hoda od hostela. Razlika između Hong Konga i Makaa odmah se primjećuje – puno manje ljudi, mirnija atmosfera te još snažniji dojam da si jednom nogom u Europi. A Europa je zapravo jako daleko... Na trenutke zaboravljam da sam u Aziji. Ali vjerujte mi, nije teško u Makau zaboraviti da si u Aziji. Portugalci su ovdje obavili puno bolje svoj posao od Engleza u Hong Kongu. Osim kineskih znakova i puno Kineza na ulici, grad je veoma europski, veoma mediteranski. Kockicama popločene ulice, mnogo katoličkih crkvi i ostalih «europskih» zgrada u baroknom i klasicističkom stilu 17., 18. i 19. stoljeća, iznutra mnoge ukrašene portugalskim azulejo keramičkim pločicama. Službeni jezik je uz kantonski i portugalski i sve je dvojezično, odnosno čak i trojezično jer se ovim jezicima dodaje često i engleski. Ljudi, od prodavača u trgovinama i službenika u turističkim uredima do običnih prolaznika, odlično govore engleski jezik, a vjerovatno i portugalski. Makao bi se skoro pa lako mogao smjestiti u Portugal. Grad je danas u potpunosti okrenut turizmu. Ovaj je prostor naseljen još prije 4000 godina, a prvi njegovi stanovnici bili su prije svega ribari, a zatim lovci, poljoprivrednici i stočari. Ribarstvo je ostalo glavnom ekonomskom granom Makaa sve do 50-tih godina prošlog stoljeća kada sve više prodire turizam, high-tech industrija te casino zabava. Makao je danas ovakav kakav jest zahvaljujući Portugalcima koji su sa svojim karavelama u potrazi za čajem, začinima, svilom, biserima i keramikom došli do obala Južnokineskog mora još početkom 16. stoljeća, a sredinom istog stoljeća naselili današnji Makao. Stoljećima je Makao bio veza između Istoka i Zapada. Ali od sredine 19. stoljeća nakon Opijumskih ratova i početka britanske nazočnosti u Hong Kongu, važnost Makaa kao spone dva svijeta, dvije civilizacije, počinje opadati u korist Hong Konga. Ipak, Portugalci su ostali u Makau do 20. prosinca 1999. godine, kada je, dvije godine nakon Hong Konga, i Makao vraćen Kini te je pod motom «Jedna zemlja, dva sistema» i ovdje uspostavljeno Posebno administrativno područje. Po kinesko-portugalskom ugovoru Makao se ne smije mijenjati sljedećih 50 godina i uživa izrazito visok stupanj autonomije.
Već mi se sviđa sićušni Makao sa svega 28 km2 površine i oko 500.000 stanovnika. Imam dojam da će me nakon sutrašnjeg razgleda oduševiti još više. Još uvijek se jako dobro sjećam prošlogodišnje Mendoze u Argentini i kako sam se ugodno ondje osjećao. Je li Makao moja ovogodišnja Mendoza? Mislim da jest. Ali nećemo brzati sa zaključcima. Ostaje sutra...
Večeram u jednom od mnogobrojnih kineskih restorana. I opet, za razliku od Japana i Hong Konga, svi govore engleski. Na stolu je čak i iscrpan jelovnik na engleskom. Pri odlasku na put sjećam se ironičnih riječi moje prijateljice Kaje: «Pazi da tamo probaš sve živine!» Već me poznaje... Okusa poput patke, pečeni golub s čipsom je bio odličan izbor. Tu je i lokalno Macau pivo u boci od 650ml. Slično je našima, ali osjećam da me malo udarilo. Piše da ima 5% alkohola. I na kraju račun od samo MOP 46.

26.10.2006. u 17:05 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 16 - 11. studeni 2006.

«A-Ma Gau» ili u prijevodu «Zaljev božice A-Ma» bile su navodno prve riječi koje su od starosjedioca čuli Portugalci kad su stupili na ovo tlo početkom 16. stoljeća. Otuda i današnje ime Makao. Za svoje kolonijalne vlasti Portugalci su ovo mjesto nazivali «Grad s Božjim imenom, Macau». Legenda kaže da je A-Ma, siromašna djevojka, tražila prijevoz do Guangzhoua. Svi su je bogati trgovci redom odbijali prevesti na svojim lađama. Ali tad je naišao siromašni ribar koji ju je odlučio primiti. Ubrzo je naišla snažna oluja, svi brodovi bogatih trgovaca bili su uništeni i jedino je preživjela mala brodica siromašnog ribara. Po dolasku u Makao, A-Ma se uspela na brežuljak Barra i okružena jakim svjetlom uzašla je na nebo. U njenu je čast ribar na mjestu iskrcaja u Makau dao sagraditi hram. A-Ma je danas jedna od najomiljenijih božica na obali Južnokineskog mora i smatra se zaštitnicom ribara i pomoraca.
Centar grada je Praca do Senado, alfa i omega Makaa, dražestan mediteranski trg. Uokolo ovog trga ili nekoliko koraka od njega nalazi se većina kulturnih spomenika Makaa: taoistički hram Sam Kai Vui Kun, gradska vijećnica, Santa Casa de Misericordia jedne od najvećih dobrotvornih organizacija u Portugalu u 16. stoljeću, a u Makau odgovorne za otvaranje bolnica i drugih socijalnih ustanova koje još uvijek funkcioniraju, tu je i nekoliko palača s arkadama iz 17. i 18. stoljeća, prilično nezanimljiva katedrala, te kuća bogatog kineskog trgovca Lou Kaua s kraja 19. stoljeća izgrađena u srcu kršćanske četvrti.
Ali vrhunac ovog grada predstavljaju dvije katoličke crkve: ona sv. Dominika te sv. Pavla. Crkva sv. Dominika s razlogom nosi epitet najljepše među crkvama Makaa: izvana žuta fasada s bijelim ukrasima i zelenim prozorima, a unutra uz žutu boju dominiraju raznobojni vitraji uz nekoliko slika i kipova, uključujući i onu Djevice Marije koju katolički vjernici Makaa svakog Uskrsa nose u procesiji po ulicama grada. Crkva je izgrađena krajem 16. stoljeća po nalogu trojice dominikanaca iz Acapulca, Meksiko. Od isusovačke crkve Mater Dei i koleđa sv. Pavla s početka 17. stoljeća, najstarijeg zapadnjačkog koleđa na Dalekom Istoku, poznatiji zajedno pod imenom sv. Pavao, nažalost ostala je samo fasada crkve. Nakon što su isusovci protjerani iz Makaa 1762. godine, crkva i koleđ su bili preuređeni u kasarnu za portugalsku kolonijalnu vojsku. Godine 1835. u kuhinji kasarne izbio je požar koji je progutao cijeli kompleks osim crkvene fasade koja se nalazi na vrhu dugačkih stepenica i danas je najpoznatiji simbol Makaa. Fasada je ukrašena reljefima i statuama koje ilustriraju rane dane Crkve u Aziji. Tu su statue Djevice i svetaca, reljefi Rajskog vrta i raspeća Krista, anđeli i demoni, ali i neki reljefi koje na drugim katoličkim crkvama u svijetu nećete naći: poput kineskog zmaja, japanske krizanteme ili portugalske karavele. Još jedan dokaz prekrasne fuzije Istoka i Zapada.
Nedaleko glavnog gradskog trga skriven je Mercado do Sao Domingos ili tržnica sv. Dominika. Šećem i promatram: razno voće i povrće, meso od svinjetine i govedine do onog raznih pernatih mališana poput kokoši i golubova - mnogi još uvijek živi čekaju svog kupca i nož pod vrat. Posebno se zadržavam u ribarnici. Gledam prodavače kako čiste ribu, mame kupce svojim urlicima, kupci promatraju ribu, gledaju njene škrge, zaključuju da je svježa i kupuju ju. Tu ima i riba i liganja i rakova i školjaka. Iznenađuje me ponuda ove ribarnice. Ali ono što me još više iznenađuje je činjenica da niti jednoj od svih tih riba ne znam ime. Ne prepoznajem niti jednu ribu s naših ribarnica. Ipak je Jadransko more daleko od Južnokineskog.
Dan završavam usponom na dva brežuljka Makaa: Mont Forte s isusovačkom tvrđavom iz 17. stoljeća, a koja danas udomljuje odličan interaktivan Museu de Macau (ulaz MOP 8), te Guia Fort s malenom kapelom Naše Gospe od Guije i uz nju 15 metara visokim svjetionikom, najstarijim na južnokineskoj obali. Guia je ujedno i najviša točka Makaa. Legenda kaže da je 1622. godine, kada su Nizozemci napali Makao u želji da ga osvoje, kip Djevice napustio kapelu, raširio svoju haljinu i njome zaštitio grad od topovske paljbe Nizozemaca. Svjetionik uz kapelu je izgrađen mnogo kasnije, 1865. godine, i odmah se nameće jedno pitanje: «Zašto su ga Portugalci izgradili gotovo kilometar daleko od morske obale?» Pronalazim objašnjenje. More je prije bilo puno bliže svjetioniku. Njegovi su valovi udarali o brežuljak Guia, na čijem se vrhu nalazi svjetionik. Ali u zadnjih nekoliko desetljeća nasipavanjem Makao uzima od mora. Čitava zona visokih poslovnih nebodera i casina koja se nalazi između Guije i morske obale nekada je pripadala moru.
Promatram zalaz sunca za planinama u daljini. Planinama koje više nisu Makao, nego Kina...

FOTOGRAFIJE MAKAA

26.10.2006. u 17:01 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 17 - 12. studeni 2006.

