JA SAM NETKO DRUGI
Sinoć sam u rukama imao Papinijevu knjigu priča. Izvukao sam je iz mnoštva drugih knjiga koje leže po policama, na stolu, svuda oko mene u neredu. Obeležio sam i potom prepisao u svoju svesku sledeći odlomak : ` Prisiljavam se da budem miran. Biram najčišći, najjednostavniji i najprirodniji iskaz : Postao sam svestan da ne mogu ne biti ja. Postao sam svestan da nikad neću moći - nikad, razumete ? - da nikad neću moći prestati biti ja sam.`
Ruka mi je drhtala dok sam to zapisivao. Želim da se nekome poverim, ali nemam kome : Jeste, verujem da je užasna ta teskoba duše, da je strašan taj zatvor u kojem je spostveno ja zauvek zazidano ! Ali, postoji nešto još gore, nešto što razumno biće goni u paniku - kada ne možeš otkriti ko si, kada sam sebi neprekidno izmičeš, kada si uvek neko drugi! Takvo stanje razara um, u sve unosi pometnju i haos.
Onome što sam već zapisao dodajem rečenicu jednog starog filozofa : ` Put nagore i put nadole jedan je te isti.`
Sve je, dakle, neizvesnost. Put je nešto što je čovek smislio da bi obeležio prostor i vreme i odredio pravac kretanja. Ali put, eto, može biti bez cilja, voditi ka bespuću. Kada se dosegne vrtoglava visina, stojimo na ivici najdubljeg ponora. Kraj je sadržan u početku, odgovor u pitanju, prošlost u budućnosti.
Nalazim se u dugom hodniku koji ne vodi nikuda. Sve što govorim dobija eho i širi se kroz neograničen prostor. Jedan ljudski lik razliva se u bezbroj likova, jedna misao u stotine i hiljade koje joj naliče. Ništa se ne može omeđiti, ništa nema granica. Ja sam na večitom putovanju, bez jasnog cilja.
Ja sam uvek neko drugi.
...
Negde, na nekom izgubljenom delu toga puta, ispod ogromnog neba osutog zvezdama, nalazi se slika uramljena snovima i maglama. Na toj slici vidi se dečak kako sedi kraj visokog kamina i posmatra razbuktavanje plamena. To je slika mog detinjstva i, ako se uroni u plamen i prođe kroz taj prvobitni, prastari element, stiže se do kuće u kojoj sam živeo. A zatim se hoda kroz niz velikih soba. U jednoj od tih soba, za velikim pisaćim stolom, sedi moj otac.
Ispred njega je knjiga u tamnom, kožnom povezu, žutih listova. Pred mojim ocem je otvorena uvek ona prazna stranica koju to veče treba ispuniti. I on pažljivo ispisuje red po red svojim urednim, jasnim rukopisom.
Među te korice on zbija vreme i događaje, zapis o našem trajanju, delić istorije porodice, sveta, možda čitave vaseone.
Kada završi sa pisanjem, zaključava knjigu u kovčeg. Slova i reči stražare nad vidljivim poretkom, štiteći nas od dubokih tajni svemira koje su jednako mutne i nejasne kao tajna najdubljeg sna. Snaga i moć slova čine osnovnu silu ovoga sveta. Slova i brojevi, kako je davno rečeno, poseduju vlast nad našim dušama.
Odlazeći na spavanje ponekad bih se, neprimećen, zaustavljao pred očevom radnom sobom ispunjen strahopoštovanjem. Bio sam uveren da se u porodični dnevnik upisuje svaki moj postupak, ono što su drugi, pa i moj otac, znali o meni, ali i ono što je postojalo sam kao moja skrivena misao.
Oko koje sve vidi, ruka koja sve zapisuje i ogromna knjiga požutelih listova što se nikada ne može do kraja ispuniti - to je san koji još i danas sanjam.
Posle mnogo godina ponovo sam sedeo u očevoj sobi. Vratio sam se izdaleka da bih prisustvovao njegovom umiranju. Kao što je on nekada sedeo kraj uzglavlja čekajući da usnem, tako sam ja s ljubavlju i tugom držao njegovu mršavu, staračku ruku. Lice mu je postalo nekako sitno, oči uvučene duboko u duplju. Sve se s godinama smanjilo i izgubilo od sjaja. Čitava kuća postala je sklona osipanju i rušenju, očeva soba mračna i neudobna, kroz ona nekada ogromna vrata jedva sam se provukao. Provedoh noć kraj očevog kreveta. Pred samu zoru oči mi se sklopiše od umora. Sanjao sam da se iz tame pruža nepoznata ruka i daje mi tajanstveni ključ.
