DAN 1 - 04. listopada 2004. (prvi dio)

Nakon mjeseci planiranja i istraživanja, napokon je došao i dan D. Po prvi put u životu putujem izvan Europe (ako uzmemo da je Turska europska zemlja) i odmah, po mišljenju mnogih, u najteži, ali ujedno i najljepši dio svijeta - Afriku.
"Maroko i Mali?! Što ćeš pobogu tamo?!", bile su reakcije mojih roditelja, prijatelja, kolega... Zapravo svakoga kome sam otkrio gdje putujem. A na to se najčešće nadovezivalo: "Pazi da te ne okradu, ubiju..." i "Svaka čast što ideš sam." Ovo samo pokazuje koliko malo naši ljudi, i uopće zapadnjaci, znaju o "crnom kontinentu". A kako sam došao na Maroko i Mali? Ni sam nisam posve siguran. Vjerujem da sam se pod utjecajem Turske i svega lijepog što mi se dogodilo u jednoj islamskoj zemlji odlučio ponovno za neku islamsku zemlju. Odmah sam se sjetio Maroka. Lonely Planetov vodič kroz Maroko kupljen je još prije dvije godine, ali zbog raznih osobnih problema neprestano sam odustajao od putovanja. Tek sam konačno ove godine definitivno odlučio posjetiti Maroko i ostvariti jednu od mojih najvećih želja. A Mali? Hmmm... Mislim da sam htio vidjeti drugo lice Afrike - ono crno. Mjesecima sam se dvoumio između Malija i Senegala, a u igri su jedno vrijeme bile i Mauritanija te Burkina Faso. Na kraju je kocka pala na Mali. Sjećam se da sam pred nekoliko godina na televiziji vidio BBC-jev putopis Michaela Palina po Africi. To, ali i mnoštvo pozitivnih komentara o Maliju na Lonely Planetovom Thorntree forumu, bili su odlučujući faktori u mom odabiru Malija kao moje ovogodišnje destinacije. Pripreme, kao što sam već ranije spomenuo, počele su još prije neka tri-četiri mjeseca. Trebalo je pronaći najpovoljnije karte do Maroka i Malija, odlučiti se o itinereru, raspitati se i nabaviti vize, rješiti cjepljenja itd.
Dobivanje marokanske vize u Budimpešti zahtjevalo je mnogo papira i strpljenja: rezervacija povratne avionske karte, rezervacija hotela u Maroku za svaku noć boravka u zemlji, potvrda na engleskom jeziku o stalnom zaposljenju ili redovitom studiranju, dva ispunjena formulara za vizu i dvije fotografije te konačno HUF 5000 za troškove vize. Kada se svi ovi papiri skupe, dobivanje vize je "piece of cake". Gotova je za svega 30 minuta. Vizu za Mali ću rješavati u Rabatu budući da je nama najbliže malijsko veleposlanstvo u Rimu, a rečeno mi je da s ishodavanjem vize u malijskom veleposlanstvu u Maroku nema problema. Vidjet ćemo... Avionske karte nabavio sam u srpnju i kolovozu. Pogodio sam neke akcije: talijanska low-cost avio kompanija Volare leti za EUR 92 (uključno sve takse) iz Venecije Marco Polo za Madrid Barajas (4. listopada), potom Royal Air Maroc iz Madrida za Casablancu za EUR 208 (također 4. listopada) i konačno za EUR 530 let iz Casablance za Bamako, također RAM-om (15. listopada). Povratni letovi su 30. listopada.
Itinerer je sljedeći:

5. listopada - Rabat
6. listopada - Rabat & Sale
7.-8. listopada - Fes
9. listopada - Fes & Sefrou
10.-11. listopada - Merzouga
12. listopada - Ouarzazate & Ait Bennhadou
13.-14. listopada - Marrakech
15. listopada - Casablanca

16. listopada - Bamako
17.-18. listopada - Djenne
19. listopada - Mopti
20.-23. listopada - zemlja Dogona
24. listopada - Mopti
25.-26. listopada - plovidba rijekom Niger do Segoua
27.-28. listopada - Segou
29. listopada - Bamako ili jedno od tradicionalnih sela u okolici
30. listopada - povratak kući

Za Mali je bilo potrebno cijepljenje protiv žute groznice (HRK 208), tablete protiv malarije Lariam (HRK 362) te niz drugih stvari koje sam nabavljao po Zagrebu i Amsterdamu.
Moram priznati da još nisam uopće svjestan da avion kreće za par sati i da ću večeras već biti u Maroku.
Što očekujem od Afrike? Puno zabave, puno lijepih stvari za pogledati i ono što je najvažnije - upoznati ljude. Jer u Afriku se ne dolazi u prvom redu zbog spomenika, već zbog ljudi, njihovih običaja, načina života. Pokušat ću vas u ovom putopisu upoznati s različitim aspektima Afrike i olakšati možda vaš put na "crni kontinent" ako se netko odluči za avanturu sličnu mojoj. Nadam se da ćete uživati čitajući ovaj dnevnik i putujući sa mnom.

FOTOGRAFIJE IZ MAROKA I MALIJA

08.11.2004. u 15:59 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 1 - 04. listopada 2004. (drugi dio)

Dan je započeo ranojutarnjim autobusom iz Rijeke za Trst (HRK 58 + HRK 12 za prtljagu, jedan smjer) i potom vlakom do Mestra (EUR 6,82, jedan smjer) gdje je čekao aerodromski autobus koji svakih dvadesetak minuta za EUR 2,50 vozi između željezničkog kolodvora Mestre i aerodroma Marco Polo. Venecijanski aerodrom je srednje veličine, ali moderno opremljen. Ima nekoliko kafića, trgovina...
Vrijeme do prvog leta je proletilo iako je avion kasnio punih sat vremena, opravdavajući se nekom zavrzlamom s prtljagom. Međutim, danas su s Marca Pola kasnili gotovo svi avioni. Ne znam da li je to uvijek tako. Upravo to kašnjenje mi je poremetilo planove u Madridu jer sam isprva mislio potrošiti pet sati između dva leta tako da metroom otiđem do centra grada, ali ovako to nije bilo moguće. Ipak, Volare je kašnjenje nadomjestio odličnim avionom s modernim ekranima na kojima se tijekom puta na nekoliko mjesta u avionu pokazivalo kolika je trenutna visina i brzina aviona, njegova trenutna lokacija na karti Europe te koliko vremena nedostaje do kraja puta. A pred kraj puta na ekranima su puštali neku vrstu avionske televizije s glazbom, kratkim vijestima, reportažama itd.
Barajas, madridski aerodrom, pravi je zapadnoeuropski aerodrom. Moderan i ogroman. Da bi došao s jednog na drugi kraj trebalo mi je oko 20 minuta. Aerodrom ima tri terminala, dva kata, velik broj kafića, trgovina, info punktova itd. RAM-ov let za Casablancu krenuo je na vrijeme (21:50). Uslijedio je jedan od prvih prekrasnih prizora ovoga puta - Madrid noću iz zraka. Tek tada čovjek postane svjestan koliko je španjolska prijestolnica velika i prekrasna. Avion je bio prosječan, ali osoblje ljubazno, a tu je i uvijek neizostavna avionska hrana koju je bolje ne komentirati. Let je trajao samo 1.35h i ubrzo sam po prvi put kročio na tlo Afrike.
Problema pri ulazu u Maroko nije bilo. Činovnik je pet minuta upisivao moje podatke u računalo i pustio me. Prvo što sam učinio je bilo promjeniti novac. Marokanska valuta je dirham i otprilike DH 1 je HRK 0,66. Odmah nasuprot izlaza iz dolaznih terminala nalazi se nekoliko mjenjačnica. Moja je preporuka promjeniti samo onoliko novca koliko je potrebno tog trenutka jer je u gradu tečaj sigurno bolji. Aerodrom Mohammed V povezan je vlakom s centrom Casablance. Prvi vlak s aerodroma prema Casablanci Voyageurs (glavni željeznički kolodvor) kreće u 6:50, a posljednji u 22:50 sati. Do Casablance treba otprilike 30 minuta. Ja sam uspio uhvatiti ovaj posljednji i odmah kupio kartu do Rabata Agdal za DH 55 (do Casablance Voyageurs je DH 30). Aerodromski vlak ide samo do Ain Sebaa (stanica nakon Casablance Voyageurs), gdje se mora presjedati za Rabat i Kenitru. U Ain Sebaa sam stigao oko 23:30, a sat kasnije nastavio za Rabat.
Pogled kroz prozor vlaka dao mi je prvu, usputnu sliku Casablance i okolnih naselja. Na prvi pogled sve mi izgleda istočnoeuropski, daleko od onoga što sam očekivao. Moram priznati da su mi prvi susreti s Marokancima bili veoma ugodni: svi su ljubazni, smješkaju se, žele ti pomoći - od činovnika na aerodromu, preko običnih ljudi u vlaku, do konduktera...

08.11.2004. u 15:58 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 2 - 05. listopada 2004. (prvi dio)

U Rabat Agdal stigao sam oko 1:30 sati. Budući da bi bilo teško pronaći bilo kakav hotel u tako sitne sate, odlučio sam prespavati na kolodvoru. Zahvaljujući u prvom redu Francuzima, Marokanci se danas mogu pohvaliti odličnom željezničkom mrežom, jednom od najboljih u Africi. Vlakovi su poput naših, uvijek čisti, a željeznički kolodvori (vidio sam zasad dva - Ain Sebaa i Rabat Agdal) poput zapadnoeuropskih: sve kompjuterizirano, čisto, uvijek s velikim prozorima i ukrasnim pločicama... Kolodvor se zatvara od 2:00 do 4:00, ali nekolicini nas su dopustili da prespavamo na klupama. Nije bilo loše.
Oko 9:00 sati uzeo sam taksi s kolodvora prema veleposlanstvu Malija koje se nalazi u predgrađu Rabata koje se zove Souissi. Do tamo ima dobrih 20 minuta vožnje, ali taksi je u Rabatu jeftin. Došlo me je svega DH 20. Iskoristio sam vrijeme da iz taksija promotrim Rabat i njegove stanovnike. Rabat me je zbog svog europskog izgleda i razočarao i oduševio. Posvuda su reklamni panoi, telefonske govornice, ceste su odlične, gotovo bez ijedne rupe, široke, ali vozači to iskorištavaju i naveliko pretiču, skreću tko kamo hoće - na trenutke je pravi kaos. Moj je taksist npr. preko pune linije išao pretjecati autobus!
U veleposlanstvu Malija svi su bili veoma ljubazni. Ispunio sam formular, dao dvije slike, putovnicu i DH 250. Rečeno mi je da sutra dođem po vizu. Da je barem tako lako bilo s marokanskom vizom! Natrag do grada, ali ovaj put do glavnog željezničkog kolodvora Rabat Ville, ponovno sam uzeo taksi i opet je došlo svega DH 20. S kolodvora uputio sam se pješice glavnom rabatskom ulicom Avenijom Mohammeda V, ukrašenu palmama i fontanama, prema medini, staroj jezgri svakog muslimanskog grada, gdje sam odlučio potražiti hotel. Usputno sam još malo promatrao grad i posebice njegove ljude. A među ljudima se primjećuje veliki jaz. Dok oni stari drže do tradicije i odijevaju se sukladno s njome (posebice žene s maramama na glavi), oni nešto mlađi polako napuštaju tradicionalno odijevanje dok se tinejđeri odijevaju poput pravih Europljana. Sve prema posljednjoj modi. I moram priznati da su Marokanke predivne.
U medini me dočekalo iznenađenje. Svi hoteli spomenuti u LP vodiču bili su puni tako da sam morao šetati po medini gotovo sat vremena ne bi li našao neki drugi hotel. I na kraju sam uspio naći u Hotelu Renaisance sobu s pogledom na medinski dio Avenije Mohammeda V, koji je mnogo uži od onog koji vodi od kolodvora i preuređen u pješačku zonu. Hotel je neklasificiran, kao uostalom i gotovo svi u medini. Soba je veoma jednostavna (krevet, umivaonik, stol i stolica), ali OK za DH 45 po noći.

08.11.2004. u 15:57 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 2 - 05. listopada 2004. (drugi dio)

Danas nije moj dan. Rekao sam ranije da su hoteli u Rabatu puni te da sam ipak uspio pronaći sobu u Hotelu Renaisance. Nažalost, već nekih sat vremena kasnije pokucao mi je vlasnik hotela na vrata sobe i rekao da će trebati moju putovnicu. Ja mu objasnim lijepo da je putovnica u veleposlanstvu Malija zbog vize te da ću mu je sutra rano ujutro donijeti, a do tada može podatke izvući s fotokopije. A on mi odgovori da dođem sutra ujutro kada budem imao putovnicu, a da sad napustim sobu. I tako sam učinio. Pokupio sam stvari natrag u backpack i krenuo u potragu za novim hotelom. Nažalost, i u ono malo hotela gdje sam našao slobodne sobe nisu me htjeli pustiti bez putovnice. Na više mjesta su mi objasnili da takvu proceduru zahtjeva policija i bez putovnice ne mogu učiniti ništa jer im prijete visoke kazne. Izgleda da se ovdje stvarno boje policije, a ona je ovdje iza svakog ugla tako da se osjećaš sigurno i po danu i po noći. Postojala je jedna opcija, a to je da taksijem otiđem do policijske postaje, objasnim im stanje s putovnicom i oni onda izdaju papir s pečatom koji dozvoljava da prenočiš bez putovnice u hotelu. Meni se s tim nije dalo gnjaviti tako da sam odlučio ostaviti backpack u garderobi na glavnom željezničkom kolodvoru (za DH 10 na 24 sata, radi od 7:00 do 22:30), a o hotelu ću vidjeti kasnije.
Poslijepodne sam proveo u razgledavanju Rabata, marokanske prijestolnice. Krenuo sam najprije prema Sunna đamiji, smještenoj na vrhu Avenije Mohammeda V, s visokim minaretom koji se primjećuje iz velike daljine. Moram navesti da sam u Rabatu vidio tek nekoliko đamija, što je pomalo čudno za glavni grad jedne islamske zemlje. U Turskoj i Istanbulu je potpuno drugačija slika. Ondje su đamije doslovno iza svakog ugla. Od Sunna đamije uputio sam se paralelno sa zidinama kraljevske palače (zatvorene za javnost) prema jednima od četiri sačuvanih gradskih vratiju i Chelli, najstarijem dijelu grada. Chellah (ulaz DH 10) je naseljena još od feničkog doba, kao važno naselje na pola puta između Lixusa i Mogadora, ostala dva fenička naselja. Kasnije su došli Rimljani i podigli svoju Sala Coloniju, da bi je Arapi u srednjem vijeku utvrdili snažnim zidinama i pretvorili u nekropolu. Put me je dalje odveo prema Le Tour Hassan i Mauzoleju Mohammeda V. Ove građevine nalaze se jedna pokraj druge na velikom platou iznad rijeke Bou Regreg. Le Tour Hassan počeo je graditi Yacoub el-Mansour Pobjednik krajem 12. stoljeća i trebao je biti najveći i najviši minaret u islamskom svijetu. Ali kako je el-Mansour umro, gradnja je obustavljena, a đamija koja je trebala biti izgrađena uz minaret nikada se nije ni počela graditi, već su kasnije postavljeni samo stupovi da bi se pokazalo koliko je velika trebala biti đamija. Mauzolej, bogato ornamentiran i izvana i iznutra, posljednje je počivalište Mohammeda V, utemeljitelja moderne Kraljevine Maroko, i Hassana II, djeda i oca sadašnjeg marokanskog kralja Mohammeda VI. Put me dalje odveo uz obalu rijeke Bou Regreg, koja razdvaja Rabat od grada Saléa, uz mnogobrojne ribarske brodice i ribiče koji su u suton odlučili si uloviti večeru, prema kasbi, smještenoj sjeverno od medine na brežuljku iznad rijeke s jedne strane i Atlantskog oceana s druge. Nažalost ondje mi se dogodilo drugo neugodno iskustvo. Na ulazu u kasbu zaustavio me "vodič" Mohammed (njih je ovdje u Maroku na stotine, kako onih pravih tako i onih lažnih) i jednostavno počeo me voditi po kasbi. Pokušao sam ga se rješiti, ali dečko je bio uporan. Nije se dao smesti. Otprilike sat vremena vodio me okolo, pokazujući razne kuće s prekrasnim vratima u marokanskom stilu. Zidovi kuća u kasbi izvana su tradicionalno obojeni u bijelo-plavo. Saznao sam da stanovnici kasbe svake godine nanovo boje kuće plavom bojom jer se nakon godišnjih kiša plava boje ispere tj. izblijedi. U tom "pothvatu" sudjeluju svi stanovnici kasbe. Na kraju je dodao da je rabatska kasba jedina u Maroku koja je još uvijek naseljena dok su ostale otvorene samo u turističke svrhe. I na kraju razgleda uslijedilo je iznenađenje. Dečko je tražio za sat vremena vođenja čak EUR 90! Znam da se obično dâ nešto vodičima, ali ovo je bilo stvarno previše. Odlučio sam mu dati EUR 30. Ali njemu to očito nije bilo dovoljno. Inzistirao je da mu dam EUR 60. I tako smo se natezali oko 20 minuta. Ja sam objašnjavao da mi je buđet putovanja dosta nizak, da nikako ne mogu izdvojiti još EUR 30. On je govorio o tome da mora prehraniti čitavu obitelj... Na kraju smo se rastali tako da sam mu dao još EUR 10.
Nakon kasbe već se spustila noć. Odlučio sam se vratiti prema kolodvoru, uzeti backpack i pronaći neko mjesto za spavanje. Putem sam prošao kroz medinu koja je, tako mi se barem učinilo, navečer izgledala puno življe nego danju. Kroz njene uske ulice jedva se prolazilo zbog mnoštva ljudi. Harmonija raznih mirisa i slika. U toj gužvi jedan me čovjek pokušao ođepariti, ali sam odmah osjetio da mi netko pokušava otvoriti džep na ruksaku, okrenuo se i tako nasreću spriječio najgore. Mjesto za spavanje sam odlučio potražiti negdje blizu obale, skriveno od pogleda ljudi, a sigurno (koliko može uopće biti sigurno spavajući na ulici). Počeo sam pratiti zidine medine prema moru. Usputno sam naletio na jednu prosjakinju na štakama koju sam pokušao ignorirati. Nastavio sam hodati, ali ona je nastavila za mnom vičući nekih 5-10 minuta. Ovo definitivno nije bio moj dan. Mjesto za spavanje bila mi je klupa na kraju zidina medine, skrivena iza grmlja. Noć je bila topla tako da nije bila potrebna ni vreća za spavanje. Pogled na osvjetljeni Salé preko rijeke. Tijekom noći dobio sam cimera: Marokanca koji je rekao da je ribar i da ujutro rano ide u ribolov. Nažalost više od toga se nismo uspjeli sporazumjeti jer je govorio samo francuski i arapski.