Gledam na sat. Prošlo je 10:30. Prespavao sam skoro cijelo jutro. Ne čudim se jer sam sinoć dokasna ostao budan pišući dnevnik i potom čitajući knjigu. «Full circle. A Pacific journey» ime je knjige. Autor joj je jedan od Monty Pythonovaca, Michael Palin, važna karika u mojim putovanjima. Osoba koja me inspirirala da putujem i istražujem. Doduše, ovo mi je prva njegova knjiga koju imam u rukama, ali njegove putopisne dokumentarne emisije uvijek su me ostavljale bez daha. Sjećam se da sam kao klinac s nestrpljenjem čekao svaku epizodu njegova «Puta oko svijeta u 80 dana». I pitao se: «Kako bi bilo posjetiti sve te daleke zemlje? Kakvi ljudi žive tamo? Koliko smo slični? A koliko različiti?» Sada, puno godina kasnije, kao malo veći klinac, i ja putujem i ja istražujem. Tražim odgovore na svoja davno postavljena pitanja.
Budim se s blagom grloboljom. I ne mogu se sjetiti odakle se stvorila. Sobica je kavez bez prozora koji se noću pretvori u pećnicu. Klima postoji, ali nisam je htio noćas paliti jer bi u protivnome ovih 5 m2 umjesto pećnice postali zamrzivač. Jučer je cijeli dan u Makau bio užasno vruć i sparan pa i teorija da sam je pokupio na ulici otpada. Ne znam... Nadam se da mi neće prouzročiti veće probleme.
Doručkujem ponovno u luci, ali ovaj put umjesto visokih nebodera Hong Konga, ispred mene se dižu nešto niži, ali još uvijek visoki i moderni neboderi Makaa. Doručak u luci se za mene na ovom putovanju pretvorio u neku vrstu navike. Poput doručka kod Tiffanyja za Audrey Hepburn. Nedjelja je i život ide nešto polaganijim tokom: ljudi bez žurbe šeću uz obalu, par se turista vozi u bicikl-rikši, na cesti se primjećuje manje automobila nego radnim danom, a ja sjedim na klupici i isprobavam slatke specijalitete Makaa po kojima je ovaj grad jako poznat: slatke kocke od kikirikija i kokosa (identična okusa i izgleda kao turski lokum) i male slatke hrskave roladice od jaja punjene kokosom i sezamom koje se moraju pojesti cijele odjedanput jer će se inače razmrviti u tisuće mrvica. Jedino se u daljini i nedjeljom radi. Dizalica se okreće punom parom iznad visokog nebodera koji će vjerovatno postati novi magnet za kockare, još jedan u kolekciji super luksuznih casina Makaa.
Odlučujem prošetati se uz Avenida da Republica, politički centar Makaa. Još od najstarijih vremena ovdje su portugalski kolonizatori podizali svoja velebna zdanja. Mnoga od njih postoje i dan danas: zgrada vlade, rezidencija portugalskog konzula, nekadašnja rezidencija portugalskih guvernera u Makau, vile bogataša – sve u neoklasicističkom stilu 19. stoljeća sa svježe ofarbanim fasadama ukrašenima različitim reljefima i skulpturama. Bogataši su uvijek znali sebi izabrati jako dobro mjesto za život. Malo se toga do danas promijenilo...
Pod Macau Towerom, za kojeg tvrde da je sa svojih 338 metara 10. najviša građevina na svijetu, čekam autobus koji će me prevesti na jedan od otoka koji pripada Makau. Iznenada se pojavljuje malo veći kombi koji me istog trena podsjeća na moje pustolovine po zapadnoj Africi od prije dvije godine. Brzinom Michaela Schumahera juri prema autobusnoj stanici. Na nekoliko mjesta na staklu piše broj 21, smjer Coloane. Ubacujem četiri kovanice od 1 patake u posebnu kutijicu kod ulaza.
Coloane je jedna od najmirnijih oaza Makaa, jedan od dva njegova otoka. Za sada je uspio izbjeći betonizaciju obale koja je nažalost toliko svojstvena Makau. Drugi otok, Taipa, nije bio te sreće. Od nekada mirnog ribarskog otoka postao je otok hotela, casina i luksuznih trgovina i restorana, a ne zaboravimo ni međunarodni aerodrom Makaa koji je smješten na njegovom sjeveroistočnom kraju. Coloane i Taipa su donedavno bila dva odvojena otoka do kojih je jedini način prijevoza bio brod. Ali izgradnjom tri dugačka mosta između poluotoka Makao i Taipe, a potom i nasipavanjem kanala koji dijeli Taipu i Coloane i stvaranjem četvrte jedinice Makaa pod imenom Cotai, novog raja za betonizaciju, puno se promijenilo. Posebice za Taipu. Coloane se još uvijek drži.
S mučninom zbog Schumaherovske vožnje teturam iz autobusa. Nalazim se na malom središnjem popločenom trgu s klupicama, drvećem u cvatu i nekakvim kipićem. Mislim da je anđeo. Coloane izgleda drugačije, mirnije od Makaa. Automobila gotovo i nema, ljudi na ulici uživaju u sunčanom nedjeljnom danu: jedni ručaju, drugi šeću, treći obavljaju poslove na svojim kućama, a mnogi igraju igru za koju isprva mislim da je domino. Pločice su manje više iste. Ali nakon nekoliko trenutaka promatranja shvaćam da mora da je to neka druga igra. I popularna u Coloaneu. Jer vidim da se igra na nekoliko mjesta u selu. Da zaboraviš da si u Aziji, mogao bi lako pomisliti da se nalaziš u nekom provincijskom mediteranskom selu Italije, Francuske, Španjolske ili Portugala.
I danas je lijepo i sunčano iako manje sparno nego prethodna dva dana. Lijepo vrijeme se mora iskoristiti. A kako drugačije nego ležanjem na plaži. Na samo 15-tak minuta hoda od sela nalazi se mali zaljev s pješčanom plažom, Cheoc Van. Presvlačim se u kupaći, rastežem ručnik, promatram okolicu. Plaža je gotovo pusta. Par stranaca izvaljenih na pijesku, nekoliko drugih u obližnjem restoranu. Samo dreka nekoliko engleskih klinaca para glazbu valova. Odlučujem se umočiti. Na trenutak se premišljam koliko mi je to pametno jer boja vode ne izgleda primamljivo. Smeđa. Gdje je sada naše Jadransko more? Zaključujem da je voda vjerovatno takva zbog pijeska i odlučujem riskirati. Sutra odlazim za Kinu i barem mjesec dana neću vidjeti more, a kamoli se u njemu okupati. Šangaj, Peking, Xian – svi se nalaze puno sjevernije gdje je puno hladnije. U novinama sam pročitao da je negdje na sjeveru već pao i prvi ovogodišnji snijeg. Makao je na istoj zemljopisnoj dužini kao i subsaharska Afrika pa me ne čudi da je Južnokinesko more toplo, nakon dvije minute čak i pretoplo za moj ukus. Odlučujem se malo osunčati na ono još malo sunca što je ostalo negdje na kraju zaljeva. Već se pomalo sunce sprema za počinak, a ribari na mnogobrojnim ribarskim brodicama u daljini za večernji ribolov.
Dvadesetjedinica me ponovno ostavlja pred Macau Towerom pod kojim je jako živo. Slavi se godišnji Festival gastronomije. Kuhari iz različitih pokrajina Kine, ali i mnogo šire dolaze u Makao predstaviti svoje specijalitete. Ima ih iz Sichuana, Hunana, dalekog Xinjianga, ali i Indije, Indonezije, Japana, Tajlanda... Hrana je ovdje puno jeftinija i za 50 pataka probavam ljepljivu rižu s povrćem i slaninom, kuglice od škampi s čili papričicama, kineske rezance s povrćem i na kraju par slastica od jaja i vrhnja spravljenima po uzoru na čuveni pasteis de Belem u Lisabonu. Pretjerao sam. Priznajem. Sad mi je mučno i od same pomisli na hranu, a kamoli je gledati i mirisati. Odlazim još samo u obližnji Casino Lisboa, navodno najbolji u gradu, ali koji me na kraju ostavlja potpuno razočaranog. Ipak će Makao još neko vrijeme morati učiti od Monte Carla ili Las Vegasa.

FOTOGRAFIJE COLOANEA (MAKAO)

26.10.2006. u 17:00 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18 - 13. studeni 2006.

Nikada se do danas nisam osjećao pomalo nelagodno pri prelasku granice. Ali nikada prije nisam ni ulazio u neku komunističku zemlju. Kina, zemlja koja je budila europsku maštu još od čuvenih putovanja Marka Pola u 13. stoljeću, nalazi se na dohvat ruke. Još me samo nekoliko koraka dijeli od komunističkog «raja na zemlji».
Podne je i ja sam već na Portas do Cerca, modernom graničnom prijelazu između Makaa i Narodne Republike Kine, koji se nalazi samo 20-tak minuta vožnje gradskim autobusom od centra grada (MOP 2.50). Trebao sam danas putovati s jednim Baskijcem kojeg sam upoznao sinoć u hostelu, ali iako je dogovor bio u 10:00 sati, on se nije pojavio ni do 11:30. Baskijci su poput Španjolaca kad se radi o vremenu. Nikad točni. Ne znam zašto se uvijek žale kad ih nazoveš pravim imenom. Brzinski prolazim imigracijsku i carinsku kontrolu Makaa i kad pomislim da ću morati čekati i čekati na kineskoj strani, pogotovo kad vidjeh kolone na šalterima, ljubazno sam od strane policijskog službenika usmjeren na dva imigracijska šaltera za strance i u 12:30 nalazim se već van zgrade Portas do Cerca, ali s kineske strane. Slatko se nasmijem svojoj nedavnoj nelagodi.
Prvo što putnik ugleda na kineskoj strani je veliki podzemni shopping centar. Tu se prodaju mobilni telefoni i druga elektronika, odjeća i obuća, a među mnogobrojnim trgovinama iznenada izranja Kentucky Fried Chicken. Na upit gdje mogu promijeniti novac, službenica na info punktu me ljubazno upućuje na improviziranu privatnu mjenjačnicu par metara dalje. Ako ovako izgleda komunizam u svakoj komunističkoj zemlji, onda je to doista «raj na zemlji». Odlučujem promijeniti preostale patake u kinesku valutu, yuan renminbi (u prijevodu: narodni novac), kako bih mogao kupiti autobusnu kartu za Guangzhou. Kasnije ću ondje otići do bankomata i na karticu podići gotovinu. Isplativije je. A 1 yuan vrijedi HRK 0,73. Morat ću se naučiti na kineski novac jer ću se njime koristiti sljedećih mjesec i pol dana, a malo je drugačiji od svih valuta na koje sam nailazio na svojim putovanjima. Naime, 1 yuan se dijeli na 10 jiaoa, a oni se pak dijele na 10 fena. Srećom, fen ima danas tako malu vrijednost da se uglavnom i ne koristi.
Autobus za Guangzhou polazi s improviziranog kolodvora ispod zgrade graničnog prijelaza. Cijena 65 yuana. Prvi grad u Kini je Zhuhai, kapitalistička oaza u komunističkoj Kini. Uz Shenzen, grad na granici s Hong Kongom, najbogatiji je grad Kine gdje slobodno tržište otvoreno cvate, naveliko se privlači strani kapital, a običnim je Kinezima zabranjen ulazak. Stoga me toliko i ne čude visoki moderni poslovni neboderi, najmoderniji automobili japanske i južnokorejske proizvodnje, čiste ulice i luksuzne vile uz samu morsku obalu. Ali ono što nikako ne mogu dokučiti je zašto je toliko malo ljudi na ulicama. Izuzmemo li par ribara na plaži i nekoliko ljudi u šetnji obalnom promenadom, grad skoro izgleda pust. I tako kilometrima. Autobus prolazi pokraj lokalnog aerodroma. I on izgleda napušteno. Ulazna vrata čvrsto zatvorena, a na pisti niti jednog aviona. Imam dojam da je ovaj grad Kina izgradila radi jednog jedinog razloga, da se može šepuriti pred Zapadom, te da je većina onih nebodera i vila zapravo prazna. Već sam gotovo sat vremena u autobusu kad osjetim da je još nešto čudno, drugačije u ovoj zemlji. Onda shvatim. Vozimo se na desnoj strani.
Manje od dva sata kasnije već smo na ulazu u Guangzhou. Izlazimo sa superbrze moderne autoceste s tri trake u svakom smjeru i ulazimo u komunističko sivilo ovog velegrada s 3.24 milijuna stanovnika. Sa svih strana uzdižu se betonski komunistički blokovi u jadnom stanju, a na prljavim ulicama sada više automobila nešto starije proizvodnje. Moderniji su jedino automobili kineske proizvodnje. Vjerovatno su i jeftiniji. Ljudi posvuda. Tek u Guangzhou dobijam dojam da Kina doista ima milijardu i 300 milijuna stanovnika. Izlazim iz autobusa i odmah se nalazim usred kaosa: automobili se kreću po ulicama bez ikakvog reda, semafori su samo ulični ukrasi, bicikli i motori voze po pješačkom prijelazu, a ljudi pokušavaju samo jednu stvar – ostati živi. Imati dva oka u Kini nije dovoljno. A zrak... To je priča za sebe. Toliko je zagađen zbog ispušnih plinova iz automobila da i sam imam problema s disanjem. Sad bi mi dobro došao jedan Japan gdje vlada red i čistoća, ljudi ne viču na ulici, a jesti i istovremeno hodati ili jesti na radnom mjestu se smatra velikom sramotom. Guangzhou djeluje veoma depresivno. Ako je i ostatak Kine takav, mislim da ću ubrzati svoje putovanje kroz ovu zemlju.
Ulazim u taksi čiji vozač zapravo ne zna gdje se nalazi moj hotel. Ulica mu je posve nepoznata. Vrti se uokolo, zove preko mobitela hotel, zatim se vrti još malo. Ponovno zove i napokon ga pronalazi. Četvrt baš i nije privlačna, podsjeća me na lošu četvrt Orhidejinog i mog hotela u Osaki, ali hotel Ziyuanjun je najbolji dosad, nedavno renoviran. Piše da ima 2 zvjezdice superior, ali u Hrvatskoj bi lako mogao dobiti 3 superior ili čak i 4. Soba na petom katu ima veliki bračni krevet, stol za pisanje, klimu, telefon, televizor s kanalima na engleskom, besplatni LAN internet i, naravno, modernu kupaonicu. Za samo HRK 115 po noćenju, rezervirano i plaćeno online prije nekoliko mjeseci na www.octopustravel.com. Odmaknem zavjese na prozoru. Pogled na komunistički stambeni blok. Odmah ih navučem natrag. Bolje je ne gledati vani.
Pogled na novčanik je samo dodatni dokaz već ustanovljenog stanja – nemam yuana. Bankomat bi trebalo lako naći oko obližnjeg glavnog željezničkog kolodvora. Ali prevario sam se. Već iscrpljeno, i pomalo ljuto, hodam uokolo sat i pol i ne pronalazim bankomat koji radi. Ili su u kvaru ili ne žele dati novac. A još je gore što u blizini nema ni mjenjačnice. Odmah se prisjećam zadnjeg dana u Osaki kada je također dugo trajala potraga, ali za mjenjačnicom. Naposljetku, pronalazim skriveni bankomat China Construction Bank u metro stanici željezničkog kolodvora. I dolazim do novca.
Moj prvi dojam Kine je drugačiji od onog kojeg sam ranije imao o njoj. I dalje dominira komunističko sivilo, ali ljudi se odijevaju puno modernije, posebice djevojke koje, za razliku od Japanki, imaju ravne noge. Posvuda se nalaze Kentucky Fried Chicken, McDonalds, s oglasnih panoa mašu američki idoli kineskih tinejdžera: Madonna, Arnold Scwarzeneger, a u trgovinama se prodaju ukrasi za božićne jelke. Vrijeme Maove crvene Kine je davno završilo. Današnja Kina ide naprijed i to divovskim korakom. Prošlogodišnji rast BDP-a od 11% to potvrđuje. A Mao? Vjerovatno se okreće u grobu. Ostalo mu je samo počasno mjesto na svakoj novčanici yuana.

