Image and video hosting by TinyPic Da mi je netko par tjedana prije puta rekao da ću doista uspjeti doći do Cabo Verdea, rekao bih mu da je lud. Da nađe nekoga drugoga da zajebava. Rekao bih mu da nema šanse. Od kolovoza, kada sam kupio karte, prošlo je pola godine i štošta se promijenilo. TACV Cabo Verde Airlines toliko je puta mijenjao i otkazivao letove da smo to već prestali brojati. A onda smo u nekom trenutku potpuno digli ruke od putovanja u Cabo Verde i Senegal.
Mi? Da, na ovo trotjedno putovanje nisam krenuo sam. Nakon gotovo osam godina vratio sam se u Afriku, ali u društvu još dvije osobe koje su jedine bile dovoljno sišle s uma da u vrijeme ebole i terorizma krenu sa mnom u crnu Afriku. Bili su to moji uobičajeni suputnici – Vanja i Jerko. Nakon višetjednog putovanja po Tajlandu, potom Indiji, Londonu, Gruziji i Armeniji, te u listopadu po Maroku, odvažili smo se na još jedno, za skučene pojmove hrvatskog uma, odvažno putovanje. Godinama sam se htio vratiti u Afriku, ali uvijek sam nekako odgađao realizaciju te želje. I kada se u listopadu pojavila povratna avionska karta za nevjerovatnih sto pedeset eura, nismo puno razmišljali. U roku od sat vremena u džepu smo imali četiri karte. Da, četiri. Trebao je biti i četvrti putnik, Jerkov brat Marin. Ali kako se datum približavao, to je on postajao sve nemirnijim i na kraju odustao. Ostalo nas je troje.
No, uz već spomenute promjene i otkazivanja od strane aviokompanije, barem jedna svaki mjesec od kolovoza do veljače, sve smo manje bili uvjereni da ćemo uopće i mi vidjeti Afriku. Zapravo, ja sam dignuvši ruke kupio sezonsku skikartu za Tirol i namjeravao sam provesti cijelu zimu na austrijskom snijegu. Vanja i Jerko za također male pare “uboli” su kartu za Japan za svibanj. Zaista nismo vjerovali…
A onda dva tjedna prije puta napokon smo dobili nove sređene karte, ovaj put iz Amsterdama (umjesto Milana), kupio sam još dodatno na akciji let s Croatijom Airlines do Nizozemske, i sve se činilo kao da ćemo zaista “skoknuti” do Afrike. Ma i dok smo čekali u Amsterdamu na let za Sal, bili smo uvjereni da će nešto u zadnji trenutak poći po krivu. Zapravo i jest. Avion Cabo Verde Airlinesa pojavio se s dva sata kašnjenja, ali ovih atlantskih otoka ipak smo se dočepali.

25.04.2016. u 23:07 • 2 KomentaraPrint#^

Caipirinha, caipirinha i... caipirinha (Santa Maria, Sal - Cabo Verde)

Cabo Verde je otočni država koja se sastoji od deset vulkanskih otoka, smještenih 570 kilometara od obale Zapadne Afrike. Njihova je ukupna površina svega oko četiri tisuće četvornih kilometara i imaju malo više od pola milijuna stanovnika.
Smjestili smo se dvije noći na otoku Sal. Na krajnjoj južnoj točki otoka, u gradu Santa Maria, pronašli smo apartman za tri osobe za trideset eura na noć. Bio je to jednostavan, ali čist smještaj, deset minuta laganog hoda od centra grada. Iako je teško u Santa Mariji uopće teško reći gdje je centar. Grad je jedan od najgorih primjera betonizacije koji sam vidio u životu. A ja sam se bome svačega nagledao. Svaka je zgrada drugačijeg oblika. Svaka je zgrada drugačije visine. Svaka je zgrada drugačije boje. Beton je ondje carevao. Veći dio Santa Marije je djelovao hladno i dosadno. Pogotovo četvrt u kojoj smo se smjestili.
Centrom bismo mogli nazvati dio uz dugu pješčanu plažu i betonski mol oko kojeg su se skupile šarolike drvene ribarske piroge, koje su imale sličnosti s kanuima. Tu se u nekoliko ulica nagomilalo mnoštvo svakojakih trgovina, posebice surferske opreme, budući da je Cabo Verde surferski raj, još više hotela i privatnog smještaja (od kojih se niti jedan nije posebno izdvajao nečime), a najviše restorana i barova. U zimskim mjesecima, kada je u Europi hladno, Skandinavci, Nijemci i Englezi masovno što regularnim aviokompanijama, što charter letovima pohode ove otoke. Bilo ih je doista puno, a svaki drugi pošteno izroštiljan. Izroštiljali smo se i mi vrlo brzo. Otišli smo do plaže. Prekrasan bijeli pijesak. Vani je bila savršena temperatura, oko dvadesetpetice. Ali puhalo je. Dosta je puhalo. S razlogom surferi i posebice kite surferi pohode Cabo Verde. I upravo taj vjetar bio je velika varka. Dva sata kasnije bili smo potpuno izgoreni, iako nam se činilo da sunce nije bilo toliko jako. Ni odlazak u prekrasno tirkizno more savršene temperature nije puno pomogao.

Cabo Verde bio je portugalska kolonija i tek je 1975. godine dobila nezavisnost. Međutim, portugalski utjecaj vidi se posvuda. Službeni jezik je portugalski, što je meni bila odlična prilika da izvježbam taj jezik iako sam prošao tek jedan semestar, ali veoma je sličan sa španjolskim. Novčana jedinica je escudos, kao i nekada u Portugalu prije eura. No, zanimljivo je to s novcem. Posvuda na Cabo Verdeu primaju uz escudose i eure, a bez problema ove dvije valute koegzistiraju. Tako će vam primjerice u skoro svakoj trgovini ili restoranu vratiti dio novca u escudosima, a dio u eurima. Sto escudosa vrijedi na grubo jedan euro. Bilo nam je to simpatično.
Sličnosti je i ljudi s Portugalcima. Istina je da su ovdje crniji nego u Portugalu, ali ne posve. Većina je mulata, potomaka veza između lokalnog crnog stanovništva i portugalskih doseljenika. Ali mentalitet je veoma sličan – Caboveržani su otvoreni i veseo narod, uvijek spremni na ples i pjesmu. Ovo je ipak mjesto koje je svijetu dalo jednu Cesariju Evoru. Ritam života je sporiji, ležerniji. Obroci su, zahvaljujući također Portugalcima, nešto kasniji nego kod nas, pa je večera primjerice rjetko prije devet. Hrana je odlična. Puno ribe i morskih plodova. Tako smo u jednoj od glavnih ulica za večeru pronašli odličan restoran D’Angela. Bila je subota i grupa glazbenika je uživo svirala i pjevala morne, tipičnu glazbu Cabo Verdea. Ono što je fado za Portugal, to je morna za Cabo Verde. Naručili smo veliku porciju caldeirade do peixe, lokalni brodet. A potom sve zalili s nekoliko caipirinha, koje su inače nacionalno piće Brazila, ali posvuda se toče po Cabo Verdeu. Cijena im je najčešće oko tri eura, a pronašli smo i mjesta gdje su ih radili za pola te cijene. Na Cabo Verdeu stranac izrazito lako može postati pijanac.

25.04.2016. u 23:06 • 0 KomentaraPrint#^

Nije sve u caipirinhama... (Espargos & Pedra do Lume, Sal - Cabo Verde)

Ujutro sam otrčao Tour de Santa Maria. Par kilometara po praznim ulicama grada. Bila je nedjelja i stoga se sve otvaralo još i kasnije. U sedam nije bilo vani ni žive duše. Ni psa. Sunce je pak već bilo dosta visoko i jako.
Nakon trčanja odradio sam kratak trening u improviziranoj teretani na plaži. Bila je to jedina teretana na čitavom otoku. “Utezi” su bili betonski blokovi koji su se oblikovali u limenim kantama, a šipke one obične ruzinave građevinske. U životu nisam vidio ništa slično.
Susreo sam se za doručak s Vanjom i Jerkom i odlučili smo se malo maknuti iz Santa Marije. Uzeli smo kombi prema Espargosu, glavnom gradu otoka. Tad smo napokon shvatili koliko je Sal ravan otok. Jedna ravna ploča. Ikakva vrsta uzvisina je skoro pa nepostojeća. Od svih otoka koji čine Cabo Verde, Sal je najravniji i najsušiji. Vegetacije skoro da nigdje nije bilo. Jedini izuzetak bili su niski grmovi kakvi se viđaju po pustinjama. Vjetar je i dalje puhao. Dok smo se vozili, u daljini smo na jednoj plaži mogli vidjeti čitavo mnoštvo kite surfera. Njihovi kajtevi parali su nebo.
Espargos se smjestio u samom srcu otoka i jedno je od rijetkih naselja na otoku koji nije uz more. Od njega ga dijeli par kilometara. Iako ima daleko najviše stanovnika na otoku, njih oko sedamnaest tisuća, u nedjelju je djelovao prazno. Čim smo stigli u grad, kombi nas je izbacio na trgu sa crkvom gdje se skupila masa ljudi na nedjeljnoj misi. Jednom kada je završila, svi su se brzinom svjetlosti razbježali, a i onih par barova isto tako brzo se zatvorilo.
Santa Maria i Espargos potpuno su različiti. Poput neba i zemlje, crnog i bijelog. Santa Maria ima više života, ali zato Espargos ima ono što Santa Mariji nedostaje – živopisnost. Glavni otočni grad krio je mnogo malih prizemnica šarenih fasada u živim bojama, a na mnogima su naslikani bili i čitavi murali. Prošetao sam gradskih ulicama, od kojih su neke bile popločene kockama, bacio pogled na gradsku tržnicu kričavo zelene boje gdje su u nedjelju tek dvije starije žene prodavale par komada povrća i nešto polutrulih banana.
“Senhor! Por favor!”, jedna od njih pokazala mi je svojom naboranom rukom prema tezgi. Zahvalio sam se i nastavio dalje. Pas lutalica, čija su se rebra lijepo ocrtavala, prepriječio mi se na putu. Nezainteresirano je podignuo glavu, prešao cestu i izvalio se u hladovini podno jednog od prozora. I psima je bila nedjelja.
Vanju i Jerka pronašao sam u lokalnoj birtiji. Bila je to valjda jedina koja je još uvijek bila otvorena. I vjerovatno jedina u Cabo Verdeu koja nije imala caipirinhe u svojoj ponudi. Uzeli smo pivo i promatrali svijet na trgu. Na nekoliko klupica, u hladovini krošnja drveća, par lokalaca je tipkalo po svojim laptopima. Bila je tu i žena sa svojom malom kćerkom koja je s kolica prodavala banane, rajčice, paprike, krumpire i nekakvo zeleno povrće nalik na blitvu. S vremena na vrijeme polila bi sve to vodom kako bi sačuvala svoje proizvode što svježijima na suncu.

Bila je sredina dana kada smo odlučili za par eura uzeti taxi do obale. Odlučili smo se za Pedra do Lume, selo par kilometara udaljeno od Espargosa i glavnog otočnog aerodroma Amilcar Cabral. Mislili smo se negdje još okupati i iskoristiti naš posljednji dan na otoku. No, tamo nas je dočekala posve druga slika – hrpa oštrih stijena i ni zrno pijeska. Valovi i vjetar. Nije to bilo mjesto za kupanje. Ali nenadano smo nabasali na nešto sasvim deseto. Na nekadašnje hale lokalne solane. Ime otoka u prijevodu s portugalskog znači ‘sol’. Uz ribarstvo, solane su stoljećima bile jedini izvor prihoda za lokalno stanovništvo. U Pedra do Lumeu Portugalci su na koncu 18. stoljeća otvorili prve solane na otoku, a koje su radile sve do 1984. godine. Dan danas ondje su se nalazili ostaci solana, kao i ruševne hale na obali gdje se sol skladištila prije nego je brodovima bila otposlana u svijet. Tu se nalazilo na obali i nekoliko ruzinavih brodskih kostura.
Jedine žive duše u Pedri do Lume bile su u crkvi, malenoj bijelo-plavoj kapelici smještenoj na blagoj uzvisini iznad proširenog prostora uz cestu. Ispred crkve nogu je naganjalo nekoliko klinaca, dok su se odrasli skupljali u njenoj unutrašnjosti za misu. Kako je vrijeme odmicalo, auti su se počeli skupljati pred crkvicom. Misa samo što nije bila počela.
Pedra do Lume je jedno od onih mjesta u kojem turist nema što raditi. Putnik će pak u njemu pronaći ono nešto izvorno, neiskvareno. U dva dana na Salu sa sigurnošću mogu konstatirati da je Pedra do Lume onaj pravi Cabo Verde prije turističkog boom 1990-tih. Uvijek su me fascinirala ovakva mjesta izvan radara. Nostalgična, romantična, zaboravljena…

25.04.2016. u 23:05 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 23:03 • 2 KomentaraPrint#^

Uvijek je važno imati plan B (Dakar & Ile de Goree - Senegal)

Ostali bismo mi duže na magičnom Cabo Verdeu da nam je karta od sto pedeset eura to dozvoljavala. Ali nije. I dva dana dobili smo igrom slučaja uslijed svih onih promjena letova od strane aviokompanije. No, i Vanja i Jerko i ja odmah smo znali da ćemo se sigurno vratiti na otoke. Sljedeći put na duže vrijeme.

Malo iza ponoći avion na letu 487 Cabo Verde Airlinesa poljubio je pistu dakarskog aerodroma Leopold Sedar Senghor. Glavni je to aerodrom u Senegalu, zemlji s više od četrnaest milijuna stanovnika, i najprosperitetnijoj zemlji kontinentalne Zapadne Afrike. Ova činjenica mogla bi vas lako dovesti do krivog zaključka. Senegal nije bogata zemlja. Daleko je od toga. BDP po glavi stanovnika kreće se oko tisuću dolara. No, ostale su zemlje u regiji u još gorem stanju, što donekle senegalsku sliku čini ružičastom.
Aerodrom je dobio ime po Leopoldu Sedaru Senghoru, senegalskom pjesniku, političaru i kulturnom teoretičaru koji je dvadeset godina, od 1960. do 1980., bio na čelu države kao njen prvi predsjednik. Bio je to srednje velik, ali čist aerodrom, izgrađen u nekakvom socijalističkom stilu 1960-tih i 1970-tih godina i stoga pomalo hladan, a iza ponoći i gotovo posve pust. Naš let bio je posljednji tog dana (ili prvi, kako se uzme). Bez ikakvih problema prošli smo imigracijsku kontrolu. Od prošle godine državljanima Europske Unije viza za Senegal više nije potrebna. Senegalska vlada ukinula ju je kako bi privukla strane turiste i preporodila turizam kojeg je desetkovala epidemija ebole posljednjih godina po Zapadnoj Africi, iako u Senegalu nije bio zabilježen niti jedan jedini slučaj.
Izašli smo iz zgrade aerodromskog terminala i tu nas je dočekala ona suštinska slika Afrike – mnoštvo ljudi naguravalo se oko nas ne bi li smo izabrali nekoga od njih da nas preveze do hotela. Svi su bili jako crni, puno crniji od mulatski crne boje kože stanovnika Cabo Verdea gdje su Portugalci ostavili puno više traga, nego Francuzi u Senegalu. I svi su bili odjeveni u debele jakne, a mnogi i s vunenim kapama na glavama i šalovima oko vrata. Bilo je zaista prohladno. Lagani povjetarac pojačavao je osjećaj hladnoće. Nas je temperatura podsjećala na proljeće. Za Senegalce ovo je bila duga, hladna zima. Moram priznati da me malo iznenadilo tih petnaestak večernjih stupnjeva u Dakru.
Za malo manje od deset eura uzeli smo razdrkani stari taxi bez ikakvih obilježja. Ovo je bila Afrika i svatko je mogao postati taksist. Na ovom kontinentu ne zamaraju se birokracijom i papirologijom kao kod nas na Zapadu. Krenuli smo ravno u hotel. Ulice su bile skroz puste. Nije bilo ljudi, nije bilo prometa. S izuzetkom glavne avenije i slabo osvjetljene. Dan prije rezervirali smo Residence Zeina, hotel u rezidencijalnoj četvrti Dakra, otprilike na pola puta između aerodroma i tzv. Platoa, tj. centra grada. Nije imao nikakve recenzije, ali cijena je bila odlična, gotovo upola manja nego u bilo kojem hotelu na Platou. Bio sam skeptičan prema takvom hotelu, ali Vanja i Jerko su inzistirali pa sam naposljetku popustio.
Bilo je malo iza jedan kada se naš taksist, nakon dvadesetominutnog lutanja po četvrti, napokon zaustavio pred hotelom.
“Poznaješ li taj hotel?”, pitali smo ga na aerodromu na tečnom francuskom. Jerko je polu-Švicarac, a Vanja je diplomirala francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tako da greške u komunikaciji nisu bile moguće.
Taksist se kleo da je već bio tamo. Mislim da je čak spominjao i nešto od svoje rodbine. Tipično afrički – nikada ne priznaj da nešto ne znaš. Ipak, uspio nas je dovesti do hotela. Za afričke pojmove gubljenje je bilo minimalno.
Residence Zeina bio je visoka, ali dosta uska betonska grdosija čiji su vanjski zidovi bili obojani u nekakvu boju breskve. Ušli smo kroz njena staklena vrata i odmah se našli pred recepcijom. Recepcioner, koji je mogao imati nekakvih tridesetak godina, blijedo nas je pogledao:
“Reservation? Non…”
Pokazali smo mu papir s rezervacijom. On je tvrdio da ništa nije primio:
“Ali imam sobu za vas”.
I odveo nas je na sam vrh zgrade. Šest katova stepenica, a kada smo stigli do šestog kata, izašli smo na terasu na krovu na kojoj je bio naknadno dograđen i sedmi kat. I još stepenica. Lift su zaboravili ugraditi. U toj nadogradnji nalazio se hladan apartman sa samo jednim bračnim krevetom. Na upit gdje će spavati treća osoba, pokazao je na maleni kožni dvosjed u dnevnom boravku. Da sam i upola niži, još uvijek ne bih se na njemu mogao ugodno ispružiti. Ponovno smo mu pokazali rezervaciju u kojoj je stajalo da imamo rezerviranu sobu s tri odvojena kreveta.
“Zauzeto!”, rekao je, ali nam je potom i pokušao naplatiti ovaj apartman gotovo dvostruko skuplje. APP – ako prođe, prođe. Ali nije prošlo. Bili smo iziritirani ovakvim ponašanjem, pokupili stvari, upali u taxi koji je misteriozno baš tada prolazio ulicom i rekli taksistu da nas vozi na Plato. Još smo ranije bacili pogled na Hotel du Plateau, trozvjezdaša u samom centru Dakra, koji je imao istu cijenu kao onu koju su nam po novome nudili u Zeini, ali je zato imao puno bolju lokaciju. Kasnije sam od booking.com zatražio refundaciju razlike, što su ovi i učinili kroz nekoliko tjedana.
Hotel du Plateau je bio udoban, čist, s odličnom lokacijom, i recepcionerom koji nam je pošteno naplatio cijenu koja se oglašavala na internetu – šezdeset eura po noćenju za tri osobe. Dakar je za senegalske pojmove skup grad, a skupoća se pogotovo primjećuje kod turističkog smještaja.

Odspavali smo do deset. Vani je odavno počeo bučiti promet. Buka je dopirala kroz otvorena vrata našeg balkona još od osam ujutro, ali svejedno smo nastavili spavati još dva sata. Potom smo izašli van u potragu za doručkom. Krenuli smo niz Rue de la Republique, prošavši pokraj modernističke katedrale Notre Dame, glavne katoličke crkve u ovoj većinski muslimanskoj zemlji, prema Predsjedničkoj palači. Tu smo nedaleko nje naišli na zgodnu malu patisserie, slastičarnicu, koja se bez problema mogla nalaziti negdje u Parizu. Maison Eric Kayser. Zapravo, riječ je o privatnom lancu francuskih slastičarnica. Nalaze se posvuda po Francuskoj, ali i po Belgiji, Maroku, u Dubaiju…
"Ovo je na razini Francuske. Ili čak i bolje...", rekao je Jerko. A Jerko zna o čemu govori kada je u igri išta francusko. Nebrojeno je puta bio po Parizu i uopće po Francuskoj. Topli brioche koje se tope u ustima. Hrskavi baguette. Raznorazni croissanti. Macaroni. Pain au chocolat. Štogod da sam stavio u usta, bilo je božanstveno. Pogreška je bila nemoguća. Cafe au lait. Bio je to dašak Francuske usred dakarskog platoa. Složili smo se da je ova patisserie bez sumnje bila namijenjena višoj dakarskoj klasi i strancima. Samo pogled na cijene (daleko iznad senegalskog prosjeka, ali svejedno veoma prihvatljive za europski džep) i na druge goste oko nas sve je otkrivao.
Spustili smo se potom preko Place de l’independence, nepravilno ovalnog glavnog gradskog trga, okruženog bankama, mjenjačnicama, putničkim agencijama i uredima aviokompanija, prema luci. Odlučili smo odmah kupiti karte za sutradan navečer za noćni brod prema jugu, prema regiji Casamance i njenom glavnom gradu Ziguinchoru. Znali smo da je mala šansa da te karte zapravo i dobijemo. Budući da je postojalo svega nekoliko brodova tjedno koji su povezivali ostatak Senegala s jugom, a čije korištenje je značilo da je putnik izbjegao dugo i mukotrpno putovanje preko Gambije, potražnja je bila iznimno velika. Uzeli smo broj i čekali. Zapravo, nikada mi nije bilo posve jasno to uzimanje brojeva jer su ljudi svejedno čekali u redu, a brojevi se nigdje nisu ni oglašavali. Pola sata kasnije došli smo i mi do šaltera.
“Nema karata! Rasprodano!”, rekla nam je službenica, vjerovatno potiho smijući se glupim turistima koji su mislili da dan prije mogu kupiti kartu za brod u Senegalu.
Brzo smo počeli raditi plan B. Na licu mjesta odlučili smo okrenuti cijeli program i umjesto da idemo brodom dolje pa kopnom natrag gore prema Dakru, nije bilo druge nego sve izokrenuti i na kraju putovanja vratiti se brodom. Čak i karata za taj brod desetak dana kasnije bilo je ostalo samo nekoliko. Vanja i Jerko dobili su naposljetku krevete u jednoj kabini, a ja u drugoj. Ali barem smo imali brodske karte u džepu. Ostalo nije bilo važno.