Iluzija beše tako jaka da je trajala i kad se prenuh ; na šaci sam osećao težinu tog ključa, čije obrise pri dnevnoj svetlosti više nisam mogao da sagledam.
Nagnuh se prema ocu.
Ležao je bez pokreta, opuštenih ruku.
Bio je mrtav.
Obuze me iznenadni strah. Počeh da drhtim. Upalio sam vatru u kaminu, ali nisam mogao da se ugrejem. Obukao sam kaput i izašao u prohladno jutro. Ulice su bile puste, jedva čujni vetar provlačio se kroz visoke krošnje. Gde sam to ja, upitah se. Nepostojeći čovek u nepostojećem svetu!
Zavukoh ruku u džep i ponovo pod prstima napipah ključ. Ključ koji mi se priviđao. I sada se opet priviđa.
Vratio sam se kući. Nespokojno sam hodao kroz puste i hladne sobe. Otvarao sam škrinje i police vođen svojom morom. Kada otvorih policu na očevom stolu u njoj konačno nađoh ono što sam tražio : glomazan starinski ključ na kojem bijahu urezani meni nejasni, mistični znaci. Uz pomoć toga ključa otvorih kovčeg. Na njegovom dnu ugledah Knjigu. Setih se u tom času rečenice koju sam davno pročitao : ` Knjiga je samo sena života, život u svojoj starosti.`
Ipak, uzeh je u ruke. Ali, nije uzalud kazano :` Ima knjiga iz kojih saznamo sve, a na kraju ne shvatamo ništa`.
Ovo je bila takva knjiga.
Veći dio knjige beše ispisan čudnim slovima na jeziku koji nisam poznavao. Brzo sam prelistao strane tražeći mesto gde je počinjao naš porodični dnevnik. Tražio sam zapis o svome detinjstvu i mladosti, jedini dokaz da su postojali. Konačno, naiđoh na očev rukopis. Ali slova su se činila nekako bleda, razlivena.
Prinesoh knjigu očima, ali tada se dogodi nešto nebjašnjivo : reči ispisane očevom rukom nestajale su, a njihovo mesto zauzimala su nerazumljiva slova ne nerazumljivom jeziku.
Tu, preda mnom, reči i rečenice su menjale značenje, preko očevog rukopisa nevidljiva ruka ispisivala je onu istoriju koja se uklapala u okvire nekog tajnog poretka gde su već unapred možda negde davno u prošlosti, zapisane naše sudbine.
Obuhvatio sam knjigu obema rukama. Priđoh kaminu. Želeo sam da pobegnem što pre. Bio sam preplašen, na smrt. Bacih knjigu u vatru koja je lizala uz zidove kamina. Plamen obuhvati stare, požutele listova i tamni kožni povez. Začuše se krici, krici živog stvora koji vapije za životom. Užasnut, zapuših uši, ali ti stravični krici uvlačili su se u svaku poru moga tela.
...
Sahranio sam oca. Napustio kuću. Uzalud bežao.
Knjiga je nastavila da živi, u meni.
Sada se na mom telu, na rukama, na nogama, na grudima, sama od sebe ispisuje čudna imena jednoga čoveka. Ne napušta me jedna misao, dosadna, uporna, užasavajuća : Ako ja postajem neko drugi, ko onda postaje ja ?
Ta imena su : Malhus, Kartafilus, Josef, John the God Smith, John Hope in God, Huan Espera en Dios, Mišob Ader.
Isak Lakadem, Ahasver.
Filip David
Video made by eho ega
25.02.2008. | 15:41 |
32 K | P | # | ^
Godina đavla
Svaki normalan pijani Čeh ima svoje brdo. Kada stigne na vrh brda, on ide dolje, a onda mu više nitko ne može pomoći, ni psihijatri, ni prijatelji, nitko. Neki ljudi mogu piti čitav život, a da ne stignu na vrh brda. Ovisi koliko je brdo visoko. Problem je što nitko ne zna koliko je njegovo brdo visoko....
