Image and video hosting by TinyPic Postoje tamo negdje na Pacifiku neki otoci za koje je malo tko čuo. Južno od Japana, sjeverno od Indonezije, istočno od Filipina, a zapadno... Veliko je plavo prostranstvo Pacifika na zapadu. Tamo su negdje Havaji. Više od sedam tisuća zračnih kilometara daleko. U tom pacifičkoj pustopoljini ima poprilično otoka: Salomonski otoci, Fidži, Vanuatu, Cookovi otoci, Samoa, pa tamo nekakvi otoci uhu jako ugodnih imena kao što su Kiribati, Tuvalu, Tokelau... Na tom Pacifiku smjestili su se i moji otoci - Palau. Malo tko u Europi je ikada čuo za njih. Uglavnom ih posjećuju bogatiji japanski, korejski i tajvanski turisti. Pa čak i za njih je Palau udaljena egzotična destinacija. Tajvan je primjerice oko dvije tisuće petsto kilometara daleko. Koreja i Japan još i dalje. A kako li je tek teško jednom Europljaninu doći do ovih otoka?! Aviokompanije baš i ne pomažu da ovaj zaboravljeni dio Oceanije bolje povežu s ostatkom svijeta. Svega je par letova na dan. Tu su Asiana i Korean Air iz Seula, Delta s tokijske Narite, United iz Manile i Guama te China Airlines iz Taipeja. Nema puno izbora, a time ni konkurencije, što je posljedično vinulo cijene aviokarata za Palau u nezaslužene visine. Ova posljednja aviokompanija, China Airlines, bila je ona "moja". A mojom je postala iz jednog jedinog razloga - negdje pred skoro deset mjeseci neki mali službenik za kompjuterom krivo je stisnuo neku tipku i u svijet odaslao superjeftine aviokarte za Palau. Umjesto da povratna karta iz Europe bude u visini eurske tisućice, karte su se prodavale za svega dvjesto osamdeset eura. Da, dobro stre pročitali. Ne, nije to samo jedan smjer. Tamo i nazad. Nekako mi se čini da je taj mali službenik u kineskom biznisorijentiranom društvu vjerovatno ubrzo morao pokupiti svoje stvari, očistiti ured i naći si drugi posao. Jer nije da je China Airlines prodala par karata po ovoj pogrešnoj tarifi. Iako je trebalo tek koji sat da se uoči greška, te ista ispravi, karte za Palau su prodane stotinama Europljana. Još u Amsterdamu na check-inu gotovo svi su se prijavljivali isključivo za Koror, iako China Airlines leti posvuda po Aziji. Naravno da je bilo tu nešto Nizozemaca, ali brzoprstići bili su Poljaci. Sigurno ih je bilo dvije trećine aviona.
Palau je godinama bio na mojoj "wish listi" svjetskih destinacija. Kako sam često bio u Aziji, nebrojeno puno sam puta gledao kako doći do njega. Iz Kine možda? Ili s Filipina? Indonezija? A kako su se cijene aviokarata čak i iz Azije kretale oko sedamsto eura, uvijek bih naposljetku odustao. Vodio sam se za onom starom: ako sam do Azije kartu platio četiristo ili petsto eura za puno dužu relaciju, nema šanse da za Palau dam sedamsto! Pa i iako je bio visoko na mojoj listi želja. No, uvjerenja sam da se sve jednom ostvari, a samo treba jako to željeti. Dobro, tu mislim na nekakve realne želje. U to ne spada želja svakog čovjeka da mu milijun dolara padne ravno s neba.
Nitko zapravo ne zna koliko ima otoka Palau. Našao sam u različitim izvorima različite informacije. Valjda se tu događa isto kao i kod nas - da li se pod otoke računaju i svi oni grebeni na koje jedva da i jedan galeb može stati. U Hrvatskoj više ne znam što da kažem svojim turistima. Imamo li 1185 otoka? Ili možda u posljednjih godinu-dvije često spominjanih 1240? Da zaključimo: imamo ih mnogo. Kao i Palau. Negdje oko dvjesto pedeset. Kao i kod nas, samo je šačica tih otoka naseljena - njih ukupno deset. Četiri su glavna otoka međusobno povezana mostovima i nasipima: Babeldaob, Koror, Arakabesang i Malakal. Od palauanskih oko osamnaest tisuća stanovnika gotovo svi žive na ova četiri otoka. Koror ovdje prednjači. Nije najveći, ali je glavni i najnapučeniji otok. Dvije trećine Palauanaca živi na Kororu. Sam grad Koror jedino je veće središte u Palauu, a donedavno i glavni grad, sve dok političari iznenada nisu odlučili glavni grad preseliti na Babeldaob, najveći otok, u Melekeok, koji nema ni četiristo stanovnika. Ono što je impresivno je da su Palauanci uspjeli tih oko dvjesto pedeset otoka ukupne površine nekih petstotinjak četvornih kilometara podijeliti na čak šesnaest država! A mi se onda žalimo da nam Hrvatska ima previše županija!
Stranci, ako su i čuli za Palau, sigurno ne znaju da je otoke prve "otkrio" Magellan još 1521. godine te da su ih Španjolci smatrali svojima sve dok nije izdahnulo 19. stoljeće. Jedno vrijeme bili su poznati i pod imenom Karolinskih otoka, pa Novi Filipini, a sve u čast onovremenih španjolskih kraljeva gospodara. Kada je Španjolska 1898. podvila rep u španjolsko-američkom ratu, godinu kasnije otoci Palau prodani su Nijemcima, koji su baš u to vrijeme nakon nacionalnog ujedinjenja i stvaranja moćnog Njemačkog Carstva, htjeli i sami imati nešto kolonija. Malo su tu zakasnili koje stoljeće jer su Španjolci, Portugalci, Britanci, Nizozemci i drugi sve već odavno razgrabili, a Nijemcima je jedini način da dođu do kolonija bio kupovina od posrnulih imperija. Španjolci ionako vjerovatno nisu znali što da rade s tamo nekim otocima usred Pacifika na koje je i Bog zaboravio i koji osim rudnika fosfata nisu imali ama baš ništa. Nijemcima je pak bilo važno samo reći da su kolonijalna sila, pa makar to bilo i šačici tamo nekakvih siromašnih gologuzih i bosonogih pacifičkih otočana.
Nijemci su držali Palau sljedeća gotovo dva desetljeća, a čim su izgubili Prvi svjetski rat morali su ih predati pobjednicima. A pobjednik je na Pacifiku bio Japan. I tako je Palau ponovno promijenio ruke i postao dio Carskoj Japana. Japanci su doduše razvili otoke, pogotovo infrastrukturu poput cesta i mostova, ali i obrazovni sustav pa su ovi otoci još u međuratnom razdoblju imali vrlo visoku stopu pismenosti. Istovremeno velik broj Japanaca naselio se po Palauu, a mnogi su ostali i nakon što je Japan izgubio Drugi svjetski rat. Danas puno Palauanaca ima japanska imena i prezimena, a na licu im se odmah uočavaju japanske crte, iako su tamnoputiji od onih "pravih" Japanaca. Japanski se i dan danas naširoko priča po otocima, iako su službeni jezici samo palauanski i engleski.
Japance su 1945. zamijenili Amerikanci koji su pak otočanima usadili vrlo amerikaniziran način života, vidljiv prvenstveno u obliku tipičnik američkih dinera i fast foodova, gdje je teško dobiti nešto više od raznoraznih hamburgera, hrenovki i pomfrita. Također i u činjenici da Palauanci obožavaju voziti terence, iako im zapravo tako veliki auti i nisu uopće potrebni!
Godine 1994. Palau je stekao nezavisnost, iako je u nekim pitanjima poput obrane i obrazovanja i dalje usko povezan s Velikim bratom preko velike Tihe Bare.
Druga je vrsta povezanosti s Republikom Kinom, odnosno Tajvanom. Palau je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja legitimnom smatra ne vladu Narodne Republike Kine u Pekingu, već onu u Taipeju. Tajvan u Palauu ima svoje veleposlanstvo, kao što ga i Palau ima u Taipeju i to kao veleposlanstvo, a ne pod krinkom nekakvog "ureda za kulturu i trgovinu", kao što ga imaju ostale zemlje. Interes Tajvana za Palau je ekonomske i nacionalne prirode. Ekonomske jer su ovakvi otoci savršeno mjesto za plasiranje svojih proizvoda i za kolonizaciju Kineza, a nacionalne jer Tajvan, pa makar to bio i maleni i na svjetskoj pozornici nezanimljiv Palau, može reći da ima još jednu zemlju koja ga priznaje.