26.10.2006. u 16:59 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 19 - 14. studeni 2006.

Guangzhou metro je jedan od najmodernijih metroa koji sam ikada vidio. Čist je i veoma funkcionalan, iako ima samo dvije linije, ali koje povezuju čitav grad. Umjesto papirnatih karata, automat izbacuje plastične žetone na kojima je digitalno unesena vrijednost i vrijeme trajanja vožnje. Na ulazu se žetonom samo prođe preko digitalnog senzora, a na izlazu se ubaci u aparat na izlaznoj rampi. Na stanicama je pruga odvojena od stanice zidom od pleksiglasa i tek kad metro vlak potpuno stane, otvaraju se vrata vlaka i ona na pleksiglas zidu. Na ovaj su način vjerovatno izbjegnute mnoge nesreće padanja pod vlak. Ili samoubojstva. Sam metro vlak je također čist kao suza s klimom i preglednim prikazom stanica. Ostajem zadivljen onime što vidim.
Sedam metro stanica kasnije (4 yuana) nalazim se gotovo na krajnjem jugu Guangzhoua – otoku Shamian na Bisernoj rijeci. Iako su prema legendi grad osnovala četiri duha koja su se jašući na kozama spustila s neba (otuda i gradu nadimak 'Kozji Grad'), a povijesno je prvo naselje na ovim prostorima dokazano u 3. stoljeću prije Krista, najljepše razdoblje Guangzhoua započinje s dolaskom stranaca, točnije Portugalaca, u 16. stoljeću. U potrazi za svilom, porcelanom i čajom došli su uzvodno Bisernom rijekom do Guangzhoua, ali kasnije se vratili nešto nizvodnije i ondje osnovali Makao. Portugalce su u 18. stoljeću pratili Britanci koji su ovdje, na otoku Shamian, osnovali svoje trgovačko naselje, ali i u Guangzhou po prvi put na kineski teritorij donijeli opijum čime je započela opijumska groznica u Kini. Kada je pet desetljeća kasnije Kina objavila rat opijumu, upravo u Guangzhou, započeo je prvi opijumski rat. Kina je izgubila i otok Shamian postao je britanskom i francuskom koncesijom. Na otoku je krajem 19. stoljeća izgrađeno oko 150 kolonijalnih zgrada koje su nažalost u jadnome stanju, ali su jedine u ovom gradu sačuvale duh starog Cantona (ime pod kojim je Guangzhou bio poznat u kolonijalno doba). Komadić stare Europe u sivilu Guangzhoua. Čudim se kako je ovaj otok uspio preživjeti kulturnu revoluciju.
S mnoštvom zelenih površina i promenadom uz Bisernu rijeku, otok Shamian je jedna od rijetkih oaza u ovom gradu, mjesto gdje pjev ptica još uvijek nadglašava buku automobila. Doručkujem na promenadi i sad promatram brodice na Bisernoj rijeci, sad ljude koji se uokolo zabavljaju na razne načine: jedni pjevaju na sav glas, prilično atonalno, drugi igraju kineski šah, treći badminton. Ali većina igra neku nepoznatu igru s nekom vrstom loptice od perja koju igrači, postavljeni u krug, udaraju nogom i koja ne smije pasti na pod. Promatram i promatram kad me odjednom par Kineza zove da s njima zaigram. Ne odbijam i par minuta igram s njima, kažu dosta dobro. Osim lokalnog stanovništva, Shamian je i prepun stranaca, uglavnom Amerikanaca, koji u kolicima vozikaju po otoku male Kineze. Riječ je o budućim posvojiteljima kineske djece, što je navodno u Americi jako popularno, a na otoku je zgrada američkog konzulata.
Nedaleko Shamiana nalazi se još jedan biser kolonijalne arhitekture. Skrivenog negdje među oronulim komunističkim grdosijama, tražim ga i tražim i vrtim se uokolo gotovo pola sata. I naposljetku ga pronađem. Neogotička katolička katedrala doista je dojmljiva, ali isto tako i dojmljivo zatvorena.
Doći u Guangzhou, a ne posjetiti grobnicu cara Wena, vladara Južnog Yue kraljevstva koje je postojalo na ovim prostorima u 2. stoljeću prije Krista, bila bi sramota. Nekih sat vremena hoda na sjever kroz prljave ulice Guangzhoua, toliko da ako sjedneš na pod možeš odmah pokupiti ptičju gripu, SARS, AIDS i razne druge boleštine – i sve to odjedanput, nalazim se pred ulazom u grobni kompleks. Grobnica je otkrivena 1983. godine, 17 metara u dubini Brežuljka slonova, i to slučajno prilikom iskopavanja za temelje nove stambene zgrade. Ulaznica od 5 yuana omogućuje razgled grobnice koja se sastoji od sedam prostorija, a u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 15 žrtvovanih ljudi poput konkubina i kuhara te razni predmeti poput glazbenih instrumenata, raznih lonaca, ukrasnih kopči, narukvica i ogrlica od bronce, srebra, zlata i žada, ali ono što je najimpresivnije je oklop u kojem se nalazilo carevo tijelo, a napravljeno od gotovo 2300 komadića žada koji su međusobno povezani svilenim nitima, veoma rjedak i vrijedan pronalazak u Kini. Uokolo njega pronađeno je mnoštvo diskova od žada. Stari Kinezi su često koristili žad pri sahrani jer su vjerovali da ono usporava ili čak zaustavlja raspadanje tijela. Od ukupno 16 tijela u grobnici gotovo da nije ostalo ništa. Pa vi zaključite.
Međutim, pravi razlog zbog kojeg ljudi dolaze u Guangzhou nisu povijesni spomenici već hrana. Guangzhou i pokrajina Guangdong nadaleko su poznati po svojoj kuhinji. Kantonska kuhinja je razvila stir-fry, naglo prženje na vatri, i dovela ga do vrhunca, a poznata je i po upotrebi nekih nekonvencionalnih namirnica poput pasa i mačaka, rakuna i štakora. Odlučujem istražiti zašto je kantonska kuhinja tako dobra i poznata. Večeras neću kušati pse i mačke, već nešto manje egzotično – zmiju. U hotelskom restoranu tražim zmijska jela na jelovniku. Nađem dva, ali konobar mi odmah saopći da zmije danas nažalost nema. Razočaran otiđem van hotela u potragu za zmijom. Nedaleko željezničkog kolodvora ubrzo pronađem pristojan restoran, a na njegovom jelovniku i jedno jedino jelo od zmije - juhu od kokošjih nogu i zmije. Odlučujem naručiti juhu, a uz nju i pržene škampe u lišću od čaja. Ljubazna konobarica uzme moju narudžbu, ali pet minuta kasnije se vraća. I kad sam već pomislio da će se moja večerašnja potraga za zmijom neslavno završiti, konobarica mi kaže da juhe ima, ali škampa nema. Umjesto njih naručim stir-fry od govedine s čili papričicama, lukom i raznim drugim povrćem. Juha je zapravo kokošja, zmija se gotovo i ne osjeća. Par je njezinih komadića unutra, ali na njima je jako malo mesa, a jako puno malenih kostiju, toliko sitnih da ih je gotovo nemoguće odvojiti od mesa. Bez volje da nastavim s čišćenjem, popijem juhu, a zmijsko meso ostavim po strani. Toliko od moje zmije. Stir-fry je odličan, ogromna porcija, ali užasno ljut zbog čili papričica. Moram naručiti dvije čaše soka od naranče. I na kraju zaključujem da je u Kini jeftino jesti jer me sve zajedno došlo samo 65 yuana. Pse i mačke probavam neki drugi dan.

FOTOGRAFIJE GUANGZHOUA (KINA)

26.10.2006. u 16:58 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20 - 15. studeni 2006.

09:14 sati ujutro. Vlak točno na vrijeme izlazi iz Guangzhou željezničkog kolodvora. Destinacija Šangaj, 1780km daleko. Vožnja traje 26 sata. Puno vremena za čitanje knjiga i spavanje.
Kartu sam kupio još prije dva dana i platio je 369 yuana za krevet u vagonu s krevetima. Nisam mislio da će smještaj biti a la Orient Express, ali kad me službenica mog vagona (svaki vagon ima svoju službenicu koja je za njega odgovorna i ostaje u vagonu do kraja putovanja) odvela do mog kreveta, ostao sam zapanjen. Vagon s krevetima nema razdvojene kupee, već su svi kreveti zajedno nagurani u vagon po tri kata u visinu. Mora ih biti 60-tak. Još nikad nisam spavao u 60-krevetnoj spavaonici. A očito za sve postoji prvi put. A imam osjećaj da će u Kini ubrzo biti i drugi i treći i tko zna koji. Dobio sam najdonji krevet pa se nisam morao pentrati ko majmun do vrha. A onaj tko ne voli visinu, nek zaboravi na najviši krevet. Nalazi se na gotovo tri metara visine!
Kako vlak izlazi iz Guangzhoua i polako kreće prema sjeveroistoku zemlje, ne preostaje mi ništa drugo doli promatrati pejzaž. A pejzaž je zaista bolje ne promatrati. Unosi još više nemira u mene. Povećava moju depresiju. I polako se u meni već javlja sve veća želja za povratkom kući. Nadam se da je Šangaj ljepši te da će me on barem malo riješiti depresije jer sve što sam do sada vidio od Kine ne izgleda obećavajuće. Najprije sivilo Guangzhoua, koje se preko prljavih, ali čini se obrađenih, polja prenijelo na ostale gradove i sela na koje smo nailazili putem. Sve se doima isto – prljavo i komunističko sivo. Vani ili uopće nema ili ima jako malo ljudi. Gdje su svi oni seljaci s onim stožastim slamnatim šeširima koje sam često viđao na fotografijama? Gdje su rižina polja? Nisam vidio ništa od toga. A prvi dio puta je i veoma brdovit pa mnogobrojni tuneli, neki i od po nekoliko kilometara dužine, povećavaju moju nelagodu. A noću svi ti gradovi i sela i željeznički kolodvori izgledaju još sablasnije. Kao da sam se spustio u deveti krug pakla.
Ostaje mi promatrati unutrašnjost vlaka. Službenica vagona svakih desetak minuta proviri u vagon s metlom u ruci i počne manično čistiti iako se baš i nema što čistiti. Prodavači hrane i pića, knjiga i igračaka svakih pet minuta prolaze sa svojim proizvodima glasno obznanjujući svoj prodajni asortiman i pokušavajući nekome što uvaliti. Preko razglasa glasno trešti najprije kineska folk glazba, zatim kineska pop glazba, a točno u 20:00 sati uz tonove neke komunističke marseljeze započinje i glavni dnevnik. Pokušavam «ubiti» razglas stavljajući na uši slušalice svog MP3 playera. Ali nedovoljno. Razglas odnosi pobjedu. A moji suputnici? Znate kako naši ljudi čim uđu u autobus ili vlak odmah izvlače iz svojih vrećica razne salame i kobase, špek i sir, pivo, toliko da cijeli vagon poprimi miomiris mesnih delicija? E pa dragi moji Hrvati, Kinezi nas naveliko šišaju. U životu nisam vidio neki narod da toliko jede. Moj je suputnik na krevetu preko puta danas imao barem pet obroka. Prestao sam brojiti nakon izvjesnog vremena. A koliko li tek puše mali Kinezi? Cijeli dan se ne mogu riješiti mirisa cigareta. Vjerovatno bi pokušaj uvođenja potpune ili bar djelomične zabrane pušenja na javnom mjestu u Kini bio jedan veliki promašaj.
Navečer odlučujem večerati u restoran vagonu koji se nalazi pet vagona naprijed. Šetnja kroz vlak samo potvrđuje ono u što sam već bio 100% siguran – jedini sam stranac u vlaku. A restoran je baš onakav kakvog sam i zamišljao – u soc-stilu 70-tih: mali stolovi s plastičnim stolnjacima, još manje stolice na sklapanje, prekrivene nekom narančastom tkaninom koja je prije trideset godina vjerovatno izgledala lijepo i otmjeno, a danas ofucano, na prozorima do sredine zavjese od industrijske čipke. I ne zaboravimo na svakom stolu malu vazu s po jednom ružom. Konobarica mi ljubazno uruči kartončić na kojem je rukom pažljivo ispisan večerašnji jelovnik – na kineskom. Okrenem taj isti kartončić ne bih li na drugoj strani našao jelovnik na engleskom. Prazno. Ostao sam zatečen. Kako ću naručiti? I, još bolje pitanje, što ću naručiti? Strah me da mi na tanjuru ne donesu bikov penis, svinjsku glavu, kokošje noge – stvari koje sam zaista vidio na dosadašnjim jelovnicima u restoranima. Odlučujem se probiti engleskim do hrane. Naravno, nitko od konobarica ne govori engleski. Ali ipak uspijevaju pronaći nekoga tko govori. Tak mu je ime i 23-godišnji je student engleskog. Posao u kineskim željeznicama mu je samo privremeni posao. Želja mu je diplomirati engleski i otići živjeti u Ameriku gdje mu već živi sestra. I dodaje: «Nažalost, papire je jako teško dobiti.» Uz njegovu pomoć naručujem kuhanu piletinu i rižu te pivo (38 yuana). Hrana je naravno bezukusna i gotovo hladna. Više i nisam očekivao od restorana u vlaku. Uklapa se u ambijent. Jedino što se ne uklapa je pivo Pabst – iz Milwaukeeja.
Na rastanku Tak mi ljubazno daje savjet: «Dok si u Kini, trebao bi barem malo naučiti kineski. Mi smo velika zemlja, ali zemlja u razvoju, i jako malo ljudi govori engleski.» Dok se rukujemo, ne mogu a da u sebi ne razmišljam o svih onih 56.000 kineskih znakova koje bih prema Taku trebao da naučim...