08.11.2004. u 15:56 • 2 KomentaraPrint#^

DAN 3 - 06. listopada 2004.

Oko 7:00 sati probudio me dan te poziv na jutarnju molitvu s obližnjih minareta. Tijekom noći sam se budio nekoliko puta, ali začudo osjećao sam se veoma odmorno. Ribar je već otišao. Vjerojatno je bio na nekoj od mnoštva brodica koje su se jutros nalazile u estuariju Bou Regrega. Ja sam još neko vrijeme ostao na svojoj klupici i polako se razbuđivao.
Oko 8:00 sati krenuo sam pješke prema veleposlanstvu Malija u Souissi. Mogao sam uzeti taksi, ali zbog jučerašnjeg gubitka od EUR 40, odlučio sam na razne načine smanjiti minus na računu. Ovo je bio jedan od tih načina. Cesta za Souissi počinje blizu Chelle, nasuprot Bab Zaer, jednih od onih četvero gradskih vratiju. Nakon 30-40 minuta hoda dođe se do malijskog veleposlanstva. Za vizu je trebalo pričekati preko sat vremena jer je službenik odgovoran za vize negdje otišao. Kad se vratio, odmah je bez ikakvih problema dao putovnicu s vizom. Po povratku u centar, odlučio sam se negdje odmoriti jer je odavno prošlo podne i sunce je pržilo. Sjetio sam se Sunna đamije i zelenila kojim je okružena. Raširio sam vreću za spavanje i odmorio se uz mnoštvo drugih koji su činilo isto. U Rabatu se po parkovima susreće mnoštvo ljudi koji se otvoreno izležavaju i odmaraju tijekom dana. Naravno, kako je đamija okružena prometnim cestama sa svih strana, nije bilo moguće bolje se odmoriti zbog buke automobila (posebice njihov truba). Koliko marokanski vozači vole posezati za trubom! Na isto sam naišao i u drugim islamskim zemljama koje sam posjetio.
Ostatak dana proveo sam šetajući po gradu, utvrđujući gradivo. Posjetio sam, na nju sam naišao sasvim slučajno, katoličku katedralu St Pierre u ulici nasuprot glavnog željezničkog kolodvora. Svidjela mi se jer ima odlično uklopljena obilježja marokanske arhitekture s onim tradicionalnim kršćanskim poput vitraja, slika, raspela... Navečer sam odlučio ponovno otići do parka pokraj gradskih vratiju Bab ar-Rouah. Park sam jučer pronašao sasvim slučajno i svidio mi se jer uopće nema gužve za razliku od ostalih parkova u gradu. Kad sam već počinjao biti deprimiran današnjim danom, prišao mi je u parku jedan stariji gospodin. Sidi Hamid, je rekao da se zove, i počeli smo razgovarati o svemu i svačemu. I tako sljedeća tri sata. Dobro mi je došao razgovor s nekim. Sidi Hamid, za razliku od ostalih ljudi na koje sam naišao u Rabatu, odlično govori engleski jezik tako da je bilo veoma ugodno s njim popričati.
Vlak za Fes krenuo je u 0:32. Pisalo je da je "tren ordinaire", a ja sam mislio da je poput drugih samo sporiji (kao što kod nas postoji brzi, ubrzani i poslovni). A kad ono iznenađenje dana! Vlak je bio putnički, navodno jedan od rjetkih takvih koji još voze u mreži marokanskih željeznica ONCF, star preko 30 godina, s tvrdim klupama. Veoma zagušljivo jer nema vagona za pušače i nepušače i krcat ljudima. Jedva jedvice sam našao slobodno mjesto. Neki su stajali. Tipičan vlak za zemlje trećeg svijeta, ali koji sam dosad viđao samo na filmovima. Jedan od onih vlakova kojim ćete jednom putovati, osjetiti njegovu "draž" i nikad više kročiti u njega. Ali za DH 53, koliko je došla karta, nema veze...

08.11.2004. u 15:55 • 3 KomentaraPrint#^

DAN 4 - 07. listopada 2004.

Vlak je u Fes došao u 4 ujutro. Nakon još jedne praktički neprospavane noći (zbog tandrkanja, gužve, zagušljivog zraka nije bilo moguće spavati) krenuo sam u potragu za hotelom. Oko 06.00-06.30 sati Lonely Planetov vodič me odveo do Hotela Commerce, odmah pokraj kraljevske palače u Fes el-Jdidu. Vlasnik je isprva tražio da dođem popodne jer ako sada ostanem, morat će mi naplatiti tri umjesto dva noćenja. Kada sam se okrenuo i počeo izlaziti iz hotela, rekao je da ipak mogu bez problema sada ući u sobu. Cijena je DH 60 po noćenju u veoma jednostavnoj sobi (stol, stolica, krevet, razbijeni umivaonik) sa zajedničkim WC-om u hodniku i bez tuša. Ali prekrasan pogled na kraljevsku palaču. Što je, tu je...
Nakon par sati odmora odlučio sam najprije pronaći jedini «supermarket» u gradu kako bi se opskrbio hranom i pićem, a potom krenuti u istraživanje medine. Le Gare Supermarket smješten je pokraj željezničkog kolodvora. Od mog hotela do tamo je nekih 20-tak minuta hoda. Nažalost, trgovina se ni približno ne može nazvati supermarketom: police poluprazne, sve puno prašine, frižider koji slabo hladi, bez svježeg mlijeka... Nabrajati bih mogao do beskonačnosti. Ipak, opskrbio sam se pićem i krenuo natrag prema hotelu. Odlučio sam u medinu otići u kasno poslijepodne jer je sada, oko 12 sati, pržilo sunce. Vjerojatno negdje oko 40°C. U hotelu sam ponovno malo odspavao i potom sam se oko 15.00-16.00 sati uputio prema medini.
Put me najprije odveo u Fes el-Jdid ili Novi Fes, smješten oko kraljevske palače, fenomenalno obnovljene, ali nažalost zatvorene za javnost. Ipak, njen vanjski izgled je užitak za oči. Južno od palače pruža se židovska četvrt ili Mellah (što bi se moglo prevesti kao 'geto'). Odmah sam napravio kardinalnu pogrešku na ulazu u Mellah, a to je imati vodič u ruci. Nikada se ne smije u Fesu ulaziti u Fes el-Jdid ili Fes el-Bali (Stari Fes) s vodičem u ruci jer će vas odmah zaskočiti mnoštvo tzv. «vodiča». Treba upamtiti kartu u hotelu i potom samouvjereno šetati Fesom kao da točno znate gdje trebate ići. Naravno, ako baš želite unajmiti vodiča, onda je to druga priča. Meni, nakon neugodnog iskustva u Rabatu, nije bio potreban još jedan. A jedan «vodič» me zaskočio odmah na ulazu u Mellah. Počeo je, kao uostalom i svi drugi «vodiči», s pitanjima Kako sam?, Otkud sam?, Koliko dugo sam već u Maroku? itd. itd. i odmah počeo s vođenjem. Nikad vas ne pitaju da li zaista trebate usluge vodiča ili ne. Najbolje je od početka uopće ne odgovarati na pitanja i samo krenuti dalje. «Mom vodiču» sam objasnio da mi ne treba «vodič», da volim samostalno istraživati, da loše stojim s novcem itd. itd., ali se on naravno nije dao smesti i pratio me u stopu cijelim putem po Mellah. Tek kad je na izlazu shvatio da od napojnice neće biti ništa, napokon se okrenuo i otišao. Ja sam nastavio prema medini i odlučio da ovaj put neće biti pogreške. Prije medine ili Fes el-Balija zapamtio sam kartu, spremio vodič u torbu i ušao u medinu. Tu i tamo znao me je zaskočiti koji «vodič», ali odmah je odustajao. Plan je uspio! Polako sam šetao i razgledavao medinu. Feška medina ima oko 9400 ulica i uličica s mnoštvom raznih trgovina (hranom, odjećom, obućom, suvenirima...), hamamima, đamijama, kafićima i restoranima. Imao sam osjećaj kao da sam se vratio u srednji vijek. Ali neprestano uspinjanje i spuštanje po medini, gužvanje s mnoštvom ljudi (imao sam osjećaj kao da se svih milijun Fežana tog trenutka našlo u medini), te magarci koji su najbolje prijevozno sredstvo po medini, malo su me umorili. Ono što me iznenadilo jest velik broj turista, posebice Francuza. U Rabatu sam ih rjetko viđao. Od gužve, sparnog zraka, medina mi je postajala svakom minutom sve klaustrobičnija, te sam s oduševljenjem dočekao izlaz. Odahnuo sam. Preživio sam fešku medinu! I sam samcat. Odlučio sam vratiti sutra ili prekosutra kako bih fotografirao neke stvari, napravio mali shopping te nešto pojeo u nekom od medinskih tradicionalnih restorana.
Razlika između Rabata i Fesa je ogromna. Dok je Rabat moderan, europski grad, Fes je njegova sušta suprotnost – izlet u povijest, šetnja kroz srednji vijek, iako i Fes ima svoju modernu, europsku četvrt Ville nouvelle koju su sagradili Francuzi u prvoj polovici 20. stoljeća. U razgovoru s običnim Marokancima otkrio sam jednu zanimljivu priču koju pričaju gotovo svi: iako je Rabat službeno glavni grad Maroka (od uspostavljanja francuskog protektorata 1912. godine), naš glavni grad je zapravo Fes (također stara prijestolnica do 1912.). Fes je Maroko: mješavina europskih, arapskih i berberskih utjecaja.

08.11.2004. u 15:54 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 5 - 08. listopada 2004.

Već oko 05:00 sati probudio me poziv na molitvu s obližnjeg minareta. U Maroku i uopće u muslimanskim zemljama nije potrebno navijati budilicu jer su pozivi na jutarnju molitvu s minareta toliko glasni da će probuditi i onoga u dubokom snu. Nastavio sam spavati.
Probudio sam se ponovno oko 08:30, spremio i odlučio danas otići u Sefrou, miran berberski gradić samo 30 km udaljen od Fesa, na početku visokog Atlasa. Danas je petak, najvažniji dan za muslimane, poput kršćanske nedjelje. Na putu do autobusnog kolodvora zaustavio sam se na trenutak pokraj muslimanskog groblja gdje su se skupili ljudi kako bi se pomolili za svoje pretke, ispričali im novosti, podsjetili ih da nisu zaboravljeni. Zanimljivo je da su sva muslimanska groblja bijele boje, jednostavna i uvijek s jednom ili više koubba, jednostavnih zatvorenih bijelih građevina s kupolom, a najčešće služe kao grobna mjesta neke istaknute duhovne osobe. Najčešće se ljudi skupljaju oko koubbe kako bi pročavrljali, družili se, a često se tu događaju i humanitarne akcije te svečanosti. I sve to na groblju... Grobovi su jednostavni, bijeli, bez slika i cvijeća (jer to islam zabranjuje), samo s natpisom o pokojnicima.
Bus za Sefrou krenuo je u 09:30 sati (idu gotovo svaki sat, do kasno navečer. osim busa može se uzeti i kolektivni taksi za DH 8, ali se pritom čeka da se taksi popuni, a to može potrajati). Karta za bus je došla svega DH 7. Bus je bio u poluraspadnom stanju, bez klime, kakav se kod nas ne može naći već posljednja 2-3 desetljeća. Ali bio je odličan način da se promatraju ljudi i okolina. Vožnja je trajala samo sat vremena tako da sam u 10:30 sati već bio pred vratima medine Sefroua. U 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća grad je bio baza hippyja u Maroku; bilo je posla, grad je prosperirao. Nažalost, ta vremena su prošla i danas njegovo stanovništvo jedva spaja početak s krajem. U Sefrouu nema gnjavaže s "vodičima" i ostalih kao u medini u Fesu. Puno je mirnije i ljepše. Bez ikakvog guranja prošetao sam Mellom, starom židovskom četvrti, te medinom koju rijeka Aggai dijeli na sjeverni i južni dio. I ovdje se prodaje sve i svašta: odjeća, obuća, razna hrana (čak i neočišćene ovnove glave s kožom, očima i rogovima - što je posebno zaokupilo moju pažnju jer su glave, ali i ostalo meso, bili puni muha). U miru sam prošetao medinom. Tek kad sam drugi put ulazio u medinu da je još jednom pogledam, zaskočio me jedan "vodič" i počeo je stari ritual: ja mu objašnjavam da ne trebam vodiča, on nastavlja pratiti. Izlazim odmah iz medine, sjedam u park preko puta, on za mnom. Zakaria, tako je rekao da se zove, bio je dobar čovjek, ali pokušao sam mu objasniti da mi vodič nije potreban. Sjedili smo u parku oko 2 sata, razgovarali o svemu i svačemu, a ponajprije o razlikama među našim zemljama. Zakaria se žalio da u Maroku vlada velika korupcija, čak su i policajci korumpirani, nema nikakvog fonda za siromašne, stare i hendikepirane kao što je to u drugim zemljama. Otkrio je da je i sam hendikepiran te da zbog noge ne može raditi sve ono što bi želio. Dodao je i da mu je majka umrla dok je on putovao Marokom u mladosti i da je to saznao tek kad se vratio kući nakon 10 godina. Otac mu je bio u vrijeme francuskog protektorata u francuskoj vojsci i poslan u Indokinu gdje je poludio zbog onoga što je tamo proživio. Zakaria pokazuje sliku i kaže da želi samo što prije napustiti Maroko i posjetiti 14-godišnjeg sina u Oslu, kojeg ima s jednom Norvežankom koja je prije 14 godina posjetila Sefrou. A jedan od, nažalost najvjerojatnije neispunjenih, snova je put u Indiju, zemlju u kojoj bi volio završiti svoj život. Ovaj 40-godišnjak prisjeća se svog djetinjstva i "zlatnog hippy doba". Naziva sebe posljednjim hippijem u Sefrouu.
Zakaria ne odustaje. Želi me pošto-potom odvesti na vodopad, 1 km izvan grada, u brdima. Putem prolazimo kroz siromašna sela, susrećemo berbere. Svi poznaju Zakariju. Dojmili su me se posebno oni najsiromašniji koji su se nastanili u pećinama. Vodopad nažalost nije bio vrijedan uspona, ali šetnja selima, susret s drugim licem Maroka, potpuno različitim od onog u velikim gradovima, itekako je. Na povratku pozivam Zakariju na čašu ataya (ili thé a la menthe, na francuskom), čaj s mentom, često nazivan nacionalnim pićem Maroka, "marokanskim whiskyem". U kineski zeleni čaj stavljaju se svježi listovi mente te ogromne količine šećera. Košta svega DH 2 i odlično je osvježavajuće piće iako je vruće. Nekim turistima se ne sviđa jer je preslatko, ali meni je bilo baš "po mjeri". Naravno, ne bih ga mogao piti svaki dan. Zakaria dodaje da ga on pije čak 7 puta na dan. I nema šećernu bolest.
Rastajem se sa Zakarijom. Nudim mu EUR 5. Nažalost moj mi budget ne dopušta više, a najradije bih mu dao 4-5-6 puta više. Zakaria se čini razočaranim. Kaže da s EUR 5 ili DH 50 ne može napraviti ništa: gazdi nije platio sobu (DH 350) već mjesec dana, želi li na internet to je DH 10 po satu, kutija cigareta je DH 20-30. Odbija EUR 5, traži barem 10, ali kad uviđa da ipak neću dati više, uzima i onih 5. Rastajemo se nažalost u ne baš dobrim odnosima.
Bus za Fes polazi s "bus stanice" iza parka, preko puta glavnog ulaza u medinu. Ovaj put došlo me je svega DH 5 i već za sat vremena, oko 17:00 sati, bio sam u Fesu. Autobus me iskrcao na drugom kolodvoru, na krajnjem jugu Ville Nouvelle, što mi je bila odlična prilika da se malo prošećem "europskim Fesom" sa širokim, palmama ukrašenim avenijama, visokim zgradama te mnoštvom najmodernijih svakojakih trgovina (mobiteli, elektronički kućanski aparati...). Naišao sam i na McDonalds, smješten na Place de la Resistance (Le Fiat), preko puta moje omiljene trgovine gdje sam se posljednjih dana opskrbljivao vodom, mlijekom, keksima...
Navečer sam otišao ponovno u Ville Nouvelle u potragu za cybercaféom. Nažalost, oni koji su navedeni u vodiču više ne rade. Našetao sam se lijepih pola sata dok nisam naišao na jedan, smješten na glavnoj Aveniji Hassana II, malo južnije od Bank al-Maqhrib (Marokanske Narodne Banke), u jednoj zgradi na drugom katu. Cijena je DH 10 po satu. Veza nije nimalo loša, ali jedini problem je tastatura koja je posve "poremećena" - sva su slova i znakovi drukčije razmješteni. Napisao sam par kratkih poruka obitelji i prijateljima. Više od toga mi se nije dalo jer me tastatura sve više živcirala. Pri povratku u hotel, također šetajući se avenijom, na moje iznenađenje prišao mi je jedan dečko i ponudio "Good hash" (dobar hašiš). Zahvalio sam, odbio i nastavio u hotel. Čini se da je uzgajanje trave (Marokanci je zovu kif) veoma unosan posao na sjeveru zemlje. Gradovi poput Tangiera, Tetouana su pravi raj za dilere. Iako je vlada strogim zakonima, ali još više novčanim poticajima da se dileri počnu baviti novim legalnim poslovima, pokušala stati na kraj tržištu drogom, u tome uglavnom nije uspjela. Najviše opet zbog korupcije jer policajci za malo novca pred drogom zatvaraju oči.

08.11.2004. u 15:53 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 6 - 09. listopada 2004.

