31.03.2008., ponedjeljak

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

3. PRID KUĆOM MI ZELEN BOR


Image Hosted by ImageShack.us

Staro Topolje – kapela Svetog Lovre


Napisa' ćemo jednu priču od koje će "zeleni" još više pozeleniti, ne "mali zeleni", nego oni koji za svako drvce strepe, travku zgazili ne bi. Al', još i vo da kažemo, sve nam meriše, ta morda smo i razotkrili još jednu igru iz prošlog sistema, jedan smišljen plan za zatiranje hrvatskog naroda? Jer, njetko je to morda sve zno? Morda? A, sve je ko lipo počelo, ne more bolje bit. U ondašnjim mjesnim zajednicama zasjedali, debatirali, pritresali, raspravljali i odlučili, pa posjekli u ne malom broju naši sela orase i dudove još od Krajine po drumu praz (ispred) kuća i stali borove, smreke, jele, čemprese sadit. Jer to je ko ljepše, pa uvik zeleno, ljepše praz novi kuća pasira (ljepše stoji ispred nove kuće), trokrilaca (trokrilnih prozora), roletni i balkona... Pa, ne moraš drum mest (čistiti pješačku stazu i cestu ispred kuće), lista nema... Cure mogu svoju linost sakrit, a taki je danas više već za stari (za vrijeme naših starih), priznajte!

Image Hosted by ImageShack.us

Štitar – svi se baš i nisu držali naredbe o sadnji borova i jela


Cure onda okrenile pjevat:

Posadi ću zelen bor do bora,
Od mojega do dikinog dvora!

Našim šorom sade bor i jele,
Da laduju garave i bijele!


Sumnjamo da je baš tako bilo i da se ispod borova naladovalo, jer i bolje ladovine od bora i jele ima, pjeva se:

Nema lađa nad orava (oraha) mlada,
Ladovine nad oraovine!


Na klupčicama pod orasima se sjedilo odpodne, ladovalo i selo pritresalo, na klupčicama se ašikovalo (ljubovalo), o oras si mogo curi leđa derat, a pritisni ju nuz bor pa ćeš je svu usmolisit (izbockati). Od orasa si bome i korist imo, a šta od borova imaš?! Sa' ćete čut! Nikad nam ti borovi nisu štimali.


Image Hosted by ImageShack.us

Prnjavor – I vaj se baja nije do – šokačka kuća u Rodinom kraju


Bili smo u Vrhovine, a gledamo prid Ba¬bića kućom lipa živa ograda, al' med njom borove posjekli. Snaša Katica će: "Znate kako se kaže - Bor vriž (iznad) kuće, gazda iz kuće! - Bajo mi reko, seko, de to poruši. Kad sam to čula, odma sam za sikeru i borove dol, il brk odsičem. E, nećete gor, rekla sam. Ošli za krizbane!"

Onda nam pokazala kroz selo, eno tamo, zbilja bor kuću nadvisijo, vršika mu priko krova ošla, a sin se objesio, gazda umro, razumrše svi, kaže. Spominja još taki slučajeva u selu, pa i u Brodu u Osječkoj ulice. Tiha jeza da te uvati.

Tetka Tera Babića potvrđiva sve vo i dodade: "Okulirane bagremove treba posadit, to je ko lutke (bebe) imat!"

I u Trnjanskim Kutima smo bili i opet vidimo čempresi u dvoru štucovani, nemaje više od metra i pol. Snaša kaže, štucuje ji da joj sin iz kuće ne ođe, jer kaže se - Kad bor kuću previsi, sin iz kuće! Pa, i ona pokazuje priko druma, ošo sin iz ve kuće, iz ne kuće, iz ne, a sve im borovi, o-ho nadvisili krovove.


Image Hosted by ImageShack.us

Retkovci


U Donjoj Bebrine pitali smo isto i čuli, gegod je u Bebrine bor zasadit, kuća se rasipa, numero ostalo pusto. U Čarini baba Marija zadnja bila, Čakmazovi iseljili na drugo numero (kuću), eno još borići kod babe Ankice, a i ona sama...

U Bickom Selu kažu - Ko bor posadi neće potomstva imat! - a njeki zasadili prid kuća, ta kuće im se od borova ne vide. Ne znaje. O Bože valjda će vo pročitat?!

A Tunja Mumića iz Prnjavora baš dobru od svoji stari upamtijo: "Ne sadi u avlije (dvorištu) drvo koje ne rodi, konja nikom ne posuđuj i ženu nikud samu od sebe ne pušćaj! Moreš ti bor posadit, al - bor gor - kuća dol! - pa biraj. Tako se isto kaže".


Image Hosted by ImageShack.us

Šokci se u Prnjavoru drže starine – svaka čast!


Za vo o borovima znaje Brčinci, znaje u Slatinčiću. Snaša Manda Knezova iz Kobaša, rodita u Bebrini sitila se: "Cimpres je velika nesreća u avliji!" Snaše, Jelena Matkova, Manda Mitrović, Marija Katanić isprva o tom nisu znale, a kad su stale kontat (počele razmišljati), zbilja u Kobašu prazna numera (kuća) digod su borovi zasaditi, kažu.

I šta na kraju kazat? Stari su to većma znali i borove su samo po grobljima sadili. A, vo danas! Pa znate l' vi šta j' to?! Ta sela će nam razumrt! Posicite borove, pa ma kako se zeleni pjenili. Posadite opet orase, dude, japanske šljive ko Varošci. Ne bojte se nisu Varošcima rad ti šljiva japanske bube u glavu udrile. A, sumnja izrečena naprvo ostaje, jer morda je njetko sve zno i s opakom namjerom kroz sela borove zasadijo???


Image Hosted by ImageShack.us

Sapci – kapela


Nastavlja se



- 00:05 -

Ukupno Komentara (12)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

28.03.2008., petak

Komentari

NEK SE SPOMINJE I PAMTI!

2. BILJE KOJE IMA MOĆ


Sigurno ste na Cvjetnicu u crkve bili, nosili macu svetit, il maslinove grančice od velečasnog dobili, kako je to danas i u Brodu, a i po naši sela već izišlo.
Za stari (za vrijeme naših starih) to je posve drukče bilo, pa nek se ne zaboravi, a ge još more i obnovi.


Image Hosted by ImageShack.us

Cica maca

Na Cvjetnu subotu, prid Cvjetnicu, išlo se bilje trgat (brati). Đeca se razmile po livada, po šumarci, pa napupane grančice vrbe traže, ko srebro sjajnu macovinu, cica-macu, ko dukat žuti istom procvali drinak, vidiš ga izdaleka. Mace je najviše kraj kaki bara - japaga, potoka i po fajtni (mokrih) livada, a drinka na rubu šumaraka najdu. Pa, đeca traže češljugu, jedinstvo i trojstvo, grančicu s jednim il sa tri suva ploda. Baš taka se mora naća ne od velike češljuge odkoljit. Onda, đeca traže resu od ljeske, a po naši diljski sela (sela na obroncima Dilja) trgaje i grančice bora, il jelice. Tako je skoro svage, al u Vronine, Klokočeviku, Zdenci, Slatniku, Glogovice, Gornjoj Bebrine, Vrbe... i mračna trava za svetit ide. Nje se po zapustiti (zapuštenim) međa (međama) najviše nađe, a po brdu na krčevinama (okrčito područje). Suva ko metlice izglede, a kad cvate sitne žute cvitove ima. U Klokočeviku, Vrbe, Vrovine, Sredanci,... još će i travu vjetrenjaču, vjetrovu travu, travu povjetarac, uzbrat. Nje opet, po zapustiti fajtni livada bude. Trava povjetarac je sad isto suva, a ko perje, ko vilina kosa, na vjetru leluja.

Image Hosted by ImageShack.us

Drenak žuti

Kad su bilje nabrala, đeca ga doma nosu, al se ono, dok se ne posveti, ni smjelo pod krov, u kuću unit. Ostane na drveniku (mjesto gdje se cijepaju drva), u koritu kraj bunara...

Na Cvjetnicu, od uzbranog bilja kitice se pravu, većma to bake vežu da u posvetu nosu. To se prije velike mise obavlja, pa procesija oko crkve sa posvetitim kiticama bude. Doma, posvetite grančice zaticale se za gredu, za rog, u trimu (trijemu, hodniku) kuće, da štite kuću od kake velike salauke (oluje), sačuvaj Bože, nevrimena, groma, leda. Pa bake, jesu l' crne oblake vidle, a one križaj oblake, marinsku sviću pale, bacaj u šporet (štednjak) posvetite grančice od Cvjetnice, da dim na oblake ide, a kadili se posvetitim biljem i bolesnici, bolesna marva od svakaki bolesti. Na žegru (žeravicu) se smrvi i kadi.

I Brođani su dosad na Cvjetnicu prid crkvama mogli vake kitice od brđanski žena kupit i posvetit. Brocki župljani iz Ruščice i Gornje Vrbe, odlazeć iz crkve doma, svrnili bi na groblje i posvetite grančice za križeve svoji mili zaticali.


E, a zašt se koje od tog bilja bere: žuti drinak da budeš ko dren zdrav, krepak, kočoperan, a onda i dugovječan. Komencijašima (komencijaš je osoba koja uzdržava stariju osobu do njene smrti i naslijedi njeno imanje) već da dodijaš. Posvetitu macu, jedan cvit, dobro je rad grlobolje pojest, čim se iz crkve dojde. Češljugovina (čičak) ide, jer je Isus u pustinje iz nje vodu pijo (Kobaš), a posvetita češljugovina i pčelinjake štiti. Njom se začepi rupa na uljištu da miš ne more do meda doć (Bicko Selo). U Donjoj Vrbe češljugom se kade rad šuge i svraba. Mračna trava je opet, kad na pasji sugreb (pseće govno) natrapaš. Dijagnoza - pasji sugreb, njekad je za svašta pasala i onda se mračnom travom kadilo (Sredanci). Vjetrovom travom se kadiš kad je osip vjetrom došo, a to još najviše djecu kade kad se oprište i kad nagrajišu (nastradaju, razbole se) (Vrovina).

Image Hosted by ImageShack.us

Čičak

Sve je vo jako dobro znat, upamtit. Koliko put vam se dogodilo da vam ko od ukućana, kogod od rodbine, komšija, a najviše na poslu, od šefa, blagajnice do čistačice, dan pokvari, jer je na pasji sugreb sto, natrapo, pa od rana jutra ko ćuko (pas) reži i ne moš s njim lipe riči progovorit. Tog treba šta prije mračnom travom okadit i takija (odmah) će se ko anđelak smirit. Potlje će ušućet, čim mu o mračnoj trave samo zucnete (spomenite), il kažete da ćete ga okadit rad njegova andrnjasta (nedoličnog) vladanja.

A vjetrovom travom, konda (kao nekad), bit će dobro se okadit i kad ospice od cina (cijena) dobijete, il čekova za struju, telefon, od "Komunalca", ospice koje ne dolaze s vjetrom, nego ji poštar donese.

Eto, nismo protiv nove mode da se maslinove grančice na Cvjetnicu svete, al šta će onda bit s ti bolesti koje doktori ne liče, jer ji nisu na svoji visoki škola učili? Zbilja, šta će bit!?

Ostalo nam u pameti još od djetinjstva, u Babinoj Grede bijo đed Mata Čikića - vrač, išlo se k njemu utorkom i petkom ko na nametnu (dobru) vodu i on, čim bi bolesnog kršćanina vidijo, odma je zno: je l' na pasji sugreb sto, je l' na vilinsku žđelicu (zdjelicu) natrapo (nagazio), je l' ga mora spopala, je l' u vilinsko kolo zašo, je l' se utvare pripo... i za sve je on trave imo, po naši ji livada bro (brao), ni ji od njekud, Bog te pita otkud, dobavljo. I, baš je te trave i bilje od Cvjetnice, Bog zna kako, svitu priporučivo, ko i mrvice od uskrsni i božićni jela, pa da se i njima kadiš.

Danas doktorima kad dođeš, a oni kontaje je l' vo, je l' no i dok skontaje, čeljade ode Boge digav noge (umre).


Image Hosted by ImageShack.us

Kulin – kulen

O tom bilju, šta taku moć ima, more se još i vo kazat. Kad se prid Uskrs jelo za svetenje (hrana, koja se na Uskrs u jutro nosi u crkvu na blagoslov) kuva (kuha), onda u Gradiškoj, Bebrine, Zagrađu... kitica od Cvjetnice leži na poklopcu posude u kojoj se jelo kuva, a njege, baš se s mesom: šunjkom, kulinom, kobasicom, gužnjarom, slaninom i kuva, pa da marvi da je pojede, ne smije se bacit. Bude masna i slana i marva to volji pojest. U Sredanci u svetenje prikriže i kuvaje dvi grančice drinka, nose ji s jelom u crkvu i opet posvete, a prije neg počmu svetenje jest, svako od ukućana pojede po cvitić drinka, da bude ko dren zdrav, dakako. Zdrav na kvadrat, more se kazat. U Beravci i Gundinci sa svetenjem se kuva prikrstita grančica mace i drinka, u Donjoj Bebrine i Gornjoj, šljiova grančica, a u Gornjoj Vrbe još i grančica šljive, kruške i jabuke i te se grančice nosu sa svetenjem svetiti, a onda na voćke metu da bolje rode... i još toga svašta ima.

Koliko sela, toliko adeta (običaja)!


Image Hosted by ImageShack.us


Nastavlja se



- 00:05 -

Ukupno Komentara (24)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

25.03.2008., utorak

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

Dragi moj evo jednog novog niza šokačkog štiva. Biće u njemu riči o praznovjerju, poljoprivredi, odnosu punice i zeta, o peglanju gusaka, o kišnim svecima, o bilju koje ima moć i o tome kako se ispunjavaju želje.
Autor ovih napisa je eto već nam poznati Zvonimir Toldi, koji je ovo pisao u „Posavskoj Hrvatskoj“, „Brodskom listu“, i knjizi „Nek se spominja i pamti, Život i običaji seljačkog svita u Brockom Posavlju“ od 1988. do 1994. godine.