Barem nakratko odlučili smo pobjeći od buke i vreve Dakra. Kako smo se već nalazili u luci, ubili smo dvije muhe jednim udarcem i na sporednom šalteru kupili kartu za Ile de Goree, otočić u Atlantskom oceanu ispred Dakra. Brod je taman kretao i ubrzo smo s vjetrom u kosi s mora gledali urbanu džunglu Dakra. Nije bio to neki prelijep grad, gledajući ga s mora. Ni previsok. Nedostajali su mu neboderi. Djelovao je nekako bledunjavo.
Na putu do Goreea prošli smo pokraj ribara koji su u svojim malenim drvenim čamcima lovili ribu, neki mrežama, drugi na udicu, a čiji su se čamci opasno zaljuljali na valovima koje je stvorio naš brod. Pola sata nakon polaska iz dakarske luke brod je pristao na dugačkom betonskom molu na Goreeu. Na kraju mola nalazila se neugledna plaža, nekoliko šareno oslikanih drvenih ribarskih piroga bilo je nasukano na pijesku, a nekoliko umornih ribara u dronjcima ležalo je i spavalo pokraj njih. Na rubu plaže načičkali su se jednostavni restorani i barovi, a gotovo svi su nudili jedno te isto – ribu i pivo.
Goree je mali otok. Svega 36 hektara i dovoljan je jedan sat da ga se cijelog obiđe uzduž i poprijeko. Na njemu trenutno živi oko tisuću petsto stanovnika. Portugalci su bili prvi na otoku, još sredinom 15. stoljeća, potom Nizozemci od ranog 17. stoljeća. Cijelo 17. stoljeće bilo je veoma burno za Goree – Nizozemci, pa ponovno Portugalci, i opet Nizozemci, kratkotrajno Englezi, zatim se vratili Nizozemci, a naposljetku su oko na Goree bacili i Francuzi. Kroz sljedeća dva stoljeća Francuzi i Britanci su često ratovali za ovaj strateški otok pred Cap Vert poluotokom. Više uspjeha imali su Francuzi koji su od Goreea učinili ekonomsko i političko središte Francuske Zapadne Afrike, drugo samo iza Saint Louisa.
Velik dio ekonomije ovog otoka počivao je na trgovini robljem. Odavdje su se crni robovi, hvatani po bespućima kontinentalne Afrike, slali u nehumanim uvjetima preko Atlantika na raznorazne plantaže po Sjevernoj i Južnoj Americi te Karibima. Budući da nije bilo registra, ne može se sa sigurnošću reći koliko je crnaca kroz Goree odvedeno u ropstvo, ali brojevi govore o između dvjesto i petsto osoba godišnje. Ono što je sigurno da je trgovina robljem ovdje itekako cvijetala između 1536. i 1848. godine kada je Francuska zabranila takvu vrstu trgovine.
Danas na Goreeu nema puno jasno vidljivih naznaka tih crnih dana. Jedini izuzetak je tzv. Maison des Esclaves, kuća s kraja 18. stoljeća koja je svojevremeno bila tamnica za mnogobrojne nove robove. Nažalost, bio je ponedjeljak kada smo mi bili tamo pa sam propustio priliku prošetati njenim hodnicima. Izvana njeni crvenkasti zidovi nikako ne otkrivaju tamnu prošlost.
Prošetao sam otokom. Uspeo sam se zavojitom ulicom do najviše točke otoka na kojoj se nalaze ostaci nekadašnje utvrde i čitav niz velikih topova iz vremena Drugog svjetskog rata. Putem su me zaustavljali prodavači suvenira, vlasnici mnogobrojnih restorana i barova. Goree je možda i najpoznatije turističko središte Senegala. UNESCO status je tome pridonio. Iako je ebola uništila senegalski turizam, a ni sigurnosna situacija u muslimansku svijetu nije išla na ruku, otok su tog dana kada smo i mi bili tamo preplavile grupe turista. Neki su došli individualno u vlastitom aranžmanu, poput nas, dok su drugi došli u organiziranom paket-aranžmanu. Na svakom koraku bilo je očito da otok živi od turizma.
No, odmaknuvši se malo od glavnog trga i nekoliko glavnih ulica, pronašao sam puno mirniji Goree. Goree gdje stranci rijetko kroče, iako je otok toliko malen da je to iznenađujuće i apsurdno kako se netko može zadržati samo na glavnom trgu i glavnim ulicama i onda ubrzo ukrcati se na prvi sljedeći brod i vratiti se u Dakar. Te sporedne ulice, često popločene kamenim kockama, skrivale su kućice, redom prizemnice ili jednokatnice, šarenih fasada, neke obnovljene, a s mnogih ta se boja ljuštila i davala Goreeu jednu dodatnu dozu sjete i mističnosti. Drvene škure na prozorima koje su svojim žarkim bojama kontrastirale bojama fasada. Ta igra boja je ono što očekujem od jednog kolonijalnog gradića, ali moram priznati da to nisam očekivao negdje u Senegalu, ni u Africi uopće, već više po Amerikama. I mnogo zelenila, posebice visokih baobaba. Posebno me se dojmila derutna kućica koja je očito bila atelje nekog slikara jer su po balkonima i prozorima bile izložene kantice s bojama, kao i dovršene i nedovršene slike.

Vratili smo se poslijepodne u Dakar. Goree je bio važno središte do 1857. godine, kada su Francuzi odlučili osnovati novi grad na obližnjem poluotoku Cap Vert. Bio je to Dakar. Ovaj je novi grad preuzeo palicu od Goreea. Goree je počeo tonuti u zaborav. Stanovništvo od nekoliko tisuća desetkovano je njihovom selidbom na kopno.
U luci bacili smo pogled na stari željeznički kolodvor s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Bio je to još jedan relikt iz nekog drugog vremena. Dugo je ovo bila početna ili završna točka dugog putovanja od Dakra do Bamaka u Maliju. Sada je već godinama bio napušten. Vlakovi odandje dugo nisu krenuli prema unutrašnjosti Senegala i dalje za Mali. Sjećam se kada sam 2004. godine bio u Maliju da je tada taj vlak još uvijek vozio. Sjećam se da sam tada radio i plan da u svoje putovanje uključim i Senegal i vožnju tom ikonskom željeznicom još iz francuskog kolonijalnog doba. Sada mi je bilo žao što tada to nisam učinio. Lekcija naučena: nikada ne ostavljaj stvari za kasnije! Nikada ne znaš da li će one postojati u budućnosti. To se posebice odnosi na Afriku, kontinent koji živi dan za danom.
Malo dalje, Marche Kermel, također sagrađen otprilike u isto vrijeme kada i kolodvor, pucao je životom. Dakar ima čitav niz tržnica i svaka je posebna. Svaka je manje više specijalizirana za određeno područje. Marche Kermel je najljepša od svih. I arhitektonski, čime podsjeća malo na viktorijanske tržnice Engleske, posebice po velikim satovima iznad ulaza i kupolom od željezne konstrukcije i stakla, ali i ponudom. Bilo je tu i voća i povrća, i mesa i ribe, i jaja. Tržnica je kružnog oblika i stolovi su postavljeni u koncentričnim krugovima. Vanjski su prepuni voća i povrća, a kako se približavamo središtu građevine, tu su se nalazile sve više meso i riba. Nudili su nam da kupimo nešto. Kako nažalost nismo imali kuhinju u svom smještaju, nismo ni mogli kupiti nešto što nismo mogli skuhati, iako je posebice dio s mesom i ribom bio veoma privlačan. Naposljetku sam uzeo nešto banana i odlične mandarine. Bio je to moj prvi susret s mandarinama u Senegalu, koje sam otkrio da su sočne i možda i najbolje koje sam ikada jeo u životu. Navodno su uvozne iz Maroka, jer trenutno nije bila njihova sezona u Senegalu, ali to mi nije smetalo jer ni u Maroko nisam jeo tako dobre.
Uvijek me fasciniraju tržnice. Više nego išta drugo u nekom gradu. Oduvijek sam smatrao da se neko mjesto najbolje može upoznati kroz stomak, a tržnica mora biti početna točka svega vezanog za hranu. Na tržnici se vidi ona iskonska duša neke zajednice, na koju čak i turizam i političke okolnosti i sve drugo s teškom mukom može utjecati.

25.04.2016. u 23:02 • 0 KomentaraPrint#^

Drugo lice Dakra (Dakar - Senegal)

Sutradan sam otišao na jednu sasvim drugačiju tržnicu. Marche Tilene. Vanja i Jerko odlučili su se nakratko odvojiti i otići do Lac Rosea, ružičastog slanog jezera udaljenog sat do dva vožnje na sjever od Dakra. Plan im je bio tamo prespavati i potom se dan kasnije početi spuštati prema Gambiji, s noćenjem negdje na pola puta jer nisu bili u stanju tandrkati se u dubioznim prijevoznim sredstvima cijeli dan. To je značilo da sam imao dva do tri dana samo za sebe, za svoj tempo, za svoje preference.
Odšetao sam s Platoa, gdje je za francuske kolonijalne vladavine živjela vladajuća elita, prema dijelu grada gdje je živjela siromašna većina – Medini. Sam pojam medine kod mene je uvijek ekspresno stvarao sliku prenatrpanih, uskih, prašnjavih ulica, kuća od blata, mjesta gdje je vrijeme stalo ne desetljećima, već stoljećima unazad. Bio sam po puno medina po Maroku, a ponešto i po Tunisu i Alžiru. U Senegalu medina je izgledala drugačije. Istina, i ova je bila prenatrpana. Imao sam dojam kao da se svih milijun stanovnika urbanog područja Dakra baš tog trenutka našlo u medini, bilo na nogama, bilo na četiri kotača. Buka, smrad ispušnih plinova, dosta kaotična situacija. Ali u dakarskoj medini izostale su prašnjave uske uličice. Izostale su jednostavne kuće od blata. Doduše ni ove nisu bile oku suviše primamljive. Bilo je tu dosta betona i lima i jeftinog stakla. Ali barem su izgledale spremnije za nečije obitavanje. I ulice su bile široke i asfaltirane. Čak je i Grande Mosquee de Dakar, glavna džamija, bila izgrađena tek 1964. godine, a arhitektonski je podsjećala na Maroko budući da je novac dao ni više ni manje nego tadašnji marokanski kralj Hassan II. Dobio sam dojam kao da je ona prava medina, romantična medina, nestala pod snagom buldoždera puno desetljeća prije.
Mjesto gdje se duh stare medine još uvijek itekako osjećao bila je tržnica Tilene. Nije se mogla uspoređivati s uređenošću Kermela. Ova je bila ogledalo kaosa, svatko je nudio svoje proizvode posvuda. Meso i riba bili su pod direktnim suncem i na temperaturi od tridesetak Celzijaca, već su poprimili i drugačiji, ne suviše primamljiv, miris i boju. Niti su mnogobrojne muhe, koje su se gozbile, ulijevale povjerenje. Voće i povrće bilo je u nešto boljem stanju pa sam se i ovdje opskrbio mandarinama. Puno riže. Još više kikirikija, kako onog sirovog, tako i pečenog. Ipak je kikiriki najvažnija poljoprivredna kultura Senegala.
Marche Tilene je imao tek neznatno mali natkriveni prostor. Većina trgovine odvijala se po labirintu ulica, na otvorenom, a tezge su bile improvizirano natkrivene tek plastičnim ceradama, koje su samo pridonosile tome da se vrućina još više skupljala pod njima, a mnoge su bile probužane pa su sunčeve zrake direktno prodirale do mesa i ribe, voća i povrća… Na podu smetlište. Ljudi vidljivo nenaučeni na strance, pomalo otresiti pa čak i kada nisam imao fotoaparat u rukama.

S tržnice uzeo sam gradski bus prema predgrađu Dakra. Bili je to tipično afrički bus – nekada davno vozio je negdje po Europi ili razvijenim dijelovima Azije, a kada je ondje odvozio svoj životni vijek, nastavio je svoj zagrobni život u bespućima nerazvijene i siromašne Afrike. Kako bi rekli Englezi, bio je posve “barebone”, od dna do vrha. Ali za svega kunu i pol odveo me do Ngora, dvanaest kilometara od medine. Promet je u Dakru katastrofalan tako da je ta vožnja od dvanaest kilometara trajala punih sat i pol! Putem je bus prošao kroz nešto luksuzniji dio grada gdje su se nalazile vile okružene visokim zidovima, a na ulicama se pojavilo više džipova i drugih skupocjenih automobila.
Koji kilometar sjeverno od dakarskog aerodroma smjestile su se dvije zajednice na samoj obali Atlantika – jedna je Ngor, a druga Yoff. Nekada mala ribarska sela, danas su posve progutana od strane rastućeg Dakra i na prvu se ne dobije dojam da se radi o izdvojenim zajednicama jer nema praznog prostora. I najmanji pedalj zemlje je ovdje izgrađen. Tek kada sam u Ngoru sat i pol kasnije izašao van iz starog, vrućeg i smrdljivog busa i napravio par koraka shvatio sam da se atmosfera potpuno promijenila. Iako sam i dalje službeno bio u Dakru, u jednom od njegovih najudaljenijih predgrađa, dok sam hodao neasfaltiranim pjeskovitim uskim uličicama, kojih je bio čitav labirint, među kućama pred kojima su se igrala djeca dok su stari nešto radili, a često samo sjedili pred ulaznim vratima, osjećao sam se kao da sam negdje na selu. Ngor je bio više medina od medine. Čak sam se i izgubio u jednom trenutku i onda me dečko od nekih dvadeset godina bez puno pompe (i kasnije bez ispružene ruke za bakšiš) ljubazno odveo do “la plage”. Bila je to kilometar, kilometar i pol duga pješčana plaža, potpuno neprivlačna za ikakvo kupanje, iako se nekoliko lokalaca svejedno bacilo u vodu. Prva polovica, bliža selu, bila je prekrivena mnoštvom smeća. No tu se nalazila i čitava flota slikovitih ribarskih piroga, nasukanih na pijesku. Neki su na starinski način, bez upotrebe strojeva, radili nove ondje nasred plaže. Koze i ovce hodale su i srale po plaži. Malo dalje, druga polovica te plaže bila je čista. Tu se nalazilo nekoliko ribljih restorana, ležaljka i suncobrana za iznajmljivanje, kao i veliki betonski blok obojen u svjetlosmeđu boju – Hotel Ngor. Bila je to turistička polovica plaže. Tu sam sjeo u jedan od tih ribljih restorana. Naručio sam yassa ribu, jedno od senegalskih nacionalnih jela. Riba je bila okusom nalik na oradu, grilana, a prethodno marinirana u limunu, i servirana s karameliziranim, blago ljutim, lukom. Polizao sam prste.
Zadržao sam se neko vrijeme u Ngoru. Udubio sam se u knjigu i povremeno bih podignuo glavu prema moru gdje se nalazilo na stotine usidrenih drvenih ribarskih piroga. U daljini nazirao se Ile de Ngor, otočić s dodatnim restoranima i hotelima. Povremeno bi ljudi na pirogama prelazili taj kratki put od kopna do otočića. Ja sam ga odlučio preskočiti i chilati.

Mogao sam se vratiti busom natrag na Plato. Bio bi to najbrži i najbezbolniji način. No, sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Imao sam još nekoliko sati do mraka. Odlučio sam iskoristiti do krajnosti svoj posljednji dan u Dakru. Pješke sam se uputio prema Almadiesu, još jednom upper-class kvartu Dakra. Ovdje sam prošao pokraj modernijih zgrada, s mnogo stakla, a mnoge su bili skupi hoteli, restorani, zanimljivi barovi kakvih nema ni kod nas u Zagrebu, te čak i nekoliko veleposlanstava. Bilo je to jedno vruće pješačenje i, ruku na srce, malo sam se preračunao s razdaljinama. Imao sam osjećaj kao da hodam i hodam, i tražim nekakvu plažu do koje nikada neću doći. Zapravo prve plaže bile su neugledne stijene na kojima je bilo nemoguće ispružiti se. Ekologija nije bila na listi prioriteta Senegalaca pa se i mnoštvo smeća našlo među stijenama.
Prema jednom od vodiča, postojala je prekrasna plaža u pozadini Mamellesa. Na francuskom “mamelles” znači grudi. To su dva brežuljka (na jednom od njih je i stari svjetionik) koji izgledom podsjećaju na – ženske grudi. Vidio sam te brežuljke i svjetionik iz onog starog busa, ali učinilo mi se da nisu bili tako daleko. Ni sam ne znam koliko sam hodao po suncu. Sigurno više od sat vremena. Možda i dva. A onda sam se ipak odjednom našao pred “Grudima”. Plaža ovdje nije bila označena, ali krenuo sam niz jedinu cesticu prema moru. Tu se nalazila nekakva privatna škola, a malo dalje, iza nje, nekoliko straćara na stijenama iznad oceana. Uski utabani puteljak vodio je preko stijena uz ocean. I onda se ukazala ona – Plage des Mamelles, mala skrivena plažica čistog pijeska, obrubljena stijenama, s lokalcima koji su vježbali na pijesku, te par djece koji su zabavljali jedinu grupicu stranaca, mladih backpackera s pivama u rukama. U pozadini plaže bila su dva improvizirana bara.
Skinuo sam s olakšanjem tenisice i čarape, zavrnuo nogavice, skinuo majicu. Noge su napokon disale. Pijesak među prstima djelovao je poput eliksira. Sunce je bilo sve niže na obzoru, a lagani povjetarac je pirkao. Unatoč tome, bilo je veoma ugodno. Stavio sam noge u ocean. Voda je bila izrazito hladna. Brzo sam se povukao. Odlučio sam da će kupaće ostati negdje na dnu ruksaka. Do Gambije i juga Senegala.

