PRIBLIŽAVANJE 2
PRIBLIŽAVANJE ŽARCU 2
kontemplativno - transcendentno- taoistički esej o pjesniku
" Ovo se pitanje širilo u njemu kao razmaknuti meridijani koji sliče sumraku, a sumrak je varljiv."
Ž.M.
"Nema pretvaranja u elementarnost nerazumna života ; tu ima samo osjećaja za nemoć one vrste koja izviru iz stihijskih razlika u zbiljnost.Upravo u tome, kad se spozna što je to pjesnikovo vrijeme, a sam je nemoćan u svemu, pa počne
Napose, u tom ljudskom nesavršenstvu nabacanih predodžbi koje se šire nezaustavljivo suglampajući mozgom (hobotnica razljeva svoje crnilo u modre sukrajolike naših nadanja) ostalo je visjeti u zraku pitanje : nije li i vas.
Korozivnost proklambanih supremenata oklofingira samo duše kojima nije jasan smisao gorerečenost.
Poanta je naime u širenju (transcendentalni id u pomacima negraničnosti) određenog sklopa dendritičnih nastojanja uhvadbe kotrljajućeg jezičnog stila na način gotovo telepatskog suosjeta sa pjesnikom koji živi.
Da !Živi ! Ali ne raduje se sljedbenicima svoje turobne spoznaje koja je smisao svega, spoznata jasno, nememljivo, kliktajno poražavajuće u svojoj kružnoj oznaci koja je eidolon čovjeka samog ( kružni tok).
No jasno je sada : `sunt certi deniqe fines`,osuđeni smo na vječno apsentantno gibanje mijalgičnih lascivnosti pod diktatom vlastitih hormonalnih (numinozno) nidifikacija i tu nema mjesta larmoajantnosti.
Traženje,potraga ,suvisnost,suovisnost - kodovi jezika moć su vremena uhvaćenog u samostojnu refleksiju koja kruži oko sebe odavno izgubivši centralnu os koja će joj podariti interogatorij.
(Dali koji kopa nos i divi se izlučevini svojoj).
U potrazi za izgubljenim smislom i ovo je.
Savršenstvo se mjeri količinom prolivenih suza sa stanjem individue bez podvodca nametnutog mu od akutno dominantne kulture koja od žive jednike ( tabula rasa) čini pužuće ostatke čovjekovine,`Ne dirajmo u idole - njihova pozlata ostaje nam na rukama`, rekao je davno, ali relativno je to sve, Flaubert. )
Zato pružimo ruke slijepoj neumitnosti biološke disipativnosti koja jedina jamči opstanak onog dijela nespazmatično - deregularizirane krigutarnosti kako bi pronašli mir i trankvilitanatnost u povjerenju da priroda bolje poznaje svoje humanoidne izdanke od egregora kartezijanskog rascjepa koji nam je donio samo podvojenost vlastitih intersekularnih opažaja fragmentozne agonije koju zovemo um (mancinično i vulgantno)
U toj nadi ostavljam.
Susret s pjesnikom emulira svoje fantome u nadajućoj peripatetičnoj sukuglambivosti u kojoj bi fizički otkačeni kontakt jamčio samo produljenje iluzije o samoopstojnosti fizikalne realnosti koja nije ništa drugo doli portalna projekcija vlastitih gomoljastih nemoći da shvati veći svemir u kojem je poput palačinske s nadjevom od javorovog sirupa zamotan naš um što se u pokušaju analize razlistava poput glavice luka da bi na kraju ostao tek zvuk jedne ruke.
Koja plješče.
07.09.2008. | 10:25 |
11 K | P | # | ^