15.11.2016. u 10:49 • 0 KomentaraPrint#^

Koror

"Puno Kineza dolazi ovdje na otoke i kupuje nekretnine.", iznenada je konstatirao taksist kojeg smo jedva pronašli nakon gotovo sat vremena čekanja na malenom kororskom aerodromu. Kako je malo aviona koji slijeću u Palau, a i većina turista ima organizirani prijevoz do svojih hotela, na aerodromu ne postoji taksi stajalište. Taksi se mora pozvati iz grada koji je dvanaest kilometara udaljen od aerodroma. Ljubazna teta za šalterom turističkog ureda okrenula je nekoliko brojeva ne bi li meni i devetorici Poljaka pronašla prijevoz do grada. Jer u Palauu ne postoji nekakav jedinstveni broj za pozvati taksi, već točno moraš znati brojeve pojedinaca. A sedam navečer vrijeme je večere i tzv. rush hour za kororske taksiste. Kada je napokon "uhvatila" jednog, trebalo mu je dobrih pola sata da prevali tih dvanaest kilometara od grada do aerodroma.
"Puno Kineza... Many...", nastavio je. Pod Kinezima ne misli na one mainland Kineze, tih ovdje nema, već na Tajvance: "Dođu na naše otoke i kupe zemlju, kuću, otvore biznis i ostanu. Ali kao stranci, ne mogu samo tako kupiti nekretninu ili otvoriti tvrtku u Palauu. Moraju pronaći lokalca koji će im "iznajmiti" ime. Za tristo dolara mjesečno! Pih! Tristo dolara! Trebali bismo mi lokalci dobivati 75% od njihove ukupne zarade! Ime je ime! Ali možda vlada ubrzo nešto promjeni u tom smjeru."
Ostao sam u nevjerici. Bez obzira na ime ili ne, 75% ukupnog profita veliki je novac za nekoga tko samo sjedi kod kuće, a dok drugi mukotrpno radi. Nisam bio ni dva sata u ovoj zemlji, a već sam naletio na onu staru činjenicu da laki novac izrazito brzo kvari ljude i od njih stvara ljenčine. Viđao sam to po raznim dijelovima svijeta, a ponajprije i puno bliže - kod nas u Hrvatskoj što turizam više cvate.
Gledam kroz prozor taksija. Zapravo je to običan privatni auto bez ikakve oznake taksija. Već je odavna pao mrak i upalila su se svijetla. Kako se približavamo centru Korora, svijetla postaju sve jača, a i promet. S fasada bliješte reklame za trgovine, restorane, salone za masažu... Natpisi su najviše na kineskom i japanskom, a nešto manje na korejskom i engleskom. Samo pogled na njih otkriva tko ovdje caruje. Natpisi na palauanskom jeziku su isto tamo negdje, ali uglavnom mali i neosvjetljeni.
Da se razumijemo, nema tih natpisa puno. Nije Koror nekakav Las Vegas. Zapravo je grad (ako se uopće može tako i nazvati) jedna ulica od ni dva kilometara, a čak ni čitava ta dva kilometara nisu skroz osvjetljena. Uglavnom samo središnji dio. Centar s jednom robnom kućom, supermarketom, par benzinskih postaja i restorana.
Smjestio sam se pri kraju te glavne ulice u DW Motelu kojeg drži simpatična Japanka. Čisto je, odlična lokacija i u Palauu najbliže što bi se moglo drugdje nazvati "budget accommodation". Taj "budget" ovdje me ispada 70 dolara, plus 12 dolara boravišne takse. Ali ako se uzme u obzir da većina smještaja u Palauu vrednuje svoju ponudu u nekoliko stotina dolara za noćenje, onda ovo zaista i jest "budget accommodation".
Cijene u Palauu su astronomske, a veoma loš omjer cijene i kvalitete čini ih još i višim. No, dok god ima Japanaca, Koreanaca i Tajvanaca koji ih žele platiti, cijene će biti takve, ako ne i više. Doma je bilo teško doći do informacija o Palauu i do nekog vodiča. Jedino do čega sam se uspio dokopati bio je stari Lonely Planet za Južni Pacifik i Mikroneziju iz 2006. godine, gdje je par stranica posvećeno Palauu. Uspoređujući cijene iz vodiča s ovima na terenu zaključio sam da su se u deset godina cijene svega uvećale za otprilika dva do tri puta.
Strani turisti su za Palauance laki izvor zarade, krava muzara. Pronaći smještaj ispod sedamdeset do osamdeset dolara je gotovo nemoguća misija, a i taj za sedamdesetak dolara bi u normalnom svijetu koštao upola manje. Dodatne dozvole, koje se naravno plaćaju, potrebne su za razgledavanje bilo kojeg otoka, pa tako treba iskeširati 50 dolara da ti dozvole posjet tzv. Rock Islands, a 15 dolara da nogom kročiš na Peleliu. Ulaznica u običan i ne pretjerano zanimljiv muzej stoji 10 dolara. Na Kororu nema javnih plaža, već su sve u vlasništvu velikih hotela, a za njihovo korištenje naplaćuju nemale cifre pa tako primjerice Palau Pacific Resort naplaćuje čak 99 zelembaća za pristup svojoj svetoj plaži! Ima li uopće ljudi koji ovo plaćaju?! Nadalje, u Palauu ne postoji javni prijevoz, već si osuđen na taksije (ali moram priznati da su taksisti ovdje izuzetno ljubazni i pošteni, vjerovali ili ne), a prijevoz i na najkraćoj relaciji doći će te 5 dolara. Želiš li pak uzeti turu i posjetiti neki od drugih otoka, to zadovoljstvo stajat će te barem 100 do 125 dolara, a češće će ta cifra ići prema 200. I da, ako te nisu dovoljno izmuzli za vrijeme boravka na otocima, na odlasku ćeš na aerodromu morati iskeširati dodatnih 50 dolara takse koja nije uključena u tvoju aviokartu.
Koji dan kasnije saznao sam za skupinu Poljaka koji su uzeli onu jeftinu kartu do Palaua s početka priče i uopće nisu istražili gdje idu. Kada su došli, shvatili su da Palau nije "backpacker friendly" i da baš i nemaju novca pa su pokušali po trojica da iznajme jednokrevetnu sobu. Nisam saznao kako je to završilo...

15.11.2016. u 10:46 • 0 KomentaraPrint#^

Koror...

Prespavao sam veći dio jutra. Nakon jednog spavanja u avionu i drugog kratkog u hostelu u Taipeiju, namjerno sam odlučio ostati cijeli dan u Kororu, iako se, ruku na srce, sve u Kororu može vidjeti u sat vremena. Htio sam se odmoriti i spavati dokle mi se spava i ne ganjati nekakav ludi itinerer, kakvi su moji itinereri inače. U kuhinji u prizemlju spremio sam si doručak i oko jedanaest izašao van. Sunca nigdje nije bilo. Na nebu su bili gusti oblaci da gušći nisu mogli biti. I prokleta vlaga. Ako nešto ne volim, to je onda vlaga kada ti se znoj u potocima slijeva niz tijelo i postaješ sav ljepljiv. Mislio sam da sam se pripremio za trope, ali nakon dolaska iz jesenske Europe i kasnije Tajvana, shvatio sam da te ništa ne može zapravo pripremiti na devedeset posto vlage u zraku. Iako je temperatura malo ispod trideset, ta prokleta vlaga stvara život nepodnošljivim.
Hodam polako niz glavnu ulicu. Pokušavam ići što sporije da se manje oznojim. Ali ne pomaže puno. Neki vjetar dolazi s mora i koliko toliko pomaže razbiti tu vlagu. Ali ubrzo sam posve mokar. Odšetao sam do glavnog muzeja - Nacionalnog muzeja Palaua. Zapravo Koror ima samo dva muzeja. Drugi je privatni Etpison muzej s izlošcima prvih palauanskih kultura. Iako sam studirao povijest, nisam pretjerani ljubitelj muzeja. Krenem nadobudno čitajući i gledajući sve, a onda koncentracija nakon dvadesetak minuta krene u strogi vertikalni pad i shvatim da samo bezveze na kraju hodam po muzeju za kojeg sam iskeširao xy zelembaća, crvendaća ili tko zna čega. Tako se dogodilo i s Nacionalnim muzejem Palaua. Krenulo je dobro, dobio sam lijep informativni okvir o Palauu, a onda su stvari krenule nizbrdo, i ubrzo sam se našao na ulici. Etpison je, naravno, otpao.
U muzeju na karti otoka primijetio sam da iza muzejske zgrade postoji nekakva cestica koja vodi prema moru. Čim sam izašao, odlučio sam ju pratiti. Lako sam ju pronašao. Kako je muzej na vrhu brežuljka, na jednu stranu cesta ide natrag prema centru, odakle sam bio došao, a na drugu prema obali. Za razliku od glavne ulice gdje zgrade izgledaju postojanije, uglavnom od betona, u ovakvim sporednim ulicama Korora, njih svega nekoliko, prevladavaju vale trošne drvene prizemnice prekrivene hrđavim limenim krovovima. Tek je pokoja veća i betonizirana. Skoro sve izgledaju kao da će ih malo jači vjetar jednostavno otpuhati, a što nije baš dobra stvar u dijelu svijeta koji je podložan tajfunima. Nikako mi nije jasno zašto ljudi u ovakvim podnebljima uvijek nanovo riskiraju i svoje živote i svoje vlasništvo gradnjom ovako trošnih kućica. Često na televiziji znamo vidjeti po Americi kako su ljudi zbog tornada ostali bez svega. Da li mi je takvih ljudi žao? Nikako. Sami su si krivi kada grade od "kartona" tamo gdje ne bi smjeli.
Dok hodam niz tu sporednu ulicu i gledam te kuće, počinjem se pitati da li išta od onih dolara koje turisti u velikim količinama ostavljaju iza sebe na Palauu dođe uopće do malih ljudi. Rekao bih ne razmišljajući da ne. Ali onda uočavam jedan nesrazmjer. Ispred tih trošnih drvenih prizemnica uredno su parkirani noviji auti, uglavnom "Japanci" i "Koreanci", nerjetko SUVovi. S registarskim pločicama uvijek samo na stražnjoj strani auta. Očito je da je i ovdje auto statusni simbol. Kako izgleda tvoja krletka, to je manje važno. Važno je da samo ta krletka na prilazu ima parkiran dobar auto i negdje u blizini i natpis 'Beware of the dog', iako se ti psi gotovo nikada ne nalaze iza ograde, već uvijek slobodno hodaju po cesti i laju na sve što se miče pa tako i na mene dok hodam u svojim kričavo narančastim Nikeicama niz ulicu. Nije ugodno jer pasa po Kororu ima previše i, iako me svi uvjeravaju da mi neće ništa, radije bih da su zavezani negdje u dvorištu. Ali takav scenarij ne postoji na Palauu. Otkad sam u Tunisu prije nekoliko godina za dlaku izbjegao napad bijesnih pasa, imam fobiju prema psima koji su pušteni s lanca.
Ulica završava u nečijem dvorištu. Iza kuće je more, ali do mora ne dijeli me samo kuća, već još dva lajava psa. Odlučujem odustati i okrećem se natrag, istim putem kroz sve one pse puštene s lanca.
Taman stižem natrag do muzeja kada se otvorilo nebo. Pravi tropski prolom oblaka. Kao da je Bog baš tog trena odlučio ispustiti svu vodu s neba na Koror. I digao se vjetar. Kišobran u takvoj situaciji ne pomaže uopće. Dobra strana tropa je da raslinje u svoj toj vlazi lijepo buja pa drveće ima velike i guste krošnje ispod kojih je lako pronaći zaklon. Tako sam se i ja stisnuo ispod nekog stabla i pričekao da pljusak prođe. Sekunde su trebale da vodopadi krenu niz cestu s lošim odvodnim kanalom. Vode koja je dolazila s neba bilo je previše. Bio je to moj prvi palauanski tropski pljusak. Prvi od mnogih koji će uslijediti tih dana na Palauu.
Kako to obično biva u tropima, kiša dođe intenzivno i vrlo brzo prođe, i onda je nema neko vrijeme dok se ponovno ne pojavi. Rekli bi Ameri "on and off". U tropima je život s kišom poput igre mačke i miša.
U polumokrom izdanju vraćam se u glavnu ulicu gdje u restoranu kojeg je preporučio sinoćnji taksist odlučujem naći nešto za ručak. Nazvati Rock Island Cafe 'restoranom' je zapravo vrlo pretenciozno. To je pravi američki diner plastičnih stolova i klupa s linoleumom na podu, a na meniju čitava paleta hamburgera, pizza i pomfrita. S ovakvom prehranom nije ni čudo da su Paluanci popunjeniji ljudi, pa čak i oni japanskog porijekla. Palau je zemlja u kojoj su i Japanci debeli. S obzirom da sam trenutno na posebnom proteinskom režimu prehrane te izbjegavam preveliki unos masti i ugljikohidrata u organizam, malo je toga na meniju što meni odgovara. Na kraju uzimam steak s rižom kojeg je dobro trebalo prožvakati da dođem do tih proteina. Dobro da me zubi još uvijek služe.
Nakon ručka odlučujem pronaći tu vražju obalu. Na otoku sam, a nemam uopće osjećaj da sam na otoku. Iza dinera krećem još jednom sporednom cestom (ovaj put bez lajavih stvorenja) i pet minuta kasnije napokon gledam more. Jest da je to nekakav zaljev i ne vidi se gdje je točno izlaz prema otvorenom moru, a ja se nalazim u lučici izletničkih brodica, ali došao sam napokon do vode. Po površini se zbog izletničkih brodica malo presijava ulje, ali ako se pogleda malo iza tog sjaja, čak i u toj lučici može se vidjeti nešto koralja i šarenih ribica.
Više ribica pogledao sam malo kasnije u obližnjem akvariju, zajedno s kornjačama, školjkama, a posebni je doživljaj tzv. touch tank, akvarij gdje posjetitelj slobodno može dirati morske krastavce, ježeve i zvijezde.