Danas je zadnji dan u Fesu. Odlučio sam provesti ga u još jednoj šetnji feškom medinom. Namjeravam posjetiti medresu Bou Inania, štavionice kože (feške su najpoznatije u čitavom Maroku) te napraviti mali shopping. Želja mi je kupiti posudu za tajine, tradicionalno marokansko jelo, a možda naiđem i na još nešto.
Jutro sam proveo pakirajući torbu, potom sam otišao na autobusni kolodvor, ostavio torbu u garderobi (DH 5) te kupio autobusnu kartu za Rissani. Bilo je moguće kupiti kartu ili preko CTM-a (nacionalne bus kompanije) ili preko nekog od privatnih prijevoznika (šalter 13). Odlučio sam se za privatnike. Njihova usluga je malo lošija, ali jeftinija. Karta je došla DH 101. Polasci su u 06:30, 10:00 te 22:00 sata. Odlučio sam se za onaj u 22:00 s dolaskom u Rissani u 07:00 sljedećeg dana. Put me potom odveo u Ville Nouvelle u potragu za otvorenom bankom kako bi se opskrbio s još malo dirhama za sutra, budući da je nedjelja. Nažalost, shvatio sam da u Maroku banke ne rade ni subotom ni nedjeljom, a ostale mjenjačnice ne postoje. Morao sam se pomiriti s činjenicom da ću sutra safari morati platiti u eurima, što baš nije najisplativije jer u bankama sa za EUR 1 dobije DH 10,79 dok svi ostali primjenjuju tečaj EUR 1=DH 10.
Oko 13 sati otišao sam na ručak. U medini se nalazi čitav niz jeftinih restorana, posebice oko glavnog ulaza Bab Bou Jeloud, kao i mnoštvo štandova s hranom. Za oko mi je slučajno zapeo jedan restoran odmah uz Bab Bou Jeloud (naslanja se na vrata s njihove unutarnje strane, lijevo). Restoran se zove "Café Panorama Bou Inania" i ima prekrasnu terasu na krovu gdje se može jesti i promatrati medinu. Cijene su prihvatljive: pastilla DH 60, couscous i tajine DH 40 ili se možete odlučiti za 3-dijelni menu (predjelo, glavno jelo, desert) za DH 60. Ja sam se odlučio za pastillu (ili bastaila na arapskom). Riječ je o usitnjenom pilećem (tradicionalno golubljem) mesu, pomiješanom s nasjeckanim jajima mariniranim u limunu, te bademima i raznim začinima poput šafrana, šećera, cimeta. Smjesom se napuni neka vrsta lisnatog tijesta i stavi peći. Kad je pečeno, posipa se šećerom u prahu i cimetom te posluži. U vodiču piše da je ovo najukusnije marokansko jelo i da ne bi trebalo otići iz Maroka bez da se proba. Ja se ne mogu složiti s tom tvrdnjom. Onaj tko voli mješavinu slatkog i slanog, mesa i badema, zavoljet će ovo jelo, ali meni je osobno preegzotično, jedno od onih jela koje sam probao jednom i vjerojatno nikad više. Račun u restoranu - pastilla, mala boca vode i usluga (ovdje u Maroku naplaćuju uslugu/napojnicu, uopće ne pitaju koliko želiš dati napojnice, samo uzmu) - bio je svega DH 80.
Poslijepodne sam proveo u šetnji medinom. Danas je šetnja bila veoma ugodna: bez puno ljudi, "vodiča", ali i s manje otvorenih trgovina - vjerojatno zato jer je subota poslijepodne. Nažalost, medresa Bou Inania je također bila zatvorena tako da nisam uspio razgledati unutrašnjost, kažu, jedne od najljepših teoloških škola u Maroku, izgrađene još sredinom 14. stoljeća. U samom srcu medine razgledao sam izvana i Qayrawin đamiju, najvažniju đamiju i najveću u Maroku koja može primiti oko 20,000 vjernika. Uz đamiju je i sveučilište na kojem je studirao i veliki putnik i geograf te povjesničar Ibn Kaldun. Nažalost, kao i druge slične građevine u Maroku, i ove su zatvorene za ne-muslimane. Prošetao sam kroz nekoliko souqova ili tržnica, a potom zamolio jednog dječaka da me za DH 10 odvede do poznatih feških štavionica kože, budući da ih je teško sam pronaći. Zlatno pravilo u medini je, ako je potrebno, radije upitati za pomoć nekog dječaka, nego starijeg "vodiča" jer će vas dječak za DH 5-10 odvesti do mjesta na koje ste željeli doći i otići, dok se starijeg "vodiča" nećete više moći rješiti do kraja dana i inzistirat će da vas vodi po medini. Dječak me odveo do jedne tvornice kožnih prozvoda i njene trgovine s čije terase se pruža pogled na štavionice kože. Za DH 10 možete se popeti na terasu te čuti od vlasnika kratko izlaganje o procesu obrade kože. Feške štavionice kože su najpoznatije i najstarije u Maroku i neprekidno rade još od 11. stoljeća. Proces je sljedeći: ovčja koža s dlakama najprije se umače u bazene s otopinom koja ju omekša toliko da se može ostrugati sva dlaka i dobiti glatka ravna površina. Potom se koža umače u bazene s prirodnim bojama (npr. žuta se dobije od šafrana, plava od indiga...) i potom se stavi na sijeno na ravne krovove kuća da se osuši. Zatim se od kože rade razne proizvodi poput torbica, cipela, novčanika itd. Tvornica i trgovina u kojoj sam bio zove se Porte Principal-Tannerie, Chez Mohamed Robio, Hay Lablida Chouara Anciene Medina N°1 Premiere a droite (GSM 065.33.81.99 / FAX 055.74.08.59). Meni su u trgovini za oko pale korice za kuran (koje mogu poslužiti i kao fascikl za razne papire) te dva mala ženska novčanika za sitniš kao pokloni za prijateljice. Oboje od ovčje kože i ručno ukrašeni ukrasom u kojem se nalazi i vrlo mala količina zlata. Prvotna cijena bila je ukupno DH 290, a na kraju sam cijenkanjem sve dobio za DH 190. Cijenkanje je dio tradicije u ovom kraju svijeta. Trgovac od vas očekuje da se cijenkate jer to donosi zabavu i njemu i vama, a vi usto sebi uštedite i nešto novca. Ima trgovaca koji će se čak naljutiti ako se ne cijenkate. Nažalost, posudu za tajine nisam stigao kupiti i to ću morati učiniti u Marrakechu. Ali sam zato u medini probao marokanske datulje. Zemlje Magreba (Maroko, Alžir, Tunis) poznate su po njihovoj proizvodnji i ovdje ih ima doslovno na svakom koraku. Ima ih svakakvih vrsta (suhe, svježe, ovakve, onakve, iz ove regije, iz one regije...), a cijene se kreću od DH 20 do DH 80 po kilogramu. Ja sam uzeo 15 dag svježih datulja. Odličan desert.
Oko 18:00 već se spustio mrak, počela je padati i kiša tako da sam otišao na kolodvor sačekati autobus. Nedostatak feškog autobusnog kolodvora je taj što nema čekaonice i jedini način da sjednete je da sjednete ili na pod ili u jedan od mnogih kafića te popijete i pojedete nešto. Baš kad mi je dojadila šetnja gore-dolje po kolodvoru, grupa Marokanaca pozvala me u jedan kafić gdje se na televiziji prikazivala nogometna utakmica Francuska-Irska, kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine. Nogomet je nešto poput nacionalnog sporta ovdje u Maroku, podvuda se o njemu govori - na televiziji, u novinama, na ulici. Primjetio sam da je Marokancima teško palo nedobivanje domaćinstva svjetskog nogometnog prvenstva najprije 2006., a potom i 2010. godine. Francuzi i Irci igrali su neodlučeno. Ja sam usput popio čaj od mente i pojeo omlet-sendvič, još jedan od marokanskih specijaliteta, za samo DH 7. Na roštilju se peče mljeveno meso koje je dobro začinjeno, naročito paprom, potom se nakon nekog vremena doda jaje, sve pomiješa. Na kraju dolaze sitno nasjeckani komadići rajčice. Smjesa se stavi u izdubljenu lepinju, na vrh se stavi nekoliko komadića pomfrita i jelo je gotovo. Jednostavno, brzo, jeftino i veoma ukusno. Meni je osobno jako prijalo.
Oko 21:00 sat spustio sam se do šaltera jer su mi rekli da dođem sat ranije kako bi ranije zauzeo mjesto. A kad ono bus za Rissani ne idu! Zašto, naravno, nisam razumio. Međutim, ponudili su mi da se odmah ukrcam na bus za Er-Rachidiju , gdje ću potom presjesti na bus za Rissani. Pristao sam. Vani je lijevalo kao iz kabla.

08.11.2004. u 15:52 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 7 - 10. listopada 2004.

Autobus je cijelim putem bio dupkom pun, a cesta po prvi put u Maroku veoma loša tako da od spavanja nije bila ništa. Putem smo, oko 02:00 ujutro, stali za odmor u nekom selu gdje sam probao hariru, tradicionalnu marokansku gustu juhu od usitnjenih janjećih iznutrica, graška, pasirane rajčice i raznih začina. Cijena je DH 5. Juha je bila odlična iako kad se spominju iznutrice, ljudi odmah drukčije gledaju. Moja preporuka: Nađete li se u Maroku, svakako probajte hariru! Oko 05:00 sati bus je stigao u Er-Rachidiju te sam se odmah prebacio na bus za Rissani. Bez ikakvih problema. U Rissani sam stigao oko 07:00 sati. Budući da je bilo rano, a safari na devama kreće tek poslijepodne, odlučio sam jutro provesti u šetnji tzv. "turističkim krugom Rissanija", cestom kasbaha i ksarova, kako se još naziva. Uz 21 kilometar kružne ceste oko Rissanija (meni se cesta činila puno dužom od 21 km) smješteno je mnoštvo kasbaha i ksarova (nažalost, velika većina je ili u ruševnom ili poluruševnom stanju) te tradicionalnih sela i, naravno, mnoštvo datuljinih palma. Kako je bilo rano jutro, a uz to još i nedjelja (dan velikog sajma u Rissaniju), na cesti sam susretao mnoštvo ljudi na biciklima, motorima, a najčešće magarcima, od kojih neki idu na tržnicu, a drugi u polja datuljinih palma. Nekoliko puta sam se zaustavio i promatrao na koji način se ubiru datulje: jedan čovjek se mora popesti na sam vrh visoke palme (one niske rjetko sam vidio da imaju plodove) i onda mačetom skidati "granu" na kojoj se nalazi mnoštvo datulja. "Grana" tada pada na tlo gdje drugi skupljaju datulje i vrše selekciju. Šetnja ovim selima dala mi je uvid u to kako žive marokanska sela na rubu Sahare. Životni tempo je ovdje puno polaganiji. Lijepo je vidjeti da te ljudi pozdravljaju, a ne znaju ti ni ime. A uz sve to, dobio sam dojam da puno turista nije ovdje kročilo jer su se žene, čim su me vidjele, počele sakrivati svojim crnim plaštevima i micati mi se s puta. Ali koliko god mi se svidjelo ono što sam vidio u "turističkom krugu Rissanija", toliko sam puta prokleo što sam pješke odlučio proći "krugom" (kasnije sam saznao da se mogu unajmiti bicikli) jer je bilo jako toplo, invazija muha, kao i djece koja su tražila 'stilo' (kemijske) ili koji dirham. A kao što sam rekao ranije, put mi se nimalo nije činio kao 21 km, već prije kao 30, ako ne i više. U Rissani sam se vratio nakon 4 sata hoda, zatvorivši krug. Okupan u znoju i s nogama punim žuljeva...
Oko 12:30 u Rissaniju me autom pokupio Ali Oussou (GSM 0021266743737; email erg_chebbi42@hotmail.com) s kojim sam još prije 2-3 mjeseca dogovorio safari na devama u pustinji, vjerojatno vrhunac mog posjeta Maroku. Odveo me u Auberge l'Oasis, sjeverno od Merzouge, odakle kreće karavana u pustinju. Dobio sam sobu, otuširao se, odmorio i oko 16:00 sati uzjahali smo deve i krenuli u pustinju. Sa sobom smo ponijeli samo najnužnije u ruksaku dok smo sve ostalo ostavilu u sobi u Aubergeu. Kupio sam za DH 50 maramu koju si mi smotali oko glave na nomadski način. Osim 3 vodiča i mene, išla je i jedna tročlana obitelj iz Barcelone (što mi je bila odlična prilika da vježbam španjolski) te dva bračna para iz Francuske. Moj vodič zvao se Mohammed i cijelim nas je putem zabavljao te se brinuo o nama. Krenuli smo doslovno u pustinjsku oluju. Pijeska je bilo posvuda, jak vjetar, morali smo maramu staviti i preko ustiju, nosa, očiju... Nakon nekog vremena oluja se smirila. Puhalo je još samo malo što je stvaralo prekrasnu sliku - izgledalo je kao da pustinja mijenja boje (razne varijante žute, narančaste, crvene), kao da je u igri. Prekrasni prizori! Nakon otprilike dva sata jahanja stigli smo do logora u jednoj oazi. Nigdje ni žive duše - jedino smo putem jedanput vidjeli sokola. Kako smo se utaborili, već je polako pala noć. Naši domaćini poslužili su nas najprije slanim kikirikijem te "marokanskim whiskijem" (odnosno čajem od mente) koji se točio cijelu večer bez prestanka. Mohammed i prijatelji donijeli su bubnjeve. Svi smo svirali, pjevali, zabavljali se u iščekivanju večere. A za večeru spremili su nam jedno od nacionalnih marokanskih jela - tajine. U središtu posebne posude za tajine sa stožastim poklopcem stavlja se komad piletine te mnoga krumpira, mrkve, luka, začina i sve se zalije vodom. Poklopi se i stavi da se kuha. Poslužuje se u istoj posudi u kojoj se kuhalo. Ona se stavi na sredinu stola i svi iz nje uzimaju i jedu uz kruh. Jelo mi je odlično prijalo. Čim smo pojeli, počeli smo se spremati za počinak. Spavanje na otvorenom, pod zvijezdama. Nažalost, brzo je ponovno počela oluja tako da su se gotovo svi povukli u šator, a jedini koji smo ostali vani bili smo Mohammed, Španjolac i njegov sin te ja. Hladno nije bilo, dobro smo se zaštitili od pijeska i zaspali.

08.11.2004. u 15:51 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 8 - 11. listopada 2004.

Prošla večer i uopće cijeli ovaj safari bio je za pamćenje. Spavanje na otvorenom pun je pogodak. Naspavao sam se kao nikada prije. Oko 04:00-05:00 sati počeli smo se polako buditi. Došla je zora, a s njom i jutarnja hladnoća. Mora da se temperatura s dnevnih oko 35°C spustila na oko 5-10°. Svatko od nas izabrao je jednu dinu i s nje promatrao izlazak sunca, a s njim ponovno se pojavila igra pustinje - igra boja (crna, narančasta, crvena). U pijesku mnoštvo sitnih tragova. Mohammed kaže da su to tragovi škorpiona. Kasnije smo i vidjeli jednog. Za doručak poslužen nam je narančin sok, čaj od mente te kruh s namaz sirom, marmeladom i odličnim marokanskim margarinom. Pojeli smo, još se malo ispuhali na okolnim dinama i onda je, nažalost, bilo vrijeme za povratak. Uzjahali smo ponovno deve (Mohammed kaže da jedna deva može nositi oko 100 kg) i krenuli natrag prema Aubergeu. Sunce je počelo peći, ali nema veze. Svi smo sretni, zadovoljni. Preživjeli smo pustinjsku oluju, noćili u pustinji i potom se pekli na suncu. Krajnje iskustvo Sahare. Prošlu noć ne bih mijenjao za ništa na svijetu. U Auberge smo stigli za oko 1.5h. Ponovno je bilo vrijeme za tuširanje (da se makne pijesak koji nije ušao samo u cipele i odjeću, već i u uši, nos, oči, usta...). Odmor.
Povratak u Rissani bio je teži nego sam mislio. Budući da nije bio sajmovni dan, taksija nije bilo. Jedina opcija bila je da me Mohammed na motoru odvede do glavne ceste i tamo stopirati. Tako sam i učinio. Vožnja motorom kroz crnu pustinju (crna je zbog vulkanske aktivnosti u prošlosti) bila je uzbudljiva. A još uzbudljivije bilo je pronaći prijevoz na glavnoj cesti prema Rissaniju. Prošlo je nekoliko autiju, nitko ni da malo uspori. Tek nakon 20-tak minuta stale su dvije Francuskinje i drage volje me odvele do autobusnog kolodvora u Rissaniju. Odlučio sam uzeti noćni autobus za Marrakech koji iz Rissanija kreće u 17:45 sati i dolazi rano ujutro u Marrakech. Cijena je bila DH 140. Moj plan kad sam započeo ovo putovanje bio je posjetiti najprije Ouarzazate i Ait Benhaddou, a tek potom Marrakech. Međutim, odlučio sam napraviti malu izmjenu: najprije idem u Marrakech, a potom u Essaouiru. Autobus za Marrakech bio je, kao i obično, pun do zadnjeg mjesta. I najgori kojim sam se dosad vozio na ovom putovanju. Sjedala i gotovo cijeli bus polurazbijeni. Prvu polovicu puta toliko su se osjećali ispušni plinovi da mi je bilo slabo, a drugu polovicu puta bilo je pak prehladno. Ledeno. Uz to, do mene je sjedio jedan malo jači Marokanac tako da je cijelim putem zauzimao sjedalo i pol, a Marokanka ispred mene je malo polegla svoj naslon. Osjećao sam se kao sardina u konzervi. I tako cijelim putem.

08.11.2004. u 15:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 9 - 12. listopada 2004.