25.04.2016. u 23:01 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 23:00 • 0 KomentaraPrint#^

275 kilometara, 8 i pol sati (iz Dakra-Senegal preko Sine Saloum delte za Banjul-Gambija)

Budilica je počela drndati u 06:45. Imao sam osjećaj kao da sam legao pred sat ili dva. Oči su bile još itekako snene. Na jedvite jade su se otvorile. Dovoljno da napipkam mobitel i "uhvatim" tipku za gašenje budilice. Okrenuo sam se u krevetu da još malo odspavam. I pola sata ili sat vremena kasnije Gambija će se i dalje nalaziti tamo gdje jest. Par sati na jugu od Dakra. Neće pobjeći. Uspio sam još nekih pola sata odmoriti oči, a onda, iako bih i dalje najradije spavao, prisilio sam se da se dignem i umijem hladnom vodom koja me malčice razbudila. Uspio sam si i spraviti svoj uobičajeni proteinski doručak. Spavat ću u autu do granice, mislio sam.
Petnaest minuta iza osam vratio sam ključ i napustio hotel. Vani je već bilo nešto svijeta. Razdanilo se pred kojih sat vremena, ali dnevna vrućina još se uvijek nije spustila na Dakar. Bilo je ugodno uz lagani povjetarac. Zaustavio sam taxi iz prve. Odnosno on se zaustavio čim je vidio mene bijelca uz rub ceste.
"Pet tisuća franaka!", ispalio je kao iz topa. Gare Routiere se nalazio na izlazu iz grada na suprotnoj strani od one gdje sam se nalazio. Ali uvijek kada mi netko tako brzo ispali okrugli broj, znam da me želi prevesti žedna preko vode. Nisam vesla sisao. Informirao sam se u hotelu. Trebalo je biti upola manje.
"Dvije tisuće petsto!", odgovorio sam na perfektnom francuskom da me onaj dobro razumije. Taksist je odmahnuo glavom i pokušao spustiti na četiri. Nisam se dao. Ostao sam pri svome. Shvativši da nema šale i da sam dobro upućen, dao mi je do znanja da uđem u auto. Dvadeset minuta kasnije, nakon malo gužve na izlasku iz centra grada i jednog iznenadnog stajanja na benzinskoj stanici, pred autobusnim kolodvorom pokušao je iskamčiti od mene još koju stoticu pokazivajući na autu vratašca kroz koja se ulijeva benzin i na francuskom moljakavim glasom objašnjavajući kako je benzin jako skup. I to u 2016. godini kada benzin valjda ne može biti jeftiniji.
Do prije dvije godine Gare Routiere nalazio se na Platou, u centru grada, kojih petstotinjak metara iza željezničkog kolodvora. A onda su Gare Pompiere, poput željezničkog kolodvora, zatvorili i, za razliku od željezničkog kolodvora kojeg nikada više nisu otvorili, autobusni su radi smanjenja prometne zagušenosti u centru prebacili u predgrađe, na izlazu iz grada. Baux Maraichers. Tu se nalaze svi autobusi i kombiji koji napuštaju Dakar na duge staze. To je zapravo ogroman plato, djelomično natkriven ruzinavim metalnim pločama, i okružen zidom. Ima čak i perone.
"Bamako? Conakry? Bissau?", nudili su mi prijevoz sa svih strana. Zaista se s ovog autobusnog kolodvora u Dakru moglo krenuti u svim smjerovima i doći bilo gdje u Zapadnoj Africi. Ja sam uz pomoć Ganijca koji je govorio engleski i francuski pronašao šesticu. Na maloj tabli, visoko iznad glava, pisalo je Banjul i šest tisuća. Iako iz Dakra niti jedan prijevoz ne ide direktno za Banjul, već samo do granice u Karangu. Bilo je tu mnoštvo razdrkanih starih Peugeot 505ica, jedan gori od drugog. Ulupani sa svih strana, najčešće s lomom negdje na nekom staklu, a ima i onih čiji su retrovizori pričvršćeni za drvene štapiće. Ti stari Peugeoti, u koje je nadodan još jedan red sjedala u gepek, mogu primiti uz vozača još sedam putnika i zovu se 'sept place' ili sedam mjesta. Vozač i suvozač, tri putnika u prvom redu i tri u drugom. Čovjek se iznenadi koliko može stati u te Peugeote. Naravno, ljudi su unutra nabijeni gore nego u kokošinjcu. I nitko se ne buni.
"Dix mille francs!", zatražili su od mene. To mi ni Ganijac nije trebao prevesti. Deset tisuća franaka. Odmahnuo sam glavom. Cijena je bila šest. Pisalo je na ploči. Bio sam spreman dodati još tisućicu za prtljagu. No, onda su pokazali u jednom Peugeotu na prazno suvozačko mjesto i stvari su se naglo promijenile. Htio sam to mjesto. Najkomfornije mjesto u bilo kojem od ovih dugoprugaša. Htio sam ga jako. Ali nisam htio to pokazati. Htio sam malo blefirati i spustiti cijenu.
"Ostalo je još jedno mjesto i auto kreće.", preveo mi je Ganijac i dodao: "To se mjesto uvijek plaća malo više. Koliko nudiš?"
Čim su me pitali koliko nudim, i meni je postalo sve jasno ko dan. I oni su htjeli da ja uzmem to zadnje mjesto u autu i da napokon se krene. Jackpot.
"Osam?", ponudio sam nonšalantno. Kao da imam vremena napretek i mogu čekati neki drugi auto da se popuni.
"Dogovoreno!", čuo sam glas. Tutnuo sam Ganijcu u ruku par kovanica, zahvalio mu se i ušao u auto. Dok su se drugi iza stiskali, ja sam imao kraljevski položaj. Toliko je bilo mjesta da sam mogao bez problema ispružiti noge. Bilo mi je žao onih iza mene.
U devet i petnaest krenuli smo. Dosta dobra cesta vodila je na jugu prema Mbouru i dalje prema Kaolacku. Pejzaž je bio dosta jednoličan. Suncem opaljeni afrički sahel. Trava, grmovi i nešto drveća, među kojima dosta baobaba. To je drveće bilo poprilično razmaknuto jedno od drugog da se doimalo nekako usamljeno. Nijanse žute i narančaste boje prekidalo je samo to zelenilo krošnji drveća i sivi asfalt dosta dobre ceste. Prometno je bilo prema jugu. Uglavnom kamioni, neki toliko nakrcani robom da su imali visinu jednokatnice. Da su putem bile nekakve žice, tuneli ili nadvožnjaci, teško da bi mnogi od tih kamiona mogli proći. Ali tako čega nije bilo. Otvorena cesta. Povremeno koje neugledno selo izduženo uz prometnicu. Na trenutke smo išli tako sporo jer vozač nije bio u mogućnosti preticati kamione koji su se vukli puževim korakom, a na trenutke je preticao u zavoju na punu crtu da sam nekoliko puta zažmirio od straha.
Kako smo odmicali prema jugu, to je postajalo sve toplije i toplije, pogotovo na vrhuncu dana kada je sunce bilo visoko na plavom nebu bez ijednog oblačka. To je sunce grijalo našu limenu kutiju na četiri kotača svom žestinom da ni širom otvoreni prozori i propuh koji je dolazio kroz njih nije previše ubijao vrućinu. Pećnica.
S kilometrima mjenjala se i arhitektura sela. Sve je manje bilo betonskih nastambi, a sve više tradicionalnih afričkih koliba okrugla ili četvrtasta tlocrta, čiji su zidovi bili od nabite zemlje, a ponegdje zakrpani drvenim pločama, limom ili plastikom, i sa stožastim krovovima od pruća. Kladim se da je u ovim tradicionalnima bilo ugodnije na toj vrućini od onih betonskih. Bilo je i sve više smeća. Bilo je sve siromašnije kako smo odmicali prema jugu. Svako malo bi i cestu pretrčala neka koza, magarac ili bijelo govedo s velikim prekrasnim rogovima. A povremeno i majmuni.
Malo prije Kaolacka skrenuli smo na sporednu cestu, također dobro asfaltiranu. Tu se pejzaž naglo promijenio. Sve je bilo ravno dokle je pogled sezao. I bez drveća. Samo trava i pokoji grm. Sve je bilo žuto. Opaljeno suncem. Pola sata kasnije cesta je naglo stala. Nalazili smo se pred vodom. Tek tada mi je sinulo gdje smo se nalazili. Bila je to Sine Saloum delta. Ogromna vodena površina koja je bila impozantna čak i u ovom sušnom razdoblju. U jednom od planova namjeravao sam se zaustaviti u delti na dan dva, unajmiti kajak, kanu ili pirogu i istražiti ju. Delta se nalazila pod UNESCOm. No, odlučio sam direktno ići za Banjul, što s obzirom na vrućine i ne baš privlačnost lokalnih sela, nije bila loša odluka. Sve mi se više tako činilo. Odlučio sam se zadovoljiti samo ovih brzim tranzitom kroz deltu.
Mjesto gdje se cesta prekinula i bila voda bilo je Dakhonga na sjevernoj obali Sine Saloum delte. Na prvu izgledalo je kao slikovito malo ribarsko selo s onim kolibama sa stožastim krovovima, čiji su ljudi uz cestu rasprostrli nekoliko štandova s hranom i pićem koje su nudili putnicima, dok su drugi uz rub vode čistili ribu. Nešto se ribe sušilo na molu na direktnom suncu. Malo detaljniji pogled iza tih koliba otkrivao je pravo smetlište, u rangu onih po Indiji. Plastike u svim oblicima posvuda. Smrad. Vidjevši to čovjek se zapita kako neko ljudsko biće može biti takvo i živjeti u takvom smeću?!
U Dakhongi se nalazila i velika nova zgrada trajektnog pristaništa koje su nedavno izgradili Južnokoreanci. Ali nije bila u upotrebi. Trajekt se zaustavio na stari dok. Vožnja preko trajala je dvadesetak minuta. Voda je bila mirna da mirnija nije mogla biti. Nije bilo onog povjetarca koji je uvijek puhao u Dakru. Zrak je stajao.
Na drugoj, južnoj obali delte, u Foundiougneu, bilo je više zgrada. Betonskih, ružnih prizemnica. I jedino je uz dok stršila monstruozna bijela građevina u obliku broda. Neki restoran koji je izgledao zatvoreno.
I ovdje je bilo improviziranih štandova s hranom i pićem.
Nastavili smo dalje cestom prema Karangu. U jednom trenutku, oko Sokone, još jednog u nizu neuglednih i nezanimljivih sela, asfaltiana cesta pretvorila se u makadam izbrazdan kišom. Nova se cesta gradila tik uz njega. Za koji mjesec i tih posljednjih dvadesetak kilometara moglo bi biti asfaltirano, a put prema Gambiji mogao bi biti još malo udobniji. No, makadam nije zaustavio vozača našeg starog Peugeota da nogom udari na gas pa smo poskakivali u svojim sjedalima, a Peugeot je "cvilio" sve u šesnaest.
Pet i pol sati nakon polaska iz Dakra stigli smo u Karang. Bila je to granica između Senegala i Gambije. Niz kuća uz cestu. Mnoštvo ljudi i svakojakih vozila koji ili čekaju nešto ili odlučno koračaju prema nečemu. Zapravo je bila manje kaotična od očekivanog, imajući na umu da je ovo Afrika i da su ove granice leglo korupcije, lopovluka, krijumčarenja i drugih poroka. Čim smo izašli iz Peugeota, desetak mjenjača novca sjatilo se na nas. Zapravo više na mene kao stranca. Čitao sam o prijevarama kod mijenjanja novca na granici i nisam u tom trenutku htio ništa mijenjati. Tek kad uđem u Gambiju.
Jedan mlađi Senegalac ponudio se da mi ponese torbu i provede me kroz imigraciju. Pristao sam. Senegalsku stranu sam brzinski prošao. Na gambijskoj je potrajalo. Najprije sam morao otvoriti svoj kofer na kojeg su samo bacili pogled i dali mi do znanja da je sve bilo u redu. Ruksak na leđima nisu ni pogledali, a nisu ni "pročačkali" po velikoj torbi, što samo postavlja pitanje koja je bila uopće svrha toga. Sljedeći korak, u slabo osvjetljenoj prostoriji bez prozora, službenik je zapisao moje podatke iz putovnice u veliku bilježnicu debelih plavih korica. Zatražio je i knjižicu cjepljenja ne bi li se uvjerio da sam cijepljen protiv žute groznice. To sam "odradio" još 2004. kada sam posjetio Mali. Ljubazno mi je vratio sve i poželio dobrodošlicu u Gambiju.
Sljedeća prostorija imala je prozore. Čak dva. Bila je to prostorija puna svijetla. Tu su se nalazila dva imigracijska službenika, svaki za svojim stolom. Od početka bili su arogantni, odlični primjeri malih činovnika u nekoj afričkoj graničnoj pripizdini koji su odlučili svoju kakav-takav autoritet napokon pokazati na nekom bijelom putniku iz razvijene Europe. Čim su vidjeli moju putovnicu, počeli su odmahivati glavama:
"Croatia, Croatia... You need visa!"
Znao sam da viza nije bila potrebna. I kako je tekao razgovor, znao sam da su gledali prema mom novčaniku. Ja sam im rekao da sam provjerio na internetu na službenoj stranici gambijske imigracije gdje je pisalo da su od 2015. ukinute vize za sve državljane Europske Unije.
"Ali Hrvatska nije u Europskoj Uniji!", rekao mi je tada jedan od njih. Ja sam rekao da jest. I to već tri godine. Tada se upleo drugi i potvrdio da Hrvatskoj treba viza i da Hrvatska nije dio EU. A to što sam vidio na internetu, da "nije ažurirano za 2016. godinu". Postajao sam sve osorniji. Nisu ni htjeli provjeriti. Kompjutere nisu imali. Tada sam odlučio blefirati. Rekao sam da sam zvao gambijsku ambasadu u Beču i da su oni također potvrdili da viza nije potrebna. Tek tada se jedan od njih ustao i napokon otišao negdje s putovnicom provjeriti. Kada se vratio, potvrdio je da smo zaista dio Europske Unije i da nam viza nije potrebna. Međutim, tu nije bio kraj pokušajima. U putovnici je otvorio moju afganistansku vizu i krenuo s pitanjima: kada? što? kako? zašto? Pokušao sam ostati miran. Postalo je očitije da me ne žele baš pustiti u zemlju, ali da nemaju više amunicije da me zaustave ili da od mene dobiju bakšiš. Nakon petog ponavljanja da u Gambiji namjeravam provesti samo tri dana i to u Banjulu i na plažama Serakunde, udarili su pečat i putovnici i dozvolili mi boravak od sedam, iako službeno možemo bez vize biti do trideset dana. Bit će više nego dovoljno.
Na gambijskoj sam strani promijenio dvadeset eura u dalase, lokalnu valutu. Dobro sam osobno izbrojao novac prie nego sam predao svoje eure. Sve je štimalo. Tutnuo sam Senegalcu ostatak sitnih franaka i uhvatio rasklimani minibus za devetnaest kilometara udaljenu Barru. Četrdeset i pet dalasija. Jedan euro. I petnaest dalasija za prtljagu. Minibus je bio dupkom pun, žena i muškaraca, i dobro utopljen na suncu. Bilo je u njemu još gore nego u onom starom Peugeotu. I vani je bilo puno ugodnije nego zatvoreni u tim limenim kutijama.
Kutija na krenula veoma sporo, jedno trideset na sat, prema Barri na obali. Imao sam dojam da sam mogao brže hodati. Toliko je bilo težine u tom starom minibusu da nije mogao potegnuti bolje, iako je sve bilo ravno. Cijela je Gambija posve ravna. Izdužena poput jezika tristo kilometara prati tok istoimene rijeke. Na najširem svom dijelu ima manje od pedeset kilometara. Sa svih strana okružena je Senegalom, osim na krajnjem zapadu gdje se nalazi Atlantski ocean. Gambija je površinom od 11295 četvornih kilometara najmanja država kontinentalne Afrike.
Put do Barre potrajao je pola sata. A onda je i tu cesta stala. Opet smo bili pred vodom. No ovaj put preda mnom se nalazila moćna rijeka Gambija. Zapravo njeno ušće u Atlantik. Nekoliko kilometara široka u ovom dijelu. Trebalo je dobrano napregnuti oči da se vide konture suprotne obale. Na toj suprotnoj obali nalazio se Banjul. Na malenom otoku u ušću rijeke. Glavni grad.
Platio sam dvadeset pet dalasija kartu za još jedan trajekt.
"Kada kreće?", upitao sam. Sat je pokazivao malo iza četiri popodne.
"Kad se napuni.", bio je odgovor na blagajni.
Napunio se za sat vremena i u pet i petnaest otisnuli smo se iz Barre ka suprotnoj obali. Ovaj je trajekt bio nešto veći od onog prvog, preko Sine Saloum delte, i čak je primio nekoliko kamiona. Putnika jako puno. Natisnuli su se svugdje po palubi. Lokalci. Crni ko noć. Žene u odjeći šarolikih boja. I nekoliko stranaca koji su u usporedbi s tim afričkim bojama djelovali jako bledunjavo.
Takva je bila i boja vode. Nekakva bledunjava sivo-bijela. Veoma slična takozvanom ledenjačkom mlijeku. Ništa se u njoj nije vidjelo. Ništa se nije micalo.
Nakon pola sata počeo se ukazivati Banjul. Njegova kontejnerska luka gdje su se taman iskrcavali kontejneri s teretnjaka Zagora Valleta. Na suprotnoj strani male luke nalazio se putnički dok za trajekt. Čim je trajekt stao, a rampa spuštena, mnoštvo je pohrlilo svom silinom prema lučkim željeznim vratima. Svi su htjeli što prije doći doma ili gdjegod su krenuli. Iza vratiju čekali su taksisti. Začudo nenametljivi. Lagano odmahivanje glavom i odustali bi od progona. Odlučio sam prošetati gradom u nadi da ću naići na neki hotel. Imao sam jednog u rukavu, ali nadao sam se drugome negdje u centru. Banjul je maleni grad. Trideset i sedam tisuća stanovnika. Jedan od onih glavnih gradova, poput svazilandskog Mbabanea ili sentvincentskog Kingstowna, koji nikako ne izgledaju kao glavni gradovi, već više kao malo veće neugledno selo. Istina, prošetao sam pokraj Predsjedničke palače, i pokraj terena za kriket, i pokraj gradske tržnice Albert Market, ali ni sve to nije puno pomoglo Banjulu da izgleda kao glavni grad. Sa svojom većinskom betonskom niskogradnjom, i bez ijednog nebodera ili uopće građevine više od tri kata, Banjul je kod mene odmah stvorio dojam rupe. Možda sam bio preumoran nakon osam i pol sati putovanja iz Dakra raznim prijevoznim sredstvima da vidim bolje. Odlučio sam ostaviti detaljnjiju šetnju za sutradan.
Nisam vidio ni neki hotel. Kasnije mi je rečeno da su svi hoteli u Banjulu zatvoreni jer nitko ne spava u Banjulu. Serekunda i njene atlantske pješčane plaže samo su petnaestak kilometara od Banjula i svi spavaju ondje. Uzeo sam taxi za hotel koji se spominje u vodiču. Denton Bridge Resort. Nalazio se uz most istog imena. Most koji spaja banđulski otok s ostatkom Gambije. Hotel je izgledao napušteno. Taman kad sam se odlučio okrenuti, odnekud se pojavio stariji gospodin. Bijelac. Po govoru odmah sam prepoznao da je bio Englez. Predstavio se kao Terry. Živio je u Gambiji trinaest godina. Hotel je bio zatvoren, ali odlučio je za mene otvoriti jednu sobu. I cijena je stoga bila polovica one iz vodiča. Šesto dalasija. Sto kuna. Soba je bila velika s ogromnim krevetom. Ali kako se nije koristila neko vrijeme, cijela je bila prekrivena prstom prašine. Stolovi, stolice, kreveti, WC... Što god sam taknuo, ostavljalo je trag mojih prstiju, a na mojim prstima narančasta prašina. Paučina u svakom uglu. Krevet nije imao posteljinu pa mi je bilo drago što sam ponio vreću za spavanje. Vodokotlić u WCu punio se kap po kap i trebalo mu je dvadesetak minuta da se napuni do vrha. Nedostataka je bilo puno. Previše. Izdurat ću jednu noć, vrtilo mi se u glavi. Samo jednu noć. Pa plaža.
A onda sam se sav prašnjav i smrdljiv odlučio otuširati. Hladna voda. No nije mi smetalo. Nakon osam i pol sati putovanja prihvatio bih i manje. I taman kad se tijelo naviknulo na hladnu vodu, svom silinom doletilo mi je nešto u glavu. Pogledao sam na pod i primijetio tušilicu koju je izbio vodeni pritisak...