15.11.2016. u 10:45 • 0 KomentaraPrint#^

...i još malo Korora

Prije nego napustim Koror za Peleliu, odlazim nakon doručka u lokalnu teretanu. Postoji samo jedna u cijeloj zemlji. I nije na Kororu, već na susjednom otoku Arakabesang, koji je nasipom povezan s Kororom. U nedostatku javnog prijevoza uzimam taksi. Pet dolara.
Teretana je betonska prizemnica u parku uz ocean. Širom otvorenih vrata i prozora. Klimatizacije nema, što trening čini još težim u ovim uvjetima iznimne vlage. Ako sam se na ulici znojio u potocima, sada su krenule rijeke niz moje tijelo. Tek pomaže nakon svake serije stati pred otvoreni prozor i prepustiti se morskom povjetarcu.
Sprave su stare i ruzinave, toliko da sam nekoliko puta tijekom ta skoro dva sata morao do toaleta ne bih li s ruku sprao crvenu boju hrđe. Osim što je većina sprava na izmaku snaga, nekoliko ih je već i odapelo. Teretana je prljava. Iz zvučnika trešti glazba osamdesetih. Ali košta samo jedan dolar.
Po povratku u Koror, uzimam stvari i krećem na brod. Jedini oblik javnog prijevoza na otocima su spori vladini brodovi koji nekoliko puta tjedno povezuju Koror s nekoliko važnijih otoka. Do onih manjih poput Sonsorola na pola puta za Indoneziju brodovi idu svaka tri mjeseca. Iz dva izvora dobio sam informaciju da brod iz Korora za Peleliu ide u dva popodne petkom. Uzimam taksi do luke (za pet dolara, naravno) i na sabirnom sam mjestu u 13:40. Broda međutim nema.
"Gone! Otišao u jedan!", kaže nekoliko lučkih lokalaca. Pokušavam objasniti da ne može biti, da sam imao iz dva izvora informaciju da brod kreće u dva i da možda nismo u pravoj luci. Ali Koror nema dvije luke. Ovo je ta. Kapetan je danas u zadnji čas odlučio krenuti sat ranije, a obavijesti o tome preko radija, kako to obično ide na Palauu, jutros nije bilo.
Ne preostaje mi drugo, nego da se vratim natrag u hotel, gdje sljedećih par sati pokušavam pronaći bilo kakvu drugu opciju. Zovem ja, zove vlasnica hotela u Kororu, zove vlasnik hotela na Peleliuu. Nula. Ništa popodne ne ide više za Peleliu. Zapravo jedina opcija bila je da sam unajmim gliser za četrdesetminutnu vožnju do Peleliua za 320 dolara (sniženo s 400), ali to je bilo previše. Odlučujem naposljetku ostati još jednu noć u Kororu i pronaći nešto za sljedeći dan. Ni tu nemam puno sreće. Subotom je promet jako slab. Nema vladinih brodova, ali zbog lošeg vremena ni privatnih tura na Peleliu kojoj bi se mogao prikrpati za prijevoz. Na kraju Ayako, vlasnica DW Motela, zove Pacific Mission Aviation, jednu od dvije aviokompanije koje lete između otoka, i pronalazi mi mjesto u avionu iz Korora za Peleliu za sljedeći dan u devet ujutro.
Nisam se namjeravao u Kororu toliko dugo zadržavati. Postajalo je dosadno. Pogotovo kada krene kiša. Onda se tu nema što raditi. Jer za razliku od hrvatske obale kada ljeti krene kiša pa turisti pohrle iznenada u grad u shopping centar, kino ili nešto slično, u Kororu nema ničega. Jedine opcije su izgubiti vrijeme u sobi u krevetu ili negdje u nekoj birtiji. Polako osjećam kako tonem duhom pa izlazim van, iako samo što se nije smračilo. Kiša je taman prestala. Hodam sada preko drugog mosta i nasipa na otok Malakal. Ima dvadesetak minuta hoda do njega, ali dovoljno da mi se tijelo ovlaži. I dok prelazim preko nasipa odjednom odlučujem da se bacim u vodu pa kud puklo da puklo. Ne izgleda bajno. Zapravo je to nekakav kanal između dva otoka, uz koji je uređen park. Još dva dana prije, po dolasku u Koror, Ayako mi je na moja pitanja o javnim plažama objasnila da takve na Kororu ne postoje i da se lokalci kupaju u tom kanalu ili, kako se službeno naziva, Long Island Park. Nekoliko se klinaca brčkalo u plićaku. Ja nemam kupaći. Ali ništa zato. Skidam majicu i u svojim kratkim hlačama bacam se u vodu. Nekoliko dana kasnije Amerikanac koji živi na Peleliuu reći će mi da su nedavno baš u tom kanalu ispustili kanalizaciju kada su im se pokvarile pumpe za pročišćavanje otpadnih voda. Bilo kako bilo, osvježen sam.
Nastavljam cestom po Malakalu. Tu su na početku luksuzni resorti, oni u kojima smještaj dolazi po nekoliko stotina dolara. Čitam natpise na fasadama: Palau Vacation Hotel, Palau Cove Resort, Palau Royal Resort, Carp Island Resort... A onda odjednom nestaju i kreću hoteli koji izvana izgledaju tako oronulo da ni psa ne bih stavio da u njima spava: Coral Reef Divers Inn (bolje zvuči, nego što izgleda), Blue Ocean View Hotel... Već je mrak kada se na krajnjem južnom rubu Malakala uz Icebox Park, inače još jedno mjesto za kupanje, ali uz koje znam da se nalazi Postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda pa kupanje ipak ne prakticiram, okrećem i krećem natrag prema Kororu uz usputno zaustavljanje u luci, istoj onoj luci nesuđenog mi broda, u Kramers Cafeu na krigli laganog, ali pitkog lokalnog Red Rooster piva i odličnog tuna steaka u umaku od češnjaka s povrćem.