Autobus je u Marrakech stigao oko 07:30 ujutro. Nakon 14-satne vožnje svi smo brzo izletili iz "limenke". Iz bunkera vadili su se ne samo kovčezi, već i datulje, voće i povrće, te čak jedna ovca. Odmah sam se uputio u potragu za hotelom. Najjeftiniji i ujedno najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Najprije sam se uputio prema Hotelu Essaouira gdje jednokrevetna soba stoji DH 70, dvokrevetna DH 100. Nažalost, imali su samo dvokrevetnu pa sam nastavio potragu. Sljedeći na redu bio je Hotel Afriquia, zgodan hotelčić sa sobama smještenim uokolo dvorišta s palmama i posvuda ukrašen pločicama. Soba je DH 50. Vlasnik mi je rekao da pustim backpack na recepciji i da se vratim oko 11:00 sati kad će soba biti očišćena. Tako sam učinio i potom krenuo u istraživanje Marrakecha.
Marrakech je četvrti po veličini grad Maroka s oko 1,5 milijuna stanovnika. Iako na prvi pogled izgleda poput drugih marokanskih gradova (medina, ville nouvelle, mellah, kasbah), vrlo je različit. Dok je "zaštitna" boja Fesa plava, Meknesa zelena, a Rabata bijela, u Marrakechu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je Koutoubia đamija (najpoznatiji gradski spomenik) izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marrakech spominje kao glavni grad marokanskog Juga.
Jutro sam proveo istražujući medinu: Koubba Ba'adiyn, jedan od rjetkih sačuvanih spomenika Almoravida i jedan od najstarijih u gradu (iz 12. stoljeća, ostale almoravidske spomenike uništili su ljubomorni Almohadi), potom Ali ben Youssef đamija i obližnja medersa, najveća teološka škola u Magrebu, a krug po medini ne bi bio potpun bez posjete marakeškim štavionicama kože, koje su uz one feške najpoznatije u Maroku. Za DH 40-50 vodič će vam objasniti proces obrade kože. Za razliku od feških, ovima možete prošetati i izbliza pogledati obradu kože. Vratio sam se u hotel u dogovoreno vrijeme, smjestio u sobu i odmorio prije poslijepodnevnog dijela razgleda.
Poslijepodne odlučio sam posjetiti tzv. "kraljevske spomenike". Najprije Saadijske grobnice gdje je pokopano čak 66 pripadnika dinastije Saadijaca unutar dvije glavne građevine i oko stotinu drugih uokolo njih. Kompleks je odlično sačuvan jer je bio zatvoren i zaboravljen stoljećima, sve dok ga Francuzi nisu nanovo otkrili 1917. godine. Šetnja kroz crvene uličice Marrakecha me potom odvela do Palače Bahia, izgrađene za velikog vezira sultana Moulaya al-Hassana I pred kraj 19. stoljeća. Iako je bilo mnoštvo turista, šetnja prostorijama, dvorištima i vrtovima palače bila je veoma relaksirajuća. U miru se posjetitelj može posvetiti proučavanju iznimnih dekoracija ili razmišljanju u šetnji dvorištima i vrtovima. Ulaznica za Palaču Bahia je DH 10, kao i za Saadijske grobnice.
Marrakech je, unatoč brojnim motociklima, biciklima i autima, relativni miran grad. Koliko je miran svjedoči i činjenica da sam u šetnji gradom naišao na rodu u gnijezdu na dimnjaku jedne kuće. Gdje bi se drugdje vidio ovakav prizor u gradu, i to s 1,5 milijuna stanovnika? Dobra strana Marrakecha je i mali broj "vodiča" koji gnjave turiste. Loša strana ovoga grada (i uopće svih marokanskih gradova koje sam posjetio-osim Rabata) jesu slabe oznake i signalizacije prema spomenicima koji su obično skriveni duboko u uličicama, daleko od jednostavnih pogleda. Stoga je najbolje, kao što sam uostalom i ja činio nekoliko puta, upitati nekog dečka da te za DH 10 odvede do određenog mjesta.
U Palači Bahia susreo sam se s Kanađankom Cassie koju sam upoznao još u noćašnjem autobusu kojim sam iz Rissanija došao u Marrakech. Odlučili smo zajedno otići do muzeja Dar Si Said, odnosno Muzeja marokanskih umjetnosti. Nažalost, muzej je utorkom zatvoren. Posjet smo odgodili za sutra. Polako, pričajući, uputili smo se prema Djemma-el-Fna gdje smo izmjenili e-mail adrese i telefone i odlučili ostati u kontaktu. Cassijina velika želja je posjetiti Hrvatsku. Sutra oboje idemo prema Essaouiri. Možda se ondje ponovno sretnemo. Pozdravili smo se i uputili prema svojim hotelima.
Iako mi je jedna od najvećih želja bila vidjeti Djemma-el-Fna navečer, kada se trg ispuni uličnim plesačima, akrobatima i raznim drugim zabavljačima, morao sam odustati od njezine realizacije. Nakon noćne vožnje iz Rissanija i potom cjelodnevnog razgledavanja Marrakecha, bio sam toliko umoran da sam odmah zaspao. Možda neki drugi put.

08.11.2004. u 15:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 10 - 13. listopada 2004.

Jutro sam dočekao sav ukočen. Hotel je zgodan, osoblje ljubazno, ali jedina zamjerka je na krevet koji je malo pretvrd. Ipak, lijepo sam odspavao i ujutro bio spreman za nastavak razgledavanja Marrakecha. Prva je na redu danas bila Koutoubia đamija, najpoznatiji spomenik ovoga grada sa 70 metara visokim minaretom što je ujedno i marakeška najviša građevina. Đamiju su izgradili Almohadi u 12. stoljeću na mjestu nekadašnje almoravidske đamije iz stoljeća prije. Ime je dobila od riječi 'kutub' što na arapskom znači knjiga jer su nekada oko đamije prodavači knjiga imali svoje štandove. Danas je ondje trg s iskopinama stare almoravidske đamije. Nakon kratkog posjeta turističkom uredu, koji je smješten blizu đamije, nastavio sam prema muzeju Dar Si Said koji je jučer bio zatvoren. Cassie nisam vidio. Ulaznica u muzej je DH 20 i vrijedi ga posjetiti, ako ne zbog izložaka, onda zbog prekrasno dekorirane palače u kojoj je smješten. Muzej se bavi predmetima od drva: izložene su razne kutije, vrata, krovovi, predmeti za kuhanje i tkanje, glazbala itd.
U hotel sam se vratio malo prije 11:00 sati, spremio backpack (koji je svakim danom sve teži i teži) i krenuo prema autobusnom kolodvoru. Autobus za Essaouiru krenuo je u 13:00 sati (cijena DH 35). Po prvi put na ovom putovanju autobus nije bio pun. Razlog tome je vjerojatno to što ih iz Marrakecha prema Essaouiri ide desetak dnevno. A osim toga, putovao sam usred dana. Autobus čak nije ni stajao svakih par kilometara kao obično, već samo jednom na sredini puta. Na putu prema Essaouiri bilo je zanimljivo promatrati okoliš kroz prozor: gotovo sve sama pustinja, pustoš, tu i tamo neko maleno selo, a onda iznenada Atlantik i bijele kuće Essaouire u daljini. Prekrasan prizor s visine.
U Essaouiru sam stigao oko 16:20 sati i odmah se uputio prema medini (20 minuta pješice od autobusnog kolodvora) u potragu za hotelom. Odlučio sam odsjesti u Hotelu Majestic, relativno blizu luke. Soba je na drugom katu s prekrasnim pogledom na jednu od glavnih ulica medine. Stoji DH 70. Sam hotel je veoma zgodan i osoblje ponovno ljubazno. Ostavio sam stvari u sobi i odmah krenuo u istraživanje grada.
Odmah još po izlasku iz autobusa u Essaouiri, osjetio sam morski zrak koji me je veoma podsjetio na dom, na naše Jadransko more. Essaouira izgleda s jedne strane veome europski (vjerojatno zbog mnoštva turista), a s druge strane afrički, arapski s trgovinama tepisima, predmetima od drva, začinima, hranom itd. Jedna veoma smirujuća atmosfera. Otišao sam do luke i utvrde koju su još u 16. stoljeću podigli Portugalci pokraj mora (ulaz DH 10) i promatrao ribare s najnovijim ulovom, mnoštvo galebova koji čekaju da im koji ribar nešto dobaci, zalaz sunca... Koliko me Essaouira podsjeća na dom! Nakon safarija na devama u Sahari, ovo je vrhunac moje marokanske avanture. Uopće ne žalim što sam odustao od Ouarzazatea i umjesto njega izabrao Essaouiru. Essaouira je moja preporuka svima.
Predvečer sam u luci odlučio večerati svježu ribu. Izabrao sam jednu od mnogobrojnih pečenjara, odabrao svježu ribu na štandu i za otprilike 10 minuta riba s roštilja je bila gotova (DH 50). Potom sam se odlučio zasladiti u patisserie (slastičarnici) gdje sam između ostalog degustirao dva najpoznatije marokanska slatkiša: kaab el-ghzal (gazelini rogovi) i m'hancha (slatkiš u obliku savijene zmije). Not bad! Budući da sam na Atlantiku, veoma je puhalo, počinjalo je biti pomalo hladno bez sunca tako da sam se vratio u sobu i odlučio istraživanje Essaouire ostaviti za sutra. Ako vrijeme dopusti, možda se po prvi put u životu okupam u Atlantiku.

08.11.2004. u 15:48 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11 - 14. listopada 2004.

Noćas je bilo veoma hladno. Cijelo vrijeme je puhalo. Ipak sam na Atlantiku. Probudio sam se s prvim zrakama sunca. Okrenuo sam se i odspavao još malo. Oko 08:30-09:00 sati počeo sam se još jednom pakirati. Backpack sam kao i obično ostavio u garderobi na autobusnom kolodvoru (DH 5) do navečer kad mi u 23:15 ide autobus za El-Jadidu, stari portugalski kolonijalni grad, smješten malo južnije od Casablance. Karta je došla DH 55.
Dan sam proveo na plaži u Essaouiri. Čim sam ostavio backpack i sredio kartu, odmah sam se vratio u grad. Opskrbio sam se kutijom raznih slatkiša i na plažu na degustaciju. Ako volite slatko, onda ćete u Maroku uživati jer slastičarnice nude na desetke različitih slatkiša koje možete kombinirati jer je cijena jedinstvena - DH 100 po kilogramu. Marokanski slatkiši sadrže velike količine meda ili šečera te kikiriki, bademe, lješnjake... Na nekoliko kilometara dugačkoj pješčanoj plaži proveo sam sljedećih par sati sunčajući se jer nažalost nije bilo vrijeme za kupanje. Puhalo je, a i voda nije bila pretopla. Napravio sam i jednu šetnju plićakom po plaži do zadnjih kuća u Essaouiri. Bilo je zanimljivo hodati po plićaku jer sam imao dojam kao da hodam po živom blatu. Svako malo propadao sam u mokar pijesak, čak do iznad gležnjeva. Ondje gdje završavaju kuće u Essaouiri, tamo su "usidrene" deve koje čekaju turiste da ih uzjašu i krenu na kratak izlet na jug, prema Agadiru. Nudli su mi, ali nisam bio zainteresiran. A nudili su na plaži i čitav drugi niz stvari: svakih 10-15 minuta netko je prolazio sa svježim kolačima, a bilo je i ponuda kanabisa, hašiša itd. Oko 16:00 sati otišao sam na ručak u jedan od restorana na glavnom trgu. Restoran se, čini mi se, zvao "Aftass" i smješten je uz hotel Beu Rivage. Hrana je bila odlična. Uzeo sam za DH 45 trodijelni menu: hariru za predjelo, couscous s piletinom i povrćem kao glavno jelo te naranče s cimetom za desert. Najviše od svega sam htio probati couscous, vrsta žitarice koja se u posebnoj zdjeli kuha s povrćem i mesom i prije serviranja se polije nekakvim umakom. Ovo mi je vjerojatno bila posljednja prilika da ga probam i uopće da se najedem jer sutra počinje Ramadan, najsvetiji muslimanski blagdan kad se muslimani od izlaska do zalaska sunca suzdržavaju od jela i pića - poste. Tek navečer mogu jesti, ali opet u ograničenim količinama. Ramadan je obiteljski blagdan, jednako kao što je za kršćane Božić. Od posta su izuzeti jedino stari, nemoćni, bolesni, djeca, trudnice, putnici te oni koji obavljaju aktivnosti koje zahtjevaju velik fizički napor.
Nakon ručka krenuo sam u istraživanje trgovina. Essaouira, za razliku od ostalih marokanskih gradova, nema pravu medinu već su sve trgovine smještene uz jednu glavnu i jednu sporednu ulicu, obje zatvorene za promet. I ovdje se mogu pronaći razne trgovine, ali najviše je onih koje prodaju proizvode od lokalnog thuya drva koje je nažalost u odumiranju. Tako se mogu naći drvene ogrlice (od DH 10), narukvice i kopče za kosu (od DH 5), mali svjećnjaci od drva (od DH 10), razne drvene kutijice, šah itd. Mnoštvo suvenira. Treba samo ići od trgovine do trgovine jer su razlike u cijenama velike. I ono što mi se kod Essaouire također veoma sviđa jest da uopće nema "vodiča" ni gnjavatora. Miran gradić koji me odmah osvojio. Jednog dana bi se volio vratiti u Essaouiru.
Autobus za El-Jadidu krenuo je u 23:15.

08.11.2004. u 15:47 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 12 - 15. listopada 2004.

"Gore, dolje, lijevo, desno" - tako bi se ukratko mogla sažeti noćašnja vožnja. Kako je autobus bio pun, morao sam sjesti na sam kraj autobusa koji je ujedno i najgori dio autobusa jer se zavoji i skakanja ondje najviše osjete. A cesta od Essaouire do El-Jadide je itekako zavojita. A da ne kažem da je vozač vozio po sredini ceste i to 100 km/h. Noćas nismo prevozili ovce, već mačku, a čovjek ispred mene je cijelim putem povraćao na pod što očito nikoga nije smetalo. Kratko rečeno, još jedna luda i nezaboravna vožnja. U El-Jadidu je autobus stigao u 04:00 sata i evo još jednog iznenađenja: budući da je nastavljao za Casablancu, vozač se uopće nije udostojio stati na kolodvoru, već me iskrcao u nekoj ulici te sam morao po noći tražiti put do kolodvora. Na kolodvor sam stigao 10-15 minuta kasnije, malo se odmorio, pustio backpack u garderobi (DH 10) i krenuo u istraživanje grada.
El-Jadida je stari portugalski Mazagan, grad koji su Portugalci osnovali još 1513. godine i držali ga do druge polovice 18. stoljeća, kada je došao u ruke Marokanaca. El-Jadida je jedan od najboljih primjera portugalske vojne arhitekture i zbog toga se od 30.06.2004. nalazi na listi zaštite UNESCO-a. Budući da je bilo rano, odlučio sam najprije prošetati plažom, pogledati izlazak sunca i sačekati da se grad probudi. Kada se gotovo sve počelo otvarati oko 08:00-09:00 sati (kažem gotovo sve jer je danas prvi dan Ramadana i sve trgovine hranom, restorani, kafići zatvoreni su do navečer - jedino sam uspio pronaći ušečereni kikiriki, što mi je bio današnji doručak), krenuo sam u istraživanje starog grada Mazagana ili Cité Portugaise. Odmah nakon glavnog ulaza ukazala se katolička crkva, jedna od mnogih koje su Portugalci izgradili u gradu. Nažalost, danas se one sve koriste u druge svrhe - kao škole, skladišta, trgovine... Bilo je zanimljivo prošetati ulicama starog grada i prebaciti se u prošlost i zamisliti Portugalce kako gospodare gradom. Mnoštvo zanimljivih starih kuća s prekrasno izrađenim ulaznim vratima, prozorima i balkonima. Iznenadilo me je da na zidovima još uvijek vise stare ploče s portugalskim imenima ulica. Portugalce se može "okriviti" i za veliku podzemnu cisternu koja postoji u starom gradu i koju sam posjetio (DH 10). Šetnja po gradskim zidinama malo me podsjetila na naš Dubrovnik. Samo što je Dubrovnik daleko bolje uređeniji. Šteta što je stari grad Mazagan u veoma ruševnom stanju jer doista ima potencijala da postane turistički magnet. Samo kad bi se malo uredio.
U 11:00 sati napustio sam El-Jadidu i krenuo put Casablance, moje posljednje destinacije u Maroku, destinacije kojom se zatvara kružna marokanska tura. Autobus je koštao DH 19 i došao je u Casablancu u 13:00 sati na Gare Routiere Oulde Ziane na rubu grada. Za DH 20 uzeo sam taksi do željezničkog kolodvora Casa-Voyageurs s namjerom da ondje ostavim backpack u garderobi i krenem u šetnju Casablancom. Dođem tamo, a ono hladan tuš! Niti na Casa-Voyageurs niti na Casa-Port kolodvorima više ne postoje garderobe. Drugim riječima, tegli backpack sa sobom. Odmah mi se smučila Casablanca. I sjetio sam se Rabata. Malo pomalo, s backpackom na leđima, uputio sam se prema centru. Za razliku od ostalih marokanskih gradova, s izuzetkom Rabata, Casablanca je veoma moderan grad. To je rezultat francuske obnove grada po uspostavljanja protektorata 1912. godine nakon što je francuska vojska bombardiranjem, pod izlikom da štiti Euopljane u nemirima koji su neposredno prije izbili u gradu, sravnila ga gotovo sa zemljom. Nakon toga počela je izgradnja grada kojeg Francuzi pretvaraju u ekonomsko i kulturno središte Maroka što je ostao do današnjeg dana. Casablanca je tako tijekom stoljeća promijenila nekoliko vladara: Portugalci osnivaju grad (Casa Branca), Arapi ga preuzimaju i preimenuju potom u Casablanca zbog mnoštva španjolskih trgovaca koji su ondje živjeli, potom dolaze Francuzi i konačno ponovno Arapi tj. Marokanci 1956. godine. Danas Casablanca ima oko 3,2 milijuna stanovnika i najveći je grad Maroka. Od spomenika grad nema puno za pokazati: samo nekoliko zgrada iz francuskog doba i zapravo jedina građevina koju vrijedi posjetiti je golema đamija Hassana II koja je 1993. godine izgrađena na obali Atlantika, nakon 5 godina gradnje. Gradilo ju je 10.000 marokanskih radnika, po nacrtima jednog francuskog arhitekta, a po uzoru na starije veličanstvene đamije po drugim marokanskim gradovima. Gradnja je koštala oko 600 milijuna USD i financirana je dobrovoljnim prilozima običnih građana. Đamija Hassana II je treća po veličini vjerska građevina na svijetu (može primiti oko 25.000 vjernika + oko 80.000 na vanjskim platoima) i ima najviši minaret na svijetu (210 m) koji se vidi iz velike daljine. Šteta što je danas petak jer je petkom đamija zatvorena za posjetitelje. Inače, ovo je jedina đamija u Maroku koju ne-muslimani mogu posjetiti. Ipak, zadovoljio sam se promatranjem đamije sa suprotne obale u kasno poslijepodne.
Na putu prema Casa-Voyageurs uspio sam izmoliti tost sa sirom i šalicu kave u jednom kafiću. Znam da je Ramadan, ali više nisam mogao izdržati. Cijeli dan sam na ušečerenim kikirikijima koje sam jutros kupio u El-Jadidi. Dobro da Marokanci imaju obzira prema strancima. Čak su me na ulici u El-Jadidi i kasnije u Casablanci pitali jesam li jeo i želim li nešto pojesti. Casablanca je večeras izgledala sablasno pusta: tu i tamo prođe neki auto, ista stvar s pješacima, sve zatvoreno osim par kafića u kojima par ljudi pije kavu. Zamislite centar Zagreba ili nekog drugog našeg većeg grada bez žive duše u 18:00-19:00 sati. Vlak za aerodrom ide svakih sat vremena s Casa-Voyageurs kolodvora (prvi u 06:05 sati, a zadnji ide prema aerodromu u 22:05). Ja sam uzeo onaj u 19:05 tako da sam već prije 20:00 sati bio na aerodromu, smjestio se i očekivao let za Bamako u 22:45.
Što reći nakon 12 dana o Maroku, a da još nisam rekao. Prekrasna zemlja, dobri, ali uglavnom siromašni ljudi. Isprva, po dolasku u Maroko, osjetio sam veliki šok, razlika u kulturama je ogromna. A opet lako smo pronašli zajednički jezik. Kad se stvori imunitet na tzv. "vodiče" i ostale gnjavatore, uživanje u Maroku je još veće. Tijekom ovog putovanja po Maroku posjeto sam od modernih gradova Rabata i Casablance, preko ribarskih gradića Essaouire i El-Jadide te tradicionalnih imperijalnih gradova Fesa i Marrakecha do siromašnih sela u okolici Sefroua i Rissanija i nepregledive pustoši Sahare. Imam dojam da sam uspio vidjeti razna lica Maroka. Kada bih trebao napraviti TOP5 onoga što sam vidio, odmah bih na prvo mjesto stavio safari na devama i noćenje u pustinji, potom 2) Essaouira, 3) uživanje u šetnji feškom medinom u subotu kad nema gužve (uživanje u njenim zvukovima, mirisima, slikama...), 4) marokanska hrana i piće i 5) promatranje običnih ljudi i razgovor s njima. Maroko je moja preporuka svima.
Avion za Bamako krenuo je u 22:45 i na moje iznenađenje bio je pun gotovo do zadnjeg mjesta. Nisam znao da toliko ljudi putuje u Mali, a posebice toliko turista.