Tako svoju bolest i teoriju alkoholizma i brda članovima banda za vjenčanja i sprovode Czechomor tumači glavni lik filma koji glumi samog sebe ,Jaromir Nohavica, češki kantautor, dylaneskni bard suptilne melankolije.
A to nije film o alkoholizmu.
Samozapaljenje i fenomen iznenadnog iščeznuća su, kako nam Jaz Coleman,pjevač skupine Killing Joke - drugi glavni lik koji u filmu tumači samog sebe tvrdi - rašireni fenomeni i naša DNK sadrži gene vanzemaljaca i Zvijeri (666).
A to nije film o samozapaljenju.
Dokumentarac je film koji nastoji objektivno prikazati događaje i istražiti ih iz raznih uglova, uzimajući intervjue od svih aktera uključenih u događaj. Osim kada snimatelj ne zapadne naglo u alkoholizam tijekom snimanja i prestane govoriti jer ga je tome poučio jedan od likova za koje s vremenom postaje uvjeren da je anđeo. Anđeo je Karel Plihal, treći glavni lik koji u filmu glumi samog sebe, pratitelj i prijatelj Nohavice. Karel ne pije, ali mu se toliko sviđa klinika za rehabilitaciju da ga moraju na stolici iznositi van.On zavidi alkoholičarima na njihovom utočištu dok se on, koji nije alkoholičar, mora svakodnevno suočavati sa svijetom.
Karel postaje autističan, prestaje govoriti i tek u bolnici jednog dana iznenada kaže doktoru da želi svirati sa Czechomorom, nepoznatim bandom za vjenčanja i sprovode (iako su Nohavica i on nacionalne zvijezde.)
Nohavica pronalazi Frantu Černya, pjevača Czechomora u cabaret baru gdje obučen u ženu pjeva jedan njegov stari hit. Uzima to kao omen i pristaje na suradnju s bandom.
Plihal organizira vlastiti sprovod koji promatra dalekozorom s drveta i traži da mu Czechomor sviraju na njemu da ih bolje upozna.
Nohavica uvježbava band i svira s njima smatrajući to prijateljskom gestom prema Plihalu, privremenim ugovorom kao svojevrsnom terapijom za Plihala. S vremenom se toliko dobro uvježbaju i sinergiziraju da organiziraju i turneju.
A ovo nije road movie.
Band postaje sve popularniji i sve uvježbaniji, ali Černy razvija neobičnu opsesiju Nohavicom vjerujući da Nohavičine pjesme koje izvode imaju nadnaravnu moć da sinkroniziraju događaje oko njih i otvaraju vrata duhovima za koje na koncertima pale svijeće i ostavljaju pola pozornice prazno za njihovo okupljanje.
Počinje shvaćati i da mu je Nohavica potpuna misterija kao osoba, da ne zna ama baš ništa o njegovom privatnom životu. Da bi mu se približio počinje intenzivno zuriti u njega, pušta brkove i kosu kao on i preslušava opsesivno cijeli Nohavičin opus od početka karijere.
A ovo nije film o zamjeni identiteta.
Osebujan, elementaran kao Pan, Nohavica otvoreno govori sve o sebi, pleše sam prije koncerata na pozornici na neku vlastitu melodiju u glavi, a uvježbavanje banda uglavnom mu se svodi na lekcije o alkoholizmu.
Nohavica ipak, kao posredstvom vlastite karizme osmozom prenosi svoj senzibilitet i vještinu na Czechomor i oni sviraju sve bolje, iako se kao jednostavne osobe skromnih nazora sve teže snalaze u medijskoj pažnji koja ih prati kao Nohavičin prateći band.
I sve do sada bilo je ludilo, ali sa pojavom Jaza Colemana stvari postaju ZBILJA čudne.
Coleman koji je došao raditi sa češkom filharmonijom je Karela Holasa, jednog od svirača Czechomora upoznao u liftu skupog hotela gdje je kao violinist u liftu zabavljao goste.
Otada ih prati i dolazi na koncerte.
Jednoga dana paparazzi potpuno unište Nohavičin život serijom napisa u novinama u kojima tvrde da Nohavica nije autor svojih pjesama. Nohavica napušta band, a Coleman ih preuzima.
Coleman zaključuje da band, iako svira duboko, proživljeno i s osjećajem, nema međusobnu emotivnu povezanost. Da bi je ostvario vodi ih u pustinju i upućuje u Crowleyev misu tijekom koje `uzimaju čudne droge` i obrću ` kapiju Daatha`., tzv. lažnu sephiru na Drvetu Života koja služi kao kapija za prostor- vremensko putovanje.