26.10.2006. u 16:57 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 21 - 16. studeni 2006.

Polako se budim dok vlak i dalje vozi prema Šangaju. Pogledam na sat. 08:30. Moji suputnici su već odavna budni. Ništa novo - jedu. Čuo sam ih već oko 06:30 pa bi im ovo lako već mogao biti drugi ili čak treći obrok. Vani pada kiša. Prvi put je vidim otkako sam započeo ovu azijsku pustolovinu (ako izuzmemo onih pet minuta što je padala jednu večer u Osaki). I izgleda da dobro lije. Iako baš ne volim kišu, drago mi je. Već mi je dojadila ona sparina na jugu.
I pejzaž je drugačiji. Nema više komunističkih grdosija, prljavih sela i polja, ali ni brežuljaka. Sve je ravno dokle pogled seže, urednije i čišće, a što se više približavamo Šangaju, kuće se doimaju ljepšima, otmjenijima. Na trenutak zaboravim da kroz prozor promatram predgrađe Šangaja. Više liči na predgrađe nekog zapadnoeuropskog velegrada. Ali brzo me crvena kineska zastava ili crvena petokraka vraća u stvarnost. Ipak je ovo Kina, ali Šangaj od 13.2 milijuna stanovnika je najmoderniji i najbogatiji grad Kine. Bogatstvo ovog grada vidi se na svakom koraku. Guangzhou prema njemu izgleda kao jedno veliko neuredno selo. Kao da se ne nalaze u istoj državi. Različiti su kao nebo i zemlja. I raspoloženje mi se naglo poboljšalo. Odlučujem dati Kini još jednu šansu da me osvoji.
Vlak stiže u svoje krajnje odredište malo prije 11:30, pola sata prije predviđenog vremena dolaska. Ako ništa drugo, kapa dolje Kini za točnost. Tu sve ide kao podmazano.
Shanghai Utels Youth Hostel nalazi se tek nekoliko stanica metroa od željezničkog kolodvora. Šangajski metro je očekivano uredan i pregledan, s televizorima za zabavu u svakom vagonu metro vlaka, a karta košta između 3 i 6 yuana, ovisno o razdaljini. Plaćam 4 yuana i za pola sata sam već u hostelu. Krevet u četverokrevetnoj spavaonici došao me 52 yuana po noćenju. Hostel je čist, siguran, osoblje ljubazno, kreveti ogromni, internet besplatan, a u sklopu hostela je i dražestan restoran-bar s ugodnom glazbom te televizorom. Odmah zaključujem – jedan od najboljih hostela u kojem sam ikada bio.
Ali danas nemam puno vremena za uživanje u hostelu. Za par sati započinje teniski meč između Rogera Federera i Ivana Ljubičića na ATP Masters Cupu koji se ovih dana održava u Šangaju. Još sam u vlaku odlučio da ga moram ići uživo gledati kad sam već u Šangaju. Bilo bi šteta ne ići. Istina, karta je 680 yuana, ali isplati se. Tko zna kad ću sljedeći put imati priliku otići na Masters.
Isprva sam mislio otići pogledati samo Ivanov meč, ali, kako karta vrijedi čitav dan, već sam u 17:30 u teniskoj dvorani. Dvorana je ogromna i može primiti do 15.000 gledatelja. Ali uopće mi nije jasno gdje se točno nalazi. Iz grada me besplatni autobus doveo dovdje i vozio je cca pola sata. Mora da je neko predgrađe predgrađa. Započeo sam s gledanjem dijela meča parova, nastavio s mečom Andy Roddick-David Nalbandian, a završio s onim zbog čega sam i došao – meč Ivana Ljubičića protiv Rogera Federera. Nažalost, Ivan je izgubio meč i time ispao iz daljnjeg kruga natjecanja, ali atmosfera je bila posebna. Gledati teniski meč na televiziji i gledati ga uživo dvije su potpuno različite stvari. Na tribinama se ljudi šale, dovikuju se međusobno, ali dovikuju i igračima. Jedan je muški gledatelj tako na sav glas viknuo Roddicku: «Andy, ja te volim!», na što je čitava dvorana prasnula u smijeh. Istina, na televiziji se loptica iz ptičje perspektive puno bolje vidi. Uživo ju je dosta teško pratiti i već nakon par minuta lijevo-desno, prilično te bole oči. Ali drago mi je da sam bio na Mastersu, bez obzira na rezultat. Još jedan događaj za pamćenje i prepričavanje.
Već je gotovo 01:00 ujutro kad se sav umoran napokon bacam na krevet.

FOTOGRAFIJE ATP MASTERSA I ŠANGAJA NOĆU (KINA)

26.10.2006. u 16:56 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 22 - 17. studeni 2006.

Dok vani kiša i dalje pada, odlučujem duže ostati na toplom i suhom u hostelu. Čitam knjigu, surfam na internetu... Tek u 14:00 sati, zamotan skoro kao za arktičku ekpediciju izlazim van. Vani je hladno, vjerovatno negdje između 10 i 15°C, i napokon dobijam odgovor na pitanje koje sam si postavljao puno puta kroz protekla tri tjedna: «Zašto dovraga u koferu nosim toliko tople odjeće?» Evo zašto. Zbog Šangaja, a vjerovatno i Pekinga i sveg ostalog što dolazi u unutrašnjosti Kine.
Kiša mi baš i ne ostavlja puno mogućnosti za razgled grada. Ali je zato dan baš kao stvoren za muzeje. Zbog mog kasnog izlaska nemam puno vremena jer se svi muzeji zatvaraju u 16:30-17:30. Stoga odlučujem otići do najpoznatijeg i najvećeg muzeja u gradu, Muzeja Šangaja. Godine 1994. Kinezi su potrošili 570 milijuna yuana ne bi li stvorili jedan od najmodernijih muzeja u Kini, simbol promjena u zemlji. Izgrađen u obliku stare kineske brodice ding, u unutrašnjosti se na nekoliko katova u prostranim hodnicima prati povijest kineskog porculana, slika, kaligrafije, pečata te novca. Kolekcija je zaista impresivna. Posebno me se dojmio kineski porculan Ming dinastije (14.-17. stoljeće) na kojem su korištene različite boje prilikom slikanja veoma realističnih prizora poput jelena u šumi ili ptica u letu.
Muzej Šangaja se nalazi u srcu grada, na Narodnom trgu, odakle se šetnjom preko pješačke shopping ulice Nanjing Donglu dolazi do obale rijeke Huangpu, tradicionalnog Bunda. Ovo je najljepši dio Šangaja (u prijevodu: «uz more»), prepun starih kolonijalnih zgrada iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, ali nažalost i sve više zona neonskih svjetiljaka. U ovim zgradama se danas nalaze luksuzni hoteli, banke, veliki shopping centri, uredi velikih kompanija. Do dolaska Britanaca 1842. godine (nakon Prvog opijumskog rata) Šangaj je bio malena ribarska luka. Britanci, a kasnije s njima i Francuzi, potom Amerikanci i Japanci, pretvorili su ovaj grad u najmoderniji grad tadašnje istočne Azije. Zbog blizine ušća rijeke Yangtze, ali i mora, u Šangaju su uredili luku, a potom doveli i velike financijske institucije u grad. I Šangaj je postao lukom za opijum, svilu i čaj, velikim konkurentom Hong Konga. Stranci su za sebe izgradili luksuzne palače, uredili parkove – izgradili su svoje četvrti koje su bile neovisne o kineskom pravu, a u koje je običnim Kinezima pristup bio zabranjen. Ali «Venecija Istoka» kako je zvan Šangaj, imala je i svoje drugo lice. Poznat i pod drugim nazivom, «Kurva Istoka», Šangaj je bio leglo prostitucije, kocke, droge i gangstera. Tek nakon 2. svjetskog rata s dolaskom komunista na vlast u Kini, slika Šangaja se naglo mijenja. Grad je «očišćen» i postaje jednim od najjačih komunističkih centara Maove Kine. Nažalost, u posljednjih desetak godina partijina ruka se sve više olabavljuje i dok hodam kroz Nanjing Donglu sa svih strana mi nude «kinesku masažu».
Bund je naziv za obalnu promenadu Šangaja i najposjećeniji je kutak ovog velegrada. Ime dolazi od anglo-indijskog naziva za muljevitu obalu i još je jedno kolonijalno naslijeđe Šangaja. Nažalost, upravo zbog ovog mulja grad tone. Između 1920. godine, kada je problem uočen prvi put, i 1965. godine grad je potonuo za nekoliko metara. Grad svako malo podižu posebnim modernim tehnikama, ali «venecijski sindrom» i dalje je prisutan. Ipak, on ne sprečava vlasti Šangaja da na suprotnoj obali rijeke Huangpu već deset godina razvijaju modernu financijsko-industrijsku četvrt Pudong s visokim staklenim neboderima nalik na Hong Kong. Jer je upravo Hong Kong taj kojeg Šangaj želi dostići i prestići. Kinezi bi bili presretni kad bi mogli pokazati svijetu da nešto takvo mogu stvoriti i vlastitim snagama. Ne otimam se dojmu da imaju još mnogo mnogo posla pred sobom. Pudong je možda puno moderniji od mnogih drugih svjetskih centara moći, ali u usporedbi s Hong Kongom još je «mala beba», njegova tek blijeda kopija.
I po kiši Bund izgleda veoma romantično s upaljenim svjetlima. Lagana šetnja promenadom na trenutak me vraća u Europu. Na trenutak se osjećam kao kod kuće. Bund i uopće cijeli Šangaj bi se lako mogli uklopiti u Europu ili sjevernu Ameriku. Moja prekjučerašnja depresija sad je već potpuno nestala.
Ono što bi se jedino teško uklopilo u Europu jesu ljudi. Iako je većina moderno odjevena i voze najnovije automobile, potpuno su drugačijeg mentaliteta. Shvaćaju stvari na drugačiji način od nas. Na ulici iako svugdje postoje pješački prijelazi i semafori, vozači se jednostavno na njih ne obaziru. Vozi se u svim smjerovima, a kada pješaci na zeleno žele prijeći pješački prijelaz, vozači (prvenstveno biciklisti i motoristi) i dalje smatraju da oni imaju prvenstvo te se svom brzinom zalijetaju u jadne pješake koji onda izvode svakojake akrobacije ne bi li ih izbjegli. A policija sve to gleda i ne čini ništa. Na svakom koraku su koševi za smeće, ali Kinez će radije baciti sve na pod nego se prošetati metar dva do obližnjeg koša. Ipak u gradu ima čistača kao u priči. Pokušaš nešto pitati bilo obične ljude na ulici, ili službenike u metrou ili vlaku, ili zaposlenike u restoranima, nitko te ne razumije jer engleski gotovo nitko ne govori (osim par mladih koji te na Nanjing Donglu i Bundu svakih par koraka vuku za rukav ne bi li s njima pričao engleski, što nakon desetak minuta postane jako zamorno jer oni jedva da i govore engleski, a kad te uhvate, ne puštaju te sljedećih pola i više sata). Oni koji govore bolje engleski, jedva jedvice će ti bezobrazno odgovoriti na pitanje, a ako se slučajno usudiš postaviti još jedno pitanje, poslat će te kvragu. Naravno ima i onih ljubaznih, ali su nažalost oni u manjini. Imam osjećaj da se Kinezi ne trude previše te su potpuno rezignirani prema stvarima oko sebe. Puno puta sam se u ovih nekoliko dana u Kini osjećao nedobrodošao.
A metro? Ponašanje u metrou je posebna priča. Svi uredno u kakvom-takvom redu čekaju metro vlak. Ali čim metro dođe, svi svom silinom navale odjednom ući u vlak i brzo pojure prema praznim sjedalima. Vjerujte mi, u usporedbi s Kinezima, naše bakice pri ulazu u autobuse i tramvaje izgledaju kao nevinašca. A svi uđu i prije nego li je itko iz vlaka izašao. Želiš li doista izaći iz metroa na svojoj stanici, morat ćeš upotrijebiti svoje vještine kung-fu i kick-boxinga u suradnji s gospodičnom gimnastikom. U Kini je, kad vidiš sve ovo, teško ostati ozbiljan...