08.11.2004. u 15:46 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 13 - 16. listopada 2004.

Avion je bio veoma ugodan. Dali su nam jastuke i pokrivače budući da je riječ o noćnom letu, a uz to let je trajao oko 3,5 sata. Po prvi put u životu avionska hrana je bila ukusna, čak topla. Osoblje ljubazno. U Mali sam ušao oko 03:00 sata ujutro. Bez ikakvih problema. A onda, horda "vodiča": "Monsieur treba vodiča za Dogon? Taxi do grada?" itd itd. Samo sam poslio - NE OPET! Odlučio sam ostati do jutra na aerodromu jer nisam želio šetati po Bamaku noću. Jedan "vodič" se zalijepio za mene i nikako da otiđe. Ugledao sam jedan talijanski par koji je došao istim letom i očito su i oni imali problema sa svojim vodičem. Pridružio sam im se. Upoznali smo se. Zovu se Mirco i Grazia. On je iz Napulja, ona iz Milana, a studiraju u Sieni. I oni su odlučili sačekati dan. Dok me moj "vodič" samo pratio, njihov je bio itekako uporan - želio im je pošto potom prodati aranžman po Maliju. Najprije je tražio EUR 400 po osobi za, čini mi se, 10 dana, a potom EUR 200, ali nitko nije bio zainteresiran. Mislim da se može bolje proći s vodičima u Bandiagari ili Bankassu, ulaznim točkama u zemlju plemena Dogon. Međutim, nije odustajao i tako je sljedećih 2-3 sata pokušavao prodati taj aranžman. Naravno, "bez ikakvog pritiska, samo da nam objasni". A NE ne prihvaća za odgovor. Tek oko 06:00 sati kad je uvidio da od posla neće biti ništa, ljutito je zatražio EUR 10 za taxi jer je zbog nas gubio vrijeme. Talijani su mu dali EUR 5 te je prijeteći napokon otišao. Odlučio sam putovati s Mircom i Grazijom dok god mi to odgovara. Barem ćemo uštedjeti malo na taksiju. Oko 07:00 sati napokon smo odlučili otići s aerodroma. Za CFA 5000 našli smo prijevoz do Gare Routiere Bamako, glavnog autobusnog kolodvora, a od tamo u 08:00 sati autobus za Sevaré (CFA 7500). Autobus je bio još gori od onih u Maroku, ali što je, tu je. U Africi sam! Bilo je zanimljivo vidjeti kako na ulazu u autobus vozač proziva putnike i kako ih prozove, tako oni uđu i biraju mjesta. Naravno, oni posljednji dobivaju najgora. Nitko nije imao točno pojma kad autobus dolazi u Sevaré. "Kad dođe, doći će!", to je glavna rečenica u Africi, a "polako" i "ima vremena" glavne fraze. Cesta od Bamaka do Sevaréa je jednim dijelom asfaltirana, ali većinom je samo makadam od crvenog pijeska tako da ima nevjerojatno puno prašine. Iako sam bio užasno umoran nakon dvije gotovo neprospavane noći, uzimanje autobusa odmah prvi dan bio je odličan potez jer se kroz prozor može uživati u prekrasnim prizorima Afrike, mjesta u kojem ću provesti sljedeća dva tjedna. Prekrasni pejzaži koje upotpunjuju vedri ljudi. Mnoštvo boja. Mnogo materijala za fotografiranje. Samo što je 40°C!!! Na momente se upitam što mi je ovo trebalo. Put od Bamaka do Sevaréa trajao je oko 9 sati. Nekoliko puta zaustavljanje radi provjere na policijskim punktovima, koji su česti na malijskim cestama, nekoliko puta radi odmora. Čim se autobus zaustavi, mnoštvo mještana odmah trči prema njemu i nudi pića, voće, kolače, kruh, meso i razne druge stvari za okrepu. Afrika...
Već nakon nekoliko sati više nisam mogao sjediti, iako je u autobusu bilo koliko toliko ugodno sa svim prozorima posve otvorenim, a cijelim putem na zvučnike se puštala malijska pop glazba (Oumou Sangaré, Salif Keita...). Stvoren je prekrasan ugođaj za promatranje Afrike. Oko 17:00 sati i nakon prijeđenih oko 650 km stigli smo u Sevaré i odmah su nas zaskočili mještani s ponudama za hotel. Sevaré je malo mjesto, svega 12 km udaljeno od Moptija, i ovdje turisti običnu odsjedaju jer je izbor hotela puno veći nego u Moptiju i njihova kvaliteta je puno bolja. Odlučili smo spavati u Mac's Refuge (BP 108, Sevaré - tel. 223 2420 621, email. malimacs@yahoo.com) gdje se sobe kreću od CFA 10000 (jednokrevetna sa zajedničkom kupaonicom. doručak uključen) do CFA 18000 (dvokrevetna s vlastitom kupaonicom). Uzeo sam onu za CFA 10000. Hotel je veoma zanimljiv jer je svaka soba uređena u stilu nekog od plemena koji žive u Maliju. Moja je soba uređena u stilu Tuarega, plemena koji živi na rubu Sahare, najviše oko Timbuktua, i poznati su po plavoj boji svojih turbana koja im na koži ostavlja plavu boju jer se turbani boje indigom bez upotrebe vode. Stoga su Tuarezi poznati kao "plavi ljudi pustinje". Soba je ukrašena tuareškim mačevima, devinim sedlima, turbanima... - veoma zgodno. Iznad kreveta je ventilator te mreža protiv komaraca. Nažalost od ventilatora nikakve koristi jer struja u Sevaréu, a čini mi se i u ostalim mjestima po Maliju koji je "imaju", dolazi i odlazi. Tako ju je u Mac's Refugeu bilo malo navečer, ukupno oko 2 sata, i isto tako sljedeće jutro. Noćenje nije bilo nimalo ugodno zbog vrućine. Nekoliko sam se puta budio sav u znoju. Sljedeću noć spavam na krovu. Čuo sam da je to bolja opcija.

NB - Valuta u Maliju je zapadnoafrički franak ili skraćeno CFA. Gotovo sve zemlje zapadne Afrike koriste ovu valutu - ona je poput afričkog eura. Vrijednost je CFA 1000 = HRK 11,40.

08.11.2004. u 15:45 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 14 - 17. listopada 2004.

Probudio sam se oko 07:00 sati i otišao na doručak. Mirco i Grazia su već bili ondje kao i nekoliko Amerikanaca. Doručak je bio jedan od najboljih koji sam ikada imao u hotelu. Moglo se jesti koliko se htjelo: neka vrsta palačinki, pečeni kruh, eurokrem, marmelada, jogurt, muesli i razna pića. I sve uključeno u onih CFA 10000. Oko 09:00-10:00 sati napustili smo Sevaré. Uz pomoć dečka po imenu Habibu Timbely (ili skraćeno Bebe), inače Dogona, krenuli smo prema Djenneu kako bismo sutra prisustvovali velikoj tržnici koja se svakog ponedjeljka održava u Djenneu i jedna je od najvećih u zapadnoj Africi. Habibu je pristao pomoći nam oko prijevoza do Djennea, pokazat će nam grad, a zauzvrat mu moramo samo platiti kartu do Djennea i natrag. U Sevaréu smo uhvatili taxi brousse za CFA 1750 prema Djenneu, točnije taxi će nas ostaviti na raskršću glavne ceste i one koja vodi do Djennea. Teško je naći izravni prijevoz. Raskršće je na otprilike 30 km udaljeno od Djennea.
Taxi brousse je bila priča za sebe. Vjerojatno mi nitko neće vjerovati kada je budem pričao. Kombi je, osim par ljudi, bio pun koza (kojih u Maliju ima na svakom koraku), a koje su se glasale cijelim putem. Jedva da smo zbog njih igdje mogli spustiti noge. Ali u Africi na sve se mora gledati veselo pa smo se i mi stali smijati. Primjetio sam da je, iako Afrika najsiromašniji kontinent na svijetu gdje ljudi prolaze svakodnevno kroz razne neprilike, ovdje smijeh i veselje glavna karakteristika ljudi. I boje... Odjeća ljudi, interijeri, pejzaži - sve se odlikuje mnoštvom boja.
Prvi pravi susret s pravom Afrikom bio je u mjestu Somadougou, na putu iz Moptija prema Djenneu, kada se taxi brousse zaustavio na sat vremena radi predaha. Svake nedjelje ovdje se održava sajam tako da smo imali neku vrstu uvoda u sutrašnji sajam u Djenneu. Atmosfera mi se veoma svidjela - svi veseli, svi pozdravljaju, rukuju se svi sa svima i naravno mnogi, a posebice oni najmlađi, traže 'cadeau' (poklon) - najčešće olovku ili CFA 100.
I došli smo do raskršća. Zahvaljujući Habibuu uspjeli smo besplatno naći prijevoz do Djennea. Jedino smo morali platiti trajekt (CFA 1000) jer se Djenne nalazi na riječnom otoku i do njega se dolazi samo trajektom. U Djenne smo stigli oko 15:00-16:00 sati. Odlučili smo odsjesti u Chez Baba, u samom centru grada, 100-ak metara od poznate đamije Djennea. Soba je CFA 3250, spavanje na krovu na madracu s mrežom protiv komaraca CFA 2250. Hotel ima internet (onda kada rade telefonske linije), restoran (doručak CFA 750, ručak/večera od CFA 1500), može se fotokopirati, telefonirati itd. Tuševi su zajednički. Habibu nas je poveo u razgled Djennea, jednog od najslikovitijih gradića zapadne Afrike. Djenne je počelo kao Jenné-Jeno, 3 km od današnjeg grada, oko 250. godine prije Krista i bilo je navodno prvo mjesto u Africi gdje je korišteno željezo. Oko 1400. godine mjesto je napušteno i ljudi se sele u današnji Djenne koji je u 14. i 15. stoljeću na vrhuncu svoje moći. Danas mnoštvo turista dolazi u Djenne vidjeti ne samo njegovu veličanstvenu đamiju od blata, dovršenu 1905. godine (po nacrtima iz 11. stoljeća), već i slikovit sajam ponedjeljkom kada mještani iz svih okolnih, ali i daljih sela dolaze u Djenne prodati svoje proizvode. Habibu nas je najprije odveo do đamije, najveće građevine od blata na svijetu i pod zaštitom UNESCO-a, koja je nažalost zatvorena za ne-muslimane nakon što su neki Talijani ovdje napravili photo-shoot s oskudno odjevenim ženama. Neki stvarno nemaju srama. Zanimljivo je da svake godine nakon kišne sezone oko 4000 mještana Djennea radi zajedno na obnovi đamije koju kiše tijekom sezone znatno oštete budući da je od blata. Otišli smo i na terasu jedne od kuća kako bismo iz druge perspektive vidjeli đamiju, šetali se ulicama grada. Nažalost, na svakom koraku nailazili smo na prljavštinu, a najupečatljivija (najviše zbog mirisa) bila je otvorena kanalizacija - kanalizacijski potoci teku sredinom većine ulica. Iz svake kuće postoji otvor kroz koji se otpadna voda ulijeva u dotični kanal. Uvijek morate gledati gdje hodate da ne biste slučajno ugazili u g****. Kad bi se rješilo pitanje kanalizacije, Djenne bi bio još ljepši.
Čim je pala noć, vratili smo se u hotel. Uz zvukove bubnjeva te ples mještanki večerali smo u dvorištu hotela. U Chez Baba imaju odličnu rižu s umakom od povrća za CFA 1500. Noćas smo odlučili spavati na krovu.

08.11.2004. u 15:44 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 15 - 18. listopada 2004.

Spavanje na krovu bio je odličan potez. U početku je bilo toplo, ali s vremenom je počelo puhati tako da je noć protekla veoma ugodno. Čak je u rano jutro bilo i malo prohladno. Doručkovali smo u hotelu (CFA 750) - marmelada, margarin na kruhu, a za piti smo mogli birati mlijeko, kavu ili čaj. Oko 08:30 sati s Habibuom smo krenuli u još jednu šetnju gradom, prije nego li počne prava sajamska ludnica. Sajam obično počinje oko 08:00 i traje do oko 16:00 sati, ali je najbolje posjetiti ga oko 12:00-14:00 sati kada je najživlje. Do tada nas je Habibu odveo u Mission Culturele, muzej u kojem je ispričana povijest Jenne-Jenoa i Djennea (donacija CFA 500). Bilo je zanimljivo slušati o povijesti ovoga grada. Nažalost, vodič je bio na francuskom tako da nisam uspio sve razumjeti. Putem do muzeja i natrag uživao sam promatrajući ljude kako idu prema sajmu sa svojim proizvodima, ali i žene koje peru robu u rijeci, djecu koja se kupaju, ribare... Prekrasni prizori za prekrasne fotografije. Danas nas je Habibu odveo i do groba Tapame Dienepo, mlade žene koju su žrtvovali ovdje u 9. stoljeću nakon što je poglavica sela rekao da je grad koruptiran i da će ga jedino spasiti ljudsko žrtvovanje.
Na sajam smo došli kad je bio na vrhuncu - oko 13:00 sati. Đamija predstavlja prekrasnu kulisu, a na "pozornici" mnoštvo štandova i ljudi koji prodaju hranu, tkanine, posuđe, proizvode od slame... Ovo je odlično mjesto za opskrbiti se pravim suvenirima, probati lokalnu kuhinju, promatrati ljude. Zahvaljujući Habibuu uspjeli smo doći veoma jeftino do nekih suvenira: npr. autentični malijski šešir od slame s ukrasima (CFA 2500, umjesto CFA 6000), posude i žlice napravljene od kore nekog lokalnog voća nalik dinjama (ukupno CFA 700)... Habibu nas je danas odveo i u radionicu fulanijskog nakita (Fulani je jedno od malijskih plemena, jedno od njihovih sela ćemo sutra posjetiti u okolici Djennea) te u radionicu bogolana. Bogolan je lokalna tkanina koja se boji ručno i prirodnim bojama - uglavnom crna, smeđa, narančasta. Kupio sam jedan bogolan za EUR 10. Oko 14:00 sati vratili smo se u hotel jer je vani postalo nepodnošljivo vruće. Afrika je prekrasna i sigurno ću se jednog dana vratiti, ali jedina stvar koja mi smeta je vrućina. Na otvorenom sigurno ide i preko 40°C.
Iznenadilo me koliko turista ima u Djenneu, ali i uopće u Maliju. Mislio sam da ću biti jedan od rjetkih. Kako li sam se samo prevario! Nakon dnevnog odmora, krenuli smo u još jednu šetnju po sajmu. Najprije smo otišli promjeniti novac i tamo me dočekalo iznenađenje. Iako je Mali veoma siromašna zemlja, jedna od pet najsiromašnijih na svijetu prema UN-u, novčanice od EUR 5 i 10, a čak i EUR 20, uopće ne mjenjaju ili u najboljem slučaju mjenjaju po veoma lošem tečaju. Morao sam prihvatiti jer mi je novac hitno trebao. Čak razmišljam da prodam svoju Nokiju. Ovdje je mobitele teško pronaći tako da mi na svakom koraku daju ponude za mobitel, ali i Swatch ručni sat. Navečer smo opet slušali glazbu bubnjeva.

08.11.2004. u 15:43 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 16 - 19. listopada 2004.