Image Hosted by ImageShack.us


1. NAJBOLJE JE SIJAT VELIKE NEDILJE!

Ne mogu gospojama njiove baščice oko vikendica nikad nako napredovat ko što snašama vrtlovi napreduju. Gospoje oko povrtalja znaje samo no što na kesicama "Agrarijacoopa" piše i gotovo, fertig, a snaše znaje i no što na kesicama piše i no šta su još od svoji baba i prababa vidle i naučile i šta su ji one podučile.

Znadem više neg što pero piše,
Sedam slova više od đavola!

Pofaljit (pohvaliti) će se pjesmom svaka snaša (udata žena). Eto, to je to! Snaše znaje kad se šta sije, sadi, prisađuje, kako otranjuje (njeguje), kad i kako povalja, znaje u koji dan, je l' muški, je l' ženski, u koji sat, u koje doba dana, je l' dopodne, je l' odpodne, je l' šuteć, je l' labrtajuć, znaje u koju nedilju, znaje oko kojeg sveca se sije, sadi... Ta sve znaje! A, mi smo to, no šta na kesicama "Agrarijacoopa" ne piše, zapisali, i evo vam cile priče.

Sve jesensko more se do Svetog Matije, do 24. veljače sijat, a od Matije, sve do proljetno sije. To je zakon i ne moš pogrišit. Gluve nedilje ništ ne si' (nemoj sijati), sve će ti nevaljasto i gluvo bit. Cvjetne nedilje isto ništ ne si', jer će sve u cvit ić, a roda neće imat. Zato, najbolje je sijat u Veliku nedilju, prid Uskrs, pa će sve veliko i napredno bit, a još je najbolje sve u stoti dan godine sijat, a to ti dođe 10. travnja, onda će sveg na stotinu urodit. Na Veliki petak u zemlju se ne dira, al na Veliku subotu more se dopodne baš i krompir sadit, a odpodne se u crkvu odlazilo.

Od Uskrsa do Mladog Uskrsa je Vodena nedilja, ne valja krompir u zemlju metat jer će voden bit.


Image Hosted by ImageShack.us

Utorkom nemoj ništ sijat, sadit, to je ognjeni dan, sve će ti izgorit. Utorkom i petkom nemoj krastavce, salatu sijat, ni za Boga, jer će gorki bit. Subota je najbolja za krastavce sijat, a moš sjeme u mliko umakat da gorki ne budu, il dan u sirće (ocat, kvasina – na naše Dalmatinke) meti, pa ji ništ pojest neće. Sadiš li luk utorkom il petkom ljut će bit, a fajn (dosta) će i trunit. Mak se sridom sije da pune glavice budu, nikako nemoj krajem nedilje sijat jer će prazne bit.

Muški su dani: ponediljak, utorak, četvrtak i petak, a ženski: srida, subota i nedilja. To je zbilja tako! Ajd, probaj luk u muški dan posadit, sve će ti u bačke otić (prorasti), a bačke su ko muška stvar, da prostite. Odma da i vo kažemo, kom se sama ženska đeca rađaje, kažu, u ženski dan ji pravijo. Da, da!

A, morda čojek to ni zno, pa zar mu je za zamjerit?

Luk nemoj nikad odpodne sadit, jer onda perje (listovi luka – mlade kapule) dole ide, pa ga je gadno za kopat (Jakačina Mala).

Mrkvu, peršin, paštrnak, repu,... u jedan sat si' (u trinajst sati), pa će jedan žulj imat. Jedan, ali vrijedan!

I, evo, još svakaki zgodni naputaka koje je korisno znat. Sjeme nemoj nikad na ledinu metat, jer će ti sve što šiješ ukorovito bit (Donja Vrba).


Image Hosted by ImageShack.us


Ako snaša pusti vjetar kad luk sadi, ta i gospoja isto, luk će ljut bit. Doka se mak sije zalogaj kruva u usta meti i nemoj rič s nikim progovorit, pa će glavice, makovice pune bit (S. Perkovci). Đece ne daj da u vrtal s komadom kruva idu, jer će sve crvi jest (Beravci). Kad čorda (krave ili svinje, koje su se jutrom vodile na pašnjak, a uvečer vraćale kući) selom kraj kuća ide, na utvaj ili s utvaja, sve se sije šta koštice ima: krastavci, bundeve, bostan, pa će puno sjemena, ko čorda krava, imat (Babina Greda). Njekad se sjeme ni kupovalo, a zašt bi se i danas od "Agrarija-coopa", kad je tako skupo. Kad se u jesen bili luk sadi, jedan češalj se odkolji i priko glave baci, pa rekne: "Evo crvu i mravu, da ne dira u moju gredicu!" (Divoševci). Kad snaše krompir sade u rović sjednu, da i krompirovi budu debeli ko u snaša guzovi (Vranovina). Zato, guzate snaše i imaje bolji krompir. Kad luk bili il crveni sadi, snaša u slog dite povali i kaže: "Bile lukovice ko đeče glavice!" (Beravci). Kad krastavci poniknu, dobro je u gredicu, med vriže, opanak bacit, da krastavci ko opanak veliki narastu.

E, a kad već krastavci počmu zrit, prvi krastavac kad naraste nemoj ga u ruke u kuću unit, već u krilu u fertunu (pregači - u Štitaru se kaže "zapreg" a u Babinoj Gredi "opreg"), da ji pun fertun bude (Donja Bebrina). U Jakačine, opet vako kažu: kad prvi krastavac ustrgneš (ubereš), uzmi što veću korpu i u njoj ga u kuću unesi, pa će i krastavaca na pune korpe bit. U Divoševcima prvo krastavac u vreću metnu i vukuć vreću za sobom u kuću ga odnesu, pa će krastavaca pune vreće urodit.


Image Hosted by ImageShack.us


U Doboviku kad cokve (bundeve - tikve) poniknu i već vriže puste, dovedu dite da upade, da se priko vriža potepe, pa će i cokve, bar ko dite velike bit.

Kopanke, Beravke, Divoševke,... kad fijoljicu siju, onda sjeme kroz muške gaće puste, da fijoljica kitnjasta (puna) bude. Sigurno to valja gaće kakog mlađeg čeljadeta uzet i još razigranog, a ne od đeda kakog, pa da cviće još i oklopavi. A, da fijoljica gurmata (cvijet bogat laticama) bude, snaša se dok sije za "šumu" (onu pod suknjom) drži. Pa, u koje je šuma fina i gusta, onda u nje i fijoljica gurmata ispade. Ta zašt to nebi i za salatu vriđelo, za peršin, kupus, kelj, karfijol,... treba samo probat. Kunst je to. Vamo se priko gredice raskrečiš, jednom rukom za šumu uhvatiš, a drugom rukom kroz muške gaće šiješ. Koje će to znat i moć, u tija će se i povrtalje gurmato i kitnjasto otranit, sigurni smo. Ta njeke to, sigurno smo, tako već i rade!? Pogledajte na brockoj pijace kako je povrtlje ko slika, sve gurmato i kitnjasto.


Image Hosted by ImageShack.us


A, to je onda i ekološki zbilja čisto povrtlje. Dosad su snaše na pijace znale mušterijama vako robu nudit: "Ta, da uzmite, vidite kako je lipo! Mi to triput špricamo, umjetno gnojivo bacamo!" E, to sad više neće palit. Dosad smo se s otim povrtaljem više trovali nego ranili. Muštrije treba vako kazat: "Gospoja, pa to je kroz čiste muške gaće sijano, od kuma sam ji uzajmila, pa j' tako kitnjasto!" Ako mušteriju i 'no od šume zanima, pa treba joj i to priznat.

Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (16)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

23.03.2008., nedjelja

Komentari

ET RESURREXIT SICUT DIXIT*

"Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5 - 6)


Image Hosted by ImageShack.us

*I USKRSNU KAKO REČE


Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva - Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti - Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

"Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki).


Image Hosted by ImageShack.us


Svima vama, dragi prijatelji, od srca želim

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!


P.S. Ovo je moj 400- ti post!

- 00:05 -

Ukupno Komentara (33)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

21.03.2008., petak

Komentari

VELIKI PETAK

Evo drvo Križa, na kom Spas je svijeta visio


Image Hosted by ImageShack.us


Veliki je patak dan šutnje. Samo potreseni i bez riječi možemo slaviti tajnu našeg otkupljenja. Šutnja nas priprema za slušanje riječi proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio,naše je boli na se uzeo, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,4-5) Izrugivanje i prijezir koje je Isus doživio, Njegove slabosti i Njegov pad, napuštenost i očaj, sve su to Njegove rane, ali istodobno i naše. No to su istodobno i rane kojima smo mi izliječeni.

U muci Kristovoj evanđelista Ivan prikazuje ovaj svijet kao svijet pun poruge, zluradosti i izdaje. Isus je prošao kroz sve te nesretne situacije, On je naše rane i rane ovoga svijeta uzdigao na križ i izbrisao sa svijeta.

Na proglas muke Kristove Crkva reagira opsežnim molitvama, kroz koje nastoji staviti pred Boga sva područja svijeta i njihove potrebe. Kroz nijemo klečanje suosjećamo s onima za koje molimo: svetu Crkvu Božju, za papu, za različite redove vjernika, za katekumene, za kršćane koji nisu u punom crkvenom jedinstvu s nama, za Židove, za vjernike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za sve ljude u potrebi kao što su bolesnici, gladni, zatvorenici, putnici, iseljenici, umirući.


Božja se ljubav najsnažnije očituje na križu, kojem se klanjamo posebno na Veliki petak. Isus na križu širi ruke – u ljubavi koja otpušta, oslobađa. Oslobađanje kroz bezbroj malih koraka jest zadaća čitavog našeg života – kao pristanak na naše vlastito umiranje, veliko posljednje oslobođenje. U širenju ruku vidimo ljubav, koja se predaje kako bi drugi živjeli, koja se daruje kako bi drugi procvali, koja se zalaže za druge, da bi njihov život uspio.

Svojim probodenim rukama Isus iskazuje kako se bespomoćno izlaže zlobi i uvredama ovoga svijeta. No On se uzda u to da i u toj nemoći svojom ljubavlju može pobijediti zlobu svijeta. I kada izgovori svoje posljednje riječi "Dovršeno je", On time želi reći da je ljubav u svojoj nemoći snažnija od svake sile i vlasti ovoga svijeta.

Probodeno srce pokazuje da nema ljubavi bez boli. Kad smo privrženi samo ljudima postajemo ranjivi, povrede i razočaranja nas pogađaju sve do usred srca. No ljubav, koja uspijeva voljeti čak i neprijatelja, upravo je u svojoj ranjivosti i nemoći jača od sve mržnje ovoga svijeta. Ako možemo ljubiti svoje neprijatelje oni nas doduše mogu raniti, ali više nas ne mogu pobijediti.

Križ je za nas međutim i simbol spasa, jer je on znak postajanja samim sobom. Svaki čovjek na putu do cjelovitosti osjeća da taj put znači nošenje križa. Dolazimo u iskušenje da pobjegnemo od patnje. No tek kroz nošenje tog križa, kroz prihvaćanja suprotnosti u nama možemo pobijediti patnju; ritual klanjanja pred križem može pomoći i nama samima da se oslobodimo i prepustimo Bogu kako bi On izliječio naše rane.


- 00:05 -

Ukupno Komentara (26)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

19.03.2008., srijeda

Komentari

DE DA TI KAŽEM RUGLO II


RUŠČIČANI
svit iz Ruščice


Image Hosted by ImageShack.us


Ruščičani baš neke primenke i nemaje, a kaže se, ko primenke nema, taj i ne vridi. Al, zato se oni mogu pjesmom pofaljit:

Ruščicaje selo u doline,
Svi su momci velike batine!


No, u Gornjoj Vrbe bi rekli: "Lud si, ko ruščička polnoćka!", "Tamo su i polnoćke lude!". Pa, kako to? Držala se polnoćka u Ruščice, kapelan iz Broda došo, jer župa je onda u Brodu bila, a momci se napili, nalizali medene rakije, pa stali s kora velečasnog orasima gađat. Kad velečasni zapjevao: "Glorija!", onda oni oraše po njem: "A, oćeš orija! Evo ti!" i nabacuj se orasima. Baš nepodobne ludorije pravili. I to je eto upamtito.

Kad smo vo već napisali, čusmo u Donjoj Bebrine da Ruščičane zovu PIJAČARI i još im pjevaje:

Ruščičanke i Vrbljanke,
To su seke pijačarke,
Svaki dan su na pijaci,
S bilim lukom i krastavci!


A, od sami Ruščičana ipak saznasmo, da su ji PUŽI zvali i posprđivali im se da su "vezali puževe za rogove za obalu da im ne uteknu!". Eto, neće Ruščičani da budu bez primenke!

Znamo i jednu od ruščički zvona. Za Prvog rata osla crkvena zvona za topove, a kad je rat proso, kažu na zapovidi - ta nećemo gluvi bit, bez zvona, zvona treba kupit. I prvi je 100 forinti đed Miso Mirkovića - Keljin do, a bio med manje stojećim u selu. Zvona su u Zagrebu kupita od ljevaonice Kvirina Leviša u Ilice i na rastočiti kola išlo se u Brod na stanicu po nji, a upregli četiri konja ča (čiče) Tone Matakovića i peškirima ji okitili. Zvonima je kumovo ča Stevo Mikolčevića, jer je najviše novaca za nji do.

A, uvik je izmed Vrbe i Ruščice rata bilo. Ruščica bila ko naprednija (morda dva šuva), dućan i gostijonu imala, zabave u Ruščice bile, a
Vrbljanima to ko krivo, pa kad su ta zvona došla stali se posprđivat: - Sad Ruščičani u podne idu slušat kako zvona zvone - rekli bi - pa dokle se čuju, a legnu u jarak odma iza kuće u Donjem kraju, Bragovi se te zemlje zovu, ge bi se svako malo zvonce od crkve čulo. Onda se fale kaka su dobra zvona kupili. A šta ne odu na Jelas, pod šumu Zabranu, pa otud ne poslušaju!?