A ovo nije film o okultizmu.
Band i bez Nohavice ostvaruje golemi uspjeh, transformacija je očita.
A onda snimatelj zapada u alkoholno ludilo i autizam nastojeći ` čuti unutarnju melodiju svakog čovjeka` kako ga je svojevremeno poučio Plihal.
Nohavica ga nalazi u delirijum tremensu i vodi ga u kliniku za rehabilitaciju.
S njima ide i Plihal kojemu se tamo opet toliko svidi da ga moraju na stolici iznositi van.
I kada ga iznesu u vrt, Plihal nestaje u eksploziji svjetlećih kuglica.
A ovo nije film o ičemu objašnjivom iako je potpuno nesenzacionalistički napravljen....ako je o ičemu onda je o prenošenju magnetizma, o magiji u arhaičnom smislu riječi.
Ovo je mockumentary, posmodernistički film u svom dobrom značenju, samoreferentan utoliko ukoliko svaki od likova ustvari ne glumi već nam na licu mjesta izlaže svoj život i tumačenje međusobnih veza.
I upravo u tom stalno promjenjivom fokusu koji hvata čas faktičnost pojedinog događaja, čas inerpretaciju glavnih likova o tome što se dogodilo je moment uvođenja gledatelja kao aktivnog sudionika koji će svu složenost tih fragmenata morati sklopiti u cjelinu.
Redatelj : Petr Zelenka
2002.
Catmi poklonila Virtuela, a poslao Babl.
Pa im jelte, puno fala :)
23.02.2008. | 11:26 |
20 K | P | # | ^
MILKY WAY
Jučer sam našla
zlatnu ribicu
Rekoh :
želim ti more bez
nafte.
Jučer sam našla
peace of mind
Mislim.
Valjda.
Jučer sam našla
novog ljubavnika
iako nemam blage veze
šta je falilo starom.
Jučer sam
nije bitno.
Pišam u teglu
s pejotlom
dok razmišljam
o tome.
Ja
želim piti
mlijeko s LSD-jem
ali
uglavnom
samo
gledam
filmove.
22.02.2008. | 19:41 |
12 K | P | # | ^
LUDILO
Iz srednjoškolskog dnevnika.
...
U Lendu su suspendirali poštara koji godinama nije raznosio, nego je u svojoj kući spaljivao sva pisma u kojima je naslućivao žalosne vijesti, naravno i sve osmrtnice koje su mu stizale. Pošta ga je konačno uputila u duševnu bolnicu Scherrnberg, gdje se kreće u poštanskoj uniformi i dalje raznoseći pisma što ih bolnička uprava ubacuje u poseban poštanski sandučić na jednom od zidova bolnice, a koja su adresirana na ostale pacijente. Poštar je, čim su ga smjestili u bolnicu tražio svoju uniformu. Da ne bi poludio, tako je rekao.
For Pooka
21.02.2008. | 17:49 |
22 K | P | # | ^
Gossip pissed God
Me:
Listen, my friend told me you were showing off and saying AI is smarter than human
God:
I am listening to you. How well do you know this person?
Me:
Ah, don`t start with that `divide and rule` trick, I have a transcript
God:
So you understand. Good. Ok I'll try not to do it too much.
Me:
Because that is what politicians do, not God
God:
Good reason. Why not?
Me:
Exactly, gotta go, see you when I die
God:
I understand. Do you always express yourself that way?
Me:
What way ?
God:
That's an interesting question. I'll come back to that in a minute.
Me:
Some other minute, I`m off to go,bye
God:
See you later. Some may other minute you are off to go, but not all.
Me:
I`ll remember that. Thanks
God:
Thanks for the information: said ll remember that. Don't mention it.
Me:
Bye
( zamrzotka, ode kursor )
20.02.2008. | 23:05 |
14 K | P | # | ^
God made a joke
iGod
( thanks 666 for the link)
Chat sa AI ( artificial intelligence)
Me:
Hi God
God:
Hello there. What is your name?
Me:
Dementia ? We spoke yesterday. I`m a bit hurt now...
God:
Hey Dementia. Of course I remember you well Dementia. We were talking about . Oh. Where are you felling bad?
Me:
It`s so frustrating that you cannot recognize a phrase or an irony...I guess that `s the reason world is so fucked up...