Uporni pijetao probudio me već prije 06:00 sati. Tako je bilo i prošlog jutra. Čim počne, ne gasi se sljedeća dva sata, a kukuriče u pravilnim razmacima od oko 10 sekunda.
Danas ujutro idemo u posjet dvama selima plemena Fulani i Bozo - Senessa i Sirimou. Za CFA 5000 po osobi jedan mještanin sredit će nam prijevoz do sela i natrag konjskom zapregom, takse u selima te razgled. Mali je zemlja u kojoj žive razna plemena: Peul (Fulani), Bozo, Bambara, Tuareg... i svi govore svojim plemenskim jezicima. Radi lakše komunikacije služe se francuskim, kao službenim jezikom, koji je ostatak nekadašnje francuske kolonizacije. Dan nije započeo dobro jer naš današnji vodič Amadou nije došao u dogovoreno vrijeme, u 08:00 sati, već sat kasnije što nas je malo revoltiralo jer je zbog vrućine u sela najbolje otići što ranije. A konjska zaprega je bila priča za sebe. Konj je jedva mogao potrčati tako da smo se od sela do sela kretali 5 km/h. Tako mi ga je bilo žao. Naša prva postaja bila je Senessa, selo Peula ili Fulanija. Mjesni poglavica proveo nas je po selu i objasnio da je Senessa glavni grad plemena Peul (Fulani) i da ondje živi 1830 stanovnika od ukupno oko 4000 Fulanija koji su raštrkani po čitavom Maliju: od Djennea preko Moptija do Timbuktua i njihove okolice. Šetnja kroz Senessu, a kasnije posebice kroz Sirimou, je poput šetnje kroz neko prošlo vrijeme. Nema struje, voda se dobiva iz okolnih (prljavih) jezera i rijeka, nema kanalizacije već se sve slijeva na ulicu, nema u kućama kućanskih aparata ni modernog posuđa već samo ognjište, jednostavne posude od drva ili gline i jednostavni kreveti od trstike. Ali unatoč oskudici svi su veoma srdačni i veseli. Čim vide došljaka, i to još bijelog, trče ususret, rukuju se. Svi pozdravljaju i obavezno pitaju 'Ça va?' (Kako je?). Jedino su nas se najmanja djeca, u majčinom naručju, bojala i plakala. Na trenutak bilo je preko pet dojenčadi koja su od straha plakala, a majke su ih tješile. Nezaboravljiv prizor. A malo veća djeca veoma vesela čim prime neki poklon poput olovke, slatkiša, keksa... Ovakvi prizori me samo podsjećaju zašto sam izabrao Afriku za moju ovogodišnju destinaciju. Kao i svim drugim putnicima po Africi, i meni se ona uvukla pod kožu. Velika zanimljivost Fulanija jest da žene bojaju područje oko usnica crnom bojom (ne bojaju usnice) te na ušima imaju velike naušnice zlatne boje (što je žena bogatija, to su naušnice veće). Također, neudate Fulani žene imaju gole grudi. Čim se udaju, pokrivaju ih.
Nakon Senesse krenuli smo prema Sirimou, selu plemena Bozo koje živi uz rijeke i jezera i bavi se najviše ribolovom. Konjskom zapregom smo došli pred samo selo, a potom smo se morali prebaciti u kanu koji nas je odveo preko rijeke (ili jezera) u Sirimou. Po našem dolasku odmah su prema nama pohrlila gotovo sva seoska djeca. Čini se da je Sirimou još izoliraniji od Senesse jer su nas djeca gledala sa čuđenjem: doticali su nam kožu, kosu, gledali odjeću, obuću, sat... I ono što nas je najviše iznenadilo u Sirimou jest da ima jako puno djece, a malo odraslih. Kako nema puno hrane, a ni vode (svi piju prljavu vodu iz rijeke/jezera), žalosno je bilo vidjeti djecu s nabreklim trbusima i ogromnim pupkovima. Po najvećem suncu napustili smo Sirimou i krenuli prema 5 km udaljenom Djenneu. Sunce nas je opeklo - dobili smo lijepu crno-crvenu boju, a ja sam skoro dehidrirao jer sam zaboravio uzeti vodu na današnji izlet. U Djenne smo se vratili oko 13:30 sati nakon prekrasno, ali toplo provedenog jutra.
Poslijepodne smo proveli odmarajući se u Chez Baba. Večer je bila neobično mirna: malo ljudi, bez glazbe bubnjeva (koji izgleda sviraju samo uoči i na dan velikog sajma - nedjelju i ponedjeljak). Naša posljednja noć u Djenneu.

08.11.2004. u 15:42 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 17 - 20. listopada 2004.

Bila su prošla 04:00 sata kada je pijetao počeo kukurikati. Mnogo ranije nego prijašnjih jutara. Pokušao sam nastaviti spavati do 06:00 sati kada je trebalo započeti sa spremanjem stvari za put (kojih baš i nije malo s obzirom da smo napravili dobar shopping prijašnjih dana). Jučer navečer uspjeli smo jedva jedvice pronaći prijevoz za Sevaré jer nakon ponedjeljka (velikog sajma), transport iz/u Djenne je veoma ograničen. Jedna opcija bila je čekati da se obični bus napuni što bi se moglo čekati i nekoliko dana (cijena CFA 2500 + CFA 1500 za prtljagu) ili unajmiti auto što bi nam znatno skratilo muke. Vlasnik hotela Chez Baba je također morao nešto obaviti u Sevaréu tako da smo s njim unajmili auto. Platili smo ga CFA 20000÷3, a Chez Baba je platio ostatak od CFA 40000. Djenne smo napustili oko 07:00 sati i već smo oko 09:30 bili u Sevaréu gdje nas je dočekao Habibu (Bebe) koji će također biti naš vodič za zemlju Dogona. Još prije par dana s njim smo dogovorili 6 dana/5 noći u Dogonu za CFA 12500 po danu po osobi (sa svim taksama, hranom, transportom, vođenjem), što je prihvatljiva cijena jer smo saznali da po danu "all inclusive" aranžman stoji CFA 10000-12500 po osobi. U Sevaréu smo sačekali neko vrijeme (oko sat vremena) da se napuni taxi brousse za Bandiagaru, našu polaznu točku za zemlju Dogona. U Maliju postoji bus transport, koji je veoma spor, ali jeftiniji, te taxi brousse koji prima 9 ljudi i čeka se dok se ne napuni, odnosno dok se ne nađe 9 putnika. Taxi brousse je nešto skuplji, ali puno brži od busa. Taxi do Bandiagare platili smo CFA 2000 + CFA 500 za prtljagu. S nama su išli još jedan francuski stariji par te nekoliko mještana. U Bandiagari smo već bili prije 13:00 sati i odmah otišli u Auberge Kansaye, najjeftinije prenočište u mjestu (CFA 3000 po osobi) gdje su sobe, kako kaže Lonely Planet vodič, spartanske, ali čiste. U sklopu hotela je i restoran gdje je riža s umakom od povrća CFA 1000, omlet CFA 900, couscous i spaghetti od CFA 1250... Oko 16:00 sati došao je Habibu da nas odvede u razgled mjesta. Bandiagara je jedna od tri polazne točke za istraživanje zemlje Dogona (ostale dvije su Bankass i Sangha) i naziva se glavnim gradom Dogona. Riječ je o jednom veoma mirnom mjestu gdje su također, kao i svugdje drugdje u Maliju, ljudi veoma gostoljubivi i ljubazni. Prošetali smo ulicama Bandiagare. Bebe nam je pokazao togunu, mjesto gdje se sastaju gradske/seoske starješine kako bi raspravljali o važnim stvarima, potom kovačnicu, đamiju, a usput su nas Bebeovi prijatelji pozivali u svoje radionice u kojima su nam nudili suvenire Dogona poput drvenih vratiju, maski, kipića. Na povratku u hotel probao sam jedan od lokalnih specijaliteta kojeg prodaju na ulici. Riječ je o mini-palačinkama od riže s lukom koje se peku u posebnim posudama na vatri. Za CFA 25 dobiju se dvije. Nakon nekoliko noći na otvorenom, noćas spavamo u sobama. Što će biti zanimljivo!

08.11.2004. u 15:41 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18 - 21. listopada 2004.

Noćas je u sobi bilo kao u pećnici. Zbog vrućine gotovo da nisam spavao. U Maliju je najbolja opcija spavati na otvorenom, na krovu kuće.
Danas počinje naša 6-dnevna avantura po zemlji Dogona, koju mnogi opisuju kao najslikovitije mjesto zapadne Afrike. Pleme Dogon živi u kanjonu istočno od Bandiagare (tzv. Falaise de Bandiagara) gdje su se doselili oko 1300. godine bježeći pred drugima koji su širili islam. Zahvaljujući izolaciji u kanjonu Bandiagare, Dogoni su se uspjeli oduprijeti islamizaciji i danas je velika većina Dogona animisti tj. sačuvali su svoju tradicionalnu religiju. Svijet je upoznao Dogone tek 1948. godine preko knjige jednog francuskog antroploga, Marcela Griaulea. Danas sve više i više turista dolazi posjetiti jedinstvenu kulturu Dogona. Dogoni su poznati po veoma kompleksnoj arhitekturi, religiji, kozmologiji... Vjeruju da su zemlja, mjesec i sunce stvoreni od istog božanstva kojeg zovu Amma. Zemlja je stvorena u obliku žene i s njom je Amma začeo dva bića u obliku zmija koje zovu Nommo, a za koje Dogoni vjeruju da obitavaju u rijekama i jezerima. Kasnije je Amma stvorio dva čovjeka - muškarca i ženu - koje je Nommo obrezao i koji su potom dali 8 djece, a ona se smatraju precima svih Dogona. Broj 8 je važan broj kod Dogona, a preci su predstavljeni u obliku zmije, kornjače, škorpiona, krokodila, žabe, guštera, zeca i hijene. Amma je također stvorio zvijezde, a najvažnija je zvijezda Sirius. Maske su veoma važne u kulturi Dogona. One igraju važnu ulogu u religijskim svečanostima. Najvažnija svečanost zove se Sigui koja se održava svakih 60 godina (posljednja 1960-tih i sljedeća 2027.). U vrijeme siguija Dogoni maskama i plesom pripovjedaju priču o svom porijeklu. Druge svečanosti, koje se održavaju od ožujka do svibnja, u čast su predaka, prethode prvim kišama itd.
Današnji dan počeo je veoma rano. Probudili smo se prije 06:00 sati da bi oko 06:30-07:00 krenuli autom od Bandiagare do Djiguibomba, sela koje je smješteno na vrhu litica i odakle počinje naše pješačenje. Do Djiguibomba bilo je potrebno oko sat vremena. Po dolasku smo doručkovali, a potom krenuli s Bebeom u šetnju našim prvim selom Dogona. I ovdje smo naišli na veliko gostoprimstvo , svi su nas pozdravljali, djeca trčala prema nama, hvatala nas za ruke i tražila cadeau. U Djiguibombu smo se po prvi put susreli s arhitekturom Dogona: kuće od blata, žitnice sa stožastim krovom od slame... Bebe nam je objasnio da se žitnice grade na 9 kamena potpornja, kako žitnica ne bi bila posve na zemlji, a na koja se zatim stavlja drvo. Potom se od blata gradi objekt. Razlika između žitnica muškaraca i žena jest da su one muškaraca puno veće, unutarnji prostor je nepodijeljen i koristi se za čuvanje prosa, dok su žitnice žena manje, uvijek podijeljene iznutra na četiri dijela te se ondje čuva sve ono što je potrebno za prehranu, npr. riža, rajčice itd. - sve osim prosa. Dio dogonske kulture su i prekrasno izrezbarena ulazna vrata kuća koja su obično ukrašena simbolima Dogona poput kornjača, krokodila, ljudi... Dogoni jesu animisti, ali ipak ima i nešto muslimana te čak katolika (ako je neka kuća katolička, na vratima je kredom nacrtan križ). U Djiguibombu vidjeli smo i togunu, mjesto sastajanja seoskih starješina. U togunu mogu ući samo muškarci, a samo oni stariji mogu pričati, dok žene ostaju vani i izvana slušaju razgovore. Prva etapa našeg pješačenja po Dogonu je 5km od Djiguibomba do Kani Kombolea, mjesta na dnu litica. Trebalo se dakle spustiti niz nekoliko stotina visoke litice (s kojih se pruža prekrasan pogled na Falaise de Bandiagara tj. zemlju Dogona) što smo učinili u sat vremena. U Kani Komboleu smo se odmorili, a potom imali ručak (couscous s povrćem te voće i čaj). Probao sam malijski čaj od mente koji se znatno razlikuje od marokanskog - puno je jači, ponekad čak toliko da ga onaj tko nije naučen na njega ne može piti. Danas je sajmovni dan u Kani Komboleu tako da je bilo lijepo vidjeti puno ljudi na jednom mjestu. Naravno, ovaj je znatno znatno manji od sajma u Djenneu koji smo vidjeli pred neki dan. Dogoni koriste tjedan od 5 dana i svaki je dan sajam u nekom drugom selu. Tada se ondje okupljaju ljudi iz tog sela, ali i bliže i dalje okolice. Osim sajma Bebe nam je pokazao i kuće Tellema, veoma malih ljudi koji su prije Dogona živjeli u malim kućicama u stijenama. Kako je do njih bilo teško doći, Dogoni vjeruju da su Tellemi mogli letjeti. Nikakvih antropoloških dokaza nemamo o Tellemima. U našoj šetnji po selu upoznali smo i starca koji radi uže od vlasi baobaba koje je, kaže Bebe, mnogo čvršće od onih modernih, plastičnih. Nažalost, Dogoni se ne vole slikati tako da ni ovaj starac nije dopustio da ga ovjekovječim svojim fotoaparatom.
Kada je vrućina malo pala, krenuli smo 3km prema selu Teli gdje ćemo noćiti. Pješačenje je veoma brzo prošlo - od Kani Kombolea do Telija trebalo nam je svega 30-45 minuta. Večera je u Teliju bila izvrsna: spaghetti alla dogonese (u umaku od rajčice, luka, malo papra i drugih začina te piletina) i na kraju obilato voće (između ostalog s izvrsnim mangom). Saznali smo da je Bebe, osim dobar vodič, i odličan kuhar jer je on pripremio današnju večeru. Nakon večere Bebe nas je zabavljao zagonetkama. Noćas je spavanje na krovu, pod otvorenim nebom.

08.11.2004. u 15:40 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 19 - 22. listopada 2004.

Noćas baš i nisam puno spavao. Ali ovaj put ne zbog vrućine (s te strane je bilo veoma ugodno), već najprije zbog kiše koja je u 02:00 sata počela padati i padala je 10-tak minuta, potom zavijanja magaraca u 03:00 sata, kukurikanja pijetlova u 04:00 sata te konačno i zavijanja magaraca i kukurikanja pijetlova istovremeno (pravi orkestar) u 05:00 sati. Bilo je lijepo slušati kasnije kako se budi selo.
Nakon doručka uspeli smo se na sredinu litica iznad Telija kako bismo vidjeli mjesto koje su Dogoni naselili prije nego li su se spustili u nizinu. Odandje se pruža prekrasan panoramski pogled na današnji Teli: mnoštvo kuća od blata, đamija i jedine dvije zgrade koje su se isticale u mnoštvu su škola i crkva. Bebe nam je objasnio da gotovo svako selo ima svoju školu koju djeca pohađaju šest godina. Kasnije nastavljaju školovanje u većim centrima u blizini poput Bandiagare, Bankassa ili Kora. I konačno, oni najmarljiviji odlaze na školovanje u Bamako. U seoskim školama djeca uče povijest, zemljopis, matematiku..., a od jezika francuski i bambara. Jezik Dogona rjetko se uči u školi. On se od malih nogu uči kod kuće.
Od Telija do Endea, gdje ćemo ručati, pješačili smo 4km. Putem smo susretali mnoštvo zemljoradnika (zemljoradnja je glavno zanimanje Dogona) - većina obrađuje proso, najvažniju dogonsku kulturu od koje Dogoni proizvode pivo. Nadam se da ću ga uspjeti degustirati. Po dolasku u Ende smjestili smo se u jedan dražestan campement s dvorištem ukrašenim dogonskim kupovima, stolicama i drugim suvenirima. Otuširali smo se i sačekali današnji ručak: riža s umakom od rajčice, lukom i slatkim krumpirom, a za desert puno manga koji je ovdje puno sočniji i ukusniji nego kod nas. Malo prije 15:00 sati krenuli smo na novo pješačenje: najprije po Endeu gdje smo posjetili mjesto gdje žene proizvode indigo tkaninu, a potom prošetali ulicama gdje su na zidovima kuća izložene bogolan tkanine te razni umjetnički predmeti od drva za prodaju. Put od Endea do Begnemata, našeg prenočišta, dug je oko 10km, s tim da je posljednjih 2-3km uspon na litice na čijem gotovo vrhu je smješten Begnemato, rodno mjesto našeg vodiča Bebea. Mislio sam da neću izdržati ovaj dio puta. Skoro sam ispustio dušu. Koliko puta sam proklinjao što sam uopće odlučio pješačiti po Dogonu po ovakvoj vrućini. U Begnemato smo stigli po mraku, brzo se otuširali, večerali te otišli spavati sretni što smo se ipak dočepali Begnemata.
Puše lagani vjetar. Bit će odlično za spavati.

08.11.2004. u 15:39 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20 - 23. listopada 2004.

Najbolje odspavana noć u Maliju. Cijelu je noć puhao lagani vjetar, tako da nije bilo toplo, a kako se campement nalazi na rubu sela, nije bilo ni toliko buke kao ostalih noći.
Pijetlovi su nas probudili već oko 05:00-06:00 sati. Nakon doručka, Bebe nas je odveo u kratak razgled svog mjesta. Begnemato je smješten skoro na vrhu litica i podijeljen na tri dijela: animistički, muslimanski i katolički, ali tri zajednice uvijek surađuju. Begnemato je odličan primjer vjerske tolerancije. U okolici Begnemata priroda je oblikovala stijene koje izgledaju poput skulptura. Prekrasan pejzaž...
Naša prva današnja etapa dugačka je oko 10km. Nastavljamo hodati po vrhu litica prema mjestu koje se zove Dourou. Putem smo susreli jednog Švicarca (kojeg susrećemo u prolazu već zadnja dva dana). Kako se i on sa svojim vodičem kretao prema Dourou, zajedno smo hodali i razgovarali zadnjih par kilometara. Putem smo naišli na nekoliko potoka i malih jezera, polja riže i prosa i naravno mnoštvo radišnih Dogona. U ovih zadnjih par dana uočio sam da Mali baš i ne oskudijeva vodom. Jedini problem je što je voda onečišćena jer sva kanalizacija odlazi u rijeke i jezera. Nema septičkih jama. Kad bi se stanovništvo naučilo pročišćavati vodu, a uz to izgradilo kanalizacijski sustav, svima bi bilo puno bolje. Ali za takve projekte je potrebno mnogo novca, a Mali ga baš i nema. U Dogonu sam primjetio da je voda malo bolje kvalitete od ostatka zemlje zato jer zahvaljujući Japancima i njihovom novcu u selima uzduž Falaise de Bandiagara izgrađene su pumpe koje pumpaju vodu s dubine od 20 i više metara. Kako mi je novac gotovo pri kraju, umjesto kupovine vode u bocama (koja je u Dogonu nešto skuplja, 1.5L=CFA 1000), prokuhavam vodu s pumpa i od nje radim čaj koji potom hladim. Ledeni čaj je odličan za pješačenje i žeđ.
Malo prije podneva stigli smo u Dourou gdje nas je dočekalo mnoštvo turista. Jedva smo našli mjesto za današnji ručak. Kako je Dourou na pola puta, a i dobro povezan s Bandiagarom, mnogi ili ovdje počinju ili završavaju svoje pješačenje, a tu su i oni koji se poput nas zaustavljaju na par sati radi odmora. Današnji ručak bio je "a la italiano" - tjestenina u običnom umaku od rajčice - ali odličan. Za desert - naravno, sočan mango.
Naša poslijepodnevna etapa bila je najljepša do sada. Pješačili smo oko 5km - od toga većinu po liticama, a zadnjih 1-2km spuštali smo se kroz nezaboravan kanjon (koji je jedino mogla napraviti neka velika rijeka) prema selu Nombori gdje ćemo večeras prenoćiti. Kroz kanjon uređena je kozja staza, napravljene stepenice od naslaganog kamenja, iznimno visoke stijene s lijeva i desna, snažan osvježavajući vjetar i prekrasan pogled na nizinu dokle pogled seže. Teško za opisati. Treba doživjeti.
U Nombori smo stigli oko 17:00 sati, dovoljno za tuširanje prije nego li padne mrak. Nombori me veoma podsjeća na dom. Doduše ne toliko koliko Essaouira u Maroku. Dvorište campementa u kojem se nalazimo puno je cvijeća, tu je i vinova loza (što drugdje u Maliju nisam primjetio), a kako je campement smješten na povišenom mjestu u selu, na njegovom rubnom dijelu gdje već počinje šumica, navečer se mogu čuti zrikavci. Neobično puno zelenila. Veoma smirena atmosfera.