Kad su Vrbljani u Ruščicu na kirvaj, na Svetog Vinka dolazili, govorili su posprdljivo da idu na "ledene kolače" i na "ledenu pitu", jer Ruščičani su išli u Brod i na Vijušu i led sjekli, pa Dombovićevoj ledani i pivovari kod "Crnog križa" prodavali. Tako su novce zaradili, pa su mogli kirvaj tračit. E, al bilo je godina kad leda ni bilo, onda su ji istom Vrbljani zaguljivali, odakle će sad Ruščičani imat za "ledene kolače"i "ledenu pitu"?!

Kad su Ruščičani kokošiji kirvaj prominjili, spjevano im:

Ruščičani propali, svetog Duva prodali,
Prodaće i Svetog Vinku, selice u Liku!


Bebrinci se Ruščičanima jako volje posprdnit:

Ruščičanke kao rajličice,
A momčići ko poklopčići!

U Ruščice niske tarabice,
Pa curice idu kod babice!


VAROŠCI
svit iz Brodskog Varoša

Image Hosted by ImageShack.us

Brodski Varoš – župna crkva


Varošci su TETE kažu Slobođani. Stari Varošci i danas njeke riči muškog roda govore u ženskom rodu, a morda su se i Slobođanima rodovi pomišali?

O Varošcima je poznatija ona: "Zanašaje kola na Jelasu!"
Varoška su numera (potkućnice) mala. Nema naki prostrani, travnati avlija ko po drugi sela, pa stari rušaka, jabuka po njima. Dosad veliki dvor bijo samo u Lukića, Vinkovića, Bešlijića i u Petrovića. Al, nisu samo varoška numera mala, već su im i sva njekako grbava, sva u šreg?! Varošci ne mogu kola u dvoru okrenit, il smeta vanjska peć, stumbol, dud na kom kokoše spavaje, il zgrada kaka, baš im tisno, da baš moraje kola uvatit i zanit pa okrenit. Šta će, svit se svakako patit mora. Ni to smišno, al je smišno kad Varošci isto tako kola na Jelasu zanašaje, ge je urija, ge je prostrano da ne more prostranije bit. Kažu da su Grošini tako kola na Jelasu zanašali da guščiće ne pogaze. I, kako to tumačit? Il su Varošci osim svita, il im je zanašanje kola već u krv unišlo?

Još je nješta Varošcima u krve i to više Varoškama. Udala se Varoška u Glogovicu, pa kad su krompir vadili, ona odma stala vrpice pravit i računat pošto će vrpice krumpira u Brodu na pijace prodat. Varoške su prve piljarice, najbolja mjesta, sve bolje ćoškove na klupama na pijace imaje. Drugi se tom posprđuju, pa i u voj pjesme:

Oj Varošu, selo priko glajza,
Snaše viču: "Gospa, paradajza!"


Kad će se koja cura iz Vrbe il Ruščice u Varoš udat, svit svašta naklapa i ko žali ju, šta će u tu sirotinju otić, kažu: "Je, ta nećeš se valda u Varoš udat, da te mrkva i peršin po pol glave klati?!". Žene iz Varoša su pješke na pijac u Brod prodaju nosile, u velikim korpama na glave. Joj, snašama vrat utone noseć, a priko korpe peršin i mrkva, zbilja njekad, objesi se do vrata i lamata. Pa se to rano, za tavna kretalo da bolje mjesto na klupama uvatiš, snaše se žureć kroz Klasiju u mraku potepljale, korpe znale sa glave spast, prodaja se rasut. A koliko put su i u Bosanski Brod, priko gvozdene ćuprije, prodaju na tamošnji pijac nosile. Sve smo vo u Ruščice čuli, jer oni su ko bogatije selo bili (moš mislit koliko bogatije, to treba Varošce pitat) i na kolima su sa prodajom u Brod išli.

Ako će se pak momak iz Ruščice sa Varoškom ženit, svjetuju ga: "Nemoj se iz Varoša ženit, nemoj se priko Frincovke ženit, one su sve mušičave, andrnjaste!". Eto, tako iskustvo imaje muški iz Ruščice, koji su se sa Varoškama poženili. Za nji su Varoške svojeglave, a danas bi rekli emancipirane, ne daje nase i pridase, pa to muškima ne odgovara.

Frincovka, Fricovka, zvala se ćuprija (most) na Glogovice iduć iz Broda u Varoš, od te je ćuprije njekad varoški atar počimo. Tu je ćupriju još barun Trenk do napravit, a on je nadimak Fric imo, pa je tako i ta ćuprija Fricovka nazvana.

No, unatoč tom posprđivanju, svit se iz Varoša, Ruščice i Gornje Vrbe još najviše mišo, jer to je jedna brodska župa bila. Svako je voljijo u svoje župe ostat i ge najviše svog roda ima.


ZOLJANCI
svit iz Zoljana


Image Hosted by ImageShack.us

Zvonko Jukić – Pašnjak


Zoljanci su POJATARI - "Koliko kuća, toliko pojata!" govore u Svilaju. I zbilja, do skora u Zoljani struka kuća, a odma priko druma brvnane pojate za marvu bile.

Zoljani su i najmanje selce u Brockoj posavine. U veliki sela kažu: "Odajuć kroz selo, ne moš Očenaš izmolit!", "Ako u selo na koli dolaziš, još ti šarage u selo ne uniđu, a rudo je već iz sela izišlo!".

Kad Sredančane pitate koliko su Zoljani selo, kaza' će: "Ko pičji zalizak!", pa ko zna kolika je ta ženska stvar, sad zna i koliki su Zoljani.



- 00:05 -

Ukupno Komentara (12)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

16.03.2008., nedjelja

Komentari

DE DA TI KAŽEM RUGLO

Dosada smo se uglavnom bavili Slavonijom s ozbiljne, reklibi kulturne strane. Mi Slavonci jesmo kulturni i ozbiljni, al znamo mi bit i drukči. To ne znači da znamo bit nekulturni. Ne! Mi se volimo šaliti ali to više na račun drugih. Eto ta naša osobina je tema ovoga i narednoga posta. Ovo sam odlučio da vas malo nasmijem, eto da vam kažem nješta o našem ruglu. Naslov bi, preveden na jezik onih koji nisu Slavonci, ta zapravo Šokci, jer ovako se ne govori u ostalim dijelovima Slavonije, glasio „Hajde da ti ispričam sramotu“. Uzeo sam tekst Zvonimira Toldija iz njegove knjige „Duni vjetre ladovane, Rugalice iz brodskog kraja“ . Kako će te vidjeti on piše o „sramoti – ruglu“ pojedinih sela velike bivše općine Slavonski Brod:

BABOGRECI
svit (svijet, narod) iz Babine Grede, su LULANI, LULARI, LULAŠI


Image Hosted by ImageShack.us

U Babinoj Gredi se svake godine održava priredba "Konji bjelci"


Babogreci svi vele
da se bule ne boje.
A kad spaze jednu bulu,
Babogreci svi u lulu!
Na lulu uniđu, kroz kamiš iziđu!

Kažu, krenijo Babogredac za Vinkovce na vašar, kroz šumu Banov dol, na Cernu, Andrijaševce, Rokovce. Već na kraj Donje Male (staro ime jedne od babogredskih ulica) zapalit će lulu i sto (stao, počeo) masatom o kamen kremen kresat, suvu gubu priredijo, pa kreši, kreši, a neće da upali i tako do prid Vinkovce (otprilike 30 kilometara) došo i istom (tek) mu onda uspjelo lulu zapalit, a on će: "O vidi, neblaka ti, ja od ajnc upalijo!". Rad tog se nespretnjakovićima, kojima nješta ne ide od ruke, kaže: "A, ti to od ajnc (od prve), ko Babogredac?!". Eto, tako je Babogrecima primenka LULANI prišita.

Ali Babogrece i DRUSE, DRUJE zovu.
Babina Greda je veliko selo, kilometrima dugačko, najveće selo u voj našoj Posavine. Evo, kako je Babinu Gredu baba Ruža Kneževića-Aleksina opjevala:

Uvom selu sedam šora ima,
A i svaki od crkve počima.
U pol sela lipa crkva stoji,
Danju, noću, ona zvizde broji...

Samo Donja Mala priko 400 numera (kuća) ima, a ge je još, molim vas lipo: Jelas, Mlaka, Berava, Čevatovo, Polovinja Mala, Savska i mlogi sokaci. Ne znaju se ljudi, morda se svi nit ne sretnu u svom viku. Kad tako nediljom crkve dođu, znali su đedovi jedan drugog pitat: "Jel, drusa (druže), a odakle si ti ? Čiji si ti, drusa, a?!". U staro vrime, dok se po stanovima bivalo, bilo je takog svita, koji su samo jedamput priko godine (za Božić) u selo dolazili, pa ni nikako čudo da se nisu znali. Znala se ista godišta, koji su škularci bili, koji su zangot (zajedno) na Pijave, u Rusije, Galicije ratovali...

Gundičanji Babogrece najviše začikavaje, babogreckom govoru posprđuju se: "Ošo pitol u vrtol i pokvarijo mi sav posoli" (Otišao pijetao u vrt, i pokvario mi sav posao). A zapisali smo i ove: "Ge si bila divo? Bila sam kod dive, diva rodila divu, a diva samo reve, reve! (Gdje si bila, djevojko, curo? Bila sam kod djevojke, djevojka djevojku rodila, a djevojka samo plače li plače)", "Oj ti ćeri ćere moje, kaži ćeri ćere svoje, ćerinojoj dite reve!" (Oj ti kćerko kćerke moje, reci kćerci kćerke svoje, kćerkino joj dijete plače).

Od Sikirevčanja čusmo kako Babogreci kirvaj, svetog Lovru, trače (slave).
Babogreci uvate pitla matoraša (staroga pijetla)i pod uborak (varićak, krinju / okrugla drvena posuda) ga metnu, pa gledaje idu l' gosti od Sikirevac, Gundinaca, Kruševice i Šamca, il morda od Štitara. Vide l' gosti da ne idu, a oni pitla puste, nek još kokice gazi, i opet kirvaj otrače.
O Babogrecima priča se bezbroj šala, oni su po tome apsolutni rekorderi: priguravali su crkvu na slaninama, vukli bika na toranj da popase travu, nasadili kobilu na bundevu, kroz šumu nosili ljestve dužinom...

Babogreci najluđi na svitu,
Naterali biku na živiku!

A, u vo naše vrime, kad je u Babinoj Grede kompjuter u općine nabavit načelnik se falji, ta samo prstom stisne, a kompjuter kaže koliko u općine krava ima, koliko svinja, u ataru zemlje, udovica, raspuštenica, kopilača (žena s vanbračnom djecom)... kompjuter sve zna.
Sluša to Marta Purakin, pa će načelniku nek pita kompjuter ge je njegov dado. - "Eno ga u birtije, karta!" dobi Mata odgovor na ekranu. "E, nije!" poveseli se Mata da j' uvatijo kompjuter u neznanju. "Moj dado već dvi godine leži pod zemljom kod sv. Lovre!" on će. Sad kompjuter malo zakašlja, nješta promiša i vako odgovori: "Mata, Mata, pajesil ti opće siguran koj' tvoj dado?!"


BIĐANI
svit iz Bickog Sela, su KURJACI, VUKOVI


Image Hosted by ImageShack.us

Bicko Selo iz zraka

Jedni kažu da su Biđani nagli ljudi, rđavi, oće se bit, pa ji zato KURJACIMA zovu. Al, ima i jedna drukča priča o tom.

Zima bila, Sava zaledila, čule se priče da su vukovi, kurjaci iz Bosne po ledu prišli. A, vraćo se Biđan iz Oprisaljaca, a drum priko ćuprije na Biđu prilazi, kad tamo stalo nješta šuškat, kršit, morda je i kakvog ćuku spazijo, pa pomislijo da j' kurjak. Njemu se od stra kika (kosa) na glave digla i bjež u selo koliko ga noge nosile. Naki priplašit uzviko je: "Bješte kurjaci, evo idu Biđani! Bješte kurjaci...!", tako se u jeziku i pameti od stra smeo. Rad vog plašljivog seljanina Biđanima je primenka KURJACI prišita.

No, Garčinci Biđane i ŠILJOGUZI zovu, još im pjevaje:

Bicko Selo, selo je na pruzi,
U njemu su sami šiljoguzi!

Udovicama u Bickom Selu, baš bog zna šta i ne fali!

Bicko Selo puno udovica,
Kavu piju, čekaju penziju!


DONJOBEBRINCI
svit iz Donj Bebrine, su SOLARI


Image Hosted by ImageShack.us

Crkva u Donjoj Bebrini

Sav se svit klakarske župe: iz Donje Bebrine, Klakara i Gornje Bebrine, Zadubravci i Kućani SOLARI zovu. Al' još najviše SOLARI Donjobeberincima kažu.

Došla nestašica soli, a dva brata iz Donje Beberine se sjetila šta ne bi sol posijali?! Poorali zemlju, pozubili, sol bacili sve slog do sloga, povaljali zemlju, ta baš lipo njivu sredili i onda stali čekat da sol ponikne. Kad su već mislili da bi trebala niknit, oni ajd na njivu, a sol ni nikla, al se njekaki skakavci pojavili. Brat Andrija će bratu Mati: "Mata, to su skakavci sol pojeli, treba ji sve pobit!". Oni doma po puške, pa u lov na skakavce. Ono skoči skakavac Mati na prsje, a Andrija prvo prstom pokaza na usta da šuti i miran ostane, pa nacilja i opali. Brat se mrtav sruši. Ni se Andrija uzrujo, ta valjda je i skakavca pogodijo, pa će ko za sebe: "Dobro je, jedan njiov, jedan naš!" i nastavio po skakavcima pucat.