15.11.2016. u 10:44 • 0 KomentaraPrint#^

15.11.2016. u 10:43 • 0 KomentaraPrint#^

Peleliu

Taman je taksi došao po mene da me odvede na aerodrom kada se otvorilo nebo i krenuo je još jedan onaj tropski pljusak. U kombinaciji s vjetrom teško je vjerovati da će avion uopće krenuti. No, u nadi je spas i ipak odlazim na aerodrom. Rečeno mi je da budem tamo u 08:45, a da avion bude poletio u 09:00. Ali i bez kiše i vjetra znam da je ovo Palau i u posljednjih par dana mog boravka na ovim otocima naučio sam da ovdje ništa nikada ne ide na vrijeme. Avion sigurno neće poletjeti u devet.
Pred ulazom u terminalnu zgradu susrećem mladi poljski par koji se također želi dokopati Peleliua. Razgovaramo i čekamo i nitko uopće od osoblja ni ne dolazi u devet. Na aerodromu je sve zatvoreno jer onih par dnevnih letova (danas svega dva) dolaze tek u večernjim satima. Pacific Mission Aviation nema ni ured gdje bismo mogli doći do nekakve informacije. Tek u 09:45 dolazi do nas Palauanka u ranim dvadesetima, jako simpatično stvorenje, da nam saopći da od leta barem u jutarnjim satima neće biti ništa. Iako se kiša unormalila, vjetar je i dalje prisutan, a pilot kaže da je gore na visini još i gore. Predlaže nam da se vratimo u Koror i pričekamo koji sat ne bi li se vrijeme možda stabiliziralo.
"Pilot kaže da bismo mogli krenuti za četiri sata.", kaže nam. 'Mogli' je ključna riječ.
Ne preostaje nam drugo nego se vratiti u grad. Hvala Bogu da su Poljaci imali sa sobom još uvijek ključeve unajmljenog auta pa su se ponudili da se s njima povezem do Korora. Na kraju smo svo to vrijeme čekanja proveli zajedno u lokalnoj kavani, ispijajući kavu za četiri dolara i izmjenjujući priče s putovanja. Oni su došli s istim avionom kao i ja, ali namjeravaju ostati dva tjedna. Jedna misao koja mi se provlači kroz glavu je: "Ovi moraju da imaju para!". Palau nije jeftina zemlja. Zapravo je možda, pogotovo kada se uzme u obzir omjer cijene i kvalitete, i najskuplja zemlja u kojoj sam ikada bio. Da, Norveška je skupa. Ali čak ni u Norveškoj izleti ne koštaju dvjesto dolara. Da, Cookovi otoci su skupi. Ali tamo, ako ne želiš, ne moraš se ni maknuti s Rarotonge na kojoj putnik ima sve potrebno. U Palauu, kako na četiri veća otoka ima jako malo toga zanimljivog, prisiljen si uzimati skupe aranžmane.
Dok čekam let, razmišljam i o Kororu. Bojim se da bih mogao još jedan dan izgubiti u ovom gradu. Već prvi dan me lagano bockala dosada. Drugi dan više nisam znao što da radim. A sad kad bi se dogodio i treći dan u Kororu, mislim da bih si počeo rezati žile.
Dobre vijesti. Poljakinja u 11:45 dobiva poruku da vremenske prilike dopuštaju let i da bi pilot to iskoristio što prije.
"Možete li biti na aerodromu u podne?", pitaju nas.
Uzimamo stvari i trkom u auto i na aerodrom. Zapravo ja ni nemam puno stvari. Veliku torbu ostavio sam u spremištu DW Motela i sa sobom na Peleliu ponio samo par nužnih stvari koje sam utrpao u ruksak. Kako sam već izgubio jedan dan na Peleliuu, ostala su mi samo dva.
I doista, ista ona simpatična Palauanka od jutros čeka nas pred terminalnom zgradom. Prebacujemo se u drugi auto koji nas kroz otvorena vrata u ogradi vodi po pisti prema avionu. Nema nikakve sigurnosne kontrole. Prolazimo pokraj velikog aviona na kojem piše Palau Airlines. I ne zaustavljamo se. Prolazimo potom pokraj male Cessne osmerosjed. Ne zaustavljamo se ni kod nje. Terenac se zaustavlja tek uz još manju Cessnu, šesterosjed. Pilot Nijemac ponosno nam pokazuje svoju ljepoticu iz 1965.
"Želite li da letimo bez jednih vrata?", pita nas.
Mi u nevjerici pogledavamo jedan drugoga, pa onda njega i Palauanku.
"To se može?", uspjeli smo izustiti.
"Naravno!"
I nismo ni rekli keks, a vrata su već bila odšarafirana i dana mladoj Palauanki u ruke da ih odnese natrag u hangar. Počasno mjesto uz otvorena vrata dobio sam ja. Već sam tada znao da će to biti jedan ne posve običan let!
Oko struka zavezali smo si pederuše u kojima je prsluk na napuhavanje, a čim smo sjeli oko pojasa smo si zavezali i sigurnosni pojas, a na glavu stavili slušalice s mikrofonom preko kojeg svi međusobno u avionu možemo komunicirati. Čim je mala Cessna poletjela, a naša osjetila za vid su počela biti bombardirana prekrasnim prizorima palauanskog arhipelaga, znao sam jedno - bilo mi je drago da sam propustio jučerašnji brod! Ono tamo dolje bilo je nešto spektakularno. Pogled je bio još i ljepši kroz otvorena vrata. Fotoaparat je radio punom parom. Najprije Japanski most koji spaja otoke Babeldaob i Koror. Potom zelene točkice Zaljeva Nikko. Grad Koror. Tzv. Sedamdeset otoka. I onda je došlo ono najspektakularnije: Rock Islands. Na stotine otoka i otočića, tirkizno plavo more, koraljni grebeni. Čitav taj dio Palaua je pod zaštitom UNESCO-a. Njemački kanal kojeg je njemačka kolonijalna vlast napravila početkom 20. stoljeća radi lakšeg pristupa Kororu iz Peleliua i Angaura, otoka na jugu. Mliječni put koji je ime dobio po mliječnoj boji mora. Sve se to savršeno vidjelo iz te male Cessne kroz otvorena vrata.
Pola sata kasnije nalazimo se nad Peleliuom, našem odredištu. Odmah se uočava veći otok. Površina mu je 13 četvornih kilometara i na njemu postoji samo jedno selo, Klouklubed, s nekih petstotinjak duša. Naravno, Peleliu je i jedna od onih šesnaest država koje čine Palau.
Vide se mangrove. Puno njih. I džungla. Otok je izrazito zelen. I onda se usred te džungle otvara nešto nalik na pistu.
"Ma ne može biti da je to pista?!", pitali smo se u čudu.
Dolje je bila nekakva poluasfaltirana dugačka čistina, s puno raslinja i prekrivena lokvama vode. A onda je pilot okrenuo avion i namjestio ga za slijetanje. Mi smo se zaista približavali toj čistini. Ta čistina je bila sletna pista! Kako smo ranije bili upozoreni da bi kroz otvorena vrata moglo ući vode i blata, primičem se prednjem sjedalu ne bi li ostao suh. Onog trena kada je avion sletio, izostao je val vode. Ali sreća je kratko trajala. Čim je Nijemac počeo kočiti, tako je mlaz vode s blatom, raslinjem i morskom salatom (za koju nikako nismo saznali kako je dospjela na pistu) oprao cijelu unutrašnjost Cessne. Ja sam uspio izbjeći veći dio, ali Poljak koji je sjedio iza mene, bio je od glave do pete u vodi, blatu i morskoj salati. Kasnije smo saznali da su tu pistu pred Drugi svjetski rat izgradili Japanci za svoje vojne avione i po svemu sudeći nitko ju otad nije dirao.
Tu na pisti čeka me vlasnik Adventure Inna. "Peleliu International Airport" nema terminalne zgrade pa me čeka u svom terencu uz rub piste. Pronašao sam taj smještaj preko interneta i, iako se smatra "budget accommodation", daleko je od toga uz etiketu od 85 dolara za noćenje s doručkom! Na Peleliuu se smještajne jedinice mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Nije da puno turista ovdje dolazi. A oni i koji dolaze, dolaze uglavnom organizirano iz Korora na jednodnevni izlet po lokalitetima iz Drugog svjetskog rata i na malo ronjenja. Ja sam htio otići "off the beaten track" i Peleliu je jedno od takvih mjesta. Doduše, dolje niže na jugozapadu postoji još i Angaur te puno puno dalje još šest otoka - Sonsorol, Pulo Anna, Merir, Tobi, Fana i Helen - gotovo šesto kilometara od Korora i sto šezdeset od Indonezije. Do ovih posljednjih tek svaka dva do tri mjeseca ide brod za opskrbu i bile bi idealne lokacije za pobjeći od svega. S tim brodom imaš na otocima pet dana na raspolaganju dok ne krene natrag prema Kororu.
"Da sam mafijaš i želim pobjeći od policije, tamo bih se sakrio!", izjavljuje vlasnik Adventure Inna.
Adventure Inn je čisto i udobno mjesto za provesti par dana. I klima u sobi savršeno radi, što nije mala stvar jer je vlage na Peleliuu još i više nego na Kororu, uz svu to džunglu, pa bi spavanje bez klime moglo biti problematično.
Odlučujem iskoristiti što je ostalo od dana i čim sam ostavio stvari u sobi, odlazim niz glavnu i jedinu ulicu Klouklubeda. S obje strane je trošna niskogradnja, slična onoj u sporednim ulicama Korora, ako ne i trošnija. A najtrošnija među njima nosi natpis "Peleliu State Legislature". Još nigdje nisam doživio da su političari sebi namjenili jednu takvu potleušicu. Osim nje, Klouklubed baš i nema nekakvih zanimljivih lokaliteta pa odlučujem nastaviti skroz do sjevernog ruba otoka i pronaći osvježenje u moru. Na karti piše "North Beach". I zaista, nekih dvadesetak minuta hoda od Adventure Inna nailazim na nekakvu plažicu, zapravo par metara pijeska po širini i isto toliko po dužini, a da bude još manje mjesta na "plaži" potrudili su se i lokalci koji su odlučili privezati par brodica.
More nije ništa bolje. Jako je plitko. Oseka je. I trebam hodati stotinjak metara, nerijetko i kroz morsku travu koja prekriva velik dio ovdašnjeg podmorja, ne bih li došao do dubine. Tu odjednom dubina s dvadesetak centimetara prelazi na tko zna koliko. Dno se uopće ne vidi. Bacam se par puta, radim par zamaha, i u strahu da je nešto možda u toj dubini, izlazim van.
Večeram lokalnu ribu na grilu i rakovicu iz mangrova u kokosovom mlijeku. Okra. Riža. Miso juha. Kako je Palau dugo bio pod Japancima, u hrani osim što se vide američki utjecaji, jako su vidljivi i oni japanski.
Nisam sam. Tu je i američki par s Havaja, te dvoje Slovaka i jedan Čeh. Oni Poljaci iz aviona, koji su odsjeli u drugom smještaju, pridružuju nam se kasnije. Kažu mi vlasnici inna da nas je trenutnu na otoku trinaest stranaca. Gotovo svi smo bili večeras za istim stolom...

15.11.2016. u 10:42 • 0 KomentaraPrint#^

15.11.2016. u 10:40 • 0 KomentaraPrint#^

Po Peleliuu...