25.04.2016. u 22:59 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 22:58 • 0 KomentaraPrint#^

Keksi u prašini i motornom ulju (Banjul, Jufureh & Serekunda - Gambija)

Probudio sam se i prije budilice. Više se nije dalo spavati u krevetu koji je, umjesto madraca, imao dvije mekane spužve, a u koje si kod spavanja toliko propao da sam cijelu noć prospavao u V položaju u nemogućnosti da se okrenem na niti jednu drugu stranu. Zadnji put kada sam uopće spavao na leđima je valjda bilo kao klinac od nekoliko godina. Naravno, u kombinaciji tog spužvastog kreveta s jučerašnjim cjelodnevnim tandrkanjem u raznim prijevoznim sredstvima i prekjučerašnjim odlaskom u teretanu u Dakru na trening leđa, lopatice i križa su me danas ujutro ubijale. Možda je bilo najpametnije da sam se odmah sa stvarima pokupio negdje na plažu, ali moj istraživački nagon bio je puno jači. Znao sam da jednom kada dođem do plaže, neću više imati volje vraćati se ponovno preko rijeke.
Ostavio sam zapakiranu torbu u sobi u Denton Bridge Resortu. Još jednom sam se nasmijao na riječ 'resort' napisano velikim slovima na ulazu. Zvuči tako otmjeno i skupo. Nitko ne bi pomislio da je to zapravo prašnjava, prljava rupa. Uhvatio sam gradski minibus natrag za Banjul i protegao još jednom noge po "gradu". Ni danas Banjul nisam bio u stanju vidjeti boljim očima. Banjul jednostavno nije nikako nalikovao na grad, a kamoli na glavni grad jedne zemlje. Više je cijelo to naselje nalikovalo na konglomeraciju lučkih skladišta. Šetnja njegovim ulicama, nalikovala je šetnji kroz neku lučku zonu. Bez modernih trgovina. Bez restorana. Tu i tamo samo neka banka koja je pokušavala neuspješno dati dojam grada. Betonske kutičaste kuće s velikim željeznim vratima na povlačenje, s čije se druge strane nalazila nagomilana roba u velikim količinama kao u skladištu, a čiji vlasnici su najčešće bili negdje s Bliskog istoka, posebno su pridonosili onom lučkom ambijenu čitavog Banjula. Nekoliko glavnih ulica bilo je samo asfaltirano i to veoma loše. Većina su bile od blata, koje su polijevali vodom kako se ne bi dizala prevelika prašina s tla, pa su završile u kaljuži.
Prošetao sam i po reliktu kolonijalnog vremena - Royal Albert Marketu. Od 19. stoljeća, kada je Banjul bio poznat kao Bathurst, i kao takav značajno britansko kolonijalno središte u Zapadnoj Africi, ovaj je tržnica, koja je ime dobila po suprugu kraljice Viktorije, trgovačko srce Banjula. Naravno, s obzirom na veličinu samog Banjula, nije bilo za očekivati da je tržnica nešto veliko. Iako u vodiču spominju da bi se lako na njoj moglo provesti pola dana, ja sam pola sata šetao okolo bez nekog konkretnog plana, dok su me, dosadni poput muha, zaustavljali lokalci želeći mi uvaliti sve i svašta - od plastičnih narukvica do "masaža". Na jednom dijelu tržnice žene su prodavale ribu. Muhe su bile besplatni dodatak. Bilo je tu nekih nalik na naše arbune, bilo je škampa, ali i velikih barakuda. Na drugom dijelu tržnice prodavalo se povrće. Vidio sam tu okru, krumpir, luk, a najviše ljutih feferona. Treći dio bio je s mesom. I ovdje su se muhe gostile. Zatim kuhinjska pomagala. Rukotvorine. Odjeća i obuća, koju su za razliku od mnogih drugih stvari prodavali isključivo muškarci. A meni najdraži bio je jedan središnji natkriveni dio gdje su užurbano radili šivaći strojevi.
Vratio sam se u luku. Onu istu luku kroz koju sam prošao jučer na dolasku u Banjul. Zagora Valleta je još uvijek bila tamo, vezana za posljednji mol u luci. Kontejneri su se još uvijek iskrcavali. Putnički terminal bio je krcat ljudima. Bilo je nešto iza deset i po vrevi dalo se zaključiti da bi trajekt mogao uskoro krenuti. Mjesta za sjediti nije baš bilo pa, čim mi se ukazala prilika, jurnuo sam na drvenu klupicu na direktnom suncu na kojoj je nedostajala središnja daska. Nekako sam svojom stražnjicom manevrirao nad tom rupom dok je sunce pržilo. Bio je veoma vruć dan. U tom mravinjaku od putničkog terminala ni dašak vjetra. Malo bi zrak pomaknuli prodavači svakojakih nepotrebnih stvari koji su neumorno hodali amo tamo i mamili ljude da nešto kupe. Narukvice. Sunčane naočale. Remeni. Torbice za oko struka. Kape. Audio slušalice. Punjači za mobitele. Lijekovi. Keksi. Ali najbolje od svega išla je voda. Boce dobre hladne vode koje su žene donosile za dvadeset dalasija u velikim plastičnim ili limenim lavorima kojima su manevrirali na svojim glavama. S druge strane ograde, auti i kamioni te zaprežna kola čekali su također na ukrcaj.
Jedanaest sati. Trajekt još nije krenuo. Iako je odavno bilo više nego dovoljno putnika. Stajao je tamo privezan. Nije se čak ni krenulo s ukrcajem. Nije mi bilo jasno što čekaju.
Podne. I dalje ništa. Postajao sam sve nestrpljiviji. Gubio sam puno vremena na ovaj trajekt. Razmišljao sam da odustanem. Dvadeset i pet dalasija od karte bi propalo, ali to je ionako sitniš. Plaža. Plaža mi se sve više vrtila po glavi. Ali odlučio sam još čekati.
U podne i petnaest željezna rešetkasta vrata napokon su se otvorila. Krenuo je stampedo. Svi su jurnuli prema trajektu kao da je posljednji tog dana. Jurnuli su za sjedećim mjestom kojih je na trajektu bilo premalo za sve. Ja sam laganim korakom ušetao na "Kanilai". Nakon dva sata čekanja. Uhvatio sam stajaće mjesto uz rub broda pa sam se mogao malo nasloniti. Leđa su me sve više ubijala.
Nastavili su prolaziti prodavači nepotrebnih stvari. Jedan novi se primjerice vrtio uokolo s drvenom kutijom punom sapuna, a na bočnoj strani kutije velikim slovima ručno crnim flomasterom bilo je zapisano "Made in Ghana" i "Cures different illnesses". I karikature. Jedna od "bolesti" koje su njegovi sapuni navodno liječili bile su akne.
Drugi prodavač, malac od kojih sedamnaest-osamnaest godina, hodao je po trajektu gore dolje uzduž i poprijeko s četiri velike plave okrugle metalne kutije s keksima s komadićima čokolade koje je držao s obje ruke u krilu. Nikako da ih se riješi. Naposljetku je jednu kupio stariji Afrikanac u tipičnoj muškoj afričkoj odori od dugih širokih hlača preko koje ide široka i do ispod koljena dugačka košulja s rukavima, a na glavi kapica, nalik na onim našim muškima po Dalmaciji. One poput kolutovi sira. Putovao je s dijetetom od možda sedam ili osam godina, vjerovatno unukom. A onda su se ti keksi razasuli po podu na kojem je bila mješavina prašine i motornog ulja. Djed i unuk počeli su skupljati kekse i vraćati ih u limenu kutiju. Kada sam pomislio da će ih baciti negdje u smeće, djed se ponovno sagnuo. Vidio je još jedan zaostali keks, podigao ga s prašnjavo-uljanog poda, otpuhnuo malo i stavio u usta. Na podu su ostali još komadići, što je uočila bakica u haljini boje breskve. Odmah se dala na pod i svojim izbrazdanim rukama pokupila te komadiće i stavila ih u pregaču.
S druge strane Gambije, u Barri, bez imalo problema pronašao sam kombi za Jufureh. S obzirom na vrijeme koje sam izgubio i dalje nisam bio siguran da zaista više želim ići tamo iako je od Barre bilo dvadesetak kilometara. Kombi je odavno bio proživio svoje najbolje godine. Vjetrobransko staklo bilo je raspuknuto na svojoj desnoj strani i komadiće stakla samo je podosta selotejpa držalo na okupu. Sjedala su nekada bila lijepa spužvasta i udobna. Danas se na njima u tragovima mogla primijetiti nekadašanja udobnost. Glavna vrata na stražnjem dijelu kombija, da se zatvore, moralo se snažno privući sebi, budući da su bila sva izvijena, i zatvoriti ih umetanjem metalne šipke tamo gdje bi se inače nalazila ključanica. Na podu kombija veće ruke da se kroz njih mogla vidjeti cesta.
Upravo je kroz te rupe počelo u unutrašnjost kombija prodirati more narančaste prašine kada smo nakon deset minuta vožnje sišli s odlično asfaltirane ceste na makadam. Mogli smo mi nastaviti po glavnoj cesti i sigurno bismo puno ranije stigli do Jufureha, ali uz sporednu se nalazilo puno više sela, što je značilo i puno više potencijalnih putnika. Kombi je već u startu bio dupkom pun: tamo gdje su trebala sjediti dva putnika u normalnom svijetu, sjedila su tri; umjesto tri, sjedilo je četiri putnika itd. No, i dalje bismo se zaustavljali putem i skupljali nove putnike, od kojih su se neki direktno popeli na krov među prtljagu (i čime se metalni krov nad našim glavama počeo sve više uvijati), a drugi su se ugurali u ono malo slobodnog prostora koji je postojao među našim nogama na poprečnim klupama odozada. Zavidio sam u tom trenutku sardinama u limenci.
Do Jufureha se nismo maknuli s makadama. Na mjestima je bio toliko loš, s velikim rupama koje je nekada stvorila kiša, da su vozači utabali i sporedni makadam, širine jednog kombija, uz onaj prvotni. No i taj je već bio u lošem stanju. Naposljetku smo se vozili toliko uz rub makadama da se kombi lijepo "češao" o grmlje i granje stabala. Sada se više nismo borili samo s prašinom, koja je ulazila u kombi sa svih strana i koje je bilo posvuda, po ljudima, po klupama, po podu (gdje su se između ostalog, među našim nogama i prekriveni prašinom, nalazili i vozačevi metalni tanjuri koje je očito koristio za ručak dok je bio na terenu), već i s granama koje su prodirale kroz prozore našeg jurećeg kombija. One bi povremeno ošinule nekog putnika uz prozor, dok se napokon nisu svi unutra počeli naginjati prema suprotnoj strani kombija.
Sat i pol je potrajao put od Barre do Jufureha. Leđa su me sve više ubijala. Bio sam ljut na sebe što nisam odustao od ovog puta još dok sam dugo čekao na trajektnom pristaništu u Banjulu. Bio sam ljut na Engleza iz Denton Bridge Resorta. U glavi mi se vrtila njegova rečenica "Od Barre do Jufureha ima nekih dvadeset minuta!", nakon što sam ga priupitao za informaciju. Očito nikada u Gambiji nije putovao javnim prijevozom!
Bilo je oko dva popodne kada se kombi napokon zaustavio u Jufurehu na velikom praznom prostoru ispred male džamije s jedne strane i prizemne duge bijele građevine s nekoliko trgovina s druge. U jedinoj otvorenoj od tih trgovina kupio sam bocu hladne vode. Obitelj je iza tezge upravo ručala iz zajedničke zdjele neko jelo s rižom. Ponudili su da i ja sjednem, ali morao sam odbiti. Nisam imao vremena. Vozač onog kombija dao mi je sat vremena. Kretao je natrag za Barru. Kako je već bilo poslijepodne, nisam htio riskirati da ostanem zaglavljen u Jufurehu. A što su sati odmicali, to je u Africi manja vjerovatnost da će se vozilo popuniti i krenuti.
Jufureh je smješten na obali rijeke Gambije. Zapravo dva mala sela, Jufureh i Albreda, jedno pokraj drugog i bez vidljive granice između njih. Prizemnice. I kao i u ostalim selima po Gambiji, i ovdje je izostala tradicionalna gradnja, a kuće su sa zidovima od betona i krovom od lima. Usred dana bilo je četrdeset, ali meni se učinilo da je u onom kombiju bilo čak i toplije nego sam hodao vani po prašnjavim ulicama Jufureha pod direktnim suncem. Prošetao sam do obale rijeke i tu naišao na dok s desetak piroga čiji su mi vlasnici nudili da me odvezu na otok usred rijeke. To je zapravo bio i razlog mog dolaska u to selo. James Island mijenjao je kroz povijest ruke, od portugalskih do francuskih i britanskih, a danas se na njemu nalaze ruševine britanske utvrde, jedne od najvažnijih nekada u Zapadnoj Africi. Otok se vidio kao točka usred rijeke, par kilometara udaljen od obale. Na moje iznenađenje, rijeka Gambija je i ovdje bila veoma široka, čak toliko da se nije vidjela njena suprotna obala. Nisam se mogao sjetiti da li sam ikada igdje vidio tako široku rijeku. Saznao sam od vlasnika piroga da treba barem petnaest minuta do otoka i petnaest nazad. Nisam imao toliko vremena. Sat koji sam dobio od vozača kombija bio je nedostatan.
Oko doka je bilo i dosta djece koja se verala po drveću. Nekoliko njih htjelo me držati za ruke, a zatražili su slatkiše. Kada sam im rekao da ih nažalost nemam, zadovoljili su se praznom plastičnom bocom koju su vidjeli zataknutu za moj ruksak. I odrasli su htjeli razgovarati. Isprva sam bio veoma skeptičan jer, poučen iskustvom, čim mi je netko prišao po Senegalu i Gambiji, ubrzo bi se uspostavilo da mi je htio nešto prodati. No, u ovom ruralnom području Gambije ljudi su bili neiskvareni i nitko ništa nije zatražio. Razgovarali smo o vremenu, o mom putovanju po Africi, ali više od svega o - nogometu. Svi znaju za našu reprezentaciju i Šukera!
Provirio sam u lokalni muzej ropstva. Bio je to jedan od onih muzeja koji ne satru čovjeka s previše informacija. Dvije prostorije s doziranom količinom informacija koje običan čovjek može lako "probaviti". Između ostalog saznao sam da je s obala Zapadne Afrike od 17. do 19. stoljeća u ropstvo, uglavnom u Novi svijet, poslano između deset i petnaest milijuna crnačkog stanovništva. Najviše u Brazil te na plantaže po Karibima. Trgovina robljem nastavila se i nakon što je proglašena ilegalnom početkom 19. stoljeća, a oni robovi koji su bili te sreće da njihovi brodovi budu otkriveni na vrijeme, kako nisu znali odakle zapravo potječu, poslani su kolektivno u Sijera Leone u grad koji je stoga nazvan Freetown, te u Liberiju, također znakovita imena.
Kombi me zaista čekao. Na istom onom mjestu na prašnjavom "trgu" pred džamijom. Čim me vidio izdaleka, vozač je počeo mahati da se požurim. Čekao je samo još mene. Put je bio isti, ali brži jer više nije bilo toliko putnika pa time ni stajanja. Stali bismo samo svakih desetak minuta da iz prljave plastične boce vozač nalije nešto vode u hladnjak motora i usput srkne iz iste. Ovaj put sam psihički bio pripremljeniji jer sam znao što me čeka. I dalje su u meni bili dvostruki osjećaji. S jedne strane srdžba na sebe i ostale, a s druge ipak zadovoljstvo da sam unatoč svim okolnostima ipak vidio dijelić ruralne Gambije.
Često sam pogledavao na mobitel. Ni glasa nije bilo od Vanje i Jerka. Jesu li već ušli u Gambiju? Ili su odlučili ostati još jedan dan negdje u Senegalu? Tek po povratku u Barru primio sam poruku da su stigli u Banjul. Ja sam pak bio zarobljen na drugoj strani rijeke. Bilo je deset minuta do pet popodne. Dan prije točno u pet krenuo je trajekt prema Banjulu. Danas je i ljudi i vozila bilo jako malo. Trajekta nije bilo na pristaništu. Čekao sam i čekao. Prošetao sam čak do obližnje plaže gdje su ribari taman iskrcavali iz svojih piroga svježe ulovljene ribe. Bilo je tu dosta žena koje su došle u opskrbu. A onda je i plaža utihnula. Sunce se spuštalo sve niže i niže. Čak više nije ni peklo toliko na koži. Trajekt nije dolazio. Imao sam dojam kao da me netko s ovim trajektom prokleo jer od tri pokušaja niti jednom da sam došao u pravi trenutak. Dan prije sat vremena čekanja na njega. Ujutro dva. Sada, navečer, ispostavilo se na kraju sat i pol. Kada sam stigao natrag u Banjul, sunca više nije bilo na vidiku. Dok sam uzeo torbu u Denton Bridge Resortu, već se zamračilo. Vanja i Jerko me nisu više mogli čekati u Banjulu i otišli su prema Serekundi na atlantskoj obali. Ja sam uzeo shared taxi i za njima. Pronašao sam ih u dijelu grada punom restorana i kafića. I stranaca. U poznim godinama. Dosta starih bijelih gospođa s mladim crnim mesom pod rukom. Nešto manje stare bijele gospode s mladim crnkinjama. Gambiju primjerice godišnje posjeti oko pedeset tisuća Engleza, uglavnom starije dobi, s ciljem da si pronađu mladu igračku. Zove se to ovdje "društveni turizam", a nipošto "seks turizam". Jer prostitucija u Gambiji službeno ne postoji i zakonom je zabranjena. Bilo je to kao da gledam Tajland ili Filipine. Nije bila lijepa slika.
U Alex baru u Serekundi, kojeg očito drže Nizozemci, s obzirom da je meni na engleskom i nizozemskom, pojeo sam odlične velike grilane škampe za manje od petnaest eura. Porcije su kao i u Senegalu obilne, ukusne i jeftine.
Kasnije, pogled kroz taksi prema našem smještaju, pokazivao nam je Serekundu koja je bila potpuni kontrast Banjulu, Barri ili Jufurehu. Puno hotela, restorana, barova, trgovina... Izgledalo je puno toga jako zapadnjački. Puno stranaca. Odjednom mi se put u Jufureh više nije činio tako uzaludnim...

25.04.2016. u 22:57 • 0 KomentaraPrint#^

Masaža ili "masaža"? (Serekunda - Gambija)

"I know nice ladies. Gambian ladies. You can try something new!", ponudio mi je sinoć noćni čuvar Papaya Residencea u kojem smo smještaj pronašli za dvadeset eura za sobu.
Zahvalio sam mu se i rekao: "Maybe tomorrow."
Naravno, sutradan je ponovio svoju ponudu, onako poluglasom. Primijetio sam i kako je namignuo.
"Maybe later", odgovorio sam mu.
U zemlji u kojoj je, kao uostalom u cijeloj Africi, AIDS ozbiljan problem, nije bilo za igrati se. Vidio sam plakate po Banjulu i Serekundi na kojima upozoravaju lokalno stanovništvo kako je važan siguran seks i s malo partnera. Bez obzira što je luđak od gambijskog predsjednika izjavio da ima lijek protiv AIDS-a!
Yahya Jammeh je na vlast došao vojnim udarom 1994. godine i od tada željeznom rukom vlada Gambijom. Ovaj četrdesetdevetogodišnji diktator tako je ukinuo slobodne medije, a svi kritičari njegove vlast bivaju zatvoreni, mučeni, a često i ubijeni, kao što je primjerice bio slučaj 2004. godine s misterioznim ubojstvom Deyde Hydara, reportera koji je kritizirao predsjednika. Također zatvara ljude zbog vračanja, te je zaprijetio da će odrubiti glave svim homoseksualcima jer su oni "protiv Boga i ljudi". Uz to, razvio je i sklonost pucanja u mirne prosvjednike.
Poput svakog diktatora, Jammeh ima veliki ego i sklon je samopromociji. Tako primjerice preferira da mu se ljudi obraćaju punim imenom - Njegovo Visočanstvo Šeik Profesor Alhaji Dr. Yahya Abdul-Azziz Jemus Junkung Jammeh, a njegov lik se nalazi na svim novim novčanicama gambijskih dalasija. Dosad su na novčanicama bili pripadnici raznih naroda Gambije, a onda je šef odlučio da tko šiša obične ljude i stavio sebe. Također se nalazi na bezbroj plakata po zemlji, a njegove slike krase i mnoge urede.
S druge strane, zahvaljujući njemu, Gambija ipak ima dobro zdravstvo, a vrlo je važna činjenica da je zemlja za razliku od nekih svojih susjeda izbjegla epidemiju ebole. Isto tako, u Gambiji se cijepi više ljudi od svih drugih afričkih država. Dobra strana je i da uz turizam i proizvodnju kikirikija Gambija bilježi godišnji rast od više od šest posto.
No, bilo kako bilo, gambijskom predsjedniku nisu sve na broju...
Papaya Residence nalazila se u Bijilu, krajnjem južnom dijelu Serekunde. Sama Serekunda je inače veoma izdužena uz Atlantski ocean. Nismo htjeli biti baš u turističkom centru. Nismo željeli previše se miješati s paket aranžmancima sa šarenim resortskim narukvicama oko ruku, te velikim fotoaparatima i kamerama ovješenih oko vrata. Izgledali su veoma smješno. U meni su izazivali sažaljenje.
Nakon doručka lagano smo prošetali do plaže u Bijilu. Bilo je to petnaestak minuta hoda kroz rezidencijalnu četvrt gdje su bogatije betonske kuće ograđene visokim zidovima. Bilo ih je i dosta u izgradnji. Cesta je bila pjeskovita tako da su nam noge neprestano tonule u njega. Sunce je pržilo. Plavo nebo.
Plaža nije bila onakva kakvu sam očekivao. Duga da joj se kraj nije nazirao. Pješčana. Šačica ljudi. Tek nekoliko lokalaca koji su se ili izležavali na suncu ili vježbali. Više ovo drugo nego prvo. Bio je petak, muslimanski neradni dan i sve je bilo usporenije nego inače. Gambija ne samo da je muslimanska zemlja, nego sam se sjetio da sam pročitao u našem Večernjaku pred koji mjesec da je Jammeh zemlju proglasio islamskom republikom.
No, plaža nije bila i posve čista. Uz uobičajene morske trave i lišće, bilo je dosta smeća, od vrećica do boca. I u moru, koje je bilo uzburkano velikim valovima, znala mi se često o noge zapetljati neka najlonska vrećica, a primijetio sam i kako plutaju komadići plastike, a čak i prazni omot vlažnih maramica. Voda je bila mutna. Nije se vidjelo ništa ni desetak centimetara u dubinu. Bilo je to skoro kao kupanje u močvari. Nelagodno jer nisi znao što je zapravo u toj vodi. Možda se takvo što trebalo i očekivati s obzirom da smo se nalazili svega dvadesetak kilometara od ušća Gambije u Atlantik. Ova rijeka izvire na Fouta Djallon platou na krajnjem istoku i putuje 1130 kilometara cijelom dužinom zemlje do ušća u Atlantski ocean. S obzirom na manjak ekološke svijesti po Afrike za očekivati je da su putem Gambijci u rijeku istresli sve i svašta i da je mutna i ona i okolni ocean u koji se ulijeva.
Vrlo brzo smo se pokupili s te plaže i po najvećem podnevnom suncu i sparini uhvatili taksi i uspješno se pogodili za cijenu i otišli do plaže u Senegambiji. Ovdje je već paradirala bijela gerijatrija, a prečesto starije žene sa svojim mladim crnim igračkama. Odmah mi se svidjela plaža - uz svu tu gerijatriju velikih zapuštenih trbušina, ja sam među bijelcima izgledao najbolje. Nije bilo kompleksa manje vrijednosti. Doduše suprotno tome. Me like it.
Ovdje je naravno, zbog mnogo stranaca, plaža bila očišćena, s puno beach barova i restorana s prihvatljivim cijenama, ali i resorta jedan do drugoga. I more je bilo čišće. I dalje mutno, ali bez smeća i trava. Temperatura vode je bila savršena. Osvježavajuća. Rekao bih oko dvadeset i tri ili četiri.
Okupali smo se i sjeli u jedan od barova na plaži:
"Imate caipirinhe?"
Sjetili smo se Cabo Verdea.
"Caipirinha? What is that? A drink?", odgovorio nam je konobar rastafarijanac čija je usporenost dala naslutiti da je bio na teškim drogama.
Naručili smo pivo.
Pokraj restorana krajičkom oka uhvatio sam ženu u četrdesetima. Bila je još uvijek lijepa za svoje godine. Sjedila je na ležaljci, a do nje nekakve teglice. Činilo mi se da bi mogla biti maserka. Trebala mi je jedna. Trebao mi je netko da mi opusti leđa.
"She not good. Malaria. But I have a sister. Vrlo je dobra.", rekao mi je onaj rastafarijanac kada sam ga upitao za masažu.
Žena nije izgledala nimalo bolesno. A sestra? Bilo me je strah da je riječ "sestra" imala neko drugo značenje. Vanja, Jerko i ja stali smo se pogledavati. A onda je do našeg stola došla krhka starica u šezdesetima koja je izgledala kao da bi svakog trena mogla poljubiti pod. Pokazala mi je na vrata pokraj šanka. Još snažniji trnci prostrujili su mi kroz tijelo. "Ma nije moguće. Ma ne može biti.", razmišljao sam. Strah. Starica je tada razgrnula zastor i tamo se zaista nalazio maserski stol u prostoriji koja je nalikovala na šupu. Uokolo su se nalazili lonci i kante, mnoštvo kutija, metle... Par bočica stajalo je u kutu na jednoj od kutija. Starica mi je pokazala da legnem. "Tko zna koliko je ljudi ležalo već na ovom ručniku?!", pomislio sam. Imao je neki miris i bio je pun pijeska. Starica je tada stala rukama miješati kreme i nanositi ih na tijelo. Bio sam sav uljan. Povremeno bi ona jače udarila, ali često nije imala snage. Još uvijek sam očekivao da će se u nekom trenutku srušiti na mene. Ali nije. Hvala Bogu. Pola sata kasnije platio sam joj tristo dalasija. Pedeset kuna. I izletio van. Nisam htio čekati. Strah od "happy endinga" bio je prevelik...