Donjobebrinci su i RIBARI. Njekad je taj svit svu silu ribe u bare Dvorine vato, velikim mrežama - alovima ribu izvlačili, pa na koli sve do Stari Perkovaca po selima prodavali vičuć: "Ribe! Ribe!..."

A više je svita iz Donje Bebrine ranom švercovalo, u Bosnu odlazili, pa Bebrinci primenku TUZLACI dobiše.

Bebrinci su i LJOLJE, prave se veliki, kažu Zadubravci.

Bebrinci se i s Bosancima priko Save spominjaje, kažu im DRIPE, a oni Bebrincima ŠVABE i KAVURI.

Jedno se vrime u Bebrine lopova zaleglo, ta nisi smio u selu i u pet okolni sela sikeru na dvoru ostavit da prinoći, Bebrinci je ukraše. Na utvalju (pašnjaku), opet, repove konjima sjekli. Spjevali su im pjesmu:

Štoje šume, to je kraj Trnjana,
Štoj' lopova to je Bebrinčana!

Samo, i nad lopovima ima lopova! Kako su Perkovčanji pokrali beberske volove pročitajte na stranicama ge o Perkovčanjima piše.
Tamo, još prije 33 godine, eto kako je u Bebrine nova crkva uzidana i svetom Iliji apostolu posvetita, Bebrinci se podiljili, pa jedni slavili Dove (Duhove), a drugi Svetog Iliju. Onda je spjevano:

Poznato je nadaleko svima,
Da Bebrina dva kivaja ima!
Jedni viču: "Mi smo prava strana!"
Drugi vele. "I Bog je sa nama!"
Nema tuđe ni pravde ni Boga,
Već inata jedno na drugoga!

I fajn (dosta) je to godina tako bilo, pa eto sve do naši dana, a gostima dobro došlo, jer su na dva kirvaja u Bebrinu išli. I navadili se gosti, još kako, sva sila ji u Bebrinu dolazila, al se Bebrinci dosjetili da im gosti svu pečenku ne pojedu. Bebrinci pečenku za kirvaj sasma ne ispeku, nego napol pečeno u fitiljaču zamoću, vrućom vodom polju i pečenka više ko kuvana bude. Al, onda snaše pune tanjure pečenke prid goste na trpezu iznašaje, nek se vidi da imaje. Samo, gosti malo jedu, dvaput se ne mašaje, kožicu ne mogu nit rezat nit žvakat i brzo odustanu. Sutra Bebrinci pečenku prepečju, pa se još danima sami slaste i brke maste. Lukavo, zar ne!

A, evo jedne i o bebrinačkom govoru, zapisana je u Gornjoj Bebrine:

Popeo se kopun na tačke,
Pa pojio mornjaču.
Ja ga pogodim pacikom,
A on spade u berećak!

U novije vrime Klakarci im se posprđuju da su nabacivali gnojivo oko bandera da bude jača struja.


GUNDIČANJI
svit iz Gundinaca, su ZUCE, BAKALAŠI, KRKANI


Image Hosted by ImageShack.us

Gundinci – župna crkva Svetog Mateja

Kad se za granice atari pravili (atar - područje sela i pripadajućih njiva, šume i pašnjaka), Sikirevčanjima ni zemlje za utvaje (pašnjake) dopalo, pa im je oko 1750- godine dodilito 800 jutara zemlje pod šumom Merolino. Sikirevčanji su te zemlje Lug zvali, tamo su stanove popravili, marvu držali. Da se do Luga dođe, daleko je to deset-dvanajst kilometara, morali su kroz pol Gundinaca proć. Kad su se tako sikirevačka kolija (kolona konjskih kola) prid noć sa stanova vraćala, letili su za njima rojevi komaraca, jedva se otripali (obranili, oslobodili). U Gundinci dočekali bi momci Sikirevčanje, pa bi sve za njima vikali: "Komarči! Komarči, zu-zu-zu!". Znali su im jedece (konope, štranjge) na vozovima sina (konjska kola natovarena sijenom) prirezat, pobit se (potući se), svašta je to bivalo. Nisu ni Sikirevčanji njima dužni ostali. Gundičanje prozvaše ZUCE. Onde je i va pjesma spjevana:

Sastali se Zuce i Komarči,
Zuce zuje, a komarči bruje!

Kad je stanova u Lugu nestalo, gotovo se već i zaboravilo da se Sikirevčanje KOMARČI zvalo, a Gundičanje još i danas sav okolišni svit ZUCE zove. Babogreci još najviše: "Zuca, Zuca u koli prduca, u sonama trošti!".

BAKALAŠI - još je jedna primenka za Gundičanje, zabilježita u Beravci i Kopanici. Reklo se: "Bakalaši - puni vaši!" U Gundinci i sad ima svita po selu zvanog Bakalovi (Matasovići), pa otud i primenka.

U Kupine, ali i u Strezivonje zapisali smo i vaku primenku za Gundičanje: KRKANI, KRKAVCI. Kad koji Gundinku oženi, kažu: "Oženijo Krkanku!". To je njima morda krivo jer Gundičanji - Zuce bolje "krkaju"?! Barem tako se morda misli? Kad se vo pročita, kako će sad Zucama čina porast! Krkaj!

Za god Zuce - Gundinčanji su pitle klali, a slasne pečenke istom kad se malo podigli, rekoše nam Beravčanji, koji su bar petnajst godina prije njija goste fino s pečenkama dočikali. Onda u Beravce na god puna kola Gundičanja na pečenku dolazilo. I drűgine drűge drűga (Prijateljicine prijateljice prijateljica)! Svit željan bijo, obaveze bile (poslije II. Svetskog rata su seljaci morali davati određene količine hrane državi) . Nisi živ mogo ostati. Ko u Gundince i danas na god krene, kažu mu: "Nemoj u Gundince na god rano ić, more te štap ispod koje kapije trefit (pogoditi)!", kad pitle (pijetle) po avliji tukaje, da im noge štapom otepu, da ji uvate i za god tako veliku čast narede.

Šokci u zaodu (nužniku, zahodu) za god ajdamak prominje, naj šta na šuška na ekseru u zaodu vjesi, nek se vidi da j' kuća uredna i napredna (Šokci su, prema tvrdnji autora, u zahodu koristili za brisanje stražnjice otučak kukuruza. Otučak, dakle ono što ostane kad se orunje zrna kukuruza s klipa, se u različitim selima različito zove:ajdamak u Gundincima i Babinoj Gredi, komaljika u Štitaru, patok u Prnjavoru…). Na to se zbilja jako pazi, jer šta bi gosti rekli!? Za Gundičanje kažu da ajdamak u zaodu sa špagom i zavežu da ga kogod ne ukrade i sasobom ponese, a ajdamak prominje samo kad je blagoslov kuća, pa ako gospodina (svećenik, župnik) na veliki dvor svrni, nek se lipo s friškim i to s bilim ajdamakom bez grstanja (gađenja) obriše.

Više je rugalica gundinačkom govoru, koji je zaista specifičan, posebno u naglascima u odnosu na okolna sela. Evo što o tome kažu Babogreci: "Glocu u brocu, pa ajd govedom!", "Joj drugo što j' škaljavica! Jedna noga vo, jedna noga to, pa ajd u berek!", "Ošo pitov u vrtov i pokvarijo ma sav posov!" (vidi kako to Babogreci kažu), "Što ja voljim mjesa i pjeke!"...


PERKOVČANI
svit iz Stari Perkovaca, su BRÂTE, BRUTE


Image Hosted by ImageShack.us

Stari Perkovci

Kad nepoznatog sretnu, stari su Perkovčanji imali uzrečicu: "Je l’ brâto, a odakle si ti?!". I eto, BRÂTE ostaše!

Za Perkovčanje kažu: "Ujutro se izuvaje, a uvečer obuvaje!", jer je u Perkovci bilo lopova kaki u ciloj okolice nije bilo. Andrevčani ji dobro pamte, nestajale su im svinje, guske, kokoše, patke, sikere, trube tkanja... Al, išli su Perkovčanji u krađe sve do Donje Bebrine. Bebrinci su isto poznati lopovi bili, samo Perkovčanji ji pritekoše. I od lopova ukradoše, kako se kaže.

Pokrali Perkovčanji volove u Donjoj Bebrine, pa da trag zavaraje obuli volovima na noge sve naopako opance kajišare. Čiča iz Bebrine prijavijo žandarima krađu, oni došli, al tragova volovski nema, nige nema. Oko štale bili samo njekaki zbunjujući tragovi i sve utapano. Samo, žandari su odma znali ge treba tražit i oni ti u Perkovce, već su i znali kod kog. Bijo i čiča iz Bebrine š njima, on u štale i pripozno volove, Rogonju i Cvetka, al opet, jesu to oni bili i nisu, jer rogovi im njekako drukče bili okreniti, drukče saviti!? I, tako ti Bebrinac ni mogo dokazat da su to njegovi volovi. A, šta su to Perkovčanji volovima uradili? Na rogove volovima nabili vruće prove iz vanjske peći i peškirima umotali. Kad su rogovi od one silne
topline smekšali, onda ji oni kontra smotali već šta su bili. Koja je to lopovska prefrigancija!

Njeki Perkovčanji nisu bravce za svinjokolju ranili, al kad svinjokolja dođe i kod nji je u avlije dreknilo. Samo, moglo se i vako trefit: Jedan đed Ilija klaće svinje, skupile se komšije, popili, zagrijali se, a kad će ljudi bravce vatat, oni u svinjaru, a svinja nema. Ni se đid Ilija bog zna uzrujo, nit ga je to nasekiralo, samo je rukom manijo i reko: Rado ji njeko prikro!". Te svinje je i on već od njekog ukro (rado u Andrevcima), pa mu i nije bilo žo. Perkovčani tako valdak jedini na svitu imaju glagol prikrast, nismo ga našli ni u jednom rječniku, al to perkovačke komšije iz iskustva već znaje protumačit.

A, kad će se koja cura u Stare Perkovce udat, kažu joj: "Joj, ta zar ćeš se ti med taj rabijatni svit udat? Pa njije car Franjo Josip mirit moro!".
Upamtito je, al je l' baš tako bilo, il nije bilo? Al, nješta je bilo dok se pripovida. Kažu, pobili se Kljajići i Marčićevi, dvi velike familije iz Stari Perkovaca. Sigurno rad međe, šta drugo more bit? Razbiti glava bilo, marisali se, svit ji rastavit ni mogo. Uto prolazijo štrekom cug (vlak) sa carem Franjom Josipom, glavom i bradom (i s brkovima). I, svit izišo na štreku (prugu), ni onda još štacije u Perkovci bilo, pa maši i stavljaj cug. Onda cug zbilja sto i šta će car, već u selo i miri Kljajiće i Marčićeve i uspjelo mu. Sreća i Bog daj' baš car naišo, jer ko zna kako bi to završilo?

O rabijatnosti Perkovčana govori i ova rugalica: "Sikerama pendžere brišu!" (isto vridi i za Sikirevčanje).

Kad perkovački momak ide cure begenjisat (zagledati), da izabere pravu, u kolu curu izatraga opali kapom po leđima, pa ako cura upade, odma odustaje, a ako ostane stojeća, e tu onda begenjiše.

A kako Perkovčanji divane kaže ova šala. Druga pita drugu: "Jel drugo, jel ti sinoć đuvegija dolazijo?!", a ona će njoj: "Je bome drugo i ošo!".

Na pitalicu: "Geje Isus najduži?", Vrpoljci će odgovorit: "U Peeerkovci", jer Perkovčanji rastežu u govoru više već sva okolna sela zajedno.


Nastavlja se


- 23:22 -

Ukupno Komentara (13)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

13.03.2008., četvrtak

Komentari

LUKA LUKIĆ - NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI V

Image Hosted by ImageShack.us

Lipi par iz Trnjana

Druženje muških sa ženskima

Poslovi su razdiljiti ljudem i ženam. Na to se u današnje doba ne pazi; čoek radi i što spada na ženu, a žena što je više čoekovo. Tako ljudi nosaje djecu po putu, pomažu ženam, kad su ižnice [kad je njihov dan za kuhanje], nosu vodu, drva, a to je sve ženski posal. Žene opet radu što bi morali ljudi, ko što: siku drva, čistu štale, ćeraje (kočiraje) [kočijaše] konje pod koli, a za nuždu gradu i idu u drva. Malo je ružno vidit, ge čoek radi ženin posal, a žena čoekov, pa se s tim kućani dan na dan sprdaje [rugaju]; 'vi pak za to aju i ne aju [mare i ne mare] . Žene ipak nigda ne uzimlju u ruke puške i pištolje, a ljudi nigda ne predu, ne tku [tkaju] i ne paru rubine. (Za nuždu i peru rubine, mise kruv i spremaje jelo, ako im nema tko drugi to uradit.) Koji čoek radi i ženski posal, sprdaje mu se: „žensko", a koja žena radi čoekove poslove, kažu joj: „muškara".

Image Hosted by ImageShack.us
©
Paor

Prid ženom ni dobro „o njoj" govorit, jer će mu se osvetit ma bilo kad, još je gorje ženu pred drugima ogovarat.

Sve, što čoek zna, more reć i žene [ženi]. To se more reć samo pravoj i virnoj žene, koja ne će čoeka šale odat. Pred svojom se ženom ne sme reć, ako čoek koju drugu volje [voli]; žena bi pobudalila, da joj to čoek zazbilja rekne. Kad ga ona za drugu tronfa [prigovara], more se našalit i reć: „Pa je, da je", al zazbilja ne sme reć, jer eto svađe do smrti. To isto gilta i za žene. Kad već jedamput obodvoje ostaru, mogu jedno drugom pripovidat sve svoje, pa i to, jesu l' kog drugog voljeli. To se više uzima za šalu nego za istinu pravu, pa ma i bila istina.