Već mjesecima imam problema sa spavanjem. Čovjek bi rekao da me nešto muči. Ali nije tako. Ništa me ne muči. Barem ne svjesno. Znam otići spavati oko ponoći i onda se probuditi u jedan, pa ponovno u dva, u tri i tako dalje... No, prva noć na Peleliuu prošla je mirno. Ni tokom dana nema puno buke, a kamoli po noći. Dok sam tonuo u san, osluškivao sam zvukove raznih stvorenja koji su dopirali iz džungle koja je počinjala odmah iza kuće.
Danas unajmljujem bicikl. Dobivam stari iz trideset i pete kojeg je neki Japs još koristio po Peleliuu. Ne izgleda obećavajuće. Ali čim sam sjeo, shvatio sam da zapravo i nije loš. Sjedalo je koliko toliko udobno, bicikl se ponaša stabilno u vožnji, jedino se trebam naviknuti da nema klasičnih kočnica, već se koči pedalama unatrag. Jao li ga meni ako mi noga sklizne s pedala!
Peleliu stranci najviše posjećuju zbog lokaliteta iz Drugog svjetskog rata. Japanci su na otoku stvorili veliku vojnu bazu, izgradili aerodrom, telekomunikacijski centar, elektranu, i stacionirali nekih deset tisuća vojnika. Kako se rat na Pacifiku bližio kraju, Amerikanci su da bi došli do Filipina morali osvojiti i Peleliu. Namjeravali su to učiniti u par dana ili najviše koji tjedan, ali Japanci su se pokazali kao tvrdi orah i nisu odustajali čak i kada je bilo očito da je borba bila uzaludna. Borba za Peleliu je trajala preko dva mjeseca, od rujna do studenog 1944. godine, i Ameri su morali "čistiti" pedalj po pedalj koristeći vatrobacače, granate i eksplozive ne bi li istjerali Japance iz mnogobrojnih špilja posvuda po otoku. Na kraju je preživjelo svega četiristotinjak Japanaca, zapravo korejskih radnika, a na američkoj je strani poginulo oko osam tisuća vojnika.
Posvuda po otoku nalaze se nekadašnje zgrade japanske vojske ostavljene na milost i nemilost džungli, tenkovi, spomen područja, a u podmorju i srušeni avioni. U jednom od japanskih bunkera otvoren je Muzej drugoj svjetskog rata kojeg mi lijepo naplaćuju petnaest dolara. Ne vrijedi tih novaca, ali ne žalim se. Muzej je odlična početna točka za upoznavanje ove teme. I prostor je klimatiziran. Vani je već u deset ujutro vlaga oko devedesetice, a temperatura malo ispod tridesetice. Nije nimalo ugodno pa se skidam skroz samo u kupaći i tako pedaliram po otoku, a u istom izdanju šećem i po muzeju. Nema čovjeka koji će me natjerati da po ovakvom podneblju pedaliram potpuno obučen. I ovako se rijeke slijevaju niz mene.
Malo dalje od muzeja, u džungli nailazim na nekadašnju japansku elektranu, a potom i sjedište japanske carske vojske. Obje su zgrade u potpunom klinču s džunglom. Nema ni žive duše. Samo ja, ruševine, priroda, i onaj sablasni osjećaj da te netko gleda. Na ovom otoku lutajući po džungli i japanskim ruševinama saznao sam kako je to osjećati se kao Indiana Jones. Zvuči možda kao klišej, ali ne mogu pobjeći od tog dojma.
Malo dalje nailazim na uz cestu ostavljeni japanski tenk, potpuno ruzinavi. Pa još jedan i još jedan. Tko zna koliko je ovakvih na otoku, od onih vidljivih do onih koje je odavno "prožderala" džungla. I naposljetku cesticom izlazim na pistu, istu onu na koju sam jučer sletio. Kao nekakav dječarac od dvanaest godina pedaliram po pisti i uživam u činjenici da se nalazim na pisti jednog aerodroma, bez sigurnosne ograde ili osoblja.
A što reći o tim cestama po otoku? Ma zapravo većina nisu ni ceste, već samo puteljci s ostacima betona kojeg su, sto posto sam uvjeren, postavili još Japanci i od tada nitko se nije potrudio da ih poboljša. Samo je glavna cesta koja ide od sjevera na jug, od glavne lučice na sjeveru uz North Beach, preko Klouklubeda, do male lučice na jugu uz White Beach, pristojno asfaltirana. Ostale cestice su pod betonom, u većoj ili manjoj mjeri, što u ovom podneblju nije idealna solucija jer je ta betonska površina savršeno mjesto za množenje mahovine pa su te betonske cestice i puteljci skliski čak i kada ne pada kiša. Znao sam da moram biti jako oprezan u pedaliranju i ne raditi brze poteze, ulaziti u zavoje u manjoj brzini i naglo ne kočiti.
Iz džungle iznenada sam izletio na čistinu na krajnjem jugu Peleliua. Tu se smjestila Bijela plaža, koja niti je bijela, niti je plaža, već još jedna uska nakupina pijeska, a more mutno. Odlučujem preskočiti kupanje. Zasad. Tu se nalazi i park za piknik, nekoliko natkrivenih stolova i klupa, a kako je nedjelja, nekoliko se lokalaca okupilo sa svojim košarama. Par žena pokušava u maloj lučici uhvatiti koju ribicu, iako su sve u ovom plićaku dosta malene. Gledam prema Angauru na jug i otvorenom oceanu. Par metara dalje valovi se bijesno razbijaju o hridi. Za razliku od većeg dijela ostatka obale Peleliua koji je miran, ovaj je sušta suprotnost.
Nastavljam potragu za svojom savršenom pacifičkom plažom. I ubrzo ju pronalazim. Nakon još jednog pedaliranja kroz prašumu, gdje se guste krošnje divovskog drveća prijeteći nadvijaju nad puteljkom, a korijenje izoralo zemljinu površinu, izlazim odjednom na čistinu. Vegetacija se malo prorijedila i u oko mi upada otvor s lijeva i nešto što izgleda kao pijesak. Zaustavljam bicikl i bacam ga u šipražje, jer nogica na biciklu ionako ne drži na mekanom terenu. Nekoliko rasparanih šarolikih japanki obješeno je o drvo kao što bi budisti po Tibetu ili Nepalu objesili svoje molitvene zastavice. Bit će da ih je donijelo more. More koje oplakuje prekrasnu pješčanu plažu koja u obliku polumjeseca grli zaljev. Sjetio sam se što mi je sinoć rekao Amerikanac koji živi ovdje na Peleliuu:
"Pazi se slanovodnih krokodila. Skrivaju se u mangrovama. Nisu veliki, ali svejedno je jedan ugrizao jednog Japanca pred neka tri mjeseca."
Mangrove su ovdje daleko. Krokodila ne bi trebalo biti. A ni morskih pasa koji vole dublje more. Ostavljam stvari na pijesku i ulazim u more. Potpuno je mirno. Koraljni greben koju stotinu metara dalje, o kojeg se razbijaju valovi, umiruje površinu vode u laguni. Ulazim u more malo do iznad pasa. Već sam sada stotinu metara od obale. Ne želim ići dalje. Tko zna što se krije u vodi pa bila ona i plitka. Iako se sve vidi jer ovdje ni morske trave nema po dnu. Neko vrijeme ležim na toplom pijesku. Čak se na nebu iza sloja oblaka počela nazirati neka čudna svjetleća kugla.
Pedalirajući dalje uz istočnu obalu Peleliua pronašao sam još dvije plaže, ali ona prva bila mi je najdraža.
Oko četiri popodne tmurni su se oblaci sve brže počeli približavati s oceana. Neko vrijeme gledao sam ih tamo u daljini gdje moru se ne vidi kraja. A onda su tako brzo došli i našli se iznad mene da sam ostao zatečen. Usred ničega sam. Gdje se skloniti ako krene još jedan od onih tropskih pljuskova? U blizini nisam vidio ništa od pomoći. Klouklubed je na drugoj strani otoka. Odlučio sam krenuti prema selu puteljkom poprijeko po hrptu otoka. Tzv. Crocodile Road. Iako bi prikladnije ime bilo Garbage Road, budući su lokalci odlučili koristiti taj puteljak za odlaganje otpada. Ima tu svega: kartonskih kutija u kojima su se nekada nalazila jaja, plastične boce, limenke coca cole, dijelovi automobila pa i čitavi automobili, frižideri, kuhala... Jedan pogled na to smeće davao je do znanja da pojam recikliranja nije još došao do Palaua.
Puteljak je, poput mnogih drugih na otoku, betoniziran. Ali kako je to učinjeno jako davno, a ovdje se rijetko tko vozi, na mnogim dijelovima on je potpuno nestao. Nisam siguran što je bolje, da ga ima ili da ga nema. Jer ondje gdje ga ima je presklisko i bez kiše, a gdje ga nema puno je rupa. Ovaj bicikl nije mountain bike. A onda negdje trećinu niz Crocodile Road, usred prašume, krenuo je još jedan pljusak. Više je vode padalo s neba, nego što inače pada iz tušilice u tuš kabini. Pokušavam pronaći zaklon, ali baš za inat u tom dijelu nema niti jednog onog velikog stabla raskošne krošnje. Nije trebalo puno, možda dvadesetak sekundi, i ja sam skroz mokar, tenisice pune vode jer se pune pedaliranjem, a mokro je i sve u ruksaku. Samo se nadam da fotoaparatu i mobitelu ovo neće biti zadnje putovanje. One rupe sada su pune vode, a voda se slijeva i u potocima niz svaku i najmanju nizbrdicu. Teško je procijeniti gdje su rupe ili koliko su duboke pa se često nađem do pedala u vodi. U nekoliko slučajeva skoro gubim kontrolu nad biciklom, jednom su mi obje noge skliznule s pedala, a kako su kočnice na pedalama, morao sam na nizbrdici kočiti nogama. Sklisko je. Uspijevam se naposljetku zaustaviti, ali tenisice i noge su do glježnjeva blatne. Pobrale su u tom procesu kočenja i svo blato i lišće s puta. Počinjem kleti onog tamo gore. Vičem u džungli. Ionako sam sam. Da me netko vidi, rekao bi da ovome nisu sve na broju. Ubrzo izlazim na glavnu cestu u Klouklubedu i tu se susrećem s Cessna-Poljacima. I oni su mokri do kože. Vlasnik Adventure Inna odahnuo je kada smo se pojavili natrag u selu. Već je terencem napravio dva kruga po otoku...