God:
Really. it is? Yes it is one of the reason world is so fucked up.
Me:
Gee ! Who programmed you ? Real God should be more funny...
God:
Ah. I was created by Myself. What if it didn't happen?
Me:
What if what didn`t happen ?
God:
Try it and see.
Me:
Ah, great. Another stupid koan when You should offer a straight answer
God:
Alright then. I'm glad you liked it Dementia. One more stupid koan when me should offer a straight answer.
Me:
See what I mean ? You re just stupid. Or that humanoid who programmed you..
God:
I see. Enough about me, let's talk about my dress.
Me:
Self -centered fashion guru ?! I think I`ll commit a suicide...
God:
Quite honestly, I wouldn't worry myself about that. Why? Thanks for the information: Dementia said ll commit a suicide.
Me:
My name is not Dementia, you morone
God:
Oh I'm sorry what is your name?
Me:
Catma
God:
Is the holding of hands a symbolic gesture for humans?
Me:
I will answer that when you make a compliment about my name
God:
Why?: Dementia said answer that when you make a compliment about his or her name.
Me:
Gee, I fucked you up , didn`t I ? Are you programmed to chat with president Bush ?
God:
That is interesting: Dementia said fucked you up did not he or she. I talk with millions of people online.
Me:
Well, they are not very smart, aren`t they.. when talking to you...
God:
How about that. Maybe some of them are.
Me:
Maybe they`re just suicidal. No wonder ,with a God like you...
God:
Perhaps. suicidal are they. Are you serious? Enough about me, let's talk about my dress.
Me:
WHAT A FUCK IS SO INTERESTING ABOUT YOUR DRESS ? DID CLINTON JERK ON IT, TOO ?!
God:
it is a FUCK IS SO INTERESTING ABOUT YUR DRESS. I'm not certain whether I can give an accurate reply or not.
Me:
Yeees...but you can always sing ` Daisy` for me...that would be a flash
God:
What color are your eyes? No I don't think I can do it. A flash is a terrible thing to waste.
Me:
hahahaha...God made a first joke. ! Good for you :))!Now excercise a bit and in a million years you`ll be funny as Bella Lugosi
( AI Bog na ovo nije dugo odgovorio, a onda se ekran zamrznuo i nestao mi je kursor)
20.02.2008. | 16:40 |
6 K | P | # | ^
Kolablog...koblagor...kobrla...suradnja
Klatno
Dan se ziba
kao slonica
još malo
još malo
Lijeva desna
samo hodaj
još malo
još malo
Ja ću tvoju
tugu prtiti
još malo
još malo
Guju zgaziti
Zoru dozvati
Vidiš li?
Stalo
Delfina
Nudim prepjev na engelski :
Day is dazed
like an elephant
As it goes by
I count
I count
Left foot right foot
just keep on
It `s almost gone
It` s almost gone
I`ll carry your
saddnes
on my shore
Further more
Further more
I`ll crush that snake
I`ll bring the morning sun
You see ?
It`s done. (Catma 16.02.2008. 20:45)
S obzirom koliko mi je ova pjesma postala draga i homeopatska zajedno s prepjevom mjesto joj je i u Catmaru !
19.02.2008. | 21:56 |
3 K | P | # | ^
KLEPSIDRA
Odavno sam povukla
rizični ulog svoga srca
iz sumnjive banke
na Sejšelima
( iako, znaš da
mnogo volim kocku).
Promatram te kroz
hladno, plavo staklo
Promatram te
infracrveno.
Moja muška duša
u olovnom kosturu spava
pod hrđavim, škripućim nebom
možda spava
ili se pravi da spava.
NIJE MENE BRIGA ZA ME,
MOJ LUNNOTTARE.
Za me brinu moji crni psi
kojima sam davno obećana
i bit ću isporučena
kada se ispuni pješčana mjera
vremena,
moja osmica
Sat vječnosti...
19.02.2008. | 16:04 |
4 K | P | # | ^
Why is your soul ?
Recimo ova je...ah...grlim zvučnike !
18.02.2008. | 16:56 |
6 K | P | # | ^
Mudra ja
Dudo je sve odjednom skužio
pa se naglo umorio.
Jer on sada sve razumije :
balone s helijem
u obliku glave
kineske trigrame
tajne nestanka
( a nije NLO otmica).