25.04.2016. u 22:56 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 22:55 • 0 KomentaraPrint#^

Slovenci... (iz Serekunde - Gambija za Zuiginchor - Senegal)

Namjeravali smo što prije krenuti prema Ziguinchoru. Uhvatiti nešto prema jugu. Bus, kombi, shared taxi, običan taxi. Bilo što. Samo da krenemo. Gambija nam se nije svidjela. Druga zemlja na mojoj listi u koju nisam siguran da bih se volio vratiti. Da, zemlja je jeftina. Da, odlično sam jeo, pogotovo ribu i morske plodove. Više nego upola cijene nego doma. Danima poslije sam se sa sjetom sjećao velike porcije grilanih kraljevskih škampa koje sam prvu večer pojeo za sto kuna u baru/restoranu Alex u dijelu Serekunde poznatom kao Senegambia.
Ali plaže su daleko od lijepih. Mogle bi biti čišće, kao uostalom i more. Potom je tu previše turista, posebice onih starijih s ne prevrlim namjerama. Loša infrastruktura čak i za afričke pojmove, što je meni bilo nepojmljivo budući da je Gambija turistički najrazvijenija zemlja Zapadne Afrike. A onda na red dolaze ljudi. Puno muljanja, puno unošenja u lice kod razgovora, puno pokušaja da te se prevesla samo zato jer si stranac.
Samo smo htjeli otići. Bila je nekakva neugodna atmosfera. Daleko od one senegalske.
Na glavnoj prometnici pred hotelom pokušali smo najprije uhvatiti taxi za Senegambiju gdje nam je plan bio potom uhvatiti nešto prema granici. Taksisti koji su nam stajali, čim su vidjeli bijelce na ulici, redom su nam davali basnoslovne svote za vožnju od ni deset minuta. Dvjesto dalasija bila je njihova najčešća cifra, iako smo se dan prije vozili za pedeset. Kad bi spomenuli to, neki bi odmah nastavili dalje, a drugi bi snizili očekivanja i smanjili cijenu za pedeset do sto dalasija. Još uvijek previše. Da se razumijemo, nisu to ni u startu bile neke velike cifre, ali nitko od nas ne voli kada ga se pravi budalom.
Naposljetku nam je stao taksist u tridesetima, a za kojeg ćemo kasnije saznati da je polu-Senegalac, polu-Gambijac. Ni on u startu nije bio pošten pa smo ga isprva odlučili ignorirati, sve dok nam nije dao ponudu koju mi nismo mogli odbiti. Htio nas je za sedamsto dalasija (šesnaest eura) odvesti direktno do granice. Time smo dobili na vremenu, ali i komociji, umjesto da smo po Serekundi tražili prijevoz, pa čekali da se popuni i onda vjerovatni bili u njemu natiskani do zuba. Ovako smo sat vremena kasnije već bili na granici u Giborou. Zapravo je to par kućica usred ničega i željezna rampa preko ceste. Ovaj put bez problema dobili smo izlazni pečat iz Gambije, a ništa više problematično nije bilo ni na ulazu u Senegal. Zadržali smo se na granici deset minuta i jedina pošast bili su mjenjači novca te bosonoga i prljava djeca prosjaci u krpama koji su nas okružili.
Par kilometara južnije u Seletiju dobili smo od senegalske policije i ulazni pečat. Ono što je bilo zanimljivo jest da Senegal nema jedinstveni imigracijski pečat već očito svaka granica ima svoje, budući da se primjerice pečat koji smo dobili na aerodromu u Dakru posve razlikovao od ovoga u Seletiju.
U ovom selu od nekoliko kuća uz glavnu prometnicu, na velikom suncem oprženom platou, na čijem se samo jednom kraju nalazio natkriveni dio od betona gdje su se ljudi mogli skloniti, pronašli smo i Peugeotove i kombije dalje za Ziguinchor. Bila je sredina dana i putnika je bilo jako malo. Stari Peugeot 'sept place' smo zbog neudobnosti odlučili prekočiti i radije smo se odlučili za kombi koji je bio stariji i od Peugeota. Toliko star da se stakla na prozorima više nisu dala pomaknuti, pa su bila do sudnjeg dana u poluotvorenom položaju, a bočna vrata su visila na jednom šarafu koji je u jednom trenutku Jerku završio i u krilu.
Tu smo upoznali par iz Slovenije koji je putovao po Senegalu, Gambiji i Gvineji Bissau, s fasciklom s papirima detaljno isplaniranog puta kao najgori hardcore turisti. Da se sve ne može isplanirati i da kadkad, posebice u Africi, treba improvizirati, osjetili su na svojoj koži kada ih nisu pustili u Gambiju bez vize. Bila je to ona ista granica koju sam ja prošao prije nekoliko dana. Sika arogantnih gambijskih imigracijskih službenika odmah mi se vratila. I za razliku od mene, kome je iskustvo pomoglo da natjera vodu na svoj mlin, Slovenci se nisu snašli i svaki je platio po 3000 dalasija za vizu koju zapravo nisu ni trebali. Sedamdeset i pet eura! Kada su čuli da smo mi prošli bez plaćanja, nismo im više bili dragi.
Slovenci su sat vremena već čekali polazak za Ziguinchor, kada smo mi došli.
"Kada krećemo?", upitali smo vozača.
"Za deset minuta!", ispalio je taj kao iz topa.
Slovenci su se nasmijali. Njihovih deset minuta bilo je prije gotovo sat vremena. Nasmijali smo se i mi. Znali smo da to nije bilo realno. Dok su novi putnici dolazili kao na kapaljku, i dalje su do nas dolazila djeca po koju kovanicu. Nekoliko njih je prodavalo trvdo kuhana jaja ili male mandarine, što su također činile i žene u hladovini onog natkrivenog dijela. Njihove mandarine bile su raspoređene u obliku piramide u skupine od po šest. Sunce je bilo dosta jako. Čim bih iz kombija izašao van, osjetio bih ga kako prži kožu. Unutra je bilo mrvicu hladnije s otvorenim vratima i poluotvorenim prozorima.
Krenuli smo sat vremena nakon našeg dolaska. Kombi nije bio posve pun. Nedostajalo je petnaestak putnika. Ali vozač je očito išao za tim da će ih lakše skupiti usput, nego u nekom malom pograničnom selu. Cesta je bila dobro asfaltirana. Izmjenivalo se bezlično selo za selom, a seljani svakog su na cestu postavili balvane, velike komade kamenja ili prazne kante kako bi kroz svoje selo usporili promet. Ponekad je naš vozač zaista usporio, a često tek slalomski prošišao kroz te improvizirane prepreke.
I pejzaž se naglo promijenio. Bilo je manje praznog prostora, manje je izgledalo sahelski. Više je krajolik nalikovao na naš obalni ljeti - puno suhog gustog žbunja koje bi jedna šibica lako mogla pretvoriti u buktinju. Bilo je jasno da kiša tjednima, ako ne i mjesecima, ovdje nije padala. Posljednjih desetak kilometara pred Ziguinchorom žbunje je nestalo, pojavila se voda, a jedina vegetacija bile su mangrove, čiji su se korijeni poput noga paukova zabili u vodu. Razina voda bila je i ovdje niska.
A onda tri sata nakon kretanja s granice (iako nam je i ovdje na početku vozač slagao kazavši da je do Ziguinchora sat i pol vožnje) pojavila se rijeka. Velika, široka rijeka. I most preko nje koji je označavao ulaz u glavni grad senegalskog juga. Rijeka je bila Casamance, najveća na jugu, u dužini od tristo dvadeset kilometara.
Slovenci su direktno otišli za Gvineju Bissau, čija se granica nalazila tek osamnaest kilometara južnije od grada, a mi smo uzeli taksi i smjestili se u Le Perroquet (Papiga), mali guesthouse na obali rijeke. Bilo je to jedno od ljepših i mirnijih mjesta na kojem sam spavao. Restoran s terasom tik do vode. Povjetarac. Soba na gornjem katu s čijeg se balkona pružao otvoreni pogled na rijeku, na njene piroge i dvije strane jedrilice s francuskim zastavama usidrene par desetaka metara od obale. Smještaj za dvadeset eura.
Kada se sunce malo spustilo u kasno poslijepodne, prošetali smo ovim gradom od nekih sto i šezdeset tisuća stanovnika. Bila je subota poslijepodne i grad je izgledao uspavano. Iako mislim da ni radnim danom nije ondje bilo pretjerano užurbano. Tek nekoliko asfaltiranih ulica, većina je bila prašnjavi makadam. Niskogradnja s trgovinama u prizemlju. Kolonijalna zgrada pošte i Conseil Regional. Grad je bio veoma čist i sređen. Grad je bio ugodan. Zigunchor je za razliku od ostalih mjesta po Senegalu, s izuzetkom Dakra, izgledao kao grad. Ta različitost od ostatka zemlje ležala je u činjenici da su se u Ziguinchoru još od 1650. godine nalazili Portugalci, a Francuzi su grad dobili u ruke tek 1887. godine. Iste godine se odredila i linija demarkacije između Portugalaca i Francuza čime su udareni temelji današnje granice između Senegala i Gvineje Bissau, koja je i nakon 1887. ostala portugalska.
Postoji u Ziguinchoru još nešto. Nema džamija. Nisam primijetio niti jednu. Ali zato sam primijetio u samom centru grada bijelo-ružičastu crkvu Svetog Antuna Padovanskog koja se u šest navečer punila mnoštvom vjernika. Svaki od njih odjeven u lijepa odjela, vjerovatno najbolja koja su pronašli u ormaru. Misa samo što nije počela. S glavne ceste dolazile su i časne sestre jedna po jedna, u plavim suknjama do ispod koljena, bijelim košuljama, lančićem s križom oko vrata, te s bijelim maramama na glavama. Neke su časne bile crne, druge bijele. Crkva je bila tipična za tropsko podneblje, slična onima koje sam viđao po Filipinima ili Paragvaju, Meksiku, Hondurasu - puno drva unutra, posebice strop, koji je ovdje bio nebeski plavi, sva vrata i prozori širom otvoreni, a mnoštvo ventilatora radi punom parom. Uvijek sam osjećao nešto posebno u tim tropskim crkvama, nešto iskonsko, nešto neiskvareno...
Kasnije sam tu večer naišao i na teretanu nedaleko Le Perroqueta. Odradio sam jednoipolsatni trening. Oznojio se ko pička u prostoriji bez zraka. No, trening je bio dobar. I koštao je svega petsto franaka ili 5,80 kuna, što je automatski svrstalo tu teretanu na vrh najjeftinijih teretana na svijetu. Oprostio sam i prljave sprave i klimave bučice i klaustrofobičan prostor.

25.04.2016. u 22:54 • 0 KomentaraPrint#^

Turizam na stranputici (Cap Skirring & Boucotte - Senegal)

Dobro sam spavao u Papigi. Ventilator je cijelu noć radio na maksimumu iznad moje glave. Samo sam u jednom trenutku nakratko usred noći smanjio ventilator jer mi je bilo dosta puhanja u glavu, ali čim sam to učinio, postao sam jastučić za komarce. Vratio sam ga na maksimum. Komarci su nestali. Uz svo to kovitlanje zraka bilo im je nemoguće letjeti.
Ujutro sam, prije nego je sunce krenulo u pohod, prošetao do gradske tržnice. Bila je nedjelja i na njoj je bilo tek nekoliko prodavača i nula kupaca. Nekoliko je žena prodavalo voće i povrće, među kojima su prednjačile madarine i banane, krumpir, luk i mahune, a na jednom mjestu čak sam naišao i na osušene cvijetove hibiskusa, od kojeg u Zigunchoru spravljaju odličan, osvježavajući sok, poput onog kojeg sam nekada pio po Srednjoj Americi. No, življe je bilo na ribarnici. To je bilo muško radno mjesto i nekoliko je muškaraca čistilo ribu. Saznao sam u razgovoru da je riba zapravo došla iz Gvineje Bissau. Bilo je tu ribe nalik na naše arbune, bilo je tu velikih barakuda, ali i dosta lokalne riječne ribe slične somovima. Bio je zanimljiv i način na koji su čistili ribu. Jedan je imao strugalo sa zabijenim čavlima na jednoj strani kojima je skidao ljuske s riba. Drugi je imao veliki nož kojim bi najprije s ribe odstranio leđnu peraju, potom sve ostale peraje, a onda bi napravio rez oko škrga i jednim potezom izvukao iznutrice i škrge. Miris ribe posve je osvojio tržnicu.
Vrlo brzo smo pronašli prijevoz prema obali. S gare routierea "sedmosjedom" smo se otisnuli prema sedamdesetak kilometara udaljenom Cap Skirringu na Atlantiku. Put nas je odveo kroz naplavno područje prepuno mangrova, koje je stvorila rijeka Casamance. Cijelo vrijeme Vanja, Jerko i ja bili smo stisnuti skroz u posljednjem redu Peugeota. Nije bilo ni milimetra za pomaknuti. Nismo mogli vjerovati da su ljudi tako putovali po Senegalu i deset sati. Mi smo nakon sat i pol bili satrti i jedva dočekali da se iskobeljimo van kada se auto napokon zaustavio u centru Cap Skirringa. Malo je to ribarsko selo, koje osim od ribarenja živi i od turizma. U samom gradu kao i u okolici nalazi se bezbroj većih i manjih hotela, restorana i kafića. Dvije glavne asfaltirane ulice koje se u centru susreću u obliku slova T. I ne baš puno više od toga. Sve izgleda kao da je izgrađeno navrat nanos, bez posebnog plana. Kao uostalom i veći dio Senegala.
No, Cap Skirring vidio je bolje dane. Većina od tih hotela, restorana i kafića bila je zatvorena, ili otvorena, ali prazna. Epidemija ebole u Zapadnoj Africi u posljednjih nekoliko godina, kao i prošlogodišnji teroristički napad u Maliju, učinili su da su se stranci, uglavnom Francuzi koji su činili najveći postotak stranih turista, udaljili i od sigurnog Senegala. Znali smo čuti kako se ljudi žale, a često nas i mole da kod njih potrošimo svoj novac. Kasnije na plaži u Boucotteu ista slika. Većina je hotela bila zatvorena, a ostali su bili prazni. Tužna slika.
Boucotte smo izabrali za naših tri dana na plaži. To malo selo nalazilo se desetak kilometara sjevernije od Cap Skirringa, ali u unutrašnjosti, uz glavnu prometnicu. Od sela pjeskovit makadam išao je prema plaži i pet minuta kasnije stao pred Hotelom Oudja, zapravo nekoliko bungalova okruženo palmama i svega par koraka od duge pješčane atlantske plaže.
Suprotno našim dosadašnjim ugodnim susretima sa Senegalcima, koji su se pokazali veoma srdačnima, gostoljubivima i nenametljivima (jedno jednostavno 'ne' bilo bi dovoljno da te puste na miru štogod da su ti pokušali prodati), Antoine je od početka bio, rekli bismo u narodu, nadrkan. Nikad nismo saznali da li je Antoine bio upravitelj hotela ili samo neki niži zaposlenik, ali uvijek je tu negdje bio, iskakao kao iz paštete. Prvo negativno iskustvo bilo je na samom dolasku. Dan prije nazvali smo hotel i rezervirali sobu za šest tisuća franaka po osobi ili nekih devet eura. Kada smo stigli, pokušao nam je uvaliti polupansion koji bi cijenu povećao dvostruko. Kada smo mu rekli da želimo samo sobu, vrtio je glavom, kolutao očima i posve je bilo očito da mu nije bilo drago. Na kraju je popustio. Dobili smo sobu za ranije dogovorenu cifru. Svaki put kada bi se mimoišli s njim njegov mrki pogled govorio nam je sve. Zezali smo se da nije to zato jer ništa ne konzumiramo, već zato jer smo uopće došli i sada su zbog nas i jedne malo veće francuske obitelji, koja se također smjestila u Oujdi, morali raditi. Zezali smo se da je hrvatski sindrom (ne)rada prešao na kapskirinške Senegalce. A onda kada je Antoine shvatio da neprestano odlazimo u hotel pokraj njegovog, hotel Mayu, koji je imao lijepu terasu s udobnim stolicama, hladno pivo, besplatni internet i čiču sa starim tranzistorom (ali s USB stickom!) koji je na taj isti tranzistor puštao afričku muziku, pozvao nas je u jednom trenu sa strane:
"Turizam je loš ovdje. Mogli biste nešto pojesti i kod nas. Mi smo najjeftiniji od svih ovdje."
Nije nam se svidjela takva sugestija, ali svejedno smo sljedeće dvije večeri ipak jeli u Oudji gdje smo za glavno jelo znali dobiti komad pečene ili grilane ribe i nešto kuhanog povrća. I zaista cijena je bila niska, tri eura za obrok, a jelo iako jednostavno, poprilično ukusno. Htio nam je Antoine uvaliti i predjelo i desert, ali tu smo morali podvući crtu. Ipak, odobrovoljio se našim večerama kod njega i onaj mrki izraz malo je iščeznuo s njegova lica.
Tri dana smo proveli na plaži. Na kilometrima i kilometrima pijeska čija je boja varirala između svjetlosmeđe i sive. Nije se nigdje vidio kraj plaže. Samo beskonačni kilometri čistog pijeska. Ocean je bio topao, ali ne preveć da te nije mogao osvježiti kada je vani znalo biti iznad trideset i pet Celzijaca. Temperatura vode je bila nekih dvadeset i pet, šest. Puno valova koji su mješali pijesak pa je voda bila mutna, ali ne i prljava. A pogled prema oceanu, otkrivao je beskonačnost Atlantika, baš onako kako je pogled prema plaži otkrivao beskonačnost pijeska. I ni žive duše. Zapravo, jedine žive duše bila su ona afrička bijela goveda s velikim rogovima koja su hodala amo tamo po plaži, te ptice strvinari koje bi se u malim skupinama skupljale po plaži posebice rano ujutro, dok sam džogirao i vježbao na pijesku, kada su oceanski valovi znali izbaciti koju ribu na plažu pa su je strvinari odmah stali obrađivati.
U naša tri dana valovi nikada nisu prestali. Varirali su od povećih na koje smo se bacali s užitkom, do onih manjih koji su u plićaku stvarali doživljaj jacuzzija. Sunce je veći dio vremena bilo visoko na nebo, povremeno zaklonjeno oblacima, ali sasvim dovoljno da koža poprimi tamnu boju.
Plaža u Boucotteu nije ni približno bila najljepša koju sam u životu vidio, ali ta pustoš, beskonačnost otvorenog prostora i opuštenost bila je više nego dovoljna da nakon višednevne i naporne jurnjave po Dakru, Gambiji i Ziguinchoru napunim malo baterije.