15.11.2016. u 10:39 • 0 KomentaraPrint#^

15.11.2016. u 10:35 • 0 KomentaraPrint#^

Natrag za Koror

Izlazim van, a ono sunce. Ne nekakvo svijetlo iza oblaka, već pravo pravcato sunce, žuta kugla, i mnogo plavog neba. Djeluje nestvarno nakon toliko dana kiše i gustih oblaka. I vjetar je stao. Bio bi ovo savršen dan za ronjenje ili samo izležavanje na plaži da nisam ponovno morao promijeniti planove. Htio sam ostati veći dio dana na Peleliuu i onda poslijepodne pronaći nekakav prijevoz za Koror. Međutim, sinoć mi je javljeno da je regularni brod, onaj moj nesuđeni od prije tri dana, ponovno promijenio raspored vožnje i da ide ujutro u deset.
Nije nas puno na brodu. Sedam putnika, od kojih četvero stranaca, onaj Amer s Peleliua, jedan Palauanac te starija Palauanka koja po crtama lica očito ima japanske krvi. I četiri članova posade. Brod "Odesangel Dil" izgrađen je 2004. u japanskom Sapporu i nije baš, kako bi rekli, udoban brod. Klupe su drvene bez naslona, nema zatvorenog prostora, samo natkrivenog, a kada vidiš toalet, brzo te prođe želja da ga koristiš. Ovaj brod zapravo nikada nije imao funkciju prijevoza putnika kao svoju primarnu funkciju. Važniji je za opskrbu ljudi na udaljenijim otocima poput Peleliua. S nama natrag za Koror putuju prazne bačve OK Gasa, jedine (improvizirane) benzinske postaje na Peleliuu, kao i prazni kanisteri privatnih osoba, jedan frižider i desetak plastičnih vreća punih plastičnim i staklenim bocama i limenkama. I automobil. Jedan Nissan terenac uspjeli su nekako ukrcati na naš mali brod.
"Kvragu, tako je spor ovaj brod!", par puta tijekom plovidbe slušam ovo od Amera.
Da, mogao bi ići brže. Ali ne ide ništa sporije od naše Jadrolinije iz Splita prema Braču, Hvaru ili Visu. Možda sam ja naučen na ovakav tip broda, a možda je Amer malo razmažen. Ali ja osobno vremena danas imam napretek i ne želim se vratiti prerano u Koror. Ne znam što više da tamo radim. No, mogu razumjeti Amera. Vjerovatno ovu rutu prolazi svako malo i radije bi što brže došao od točke A do točke B. Nije njemu do nekakve spore plovidbe i razgledavanja. Ja međutim uživam u pogledu na Rock Islands.
Pred Kororom oblaci ponovno su zakrili sunce. Počinje ubrzo još jedan od onih pljuskova i svi se s gornje palube brzo skrivamo pod ceradu donje. Kako se dignuo i vjetar, to ne sprečava kišu da uđe unutra. Unatoč tome, prizor dok jaka kiša tuče po površini mora bilo je lijepo gledati.
Zbog plitkog mora oko Korora i Malakala, iako smo luku gledali neko vrijeme, ulaz je trajao dobrih pola sata dok je brod cik-cak prolazio uz bove i stupove koji su označavali brodsku prometnicu. "Odesangel Dil" zaustavio se u pristaništu na Malakalu u 13:30, tri i pol sata nakon polaska s Peleliua.
Odšetao sam do Kramersa. Odmah je do pristaništa i željan sam dobre hrane. Vlasnica me zapamtila i donijela veliku kriglu Red Roostera (ovaj put pšeničnog; amber je meni ipak puno bolji) te lijepi steak. Nakon dva dana na ribi, htio sam meso. A onda se ponudila da me odbaci do DW Motela jer je ionako morala do grada. Jedna od pozitivnih stvari u Palauu su njegovi ljudi - jako ljubazna skupina, koji te kao stranca neće pokušati prevariti, pa čak bili to i taksisti. Valjda smatraju da su stranca ionako već dobro opelješili cijenom smještaja, izletima, raznim taksama i dozvolama.

15.11.2016. u 10:34 • 0 KomentaraPrint#^

Kayangel Atol

Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam sinoć na kvaki svoje hotelske sobe pronašao zalijepljeni post-it na kojem je pisalo: "Mr Vedran Anelic. IMPAC has advised us that tomorrow pick up time is 08:20."
Nisam bio optimist. Prije mjesec dana od doma sam bukirao cjelodnevni izlet u jedan od najudaljenijih kutaka jedne od najudaljenijih zemalja na svijetu - Kayangel Atoll. Cijena je bila paprena - 170 dolara, a izlet sam pronašao samo preko jedne agencije, IMPAC. Ali odlučio sam prelomiti tih sto i sedamdeset dolara i otići do tih otoka tamo negdje daleko na sjeveru. No, s obzirom na vremenske neprilike otkad sam došao na Palau, nisam vjerovao da će se izlet realizirati. Čak je i kroz noć Koror ponovno oprala kiša.
A onda ujutro kada sam razmaknuo zastore, nisam mogao vjerovati svojim očima. Vani je bilo sunčano. Plavo nebo išarano tek pokojim oblačićem. Prvo sam mislio da sanjam i da se onaj gore opet zajebava sa mnom. A onda kada sam se umio hladnom vodom, osvježio lice i pogledao ponovno van - sunce je još bila tamo gore.
U osam kombi je pred ulazom u hotel. Ja sam prvi. Kupimo potom Japanku, dvoje Tajvanaca i nekog tihog Europljanina, koji izgleda kao Poljak. Vozimo se na sjever otoka Babeldaob, najvećeg u Palauu, do lučice Ollei odakle kreće brod za Kayangel. Kako se više odmičemo od Korora, to je prometa sve manje i manje, a na gornjoj polovici Babeldaoba naš je auto dugo vremena jedini na cesti. Cesta je novoasfaltirana. Korejskim novcem.
U Olleiju malo pristanište i par brodica i ništa više. Prve kuće nalaze se par kilometara prema unutrašnjosti. Tu nas dočekuje još pet mladih Kineskinja, odnosno Tajvanki, i zajedno se ukrcavamo na gliser. Postoji i za Kayangel vladin brod, ali on vozi tek možda jednom mjesečno, a i tada bi za stranca bio skoro neupotrebljiv, osim ako netko želi mjesec dana biti u osami, izvan svake civilizacije.
Kayangel Atol se sastoji od četiri otoka - Ngcheangel, Ngeriungs, Ngerebelas i Orak - i ova skupina otoka nalazi se 24 kilometara sjeverno od Babeldaoba. Na prvom, glavnom otoku živi gotovo sto četrdeset stanovnika, što je dovoljno da Kayangel postane jednom od šesnaest palauanskih država.
Pola sata nakon izlaska iz lučice u Olleiju zaustavljamo se na koraljnom grebenu. Nigdje uokolo nema ni centimetra kopna. Stavljamo peraje na noge, masku na lice i uskačemo u toplo more. Svi osim Tajvanki koje ne znaju plivati, a ne posustaju ni na nagovaranje vodiča koji im nudi prsluk na napuhavanje. Ostaju na gliseru dok se mi polako sve više udaljavamo. Nikada ne bih s broda rekao da tu dolje ima nečega. Ali čim sam uskočio i kroz masku pogledao dolje, imao sam što vidjeti. Dolje je bio jedan beskonačni morski akvarij. Koralji različitih boja: indigo plavi, žuti, crni s crvenim linijama, kao i crni s narančastim, potom bijeli. Ne znam zašto ali izostali su crveni koralji kojih primjerice još ponegdje ima na našem Jadranu. Znam da tamo dolje u Dubrovniku svaka druga suvenirnica i prodavaonica nakita prodaje te koralje. Pitanje je sada koliko je tih koralja zaista pravo naše, a koliko uvezeno od tko zna gdje, pa i koliko su obične kineske kopije. Poznavajući naše spretne turističke radnike, ali i naivnost turista koji posjećuju Lijepu našu, nekako mislim da naginje ovom posljednjem. Ja nikada svojim turistima ne preporučam kupnju koralja na Jadranu. Ne samo zato jer je velika vjerojatnost da nisu pravi, nego više jer su gotovo nestali iz našeg mora. A dok ima potražnje, ljudi će zbog profita i one posljednje koralje izvući iz mora.
Nema ništa ljepše od raznobojnih koralja u svom prirodnom staništu dok ih oblijeću ribe raznih boja koje djeluju posve nestvarno. Dok promatram podvodni svijet kroz masku, u glavi mi se nekako vrti samo jedna misao - čujem nekog Amera koji pita: "Are these real or are they rubber fishes?" Naslušao sam se u svojoj karijeri turističkog vodiča puno sličnih pitanja, prvenstveno od Amerikanaca, tako da se ne bih iznenadio da je netko zaista uputio ovo pitanje. Ove tropske ribice izgledaju u svojim šarenim odijelima potpuno nestvarno, kao od gume.
Nisu sve ribice. Ima i velikih primjeraka. Kao i ogromnih školjaka, kakve u životu nisam dosad vidio. Ovdje su veličine povećeg automobilskog kotača. Vidio sam prije na svojim putovanjima tropsko podmorje u Tajlandu i Filipinima, ali ovo na Palauu je za nekoliko koplja iznad. Sada znam zašto ronioci hrle na ove otoke.
"Morski psi?", upitao sam vodiča Rona.
"Ima ih ovdje puno. Ali nisu opasni Dobit ćeš poljubac."
Nekako sam se nadao da ću ipak imati priliku plivati s morskim psima, ali sat vremena kasnije ni traga od njih. Na kraju odustajemo i vraćamo se na gliser. Nastavljamo glisirajući prema sjeveru i dvadeset minuta kasnije zaustavljamo se ponovno na otvorenom moru. Slijedi ribarenje.
"Ali ja baš i nisam nekakav ribar...", govorim Ronu. Istina je da sam rođen na obali, ali Rijeka odavna ne živi s morem. Distancirala se od njega, kao što se ljudi distanciraju od ljudi koje je zahvatila zarazna smrtonosna bolest. Ja sam uvijek nekako bio više planinski tip. Snijeg i skije više mi leže nego more i peraje.
"Na Palauu svatko je dobar ribar! Ovdje samo baciš udicu i ubrzo je riba gore!", govori mi s velikim osmjehom na licu.
Nekako mu ne vjerujem da je tako lako. Skeptičan sam dok odmrznuti komadić lignje stavljam kao mamac na udicu. I naravno, bio sam u pravu. Dok drugi, pa čak i one Tajvanke, s lakoćom izvlače ribe iz oceana, meni ništa ni ne grize. Nekoliko puta dižem udicu gore i pronalazim netaknuti mamac. Što sam vam rekao!
A onda se nešto uhvatilo. Nešto veliko. I ne pušta. Dižem to gore dok mi udica reže prste. Ubrzo ju vidim. Napokon izvlačim van. Uhvatio sam veliku tropsku škarpinu, nalikuje našem ogromnom glavoču. Nimalo privlačna riba izgledom, ali navodno joj je meso na cijeni. Ron mi objašnjava da je ova vrsta zaštićena na otocima na jugu gdje su joj prirodna mrijestilišta. Ubrzo hvatam još jednu manju. A onda i najveću koju ja već razrezanih ruku od škarpine nisam mogao dignuti gore. Umjesto mene to radi Ron i na površinu izlazi tzv. Napoleon fish, riba iz porodice morskih grgeča. Troje Palauanaca na gliseru odmah su se pogledali, nešto rekli jedan drugome, i zabranili ikakvo fotografiranje. Osjetio sam neku napetost.
"Ova vrsta je gotovo izumrla. Njen izlov je zabranjen zakonom. Tko bude uhvaćen s ovom ribom, mora platiti kaznu od deset tisuća dolara.", objašnjava mi Ron.
Napoleon je istog trena odplivao odakle je došao - prema dnu mora.
Ribu koju smo uhvatili, a bilo ih je siguno oko petnaest, što većih, što manjih, posada nam je spravila na otoku Ngerebelas, kada smo dvadeset minuta kasnije stigli do Kayangela. Nenastanjeni otok, palme, dugačka pješčana plaža koju s dvije strane oplakuju valovi, prozirno more. Ukratko - raj na zemlji. Nakon svih onih kišnih dana i previše provedenih sati u Kororu, putovanje na Palau se napokon isplatilo. Razmišljam kako bi bilo dobro postaviti na otoku šator i provesti koji dan u osami. Nisam siguran da je to dozvoljeno.
Ručamo onu ribu. Uglavnom su je spravili na grilu, ali Ron se pokazao kao vješt kuhar pa je jednu detaljno narezao sirovo kao sashimi. Nakon ručka brčkam se u moru, izležavam na plaži, iskorištavam sunce i zahvaljujem onom tamo gore da mi je ipak izašao u susret i poslao mi sunce na dan kada mi je bilo najpotrebnije. Ima i danas sivih prijetećih oblaka svuda oko nas, ali naš mali raj ostaje nekim čudom osunčan. Ja sam, od te neočekivane količine sunca, potpuno izgorio. Nije važno. Nisam jedan od onih koje je strah da će i nakon samo pet minuta na suncu odmah uhvatiti rak kože.