26.10.2006. u 16:55 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 23 - 18. studeni 2006.

I dalje kiši. Navodno će ovako još tjedan dana. Teško je šetati po gradu s kišobranom u jednoj ruci, a fotografskim aparatom u drugoj. A i jak vjetar se udružio s kišom. Fenomenalna kombinacija. Vrijeme me podsjeća na Rijeku – kad tamo zapuše bura uz kišu, ni kišobran ti ne pomaže. Borba s vjetrenjačama. Nisam ni izašao iz hostela, a već sam skoro do kože mokar. Sve je protiv jadnog hrvatskog turista u Šangaju.
Subota je i na ulici je unatoč kiši puno ljudi. Koliko primjećujem, uglavnom starosjedilaca. Turisti vjerovatno piju čaj ili kavu u toplini svoje hotelske sobe ili restorana.
Bund je danju jedna potpuno drugačija slika. Bez svog onog noćnog svjetla doima se puno smirenijim, čak se usuđujem reći da je izgubio onu svoju čaroliju i otmjenost koju posjeduje noću. Na šetalištu nema turista koji se međusobno guraju ne bi li svojim fotografskim aparatom ovjekovječili svjetla Pudonga na obali nasuprot. Većina je kolonijalnih zgrada danas zatvorena, uključujući i simbol Bunda – zgradu carine iz 1925. godine s tornjem sa satom napravljenim po uzoru na londonski Big Ben. Za vrijeme kulturne revolucije 60-tih godina prošlog stoljeća zvono «Big Ching» bilo je rastaljeno i na toranj su postavljeni razglasi preko kojih su se svakodnevno širile komunističke ideje. Satni mehanizam je obnovljen 1986. godine za posjete britanske kraljice Elizabete II. Iako je zgrada carine zatvorena, malo sreće je i na mojoj strani. Djelomično je za javnost danas otvorena zgrada nekadašnje Hong Kong & Shanghai Banke (danas Pudong Development Banke) vrata do. Zgrada je izgrađena 1923. godine i u ono je vrijeme bila najveća zgrada banke na svijetu i prema mnogima «najljepša građevina istočno od Sueza». Ulazim i ostajem bez riječi. Sad shvaćam zašto su je tako nazivali. Ulazna prostorija je ukrašena najfinijim mramorom i nadsvođena kupolom koja je pak ukrašena prekrasnim raznobojnim mozaicima koji prikazuju 12 znakova zodijaka te slike 8 tadašnjih svjetskih bankovnih centara (Šangaj, Hong Kong, Tokio, Kalkuta, Pariz, London, Rim i New York). Unutrašnjost banke je još uvijek ukrašena starim namještajem koji daju ovoj instituciji profinjenost. Osjećam se kao da sam napravio nekoliko koraka unatrag u vremenu.
Šetnja Bundom me polako dovodi do stare kineske četvrti Šangaja. Ovdje nema visokih staklenih nebodera, skupih restorana ili trgovina poznatih svjetskih marki (osim McDonaldsa koji se svugdje uspije uvući), već uskih ulica s trošnim kućicama, sagrađenim uglavnom od drva i lima. Ljudi gotovo kuhaju na ulici, mnogi nemaju tekuće vode u svojim kućama. Siromaštvo i prljavština na svakom koraku. Sve ima svoje lice i naličje pa tako i Šangaj.
Odlučio sam posjetiti ovu četvrt iz jednog jedinog razloga – skriva Yuyuan park, jednu od zelenih oaza i bisera ovog grada. Izgrađen u vrijeme dinastije Ming u drugoj polovici 16. stoljeća, park je prekrasan dijelić prirode u vrevi Šangaja. Šume bambusa izmjenjuju se s urednim zelenim livadama i jezercima preko kojih su izgrađeni dražesni drveni mostovi. Iako je subota poslijepodne i park bi trebao biti prepun ljudi, rastjerala ih je kiša koja i dalje neumorno pada. Mnogi su se povukli u obližnji bazar, prepun trgovina s raznovrsnim tričarijama, uglavnom nakita, izgrađen u Disneyworld stilu namjenski za turiste. Šećem se uokolo u potrazi za restoranom. Danas nisam još ništa pojeo i poprilično sam gladan. McDonalds sam izbrisao s popisa i rađe bih jeo kinesku hranu. Ali kad nešto trebaš, toga nikad nema na vidiku. Pa tako ni kineskog restorana u ovom trenutku. Konačno nakon više od pola sata potrage nailazim na kineski restorančić koji izvana izgleda pristojno, ali ipak se u kuhinju ne bih usudio proviriti. Bolje je ne znati. Naručujem rižu s govedinom i paprikom u umaku od oštriga, proljetnu rolicu (koja nikad nije došla do mene, već zauzvrat još malo riže) te sok od naranče. I opet se u sebi nasmijem računu – 21 yuan.
Putem prema hostelu odlučujem se zaustaviti na glavnom željezničkom kolodvoru ne bih li kupio kartu za sutrašnji vlak za Peking. Ono što je trebalo biti kratko zaustavljanje, pretvorilo se u dugačku potragu za blagajnom. Napokon nailazim na blagajne od broja 58 do 63. Ali gdje su one do broja 58? Bilo kako bilo odlučujem čekati na jednoj od ovih blagajna. Nakon deset minuta dolazim ja na red, pitam blagajnicu «Beijing?», a ona naravno ne govori engleski te me rukom uputi na plakat iznad moje glave – na kineskom. Engleskom ni traga. Zašto svi u Kini stalno misle da su stranci elokventni u kineskom jeziku? To nikako ne shvaćam. Ljuto odmahujem rukom i odlučujem nastaviti potragu za onih prvih 57 blagajna. Pronalazim ih nakon još dodatnih pola sata potrage i žalosno ustanovljujem da više nema slobodnih kreveta u vlaku, već da ću morati provesti 12 sati u sjedalu. Nemam drugog izbora...

FOTOGRAFIJE ŠANGAJA DANJU (KINA)

26.10.2006. u 16:54 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 24 - 19. studeni 2006.

Nedjelja i odmor. Dvije stvari koje nekako uvijek idu ruka pod ruku. Iako je napokon danas prestalo kišiti, pojačao je vjetar pa je vani još hladnije nego prethodnih dana. Ostati malo duže u krevetu i potom ubiti vrijeme na internetu u hostelskom restoran-baru čini mi se najmudrijom opcijom. Na toplom je najsigurnije. Posebice zato jer me počinje ponovno mučiti grlo pa je najbolje ne igrati se. Izlazim tek nakratko ne bih li se nahranio u McDonaldsu. Znam, nije zdravo, ali ovdje u Kini je McDonalds najbliži domaćoj kuhinji. S onom kineskom zadnjih dana imam dosta problema – probavnih, naravno.
Kratko i jasno – Z22. Naziv je to mog večerašnjeg vlaka koji će me iz Šangaja za 12 sati prevesti u glavni grad Kine, Peking. Idemo na sjever. Ovako bi se mogla nazvati današnja epizoda moje azijske pustolovine. Točno 1460km me dijeli između Šangaja i Pekinga. Kineski vlakovi nemaju imaginativna imena poput naših vlakova. Ovdje nema Drave, Marjan Expresa ili Mimare. Svaki vlak ima samo svoje slovo i brojku za identifikaciju: npr. Z22 večeras ili K49 iz Guangzhoua za Šangaj.
Vlak ponovno polazi točno na vrijeme – 19:07. U minutu. Večeras nisam uzeo krevet u spavaonici već mekano sjedalo (283 yuana) u vagonu koji u unutrašnjosti liči na super moderan avion. Nešto slično našem nagibnom vlaku kojim se Hrvatske željeznice hvale na sav glas. Ovdje u Kini ih već imaju godinama i to nekoliko njih. Z22 je ekspresni vlak i ne staje niti na jednoj stanici između Šangaja i Pekinga. Vrijeme kratim čitanjem Palinove knjige i pogledom kroz prozor u mrak. Njega na trenutke jedino paraju noćna svjetla gradova kroz koje prolazimo, a otprilike dva i pol sata od polaska iz Šangaja prelazimo i preko moćne rijeke Yangtze koja se nedaleko Šangaja ulijeva u more. U mraku se rijeka jedva primjećuje: nekoliko signalnih svjetiljaka i brodice uz obalu koje čekaju zoru kako bi nastavile svoj put. Rijeka je široka, po procjeni mora imati nekoliko stotina metara širine, i radujem se krstarenju po njoj za otprilike dva tjedna.
Iako sam umoran, ne mogu spavati. I dalje čitam knjigu i slušam glazbu na MP3 playeru. I uživam u vožnji koja je doista udobna. Zavoji se jedva osjete. Tek oko tri sata ujutro napokon sklapam oči. Ali upravo tada počinje ranojutarnja predstava. U mom vagonu je majka s malim djetetom, a ono u tri ujutro počinje drečati iz petnih žila. Majka ga pokušava stišati, ali ne uspjeva. Malo tko nastavlja spavati.

26.10.2006. u 16:53 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 25 - 20. studeni 2006.