25.04.2016. u 22:53 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 22:52 • 0 KomentaraPrint#^

Život s rijekom (Elinkine & Ile Carabane - Senegal)

Antoine je jutros bio iznenađujuće dobre volje. Možda zato što će nam napokon vidjeti leđa. Došao je do našeg bungalova i ugodno smo pročavrljali. Čak nam je i pozvao taksi te preporučio smještaj u Carabaneu.
Ja sam odradio svoju jutarnju tjelovježbu na praznoj plaži. Zapravo, gotovo praznoj. Prošaj pokraj mene konvoj krava, a par se njih u čudu zaustavilo da vidi što radi tamo neki čovjek. Jedna je čak i krenula prema meni. Ja sam se malo odmaknuo. Nije mi bilo svejedno. Te afričke krave imale su velike šiljaste rogove.
Dvadeset sklekova, četrdeset trbušnjaka, dvadeset iskoraka. I tako četiri serije. Dok je sunce već u devet bilo dosta jako i osjećao sam ga na koži. Dalo je naslutiti kako će dan biti jako vruć. Bilo je i nešto vjetra koje je lažno razbijalo zrake sunce. Zvuk razbijanja valova o plažu. Jutarnja tjelovježba na plaži - neprocjenjivo iskustvo.
Oko jedanaest pokupili smo stvari, ubacili ih u taksi i krenuli prema Cap Skirringu. Bilo je vrijeme ručka i mnogi su restorani na glavnoj ulici nudili plate du jour za tisuću franaka. Bilo je to jako jeftino. Manje od dvanaest kuna za obrok. Neki dan ručali smo u Le Salima, tamnoj zalogajnici plastičnih stolova i stolica, a čiji su zidovi bili ukrašeni zidnim slikama s afričkim motivima. Nije izgledala veoma primamljivo. Kod nas ne samo da bi je inspekcija brzo zatvorila, nego joj u prvom redu ne bi dala ni dozvolu za otvaranje. Afrika ima neka druga pravila. Ljudi se ovdje manje zamaraju birokracijom, porezima i sličnim problemima Zapada. U Le Salimi dobili smo taj dan nekakvu riječnu ribu u šugu, nešto nalik na brodet, s puno riže.
Danas smo se odlučili za nešto drugo pa smo sjeli u "Le carpe rouge". Htio sam jastoga. Danima sam sanjao o jastogu. Sezona im je, a oko Cap Skirringa ih ima u izobilju i veoma su jeftini, pogotovo kada se usporede s cijenama doma. Kilogram jastoga kreće se od trinaest do petnaest tisuća franaka, sto pedeset do sto sedamdeset i pet kuna. Samo sam jednom u životu jeo jastoga i to s nekim Japancima prije nekih deset godina. Bilo je to u Dubrovniku. Htio sam iskoristiti ovu priliku. No, u Boucotteu sam tražio na nekoliko mjesta i čak naručivao unaprijed. Ali uvijek sam dobivao isti odgovor:
"Žao nam je. Nema."
Pokušao sam i u Cap Skirringu, ali ni ondje nisam bio bolje sreće. Naposljetku sam naručio crabe farci. Samljeveno meso morskog raka pomiješano sa sirom, lukom i začinima poput peršina i potom frigano u ulju u rakovom oklopu. Veoma veoma ukusno i jeftino - ni pedeset kuna.
Bilo je već dva kada smo napokon odlučili napustiti Cap Skirring i krenuti prema Carabaneu, našoj posljednjoj destinaciji u Casamanceu. Bilo je to već dosta kasno za 'sept place' i buseve. Putnika uopće nije bilo. "Smješilo" nam se nekoliko sati čekanja. Počeli smo razmišljati o taksiju. "Troje nas je. Ne bi nas trebalo ispasti skupo.", razmišljali smo. Od Cap Skirringa do Elinkinea, sela najbližeg Carabaneu, bilo je trideset kilometara i to jako dobrom, asfaltiranom cestom. Dobili smo ponudu za deset tisuća. Pokušali smo se cijenkati. Nije išlo. Na kraju smo odlučili platiti tu traženu deseticu. Došao je stari Peugeot sa sivim zavjesama navučenim na stražnjem dijelu da je izgledao kao pogrebni auto. Samo je unutra nedostajao lijes. Kako je bilo vruće, širom smo otvorili sve prozore, a propuh nas je nemilice tukao da nismo mogli oči držati otvorenima. Malo bi se oporavili samo prilikom usporavanja i stajanja. Naime, svako malo na cesti bi se nalazili ležeći policajci, čak i usred ničega, a puno češće kontrolni punktovi. Ti su kontrolni punktovi nešto posve normalno po čitavom Senegalu. Svako vozilo na njima mora stati. To je jedan od razloga zašto prijevoz toliko dugo traje u ovoj zemlji. Ima policijskih punktova, pa vojnih pa carinskih, a ima i onih na kojima stoji natpis "taxe municipale", gdje svako vozilo mora platiti prolaz. To je valjda senegalski način ubiranja poreza. No, ne samo da se tamo plaća, već sam često mogao vidjeti kako i na onim policijskim, vojnim i carinskim punktovima vozači buseva, kombija i 'sept placeva' tutnu nešto policiji, vojsci i carini u ruke. Ovo je Afrika i ovo je afrički način. Malo mito je dio svakodnevnice. Pred koji dan u "Le Perroquetu" u Ziguinchoru naletili smo na Švicarca iz Zuricha koji je sa svojim autom došao od Švicarske do juga Senegala. On se upravo žalio da su ga zaustavljali na svim tim punktovima i, kako nije htio plaćati danak, ostavljali su ga da čeka po dva sata. Bio je ljut.
Razlog postojanja tih kontrolnih točaka nije samo radi ubiranja novca od strane ovih ili onih, već i radi sigurnosti, iako je pregled veoma letimičan, pa čak i kada su znali zatražiti da pogledaju dokumente, bacili su oko na njih iz takve daljine da je sigurno bilo teško išta pročitati. Naime, južna senegalska regija Casamance, koja ime nosi po istoimenoj rijeci, desetljećima je bila mjesto sukoba, gerilskog ratovanja, mjesto koje su svi normalni izbjegavali (a neki ga još uvijek izbjegavaju). Separatizam u Casamanceu započeo je 1982. godine, kada je Mouvement des Forces Democratiques de Casamance (MFDC) pokrenuo nekoliko protestnih marševa u Ziguinchoru zbog zanemarivanja regije od strane Dakra i premalo ulaganja u nju, postavljanja autsajdera, prvenstveno pripadnika naroda Wolof u većinski Diola područje, na rukovodeće položaje, kontroverzne agroreforme koja je išla protivno tradicionalnom sustavu posjedovanja zemlje koje je oduvijek bio dio tradicije Diola. Proteste je vlada pokušala smiriti oružjem, što je samo još više razljutilo lokalno stanovništvo koje je ovaj put također uzelo oružje u ruke i krenulo u gerilsko ratovanje protiv središnje vlade u Dakru. Ratovanje je uključivalo banditizam i stvaranje problema na prometnicama, napade na aerodrome i ostale važne mete po Ziguinchoru i okolici. Kriza je bila na vrhuncu u 1990-ima. Bilo je nekoliko pokušaja smirivanja tenzija. Nekoliko puta su se potpisivala primirja, ali svako je ubrzo padalo u vodu. Istovremeno su se u sukob umješale i neki vanjski faktori, poput Gambije, čijeg se predsjednika Yahyu Jammeha (koji je i sam Diola) često optuživalo da pomaže separatiste. Sukob se nastavio, iako u nešto manjem intenzitetu, i u novom tisućljeću. Tek izborom Macky Salla 2012. godine za predsjednika Senegala stvari su krenule na bolje. Sall je ponudio vođama MFDCa dijalog, što su naposljetku ovi prihvatili i 2014. godine potpisan je potpuni prekid vatre. Oko pet tisuća ljudi izgubilo je živote u trideset i pet godina sukoba, a mnogo je veća brojka onih koji su postali žrtve mina i druge vrste nasilja. Da senegalska vlada nije posve uvjerena da će primirje potrajati, svjedoči i činjenica da se ceste u Casamanceu zatvaraju za promet nakon zalaska sunca. Postavljaju se barikade i oni koji žele putovati, moraju pričekati sljedeće jutro. Naravno, turizam je također teško bio pogođen. Turisti su se tek nedavno počeli vraćati, a onda su nastupili na pozornicu ebola i terorizam. Nacionalni park Basse Casamance još je uvijek zatvoren u strahu od zaostalih kako mina, tako i gerilaca negdje u prašumi. Znajući koliko je Senegal etnički i religijski raznovrstan, čovjek se samo može nasmijati nad službenim državnim geslom – “Un peuple, un but, un foi!” (Jedan narod, jedan cilj, jedna vjera!)

Cesta je ponovno stala pred vodom. Elinkine. Malo selo straćara izgrađenih u kombinaciji betona, šperploča i lima. Kolibice od suhe zemlje i stožastim krovovim od pruća nisam vidio još od onog dana kada sam prolazio kroz Sine-Saloum deltu. Iznad straćara uzdizala su se nekoliko desetaka metara visoka stabla s razgranatim krošnjama, a čija su debla bila toliko široka da bi ih i petorica odraslih muškaraca teško obavila svojim rukama. Njihovo ogromno korijenje poput žila nalazilo se nad zemljom. Bilo je tu i puno stabala manga. Na njima su se nalazili još zeleni mali plodovi. Nije bila još sezona, iako se sjećam da su ih u Indiji jeli i takve, ali isključivo su od njih kuhali umake. Ovdje to ne rade, ali za par mjeseci, kada plodovi sazriju, rekli su nam lokalci da ih svatko besplatno može ubrati sa stabla.
Nažalost uokolo je bilo i puno smeća, najviše plastike, i smrad otvorene kanalizacije. Prašina. Ali selo je imalo čak nekoliko frizeraja, što je očito u Senegalu bio najbiznis, kao što se kod nas otvaraju pekare i kafići. Frizeraj je u Senegalu imalo i najmanje selo. Elinkine je bilo autentično senegalsko selo. Nije u njemu bilo ništa napravljeno za turiste.
Sjeli smo u bar/restoran na kraju jedine asfaltirane, glavne ceste u selu, tamo gdje počinje pijesak i voda. Bila je hladovina napravljena dijelom od krošnje divovskog stabla, a dijelom od krova od limenih hrđavih ploča. Nekoliko stolova neravnomjerno raspoređenih po velikom praznom prostoru stvaralo je osjećaj dodatne praznine. Plastične stolice svaka u drugoj boji. Prišla nam je starija žena u zeleno-smeđo-bijeloj afričkoj haljini. Stala je rukom ležerno čistiti mrvice sa stola, ostatke nečija jela, i nabrajati što ima za jesti: yassa poisson, yassa poulet, viande, legumes... Nismo bili gladni. Uzeli smo hladnu "Gazelle" i "Flag", senegalska nacionalna piva. Prva je lagana, druga malo jača, s preko pet posto alkohola, i moja omiljena. Na glavnoj ulici ispred restorana upravo se iz velikog kamiona iskrcavala razna roba koje je došla iz Dakra.
"U koliko ide piroga za Carabane?", upitali smo ženu u zeleno-smeđo-bijeloj haljini.
"Cinque." U pet.
Pogledali smo na sat. Bilo je ni dva i trideset. Slegnuli smo ramenima. Afrika.
Odlučili smo potražiti informaciju s još koje strane. Na kraju smo imali sve moguće satnice. Svatko je bio uvjeren da je njegova informacija bila točna. Tri, četiri, četiri i trideset, pet. Naposljetku je mladi crnac došao s bilježnicom, u nju upisao naša imena i datume rođenja (kao kasnije i svih drugih putnika, te po polasku predao taj list papira vojniku s kalašnjikovom, u slučaju da piroga potone, da znaju tko je točno poginuo), i potvrdio da krećemo u četiri.
Imao sam vremena da prošećem selom, njegovim neasfaltiranim prašnjavim ulicama, bacim pogled na rukom oslikane šarolike fasade frizeraja, trgovina, restorana, barova... Ljudi su me dobrodušno pozdravljali i zanimalo ih je odakle sam stigao, iako nitko od njih u ovom selu nije nikada čuo za Hrvatsku. U Dakru još i jest, zahvaljujući nogometu, u ovom trenu Modriću i Rakitiću, budući da se španjolski nogomet naveliko prati u Senegalu. Ali u ovom zabačenom selu na obali Casamance biti iz Hrvatske bilo je jednako nekoj dalekoj nepoznatoj galaksiji.
Žena je plela pletenice svojoj maloj kćeri. Ribari su ručno popravljali mreže. Mnogi su jednostavno na najvećem suncu legli u njihaljku i zadrijemali.
Zaista smo krenuli u četiri. Bila je to lijepa piroga od petnaest metara, oslikana u razne boje s vanjske strane, veoma duboka, s visokim bočnim stranama. Dužina i dubina i njen šiljasti karakter omogućavalo joj je da reže vodu kao 'piece of cake', iako su na pirogu nakrcali točno četrdeset putnika, a svaki je obavezno morao staviti prsluk za spašavanje, čudna mirisa, bez obzira da li je osoba znala plivati ili ne. A vodu ovdašnje stanovništvo nazivala "mer", more, iako je od Elinkinea do Carabanea to još službeno bila rijeka. Tek nakon Carabanea rijeka Casamance, sada već dosta široka, ali nedovoljno široka da joj se ne vidi suprotna obala, za razliku od Gambije, ulijevala se u Atlantski ocean. Još jedna velika afrička rijeka koja je u konačnici svo svoje vodno bogatstvo predala Atlantiku. Kapljice vode koje su s vremena na vrijeme dolazile na naše lice otkrivale su da je voda već bila slana kao pravo more.
Pola sata je potrajalo naše putovanje pirogom dok nismo stigli do novog modernog doka u Carabaneu, izgrađenog tek 2013. godine zajedničkim financiranjem od strane Senegala i Nizozemske. Carabane je otok u ušću rijeke Casamance u Atlantski ocean s nekoliko tisuća duša, a svi žive u jedinom njegovom naselju, na sjevernoj strani otoka - Carabaneu. Smjestili smo u guesthouse "Le barracuda", tik uz lučki dok, s otvorenom terasom prema moru i jednostavnom, ali čistom sobom za tri tisuće franaka. Četiri i pol eura. Trideset i pet kuna. Bila je to bez premca najjeftinija soba na ovom putovanju i jedna od najjeftinijih uopće u mojih petnaest godina na putu.
U devetnaestom stoljeću Carabane je bio važna francuska trgovačka luka i administrativno središte Casamancea. Francuzi su tu podigli velika skladišta, od kojih su neki još uvijek vidljivi u ruševinama. Crkvu u središtu sela čija četiri zida još uvijek stoje, ali tamo gdje su nekada bili lijepi prozori i rozeta iznad ulaza sada se nalaze obične rupe. Brod crkve prekriven je metalnim krovom kroz čije su mnogobrojne rupe sunčeve zrake prodirale u unutrašnjost i osvjetljavale apsidu gdje se sačuvalo još nešto boje i usamljeni klavir umjesto oltara. Kroz čitav brod igra svjetla i sjene. Pod limenim krovom skupljali su se šišmiši koji bi poletjeli čim bismo malo povisili glas. Bilo je nešto romantično, sjetno, u toj staroj ruševnoj crkvi na otoku usred ničega.
Pred starom crkvom nova betonska u obliku prizemnice. Nezanimljiva. Malo dalje i mala džamija u sklopu Arapskog kulturnog centra. Carabane je otok naroda Diola, a Diole su uglavnom kršćani, pa je razumljivo da se pivo toči posvuda po otoku, a njegovim prašnjavim ulicama ne hodaju slobodno samo koze i kokoši, kako je to bio slučaj po ulicama Ziguinchora, već i svinje s malim praščićima. Nigdje dotad u Senegalu, većinski muslimanskoj zemlji, nismo vidjeli toliko svinja na jednom mjestu. Mnoge su hodale i po plićaku uzduž duge pješčane plaže.
Naišli smo i na nekadašnju katoličku misiju koja je danas pretvorena u najbolji hotel na otoku - Hotel Carabane.
Potom je tu bilo mnogo tradicionalnih kuća sa zidovima od trstike i krovovima od pruća. Toliko su djelovale krhko kao da bi ih malo jači vjetar lako otpuhao. One bolje imale su sazidane zidove, ali krov također od pruća. Puno stabala manga. A tamo gdje je selo prestajalo, odmah iza posljednje kuće, nalazile su se mangrove. Sušno razdoblje značilo je malo vode pa se do nekih dalo i prošetati.
Dok smo tako hodali, začuli smo zvuk bubnjeva. Krenuli smo u njegovom smjeru. Odveo nas je poprijeko kroz selo pa na prekrasnu dugu pješčanu plažu u obliku polumjeseca, obrubljenu palmama i borovima. Bila je to najljepša plaža koju smo dosad posjetili u Senegalu i samo potvrdila da je Carabane, bez velikih hotela i puno turista, dragulj Senegala. No, istovremeno uhvatio nas je neki grč u želucu. Znali smo da nažalost ovaj raj neće potrajati. Takav je bio i Tajland i Burma i mnoga druga mjesta prije nego su odlučili objeručke prihvatiti masovni turizam. Ali tko smo mi da sudimo?
Nastavili smo prema kraju "polumjeseca". Tu smo naišli na malu četvrtastu sazidanu kućicu pred kojom je četvero lokalaca sviralo bubnjeve. Zatvorio sam oči i prepustio se zvuku Afrike.
Kad sam ih ponovno otvorio nakon nekoliko trenutaka, uhvatio sam krajičkom oka natpis "the a la menthe" i "cafe thouba". Htjeli smo probati cafe thouba, lokalnu kavu pomiješanu s klinčićem i paprom, koja se pije posvuda po Senegalu i koju smo već probali u Ziguinchoru. Došli smo do sazidane okrugle crvene kuće sa stožastim krovom od pruća, pred kojom se nalazio natpis, samo da bismo kasnije shvatili da smo se pozvali nekome u kuću. Onaj natpis bio je za čaj i kavu na štandu pred kućom, koji je bio zatvoren. A kuća je bila vikend dom Senegalca i Francuskinje i njihove mnogobrojne obitelji, koji su živjeli u Francuskoj, a u Carabaneu su bili na odmoru. Pozvali su nas unutra, proveli kroz kuću, a čak smo dobili i čaj s mentom u njihovom dvorištu gdje su za nas pronašli plastični stol i tri stolice.
Kasnije, natrag u "Barracudi" večerali smo na terasi, iako je jako puhalo. Vjetar je stvorio i male valove na moru. Generator je radio punom parom. Grmio je dok smo ga mi pokušavali nadglasavati. Dobili smo hladnu salatu od patlidžana za predjelo, steak od bijele ribe s rižom za glavno jelo te dinju za desert.
U sobi sam napokon razriješio enigmu. Dva prekidača, dvije žarulje, jedan nedaleko druge. Obje su radile. A onda je generator odjednom utihnuo, mrak je obuzeo guesthouse, a u mojoj sobi samo je jedna od dvije žarulje nastavila svijetliti. Treperiti. Od utičnice nije bilo nikakve koristi.