Žene se kupaje tako, da si maramom okomoću život počam oko pasa, a dol maramu pušću [puste]. Na prsje si samo metnu maramicu, koja se sveže oko vrata, da joj se sise ne vidu. No žene rađe sise pokrivaje, više to radu cure, jerbo kažu, da se po njima more lako poznat, jesu l' cure, il su već š njekim bile. Zatečemo l" ženu golu il samo na po golu, ona se bržje bolje pokrije, da joj se stid ne vidi, a ne da bi bježala. Na to više pazu cure nego udate žene; više udovice nego druge.

Žene se svoji ljudi ne stidu puno; š njima se i kupaje, kad lan kvasu, a budu katkad i sasvim gole. Tuđi' se ljudi stidu, al ne toliko, koliko momčića i momaka, a to rad toga, da ne bi neuke naljutili, da bi mogli zbog toga i nagraisat [nastradati] (muški).

Cure se jako stidu, i to mlogo više momaka nego ljudi. Momak bi ju mogo rad toga i ostavit il po selu koešta napripovidat, a čoek ako i pripovida, ne će mu se puno vjerovat.

Image Hosted by ImageShack.us
©
Paor

Žena se žene puno ne stidi, a i zašto bi, kad su jednake. Isto se tako matere (a i druge žene) ne stidu prid svojom malom djecom. Čim je dite (bilo muško il žensko) staro pet godin, odma se matere pred njima stidu; ne toliko rad stida, koliko rad drugog . . . (Djeca, nenavična na to, pitali bi za to, pa bi i' bilo stid, i ne bi znale, šta bi rekle.) Cure se opet stidu djece više nego matere i nego drugi žena. I babe se stidu, al manje nego cure, a manje nego žene. Kako su starje žene (babe) bile svačije i ničije, doživile tog puno, stidu se, al ne puno, osobito ne prid djecom. Svoji se ljudi baš ništa ne stidu, nego sinova i tuđi ljudi.

Nadražit, opipat il pomilovat žensku (ženu) zamjerava se, al ne odviše. Trefi l' se to na putu, a još u mraku, ne brani se ženska premlogo, još ako su sami; al kad je dan il još njetko gleđe, žena so otripa [otima] i brani, a u drugu joj ruku milo. Otripa se, da ne bi tko čoeku nalago, da je tuđa a ne njegova. Je l' čoek pjan, koji ženu dira, zamira mu su, al ni polovicu no koliko triznu. Pa i isti ljudi ne zamiraje ni svojoj žene, ako vidu, ge i’ pjanac napastuje, ge se š njom šali.


Image Hosted by ImageShack.us

Cure se dodit [dotaknuti], nju pomilovat, to jo toliko ko metit slamu u vatru. One se najviše stidu, ako tko glede, pa ako je to još i čoek, koji ju bantuje [zanovijeta, zafrkava]. Ako tko glede, cure je stid ujme tog, da će ju skudit, pa ne će imat sreće; reć će: „Al je nepoštena". Našali l' se momak s curom, ne zamira mu se premlogo, ako se cura i stidi, kad je tko od njezina roda blizu. Cura so brani i govori: „Mani se", „gadu", „prste seb", „kani se", „ne diraj u me".

Cura se ne stidi puno svog momka niti svoji drűga. Često se rad toga pobiju i po seb potrgaje, što tko curu dira, pa još ako ne volje momka il čoeka, koji se š njom šali. (U curu ne dirat, ko ni u crkvu.) I momci se češće rad toga med sobom pobiju. Tko curu napastuje, oće da se š njom pošali, dobije lako razbit nos. Ona se otripa i otripa, pa što bude.


Image Hosted by ImageShack.us

© Zlatni dukat

Stid u muškaraca

I muški pazu na stid, al ne toliko ko ženske. Ne more se točno kazat, da se momci više stidu od ljudi; stidu se podjednako. Muški pazu na stid, kad se slaču. Najprije skinu gaće, pa druge navuku, potlje tog rubinu, pa navuku (obuku) drugu (More se i rubina prije skinit, ponda gaće, kako tko oće).

Muški se prid muškima puno ne stidu, malo više prid ženskima, a jako malo prid djecom. Otac se i mati stidu djeteta, kad je već sedam godin staro, prije ne. — Kad se muški kupaje, najviše su sasvim goli. Kod toga ipak pazu, da su parnjaci, što se zangot [zajedno] kupaje, da ne mlogo mlađi. Naiđu l' žene il cure, ge se muški kupaje, muški se malo rukom pokrije, a ženske se okrenu. One se više ustidu nego oni.


Image Hosted by ImageShack.us

Druženje

Muški se prema ženskima malo obzirnije vladaje nego prema muškima. Muško ko muško rukuju se, pitaje za zdravlje,o koječem razgovaraje, al' najviše o svojoj nužde, brige i poslu. Kad su pak sa ženskima, rukuju se (ako se nisu skoro vidli), poljubu (ako su rod) i odma pitaje za rod, za oca, mater, djecu, usiv, vinograde, kukuruze i za svinje.

Je l' muškarac sa ženskima na poslu, na sokaku il u razgovoru, ritko će se trefit [pogoditi], da ju ne će ma najmanje nadražit, seb privuć, zagrlit,
i to ako nisu nikaki rod il ako ni veliki rod blizu nji.
Muško to s muškim ne radi. Što je svoje (rod), to se zagrli, poljubi, po licu pomiluje i razgovara. Uopće: muški su prema ženskima obzirniji i meklji nego prema muškima. Bolje pazu, šta će reć i kako će iskitit, nego kad su s komerati[drugovima].


Image Hosted by ImageShack.us
© Zlatni dukat

Djeca volju bolje ženske nego muške; više su priklona matere nego ocu. Oca i više poštuju, više ga se boju nego matere. Mater više put i poljubu, njoj su više na krilu, njoj su ulaznija nego ocu.

Nastavlja se

- 23:35 -

Ukupno Komentara (32)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

11.03.2008., utorak

Komentari

LUKA LUKIĆ- NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI IV

Do sada nam se činilo da je u međuljudskim odnosima sela toga vremena, vladala uljudnost i harmonija. Međutim ni Šokci nisu anđeli. I za nas se, budimo realni (kako uvijek kaže onaj u „Bitange i princeze“) također može reći „Tko radi, taj i griješi“. U to se vrijeme živjelo u velikim višegeneracijskim obiteljima, takozvanim zadrugama. A kad je toliko svijeta u jednoj kući onda je donekle i normalno da dođe i do ljubomore, prepirke i svađe.

Image Hosted by ImageShack.us

©
Zlatni dukat

Svađe i pomirba


Žene se uveliko karaje [svađaju], a često i počupaje. Karaje se kućne žene, komšijnice i selske. Sve se žene karaje ili rad djece il rad čoeka, a najpotlje i rad sebe. Za kakugod tricu [sitnicu] karaje so, da sve selo ječi. Svit se skuplja, podgovaraje i prkosu im, da još bolje viču. Prije se žene lipo divanu, jedna drugu pita, je l' ona to rekla, kad druga odbrusi, prva udari u larmu, druga dočeka, pa eto komendije zabadavad. Tako čula žena, da joj druga kćer grdi, šta po sokaku oda i s momci pjeva.- Kad dobije cajt, ma bio i poslen [radni] dan, ode do nje pa će:
„Je l', Ano, ja sam čula, da ti moju Mandu grdiš, da svašta od nje iznašaš. Je l' to istina?"
'Va će: „Ti valjda znaš, kud ti se cura skiće, pa ako sam rekla, nisam ju posekla".
„Pa zbilja si ti, eto si sama rekla, ti — kurvo jedna, vašljivice, ciganjko — (u vas glas) ti — mojoj Mande moreš nješta reć — take cure nema na blizu".
„I nema, i nema take poštene".
„Ti se još sprdaš [rugaš], a znaš, šta je s tobom bilo, bila si svačija i ničija — bila si gorja od krmače".
„A ti, a šta ti, kaka si ti žena — no ko i druge lude — podaj sama cure poštenje, a ne po selu".
„Kaka si ti žena? Ti i tvoja djeca najgorja, najmasnija — uvik ste čupave, rastrepane — niste ni za šekret [smeće]".
„Vi ste lopove sakrivali u kuće".
„Tvoj čoek kro đpeta, kožuve".
„Vi lopovi — pustaije — pa se s drugim sprdate. Dočekat ću ja i tvoju curu, ne će ti se šale udat".
„O baš će tebe pitat. — I nisi ko čeljade". — „Došla se karat, a nisi ni oprana — operi se krmačo — bitanjgo — ponda se karaj!"
„Ja bitanjga — valjda voljem serežane [policajce] ko ti — il se skićem u grad soldatima. Ti uljo — gadu — puj (pljuni) sram te bilo!"
„Ti na me pljuvat — jes ti bolja — čekaj sad ću ti dat!" — (Ide po prut.) — „Dat ću ja gnjide vašljivoj!"
Trči, a i ona k njoj, pa se biju [tuku]. Za vrime dok se biju, čuje se često:
„Molji Boga, da nemam škara, ošla bi ti kita u luft". — „Ti to men' govorit? Dat ću ja teb!"
Sva sreća, da i' komšije rastavu [razdvoje], a bile bi se lude ponakazivale [nekoga napraviti ružnim, izgrebati, počupati]. Sve se upljuskaje, pa seb poderu robu, po licu se izgrebu ; curi krv, a one ne maru. Žene i ljudi, koji su dosad bili „potikači". vikali: „assa ga", rastavu i' i umiru. Pravi se čoek još svoje žene nabije [istuče je], što se išla karat, al taki'je sad malo. Svaki svojoj volje i polašćuje joj, pa ma bila i najgora, najluđa.

Tko ni navičan gledat, ge se lude karaje, krivo mu je, a domaći se ljudi smiju i slušaje, kako jedna drugu cifra [nekoga „nakititi“], koja zna bolje. Najteže je, kad jedna drugoj kaže „bitanjgo, kurvo, neoprana", kad pljuni jedna drugoj i kaže joj, da ni ni za šekret, a kamoli za karanje. U ljutosti se izbrblja sve i sva, i što je i što ni. Psuje se, kudi, grdi, kune sve u šesnajst. Psuju oca, mater, zakon, sveca — što već budale dođe u glavu.
Kad u večer eto pjesama, kako su so lude karale.


Image Hosted by ImageShack.us

Snaša namjesta krevet -© Zlatni dukat
Kućni kar [obiteljska svađa]

Ne prođe jelo u familije, a da se ma koja ne kara, a kaka nedilja. To sve radi neuredna i zatepena žena, koja rekla, dok joj se ni reklo. Žene se karaje u familije rad kućnog posla, rad svog posla; kroz djecu, za- voće i grožđe, za cure, za parilo i pranje, za dan, kroz ljude, za slogove i kad koja dira u tuđu robu (sanduk), ta za svaku malenkost. Kod samaca to ređe biva, jer čoek žene prepušća vlade, pa joj i sam u koečem pomogne, ako ni u redu.

Evo kako se svađaju:

Za kućni posal (kop ili žetvu)

„Ajde, ženska glavo, šta tupaš, kad ćeš se krenit na posal ?" — „Pa idi, ti si starja, dok ja opremim djecu, dok operem pelene, dok se pelene osušu. Briga me za kuću, poradit će se, moram ja svoju djecu namirit". Ta ista kad ostari, rekne: „Idi ti, ti si mlađa, dosta sam radila, moš i ti jedamput bit prva, šta me briga za kuću, kućno će se poradit, a ja se za moje moram brinit sama, ne će mi drugi pomoć".

Rad [radi] svog posla

„Kaka si ti žena, kaka si poslenica? Kaka ti je pređa, kako tkanje, ja sam te naučila, a sad moje ne velja, sad me još cifraš. Nisi ništa znala, kad si došla, sve sam te naučila i prest i tkat i krpat. Udala si se, da imaš čoeka, ta kako si se smjela udat, a nisi ni zašto. I još mene moreš naružit, koja sam te naučila radit. Ta znaš: Moja pređa kruta ko srmena, a tvoja slaba, sva ko vlaše. Dok čoek dvaput obuče, odma se podere". — '„Zar bi se ja kakim gadom karala, koja ni vridna što od moje pete otpade. Ta kaki su ti roditelji, tvoj otac — mat, slog u vrtlu, a znaš se karat. Ja nit sam opsovala, nit ogovorila, a ti mene sad naruži. I pravo mije! Ti men govori štagod oćeš, a ja teb ne ću".

Rad cura

„O! zar je tvoj čoek bolji nego moj? Moj ima četiri krave, pa ne će da proda, a tvoj i zadnju prodo, pa kćer nakitio. Da ti samo vidiš, šta imam u sanduku, ti bi se samo mogla podbočit, pa gledat, šta u žene ima. A ti, tugo, nemaš ni čestite rubine ni na seb ni na kćere, a kamo l’ da imaš šta otkano za kuću Poda prodaš zadnju kravicu, nemaš šta za sise uvatit, pa kupiš svilu i drugu kitnju. A moš se mojoj sprdat, koja ćera svako jutro četvero telića na pašu. Nje otac ne će da rasipa ko tvoj čoek. Kako će ti se kći udat, nemaš ni ponjave u sebe; tkat ćeš od prvog fitilja do potlinjeg [tkati ćeš od prvoga mraka pa sve do jutra]. Moraš sve tkat, a u moje je sve gotovo". — „Svejedno, da mećeš zlato na nju, kad' ni ko moja. Ja ću bit poštovana, kad se moja uda, a ti opsovana. Imat ću u što gledat, ne ću- gledat po nosu, dić ću glavu. A ti! I još moš men nješta govorit! Sram te bilo!"

Za djecu

se karaje u kuće i na putu: „O! tvoje dite udarilo moje tako jako. Ja ću ga ubit, da ga više nema, ja to ne mogu gledat, da tko moje dite bije (ona — mater — zakon — sveca !).