08.11.2004. u 15:38 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 21 - 24. listopada 2004.

Noćas je u Nomboriju bilo veoma živo. Cijelu noć su se čuli bubnjevi i pjesma. Bebe nam je jutros objasnio da su se u Nomboriju okupili i stanovnici okolnih sela te prisustvovali tradicionalnoj svečanosti koju prati glazba, pjevanje, ples, ali i hrvanje najsnažnijih ljudi sela i okolice. Svečanost se održava u vrijeme kad se skuplja proso po poljima, a svake četiri godine. Noć je bila vjetrovita i ledena, ali bilo je veoma ugodno za spavati. Doručak je zadnja dva dana nešto drugačiji. Umjesto kruha, sada dobivamo neku vrstu fritula koje su ovdje u Dogonu zamjena za kruh. Odlična su okusa i baš mi prijaju ujutro.
Danas je nedjelja i stoga pješačimo samo ujutro, ALI čak 14km. Kad nam je Bebe sinoć saopćio tu "radosnu" vijest, pao nam je mrak na oči. Odmah smo se sjetili etape Ende-Begnemato. Odlučili smo hodati dok budemo mogli, a potom uzeti odmor. Sunce je, kao i obično, počelo veoma rano pržiti. Ali unatoč tome, uspjeli smo bez zaustavljanja preći svih 14km (oko 2.5 sata) od Nomborija do naše današnje destinacije - Tirelija, kojeg mnogi hvale kao jedno od najslikovitijih sela. Bebe nam je otkrio da je danas u Tireliju sajam. Dakle, nakon Somadougoua, Djennea i Kani Kombolea, imat ćemo priliku prisustvovati još jednom sajmu zapadne Afrike.
Današnji ručak nije bio ni tjestenina ni riža ni couscous kao obično, već slatki krumpir (koji je, osim što je sladak, i veoma suh) u umaku od rajčice s mesom (koje mi se čini da je kozetina, iako je Bebe rekao da je teletina).
Naša popodnevna šetnja Tirelijem samo je potvrdila ono što su drugi rekli o ovome selu - veoma slikovito, s mnoštvom prekrasnih žitnica sa stožastim slamnatim krovovima. Putem kroz selo naišli smo nažalost i na tužnu sliku Afrike. Prišao nam je jedan bolestan dječak koji je od bolesti jedva stajao. Izgledao je kao da će se svakog trena srušiti.
Danas je i mene, po prvi put na ovom putovanju, uhvatila slabost. Dok smo se penjali prema vrhu sela (Tireli je više nego ostala dogonska sela smješten na padinama), odjednom mi se zavrtilo. Prekinuo sam uspinjanje i sjeo te sačekao da se drugi vrate. Kasnije je sve bilo u redu. Bebe nam je pričao o dogonskom vjenčanju. Dogoni su podijeljeni na kaste i nije moguće vjenčavanje pripadnika različitih kasti. Muškarac mora obitelji svoje odabranice dati znatan miraz, što u naturi, što u novcu, tako da si pripadnici nižih kasti (stočari, ratari, kovači...) ne mogu priuštiti vjenčavanje s pripadnicima viših kasti (plemići). Miraz je i do nekoliko stotina USD, u zemlji gdje je BDP 250 godišnje). Siromašni uvijek ostaju siromašni, bogati uvijek ostaju bogati. Vjenčanje unutar iste porodice je također veoma često. Možda se tako mogu protumačiti razne deformacije kod ljudi koje smo susretali.

08.11.2004. u 15:37 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 22 - 25. listopada 2004.

Tireli ću itekako zapamtiti. Noćas gotovo da nisam ni oči sklopio. U krevet sam otišao oko 21:00 sat, ali već oko 22:30 sata u dvorištu je počeo kukurikati pijetao. Potom su mu se odazvali svi ostali pijetlovi u selu. I tako cijelu noć i cijelo jutro. Dogonska sela su prepuna kokoši i pijetlova, a većina slobodno šeće po selima. Dobio sam dojam da svaka obitelj ima svog pijetla te nekoliko kokoši. Sve bi bilo u redu da pijetlovi kukuriču u zoru, kao što je to uobičajeno, ali ovdje su oni izgubljeni u vremenu i prostoru - kukuriču po cijele dane i noći. Svakim danim pijetlovi se pretvaraju u sve veću noćnu moru.
Amani, što na jeziku Dogona znači 'krokodil', naša je prva današnja destinacija na putu prema Ireliju i Bananiju. Najveća atrakcija Amanija je sveto jezero s krokodilima koje danas baš i nismo vidjeli - samo dvije glave koje izviru iz vode, a prema Bebeu u jezeru ih ima oko 50. Za Dogone su krokodili svete životinje, slično kao što su za Indijce svete krave. Jedna dogonska legenda kaže da su Dogonima, kad su došli u Falaise de Bandiagara, krokodili pokazali vodu i tako im omogućili preživljavanje. U posljednjih par dana naišli smo u zemlji Dogona na mnoštvo krokodila izrezbarenih na vratima, prozorima, stepenicama...
Nastavili smo dalje prema Ireliju, selu naoko sličnom svim ostalim selima koje smo vidjeli u zemlji Dogona, ali ako se pažljivije promotri, uočava se da su žitnice puno više, zdepastije od onih u drugim selima. Oko togune, na glavnom trgu, prekrasne slike dogonskih simboličnih životinja na zidovima kuća.
Za današnji ručak imali smo ponovno couscous. Ovdje u Dogonu ga spravljaju s odličnim umakom, ali nakon 5 dana couscousa, tjestenine i riže, već mi je svega preko glave. Što je previše, previše je.
Navečer smo stigli u naše posljednje selo pod liticama - Banani. Sutra se penjemo posljednji put, prema Bongu i Sanghi, gdje će nas čekati auto za Bandiagaru. Banani mi se čini veoma dražesnim selom. Posebno mi se sviđa campement pod samim stijenama, a s terase se pruža prekrasan pogled na dogonski plato. Gotovo je pun mjesec i navečer mjesečina stvara poseban ugođaj.
Bebe nam je večeras još malo pričao o dogonskim kastama. Postoje četiri kaste: 1) Gouval Gueconbe (plemeniti, kulturni) - opskrbljuju sve ostale kaste, 2) Forge (kovači), 3) Cordune (postolari, krojači...) i 4) Gnan (sirotinja). U novije vrijeme stvara se i peta kasta u koju spadaju npr. vlasnici campementa. Dakle, peta kasta izravno se veže na turizam. Bebe nam je još jednom ponovio da je vjenčanje pripadnika različitih kasti zabranjeno i da će njega npr., kao pripadnika plemenite kaste, obitelj izopćiti ako se slučajno odluči oženiti pripadnicom niže kaste. Pripadnost određenoj kasti je nasljedna tj. Bebe je plemenit zato jer su njegovi otac i majka, djedovi i bake također plemeniti. Ali bogatstvo i pripadnost određenoj kasti nisu povezani jer može biti siromašnih pripadnika plemenite kaste kao i bogatih pripadnika ostalih kasti. Međutim, bogatstvo ne otvara vrata ženidbi s pripadnicima više kaste.

08.11.2004. u 15:36 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 23 - 26. listopada 2004.

Noćas je bilo veoma vjetrovito tako da je bilo teško spavati na otvorenom. A i selo je do kasno u noć bilo veoma živo. Bebe nam je rekao da dogonska djeca plešu, pjevaju i sviraju svaki put kad se približava pun mjesec. Danas napuštamo zemlju Dogona u kojoj smo proveli pet prekrasnih, ali veoma napornih dana. Bez obzira na vrućinu, žuljeve na nogama i velikom umoru, ne žalim što sam posjetio Dogone. Prema Lonely Planetu napravili smo ukupno 73 km pješačeći od sela do sela. Vrhunac pustolovine po zemlji Dogona jest zasigurno upoznavanje ljudi, promatranje ljudi pri obavljanju svakodnevnih poslova. Svugdje gdje smo došli veoma toplo su nas prihvaćali, posebice djeca koja su jurila prema nama i pružala nam ruke (ali nakon par dana i to zna biti veoma zamorno, posebice na vrućini od 35-40°C za koju nismo baš bili spremni). Zahvaljujući Bebeu odlično smo se upoznali i s kompleksnom dogonskom arhitekturom te njihovom povijesti i vjerovanjima. Zemlja Dogona ostat će zauvijek u mom pamćenju. Teško je reći koje mi se mjesto najviše svidjelo jer je svako imalo svoju draž: Teli s prvotnim dogonskim nastambama podno stijena, Ende s prekrasno ukrašenim campementom, Begnemato na vrhu litica okružen skulpturama od stijena i odlično provedenom noći, spuštanje kroz kanjon od Douroua prema Nomboriju, campementi u Nomboriju i Bananiju te Ireli s mnoštvom žitnica. Amani sa svetim krokodilskim jezerom... Mislim da bi zemlja Dogona svakoga mogla zadovoljiti. Pješačenje od Djuigibomba do Sanghe je bio odličan potez, ali ako na raspolaganje nemate 6 dana, predlažem da posjetite dio od Douroua do Sanghe koji je puno ljepši i slikovitiji.
Naša posljednja etapa u Dogonu je 5 km uspinjanja od Bananija do Sanghe. Prolazimo još jednom kroz jedan prekrasan kanjon, susrećemo mnoštvo Dogona koji koriste taj put kako bi se opskrbili u Sanghi, jednom od većih mjesta u zemlji Dogona, 40 km udaljenom od Bandiagare. Uspon smo prošli relativno brzo, a još brže smo našli auto koji nas je odveo u Bandiagaru. Cesta je bila stravična: neasfaltirana, zemljana s mnoštvom rupa. Auto je "plesao" da ih izbjegne. Svako malo na cesti krave, koze i ovce, a u jednom trenutku prelazi se i preko prelijevajućeg jezera. I sve to brzinom od gotovo 100 km/h. Mnogo udaranja glavom u krov auta. Po dolasku u Bandiagaru pokupili smo backpacke u Auberge Kansaye, gdje smo ih ostavili pri odlasku u zemlju Dogona kako nam ne bi smetali (plaća se CFA 1000 po torbi). Odmah smo unajmili auto (CFA 10000 ÷ 3) koji će nas odvesti u Mopti, našu sljedeću destinaciju i jedan od važnijih gradova u Maliju (sa samo oko 40,000 stanovnika), smješten na mjestu gdje se spajaju rijeke Bani i Niger. Od Bandiagare do Moptija može se za puno manje novaca doći taxi brousseom, ali njega treba čekati dok se ne skupe svi ljudi (ukupno njih 9) što bi u ranim popodnevnim satima moglo potrajati. Taxi brousse je najbolje koristiti u jutarnjim satima - što prije pojaviti se na parkiralištu, to bolje. Današnji ručak bio je u Bandiagari gdje smo probali kuhinju Gane koja je veoma popularna u Maliju: kuhana riža s pikantnim umakom od čilija, mesom, lukom i rezancima. Neobično, iznimno ljuto, ali ukusno.
Bebe je otišao s nama do Moptija. Naš plan bio je provesti noć u Moptiju. Najprije smo se uputili prema Mission Catholique, najjeftinijem smještaju u gradu gdje spavanje na terasi košta CFA 2000-2500, ali mjesto je bilo puno. Sljedeće odredište bio je Hotel Deux Reves, ali on je poskupio i najjeftinije je bilo spavati na terasi za CFA 4000 (sobe od CFA 11000/single, CFA 14000/double). I tu sam naišao na veliki problem. Moji novci su pri kraju, bankomata u Moptiju nema (jedini bankomat je BICIM u Bamaku), imam točno za bus do Bamaka te 2 noćenja po CFA 3000. Mirco i Grazia odlučili su ostati u Deux Reves, a ja sam malo porazmislio i odlučio odmah krenuti noćnim busom do Bamaka kako bih pronašao bankomat. Ali tada je uskočio Bebe i ponudio mi da provedem noć kod njegova prijatelja kojeg zove 'Big Brother' (u Africi su svi jedna velika obitelj, svi svima pomažu...). Iako mi je bilo veoma neugodno, odlučio sam prihvatiti ovu ljubaznu ponudu. Bebe kao da nam je svima pao s neba. Jako drag dečko, uvijek spreman pomoći. Čak nije htio ni primiti novac za vodu i voće koje mi je navečer donio. Njegov moto je: "Ako možeš drugome pomoći, zašto ne pomoći?" Kad bi barem bilo više ljudi poput Bebea.

08.11.2004. u 15:35 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 24 - 27. listopada 2004.

Jedva da sam noćas spavao. Bebeovi prijatelji su stalno ulazili i izlazili, bila je velika vrućina, a uz to pojavili su se i komarci. Oko 7:00 sati ujutro digao sam se iz kreveta obukao i krenuo u šetnju gradom. Doručkovao sam na štandovima s hranom kojih je posvuda po gradu. Još jučer, dok smo ulazili u grad, primjetio sam da je Mopti veoma prašnjav i prljav grad. U zraku je toliko prašine da izgleda poput magle. A tu je i nepodnošljiva vrućina. Budući da je riječ o gradu, puno je toplije nego što je bilo u Dogonu, čak i u hladu. I prometni kaos na svakom koraku. Mnoštvo starih, smrdljivih automobila u raspadnom stanju i isto toliko motocikala. Cijelo vrijeme se mora iz opreza gledati lijevo-desno, naprijed-iza. Danas sam, kao i jučer, najprije prošao pokraj đamije u Moptiju, koju su izgradili imitirajući prekrasne đamije u Djenneu i Timbuktuu, ali baš u Moptiju nisu uspjeli postići veličanstvenost dviju spomenutih. Put me potom odveo pokraj tržnice voćem i povrćem prema tržnici umjetnina i suvenira. Ovdje se može pronaći mnoštvo zgodnih stvari iz čitavog Malija. Šteta što nisam pri novcu. Zanimljiva slika bila je vidjeti krojače kako od raznobojnih, živih afričkih tkanina šiju odjeću po mjeri.
Šetnja obalom Banija (Niger je malo dalje) i lukom uvijek je posebno iskustvo. Promatranje raznih brodica koje će upravo krenuti ili uzvodno prema Bamaku ili nizvodno prema Timbuktuu i Gau. Mopti je važna postaja na putu od Bamaka prema Gau. Prodavači tuareške soli iz okolice Timbuktua, prodavači svega i svačega. Jučer navečer Bebe me odveo na 30-minutnu vožnju kanuom po Baniju oko luke. Veoma mi se svidjela slika obale u suton: ljudi se kupaju u rijeci, drugi love ribu, mnogi se ukrcavaju na brodice koje će ih rijekom odvesti do kuća u obližnjim selima.
Na povratku prema sobi naišao sam na Bebea koji je inzistirao da me časti ručkom. Odveo me do jednog štanda pokraj tržnice umjetnina gdje smo ručali isto što i jučer samo manje pikantno. Jesti među lokalnim stanovništvom puno je uzbudljivije i ukusnije nego u nekom high-class restoranu (kojih ovdje u Moptiju ionako nema). Vratili smo se do sobe gdje sam se nažalost morao pozdraviti s Bebeom jer je morao u Djenne, u potragu za novim poslom. Ne znam da li ću mu se ikako moći odužiti za sve što je napravio za mene u ova dva posljednja dana, ali i za odlično vodstvo po Dogonu. Izmjenili smo adrese. Pokušat ćemo ostati u kontaktu.
Malo poslije 17:00 sati napustio sam Mopti i krenuo autobusom natrag prema Bamaku, glavnom gradu Malija, ekonomskom i kulturnom centru zemlje u kojoj sam proveo prekrasna dva tjedna. Autobusna karta koštala je CFA 7500+CFA 1000 za prtljagu. U Maliju postoji nekoliko dobrih ("dobro" u Europi i Africi ne znači isto) i velikih autobusnih prijevoznika poput Bittartransa, Somatre, Binkea, Bani Transporta itd., ali ja sam imao peh da naiđem na jednog od mnogobrojnih privatnih prijevoznika (ovdje u Maliju izgleda da svatko može bez problema obavljati posao bus, taxi prijevoznika i slično). Moja pogreška što nisam ranije inzistirao da pogledam bus. Prijevoznik je bio bezimen, autobus bez prvih sjedala, a i ostala sjedala nisu bila posve pričvršćena. Bez prozora, osim onog pokraj vozača, te prednjih vratiju koja se nisu dala zatvoriti. U bunker ne ide prtljaga već ovce, a prtljaga ide na krov. Čini se da je to u Maliju neko nepisano pravilo jer sam na istu stvar nailazio nekoliko puta tijekom mog boravka u ovoj zemlji. U autobusu je bilo kao u košnici - sva mjesta zauzeta, negdje i po tri-četiri osobe sjede na dva sjedala.
Autobus nije ni krenuo, a već počinju zaustavljanja: sad je vrijeme za jelo, sad za nuždu, sad za molitvu... I tako malo po malo idemo prema Bamaku kad, dva sata od polaska, autobus stane. Vozi pa opet stane. Ali ovaj put guranje nije pomoglo. Stvorio se problem s mjenjačem brzine: brzine se ne mogu mijenjati. Jedan od vozača razumije se nešto u automehaniku i popravlja i popravlja i tako sljedeća tri sata. Za to vrijeme putnici bez problema leže na cesti, u obližnjoj travi - nikoga nije pretjerano briga za čistoću. To je jedna od rjetkih stvari koja mi se u Africi ne sviđa. Na problem čistoće, odnosno bolje reći nečistoće, naišao sam već u Maroku, ali ovdje u Maliju on doseže vrhunac. Ljudi leže posvuda, nema kanalizacije, već se sve izlijeva na ulicu, otpaci se posvuda bacaju, ne vodi se briga o tome jesu li biorazgradivi ili ne... Autobusi već nakon sat vremena vožnje izgledaju kao kokošinjac. Primjera nečistoće je mnogo. Šteta što su rjetki oni Afrikanci koji shvaćaju kako imaju prekrasan kontinent te da ga trebaju čuvati da takav i ostane.
No, vratimo se na naš autobus. Nakon otprilike tri sata, autobus je na oduševljenje sviju prisutnih napokon krenuo. Ali ne zadugo. Malo je vremena trebalo da se pokvari i po treći put. Hvala Bogu, ovaj put nije bilo toliko ozbiljno i uz malo guranja ponovno je krenuo i nastavio put Bamaka.