25.04.2016. u 22:51 • 0 KomentaraPrint#^

Overbooking (iz Carabanea za Dakar - Senegal)

Kada bih spojio sve zajedno koliko sam prošlu noć spavao, ne bih skupio ni dva sata. Okretao sam se sad na jednu sad na drugu stranu. Pokušao spavati na leđima. Nije išlo. Umjesto madraca poda mnom je bila tvrda spužva, a na njoj nekakva posteljina od umjetnog materijala pa sam se osjećao kao da spavam na plastici. Nije bilo ni jastuka, već odrezan četvrtasti komad one iste tvrde spužve. Vrlo brzo sam zavitlao taj komad na susjedni prazni krevet i izvukao iz torbe svoj mali jastuk. Međutim, nije ni on bio dovoljan za kvalitetno spavanje.
A onda su prije šest, dok je vani još bio mrak, krenuli kukurikati pijetlovi po selu. Jedan je bio tik pod mojim prozorom i ma koliko se trudio ignorirati ga, nisam u tome uspijevao. Nastavio je kukurikati sljedeća dva sata u intervalima od dvadeset-trideset sekundi. Čovjek bi pomislio da bi moj pijetao mogao izgubiti glas u nekom trenutku. Ali ne. Nisam bio te sreće. Pijevac je "pjevao" bez prestanka.
U osam, s bolovima posvuda po tijelu, kapitulirao sam. Vani je već sunce bilo iznad palmi i osvjetljavalo bijeli pijesak na plaži. Prošetao sam prema njenom kraju, tamo iza posljednje kuće, rasprostro ručnik i odradio svoju jutarnju tjelovježbu. Dvoje ribara su do pojasa bili u vodi, stotinjak metara od kopna, i bacali svom snagom mreže i potom ih potezali nazad. Tu i tamo bi plažom prošao koji lokalac, zaustavio se i pogledao što radim, upitao 'ca va', i nastavio dalje. Jedna je starija žena u modroj haljini i sa povećim zavežljajem na glavi zastala i upitala:
"Ca va?"
"Bien. Ca va?", odgovorio sam joj.
"Bien bien.", rekla je: "Francais?"
"Non. Croate."
Na licu joj se vidio veliki upitnik.
"Croate. Croatie.", ponovio sam.
"Ah! Espagnol!", i nastavila je svojim putem niz plažu.
Bilo je na otoku nekoliko Španjolaca. No, u kolovozu, dok u južnom Senegalu lije kao iz kabla, ludi Španjolci masovno krenu u osvajanje Carabanea. Za lokalno stanovništvo postali su predmet sprdnje. Ali su zbog Španjolaca "Karabančani" naučili par riječi španjolskog pa su mi se tako povremeno obraćali, a na španjolskom sam vidio u selu i par natpisa.
More u Carabaneu je zbog rijeke bilo toplije nego inače, ali zbog istog razloga i dosta mutno, a dno muljevito. Bacio sam se jednom, ali nedostajao je onaj užitak pravog oceana. Bez obzira na sve, Carabane se pokazao kao jedno vrlo ugodno mjesto, čak i unatoč lošem krevetu i čitavoj kukuriku koaliciji.
Odlučio sam iskoristiti posljednje trenutke na južnjačkom suncu i dobiti još malo boje. Koža mi je odavno već poprimila sjajnu smeđu boju, ali znao sam da ću ubrzo biti doma na ništici i snijegu za koji sam čuo da je upravo napadao u domovini.
U luci, na pristaništu onog trajekta za koje smo karte na jedvite jade dobili u Dakru, nakon što smo se u Barracudi otuširali čudnom kišnicom, koja se skupljala u otvorenom niskom bunaru na ulici pred guesthouseom, a koja je imala nekakav čudan lužinasti efekt na našu kožu, prošli smo kroz zelena rešetkasta vrata i stali čekati trajekt. Bilo je tu nekih četrdesetak ljudi, većinom stranaca, najviše Francuza, a puno manje Senegalaca. Svi su strpljivo čekali. Neki su na tvrdim klupama sjedili u čekanici u kojoj su se stropni ventilatori vrtili bez prestanka, ali nedostatno da razbije sparinu. Vani je bilo puno ugodnije. Sjeli smo na stepenicu podno stabla manga u čijoj su se krošnji mogli primijetiti mali zeleni plodovi. Stali smo čekati.
U tri su se zelena rešetkasta vrata zatvorila i, iako je do dolaska trajekta falilo još barem sat vremena, više nitko nije mogao unutra na pristanište, niti mi koji smo bili unutra nismo mogli van. U četiri sati trajekta nije bilo na vidiku u kojem god smjeru da smo pogledali. Mirno vodeno prostranstvo, u daljini zelenila se suprotna obale rijeke, iznad nas nebo bez oblaka, sunce, sparina. A onda je oko četiri i petnaest netko uzviknuo:
"Bateau!"
Svi smo pogledali prema vodi gdje smo daleko na obzoru primijetili točkicu koja je postajala sve većom i većom, dok se napokon ta točkica nije pretvorila u brod. Dolazio je iz Ziguinchora, odakle je bio krenuo nekih četiri sata ranije, zaustavio se u Carabaneu i pokupio nove putnike i konačno krenuo na noćno putovanje prema Dakru.
Aline Sitoe Diatta bilo je ime trajekta. Nosio je ime mlade djevojke koja je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća podigla na noge Senegalce u borbi protiv francuske kolonijalne sile. Na kraju su je Francuzi uhvatili, poslali u Timbuktu u tadašnji Francuski Sudan (današnji Mali) gdje je u nerazjašnjenim okolnostima umrla u zatvoru 1944. godine u dobi od dvadeset četiri godine. Slavi ju se po Senegalu kao senegalsku Ivanu Orleansku.
Aline Sitoe Diatta jedan je od tri trajekta koji gotovo svakodnevno povezuju Ziguinchor i Carabane sa senegalskim glavnim gradom. Od tri je najbolji i jedini koji uz mjesto za vozila u utrobi broda te avionska sjedala za putnike, ima i kabine, od onih dvokrevetnih do osmerokrevetnih.
Trebalo mu je neko vrijeme da pristane i da se spusti velika metalna rampa. Niti jedno vozilo iz njega nije izašlo. Na Carabaneu nije bilo cesta niti vozila. Tek za šačicu putnika Carabane je bila krajnja destinacija. Ostali su se natisnuli na palubi broda i promatrali nas i Carabane i vjerovatno su mnogi, vidjevši dugu pješčanu plažu obrubljenu palmama i seosku idilu, požalili što se nisu potrudili da provedu nešto vremena na tom otoku. Na palubi sam mogao razaznati mnoga crna lica, ali bilo je i dosta stranaca.
Formirali smo red i stali se ukrcavati. Provjerili su nam karte i putovnice, najprije vojska pa onda osoblje broda. I onda su nas troje, s još jednom sedmeročlanom francuskom obitelji koju smo znali jer je također bila provela nekoliko dana u Hotelu Oudja u Boucotteu, stavili sa strane. Ostali su se stali ukrcavati. Osoblje se uzvitreperilo. Iako nismo razumjeli njihov jezik, znali smo da nešto nije bilo u redu. S vremena na vrijeme, kada bi progovorili na francuskom, mogli smo nepovezano razaznati:
"Overbooking...nema mjesta...sjedalo...ostanak..."
Ubrzo su smjestili sedmeročlanu obitelj, ali mi smo i dalje nastavili čekati uz rampu broda. Tada mi je pukao film u strahu da bismo zaista mogli ostati u Carabaneu. Zapravo ne bi ni to bila loša opcija da za manje od dva dana nismo imali aviokartu iz Dakra natrag u Europu. Da nas ostave u Carabaneu, trebali bismo ponovno uzeti pirogu natrag do Elinkinea pa naći neki prijevoz do Ziguinchora i onda sutradan cijeli dan se truckati u 'sept placeu' do Dakra.
Postoje dva načina kako riješiti stvari u Africi. Prvi je galama i prijetnje (što zapravo nije ništa drugačije od načina riješavanja stvari kod kuće), a drugi je bakšiš, poklon, formalite...ili kako god se još nazivalo mito po Africi. Kako je Vanji i Jerku ovo bilo prvo putovanje u Afriku, nisu htjeli dizati frku. Htjeli su mirno čekati rješavanje problema. Nisu se htjeli zamjeriti. Strah da ostanemo u Carabaneu bio je prevelik. Ja sam znao da nas takav stav ne bi nigdje doveo. I prije nego li su stigli smisliti što s nama, uhvatio sam brodskog managera u tamnoplavom odjelu i svjetloplavoj kravati na pruge i sasuo drvlje i kamenje po njemu. Dao sam mu do znanja da ne pristajemo na ništa manje nego na krevet koji smo platili. Četrdeset i pet eura za brodski krevet u Hrvatskoj je puno, a kamoli tek u Senegalu. On je ostao malo zatečen razvojem situacije. Vidjelo mu se na licu. Ja kada sam zagrizao, nisam puštao. Nastavio sam galamiti i raditi scenu. Odjednom, nakon pola sata čekanja, slobodni su se kreveti odjednom pojavili. Vanju i Jerka su upgrejdali u dvokrevetnu VIP kabinu s televizorom i kupaonicom i velikim prozorima. Ja sam dobio krevet u četverokrevetnoj kabini koji sam i platio. Krevet je bio velik i udoban. Brod je bio čist, što nas je iznenadilo budući smo bili pripremljeni za nešto nalik na indijske željeznice. Kasnije u jednom trenutku pokušali su mene izbaciti iz četverokrevetne kabine i staviti u sobu s Vanjom i Jerkom da jedan od nas spava na podu jer trećeg kreveta u njoj nije bilo, uz objašnjenje da im se pojavila obitelj koju također moraju nekako smjestiti, ali opet sam, ovaj put na recepciji broda, digao glas i ostao je 'status quo'. Ostatak plovidbe bio je miran.
Pričekali smo zalazak sunca na palubi. Obala se nigdje nije vidjela. Vjerovatno smo zbog obilaska Gambije trebali izaći dvanaest nautičkih milja od obale. Duboko tamno more i daleko od kopna stvorilo mi je neki grč u želucu. Sjetio sam se kako je u rujnu 2002. godine prekrcani brod MV Le Joola potonuo usred noći negdje uz obalu Gambije. Ukupno 1863 putnika izgubilo je tada živote u jednoj od najvećih tragedija u senegalskoj povijesti.
Kada je pao mrak, izašle su zvijezde, a s njima i sve jači vjetar. Postajalo je hladno. Bilo je vrijeme da se povučemo u svoje kabine.

25.04.2016. u 22:50 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 22:49 • 0 KomentaraPrint#^

Smrad i jad Dakra (Dakar - Senegal)

Iako je iz Carabanea trajekt krenuo tek iza šest popodne, s više od dva sata kašnjenja, uspio je tijekom noći nekako nadoknaditi vrijeme i uplovio je u dakarsku luku prema plovidbenom redu - u šest ujutro. Dakar je još uvijek spavao. Nije se čula buka prometa. Ulice puste. Mrak. Pred trajektnim pristaništem jedino su se vidjeli i čuli taksisti koji su uporno nudili svoje usluge. Nismo ih trebali. Odlučili smo hodati do hotela. Istog onoga u kojemu smo odsjeli na početku našeg putovanja po Senegalu. Trozvjezdičasti Hotel du Plateau. Bit će to kao zatvoreni krug. Pričekali smo u luci na tvrdim metalnim stolicama da se razdani, a onda smo upogonili svoje noge i krenuli uzbrdo na dakarski plato. Prošli smo preko uspavanog Place de l'Independance, dalje uz predsjedničku palaču na čijem su ulazu, pred velikim rešetkastim vratima, stajala dva čuvara i u te nedođijske sate. U blizini palače zaustavili smo se u patisserie koju smo otkrili za prvog boravka u Dakru. Maison Eric Kayser. Ta mala francuska patisserie bio je često naš bijeg iz prašnjavog, bučnog i ispušnim plinovima ispunjenog Dakra.
A upravo je Dakar takav postao sat vremena kasnije. Nakon osam počeo se ubrzano buditi. Ljudi su izašli na ulice, auti su ispunili ceste. Postalo je veoma bučno. Za razliku od našeg prvog boravka u Dakru, danas nije bilo ama baš nikakvog vjetra koji je ranije dolazio s Atlantika. Zrak je stajao. Kako se sunce podizalo, a s njim i temperatura zraka, postajalo je nesnošljivije. Toplo, sparno i zagušljivo. Imao sam osjećaj kao da me netko sve jače stezao oko vrata.
Nakon kratkog boravka u hotelu, gdje su nam bez imalo problema dali sobu satima prije službenog check-ina, i to onu istu trokrevetnu s početka našeg putovanja, sobu 320, ponovno smo izašli van. Bilo je tada još i gore. Sredina dana. Pretoplo, a zrak je još uvijek stajao na mjestu. Uputili smo se uz obalu uz Route de la Corniche-Ouest u nadi da ćemo lakše disati. Ne samo da nismo "uhvatili" zrak, već se ondje u već nama pomalo normalnu primjesu ispušnih plinova i vrućeg zraka ubacio i smrad smetlišta i otvorene kanalizacije.
"Ovo je kao da sam se vratila u Agru!", uzviknula je Vanja i nije nimalo pretjerivala.
Padine od Cornichea prema moru bile su prepune smeća koje se dodatno usmrdilo na vrućini. Bilo je trideset i sitno u hladu. Blizu četrdeset na direktnom suncu. Dolje na naizgled čistoj pješčanoj plaži kupalo se nekoliko mladih lokalaca. Za očekivati je bilo da je i u more završavala kanalizacija. Malo dalje na malo povišenom mjestu iznad oceana, okružen smećem, beskućnik je podigao improvizirani šator od najlonskih vrećica i cerada.
Tko zna koliko smo hodali tako niz Corniche, prkoseći svemu. Sigurno više od sat vremena. Iznenadio sam se. A onda smo bacili ručnik i uzeli taxi. Otišli smo u medinu.
Onaj dan kada su Vanja i Jerko otišli za Lac Rose, a ja ostao u Dakru, odšetao sam do dakarske medine. Htio sam vidjeti drugu stranu senegalskog glavnog grada. Plato su zapravo izgradili Francuzi i oduvijek je bilo up-class mjesto, kao i poslovni centar Dakra. S druge strane, medina je bila i ostala mjesto u kojem su živjele i još uvijek žive senegalske siromašne mase. Uvijek ću nanovo reći da se neki grad najbolje upozna kroz njegovu tržnicu. Dakar ih ima nekoliko, a Marche Tilene je istinsko srce medine. Bio sam ondje onaj dan kada sam ostao sam u Dakru, ali Vanja i Jerko nisu pa su ga htjeli vidjeti. Nisam imao ništa protiv. Ionako sam namjeravao kupiti par sitnica za doma. Davno sam odustao od kupovine suvenira na svojim putovanjima. Figurica koje bi samo skupljale prašinu. Bespotrebnih stvari koje bi samo zauzimale prostor, kojeg je ionako malo u stanu od četrdeset kvadrata. Radije kupim nešto što ću koristiti i što će me svaki put podsjećati na neko moje daleko putovanje: veliki željezni wok iz Hong Konga, glinena zdjela za tagine iz Maroka, šafran iz Afganistana, sečuanski papar in Kine, crna vaza iz Meksika na stoliću u dnevnom boravku... Iz Senegala sam naumio doma odnijeti kilogram razbijene riže, izgledom nalik na kuskus, kao i par kila najvažnijeg senegalskog poljoprivrednog proizvoda - kikirikija. Kikiriki je odličan u ovoj zemlji. Žene ga posvud prodaju. Uz cestu čuče iznad velikih plastičnih ili limenih posuda i trpaju ga u manje i nešto veće vrećice. Meni su trebala veća pakovanja. Naposljetku sam pronašao ženu koja još uvijek nije uspjela rasporediti svoj kikiriki u malene vrećice i kupio joj gotovo sve što je imala. Tu sam i vidio kako pripremaju kikiriki. Umjesto prženja na masnoći, kakav je sav kikiriki koji se prodaje na zapadu u supermarketima, Senegalci svoj sirovi kikiriki peku u pijesku. Iznad vatre u zdjeli ugrije se pijesak u kojeg se ubace zrna kikirikija. Kada je gotov, odvoje se od pijeska kroz sito i tek malčice zasole. Bez ulja. Do putovanja u Senegal nisam jeo nigdje tako dobar kikiriki.
Na Marche Tilene lako sam pronašao i svoju rižu. U velikim vrećama u rinfuzi prodavao ju je svaki drugi štand. Zrna riže razbijena su na male okrugle komadiće. To je po mom mišljenju riži davalo punoću okusa.
Poslijepodne vratili smo se u svoju patisserie. Izbor je sada bio daleko manji od onoga ujutro, ali i dalje smo uživali u okusima. A onda smo otišli natrag u hotel. Trebalo je malo odspavati i skupiti energiju za dugi put doma. Let iz Dakra bio je ponovno u nedođijske sate. U pet...

25.04.2016. u 22:48 • 0 KomentaraPrint#^

Čudni su putevi TACVa... (Praia - Cabo Verde)

Nije mi vrag dao mira i sinoć sam oko deset odlučio još jednom baciti pogled na aviokartu za doma. Nešto mi je govorilo da neće biti tako jednostavno dokopati se Europe. TACV je posljednjih mjeseci imao previše iznenađenja za nas da bismo se mogli jednostavno opustiti. Kada je karta kupljena prije pola godine, trebali smo letjeti iz Bergama, samo da bismo slučajno saznali u studenom da je aviokompanija otkazala let bez da je javila putnicima. Sljedećih par mjesecima pokušavao sam doći do aviokompanije ne bismo li dobili zamjenski let. Konačno, u siječnju, ponudili su nam da putujemo iz Amsterdama. Nismo bili previše oduševljeni, ali u isto je vrijeme Croatia Airlines imala godišnju akciju pa smo jeftino uspjeli ugrabiti karte iz Zagreba do Amsterdama, na što su se nadovezali letovi za Cabo Verde i Senegal. No, tu problemi nisu stali. U sljedećih mjesec dana TACV je još nekoliko puta promijenio satnice naših letova i uopće tranzitne aerodrome, a posljednji put se to dogodilo na sam dan našeg odlaska u Afriku. Takve karte, s povratkom iz Dakra preko Praije i Sala za Amsterdam, imali smo još u džepu dan prije našeg povratka kada nam ih je zaposlenica u uredu aviokompanije u centru Dakra i potvrdila.
Ali, u deset navečer, pogled na karte preko interneta otkrio je da više ne letimo za Amsterdam, nego Rotterdam. What the fuck?!, odmah smo se upitali. Mislim da je dovoljno reći da nismo ništa spavali od mješavine bijesa, nedoumice i iznenađenja. Malo iza dva ujutro već smo se nacrtali na dakarskom aerodromu Leopold Sedar Senghor. Pokušali smo dobiti ikakvo objašnjenje, ali bila je to kao komunikacija sa zidom. Iz drugog izvora uspjeli smo saznati da je aviokompanija u velikim financijskim problemima i da je jedan od njena dva aviona dugoprugaša konfisciran u Amsterdamu zbog neplaćenih aerodromskih pristojbi. Nismo nipošto htjeli u Rotterdam. Imali smo i rezervirano noćenje u Amsterdamu i sutradan let doma za Zagreb. Obećavali su nam da će avion iz Praije zaista letjeti, a u Rotterdamu su obećali i organizirati prijevoz za Amsterdam. Naposljetku nije bilo druge nego prihvatiti da poletimo za Praiju, što je bilo riskantno jer je Praia imala ograničen broj letova i moglo se lako dogoditi da danima zapnemo na Cabo Verdeu.