Spoj Guangzhoua i Šangaja, komunističko sivilo povezano sa staklenim modernizmom – riječi su koje bi najlakše opisale Peking, glavni grad najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Grad s 13.8 milijuna stanovnika ili više od tri Hrvatske.
Dočekuje me gusta magla i hladnoća. Zebu me ruke, noge ne osjećam. Mora biti negdje oko 5°C. Kažu da su preksutra očekuje snijeg. Razumljivo. Ipak je Peking dosta sjeverno i normalno je da je zima ovdje krajem 11. mjeseca u punoj snazi. Tješim se da ne može biti hladnije jer je ovo najsjevernija točka moje azijske pustolovine. Ali nažalost ne i najviša. Ostaje Tibet. Još uvijek teško shvaćam da sam prije samo tjedan dana bio na plaži u Makau i kupao se u Južnokineskom moru, a sada se smrzavam u Pekingu i oblačim skafander, kapu i rukavice. Ljeto i zima u tjedan dana. Zvuči kao kakav slogan turističkog aranžmana. Vrijeme je samo još jedna potvrda golemog prostranstva Kine. Sa svojih 9.5 milijuna km2 treća je zemlja po veličini na svijetu.
Hutong je riječ koja se često čuje u Pekingu. Riječ je o tradicionalnim četvrtima niskih kuća (uglavnom prizemnica, a najviše jednokatnica) koja su nezamjenjivi dio Pekinga još od vremena kada je Džingis kan u 13. stoljeću do temelja razorio grad. Stanovnici su ga ubrzo obnovili – u obliku hutonga. Uske uličice razdvajaju kuće. Svaka kuća ima svoja glavna ulazna vrata nakon kojih se ulazi u veliko dvorište. Uokolo njega poslagane su kućne prostorije različite namjene. Govorim ovo zato jer je moj pekinški hostel, Beijing Lotus Hostel, upravo jedna tradicionalna hutong kuća. Krevet u njenoj četverokrevetnoj spavaonici plaćam 45 yuana po noćenju. Nažalost, sve je manje hutonga iz godine u godinu. Vlast gleda na njih kao na siromašne, prljave četvrti pa ih ruši i na njihovom mjestu gradi moderne stambene i poslovne blokove. Ovaj proces je posebice intenziviran nakon što je Peking dobio domaćinstvo Ljetnih Olimpijskih igara 2008. godine. Procjenjuje se da godišnje nestane oko 10000 hutong kuća.
Iako je vani vražje hladno, odlučujem ostaviti stvari u hostelu i krenuti u moju prvu šetnju Pekingom ili, kako Kinezi kažu, Beijing (u prijevodu: Sjeverni Mir). Grad je na ovom mjestu postojao još od antičkog doba, ali glavnim gradom Kine postaje početkom 13. stoljeća. Godine 1215. Džingis kan je razorio tadašnji grad i na njegovom mjestu dao izgraditi novi koji je proglasio glavnim gradom svog golemog carstva. Glavnim gradom ostao je do dana današnjega, uz iznimku od 21 godine u 20. stoljeću kada je u vrijeme vladavine nacionalista glavni grad bio preseljen u Nanjing nedaleko Šangaja. Peking ima veoma burnu povijest. Mnogi su ga razarili, mnogi ga nanovo gradili. Carevi dinastije Ming (14.-17. stoljeće) izgradili su neke od najpoznatijih građevina Pekinga: golemu carsku palaču Zabranjeni grad i Nebeski hram. Nakon Minga uslijedilo je razdoblje dinastije Qing čijih 120 godina je obilježio kaos: udružene anglo-francuske trupe 1860. godine u vrijeme 2. opijumskog rata spaljuju do temelje stari carski ljetnikovac; bokserski ustanak krajem 19. stoljeća; korumpirani režim carice Cixi krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Uslijedila je japanska okupacija 1937. godine, vlast Kuomintanga i konačno vlast komunista pod vodstvom Mao Tse Tunga koji je 1. listopada 1949. godine u Pekingu proglasio Narodnu Republiku Kinu. Uslijedilo je razdoblje megalomanske gradnje u komunističkom stilu. Uposleni su najveći sovjetski arhitekti koji su po uzoru na Moskvu i druge komunističke gradove istočne Europe izgradili goleme betonske stambene i poslovne blokove, široke bulevarde, prostrane trgove...
Tiananmen ili Trg nebeskog mira, na kojem se nalazim, je upravo jedan od takvih trgova. Ovaj najveći trg na svijetu je isključivo Maova kreacija. U vrijeme dinastija Ming i Qing na ovom prostoru su se nalazili vanjski bedemi carskog grada. Mao ih je dao srušiti i urediti ovaj prostrani trg kako bi svijetu pokazao veličinu kineske komunističke partije. Tiananmen je centar Pekinga i uopće centar kineskog univerzuma. Izgrađen je u smjeru sjever-jug: njegov južni kraj obilježavaju vrata Qian Men, nekad najveća od devet vratiju vanjskih bedema, i dan danas veoma impresivna s različitim bojama; sjever trga označavaju Vrata Nebeskog mira s golemom slikom Maa iznad ulaza, ujedno i vanjski ulaz u Zabranjeni grad, carsku palaču; dok je u samom centru Tiananmena izgrađen ni više ni manje nego mauzolej Mao Tse Tunga. Na zapadnom i istočnom kraju Tiananmena izgrađene su dvije komunističke grdosije: Velika dvorana naroda ili Dvorana kongresa kineske komunističke partije na zapadu i Muzej Kine na istoku.
Dok stojim na Tiananmenu teško je ostati priseban. Toliko sam čuo o njemu, posebice o gušenju studentskog ustanka 1989. godine kada su tenkovi ušli na Tiananmen te su mnogi borci za demokraciju tamo izgubili život, a još puno njih kasnije poslano u zatvore i logore. Čitam da je danas Tiananmen pod budnim okom policije i vojske koji su stanju stalne pripravnosti. Promatram uokolo i u gustoj magli tražim policajce i vojnike. I doista ih ima na svakom koraku. Pažljivo promatraju svaki korak svakog posjetitelja. Podižem glavu i među mnogobrojnim uličnim svjetiljkama pronalazim velike zvučnike, ali i gotovo skrivene kamere koje sve snimaju. Pitam se trebam li im mahnuti. Od dolaska u Kinu se nisam susreo s pravim komunizmom. Tiananmen je pak nešto drugačija priča. Polako se javlja nelagoda. A magla, kakve u životu nisam vidio, ne diže se cijeli dan. I samo još više pojačava nelagodu.
Maov mauzolej je ponedjeljkom zatvoren pa ću se barem još jednom morati vratiti na Tiananmen. Otići iz Pekinga, a ne odati počast velikom vođi? Ni govora... Malo ironije ne šteti. No, umjesto mauzoleja danas je otvorena Velika dvorana naroda (Renmin Dahuitang), tipičan primjer komunističke arhitekture, gdje se od 1959. godine održavaju kongresi kineske komunističke partije. Ogroman crveni kineski komunistički grb s Vratima Nebeskog mira iznad kojih se nalazi pet žutih zvijezda (četiri manje i jedna veća) te crvena kineska zastava dominiraju njegovim gornjim dijelom, a donji je dio otvoren visokim stupovima. Unutrašnjost me podsjeća na zgradu rumunjskog parlamenta u Bukureštu - puno mramora i kristala, ali ipak se mora priznati da je Mao bio puno manje ekstravagantan od Cheusescua koji je zbog gradnje svog parlamenta doveo Rumunjsku do bankrota. Ukupno 29 prostorija od kojih svaka nosi ime jedne od kineskih provincija u čijem je stilu uređena, zatim velika dvorana za bankete koja može primiti 5000 gostiju i gdje je Mao 1972. godine primio američkog predsjednika Nixona kada je ovaj kao prvi američki predsjednik ikada posjetio komunističku Kinu (baš su se pravi našli – Mao i Nixon ili Stanlio i Olio), te velika dvorana za kongese, a koja može primiti oko 10000 ljudi. Stojim na balkonu i gledam neprekidne redove sjedala i pozornicu i zamišljam Mao Tse Tunga i ostale komuniste kako se s nje obraćaju prisutnima i dijele svoje «velike» komunističke ideje sa svojim istomišljenicima.
Natrag na trgu. Sve je hladnije kako se bliži noć. Odlazim da izbliza još samo promotrim zgradu Muzeja Kine. Ništa posebno, još jedan relikt komunizma. Ne ulazim jer mi je već muzeja preko glave. Radije se koji trenutak zadržavam ispred velikog sata pred zgradom muzeja koji odbrojava dane, sate, minute i sekunde do vjerovatno najvećeg događaja koji se ima dogoditi u Pekingu – Ljetne Olimpijske igre 2008. godine. Kinezi ih vole odmilja nazivati «četiri osmice» jer će se Igre otvoriti 08.08.2008. u 8:00 sati navečer. Broj osam je u kineskom poimanju stvari sretan broj. Pa nek im je sa srećom! Do otvaranja ostaje još 627 dana, nešto sati, nešto minuta i nešto sekundi..
Najprije noćni vlak, zatim gotovo cijeli dan vani po Pekingu, a ništa nisam danas stavio u usta. Glad me sve više pritišće. Restorani uz Tiananmen su naravno ekstravagantno skupi pa treba pronaći neki u obližnjoj ulici. Putem prema pekinškom turističkom uredu (koji je vjerovatno slabije opremljen od turističkog ureda najsiromašnije afričke zemlje ili bolje reći potpuno neopremljen) nailazim na prilično veliki restoran koji izvana izgleda pristojno, a i cijene još pristojnije. Odlučujem ovdje jesti. Ubrzo stiže i potvrda mog želuca. Svaki vodič Pekinga kaže da se tri stvari u Pekingu moraju napraviti: posjetiti Kineski zid, posjetiti Zabranjeni grad i probati čuvenu Pekinšku patku. Zašto ne? Za 52 yuana naručujem patku te kuhane patliđane u umaku od soje sa začinima i bocu vode. I nisam požalio (osim onih patliđana koji su izgledali prekuhano i prilično neukusno): pekinška petka je najbolje kinesko jelo koje sam u životu probao. I odmah odlučujem da je moram probati još jednom prije nego li otiđem iz Pekinga. Na jednom tanjuru dobio sam na kriške narezano meso pečene patke, na drugom nasjeckane krastavce i mladi luk, na trećem tanke palačinke od riže, a u jednoj maloj posudici umak od soje. Jede se na način da se komadići pačjeg mesa s komadićima krastavca i luka umoče u umak, zatim stave na palačinke koje se onda zarolaju. Slično na meksičke tortilje. Jednostavnim riječima: jednostavno, ukusno i napokon jedno jelo koje nije ljuto. Čili papričica ni na vidiku. Odahnuo sam...

FOTOGRAFIJE TIANANMENA U MAGLI (PEKING, KINA)

26.10.2006. u 16:52 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 26 - 21. studeni 2006.