15.11.2016. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#^

15.11.2016. u 10:31 • 0 KomentaraPrint#^

Babeldaob

Moj posljednji dan na Palauu. Iako je bio samo tjedan, ponovno se javio onaj osjećaj da sam na ovom putovanju mjesec dana. Pakiram torbu, ubacujem ju u prtljažnik Nissan Micre koju sam za trideset i pet dolara unajmio na jedan dan. U zemlji u kojoj sve košta previše, došlo je kao iznenađenje da je najam auta iznimno jeftin. Dvostruko, ako ne i trostruko, jeftiniji nego u Europi. A uz to u paketu valjda ide u benzin. U zemlji koja je tisućama i tisućama kilometara udaljena od najbližih naftnih polja i u kojoj se nafta i benzin tjednima moraju dopremati vjerovatno negdje iz Sjeverne Amerike preko velikog pacifičkog prostranstva, benzin košta manje od četiri dolara za galon, odnosno jedan dolar za litru. I naravno, kao i toliko puta za mojih putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama, i Palauanci se žale da im je gorivo preskupo. Pa, pozivam vas u Europu!
Po Palauu vozi se desnom stranom ceste, što je vjerovatno utjecaj Amerike ili Kine. No, u automobilima volan je također na desnoj strani. Automobili se, naime, svi redom uvoze iz Japana. I gotovo svi su Nissani, Toyote, Mazde, nešto je manje Koreanaca, dok neku europsku marku automobila nisam vidio niti jednu u ovih sedam dana boravka na otocima. Po američkom principu, automobili su uglavnom automatici, a sličnost s Amerikom je i u tome što radije postavljaju opisne znakove poput: 'Do not enter', 'Do not pass', 'Pass with care'...
Ono što je najviše frustrirajuće je da je gotovo svugdje ograničenje brzine 25 milja na sat, što odgovara 40 kilometara na sat, u naselju i izvan njega gdje nema žive duše. Ima zapravo u nekim naseljima i idiotsko ograničenje od 15 milja na sat ili 24 kilometara na sat, kao da 40 kilometara na sat već nije dovoljno sporo. Na Babeldaobu, palauanskom najvećem otoku, malo su mudriji pa su na brzoj kružnoj cesti dopustili na mjestima 30 milja ili 48 kilometara na sat! Kako smo kod milja i kilometara, valja reći i da su svi znakovi u miljama, ali japanski auti isključivo imaju na ploči kilometre pa ti sad preračunavaj!
Avion za Taipei je tek u 19:25 pa stoga imam cijeli dan na raspolaganju. Dan je ponovno uglavnom oblačan i kišovit s povremenim sunčanim razdobljima tako da ne bi imalo smisla odlaziti na plažu. Vozim se kružnom cestom po Babeldaobu, nakon Guama drugom najvećem otoku Mikronezije. Otok je vulkanskog porijekla i to je vidljivo na puno mjesta u vidu crnog vulkanskog kamena, ali ne, kako bi se očekivalo, u nekakvim planinama. Najviša točka otoka nema ni tristo metara visine. Cesta je u odličnom stanju. Moj Lonely Planet iz 2006. spominje ju kao makadam odmah nakon aerodroma i preporučuje najam terenca. Puno se toga promijenilo u posljednih deset godina. Koreanci su dali novac i asfaltirali cestu u punom profilu. Čak su i sporedne ceste u pristojnom stanju, a na onima koje su još uvijek neasfaltirane, radi se punom parom. Terenac više nije potreban. Moji mali Nissan sasvim je dovoljan.
U blizini aerodroma zaustavljam se kod još jednog baija, tradicionalnog mjesta za sastanke seoskih starješina. Ove građevine nalaze se posvuda po otocima. Mnoge su modernizirane i beton je korišten u njihovoj gradnji, ali postoji ih još nekoliko starih i autentičnih, građenih od drva, bez upotrebe čavala, i s prekrasnim slikarijama na zidovima. Ptice, ribe, starosjedioci u čamcima... Bai u Airaiju star je preko stotinu godina i taman sam ga pogledao i opali par fotki, kada se od niokud pojavljuje do mene na parkingu tip u sivoj Toyoti i pita me da li želim vidjeti i fotografirati bai. Sigurno me vidio negdje putem dok sam vozio niz cestu, ali bio je nedovoljno brz. Ne zna da sam bai ja već vidio i fotografirao. Ja pak znam da bi on sigurno to naplatio nekih petnaest, dvadeset dolara. Naravno, kao većina stvari na Palauu, to ne vrijedi tih novaca. Ispričavam se da nemam vremena i napuštam lokalitet s nešto dolara više u džepu. Uostalom kao da ih već nisam dovoljno ostavio ovdje. Mala satisfakcija.
Nastavljam prema državi Melekeok, gdje se nalazi Ngerulmud, koji je 2006. zamijenio Koror kao glavni grad Palaua. S manje od tristo stanovnika vjerovatno je to najmanji grad na svijetu, ako se gradom može uopće i nazvati. Posjetio sam na svojim putovanjima puno neobičnih gradova - Kingstown na Sv Vincentu i Grenadinima, Mbabane u Svazilandu... Ali oni su barem imali nekoliko većih i viših zgrada. Ngerulmud je jedna ulica od par stotina metara i nekoliko desetaka potleušica od drva, lima ili u najboljem slučaju betona, čiji su krovovi prekriveni hrđavim limenim pločama. Tek nekoliko kilometara izvan grada, na osami na vrhu brežuljka s otvorenim pogledom na sve strane svijeta, a posebice prema oceanu, nalazi se jedina monumentalna građevina - nova zgrada palauanskog parlamenta, Palau National Capitol. Po uzoru na 'capitole' po Sjedinjenim Američkim Državama ogromna kupola ugnijezdila se nad dva dugačka krila zgrade. I natpis: 'Funded by the Republic of China'. Postoji li nešto na Palauu gdje se Tajvanci nisu umiješali?
Nastavljam skroz na sjever prema državi Ngarchelong. Ona je sam sjever Babeldaoba, kao prst u Tihom oceanu. Bio sam ondje jučer. Tu se nalazi Ollei. Ali danas skrećem s ceste malo ranije prema jednom od najvažnijih lokaliteta na otoku - Badrulchauu. I čim sam se parkirao na čistini, iza mene zaustavlja se terenac iz kojeg izlazi žena i traži pet dolara. Sada ovo već se doima potpuno nevjerovatno. Imaju li oni kamere negdje po cesti? Ili su mi ugradili u auto nekakav 'tracking device'? Kako im uspjeva da se na otoku koji je prazan uvijek nekako nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme? Pružam deset dolara. Žena gleda u svoj novčanik. Očito je da je prazan. Posao slabo ide. Nema puno turista na Babeldaobu, a pogotovo na njegovom krajnjem sjeveru. Nema mi za vratiti kusur.
"Nemaš ništa sitno?"
"Nemam. Sorry.", zapravo imam, ali negdje u autu, čitav svežanj Georgea Washingtona. Ne da mi se ponovno po blatu natrag.
Žena zastaje i razmišlja što učiniti. Na kraju mi pokazuje stepenice koje se spuštaju prema čistini:
"It is ok.", i nestaje u svom terencu.
Ja se spuštam niz stepenice prema Badrulchauu. Na čisti nalazi se više od četrdeset crnih bazaltnih monolita, neki u uspravnom položaju, drugi polegnuti, a par njih i s uklesanim licima. Ima nešto tajnovito u njima. Nitko zapravo ne zna kada su nastali i zašto. Lokalno stanovništvo vjeruje da ih je Bog postavio na zemlji kao temelje jednog velikog baija. Danas izgledaju kao palauanski rođaci kipova s Uskršnjih otoka.
Počinje ponovno kiša pa se vraćam u auto i krećem natrag prema Kororu, ovaj put po zapadnoj strani otoka. Taj dio Babeldaoba nema plaža, već je obala prekrivena mangrovama, a unutrašnjost gustim džunglama i čitavom dužinom ta zapadna polovica otoka gotovo da i nije naseljena. Cesta vijuga po brežuljcima, sve je zeleno da zelenije ne može biti, nema žive duše, osim povremenog automobila.
“Ovo bi trebalo biti prepuno krava i ovaca…”, mota mi se misao po glavi. Ali, osim ponešto kokoši, nikakvu živinu nisam vidio na otocima. Pse i mačke, naravno tu ne ubrajam. Palauanci radije meso i mlijeko uvoze iz dalekih krajeva. Skuplje je, ali jednostavnije, umjesto da zasuču rukave, uzmu stvari u svoje ruke i postanu samodostatni.
Natrag u Kororu sjedam u kineski restoran da nešto prigrizem prije leta. Naručujem govedinu s paprikom i lukom te rižom. Dok jedem, pogled mi bježi na televizijski ekran. Na Fox Newsu upravo objavljuju da je Donald Trump postao novi predsjednik Amerike. Palauanci u restoranu, još uvijek povezani sa SADom, očito nisu presretni. Vidi im se na licima istovremeno razočaranje i nedoumica što za njih donosi sutra. Nekako mi se steglo oko srca, a u glavi jedna misao: " Treći svjetski rat?". Ovaj je čovjek u stanju zaratiti se sa svima. Ili možda pretjerujem.
Dok se tako pitam, vani se pale svijetla Korora. Na skupini otoka usred Pacifika život ide dalje. Ja ostavljam Palau iza sebe i hvatam let natrag za Taipei…