Praia je glavni grad Republike Cabo Verde, države ponekad još nazivane i Zelenortski otoci. Nalazi se na otoku Santiago, najvećem od deset velikih i pet malih otoka koji formiraju ovu zemlju. S oko sto trideset tisuća stanovnika ujedno je i najveći grad Cabo Verdea.
No, aerodrom ne prati činjenicu da je Praia glavni grad. Malo veći od običnog hangara, bez ozbiljnih trgovina, ali i tranzitne zone. Morali smo ponovno ući u zemlju i bili smo već pripremljeni da ćemo morati iskeširati novih dvadeset pet eura za vizu. No, u cijeloj ovoj priči oko Cabo Verdea i njegove nacionalne aviokompanije bilo je i pozitivnih stvari, pa tako su nam na aerodromu u putovnicu udarili samo pečat i besplatno nam dozvolili boravak u trajanju od jednog dana. Kako smo do leta za Rotterdam imali više od sedam sati, a prtljagu smo već čekirali do krajnjeg odredišta, jednoglasno smo odlučili otići do centra grada.
Vani je još uvijek bio mrki mrak. Na upit postoji li nekakav bus do grada, odmahnuli su nam glavom, ali zato je jedna od zaposlenica aerodroma za nas zaustavila službeni aerodromski kombi. Bio je to kombi kojim su se prevozili zaposlenici aerodroma. Uskočili smo u njega s još trojicom lokalaca i nismo ni izašli iz kruga aerodroma kada je jedan od njih do daske pojačao radio iz kojeg je treštala reggae muzika. Kombi je poskakivao po ulicama favela koje su u sedam ujutro bile prazne. Slabo osvjetljenje bilo je dovoljno da vidimo da je svaka kuća bila drugačija, da je sve bilo građeno navrat nanos, bez ikakvih pravila. Bilo je tu velikih i visokih zidanica, ali i trošnih kućeraka od lima. I ono što nam je odmah upalo u oči bila je činjenica koliko su, za razliku od Sala, otok Santiago, a posebice njen najveći grad Praia, brdoviti. Još uvijek nam je u sjećanju bila nepregledna ravna ploha Sala. Na Santiagu, u Praiji, posebice njenim favelama, ulice su pak bile toliko strme da mi je povremeno srce pohitalo blizu peta kada se naš postariji kombi strmoglavio niz koju od njih. Samo sam se molio da naš kombi ima dobre kočnice.
Centar kapverdanskog glavnog grada nalazio se na povišenom mjestom iznad mora. Na takozvanom “Platou”. Na vrhu jednog od brežuljaka, a čije su ga poprilično strme padine faktički odvojile od ostatka grada i dale mu privid teatralnosti.
“Plato”, pokazali su nam naši reggae-suputnici gore prema vrhu brežuljka. Oni nisu išli gore. Nastavljali su dalje cestom uz more. Na kružnom toku ispod Platoa pozdravili smo se s njima i tako okončali našu veselu dvadesetominutnu ranojutarnju vožnju po predgrađima Praije. Predstojio je uspon gore. Stojeći tamo na kružnom toku nije nam bilo jasno gdje bismo se točno trebali početi penjati. I baš uto, pokraj nas ukazale su se dvije srednjovječne Kapveržanke u sportskoj odjeći, šarenim tenisicama i još šarenijim dječjim ruksacima na leđima s kojih su vrištali Disneyevi animirani junaci.
“Segui-nos!”, kazale su nam. Moj jednosemestarski portugalski bio je dovoljan da se sporazumijemo. Išle su naći se sa svojom “treinadorom”. Gotovo svako jutro ta grupica žena vježbala je na pješčanoj plaži podno praijanskog platoa. Ondje smo se i pozdravili s njima. Žene su nam još jednom poželjele dobrodošlicu u njihovu zemlju i grad. Toplo srce Cabo Verdea pokazalo se još jednom. Svo troje složili smo se kako se moramo vratiti na ove otoke što prije i to na puno dulje vrijeme. Par tjedana. I onda odraditi jedan pravi “island-hopping”.
Polako smo se zavojitom cestom uspinjali prema Platou. Upravo se bilo razdanilo, ali ulice su i dalje bile puste. Cabo Verde je i nakon četrdeset godina zadržao mentalitet svojih nekadašnjih kolonijalnih gospodara – Portugalaca. Ritam života ovdje je usporen, poput onoga na Mediteranu, pa čak i u glavnom gradu. Do devet grad spava. Od devet do deset na nogama su samo ranoranioci. Dan za većinu počinje tek u deset kada se otvara i većina trgovina i kafića.
Čekajući da se ulice ispune životom, otišli smo do vidikovca koje su nam preporučile “naše” sportašice. S njega pružao se pogled prema pješčanoj plaži, kućama četvrti Santo Antonio podno Platoa, i onda ocean… Otvoreno plavetnilo.
Prošetali smo se gradskim ulicama. Za razliku od Santa Marije, urbane džungle i simbola kapverdanske betonizacije, Praia nam se na prvu učinila puno smirenijom, živopisnijom i privlačnijom. Mnoge su njene ulice bile popločane starim kockama, a zgrade, s izuzetkom par u u glavnoj Aveniji Amilcara Cabrala, bile su niskogradnja, uglavnom prizemnice, a velika većina njih bila je obojena u žarke boje. Taj kaleidoskop boja u Praiji podsjećao me jako na gradiće po Brazilu, još jednoj nekadašnjoj portugalskoj koloniji. Te boje stvarale su toplinu. One su Praiju možda učinile privlačnijom nego što zaista jest. Na nekoliko takvih fasada moje oko nije propustilo primijetiti grafite u obliku Cesarie Evore i natpise “Alma Feminina”. Ženska duša. Nikad prežaljena, Cesaria je rođena u gradiću Mindelo na otoku Sao Vicente. Svoj zelenortski blues lansirala je u svijet upravo iz barova Praije. Jedan od takvih barova bio je i Quintal da Musica na kojeg smo slučajno nabasali na Aveniji Amilcara Cabrala. Jednostavna bijela fasada prizemnice s tamnoplavim natpisom na njoj i crteža nekoliko svirača s gitarama i trubama te opal plavim drvenim vratima nije otkrivala previše. Otvorili su taman u devet i mi smo odmah ušli unutra i zatražili svoje caipirinhe. Da, bilo je rano za alkohol. Ali nije nas bilo briga. Sve peripetije oko TACV aviokompanije i potpunu nesigurnost našeg povratka doma htjeli smo bar nakratko zaboraviti. A u slučaju i da poletimo danas prema Europi, htjeli smo se na pravi način pozdraviti s Cabo Verdeom i Afrikom. Išlo nam je dobro. Do jedanaest već je svaki od nas popio četiri caipirinhe. Nakon druge postaneš poprilično veseo. S trećom već si pripit. Četvrta je od tebe napravila pijanca. I to najgori oblik pijanca – onoga koji loče u devet ujutro! Pogledavale su nas obitelji koje su u Quintal da Musicu došle na obiteljski subotnji doručak. Nitko od njih nije ni pomislio da naruči alkohol za doručak. S lica im se dala iščitati nevjerica, pa čak i mala doza gađenja. Gledale su nas i glazbene dive Cabo Verdea i šire. Njihove crnobijele fotografije bile su posvuda obješene po zidovima Quintal da Musice. Šteta što nismo imali više vremena u Praiji. Šteta što nismo proveli noć u ovome gradu i onda navečer otišli u jedan od ovih barova na glazbeni fiks. Drugi put. Davno je odlučeno da se vraćamo na Cabo Verde.
Uzeli smo taxi natrag na aerodrom. Opet smo prošli kroz neugledne favele koje su skroz popunile prostor u pozadini Praije, u smjeru aerodroma. Bile su daleko ljepše od svojih imenjakinja po južnoj Americi, ali svejedno se njihovo siromaštvo vidjelo posvuda.

Naposljetku smo uspjeli dokopati se kuće. Da skratim. Avion za Rotterdam kasnio je u polasku više od sat vremena, ali je ipak poletio i mi smo došli do Europe. Doduše nekoliko sati kasnije od originalnog leta. U Rotterdamu su Jerku izgubili prtljagu i, dok smo prijavljivali njen gubitak, bus za Amsterdam otišao je bez nas. Bile su tu još tri osobe pa je aviokompanija naručila nam taxi o svom trošku. Taksistu je trebalo više od sat vremena da dođe do nas, a onda se putem do Amsterdama izgubio! Napravili smo par krugova prije nego što je napokon pronašao naš hotel. Bilo je to očito nabijanje tarife. Sutradan smo bez ikakvih problema, i s olakšanjem, sjeli u Croatijin let za Zagreb.

Bilo je ovo prvo putovanje u crnu Afriku za Jerka i Vanju. Moje treće. Oduvijek sam više bio orijentiran na Aziju. Zbog ljudi, hrane, raznolikih pejzaža, niskih cijena… Ostali kontinenti u posljednjih petnaest godina bili su zapostavljeni. Afrika pogotovo. Pronalazio sam izlike kako je Afrika malo pretopla i prevlažna za moj potpuni gušt. Da je infrastruktura jako loša i da putovanje bilo gdje traje puno dulje nego na drugim kontinentima. Da je sve skuplje i omjer cijene i kvalitete je dosta nizak. Izlike, izlike, izlike… Pravi putnik trebao bi prevazići svoje strahove.
Došavši u Senegal i Cabo Verde, vrativši se u Afriku, pronašao sam davno pronađenu i potom izgubljenu ljubav prema crnom kontinentu. Kada bolje razmislim, ne mogu se sjetiti u kojem je trenutku ta ljubav uopće nestala. U Maliju, mom prvom doticaju s Afrikom, odlično sam se proveo, unatoč činjenici da je to bilo moje prvo putovanje izvan Europe. Bila je 2004. godina. Davno je to bilo, kada se sada sjetim toga. Od tada su moje noge prevalile mnoge kilometre i vidjele mnoga čudesa ovog našeg svijeta. Neke od najljepših pejzaža vidio sam upravo na svom drugom putovanju u Afriku, kada sam 2008. godine overland prošao put od Cape Towna u Južnoafričkoj Republici do Zanzibara u Tanzaniji. Viktorijini slapovi. Safari u Južnoj Luangwi. Plantaže čaja u Mulanjeu. Na tom putovanju susreo sam se i s nekim od najgostoljubivijim ljudima. Malavijcima prvenstveno. Pa opet kada je pukla ta ljubav između mene i Afrike?
Nikako se ne mogu sjetiti. No, ostavimo to sa strane. Sada je jedino važno da se Afrika meni ponovno vratila. Napokon. Cabo Verde je bio jedno otkriće. Nitko od nas nije puno očekivao od ove otočne zemlje. Imali smo u njoj samo nekoliko dana jer jeftina aviokarta nije dopuštala duži boravak. Bilo je to dovoljno da poželimo da se vratimo. Nenametljivi ljudi, prekrasne plaže, te odlična, obilna i jeftina hrana. I još jeftinije caipirinhe. Treba li nam uopće išta više za uživanje u životu?!
Senegal. Ah, Senegal. Pozitivno naporan, u smislu loše prometne infrastrukture, ali slikovit. Možda je izostao wow faktor u gastronomiji, ali zato su ljudi bili iznenađujuće dobroćudni i susretljivi za Afrikance. Nitko od nas troje nije se osjećao kao hodajući otvoreni novčanik, što je često slučaj u Africi. Osjećali smo toplinu. Osjećali smo prihvaćanje nas, iako stranaca. Osjećali smo da im je drago što smo došli. Teranga. Osjećali smo terangu…
Gostoprimstvo…

25.04.2016. u 22:47 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.04.2016. u 22:46 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 107 zemlje. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Australija
08. Austrija
09. Barbados
10. Belgija
11. Bolivija
12. Bosna i Hercegovina
13. Brazil
14. Bugarska
15. Burma (Mijanmar)
16. Cabo Verde
17. Cipar
18. Cookovi otoci
19. Crna Gora
20. Češka
21. Čile
22. Danska
23. Egipat
24. El Salvador
25. Estonija
26. Filipini
27. Finska
28. Francuska
29. Gambija
30. Grčka
31. Gruzija
32. Gvatemala
33. Honduras
34. Hong Kong
35. Hrvatska
36. Indija
37. Indonezija
38. Iran
39. Irska
40. Island
41. Italija
42. Izrael
43. Japan
44. Jordan
45. Južna Afrika
46. Južna Koreja
47. Kambodža
48. Kanada
49. Kina
50. Kirgistan
51. Kosovo
52. Laos
53. Latvija
54. Lesoto
55. Libanon
56. Lihtenštajn
57. Litva
58. Luksemburg
59. Mađarska
60. Makao
61. Makedonija
62. Malavi
63. Malezija
64. Mali
65. Malta
66. Maroko
67. Meksiko
68. Monako
69. Mozambik
70. Nepal
71. Nizozemska
72. Norveška
73. Novi Zeland
74. Njemačka
75. Oman
76. Paragvaj
77. Peru
78. Poljska
79. Portugal
80. Rumunjska
81. Rusija
82. San Marino
83. Senegal
84. Singapur
85. Sirija
86. Sjedinjene Američke Države
87. Sjeverna Koreja
88. Slovačka
89. Slovenija
90. Srbija
91. Svaziland
92. Sveti Vincent & Grenadini
93. Španjolska
94. Švedska
95. Švicarska
96. Tajland
97. Tanzanija
98. Tunis
99. Turska
100. Ujedinjeni Arapski Emirati
101. Ukrajina
102. Urugvaj
103. Uzbekistan
104. Vatikan
105. Velika Britanija
106. Vijetnam
107. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Akureyri (ISL)
003. Algiers Houari Boumediene (ALG)
004. Almaty (KAZ)
005. Amsterdam Schiphol (NED)
006. Asuncion (PRG)
007. Auckland (NZL)
008. Balaton (HUN)
009. Baltimore (USA)
010. Bamako (MLI)
011. Bangalore Kempegowda (IND)
012. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
013. Barcelona El Prat (ESP)
014. Bari (ITA)
015. Beijing Capital (CHN)
016. Beirut Rafik Hariri (LEB)
017. Beograd Nikola Tesla (SRB)
018. Bergamo Orio al Serio (ITA)
019. Bergen (NOR)
020. Berlin Schonefeld (GER)
021. Bilbao (ESP)
022. Birmingham (GBR)
023. Bishkek Manas (KGS)
024. Bologna G. Marconi (ITA)
025. Boston Logan (USA)
026. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
027. Bruxelles Charleroi (BEL)
028. Bruxelles National (BEL)
029. Budapest Ferihegy (HUN)
030. Buffalo (USA)
031. Cagliari Elmas (ITA)
032. Cairo (EGY)
033. Cape Town (RSA)
034. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
035. Casablanca Mohammed V (MRC)
036. Cebu Mactan (PHI)
037. Chengdu Shuangliu (CHN)
038. Chicago O'Hare (USA)
039. Christchurch (NZL)
040. Cochin (IND)
041. Copenhagen Kastrup (DEN)
042. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
043. Cork (IRL)
044. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
045. Danang (VIE)
046. Denver (USA)
047. Doha (QAT)
048. Dortmund (GER)
049. Dubai International (UAE)
050. Dubai Al Maktoum (UAE)
051. Dublin (IRL)
052. Dubrovnik Čilipi (CRO)
053. Dusseldorf (GER)
054. Frankfurt (GER)
055. Girona Costa Brava (ESP)
056. Graz Thalerhof (AUT)
057. Grimsey (ISL)
058. Hahn (GER)
059. Hanoi Noi Bai (VIE)
060. Herat (AFG)
061. Ho Chi Minh City (VIE)
062. Hong Kong (HKG)
063. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
064. Ibiza (ESP)
065. Istanbul Ataturk (TUR)
066. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
067. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
068. Johannesburg O Tambo (RSA)
069. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
070. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
071. Kerry (IRL)
072. Kijev Boryspil (UKR)
073. Kiruna (SWE)
074. Kingstown ET Joshua (VCT)
075. Koln/Bonn (GER)
076. Krabi (THA)
077. Krakow Ivan Pavao II (POL)
078. Kuala Lumpur (MAL)
079. Kutaisi (GEO)
080. Laoag (PHI)
081. Larnaka (CYP)
082. Lima Jorge Chavez (PER)
083. Lisbon (POR)
084. Liverpool John Lennon (GBR)
085. London Gatwick (GBR)
086. London Heathrow (GBR)
087. London Luton (GBR)
088. London Stansted (GBR)
089. Ljubljana Brnik (SLO)
090. Madrid Barajas (ESP)
091. Madurai (IND)
092. Malta Luqa (MAL)
093. Manchester (GBR)
094. Manila NAIA (PHI)
095. Marakesh Menara (MRC)
096. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
097. Melbourne Tullamarine (AUS)
098. Mexico City Benito Juarez (MEX)
099. Milano Malpensa (ITA)
100. Montevideo (URG)
101. Montreal Trudeau (CAN)
102. Moskva Sheremetyevo (RUS)
103. Moskva Domodedovo (RUS)
104. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
105. Munchen (GER)
106. Muscat (OMN)
107. New Delhi Indira Gandhi (IND)
108. Newark Liberty (USA)
109. New York JFK (USA)
110. Osaka Kansai (JPN)
111. Osijek (CRO)
112. Oslo Rygge (NOR)
113. Phu Quoc (VIE)
114. Praia Nelson Mandela (CPV)
115. Priština (KOS)
116. Puerto Montt (CHI)
117. Puerto Princesa (PHI)
118. Punta Arenas (CHI)
119. Rarotonga (COK)
120. Reykjavik Domestic (ISL)
121. Reykjavik Keflavik (ISL)
122. Riga (LAT)
123. Rijeka (CRO)
124. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
125. Rotterdam (NED)
126. Sal Amilcar Cabral (CPV)
127. San Francisco (USA)
128. Santander (ESP)
129. Santiago de Chile (CHI)
130. Santorini Thira (GRE)
131. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
132. Sarajevo Butmir (BIH)
133. Seoul Incheon (KOR)
134. Shanghai Pudong (CHN)
135. Shannon (IRL)
136. Sharjah (UAE)
137. Shiraz (IRN)
138. Simferopol (UKR)
139. Singapur Changi (SIN)
140. Sofia (BUL)
141. Solo Adi Sumarmo (IDN)
142. Southend on Sea (GBR)
143. Split (CRO)
144. Stockholm Arlanda (SWE)
145. St Petersburg Pulkovo (RUS)
146. Stuttgart Echterdingen (GER)
147. Sydney Kingsford Smith (AUS)
148. Tabriz (IRN)
149. Tagbilaran (PHI)
150. Tallinn (EST)
151. Tanger Ibn Battouta (MRC)
152. Tapachula (MEX)
153. Tashkent (UZB)
154. Tehran Mehrabad (IRN)
155. Tehran Imam Khomeini (IRN)
156. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
157. Timimoun (ALG)
158. Tokyo Narita (JPN)
159. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
160. Tunis Carthage (TUN)
161. Udon Thani (THA)
162. Urgench (UZB)
163. Valencia (ESP)
164. Venezia Marco Polo (ITA)
165. Venezia Treviso (ITA)
166. Wien Schwechat (AUT)
167. Yangon (MYN)
168. Zadar (CRO)
169. Zagreb Pleso (CRO)
170. Zanzibar (TAN)
171. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air Iceland
11. Air India
12. Air Serbia
13. All Nippon Airlines (ANA)
14. ATA Airlines Iran
15. Austrian
16. British Airways
17. Brussels Airlines
18. Cathay Pacific
19. Cebu Pacific
20. Clickair
21. Condor
22. Croatia Airlines
23. Easyjet
24. Egyptair
25. Emirates
26. Etihad
27. FlyDubai
28. Garuda Indonesia
29. Germanwings
30. Go Air
31. Iberia
32. Icelandair
33. Iran Aseman
34. Jat Airways
35. Jet Airways
36. Jetstar
37. Liat Caribbean Airlines
38. Lufthansa
39. Malev
40. Myair
41. Niki (Air Berlin)
42. Nok Air
43. Norwegian
44. Qantas
45. Qatar Airways
46. Pegasus
47. Pluna
48. Royal Air Maroc
49. Ryanair
50. Safi Airways
51. SAS Scandinavian
52. Sichuan Airlines
53. Sky Airline Chile
54. South African Airways
55. Southwest
56. Spicejet
57. Sterling
58. Swiss
59. Taca Airlines
60. TACV Cabo Verde Airlines
61. TAM Linhas Aereas
62. TAP Air Portugal
63. Trade Air
64. TUI Fly
65. Tunisair
66. Turkish Airlines
67. Uzbekistan Airways
68. Vietnam Airlines
69. Virgin Atlantic
70. Virgin Australia
71. Volare
72. Volotea
73. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Garmisch Partenkirchen (GER)
27. Gerlitzen (AUT)
28. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
29. Goldeck (AUT)
30. Golte (SLO)
31. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
32. Gulmarg (IND)
33. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
34. Heavenly (USA)
35. Hintertux (AUT)
36. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
37. Innerkrems (AUT)
38. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
39. Isola 2000 (FRA)
40. Jahorina (BIH)
41. Jasna Chopok (SVK)
42. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
43. Kappl (AUT)
44. Katschberg (AUT)
45. Kaunertal (AUT)
46. Keystone (USA)
47. Kirkwood (USA)
48. Kitzbuhel (AUT)
49. Kobla (SLO)
50. Kopaonik (SRB)
51. Kranjska Gora (SLO)
52. Kronplatz (ITA)
53. Krvavec (SLO)
54. Kühtai (AUT)
55. Lake Placid (USA)
56. Lenzerheide (SWI)
57. Lienz (AUT)
58. Livigno (ITA)
59. Madonna di Campiglio (ITA)
60. Malbun (LIE)
61. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
62. Mariborsko Pohorje (SLO)
63. Mölltaler (AUT)
64. Mont Tremblant (CAN)
65. Nanshan (CHN)
66. Nassfeld (AUT)
67. Nauders (AUT)
68. Northstar (USA)
69. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
70. Obertauern (AUT)
71. Obertilliach (AUT)
72. Paganella (ITA)
73. Park City (USA)
74. Patscherkofel (AUT)
75. Phoenix Park (KOR)
76. Piancavallo (ITA)
77. Pitztal (AUT)
78. Popova Šapka (MKD)
79. Rogla (SLO)
80. Romme Alpin (SWE)
81. Santa Caterina (ITA)
82. Schladming (AUT)
83. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
84. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
85. Sillian Hochpustertal (AUT)
86. Ski Dubai (UAE)
87. Sljeme (CRO)
88. Solden (AUT)
89. St Anton am Arlberg (AUT)
90. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
91. St Jakob im Deferegental (AUT)
92. St Johann in Tirol (AUT)
93. St Moritz (SWI)
94. Stubai (AUT)
95. Tarvisio (ITA)
96. Tochal (IRN)
97. Turracher Hohe (AUT)
98. Vail (USA)
99. Vogel (SLO)
100. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se