Image Hosted by ImageShack.us

Ormar s muškom svečanom odjećom - © Divan je kićeni Srijem
Za ljude [muževe]

„Šta će teb moj čoek! Šta ga od mene i od moje djece odbijaš, ni te Boga stra!" — ,O ! ta za ja tvog čoeka, a šta će men tvoj čoek? Šta on ima, da mi da? Ta on nema ništa; jedva od tebe izdrlji tri krajcare za paklicu duvana, šta će men taki čoek ?" — »Ako te ja uvatim š njim, teško teb. Njem ne mogu ništa, a ti 'š pamtit !" — „O ! tko j' to teb kazo ! Lud odo, oćoravio Bog se smilovo, mogu se zaklet, da ni. Ako ću ja ljudi, nać ću u Brodu, ge mogu zaslužit". — „Oćeš ti primit i rakije i slanine, a ne samo novac". Tako te žene i radu, dadu se na rđav posal rad novaca, slanine i rakije. U mladost su bitanjge i kurve, a u starost babice, idu žene trt [masirati]. Ako jedna drugu za to prije, rekne : „E ženska glavo, bila bi poštena, al sam sjerota. Ako ne ću, otkale ću se kepirat; Ne ću od dobra, nego od nužde; njaki zaNat moram ćerat". Karaje l' se, šta sa svakim pristane, rekne: „Briga me, tko bio i kaki bio, nek ja samo zaslužim. Lako ja metim fertun na oče, da ga ne vidim. On men kupi svega, štogod zaželjim".

Za parilo [u to se vrijeme rublje, od lana i konoplje satkano, parilo ] i pranje

Koja žena pari, ta i rubine slaže: „Zašto ti, ženska glavo, sve dol mećeš; ja redom mećem, što je zašto, pa ma koje bilo, ne pravim zabuna u kuće ko ti". — „Ja pak kako mi volja i šta me volja, ti men ne zapovidaš". Ako parilo ne volja; „Kako si to poparila, ništa se ne da oprat, samo si žurila krpat i seb radit, a parilo nek čeka".
Kad se u polju radi, pa se vidi, da je čoeku grstava rubina, [prljava košulja] reknu: „Kad je čoek ko pokiso! Ciganji mu ukrali pariljaču, pa mu žena ni mogla poparit, vas je mastan". Ako se trefi, da žena mora i parit i peć, rekne: „O, to mi ne govorite, to je mlogo, to mi ne govorite, ne ću, pa ma seljila".


Image Hosted by ImageShack.us

Vršaj (vršidba) u Štitaru

Rad dana*

„Šta si ti jučer, ženska glavo, radila, pa mi nisi ništa pripravila? Sad ja imam danas i kosce, i moram se brinit svitu za jelo, ponda da se sad brinim sijat brašno, kvas podmisit, toliki posal imam. Ne ću ni ja drugoj pripravljat, pa ćemo svaka seb". —.Tako potekne, đa žene idu s posla oko 3 sata, pa si pri¬pravi šta joj treba za dan. Za napoj [hrana za svinje] se opet karaje: „E valjda ću uvik? Moj će čoek sa mnom iznit, a ti nosi kako ti volja". — „Ne ću ni ja sama, nisu ni moje same svinje, nek budu gladne, kad mi ne ćete pomoć". Tako dođe do tog, da žena sama razaljiva napoj u škafove [okrugle drvene posude] , pa sama nosi, kad se s drugom ne sluša. Kad čoek ima kad [vremena], pomogne joj dan radit, pa mu se sprdaje: „Danas imamo dvi ižnice u kuće".

*Glede kućanskih poslova, koji su se odnosili na cijelu zajednicu: kuhanja, pečenja kruha, pranja rublja, znao se rasporde, kada koja snaha što radi. Ja sam rođen kao 25. član velike višegeneracijske obitelji. Baka je uvijek bila glavna kuharica, a svaki joj je dan jedan snaha pomagala.To je bio „dan“ te snahe.


Image Hosted by ImageShack.us

Snaša u šokačkoj spavaćoj sobi - © Divan je kićeni Srijem
Rad sanduka

„Čuješ, ne mašaj mi se u moj sanduk [rublje se držalo u drvenoj škrinji, sanduku]. Sve ću ti oprostit, al to ne ću, ne mogu. Ako mi se još jedamput mašiš, ubit ću te, da si Bog zna čija". — „Za ja dirala, slipa ostala, ako sam dirala! Kako ti krivo govoriš na me. Vidi Bog, pa prava zdrava, a ti to men govoriš. Bog će ti platit". — „Kaka si ti žena, nemaš u sebe, nemaš ni igal ni konac, nemaš ništa. Sve: daj, snašo [ovdje se opisuje velika obitelj, u kojoj zajedno živi nekoliko oženite braće i njihove žene, jetrve. Mlađe snahe, jetrve, najstariju zovu „snašo“] , treba mi, pa se još i sama mašaš. Nemaš ni jajca za rezance u sebe, a kad skupiš, ajd u Brod, pa prodaj. Sram te bilo, prava si sljepica!"

Rad krađe

„Ti si jučer, ženo, počupala moj luk! Više mi se ne mašaj u moj slog [veća gredica ], ja ću sama seb i čoeku donit, kad ustreba, samo se ti ne mašaj u moje ! Prste seb! Ti samo, ge šta zbobi, ukrade". — „Pa svoje sam krala. Ako kradem, ja i radim. Nemam otkale živit, ako ne ukradem; pa valjda ne ću gola odat. Ne će me kuća odivat, ako se sama ne pobrinim". — „Ja sam radila, a i sad radim, more mi bit, pa šta 'š mi?" Svekar se ljuti na krađu i obećava serežane [policiju] pozvat, kad prođu kraj kuće. Ipak to ne učini; žo [žao] mu je svoju djecu sramotit.

Kad dilju [dijele] voće ili grožđe, govoru: „Da Bog da, više ne rodilo, teb je više dopalo nego men'. U što mi vinograd kopamo, a asne [koristi] nemamo. Ljudi sve poloču, a nama ništa!" Žene i s ljudima piju i same se pobrinu (ukradu), i opet im krivo.

Žene ne mogu bit dugo svadite, da jedna s drugom ne govori. U familije se pomiru drugi, treći dan, al samice su više pizmene [zlopamtila, dugo nekoga mrze] ; ne pomiru se šale [tako lako]. Djeca se med sobom igraje i šalu, pa i matere ne mogu bit, da ne prodivanu.


Image Hosted by ImageShack.us

Žena mora bit majstor al ne samo na jeziku - © Paor

Kako se žene za što karaje, tako dugo i nosu pizmu [mržnju]. Rad ljudi su žene najpizmenije. Ima i', koje nigda ne progovoru s inoćom [muževljeva ljubavnica], pa joj još i leđa okrenu, kad ju vidu. Rad cura, krađe i djece, pa i rad dana i sanduka pomiru se bržje. Al ako se svađu s kakom ludom iz sela, ne pomiru se šale, već kad jedna dođe šta od druge iskat, bilo to nje vlastito il kućno.

Oko pomirenja nastoju najviše roditelji, pa prijatelji i rođaci. Kod tog nema mlogo običaja. Kad se obadvi sastanu, zna reć jedna: „Snašo! neka zamirat, ja sam žestoka, puno sam toga izbrbljala". — „E snašo, ako si ti, i ja sam; da ti znaš, kaka sam bila jadna, zlo bi bila učinila, samo da su mi dali'. — „Pa sad ćemo se valjda pomirit?" — „Moramo, da šta ćemo, a drugi put pazi šta govoriš, ma se i svadile".


Image Hosted by ImageShack.us

Vesele štitarske jetrve -© Skice Slavonije

Kad se žene svadu, i pomiru se. To pomirenje ni nikad iskreno i pravo, ko da se nisu svadile. Uvik misli ma jedna: eto nad me ogovara, a druga namršti obrve, pa ju priko glede. Rad krađe su žene uvik u zabunu, skoču svi na 'nu, što krade, ponda mora i nje čoek, koji je se tako nabije, da se ne more mać. No žena čoeku brzo oprosti, samo ako joj je viran.

Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (12)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

08.03.2008., subota

Komentari

DRUGOVE NISU IZMISLILI KOMUNISTI III

NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI
LUKA LUKIĆ


Brez vina il rakije nema pravog divana


Image Hosted by ImageShack.us

Prostrta sinija - ©
Paor
Prijateljstvo i poznanstvo

Prijatelj je čoek, koji nam ni nikaki rod, a ipak nam je dobru rad. Tu svoju ljubav i dobrotu pokazuje svakom zgodom, osobito kad smo u nužde. U nužde se i poznaju pravi prijatelji ; oni uzajmu [posude] novac, marvu [stoku] za vožnju, pomognu kosit, orat, kopat, žet, donesu djece milosti [dar, poklon], a sve za 'nako zabadavad. Pravi prijatelji pomažu, kad se šuma vozi, kad se zgrade pravu [grade], kad kola zapadu [budući da su se u to vrijeme svi teži poslovi obavljali konjima /oranje, vožnja drva iz šume, vožnja pšenice, slame i sijena/ a ceste, osim glavne kroz selo, bile loše, natvorane kola su često zapadala u blato], kad čoek nasrada [kad je u nevolji] jednom ričju svage, kadgod mogu i kadgod znaje, da smo u nužde, pa ma [makar] je i ne zvali.

Prijatelj more bit komšija, al ne mora. Je l' komšija, često se kod komišije nalazi, š njim radi, pa i jede ko da je kod svoje kuće. Njem se i zamira [zamjera], ako šta pomogne radit, pa neće da jede. Š njima se živi u velikoj ljubave, u većoj nego s rodom [rodbinom], pa se zato primu [dočekaju] i podvoru ko veliki rod. Prijatelji mogu bit iz drugoga sela, pa se i u goste pozovu, kad je god [kirvaj, kirbaj ili god je ono što se danas zove dan grada. To je svetkovina sveca, kojem je posvećena župna crkva ]. Kad došo, dobro došo. Dođe l' prijatelj iznenada, svakako mu se dvori i godi. Ispeče se slanine, kobasice, jajac, pa malo rakije il vina. On opet ne dolazi prazni ruku u goste, već donese svakom po nješta.


Image Hosted by ImageShack.us

Prijatelj se kaže i 'nomu [onome,] iz koje se kuće momak oženi (prijak). I tog čoeka i njegovu ženu i rodbinu podvoru, al ne toliko ko prijatelja, koji nam ni nikaki rod, već nam je 'nako dobru rad.

Znanac ili poznanac je čoek, koga poznamo po viđenju. Znanci nastaju najviše iz soldačije [vojske], koji zangot [zajedno] služu kod iste kumpanije [veća vojna jedinica], pa i kod istog cuga [manja vojna jedinica]. Svaki soldat [vojnik] ima svog pajdaša ili komerata [od njemačke riječi Kammarad - drug], s kojim je najbolji, s kojim se najviše menežira [slaže]. Pajdaši, a potlje i znanci, nisu iz bližnji sela, nego iz daljnji sela i mjesta. Na taj način imaje ljudi poznanstva u Novskoj, Iloku, Lapovci, Đakovu, Našica, Gradiškoj i Mioljcu. Sastanu l' se znanci u drugom selu (na vašeru) [vašaru - sajmu], dobro se počastu i porazgovaraje, a nanese l' kog sreća u njegovo selo u njegovu kuću, dobro se pogostu, pa ma bio i radni dan. Tu se spremi jela na brzu ruku, a bude i pića. Brez vina il rakije nema pravog divana. Znanci se o koečern razgovaraje, a najviše se pitaje: Kako si ? Imaš ženu, kako ona, imaš djece, jesu l' zdrava, kako otac i mat; kako marva, godina, vinogradi i usivi? 'Naj pita 'noga, a 'naj 'noga. Svaki se sa svojim falji ili tuži. Znanci ostaju u gosti najdulje dan i noć, pa idu za poslom. Pa kad dođu doma, ne mogu se dosta nafaljit, s kim su se sastali, kako su se gostili, kako im je dobro bilo.


Image Hosted by ImageShack.us

© Zlatni dukat
Stranci i gosti

Strani i nepoznati ljudi dolozu u selo rad građe za zgrade, zbog žira i žirovine, zbog vina, rakije, svinja i drugo marve. Strani čoek ritko kad dođe sam. Obično povede sa sobom prijaka, koji ima ma kakog roda u selu. Nji dva idu u tuđu kuću, pa se vladaje, ponašaje i razgovaraje o svem i svačem, a najviše o dobru i zlu, kako im je 'vo pet šest godin. Stranci se i gosti dobro ponudu i podvoru, ko kaki mali rod; a šta je glavno, ne odu, a da ne kušaje kap pića, pa ma ga kuća kupila. Tude u gosti jedu, piju, divanu [razgovaraju], noću [prenoće], ponda svoje obavu, pa svaki seb. (Kod tog nema posebni običaja.)

Svit primi na konak putnike, kalfe [prije su zanatski pomoćnici, dakle mlađići, kalfe, čim završe zanat, išli u „frent“ /od njemačke riječi Fremde – u nepoznat svijet/, radili kod različitih majstora i na taj način sakupljali iskustvo], sluge i rajzingere [od njemačke riječi Reisende – a znači putnike]. U večer dobiju jest prije večere, najedu se, ostave pašuš [putovnicu] i cindalice [žigice] na ormanu, pa idu na štagalj, u kačarnicu [prostorija u kojoj se čuvaju kace = velike okrugle drvene posude u koje se stavljaju šljive prije pečenja rakije ili grožđe prije otakanja vina], štalu, ge im je najzgodnije. Tamo prespavaje noć. U jutro se spremu, umiju i obuku, dobiju za froštuk [od njemačkog Frühstück – a znači doručak odnosno zajutrak] šta se trefi [nađe], pa idu dalje. Pašuš ostavu rad toga, da ne bi šta pofalilo [nestalo], pa da ga znaje tko je i otkale [odakle]. Cindalice ostavu, da se ne bi štagod zapaljilo. Brez pašuša se nitko ne prima na konak [iz turskog - prenoćište], a svaki će putnik dobit u selu konak ma ge zaisko [zatražio, zapitao]. Putnika primi na konak nesamo gazda i gazdarica, nego i druga družina, koja se trefi doma. Putnici ko da znaje, ge se mogu navratit; uvik u iste kuće. U zime, ako im je ladno, spavaje u sobe, al ne na krevetu, nego im se prostre na zemlju [u staro vrijeme prostorije za stanovanje nisu imale drvene podove, nego od nabijene ilovače]. Žene bi dale krevet, al se boju, da ne bi šta u njeg dobile, čeg se ne bi šale leberalo [riješile] (ko što:sitinica i biljnjača ) [buhe, uši, stijenice].