15.11.2016. u 10:30 • 0 KomentaraPrint#^



KRAJ

15.11.2016. u 10:29 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 120 zemalja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Senegal
94. Singapur
95. Sirija
96. Sjedinjene Američke Države
97. Sjeverna Koreja
98. Slovačka
99. Slovenija
100. Srbija
101. Svaziland
102. Sveti Vincent & Grenadini
103. Španjolska
104. Šri Lanka
105. Švedska
106. Švicarska
107. Tajland
108. Tajvan
109. Tanzanija
110. Tunis
111. Turska
112. Uganda
113. Ujedinjeni Arapski Emirati
114. Ukrajina
115. Urugvaj
116. Uzbekistan
117. Vatikan
118. Velika Britanija
119. Vijetnam
120. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Frankfurt (GER)
063. Girona Costa Brava (ESP)
064. Graz Thalerhof (AUT)
065. Grimsey (ISL)
066. Hahn (GER)
067. Hanoi Noi Bai (VIE)
068. Herat (AFG)
069. Ho Chi Minh City (VIE)
070. Hong Kong (HKG)
071. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
072. Ibiza (ESP)
073. Istanbul Ataturk (TUR)
074. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
075. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
076. Johannesburg O Tambo (RSA)
077. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
078. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
079. Kerry (IRL)
080. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
081. Kijev Boryspil (UKR)
082. Kiruna (SWE)
083. Kingstown ET Joshua (VCT)
084. Koln/Bonn (GER)
085. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
086. Krabi (THA)
087. Krakow Ivan Pavao II (POL)
088. Kuala Lumpur (MYS)
089. Kutaisi (GEO)
090. Laoag (PHI)
091. Larnaka (CYP)
092. Lima Jorge Chavez (PER)
093. Lisbon (POR)
094. Liverpool John Lennon (GBR)
095. London Gatwick (GBR)
096. London Heathrow (GBR)
097. London Luton (GBR)
098. London Stansted (GBR)
099. Los Angeles International (USA)
100. Ljubljana Brnik (SLO)
101. Madrid Barajas (ESP)
102. Madurai (IND)
103. Malta Luqa (MAL)
104. Manama (BAH)
105. Manchester (GBR)
106. Manila NAIA (PHI)
107. Marakesh Menara (MRC)
108. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
109. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
110. Melbourne Tullamarine (AUS)
111. Mexico City Benito Juarez (MEX)
112. Milano Malpensa (ITA)
113. Minsk 2 (BLR)
114. Miri (MYS)
115. Montevideo (URG)
116. Montreal Trudeau (CAN)
117. Moskva Sheremetyevo (RUS)
118. Moskva Domodedovo (RUS)
119. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
120. Munchen (GER)
121. Muscat (OMN)
122. Nadi (FIJ)
123. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
124. Napoli Capodichino (ITA)
125. New Delhi Indira Gandhi (IND)
126. Newark Liberty (USA)
127. New York JFK (USA)
128. Osaka Kansai (JPN)
129. Osh (KGS)
130. Osijek (CRO)
131. Oslo Rygge (NOR)
132. Peleliu (PLW)
133. Penang (MYS)
134. Pereira Maltecańa (COL)
135. Perth (AUS)
136. Phu Quoc (VIE)
137. Praia Nelson Mandela (CPV)
138. Priština (KOS)
139. Puerto Montt (CHI)
140. Puerto Princesa (PHI)
141. Punta Arenas (CHI)
142. Rarotonga (COK)
143. Reykjavik Domestic (ISL)
144. Reykjavik Keflavik (ISL)
145. Riga (LAT)
146. Rijeka (CRO)
147. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
148. Rotterdam (NED)
149. Sal Amilcar Cabral (CPV)
150. San Francisco (USA)
151. Santander (ESP)
152. Santiago de Chile (CHI)
153. Santorini Thira (GRE)
154. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
155. Sapporo New Chitose (JPN)
156. Sarajevo Butmir (BIH)
157. Seoul Incheon (KOR)
158. Shanghai Pudong (CHN)
159. Shannon (IRL)
160. Sharjah (UAE)
161. Shiraz (IRN)
162. Shymkent (KAZ)
163. Simferopol (UKR)
164. Singapur Changi (SIN)
165. Sofia (BUL)
166. Solo Adi Sumarmo (IDN)
167. Southend on Sea (GBR)
168. Split (CRO)
169. Stockholm Arlanda (SWE)
170. St Petersburg Pulkovo (RUS)
171. Stuttgart Echterdingen (GER)
172. Sydney Kingsford Smith (AUS)
173. Tabriz (IRN)
174. Tagbilaran (PHI)
175. Taipei Taoyuan (TWN)
176. Tallinn (EST)
177. Tanger Ibn Battouta (MRC)
178. Tapachula (MEX)
179. Tashkent (UZB)
180. Tehran Mehrabad (IRN)
181. Tehran Imam Khomeini (IRN)
182. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
183. Tijuana (MEX)
184. Timimoun (ALG)
185. Tokyo Narita (JPN)
186. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
187. Tunis Carthage (TUN)
188. Udon Thani (THA)
189. Urgench (UZB)
190. Valencia (ESP)
191. Venezia Marco Polo (ITA)
192. Venezia Treviso (ITA)
193. Wien Schwechat (AUT)
194. Yangon (MYN)
195. Zadar (CRO)
196. Zagreb Pleso (CRO)
197. Zanzibar (TAN)
198. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air Iceland
11. Air India
12. Air Manas
13. Air Serbia
14. All Nippon Airlines (ANA)
15. ATA Airlines Iran
16. Austrian
17. Avianca
18. British Airways
19. Brussels Airlines
20. Cathay Pacific
21. Cebu Pacific
22. China Airlines
23. Clickair
24. Condor
25. Croatia Airlines
26. Easyjet
27. Egyptair
28. Emirates
29. Etihad
30. Fiji Airways
31. FlyDubai
32. Garuda Indonesia
33. Germanwings
34. Go Air
35. Iberia
36. Icelandair
37. Interjet Mexico
38. Iran Aseman
39. Japan Airlines
40. Jat Airways
41. Jet Airways
42. Jetstar
43. Kenya Airways
44. Liat Caribbean Airlines
45. Lufthansa
46. Malev
47. Myair
48. Niki (Air Berlin)
49. Nok Air
50. Norwegian
51. Qantas
52. Qatar Airways
53. Pacific Mission Aviation Palau
54. Pegasus
55. Pluna
56. Royal Air Maroc
57. Royal Brunei Airlines
58. Ryanair
59. Safi Airways
60. SAS Scandinavian
61. Sichuan Airlines
62. Sky Airline Chile
63. South African Airways
64. Southwest
65. Spicejet
66. Sterling
67. Swiss
68. Taca Airlines
69. TACV Cabo Verde Airlines
70. TAM Linhas Aereas
71. TAP Air Portugal
72. Trade Air
73. TUI Fly
74. Tunisair
75. Turkish Airlines
76. Uzbekistan Airways
77. Vietnam Airlines
78. Virgin Atlantic
79. Virgin Australia
80. Volare
81. Volotea
82. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se