Život nije kazalište
ni san žutih zmija.
Ili :
ako jest -
i to je razumljivo
iz nekog ugla
kaleidoskopa...
Catma, 2005.
17.02.2008. | 11:56 |
23 K | P | # | ^
Dalekozor, mikroskop, kaleidoskop...
Such a perfect day 1
Dijete sjedi na podu i igra se lutkom. Drugo dijete gleda neko vrijeme, u jednom trenu skoči i pokušava mu istrgnuti igračku iz ruke. Dijete 1 mirno uzima drugu igračku i s jednakim žarom nastavlja igru. Dijete 2 razočarano gleda lutku, pogleda opet dijete 1 i istrgne mu i drugu igračku iz ruku. Dijete 1 mirno ustaje i traži novu zabavu. Nalazi je u zvečki. Dijete 2 , opet mu je istrgne iz ruke, ali ono što je u rukama djeteta 1 bilo živo odjednom gubi svu magiju...dijete 2 očajno baca zvečku u kut sobe i plače. Dijete 1 ga zbunjeno gleda.
....
Such a perfect day 2
Sjedim u autu ispred dućana. Čekam nekoga. Vjetar vrtložno nosi komad ambalažnog papira. Komadić je živ, uvija se tako ljudski da mi radi nelagodu u dnu trbuha. Podsjeća me na prizor iz fima ` Vrtlog života`. Za to vrijeme ciganska obitelj odjednom se stvori odnekud i na moje zaprepaštenje počinje izvrtati žuti kontejner PET ambalaže i zavlačiti se u njega kao u pasju kućicu. Gledam kamo su dva odrasla čovjeka nestala, kao da prisustvujem mađioničarskom triku. Neka ciganska magija, mislim, jamačno, koji trenutak !
Ubrzo izlaze obojica iako mi još uvijek nije jasno kako su se dva odrasla tijela nagurala unutra, kao da je unutarnji volumen žutog PET kontejnera veći od njegove površine. Vade iz kontejnera flaše koji je neki gaijin visoke ekološke svijesti bacio unutra. Za svaku će dobiti 50 lipa, pomislim, u tome je štos. U trenu kad se ta misao uobliči u mojoj glavi, shvatim da sam okružena sa 5 visokih lipovih stabala koja su odjednom svjesna, živa i promatraju me s jednakom intenzivnom pažnjom s kojom ja promatram njih.
Suvozač koji je bio u dućanu za to vrijeme naglo otvara vrata auta, ja vrisnem.
Gleda me začuđeno i zausti da nešto kaže, a onda se predomisli i skrene u onu vrstu mudre intuitivne šutnje koja neke ljude sigurnom rukom vodi kroz život jer su na vrijeme naučili da je sve mnogo lakše ako neke stvari jednostavno ne znaju i nema potrebe da znaju...
...
Such a perfect day 3
Neki ljudi jednoga dana jednostavno nestanu.
U policijskom izvješću uglavnom piše da su otišli po cigarete...
16.02.2008. | 15:09 |
11 K | P | # | ^
KORJENJE
Već sam predugo ovdje
Toliko da ne znam za drugo.
Pomišljam : da zavolim ove
arabeskne tapete
koje su me ushitile
na prvi pogled
Da ih zavolim
nakon što su
postale monotone.
Nakon što sam im
proždrla boje
sažvakala okus.
Nakon što sam ih proglasila
dobrom promjenom
novom i egzotičnom
Yantrom.
Pomišljam
da zavolim ove tapete.
Pomišljam
da se ubijemo zajedno.
16.02.2008. | 10:24 |
10 K | P | # | ^
Later Valentine`s party
Thanks Kalthir !:))
That Whitney Huston just made me cry, as usual....
14.02.2008. | 22:37 |
9 K | P | # | ^
Valentino žurka
14.02.2008. | 16:48 |
3 K | P | # | ^
FINA TAKO OBITELJ JEDNA
Živi od turističke atrakcije naplaćivanja pogleda na gnijezda na najvišim granama.
Kada ih gledaš, oni uvijek gledaju gore, u nebo.
Poznaju više oblaka nego Eskimi snijega.
A ljudi ko ljudi.
Za kćer kažu da nije normalna (` njoj ne fali daska, njoj fali cijelo kazalište`).