Image Hosted by ImageShack.us

© Zlatni dukat
Susretanje

Domaći svit pozdravlja se s: „Faljen Isus!- ili „Faljen Isus i Marija !" Pri tom se podigne ili sasvim skini kapa s glave. Tako se pozdravljaje ljudi domaći, a i strani, koji se nosu ko i 'vi. Kaputaši [gospoda, muškarci koji nose kaput ] ili strani ljudi govoru: „dobro jutro, dobar dan, dobra večer, laku noć", a naš svit na to il šuti il kaže: „Bog daj!"

S „Faljen Isus" pozdravljaje se, išli pješice il na koli, bili muški il ženske, staro il mlado.
Rod, domaći svit i znanci, pitaje jedan drugog: „Ge si bio?" „Kuda 'š?" [kamo ćeš] „Dokle?" 'Ni drugi opet odgovaraje: „U gornjem polju". „U Brod". „Gor", kud već idu.

Dođu l' domoroci u selo u goste, ne mogu se otrest, koliko 'i svit saleti: „Kad si došo?" „Dokle 'š bit?" „Je l! ti dobro?" „Šta tvoji radu?" „Kako ti je?" —'Vaj opet odgovara: „Jučer", „Jedno osam dan", „Pa dobro mi je", „Zdravi su" itd.
Sastane l' se rod s rodom, prijatelj s prijateljem, koji se nisu skoro vidili il iz drugog sela, kažu jedan drugom: „Faljen Isus!" „Uvik!" odgovori drugi. Rukuju se s desnom rukom, malo popostanu jedno nuz drugo, pa se pitaje: „Kako ti je ?" „Jesi l' mi živ?" „Šta tvoji radu?" „Šta se vidi od godine, marve, vinograda?" „Je l' ti tamo dobro?" Drugi opet odgovara: „Fala Bogu, dobro je, živ sam, moji su svi živi, od godine se nješta vidi" itd. Oće l' jedan, pristane i drugi, pa se poljubu, bio to rod il veliki il mali. Poljubu so odma uz „Faljen Isus" pa se dalje razgovaraje. Kako je u četvrtak vašar u Brodu, a i u nedilju do podne, sastaju se roditelji na placu, pa se rukuju, grlu, ljubu i za zdravlje pitaje. Imaje l' cajta [od njemačke Zeit - vrijeme], idu na stranu u lad [hlad], pa se malo porazgovore.


Image Hosted by ImageShack.us

Zaškripit' će opet đeram na didinom starom stanu!

Mlađe se čeljade uvik ukloni starijem s puta, i mlađe mora prvo skinit kapu i kazat: „Faljen Isus!" Obično se uklanja jedno drugom na desno, al se ne zamira, ako se i na livo ukloni. Je l blato il voda, pričeka mlađe, dok prođe starje.
Ide l'se na koli, poveze se uvik znanac, prijatelj il domorodac. Još ga posadu u sic [od njemačke – sjedalo, sjedalica, ovdje velika sjedalica presvučena kožom ili ispletena od šiblja, za konjska kola], ta mlađe sjedne na trik [ili drik – drvene stranice konjskih kola]. Tako se povezu u Brod i natrag; a zove se 'vako: „Ajde, dida, u kola!" Ako neće, il mu je kuća blizu, kaže: „A fala, ni mi daleko". Ide l' i' više u društvu, pa nemaje ge stat, zovu se svi u kola. 'Vi obično ni jedan ne ide il namoraje [primoraju] najstarje čeljade [osoba], da se vozi, a oni drugi idu pješke.


Image Hosted by ImageShack.us

Idu l' kola, a prid njima je marva, moraje kola lagano ić, da koje ne udari il ne zgazi. Tako se isto lagano ćeraje konji, kad je blato, a svit ide krajem. To činu rad toga, da se ne uštrcaje. Kola se kolom ugibaje na desno, a prazna punima, ma se tko vozio.

Nastavlja se

- 00:01 -

Ukupno Komentara (22)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

05.03.2008., srijeda

Komentari

DRUGOVE NISU IZMISLILI KOMUNISTI II

Image Hosted by ImageShack.us

Biserka Zlatar – Zaboravljeno pismo


NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI
Luka Lukić - Brodski Varoš

Komšiluk [susjedstvo]

Vude [ovdje] je običaj, da se svakom mlađem il paru [vršnjaku] kaže: baja, a ženskom: seko; tako baj' Mato, baj' Ivo, baj' Đuro, seko Evo, seko Lizo, seko Maro.
Starijem od nas za dvanajst, petnajst godin kažemo: čiča, a ženskoj: strina; čiča Joza, čiča Mato, čiča Lojza, strina Eva, strina Luca, strina Ana. (Tkogod je star, da nam more bit otac, kažemo mu: čiča.) Sasvim starom muškom kažemo: djed ili dida, a ženskoj : baba ih baka (ako nam, pravo uzeti, mogu bit dida i baka); tako djed Tunja, djed Imbro, djed Marko; baba Liza, baba Kata, baba Jula.
Svakom, tko je s nama odrasto, tko je naš par ili mlađi od nas, njem kažemo: ti, bilo to muško il žensko; a svakom čiče, strine, djedu i bake moramo kazati: vi.


Image Hosted by ImageShack.us

Nikola Leportinov – Hoo ruk

Sve 'vo gilta [vrijedi] nesamo za susjede i komšije, nego i za sve naše seljane, bili oni nuz nas [uz našu kuću] il navr sela. Tko se zavuko u gospoštiju, kažu mu „vi" i „ti", kako već tko oće; al u uredu ga svatko poštuje i kaže mu vi, pa ma bio i mladi.
Bližnjim i poznatim komšijama i komšijnicama kaže se čiča ili strina, dida il baka, a i to brez njiovog imena.
Nesamo ljudi u komšiluku, nego i u selu i u tuđem svitu kažu, kad kraj kog prolazu : „Faljen Isus!" ili „Faljen Isus i Marija!" a drugi odvratu: „Uvik faljen bio!", „Uvik", „Navik". Prolazeć kraj drugog podigne se kapa desnom il livom rukom, kako jo kom zgodnije, a ženske samo kažu: „Faljen Isus!" pa idu dalje.
Kad ide dvoje, jedno supreć drugog, kaže uvik mlađe: „Faljen
Isus!" a kad tko drugog obilazi, on mora kazat „Faljen Isus",
u ne 'naj, kog obiđe, pama bio i mladi. Kod svita nema: „Dobro
jutro, dobar dan!" S tim se još i sprdaje, pa kažu : „Dobro jutro dva
dana oranja [jutro je mjera za površinu zemlje]" ili: „Dobro jutro, dobar dan, ništa nemam, da ti dam".


Image Hosted by ImageShack.us

Nikola Leportinov – Topli zimski kut

U svako doba dana pozdravi se svit sa „Faljen Isus", pa i kad dođe u tuđu kuću. Njetko kuca na vrati, a njetko ne, nego samo ide. Čim prikorači kućni (sobni) prag, skini kapu i kaže: „Faljen Isus!" a tako isto i kad zalazi u tuđi dvor pa njekog sretne il vidi.

Kad ide komšija komšije, nigda ne kuca, al kad ide u daljnu kuću, kuca s kažiprstom (triput), skini kapu, otvori vrata, rekne „Faljen Isus!" i ide unutra. Čim je čoek u sobe, ne meće kapu na glavu, nego ju pometni il na krevet il klup, il na ormar i čiviluke [vješalicu]. Pravi čoek, kad zađe' u svoju sobu, skinit će kapu, bilo kog il ne [da li netko bio kod kuće ili ne], i kazat: „Faljen Isus!" a kapa mora otić s glave. Jedino kad se čoeku žuri u sobu i natrag, ne skida kape, već ju nosi tamo i natrag.


Image Hosted by ImageShack.us

Zvonko Sigetić – Dugačko selo

Kad čoek dođe u tuđu kuću, ide pa se razgovara s muškima, a ako nji nema, i sa ženskima. Otvorito čeljade, bilo muško il žensko, strano il komšijsko, uvik dobro prođe i dobre se snađe, kad zađe u tuđu kuću. — Evo primjera za to iz ljetnog doba:
„Faljen Isus!"
„Uvik, uvik".
„Kako vi, kako?"
„Pa fala Bogu, dobro!"
„Sjednite!"
„Kako vaše društvo?"
„Dobro, svi širom".
„Ja, eto, došo, da vidim šta radite. I 'nako sam uvik sam, moji širom, pa mi je krivo bit samom. Jesu l' vam djeca zdrava i žena?"
„Fala Bogu, dobro svi".
„Kako kod vas godina, oće l' bit šta od vinograda; je l' cvrknio?"
„Je nješta, a ni jako, moglo bi bit ko lane, da ga šta ne ubije".
„Kako je sa žitom? Oće l' bit ko lane?"
„Vidi se, oće bit još i bolje. Sve lipo stoji, ni povaljano, a nema ni graorice u njem. Samo su kukuruzi žuti, nemaje vlage, kad im treba, a kad ne treba, ima i odviše".
„Dat će Bog i nji. Čuo sam, da u Bukovju svinje ginu; kako kod vas?"
„Njeko te njeko kunja [drijema, pobolijeva], al priboljet će; samo nek velike ostanu".
„Vi nji imate dosta, pa vam ni ni stalo, a šta ću ja, ako moje počmu?"
„Da znam, da će, sve bi je prodo, pošto poto; da samo štogod dobijem. Eto sam preklane štetovo dvaest i petero godišaka i osamnajstero veliki. Sad se opet malo odranilo, pa sve trnim [strepim] sad će. A najpotlje što -Bog da".
Ajde da mi i zapaljimo; mi samo'vo 'vako, 'no 'nako, a ne dimimo. Dete [dajte] malo i vi".
„Baš ne znam, bi l’ već. Cilo potlje podne dimim i pušim ko bosanac, sam sam, pa šta ću drugo nego zapušit".
„Ta uzmite samo, bit će nam slađe".
"Ajde de, al baš nisam za njeg".
Palu [pale]. — Govor okrenu 'vamo i tamo.
„I taj duvan baš ni zašto. I s njim švercuju".
„I te kako! Vi morda nisle ni čuli, kako je Mara N . . . nasradala s duvanom".
„Kako? To još nisam čo [čuo].
„Lipo. Nosila isprika [ iz Bosne] duvan u njedri, financija prigledo u korpu pa i u njedra. Ona se branila, pa ga bome i ćušila [ošamarila]".
„Baš joj fala".
„Nije fala, nego su se skoro pobili. Ona ga izderala, a on po njoj sve potrgo".
„No to se još ni trefilo. . . Oćel'te imat šta rakije ?"
„Vidi se ge koja, a ja im se baš ne veselim, plati, peci, žgi se i guri pa popij".
„Ne mora se valjda sve popit?"
„Ne mora, al je slađe. Dođe 'naj daj, dođe drugi: daj, a i ja sam mogu, pa eto, nema je. Od mala ne sačuva [ako je malo nemože se sačuvati]".


Image Hosted by ImageShack.us

Mato Toht – Raspelo

Tude se oni podivanu sve u šeanajst do mrklog mraka. Tude se zadimi, upljuca i nagovori svega i svakoga. Nitko im ne prođe fraj. Govoru o meštru [učitelju] (da jako viče), o šumaru [lugaru] (da krivo prijavljuje),o paroku [župniku] (koliko čega ima), o načelniku, kiše, jednom ričju o svem, što im na pamet dođe. Kad je već mrak, rastanu se i ide svaki seb. Na rastanku mora gost reć: „S Bogom ostajte", pa ma taj gost svaki dan dodio. Za njim opet mora domaćina izić do drumski vrato [vrata], da ga isprati.

Komšija more doć komšije, kad mu je volja. Uvik mu je dobro došo. Nije baš u redu, da dođe u večer kasno i u jutro rano, dok se još spava. Ako' je baš nužda i da dođe šta s poslom, more doć ako će i u po noći. U komšiluk se ide najviše u večer il u svetac potlje podne. S poslom se more doć u svako doba, pa more uzet šta mu treba za posluženje [da se posluži nekom stvari], ako i nema nikog doma, samo mora u večer komšije dojavit, da zna, ge mu je šta. Komšije se ide na razgovor, bilo to u sobe, na dvoru [dvorištu] il prid kućom. Kad se ide na razgovor, zabava se podulje (tri, četiri sata), a kad se dođe s poslom, obavi se u brzo, najdulje fertalj [četvrt] sata. Kod toga se ne pazi, bila družina za jelom il na poslu, čoek svoje rekne, šta ima, pa ide doma. Tako ide komšija pitat, oće l' moć sutra na armanu vršit. Kad dođe do vratu, rekne:
„Faljen Isus!"
Odgovoru: „Uvik faljen biol"
„Ge, čiča Tuna, trebo bi mi".
„Ni doma, ošo u drva".
„Ja sam došo pitat, bi l' mogo sutra kod vas vršit, ako već ni tko drugi isko [tražio]".
„Mi ne znamo, da j' tko tražio, ako ni samo tate pito". — „Pa ja ću opet doć u večer, a ti mu kaži, da sam dodio[dolazio]. Rada bi samo deset krstak izvršit, da imamo šta jest".
„Dobro, ja ću mu kazat, kad dođe".
„Ja sad idem žet, a u večer ću opet doć. S Bogom!
„Sretno pošli!"