08.11.2004. u 15:34 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 25 - 28. listopada 2004.

Od Moptija do Bamaka trebalo nam je rekordnih 15 sati (obično oko 9). Bamako nas je u 08:00 ujutro dočekao kišovit. Po prvi put za vrijeme mog boravka u Maliju stvarno je kišilo. I to ne par kapljica, kao što se dogodilo pred par dana u Teliju, već se dogodio pravi prolom oblaka. To je malo snizilo temperaturu, ali je također napravilo i pravi kaos u gradu. Budući da su u Bamaku samo glavne ulice asfaltirane (a i one su upitne kvalitete), stvorilo se mnogo blata. Kao i u Moptiju, i u Bamaku vlada prometni kaos: nebrojeno mnogo starih automobila i motocikala, kojima se pridružuju bicikli, toliko onečišćuju zrak da neki stanovnici Bamaka nose zaštitne maske preko ustiju i nosa. Nakon Moptija Bamako je nažalost najzagađeniji grad koji sam posjetio na svim mojim dosadašnjim putovanjima. Nema semafora, nema pješačkih prijelaza, ulice bez natpisa - za jednog Europljanina Bamako i Mali predstavljaju pravi izazov. Ipak, nakon gotovo dva tjedna u pustoši, Bamako predstavlja kakav-takav povratak u civilizaciju.
U Bamaku sam odlučio odsjesti u Paroisse Catholique (Rue 73, Badalabougou Est, tel. 222-557), smješten na drugoj strani Nigera, preko puta centra, druga ulica desno nakon glavnog mosta u Bamaku - Pont des Martyrs. Ovdje je mnogo mirnije nego u centru, a i bliže je aerodromu, što će biti korisno sutra navečer. Soba je čista, krevet udoban, s mrežom protiv komaraca, ventilator koji radi te kupaonica - sve za CFA 3000.
Nakon tuširanja i kratkog odmora uputio sam se prema centru malijske prijestolnice. Prelazak Pont des Martyrs, glavnog mosta preko rijeke Niger, žile kucavice Bamaka i čitave zemlje, bio je pravi doživljaj. Most je dugačak par kilometara tako da se stvara dojam da se nikako ne stiže na drugu obalu. Hoda se i hoda, izbjegavaju mnogobrojne rupe na pločniku, vidi se suprotna obala, a nikako da se stigne do kraja mosta. Prelazak traje oko 20 minuta. Rijeka Niger jedna je od najvećih afričkih rijeka i okosnica gospodarstva zemalja kroz koje prolazi. Niger izvire u Gvineji u Fouta Djalon visoravni, putuje prema Bamaku, Moptiju, Timbuktuu u Maliju, potom se spušta južno prema Nigeru i Nigeriji i u Nigeriji, kod Port Harcourta, ulijeva se u Atlantski ocean. Šteta što nisam imao više vremena da brodom prijeđem jednu od dionica rijeke Niger u Maliju.
Čim pređete Pont des Martyrs, ulazite u kaotičan centar Bamaka. On počinje glavnim gradskim trgom Lumumba, odakle kreću glavne gradske ulice - Avenije Modibo Keita te Boulevard du Peuple. Oko trga te uzduž spomenutih ulica smještene su brojne banke, turističke agencije, vladini uredi, tržnice... Uputio sam se prema banci BICIM na Boulevard du Peuple koja ima jedini bankomat u gradu i u čitavoj zemlji, a radi samo s VISA karticama. Ali vjerojatno pogađate - bankomat je izvan funkcije. Ništa novo ni iznenađujuće u Maliju. Obližnji turistički ured bio je moje sljedeće odredište. Veoma ljubazno osoblje opskrbilo me je mnoštvom besplatnih brošura o Maliju te mi ujedno dalo informaciju da ću možda moći podići novac u banci BDM, u njihovoj centrali na Aveniji Modibo Keita. I pun pogodak. Preko VISA ELECTRON debitne kartice uspio sam preko POS-a, uz naknadu od CFA 5000, izvući CFA 15000 što će mi biti dovoljno za danas i sutra.
Vrijeme se vani brzo promijenilo. Umjesto kiše i naoblake, stvorilo se sunce koje je počelo pržiti. Odlučio sam se vratiti u hotel i malo odmoriti do poslijepodneva kada će, nadam se, vrućina malo pasti. Oko 16:00 sati sam spreman za novi izlazak u grad. Knjižara u Hotelu de l'Amitie bila je prva na mom popisu. Htio sam pronaći neku knjigu o Maliju, ali nažalost publikacije o Maliju su veoma oskudne. I na francuskom, a posebice na engleskom jeziku. Uputili su me na veću knjižaru "Terre des Mots" iza Hipodroma, ali ni ondje nisam imao sreće. Na povratku sam se zaustavio u internet caféu kako bih pročitao i poslao e-mailove. Na internet planu Mali se očito ubrzano razvija jer moj LP vodič iz 1999. godine navodi da su internet caféi veoma rjetki u Maliju. Ipak, u mojoj šetnji Bamakom, a i neki dan Moptijem, naišao sam na iznenađujući broj mjesta gdje je omogućen pristup internetu. Cijena u Bamaku je CFA 750 za sat vremena. Veza je bila dosta brza.
Nisam ni shvatio da je vani već mrak, a nalazio sam se u ne baš sigurnoj četvrti. Šetnja prema hotelu nije bila posve ugodna jer su ulice Bamaka slabo osvjetljene tako da se teško vidi gdje se staje, a postoji i mogućnost da te netko opljačka. Hvala Bogu meni se to nije dogodilo. Jedino što me iznerviralo do maksimuma bili su taksisti koji očito kad vide bijelca da šeće ulicom, pomisle da traži taksi jer vjerojatno za njega pješačenje predstavlja krajnji napor. Rjetko koji taksist da je prošao, a da nije potrubio ili povikao 'taxi'. Veoma zamorna stvar kad ti trube svakih 10-15 sekundi jer taksija ovdje ima u izobilju, kako onih pravih/legalnih, tako i onih ilegalnih.
Jedva sam dočekao povratak u hotel i odmor nakon burno provedene prethodne noći i dana.

08.11.2004. u 15:33 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 26 - 29. listopada 2004.

Došao je i posljednji dan u Maliju i uopće posljednji dan mojih putovanja ove godine. Ne znam da li da kažem nažalost ili hvala Bogu jer koliko god mi je bilo prekrasno protekla četiri tjedna, toliko sam i umoran od neprestanog pješačenja i razgledavanja.
Mnogi kažu da je Musee National du Mali jedan od najboljih, ako ne i najbolji muzej u Zapadnoj Africi. Stoga sam ujutro otišao u to se uvjeriti. Muzej se nalazi na krajnjem sjevernom dijelu grada, u četvrti u kojoj su između ostalog smještena brojna ministarstva, fakulteti itd. Kako se hotel nalazi na jugu Bamaka i to još s druge strane Nigera, pješačenje me doslovno ubilo. Po dolasku u muzej više nisam osjećao noge. Putem sam naišao na žalosnu sliku jedne siromašne zemlje i njenog glavnog grada - mnoštvo beskućnika i prosjaka. Mnogo više nego u ostalim mjestima u Maliju koja sam posjetio. Moja pretpostavka je da siromašno stanovništvo sa sela bježi u glavni grad u potrazi za boljim životom, trbuhom za kruhom, ali bolji život ne pronalaze te su primorani živjeti na ulici i prositi da bi preživjeli. Stari i mladi, muškarci i žene, a mnoge žene i s malom djecom u naručju. To se događa i drugdje u svijetu, u drugim glavnim gradovima, pa tako i u Bamaku. Musee National du Mali me je, iskreno, razočarao. Očekivao sam puno više. A kad ono samo tri prostorije: jedna s prapovijesnom umjetnosti, druga s umjetnostima raznih malijskih plemena i treća posvećena malijskim tkaninama. Da spomenem da je cijena ulaznice skočila s CFA 500 na CFA 2500 za strance. Malijci plaćaju CFA 500. Lijepe skulpture, maske i ostali predmeti, ali malo preskupa ulaznica za tako mali inventar. Već je prošlo podne kad sam napustio muzej i uputio se u potragu za nekim restoranom ili štandom s hranom. Potraga je potrajala jer su restorani, čak i oni jeftiniji, čini se luksuz u Bamaku, a i u šetnji tržnicama nisam nailazio na štandove s hranom kao što je to bio slučaj u Djenneu ili Moptiju. Čudna stvar! Možda je razlog tome što je danas petak, sveti dan za musliamane, a uz to još traje Ramadan (iako to nije predstavljalo problem prethodnih dana). U jednom trenutku, malo prije 13:00 sati, naišao sam na zatvorenu čitavu ulicu jer su je muslimani ispunili i imali podnevnu molitvu. Konačno sam, nakon sat vremena potrage, naišao na restoran Central gdje je izbor jela bio krajnje ograničen, ali kuhana riža s povrćem i začinima utažila je, barem trenutno, moju glad. Vratio sam se u hotel kako bi se odmorio prije večerašnjeg odlaska na aerodrom.
Royal Air Maroc ima čudne letova za i iz Bamaka. Kad sam dolazio, avion je u Bamako sletio u 02:25 sati. Sada iz Bamaka za Casablancu polazi u 03:25. Netko bi morao ozbiljno popričati s odgovornima u RAM-u jer su avioni u sitne jutarnje sate ubitačni. Na aerodrom u Bamaku došao sam oko 19:30 sati. Od hotela sam najprije pješačio 5km do glavnog autobusnog kolodvora (Gare Routiere) gdje sam preostalih 10km uzeo taxi za CFA 3500. Mirco i Grazia su već bili ondje. Razdvojili smo se u Moptiju prije dva dana. Oni su otišli u Segou, grad na obali Nigera, na pola puta između Moptija i Bamaka, a ja u Bamako. Danas popodne su došli u Bamako i otišli odmah na aerodrom tako da grad nisu ni vidjeli.
Čekanje na aerodromu bih najradije što prije zaboravio. 03:25 sati nikako da dođe. Naš let bio je posljednji. Stolice na aerodromu iznimno neugodne. Aerodrom je tako malen da ga se cijelog prođe u 5 minuta. Čak i kraće od toga. Mogu samo zamisliti kakvi su onda manji aerodromi u Maliju poput onog u Moptiju ili Timbuktuu.
Za razliku od ostalih letova večeras koji su svi odreda kasnili, RAM-ov let za Casablancu bio je točan u minutu. Nakon detaljne sigurnosne pretrage, ušli smo u avion, spremni za polazak. Let je bio posve pun - samo par praznih mjesta. Mnogo turista što me jako iznenađivalo u Maliju jer na Mali nisam gledao kao na veoma turističku zemlju. Mislio sam da ću biti jedan od rjetkih.
Avion je uzletio. Zbogom Mali i hvala na prekrasna dva tjedna. Mali je ispunio i nadmašio sva moja očekivanja. Prekrasna zemlja, iznimno ljubazni i susretljivi ljudi. Nema sumnje da ću se jednog dana vratiti. Tada je na repertoaru posjet Timbuktuu kojeg ovaj put nisam uspio ugurati u svoje planove.
Što mi se najviše svidjelo? Ljudi - njihova otvorenost, spremnost na pomoć. Gdje god sam došao, bio sam toplo primljen. Osjećao sam se gotovo kao kod kuće. Potom nezaboravna zemlja Dogona s kućama od blata, dogonske žitnice, togune, đamije. Ne smije se ni izostaviti tržnica u Djenneu s prekrasnom đamijom u pozadini. Mali mi je u ova dva tjedna pokazao da ima mnogo za ponuditi. Kroz par godina sigurno će biti preplavljen turistima (iako ih je, ponavljam, već i sada mnogo) poput Tunisa, Egipta ili Maroka. Sigurno...

08.11.2004. u 15:32 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 27 - 30. listopada 2004.

Royal Air Marocov let za Casablancu bio je, kao i obično, veoma ugodan. Iznimno ljubazno osoblje, dobar avion, film i glazba da nam prođe vrijeme. Definitivno najbolja avio kompanija s kojom sam do sada putovao. U 07:00 sati avion je sletio u kišnu Casablancu. Sređivanje papirologije na tranzitnom šalteru je potrajalo preko sat vremena. Avion za Madrid kreće u 10:50. Pozdravio sam se s Mircom i Grazijom koji su u 09:10 poletjeli prema Milanu. Izmjenili smo e-mail adrese i međusobno se pozvali u Italiju, odnosno Hrvatsku. Vrijeme do Iberijinog leta za Madrid "ubijao" sam šetajući od duty free shopa do duty free shopa. Ali samo razgledavajući jer su cijene izražene u eurima i dosta visoke.
Let koji je za Madrid trebao krenuti u 10:50 kasnio je puna dva sata. Obrazloženje je bilo kvar na desnom motoru. Kad smo napokon poletjeli, počele su turbulencije. Hrana i piće uopće nisu služeni. Iberia me jako razočarala. Daleko najgori let u životu. Čak su i low-cost avio kompanije Volare i Ryanair bile bolje od čuvene Iberije. Kašnjenje mi je posve poremetilo planove. Namjeravao sam u 3-4 sata, koja sam trebao imati slobodna između dva leta, otići metroom do centra Madrida i kupiti neke knjige za španjolski. Ovako, nije bilo vremena, nego odmah krenuti na check-in za Volareov let za Veneciju u 18:10 sati. Jedva sam uspio prigristi sendvič, ali samo zato jer je i Volare kasnio u polasku oko 30 minuta. Nevjerojatno, ali danas same gužve i kašnjenja. Kad krene, krene.
Volareov let je također bio s mnoštvom turbulencija. Po dolasku u Veneciju, uzeo sam aerodromski bus do željezničkog kolodvora u Mestrama, potom vlak do Trsta gdje me je moja sestra pokupila s autom u 01:00 iza ponoći.
I tako je došao kraj moja četiri prekrasna tjedna u Africi. Kao što su i drugi ranije govorili - Afrika se čovjeku uvuče pod kožu. Vratit ću se! Prije ili poslije...

----------------------------------THE END----------------------------------------

08.11.2004. u 15:31 • 2 KomentaraPrint#^

ISTOK UKRAJINA...

...ili U potrazi za željeznom zavjesom.
Nažalost, kasno sam se rodio. Tek 1981. Kada sam došao do dvoznamenkastog broja svojih godina, Juga je već bila u rasulu. A bolje nije prošao ni Sovjetski Savez. Od nekada velikog SSSR-a nastao je čitav niz država i državica, od Estonije, Latvije i Litve na krajnjem zapadu, do Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i nebrojeno još mnogo državica tamo negdje na istoku. Danas, dvadeset godina poslije, baltičke državice već nekoliko godina uživaju blagodat članstva u Europskoj Uniji. Istok, je još uvijek drugačija priča. Od Bjelorusije, Ukrajine i Moldove preko Gruzije, Armenije i Azerbajdžana do Kirgistana i Tadžikistana ljudi još uvijek muku muče s tranzicijskim problemima, a jedan od njih je što mnogima još uvijek čvrstom rukom upravlja neki od nedodirljivih diktatora. Dvadeset godina poslije... Još uvijek.
Put me vodi u Ukrajinu, nama najbližu bivšu sovjetsku republiku. Najvećim dijelom zato što su nam Ukrajinci privremeno ukinuli vize do kraja listopada, a inače su procedure za dobivanje ukrajinske vize, recimo,...tranzicijske. Treba to iskoristiti. A kada sam preko Lufthanse dobio, koristeći nagradne milje, potpuno besplatnu kartu do Kijeva i natrag, sve se poklopilo.
Ima sigurnih pet godina da sam bio u Estoniji, zasad jedinoj bivšoj sovjetskoj republici koju sam posjetio. Ali Estonija je već tada bila mlada nova članica Europske Unije (2004. godine je ušla s još devet drugih mahom bivših komunističkih država) i već je bila "pozapadnjačena", uglavnom zahvaljujući ogromnom finskom i švedskom kapitalu koji se u nju počeo slijevati odmah po padu željezne zavjese. Sovjetski Savez je tamo već tada bio povijesna neprijatnost (ono što bi Englezi rekli nuisance) i pokušali su se što brže riješiti svega što bi ih podsjećalo na nju. S druge strane, Ukrajina je uvijek bila bliže Rusiji i ovdje bih zaista mogao pronaći ostatke željezne zavjese. Jedna je od najvećih europskih država. Sa svojih oko 603,600 km2, gotovo je dvaput veća od Njemačke, a čak oko 11 puta od Hrvatske! Stanovnika ima oko 46,3 milijuna, a od toga oko 2,8 milijuna živi samo u Kijevu, glavnom gradu.
Uoči i posebice nakon 2. svjetskog rata Ukrajina je bila playground, igralište za Staljina i njegovu kliku. Brežnjev je rodom bio iz Ukrajine. Nadam se da je još uvijek ostalo mnogo onih sovjetskih komunističkih blokova, srpova i čekića, crvenih zvijezda, Lada i svega onoga što se nekako vezivalo za SSSR.
Kiev Borispil, glavna kijevska zračna luka, prvi je relikt sovjetskog vremena. Prvi avion je odavde poletio 1959. godine i od tada ne vidim da se puno promijenilo. Kako je već gotovo ponoć, neonske reklame daju mu malo boje, ali ni one nisu svemoguće. Teško je sakriti sivilo komunističke arhitekture. Policajac detaljno pregledava putovnicu od korice do korice, zatim uzima lupu pa provjerava da li je falsifikat pa još malo. Pa uzima neku knjižicu (valjda da provjeri treba li nama Hrvatima viza). Na kraju udara pečat u putovnicu. Ni dobra večer ni sretno ni doviđenja. Ni najmanji tračak osmjeha na njegovom licu. Sovjetska učinkovitost, bez imalo topline. Doduše, ni naši policajci nisu ništa bolji, ali to je neka druga priča.
Ulazim u stari minibus od 30 mjesta. Ima sigurnih 30-tak, ako ne i više, godina. Klima, naravno - forget it. A ljudi natrpani kao sardine. Neki čak i stoje. Prema ovome, naš Pleso Prijevoz je pravi luksuz. Ali ne smijem se žaliti - košta oko 17 kuna. Što je gotovo u

08.11.2004. u 15:03 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se