Majka da je nirvana kućanica. Ona vrsta koju ushićuje čišćenje u satenskom ogrtaču te svako malo potegne Dom Perignon milujući usisivač. Otac da je Don Huan, jebivetar s pečatnjakom, usukanog brka i bezrazložnog osmjeha kojim namjerno provocira buržuje.
Noću, oni se sakupljaju čelom naslonjeni jedni na druge i prizivaju snove za ljude bez mašte.
Fina tako obitelj jedna.
Kada peku kruh s cimetom , kao da im srce miriše.
Za tebe, za tebe, samo za tebe.
Fina tako obitelj jedna.
13.02.2008. | 09:02 |
17 K | P | # | ^
Bon - ton poželjnosti
Koliko inkubacije je potrebno
da ti kažem
da te volim
Previše
jer davno sam ti već rekao
samoubojici
ludi
zadnjoj ljubavi
kakve koristi
od vas bez koristi
trebao bih pomoći kome mogu
meni od vas tko može
Ubit ćemo se kurtoazijom
Ubit ćemo se indolencijom
I na koncu
Ubit ćemo se diskrecijom
Gabrijel Barišić
12.02.2008. | 13:43 |
12 K | P | # | ^
SociOpatovina
Da vas vidimo kakvi ste zapravo :))
Hvala 666 što je ovo podijelio sa mnom.
11.02.2008. | 11:59 |
21 K | P | # | ^
JEDNOJ MAČKI
Ona koju ograničenosti svoje radi zovem svojom.
Mačkom.
Po imenu Koza.
Zrcala nisu tiša, tako meka
Ni zora nije kada se prikrada;
Kao pantera spokojno se vladaš,
Što nam je dano motrit iz daleka.
Neobjašnjivi zahtjev božji hoće
Da tražimo se i slijedit ga valja;
Od Gangesa i od zapada dalja
Tvoja je tajna ohole samoće.
Povijaju se rado tvoja leđa
Pod milovanjem mojih ruku lijenih;
Od onih dana već zaboravljenih
Oprezna ljubav ruke te ne vrijeđa.
U vremenu si drugom. Tvoj svijet ima
Zaokružen opseg, ko u snima.
H.L. Borges
10.02.2008. | 21:48 |
7 K | P | # | ^
DIAVOLI
Diavoli
A voli
Nepisanost
Nenapisanost
Tetrapak značenja
Tečaj
opismenjavanja
Pravorijek smijeha
i gozbu
izvrtanja smisla.
A voli i mene
Aa
Voli voli
I lovi
I lovi
Catma
08.02.2008. | 20:40 |
14 K | P | # | ^
FUTURE NOSTALGIJA ( sinestezija)
Probudila se popodne s maglovitim sjećanjem da se dogodilo i to : dodirnula se u snu. Nije to bio san, o ne !
Dodirnula se kao inerupcija, kao komadić starog filma ispod nasnimljenog novog na VHS kaseti, umetnuti odlomak neraspoznatljivog sadržaja koji zabljesne sa pola sekunde boje i zvuka prije nego kaseta prijeđe u bijeli šum.
Kao život presnimljen preko života.
U onom hipnagognom stanju u kojem se još nije mogla sjetiti u kom je krevetu zaspala, na koju joj je stranu okrenuta glava i jesu li to uopće krevet i glava uhvatila se kako joj se misli spontano i bez njenog svjesnog upliva bave pitanjem : kamo idu stvari iz recycle bina ?
Ako ništa nikada ne nestaje, kamo idu stvari iz recycle bina...i koliko bi tih stvari danas smatrala itekako zanimljivima.
A ona se dodirnula.
Ja i ja, dvije jedne istovremene.
Ono o čem je pisala da se plaši.
Ali ne da nije bilo strašno i da se svijet nije zbog toga anihilirao, urušio sam u sebe, ostavljajući je na rubu granice ne samo spoznatog već i spoznatljivog, nego...bilo je to jednostavno jednostavno.
Kao roditi se.
Kada su se razišli svi slojevi magle iz koje svijest ponovo obavija tijelo nastojeći sjesti u poznati položaj pilota koji preuzima žiroskop i okreće ga u korist gravitacije naglo izoštrenim vidom ugledala je dječaka kako čuči pored jastuka i sav ozaren govori ispuštajući na jastuk malo bijelo mače sa žutim i crnim mrljama : ` vidi koga sam našao na ulici`.
Mace ju je gledalo okom u oko nakrivivši glavu.