Image Hosted by ImageShack.us

Miroslav Pintar – Uz kamin

Ako se komšija dobro sluša s komšijom, more uzet za poslugu sve, što mu treba, samo se potlje javi, da j' odnio, a ni bilo nikog doma. Nema l' stvari doma, nikom ništa.
U velike se zamira [zamjeri], ako komšija ima, pa ne da. To je velika uvreda, ma bila i mala stvarca [stvarčica]: ne će kruv [kruh] da uzajmi, il sito, rašeto, kola, plug, zubaču, vile, srpove, matike. U takoj se prilike komšija rasrdi; žo [žao] mu je, šta mu ne dadu, a zna, da imaje. „Eto, kaki su škrti, ko da bi njiovo poio [pojeo]", zna reć komšija svojoj žene. „U što smo komšije, kad me ne će za kaku god malenkost pomoć". To se ritko kad trifa [dogodi], obično pomogne jedan drugom u svem i svačem, ge koji samo dospije, a zna, da je drugom nužda.


Image Hosted by ImageShack.us

Miroslav Pintar – Ručak u polju

Kako komisija komšije često dolazi, prispije [dospije] i na jelo, on će:
„Na zdravlje!"
Oni: „Fala; ajde a nama".
On će: „Fala; jesam i ja", ili: „Fala; i ja ću".
Oni će: „Ajde, ako ti za volju! Evo čorbe [juhe], rezanjaka [rezanaca] ili mlika".
On će : „Šta me ćerate, ja da sam za jelo, io [jeo] bi, ne bi me nutkali [nudili]. Ne stidim se ja ko vlaška mlada".
Mlogi se i mlogi komšije stidu sjest za tuđu trpezu [stol] pa jest. Oni se držu 'noga: tko ne radi, ne treba da jede. Drugi opet idu pa jedu šta je doneseno, ništa se ne stidu.


Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (32)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

02.03.2008., nedjelja

Komentari

DRUGOVE NISU IZMISLILI KOMUNISTI

Ovih je dana jedan konobar u Saboru dobio otkaz zato što je nekim poslanicima (čak možda bivšim drugovima) rekao „zdravo, drugovi“. Odlučio sam stoga dokazati vam da drugove nisu izmislili komunisti. Osim toga želim vam prikazati kakvi su u slavonskim selima (jedno od njih, Gradište, sam prikazao) prije stotinu i više godina bili međuljudski odnosi. Nisam morao ništa izmišljati, jer najviše mi se svidio tekst Luke Lukića, koji je objavljen u Zborniku za narodni život i običaje u Zagrebu 1900. godine.

NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI
Varoš (danas Brodski Varoš)


Image Hosted by ImageShack.us

Brodski Varoš leži sjevero zapadno od Broda između Bukovlja i Sibinja

Običaji u druženju s ljudma

Drugovanje

Momak ima svoga pajdaša, a djevojke svoga. Svaki momak i momčić, djevojka il divojčica imaje druga ili drugu, s kojim su uvik, a najviše kad su u kolu, prelu i veselju. Momak se sa svojim pajdašem više druži nego s drugim, a tako i cura. Do drugovanja dođu još od malena, pa sve dok ne umru il se nadaleko ne rastanu. Čim dite prooda, ima svog druga, koji je u komšiluku, bio s kojo mu drago strane. Kad dite odraste i ide u škulu, obično sjedi nuz druga, a kad ide u škulu i iž nje, uvik su zangot [zajedno, skupa], ko da i' je jedna mat rodila. Kad potlja odrastu pa idu za marvom, ćeraje marvu zangot, jednake poslove priko dan radu zangot jedu i doma idu. Kad kućne poslove radu, svaki radi seb ekstra kod svoje kuće, al se zato svake večere sastanu, jedan drugom falju [hvale] i tužu [žale, jadaju], šta su sve dobra i zla doživili. Moremo lako opazit, tko je čiji drug. tko je s kim uvik.


Image Hosted by ImageShack.us

Drugovi - ©
Zlatni dukat


Drűga a drűgom skupa ide u kolo, jedna igra do druge, skupa pjevaje, podjednako se obuku, jednako ruvo na se meću; skupa si tkanine tku [tkaju], jednako rubine vezu, šlingaje il ekluju [heklaju]; druga druge voća donese, kolačev, mesa, pite pa i drugo koješta. Jedna je drugoj slobodna sve kazat, pa i to, za koje ni mat [mati] ne zna. Prava druga ne će za drugina momka poć; pa ako se i udadu, češće poodi jedna drugu, pa ma bile i u drugom selu. Jedna drugoj i milost donaša, pa se to prijateljstvo i drugovanje uzdrži, dok je ikoja živa, a drűga drűgu žali, ako umre, cilu godinu dan [cijelu godinu nosi crnu odjeću, ne ide u kolo, ne pjeva]. Imaje l' najpotlje i djece, gledu i nastoju da im se djecu uzmu, da se volju [vole], grlu i ljubu, ko što su se i nje dvi.

Image Hosted by ImageShack.us

Cura iz Brodskog Varoša

Drug s drugom manje barata nego drűga s drűgom. Dok su mali i dok nisu za posal, skupa su i skupa radu ko i ženske. Al do potlja se rastanu, pa se ređe sastanu, jedan se prid drugim falju i tužu ko i drűge. Momak radi seb, a drug sebi, samo kad idu u kolo, prelo i ašikovanje, uvik su skupa, jedan nuz drugog, Skupa pjevaje, igraje, voća si dobavu pa i drűge uzmu. I kad se poženu, dođe češće jedan drugom i svoje žene naperu, da se slažu, da budu ko dvi drűge, Njiova se djeca češće uzmu. Drugovi se slušaje obično do smrti, pa ako se u koečem zamjeru, brzo se pomiru, pa živu ko i prije.

Image Hosted by ImageShack.us

Drűge iz Štitara

Pobratinstvo i postrinstvo

Dogodi se, da se drug s drugom, drűga s drűgom pobratu. U narodu je običaj, da se pobratu, kad jedan drugog u snu spasi. Trefi se, da momak sanja, da se tuši (u vode), pa ga drug (ili tko tuđi) izbavi: nji se dva pobratu. Ode 'naj, što je sanjo, k drugom, pa mu ispripovida šta je sanjo. 'Vaj će: „Pa kad si tako sanjo, odi da se pobratimo". Tude si pružu ruke, i poljubu se i zagrlu i jedan drugom obeća (brez zakletve), da će jedan drugog pomagat, branit, čuvat ko rođenog brata i joj više. Obeća jedan drugom pomoć u najvećoj nužde, ako iole [ikako] bude moguće. U tom se rastanu i obično održe zadanu rič. Sve 'vo gilta [vrijedi] u narodu nesamu za momke i cure, nego i za starje ljude, pa i za muške i ženske; samo što se 'vi ne će da uzmu, da budu čoek i žena, al zato jedno drugom ipak volju.
Pobratinstvo opstoji u narodu. To se trefi [dogodi] sve nasamo, u domu il u polju, samo se pazi, da mlogo svita ne glede, da se š njima ne sprda [ruga]. To mogu roditelji gledat i vidit, a tuđina čuje od roda, pa se čudi, što se nova dogodilo.

Kumstvo

Ima različni kumova: krsni, vjenčani i krizmeni. Svi kumovi nisu jednako vridni. Najbolje se poštuju krsni, ponda krizmeni i vjenčani.
U 'vom je selu taki adet [običaj], da je jedna kuća samo s drugom u kumstvu. To su stvari tako naredili, pa se to sve do danas uščuvalo. Kod tog se pazi i pazilo se je, da budu obadvi kuće jednake: bogate il sjeromašne; pa da i' je ojednako [podjednako] u kuće. Podilju l' se kumovi, drži se za kuma samo jedan, koji je zazbilja pravi kum il kumov sin. Drugi se razdiljnici zovu kumovi, ma i ne bili.


Image Hosted by ImageShack.us

Svatovi u Županji 30-tih godina. Lijevo je kum s otarkom (ručnikom)

Kum more bit samo oženit čoek, a za nuždu momak ili cura. Izumre l' jedna kuća, to druga stranka traži kuma. Oda po selu gazda il koji starji muškarac, pa se tuži: „Nasradali smo, nemamo kuma". — „Kako, zašto ga nemate?"— „Pa za ni umro? Ne znamo šta bi, kud bi, koga bi za kuma. Sve selo ima njeko njekog, a mi nikog". — „A šta ću vam, i ja imam mog, ne mogu na dvi strane kumovat; puno je, a i trošak je, kad su svatovi". U selu so već zna, tko umre il izumre, pa se o tom ukućani razgovaraje. Naiđe l’ čoek na tu kuću, dobro, pogodu se i okumu, ako ne, tražu ga, dok ne nađu. Tako ide čoek u kuću: „Faljen Isus!" (skini kapu). — „Uvik faljen !" — „Kako ste? Ima l' šta nova? Oće l' bit šta žita". — „Pa ima nješta, nismo još poželi". — „A šta j' s kukuruzi?" — „I oni su dobri, ako i' šta ne pobije". — „Kako je sa svinjama, je l' krepavaje?" — „Bome da, idu, sve više". Stanka. Došljak će: „Ja sam došo do vas s poslom, znate, da mi je kum umro, pa kud ću sad ; a trebo bi mi za glavu. Bi l' mogli vi bit kumovi ?" — „Ja — ja ni sam ne znam, morali bi se porazgovorit, teško je to na dvi strane kumovat." — „Znam, da je teško, a ni vridno, da ja sam budem za sprdnju, da nemam kuma". — „Dobro, mi ćemo se podivanit [popričati], pa ću vam poručit, a nemojte zamirit [zamjeriti], ako ne bude". — „Šta bi zamiro, more bit il ne more". — „Znate šta, da je na moju, odma bi se okumili, al tu treba i druge mlađe pitat. To ni samo za jedanput". U tom se i rastaju: „Idem, a vi se porazgovorite, pa poručite. S bogom!" — „Sretno!" i isprati ga do druma.

Prvom se zgodom ukućani o tom razgovoru. Gazda ko gazda to prvi načme i kaže šta on misli. Drugi kućani njeki njako kažu, dok i' većina ne kaže: pa okumimo se; ne ćemo ni u tom propast. — Gazda pošalje koje dite, da kaže, da će se okumit, a Vaj prvom zgodom dođe k njima, pa se podivanu i okripu vinom il rakijom, čega se već u kuće nađe. Od to su doba oni kumovi i ostanu, dok ne pomru.


Image Hosted by ImageShack.us

Brodski Varoš

Kum zove kuma imenom, pa kad ga vidi, sretne, kaže: „O gle ! Eto mog kuma Ive (kako mu je već ime). Kako mi živiš?" — „Dobro". — „Šta tvoji doma?" Zapravo je samo kum, tko koga na krst nosi il mu kumuje. A da se bolje slušaje, kažu i drugom iz te kuće „kume", ma i ne bio kum.
Kad dođe kum kumu (starji mlađem), nikad ne dođe prazni ruka. Uvik mu donese makar šta, il mu da sekser, dva, da spomeni, kad je kum u goste dodio. Katkad donese kum kumu (i drugoj djece) bombona, kolačev, voća, oreva [oraha], medenjakov, a mladi staromu duvana il malo „mučenice" [rakije], ako on u kuće nema. Kumovi se dobro slušaje, bolje nego braća, pa sastanu l' se na vašeru [sajmu], na putu il ge drugo, javi se jedan drugom i milošće daju. — Od starine se još uščuvo običaj, da kum skini kapu i kaže „Faljen Isus!" kad prolazi kraj kumove kuće, ma nikog doma ne bilo.


Nastavlja se


- 00:01 -

Ukupno Komentara (27)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

 

 

 


< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 

O lipoj, ponosnoj, prkosnoj i bećarskoj Slavoniji i svemu što je ljudsko, ali i Božje

Evo još jednog novog šokačkog bloga:

RATAR I BEKRIJA


Posjetiti lijepi blog novoga blogera:
ŠOKAC GRANIČAR


Posjetiti novi šokački blog - nećete se pokajati, sigurno:
ZLATNI DUKAT







Ja sam samo neizgledna školjka u kojoj se krije biser: SLAVONIJA!

Otišao sam iz Slavonije, ali Slavonija nije iz mene!

„Nije mi bilo suđeno da idem za ovcama, da hvatam ribu u ritovima, da sviram gajde u kolu na mjesečini, da se tučem i opijam po vašarima, da ašikujem s djevojkama po bostanima i salašima, da padam od umornosti kod žetve i rađam djecu kao svoj gazda. Moje građanstvo ostade tek na površini, na odijelu, pa shvaćam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor…“

A.G.Matoš

Free Website Counter
Free Website Counter

Image Hosted by ImageShack.us


«Šokica je zapravo maneken slavonske prirode.Glava joj u zlatari, u žitnom klasju, ramena u hrastovu lišću, grudi u grozdovima vinove loze, u pasu joj potok, brzac, od pasa do pete livada je puna cvijeća.»
Matko Peić

Image Hosted by ImageShack.us


„Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina "skitita". Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa na koja će doći ornamenti zvani klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji, imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, i da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu. Narodna je nošnja ovog kraja kao što su i tijelo i duh čovjeka ...”
Matko Peić



PJESMA SLAVONIJI

Image Hosted by ImageShack.us


Ja sam se rodio u Slavoniji,
gdje zoru radjaju Bosut i Sava,
gdje zemlja miri ko jedra cura,
dok na ruci bećaru spava.

Slavonijo,mila mati moja,
ti imas oči,sjajne,zelene,
od vinograda i žitnih polja
i od tri vode,tije,studene.

Ja sam tvoj sin i ti to znaš,
u meni žive tvoje pustare,
šume i doli,njive orane,
i one pjesme,šokačke,stare.

Gdje god da krenem,gdje god da stignem,
jedna mi slika u duši sija,
zeleno polje,mirisno,rosno,
moj rodni kraj,Slavonija!


Vjekoslava Vukelić

Komentari da/ne?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Design Kenguur 2008