Infekcija oka, prehlada, umor – sve me pogodilo baš danas. Danas kad je predviđen razgled onoga o čemu sam godinama i godinama slušao u školi, na televiziji, čitao u novinama. Ono što je zasigurno svačija prva asocijacija kad se spomene Kina. Veliki kineski zid. Jedno od najvećih arhitektonskih dostignuća čovječanstva. Ali što je, tu je. Moram ići danas jer sam sinoć za danas uplatio preko jedne agencije izlet na Kineski zid zajedno s grobnicama dinastije Ming. A baš i nemam ni novaca ni vremena na bacanje.
Sjedim u dnevnom boravku hostela i gledam na televiziji neki ranojutarnji program kineske državne televizije CCTV. Autobus je trebao doći u 07:00 sati, a još ga nema. Nastavljam čekati. 07:30. Još uvijek ništa. Tek u 07:40 me pozivaju s recepcije da je autobus stigao. Provirujem i ugledam mali kombi starije proizvodnje. Ali autobusu ni traga. Vozač kombija me iznenada uz smješak pozdravlja i otvara vrata kombija. Jedino mi preostaje uzdahnuti. Očito je poimanje autobusa u Kini nešto drugačije... Prvi sam u «autobusu» pa prije nego uopće napustimo Peking, moramo pokupiti ostale putnike: najprije jednog Francuza, zatim dva Engleza te konačno i našu današnju vodičku na engleskom jeziku. Kinesko joj ime nismo zapamtili, ali njenu englesku varijantu jesmo – Denver. Šteta što u «autobusu» nije bilo Amerikanaca.
Denver nam odmah nakon predstavljanja izlaže program izleta: jedna od grobnica Ming, zatim ručak i konačno Kineski zid. Ali odmah nadodaje da je ovo jeftini izlet te da ona ne zarađuje na njemu dovoljno i stoga nas mora odvesti u shopping kako bi pobrala provizije. Doista vrlo suptilno izvedeno. «You must go shopping» i popratni smješak postaju zaštitni znak današnjeg izleta. Donekle sam bio spreman na shopping jer mi je bilo rečeno da će biti nešto shoppinga kad sam kupovao izlet, ali čovjek ipak očekuje malo suptilnosti. Izlet me došao 180 yuana i kad se sve zbroji i oduzme, teško bih mogao proći jeftinije koristeći javni prijevoz: ulaznice u grobnice i Kineski zid, ručak, prijevoz i vodič na engleskom – sve uključeno u cijenu.
I tako, i prije grobnica Ming i prije Kineskog zida, Denver nas odvodi u tvornicu žada. «Ako vas pitaju odakle ste, iz Amerike je vaš odgovor. Ako vas pitaju da li ste studenti, morate reći da niste. U protivnom vam neće pokazati ništa i nećete moći kupovati. Nema provizije za mene.», još u autobusu nas upozorava Denver. Lokalni vodič nam u desetak minuta pokazuje proces obrade žada koji je vrlo popularan materijal u Kini još od antičkih vremena, a potom nam Denver daje preko sat vremena za kupovinu. Svo četvero se zbunjeno pogledamo, ali odlučujemo ne reći ništa. Narukvice i ogrlice od 100.000 yuana nas baš i ne zanimaju previše. Mislim da razlog nije potrebno spominjati. Odlučujemo šetati po tvornici i hiniti da nas žad donekle zanima. Po isteku vremena, Denver nas odvodi u «autobus». Primjećujemo da već pomalo mijenja raspoloženje.
Jedan shopping preživljen. Dvadesetak minuta kasnije nalazimo se pred jednom od grobnica Ming. Čitav kompleks sastoji se od 13 grobnica vladara dinastije Ming koji su Kinom vladali od 14. do 17. stoljeća (ukupno je bilo 16 Ming vladara), ali za javnost su otvorene tek tri grobnice. Mi posjećujemo onu 13. cara dinastije Ming – Zhao Linga. Denver nam ukratko u šetnji ispriča povijest dinastije i način sahranjivanja, ali potom nam ne daje ni minutu slobodnog vremena za samostalno istraživanje i fotografiranje. Vjerovatno bismo joj uzeli vrijeme namijenjeno za shopping. Naravno. Meni grobni kompleks Zhao Linga djeluje jako hladno i pomalo dosadno. Jedino pamtim stelu na kojoj se uobičavaju u slikama prikazati najveća dostignuća preminulog vladara. Ali Zhao Ling je bio nesposoban vladar kojeg nisu zanimali državni poslovi, nego jedino pijančevanje i seks (imao je tri carice – doduše ne isto vrijeme, te čak 16 konkubina) pa su stelu nakon njegove smrti ostavili praznom.
Natrag u autobusu. Denver nam odmah veselo saopćava da je tek 11:00 sati, a ručak je predviđen tek u podne. Prema tome, imamo vremena za još jedan shopping! Vodi nas u još jednu tvornicu žada. «Zapamtite! Amerikanci ste i niste studenti. I nemojte nipošto reći da ste već bili u jednoj tvornici žada.», ne zaboravlja ponoviti. Proces ostaje isti: lokalni vodič ukratko pokazuje proces obrade žada, slobodno vrijeme za shopping, nitko ne kupuje ništa, Denver još razočaranija, trpa nas u «autobus» i konačno odvodi na ručak. Na stolu nema čega nema: pikantna juha od tofua i jaja, lagano kuhano povrće, kuhani grah, bijela riža, knedle od svinjetine s lukom zamotane u tijesto, pohani škampi, stir fry piletina s kikirikijem, svinjetina u slatko kiselom umaku itd itd. Izbor je doista velik. Na ručak se ne mogu požaliti.
Skoro zaboravih – restoran se nalazi u jednom trgovačkom centru koji je namijenjen isključivo strancima (cijene 5-6 puta više od uobičajenih) i Denver nam naravno nakon ručka daje sat vremena slobodno za kupovinu. Ishod kupovine se zna...
I kad naš «autobus» dvadesetak minuta kasnije ulazi na parkiralište pred Kineskim zidom, Denver od nas diže ruke. Bez ijedne riječi o Kineskom zidu daje nam slobodna dva sata za penjanje. Sva sreća da imam Lonely Planet sa sobom. Nalazimo se u Badalingu.
Stojim na Zidu i još uvijek ne mogu vjerovati svojim očima. Toliko slušaš o nečemu, a kad se napokon tamo nađeš, misliš da je sve samo san i da ćeš se ubrzo probuditi razočaran u svom krevetu. Slično sam se osjećao i kad sam posjetio Troju prije nekoliko godina ili Machu Picchu lani. Uštipnem se i shvatim da sam doista na Velikom kineskom zidu, golemoj građevini od 5660km koja se proteže od zapada prema istoku u sjevernoj Kini i za koju su trebala gotovo dva tisućljeća da se dovrši. Građen od 7. stoljeća prije Krista do dinastije Ming u 17. stoljeću, a navodno su za njegovu gradnju korištene kosti preminulih graditelja, uglavnom robova, Kineski zid zapravo nikada nije služio kao obrambeni zid, već više kao povišena cesta za protok ljudi i robe između različitih kineskih pokrajina. U ono vrijeme kad nije bilo modernih prometnica, željezničkih pruga ili aviona, ljudi su putovali kroz šume i polja što je često bilo jako opasno. Stoga je Zid unatoč svojim mnogobrojnim stepenicama razumljivo bio sigurnija opcija. Od 1987. godine Kineski zid je pod zaštitom UNESCO-a.
Mao Tse Tung je jednom rekao: «Onaj koji se nije uspeo na Kineski zid, nije pravi čovjek.» Odlučujem poslušati velikog Maa i penjem se do vrha Kineskog zida u Badalingu. Stepenice variraju u svojoj visini – ima ih jako niskih, do malo ispod mog gležnja, ali i jako visokih, meni gotovo do koljena, pa ne mogu, a da se ne zapitam kako su se maleni Kinezi, koji su u prošlosti bili još sitniji nego danas, mogli ovdje pentrati. Potrebno mi je oko sat i pol. Na kraju ne osjećam noge, zraka u plućima gotovo i nema, ali je pogled savršen. Brežuljci ispresijecani Kineskim zidom s kulama tu i tamo. I tako u nedogled. A nekih kilometar ispod mene utvrda gdje sam započeo svoj uspon. Kažu da je teže ići dolje nego gore i s tim se nakon spuštanja niz Kineski zid moram složiti. Konačno se osjećam kao da lebdim. Ali zadovoljan. I ponosan na svoj uspjeh. Uspeo sam se na Kineski zid. Pa nek sad Mao nešto kaže! Prije dvije godine sam planinario po klifovima zemlje Dogona u Maliju, lani po Andama, a mislim da se moj ovogodišnji uspon na Kineski zid može smatrati nekakvom vrstom planinarenja u Aziji.
Ne smijem zaboraviti na Denver. Nakon Kineskog zida nas odvodi u još jedan shopping, ali ovaj put ne više u tvornicu žada, nego u čajanu. Ovaj posjet čajani mi se čak i sviđa. Pokazali su nam tradicionalni način priprave kineskog čaja, degustirali smo ih nekoliko, a zatim je ponovno dano malo slobodnog vremena za shopping. No, uz cijene od 60 do 180 yuana za kutiju čaja, baš i nije bilo zainteresiranih. U supermarketu isti vjerovatno koštaju 5 do 10 yuana.
Denver je toliko razočarana svojim «ulovom» ili bolje reći «neulovom» da nas napušta i prije kraja izleta. Vozač nas sam na kraju razvaža po hostelima. Razmišljam kako bi ovakvo ponašanje prošlo kod nas, pogotovo jer sam i sam turistički vodič. Ali znam da je Kina drugačiji svijet. Svijet u kojem su ljudima dozvoljene neke malo drugačije stvari. Međutim, ipak se ne prestajem čuditi...
Oko i grlo su i dalje prilično kritično.

FOTOGRAFIJE GROBNICE MING I KINESKOG ZIDA U BADALINGU (KINA)

26.10.2006. u 16:51 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 27 - 22. studeni 2006.

Navodno je za razgled Zabranjenog grada, bivše carske palače, potreban cijeli dan. A kako je palača otvorena od 08:30 do samo 16:00 sati, ne preostaje mi ništa drugo nego ponovno se rano probuditi i započeti razgledavanje. No, jedno je željeti, a drugo je moći. Od jučerašnje ekspedicije na Kineski zid danas osjećam svaki mišić u svojim nogama, toliko da jedva hodam, a oko i grlo također ne posustaju. Već se polako pitam da li me je netko ureknuo da sve najbolje stvari na ovom putovanju posjećujem u poluinvalidnom stanju.
Budilica je stavljena na 08:00 sati, pomaknuta na 09:00, i konačno potpuno isključena. Na kraju se budim malo prije 10:00 sati, oblačim, umivam, perem zube, stavljam leću u jedno oko i izlazim put Tiananmena. Danas je nešto hladnije nego jučer, ali sunce uspijeva tu i tamo proviriti kroz oblake i smog. Hvala Bogu, magle nema.
Tiananmen se danas doima puno življe bez one magle. Ljudi se šetaju, neki puštaju zmajeve, a mnogi gnjave turiste pokušavajući im prodati svakakve tričarije: ručne satove s Maovim likom, male crvene knjižice koje sadrže sve najvažnije Maove poruke kineskom narodu, zimske kape s logom Olimpijskih igara 2008., zmajeve, majice kratkih rukava s kineskim ukrasima, razglednice, vodiče Pekinga... Niz je dugačak. A ovi nazovi prodavači ne prihvaćaju ignoriranje ili ne kao odgovor pa te i dalje nastavljaju ganjati po Tiananmenu. A najgori su oni koji tobože žele vježbati engleski s tobom, a zapravo 99% njih ima skrivene namjere. «Sorry Sir. How are you doing? Where you from, Sir?», uvijek iste fraze čuju se svakih desetak-dvadesetak sekundi. Okreneš li glavu i započneš razgovor, možeš zaboraviti svojih sljedećih barem pola sata.
Maa u ponedjeljak nisam vidio. Zatvorio se u svoj mauzolej. Ali danas je zato raspoložen za posjete. Zabranjeno je ulaziti s torbama pa ostavljam svoju na ulazu (i naravno plaćam 7 yuana. Koja pljačka!) i u koloni ulazim u Maov mauzolej koji su za njega izgradili 1976. godine. Prije samog ulaza kolona se zaustavlja na minutu ispred improvizirane cvjećarne gdje zaintersirani mogu za par yuana Mau kupiti karanfil. Odjednom se iznenadim kad vidim koliko ih izlazi iz kolone i kupuje karanfile. Sam mauzolej je tipična komunistička građevina: glomazna, četvrtasta, mnogo betona, sjeverna i južna strana otvorena visokim stupovima. Odmah nakon ulaza goste dočekuje veliki spomenik Maa u sjedećem položaju i ovdje se ujedno ostavljaju oni karanfili, a zatim se prelazi u stražnju prostoriju gdje iza stakla u staklenom lijesu leži balzamirano tijelo Mao Tse Tunga. Zabranjeno je nositi kapu na glavi, držati ruke u džepu i na bilo koji drugi način se ponašati neprimjereno. U protivnom će te vojska dovesti u red u što sam se i uvjerio kad čovjek ispred mene, Kinez, ulazi s rukama u džepu, vojnik dolazi do njega i grubo mu izvlači ruke. Mao? U onih par sekundi koliko sam imao da jednim okom bacim pogled na njega, moram zaključiti da je imao i bolje dane. Kao da tijelo već pomalo propada nakon 30 godina ležanja u ovom dvostrukom staklenom zvonu. Mao je zapravo želio da ga se nakon smrti kremira i njegov pepeo pospe po čitavoj zemlji, ali komunistički vlastodršci su za njega imali drugačiji plan. Što se tiče njegove politike, teško je sada procijeniti koliko je bio u pravu, a koliko u krivu. Komunisti su nakon njegove smrti izračunali da je 70% bio u pravu, a 30% u krivu i toga se drže danas svi ovdje u Kini kao pijan plota. Da mi je znati kako su samo uspjeli to izračunati!?
Napuštam Maa i kroz Vrata nebeskog mira (i tu je Mao, tj. njegov veliki portret) ulazim u Zabranjeni grad, bivšu carsku palaču dinastija Ming i Qing, nazvana tako iz razloga što je ovaj golemi kompleks (nalik na maleni grad unutar grada) bio 500 godina zatvoren za obične smrtnike. Tek nakon pada dinastije Qing tj. posljednjeg kineskog cara Puyija 1911. godine (koji je na prijestolje došao s tri, a abdicirao sa šest godina) i uspostave Kineske Republike, Zabranjeni je grad otvoren za javnost. Kompleks se sastoji od stotinu dvorana, paviljona i vrtova. Dvije najvažnije dvorane su one Očuvanja Harmonije i Visoke Harmonije, dva simbola Pekinga, ali nažalost u ovom trenutku obje zatvorene zbog restauracije ususret Olimpijskim igrama. I po hladnoći uživam u šetnji Zabranjenim gradom uz audio vodstvo, ali na kraju moram priznati da ostajem malo razočaran. Dvije najvažnije građevine Zabranjenog grada nisam vidio, a ostale je moguće vidjeti samo izvana.
Na putu prema hostelu, u jednom restoranu za 37 yuana večeram bezukusnu juhu od kukuruza (koja izgleda kao da je neko hraknuo u nju, a takva je i okusa), zatim kungpao piletinu s kikirikijem od koje su mi izgorjeli svi unutarnji organi (čak ni jednoipollitarska boca soka od naranče nije pomogla) i na kraju slatke kuglice od sezama (koje su mi se i svidjele, ali svih 12 svejedno nisam mogao pojesti).

FOTOGRAFIJE ZABRANJENOG GRADA (PEKING, KINA)

26.10.2006. u 16:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 28 - 23. studeni 2006.