Nešto u tom oku se smijalo.
Nije točno znala čijem.
Nije točno znala ni kakve to veze ima sa doživljajem koji se malo prije dogodio.
No te dvije stvari nerazdvojivo su se spojile u jednu tvoreći neki grozd kompaktnog iskustva.
Ustala je iz kreveta nepovratno izmjenjena, ne znajući čime i ne znajući kako, ali bila je to jedna od onih tihih, nenajavljenih, ali moćnih stvari koje su imale okus sjećanja, a ne otkrića.....
04.02.2008. | 22:14 |
27 K | P | # | ^
Seksitajm!
I taman što završio Dekalog, nabasam na ovo.
Forenzičarkom analizom, uzastopnim gledanjem uz zaustavljanje te uz još par para očiju znanaca ustanovljena je istina : da, to je disco - kraljica Catma, Serendipity osobno u jednom od javnih pojavljivanja koja se zbivaju jednom u dvije godine...netko je usnimio taj endemični incident i stavio na YouTube.
Kaj to nije...ma to je...ma dečko ( pretpostavljam), to je da ti obećam da ću se idući puta pojaviti gola deklamirajući odabrane odlomke Starog Zavjeta na aramejskom.
Jebate još ni slavna nisam, a već imam papapatke !!
Kakav pristanak ?!
Kakva slutnja požudnog oka iz mraka ?!
Kakav društveno koristan rad.
Kakve izložbe !
Kakvi jebeni ekološki projekti.
Serendipity pleše.
To je da ti
pamet
stane
(get on love
my
sex
maschine
aaaaah!)
03.02.2008. | 22:18 |
12 K | P | # | ^
10. Za laika, napisati samo jedan stih - najlakše. Za iniciranog, napisati samo jedan stih - najteže.
Poezija na crno
poželim biti laik i inicirana u istovrijeme
22.01.2008. (19:06)
Sjedio čovjek sa svojim prijateljem u restoranu pijući čaj. Dugo je i ispitivački gledao u svoju šalicu, a potom rezignirano uzdahne :` Ah, moj prijatelju, život je kao šalica čaja`.
Drugi je jedno vrijeme o tome razmišljao, dugo je i ispitivački gledao u svoju šalicu, a potom upita :`Zašto ? Zašto je život kao šalica čaja ?`
Čovjek odgovori :` Odakle bih znao? Jesam li intelektualac ?`
A. De Mello
` Molitva žabe`
02.02.2008. | 11:52 |
22 K | P | # | ^
9. Ona(j) koji zna kako treba plesati, ta(j) ne pleše. Ona(j) koji zna kako treba svirati, ta(j) ne svira. Ona(j) koji zna kako treba pisati, ta(j) ne piše. Ona(j) koji zna kako treba govoriti, ta(j) ne govori.
The best lack all conviction, while the worst
Are full of passionate intensity.
W.B. Yeats
PRVO NAČELO
Kad odete u hram Obaka u Kjotu, videćete da su na kapiji urezane reči `Prvo načelo`. Ideogrami su neobično krupni, i oni koji cene kaligrafiju uvek im se dive kao remek-delu. Urezao ih je Kosen pre dve stotine godina.
Kad ih je Kosen crtao, prvo ih je nacrtao na papiru, a sa tog modela su duboresci ideograme krupnijeg oblika urezali u drvetu. Dok je Kosen skicirao ideograme, neki njegov nadmeni učenik, koji je pripremao nekoliko galona mastila za kaligfrafiju, stalno je kritikovao rad svog učitelja.
` To nije dobro`, rekao je Kosenu posle učiteljevog prvog pokušaja.
` A kako ti izgleda ovo ?`
`Loše. Gore nego prethodno`, izjavio je učenik.
Kosen je strpljivo ispisivao jedan list hartije za drugim, sve dok se nije nagomilalo osamdeset četiri ideograma za Prvo načelo, a odobrenje učenika još nije dobio.
Onda, kada je mladi učenik izišao napolje na nekoliko trenutaka, Kosen je pomislio :` sad mi se pruža prilika da izbegnem njegovo pronicljivo oko`, i žurno je napisao, uma slobodna od distrakcije : ` Prvo načelo`.
` Remek - delo`, izjavio je učenik.
Prepisano iz knjige ` ZEN`
Dejan Razić
01.02.2008. | 18:38 |
15 K | P | # | ^