28 dana ili 4 tjedana na putu... A čini mi se kao da sam jučer uzeo onaj autobus iz Zagreba za Graz.
I dalje problemi s očima. Imam osjećaj da se infekcija pogoršava. Stavljam kapi, ali nekako ne pomažu.
Napokon sam duže odspavao, bez zvonjave alarma kao prethodna dva dana. Danas se ne moram nigdje žuriti. Polako se spremam, doručkujem i malo iza podneva izlazim razgledati Nebeski hram, najpoznatiji hram u Pekingu. Hram je na potpuno drugoj strani grada pa se moram navozati metroom, a potom i dobrano zaposliti svoje noge.
Nebeski hram je jedan od najboljih primjera Ming arhitekture. Smješten je u prostranom parku od 267 hektara, a sam kompleks sastoji se od nekoliko građevina. Najpoznatija je okrugla Dvorana molitve za dobru žetvu, drvena građevina visine 38 metara i promjera 30 metara, izgrađena 1420. godine. Ime je dobila po tome jer su kineski carevi u prošlosti posjećivali ovu dvoranu i Nebeski hram uopće ne bi li se pomolili nebeskim božanstvima za dobru žetvu. Kompleks Nebeskog hrama ima i simboličan tlocrt ako se promotri iz zraka: okružen je visokim zidom koji je na svojoj sjevernoj strani zaobljen, a na južnoj ravan. To je u skladu sa starim kineskim vjerovanjem da je nebo zaobljeno, a Zemlja ravna.
Dan završavam na Tiananmenu. Šećem se uokolo, neuspješno izbjegavam raznovrsne prodavače i «vježbenike» engleskog i čekam da padne noć kako bih vidio Tiananmen noću, s upaljenim svjetlima. Tad odlučujem napraviti mali hokus pokus. Ako stanem na jednom mjestu na trgu i ne mičem se odatle, koliko će trebati «nametnicima» da mi se približe? Palim štopericu na satu i čekam... Čekam i čekam....dvije minute. Jedan mi pokušava prodati kineskog zmaja. Mislim da je isti kojeg sam odbio prije petnaestak minuta. Neki ljudi su stvarno uporni.
U sumrak prisustvujem skidanju kineske zastave s visokog stijega nasuprot Vratiju nebeskog mira. Zastava se u zoru uz pompu diže na stijeg, a u sumrak se na isti način skida s njega: vojnici čuvari ispred stijega čekaju dva odreda vojnika u paradnim uniformama koji izlaze iz Vratiju nebeskog mira, prelaze cestu prema sjevernom dijelu trga gdje se nalazi stijeg, svi zajedno salutiraju portretu Maa na Vratima nebeskog mira, skida se polako zastava i svi zajedno odlaze natrag prema Vratima.
Odmah po skidanju zastave, naglo se pale svjetla na Tiananmenu: bliješti sa svih strana. Osvjetljeni rubovi Vratiju nebeskog mira, Qian Mena, Maova mauzoleja, Velika dvorana naroda... Nemam puno vremena za uživanje jer kako se pale svjetla tako nas i tjeraju s trga. Noću se trg zatvara za javnost. A vojska je tu da trg stvarno i ostane zatvoren.

FOTOGRAFIJE NEBESKOG HRAMA (PEKING, KINA)

26.10.2006. u 16:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 29 - 24. studeni 2006.

Budim se s užasnim bolovima u očima. Kapi očito ne pomažu i svakim danom je sve gore i gore. Ipak, moram izaći jer moram pokupiti putovnicu u veleposlanstvu Vijetnama. Dao sam molbu za vizu u ponedjeljak, platio je 350 yuana i rečeno mi je da će danas ujutro biti gotova. A blizu veleposlanstva je i Lamin hram pa ću ga unatoč očima pokušati koliko-toliko razgledati.
Pola sata kasnije nalazim se već u vijetnamskom veleposlanstvu. Ne znam što je bilo bolnije - držati oči otvorenima na jakom neonskom svjetlu u metrou ili na dnevnom svjetlu na ulici. Postale su jako osjetljive na svjetlost pa jedva mogu i gledati. A bolovi ne posustaju... Osjećaj je kao da ti netko konstantno grebe po očima, bilo da su one otvorene ili zatvorene. Gledam na brzaka putovnicu i pronalazim vizu na 30 dana. Iako je Vijetnam još jedna službeno komunistička zemlja, ova je viza jedna od najlakših do koje sam došao. Zasad je po lakoći izdavanja šiša jedino ona bolivijska prošle godine. Bilo je potrebno samo ispuniti jedan formular i priložiti jednu fotografiju.
Iako mi nije do razgleda, odlučujem otići do Laminog hrama. Nalazi se svega dvije stanice metroom od vijetnamskog veleposlanstva. Lamin hram je najveći i najpoznatiji tibetanski budistički hram izvan Tibeta. Posvuda ga krase prekrasne raznobojne drvene rezbarije na krovovima i zidovima, freske, lukovi, a vrhunac je 17 metara visok kip Maitreya Bude, napravljen od jednog jedinog komada sandalovine. Od svih hramova na koje sam nailazio po Japanu i Kini, Lamin hram je nekako najautentičniji. Manje je turista, a više onih koji se stvarno mole tj. prakticiraju religiju - od običnih ljudi do budističkih tibetanskih redovnika obrijanih glava i odjevenih u redovničke halje. Žao mi je što nemam više vremena uživati u hramu, ali jedva izdržavam s očima.
Vraćam se u hotel gdje me čeka još jedno neugodno iznenađenje. Osim što jedva jedvice gledam, u zrcalu odmah primjećujem skroz crvene oči. Takvima ih nikada prije nisam vidio. Ličim na vampira. Sve više me je strah jer oči su ipak oči. Ne valja se s njima igrati. Razmišljam, važem pozitivno i negativno i na kraju odlučujem - idem doma! Nemam baš povjerenja u kineske okuliste nakon svega što sam vidio u Kini. Bolje je doma otići do vlastitog okuliste. Da je problem u bilo čemu drugom, a ne u očima, mislim da bi moja odluka bila drugačija. Ovako, zovem Lufthansu i mijenjam let. Nažalost, najranija opcija koju mi daju je poletjeti tek u ponedjeljak, za tri dana, iz Pekinga za Frankfurt i Graz. Prihvaćam. Nemam druge.
A do ponedjeljka, umjesto u ovom hladnom hostelu, grijat ću se u Courtyard Marriott hotelu u centru grada. Našao sam jednokrevetnu sobu za 598 yuana po noćenju. Stavljam sunčane naočale na oči (iako je vani već mrak) jer drugačije ne mogu, uzimam kofer i zovem taksi. Mislim da u metrou ne bih izdržao. Taksist me čudno gleda, ali ne kaže ništa.
Courtyard Marriott hotel je hotel s 5 zvijezdica, a soba je prostrana s ogromnim krevetom, malim dnevim boravkom, modernom kupaonicom s kadom i pogledom na krovove Pekinga (soba se nalazi na 12. katu). Gasim odmah sva svjetla i bacam se na krevet. Dan je bio dug, naporan i bolan.

FOTOGRAFIJE LAMINA HRAMA (PEKING, KINA)

26.10.2006. u 16:48 • 3 KomentaraPrint#^

DANI 30 & 31 - 25. & 26. studeni 2006.

Krevet i samo krevet. Oči se moraju odmarati. U mraku. U ova dva dana izlazim samo dvaput kako bih nešto na brzaka pojeo u obližnjem McDonaldsu. Oči se polako oporavljaju, ali i dalje su prilično osjetljive na svjetlost. Žao mi je što prekidam putovanje i to nakon samo mjesec dana puta, ali što je tu je. Zdravlje je uvijek na prvom mjestu.

26.10.2006. u 16:47 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 32 - 27. studeni 2006.

Cijelu sam se noć okretao u krevetu. Razmišljao sam o tome trebam li doista ići doma ili ipak još malo ostati u Aziji. Oči su mi puno bolje. Sada već mogu i gotovo normalno gledati. Naposljetku se ipak odlučujem vratiti. Rekao sam Orhideji da se vraćam, a i napravio sam planove za doma.
Napuštam Marriott, uzimam taksi i za cca pola sata i olakšan za 160 yuana (malo me taksist odrao) nalazim se na pekinškom aerodromu Capital. Let za Frankfurt je u 11:25, ali prije toga moram pronaći šalter Lufthanse ne bi li platio promijenu avio karte. Hodam gore dolje, lijevo desno i nikako ne nalazim Lufthansu. U svim normalnim aerodromima šalteri se nalaze blizu check-in pultova, ali u Pekingu to nije slučaj. Naposljetku tražim pomoć i jedan aerodromski službenik me vodi na prvi kat gdje se nalaze svi aerodromski uredi. I na kraju duuugačkog hodnika - Lufthansa! A ovdje me dočekalo još jedno iznenađenje. Umjesto cca 60 eura koliko mi je preko telefona rečeno da ću morati platiti promjenu karte, sada traže čak 190 eura! Na pitanje zašto tolika promjena, odgovaraju mi da je 60 eura samo razlika između stare i nove karte, a 130 eura je penal zbog promjene. Mislim da same ove brojke dosta govore o Lufthansi. Pokušavam platiti karticom, ali ona ne prolazi (iako na kartici ima novca). Surprise, surprise! Ipak sam još uvijek u Kini. Vraćam se u prizemlje i bacam u potragu za bankomatom. Prvi ne prima strane kartice. Tražim dalje. Nalazim drugi. Ovaj prima i konačno mi izbacuje novac. Vraćam se natrag na prvi kat, plaćam Lufthansi njihovih 190 eura, odlazim do check-in šaltera i na vlastito zadovoljstvo čekiram se na let.
Ostaje još dva sata do leta za Frankfurt. Sigurnosnu kontrolu i kontrolu putovnica brzo prolazim. Odlučujem se malo prošetati do leta i kupiti par suvenira za obitelj i prijatelje. Kako se nisam namjeravao vratiti doma tako rano, suvenire skoro uopće nisam ni kupovao. Ali pekinški aerodrom je, što se tiče trgovina, jedan od najboljih koje sam vidio. Ne samo da ima velik broj trgovina s velikim izborom, nego su i cijene jako prihvatljive, skoro kao da se kupuje vani. Ovdje se stvarno ranije ne treba opterećivati suvenirima jer će se na Capitalu sve pronaći.
Let za Frankfurt i kasnije za Graz prolazi bez ikakvih problema. Veći dio sam doduše prespavao tako da se nešto i događalo, ne bih znao. Po dolasku u Graz brzo pronalazim taksi i molim ga da se požuri do autobusne stanice jer mi zadnji autobus za Zagreb polazi za malo više od sat vremena. Sreća je što je aerodrom relativno blizu centra Graza, a navečer nema ni gužve, pa sam već za 20-tak minuta u gradu i čekam autobus. Taksi me došao nekih 15 eura. Točno u 19:30 dolazi autobus i započinjem posljednju fazu povratka kući. Na hrvatskoj je granici naravno moja putovnica ponovno jedna od rjetkih koju uzimaju na dodatnu provjeru. I tako svaki Božji put. Kada vide toliko pečata u putovnici i posjećenih zemalja, odmah vjerovatno pomisle da toliko može putovati samo neki krijumčar, drogeraš, kriminalac. Kao da Hrvati ne putuju iz drugih razloga...
Home sweet home. Lijepo je putovati i istraživati druge kulture, ali kod kuće je ipak najljepše. Kada razmislim o proteklih mjesec dana, mislim da mogu biti zadovoljan. Vidio sam Japan (i sada malo bolje shvaćam Japance, iako je to proces koji će još potrajati - tek je započeo), Hong Kong (toliko osvjetljenja noću nigdje nisam vidio), "moj" Makao (ono "moj" jer sam ga toliko želio vidjeti i na kraju me nije ostavio razočaranog, definitivno jedan od vrhunaca ovog putovanja) i konačno Kina. A što reći o Kini? Prekrasni spomenici (šangajski Bund, pekinški Zabranjeni grad, Nebeski hram, veličanstveni Kineski zid), fenomenalna hrana (možda bi trebali malo manje koristiti čili papričice, ali pekinšku patku nikada neću zaboraviti) i jeftinoća na svakom koraku. Kada bi proradili malo na ekologiji i gostoljubivosti, Kina bi mogla postati top destinacija. Ovako, nažalost moram konstatirati da su Kinezi jedan od najantipatičnijih naroda koje sam ikada upoznao, a Kina jedna od najprljavijih zemalja (onaj Guangzhou teško da netko može nadmašiti). Naravno da mi je žao što nisam nastavio putovanje. Kome ne bi bilo? Nisam dospio do rijeke Yangtze, ni do Tibeta ni do Indokine, a to je bilo baš ono što me najviše privuklo u Aziju. Ostaje za neki drugi put. A taj drugi put bi mogao doći i puno ranije nego se svi nadamo. Xie xie (hvala) svima na podršci i zai jian (vidimo se)!

---------------------------------------------KRAJ-----------------------------------------------------

26.10.2006. u 16:46 • 3 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se